neka davna
radosna osoba
koja sam bila ja
ostavlja svoje tragove
i danas
neka davna radosna
osoba govori o mladosti
o mladosti duha
s četrdesetom na leđima
ova danas uporno traži
te tragove
ne bi li dospjela
u punoću
djetinjasto započinje
stih
na mjestu gdje su
ušutjele riječi
brdo koje ide u pohode
Muhamedu

Obrazac broj 4, “Potvrda o učinjenoj prijavi ratne štete” i obrazac broj 5, “Zaključak komisije za ratnu štetu”, srez taj i taj. Oba su obrasca otisnuta ćiriličnim pismom, godine 1945.

Franjo Rejc dana je 6. listopada podnio dvije potvrde, na što mu je istoga dana komisija za srez Sarajevo II uzvratila s dva zaključka.

Tog dana bila je subota.

Rat gotov, vremena obnove i izgradnje, subota je dan kada se u mislima sahranjuju mrtvi i kada nova država uspostavlja bliske odnose sa svojim podanicima.

U obje podnesene potvrde piše da je “Mesni Narodni odbor u Sarajevu II” prema spisku br. 1732. prijavu ratne štete kako ju je naveo Rejc Franjo, po zanimanju željeznički činovnik iz Sarajeva, bez primjedbe prihvatio i potvrdio.

U prvoj kao oštećenik.

U drugoj kao nasljednik oštećenog.

Franjo Rejc nasljednik je svoga sina Rejc Mladena, po zanimanju studenta iz Sarajeva.

U prvom slučaju ratna šteta izražena je u nastradaloj imovini.

U drugom ratna šteta izražena je u životu.

Prvi obrazac popunjen je latinicom, drugi ćirilicom. Rukopisi se razlikuju, kao i pisaljke, tako da je očigledno da su obrasce popunjavali različiti službenici. Jesu li još uvijek bili u partizanskim uniformama?

Obje potvrde latinicom je potpisao “sekretar” Miladinović.

Prema zaključku Komisije za ratnu štetu, srez Sarajevo II, uložak broj 1732, na osnovu štete na imovini Rejc Franji pripada 108.132 dinara na ime pretrpljene ratne štete.

U obrazloženju piše da je odluka donesena “prema uvjerenju komisije”.

Potpisao “sekretar” Miladinović.

Potpis “predsjednika” izblijedio je do neprepoznatljivosti. Predsjednik se potpisao grafitnom olovkom.

Prema zaključku Komisije za ratnu štetu, srez Sarajevo II, uložak 847 utvrđuje se visina troškova lečenja i sahrane pok. Rejc Mladena iz Sarajeva. Utvrđuje se iznos koji bi žrtva privredila, utvrđuje se iznos na ime izdržavanja.

Da ga kasnoga ljeta i rane jeseni 1943. iz zasjede nije stigao partizanski metak, Rejc Mladen bi po procjeni Komisije privredio 1.500.000 dinara.

Na ime izdržavanja njegovim roditeljima pripada 300.000 dinara, Rejc Franji 100.000, Rejc Olgi 200.000.

U obrazloženju sitnim ćiriličnim rukopisom napisano je: “Komisija smatra smrt dokazanom i svotu primjerenom.”

I opet, “sekretar” Miladinović.

Predsjednik izblijedio.

Što se u listopadu 1945. moglo kupiti za 408.132 dinara, koliko su ukupno na ime ratne štete dobili Olga i Franjo Rejc, možda bi se i moglo utvrditi. Ali to u ovoj priči nije toliko važno. Mnogo je važnije da su od države dobili makar i simbolično obeštećenje za smrt svoga sina. Njime im je, tim obrazloženjem, priznato pravo na javno žalovanje. Priznato im je da su imali sina i da ga sad više nemaju. Novonastala država nije, naravno, mogla priznati odgovornost za njegovu smrt, niti je pokrenula postupak protiv nepoznatog počinitelja koji ga je iz zasjede smaknuo, ali je priznala odgovornost za posljedice te smrti. I nije ga isključila iz zajednice, prebrisala s fotografija, niti je njegove roditelje označila kao neprijatelje.

Smrt Rejc Mladena nije, međutim, nesretni slučaj. Njegov ubojica sa stanovišta nove države nije zločinac, nije ni nepoznati počinitelj. Bio bi to da je preživjela ona prošla, Nezavisna Država Hrvatska ili, još preciznije, da je preživio Treći Reich.

Rejc Mladen pao je kao neprijateljski vojnik.

Ali ga Komisija za ratnu štetu, srez Sarajevo II ne tretira tako. Ustvari, Komisija tako ne tretira njegove roditelje. Oni tog 6. listopada 1945. nisu više majka i otac neprijateljskog vojnika iz zloglasne 7. SS dragovoljačke brdske divizije “Princ Eugen”, u koju su od nekih doba mobilizirani sinovi i unuci etničkih Nijemaca, nego su majka i otac mrtvoga mladića, koji je živio tu, završio Prvu gimnaziju, spremao se za fakultet i poginuo kao vojnik u ratu.

Tih tristo tisuća dinara isplaćenih na ime Mladenove smrti simbolički su umir krvi.

Pokušaj da se život započne ispočetka. A to je moguće samo ako se nikome ne uskrati pravo na žalovanje, na grob i na uspomenu.

Ne znam kako je sve ovo bilo moguće, ali je očito bilo moguće i uobičajeno te jeseni u Sarajevu. Postojali su obrasci za mrtve sinove, one koji nisu poginuli u partizanima. Te su obrasce ispunjavali neki činovnici, a očevi i matere nosili su ih pred sreske komisije za ratnu štetu. Očito je tako bilo za poginule njemačke vojnike, a vjerojatno drukčije nije bilo ni za domobrane. S ustašama i četnicima se, bit će, drukčije postupalo.

Ali što bi bilo da nije? I što bi bilo da je država imala dosljedno takav odnos prema svačijem pravu na žalovanje, na grob i na uspomenu?

Što bi bilo da neprijateljska groblja nisu preorana? Što bi bilo da je govor o desetinama i stotinama tisuća nestalih nakon rata bio javan ili da se ratna krivnja nije prenosila s koljena na koljeno?

Ni pet mjeseci nakon kraja rata mom djedu i baki država je priznala pravo na mrtvoga sina. Četrdeset i jednu godinu kasnije, prosinca 1986. u Službi državne bezbjednosti u tom istom gradu dvojica isljednika, novodobnih udbaša, na mene su pokušavali prevaliti “krivnju” moga pokojnog ujaka. Što se to u međuvremenu zbilo?

NOVI ZAVJET – NOUVEAU TESTAMENT

Ne pišem ja ovo da posramim vas, nego vas učim kao svoju ljubaznu djecu.
(Korinćanima poslanica prva)

Ako je Internet doprinio nečemu značajnom u ljudskom životu, a jeste, onda je sigurno na prvom mjestu ta nevjerovatna dostupnost informacija i znanja. Ovdje, ovog trenutka, mislim na velika, klasična djela, kakva se mogu čitati od kuće na svim mogućim jezicima. Čitati i učiti jezike na kojima su napisana. Među tim djelima, na prvom mjestu jeste Biblija, jednako Stari i Novi zavjet. Tim se mogućnostima koristim skoro svakodnevno. Ali, to je došlo relativno kasno za moju generaciju, mada bi sociološka studija o korišćenju interneta pokazala, možda, da ono što smo žudjeli u djetinjstvu i mladosti, nije isto sa žudnjama današnjih mladih generacija. Ali, ne želim da uopštavam zaključak ovako isključiv, znam da je uvijek bilo i biće radoznalaca kojima su tekst i stara knjiga draži od onoga što trese cijelu generaciju.

Moja generacija, naravno, prolazila je trnovitijim putem, gdje se svako morao oslanjati na ono što mu dopadne ruku usput, kao poklon, kao kupovina, kao bibliotečka posudba koja se pretvori u trajno vlasništvo, i još mnogo različitih načina. Sve te načine koristio sam i sam pretvarajući se u hrčka knjigoljupca. Neke su mi knjige usput nestale, neko ih je odnio, neke sam sasvim neoprezno posudio iako sam znao da mi neće biti vraćene, a ima i onih koje sam zbog ko zna čega i sam od sebe otuđio. Danas žalim svaku od njih, jer se dešava u meni nešto neobično, da misleći na neke događaje sjetim se knjige koju sam tada čitao i koja mi je odjednom toliko važna da idem na internet i pokušavam da joj vidim bar korice. E, to je, ustvari, osnovni razlog zbog  čega se bavim tim knjigama.

Spomenuo sam svetu knjigu svih hrišćana i kršćana, zapravo dvije knjige u mom vlasništvu, kojima ću se ovdje malo više baviti, ne da bih objasnio njihov značaj, to ovdje nisam činio ni sa jednom knjigom imajući povjerenja u znanje mojih čitalaca, koje je sigurno vezano za njihovo sjećanje na vrijeme kada su se susreli prvi put sa nekom knjigom, pogotovo tako značajnom kao što je Sveto pismo.

Kako je to bilo sa mnom i sa Novim zavjetom predstavlja niz priča koje sam ja povremeno utkivao u vlastito književno djelo, tako da na kraju nisam siguran šta se stvarno dešavalo a šta sam uzimao od drugih ili stvarao po mjeri književnih junaka. U tom mom putovanju prema svetoj knjizi, prvi stadij bio je Nikoletina Bursać. Nisam mogao istovremeno da volim i jedno i drugo, čak ni da čitam. Nisam ni znao da postoji takva knjiga. Radoznao kakvog me je Bog stvorio sigurno bih je čitao i čudio se onome što u njoj piše.

U osnovnoj školi učili smo francuski jezik. Nisam bio naročito dobar, ali ni loš, reklo bi se prosječan. Za solidnu ocjenu nije ni trebalo da budem nešto bolji, jer nam je francuski predavao nastavnik koji je preživio strijeljanje đaka u Kragujevcu. On naprosto nije mogao da bude strog prema đacima, što smo mi, naravno, obilno iskorišćavali, da ne kažem zloupotrebljavali. Ipak, htio sam da naučim neki strani jezik, eto, ovaj francuski koji je i školski predmet. Ne znam kako se desilo, već pred kraj osmog razreda, razgovarao sam sa kostajničkim protom, Đorđem Radovanovićem, prijatnim čovjekom koji nije uopšte ličio na popa, nosio je, kako bi se reklo, civilno odijelo i radio kao računovođa, mada honorarno, u našem trgovačko-ugostiteljskom preduzeću. Taj posao dao mu je moj tetak Milan, pokušavajući da ga potpuno odvoji od njegovog osnovnog posla. Tek kasnije biće mi neobično to njihovo prijateljstvo koje je potrajalo sve godine kojih se ja sjećam.

Kakav si u francuskom jeziku?, jednom me je upitao prota Đorđe, preko naočala, dok je brojkama ispunjavao veliki list išpartan na rubrike.

Osrednji, iskreno mu odgovorih.

Pitam te zato što hoću da ti poklonim dvije knjige o istom, samo što je jedna na srpskom a druga na francuskom.

Kakve knjige?

Novi zavjet gospoda našeg Isusa Hrista. Čitaćeš ga na francuskom, a koristiti naš Vukov prevod da bi razumio šta si pročitao. Otvori kožnu tašnu, sasvim iskrzanu i izblijedjelu, i izvadi dvije male knjige. Jedna je mogla stati na dlan, dok je druga bila dvostruko veća, dakle i ona relativno malena. Džepni format, kažemo obično.

Rečeno, urađeno, nisam imao ni mogućnosti ni želje da odbijem ovaj neobični poklon. Kasnije ću razmišljati je li to zbog tetka i njegovog rata protiv crkve i Boga, ili samo tako, da mi učini neku uslugu.

Manja knjiga, smeđih tvrdih korica što su se jedva držale unutrašnjom gazom da ne otpadnu, bila je, kako to reče pop Đorđe, na srpskom jeziku, mada smo mi tada u školi govorili isključivo srpskohrvatskom. Kad se otvori vide se mrlje od mastila na predlistu koji je produžen i slijepljen s koricama, ali po sredini pukao tako da se i s te strane vidi gaza. Ovaj predlist djeluje ukrasno i ima neobičan dezen kojeg nije lako opisati, zato ga preskačem i otvaram sljedeću, prvu stranicu na kojoj piše НОВИ ЗАВЈЕТ,  ispod ГОСПОДА НАШЕГ, pa opet ispod ИСУСА ХРИСТА; potom ispod ПРЕВЕО ВУК СТЕФ КАРАЏИЋ, i pri dnu У БИОГРАДУ, Издање британскога и инoстранога библијскога друштва, 1927. Preko dijela sa imenom prevodioca otisnut je pečat na kome je pisalo НАРОДНА ХРИШЋАНСКА ЗАЈЕДНИЦА, КРАГУЈЕВАЦ. Prije Drugog svjetskog rata postojale su te hrišćanske zajednice, a ova knjiga, očigledno, pripadala je njoj.

Druga knjiga ima crne korice, a na hrbatu piše zlatotiskom NOUVEAU TESTAMENT&PSAUMES. Poslije predlista slijedi pravi naslov bez navođenja psalama, sa dodatkom prevodioca Louisa Segonda, dok na dnu stoji PARIS, 58 RUE DE CLICHY, 1955, Imprimé en Angleterre. Papir knjižnog bloka je tanak, biblijski. Broj stranica 557, što s obzirom na papir ne izgleda toliko. U to vrijeme nisam u rukama držao deblju knjigu od ove. Na kraju teksta Novog zavjeta ponavlja se obavještenje da je štampano u Engleskoj, a ispod dodato – A L’IMPRIMERIE DE L’UNIVESITE D’OXFORD. Iako tada nisam znao gotovo ništa o Oksfordu, bio sam očaran i ponosan što takvu knjigu ne samo da držim u rukama nego sam sada i njen vlasnik. Navodim sve jer je tada na mene sve i djelovalo novošću i određenom otmenošću. Srpski prevod djelovao je takođe nekom svojom tajanstvenošću kao što na mlade obično djeluju nepoznate i zabranjene stvari.

Mogućnost da se obavjestim o svim onim stvarima koje su me inače zanimale, bila je minimalna, svodila se na ono što su mi mogli da kažu stariji, s kojima uglavnom i nisam razgovarao. Tako ništa nisam znao o Bibliji, ni o prevodiocu, ni s kojeg je jezika knjiga prevedena, i sve tako redom. Kasnije sam skupljao informacije, sasvim malo u Pančevu, gdje sam išao u gimnaziju, nešto više u Sarajevu, na fakultetskim studijama, ali najviše u Parizu prilikom moje prve posjete. Otkrio sam da je prevodilac sa grčkog originala bio protestantski sveštenik iz Švajcarske, da je prvo objavio Novi a potom Stari zavjet. I to ne tako davno, čak poslije našeg Vuka, godine 1880. Iako je na francuskom do tog vremena bilo mnogo prevoda Biblije, ovaj se pokazao najboljim i očuvao do danas kao takav. Naravno, prevodioci su i dalje radili svoj posao, broj prevedenih izdanja svete knjige na francuskom jeziku narastao je enormno.

Istoriju Vukovog prevoda dobro znamo, pa je neću ponavljati. U gimnaziji smo stidljivo govorili da je prva knjiga objavljena na Vukovom reformisanom pismu bila Novi zavjet i ništa više. Da, dugo vremena crkveni dostojanstvenici nisu prihvatali taj prevod upravo iz tog razloga. O njoj nismo govorili. Ova knjiga, jedan od temelja evropske civilizacije, ostajala je izvan nastavnih planova i programa, prepuštena volji pojedinaca i crkvi da je čitaju i tumače. Kod nas, za moju generaciju, samo kao potvrda ispravnosti Vukove jezičke reforme.

Francusko izdanje služilo je nekome, možda baš mom darodavcu, za učenje francuskog jezika. Jevanđelje po Mateju snabdjeveno je đačkim žvrljotinama, sasvim sitno da se jedva čita, iznad svake riječi ispisano je srpsko značenje, pa nisam morao da posežem za Vukovim prevodom, ali đak koji se tim služio odustao je poslije desetak stranica i ja sam nastavio da upoređujem francuski i srpski prevod. Otada paralelno čitanje originala i prevoda postalo mi je neka vrsta pasije. Nastojao sam da vidim nijanse, da uhvatim moguće nejasnoće koje potiču od prevoda, ali i eventualno bolja rješenja. Naročito poslije objavljivanja novog hrvatskog prevoda u izdanju Kršćanske sadašnjosti 1983. godine. Impozantan je spisak saradnika na tom prevodu, na čelu sa Jurom Kaštelanom i dr. Bonaventurom Dudom. Ali, u to vrijeme već se moj odnos prema vjeri i Svetom pismu bio promijenio. Promijenio se i broj Biblija koje sam imao na različitim jezicima – grčki, latinski, italijanski, engleski, njemački, ruski. Pod uticajem novosadskog književnika i urednika Letopisa Matice sprske, Jovana Ćuluma, pisca sjajnih zapisa o svemu i svačemu, pokušavao sam i sam da napišem neke usporedbe Vukovog i ostalih prevoda. Kod mene se Vuk dobro držao.

Mnogo je zaslužnih za promjenu, koja je nastupila u mom odnosu prema religiji i Svetom pismu posebno, ali su naročito značajni bili tekstovi velikih fizičara i matematičara. Bleza Paskala na prvom mjestu, a potom Nilsa Bora, Vernera Hajzeberga i Alberta Ajnštajna. Rano sam odvojio crkvu kao instituciju od vjere, odnosno religioznosti uopšte, bez obzira na vjeru. Zapitanost nad svijetom nosila me je dalje od onoga što mi je propovijedao komunizam. Evo šta je napisao Hajzenberg o odnosu prirodnih nauka i religije i to 1927. godine.

Jedne od onih večeri koje smo prilikom Solvej-konferencije provodili zajedno u briselskom hotelu sedelo je u holu još nekoliko mlađih učesnika kongresa, među njima Volfgang Pauli i ja. Nešto docnije pridružio nam se i Pol Dirak. Neko je postavio pitanje: Otkud to da Ajnštajn tako često pominje dragog Boga? Čovek prosto ne može zamisliti da prirodnjak kao što je Ajnštajn ispoljava tako jaku vezanost za religioznu tradiciju. – Ajnštajn jamačno ne, ali možda Maks Plank, odgovorio je drugi. Znamo za Plankove izjave o odnosu između religije i prirodne nauke, gde on zastupa mišljenje da među njima nema protivrečnosti, da se religija i prirodna nauka mogu sasvim dobro složiti.

Poštovati i studirati kvantnu fiziku, na primjer, kao što sam i sam činio, izgledalo je nespojivo sa religijom. Ali, nije bilo tako. Mada je moj odnos prema Novom zavjetu bio drugačiji od onih koji su pokušavali da pronađu brojne nesaglasnosti i apsurdnosti u objašnjavanju događaja u vezi sa Isusom Hristom. Od vremena intenzivnijeg proučavanja jevanđelja, a kasnije i ostalih knjiga oba zavjeta, prihvatio sam drugo stanovište, koje je proizilazilo iz moje introvertne prirode. A to je stanovište pomalo slično nekim stavovima Bleza Paskala. Prihvati srcem tu priču, i provjeravaj samoga sebe jesi li u životu na dobrom putu. Jer jedini razlog zbog koga je ona stvorena je potreba da imaš neko moralno načelo kojeg se moraš držati. Vidio sam da tog načela najmanje ima među onima koji su tzv. vjerski velikodostojnici i ostali njima pridruženi i bliski službenici. Još manje kod vladara koji su vjeru koristili da bi vladali nad bijednim pukom. A svi oni su međusobno jedni druge proglašavali svetima. Besmislenost takve vjere bila mi je više nego očigledna. Ali ona nije poništavala vjeru kao takvu. Sam čovjek je već svojim rođenjem tragično biće, i on se iz te tragičnosti neće iskobeljati do kraja života, pisao je Migel de Unamuno. Otuda potreba da se odnos prema životu promijeni. Otuda razlike u shvatanju života između Istoka i Zapada. Andrić je pisao Zdenki Marković, povodom najavljenog dolaska Rabindranata Tagore u Beograd, da se njegovo sunce ne rađa tamo gdje je i naše. Godinama već ta me njegova mladalačka formulacija jednako provocira da na nju, bar u sebi, pokušavam  odgovoriti.

Todorovići 

Na ulazu u Stolac, u vrhu brda
Gdje koza tijelom smrti vrda

Visi komadić Sicilije: kamene
Kućice, nastrešice, odrnje

Čatrnje, na plitkama – grudve
Kristove krvi – kavade. Oronule

Duvarine, iz njih kapine, kupine
Ko krajevi konaca, iz rašivenih

Halja, ko odbačene rutine.

Imaginarni prijatelj 39

Četvrta i posljednja pjesma na B strani. Trajanje 5,08 minuta. Album Oya Noya, sniman u proljeće 1980. i objavljen u izdanju Suzyja. Njezin tekst kratak je i vrlo jezgrovit, dužine jedne usputne rečenice: “Jeste li znali Marčelinu/ ženu iz moje ulice?/ Smijeh je tražila/ bol upoznala/ Marčelina./ Na čelu nosila je tugu/ u oku joj je sjala noć./ Pramen kose živ/ čuvala je crn/ Marčelina.”

Glas Tome Bebića, promukao, grub kao rašpa, donosio je dramatiku najvećih francuskih šansonijera, i tako je pjevao svaku pjesmu, dramatično, kao da mu je zadnja i kao da će cijelome svijetu zadnje biti ono o čemu njegova pjesma pjeva. Osim riječi koje je izgovarao, njihovog sadržaja i značenja, Tomina pjesma govorila je tom dramom posljednjih stvari.

U priči o Marčelini, mimo njegova dramatičnog glasa, postoje dva mjesta koja bude maštu što bi da dokuči tko je bila Marčelina, da je zamisli, opriča i pretvori u živu uspomenu. Prvo mjesto je na početku. Pitanje jeste li znali Marčelinu, ženu iz moje ulice, ne samo da je lišeno svakoga poetskog ukrasa, lirskih inverzija i poetičnosti, nego i same misli o pjesmi. Postavljeno je onako kako se postavljaju pitanja na ulici na na trgu, u svakodnevnom životu. Jeste li znali Marčelinu, ženu iz moje ulice, nosi jedan važan podatak.

To što je Marčelina žena iz moje ulice znači da mi nikada nije bila ljubavnica, zapravo da uopće i nismo bili bliski, budući da je indikacija najveće bliskosti između nas dvoje ta što je živjela u mojoj ulici. I upravo to je savršena postavka za veliku životnu dramu.

Drugo mjesto je na kraju. Što znači to pramen kose živ čuvala je crn Marčelina? Jer očekujemo da nešto znači ako je pjesma već započela onako konkretnim, skoro administrirajućim pitanjem. U pop pjesmama su, naime, rijetki tako žestoki prelazi iz registra u registar, iz svakodnevnog govora u liriku. Ali tamo gdje ih ima, u našim se maštama otvara velika priča.
Živ pramen crne kose, što izviruje ispod marame jedne umorne, životom istrošene i ponižene žene. Marčelina je pusta sirotinja, mjesna luda, razbaštinjena patricijka, možda i bivša kurva, ženska pijandura kakvih je bilo po onim dalmacijama naših djetinjstva i mladosti. Sve je na njoj već bilo bivše, trošno i trulo, vonjala je na mokraću, vukla se uz fasade, samo je taj jedan pramen kose, živ i crn, propast njezinu činio nepotpunom.

Na slici s omotnice albuma Toma Bebić smijao se, u mornarskoj majici i s bradom, onim širokim i šuštavim smijehom koji se čuje i u jednoj ili dvije pjesme, i s kojim je završavala pjesma o Marčelini. Taj smijeh samopouzdanog očaja, smijeh rasula, vrlo skore propasti svijeta, bio je znamen iznad svih devet pjesama i u njima devet priča. Nije to bilo veselje ni radovanje, niti je Toma Bebić bio humorist i zabavljač. Taj smijeh, gorak i predsmrtan, iskupljivao je sve grijehe svijeta.

Pjesma za komponovanje*

Sarajevom kad proljeće hara,
Ne znaš kud da kročiš van behara.
Mahale su s mirisom jasmina
Ko da svakom prošla je Emina.

_____U proljeće, i novo i staro,
_____Ko Grčka, ko prsten Šahrijarov,
_____Može s tvojim srcem da se desi
_____Što nikada sanjao nijesi.

Sarajevom kad hara proljeće,
Vječnost sva u trenu prolijeće.
Ne znaš – i to jedino jasno je –
Šta bijaše moje, a šta tvoje.

_____U proljeće, i novo i staro,
_____Ko Grčka, ko prsten Šahrijarov,
_____Može s tvojim srcem da se desi
_____Što nikada sanjao nijesi.

Kad proljeće hara Sarajevom,
Ne znaš gdje je desno, gdje lijevo.
Znaš jedino da putanja ima
Kojom duše lete k nebesima.

_____U proljeće, i novo i staro,
_____Ko Grčka, ko prsten Šahrijarov,
_____Može s tvojim srcem da se desi
_____Što nikada sanjao nijesi.

* Ovo sam sročio  da sebi dokažem kako ne moraju obavezno biti poluimbecilnr sve pjesme koje su za komponovanje. Ovo je svakome razumljivo, ali ne moraš povraćati od banalnosti.

Imaginarni prijatelj/38

U ono vrijeme junaci i junakinje pjesama imali su fina, uglavnom internacionalna imena, koja su, katkad, zvučala spektakularno, kao da ti likovi žive u antičkim mitovima i legendama. Obična, narodna imena, koja su nosili obični ljudi s ulice, a ponekad i sami pjevači, nisu bila za pjesme. U zemlji kojom je vladao čovjek koji se zvao Josip, nijednog Joze, Jose ni Jože nije bilo u novokomponiranoj narodnoj ili u zabavnoj pjesmi, a o rock’n’rollu da i ne govorimo. U njezinoj unutrašnjoj pokrajini, u republici koja jedina nije imala vrata ni granicu prema inozemstvu, kojom su u to vrijeme vladali Hamdija, Branko, Raif, Milanko, Nikola, u pjesmama nije bilo njihovih imena. Pogotovu su orijentalna, muslimanska imena ostajala izvan pjesme. Tako je bilo još od sevdalijskih vremena i tako bi i ostalo sve do najnovijih doba, do nacionalnih buđenja i preporađanja i do konačnih razgraničenja svih od sviju, da nije bilo Novog primitivizma, Zabranjenog pušenja, Elvisa J. Kurtovicha i, u početku, Plavog orkestra. Od Suade pa nadalje junakinje i junaci pjesama nosili su imena ljudi sa sarajevskih ulica, iz predgrađa, iz kvartovskih i mahalskih samoposluga…

Fikreta je bila među posljednjim predratnim junakinjama iz naših mahala. Njezin Don Juan, prvak Fikretinog srca i čaršijskih kaldrma, umoran od života i od neprestane borbe da se bude prvi i najveći od Baščaršije sve do Marijin dvora, skoljen novembarskim maglama ili aprilskim proljetnim depresijama, savjetuje ju da ode od njega, da negdje drugdje i s nekim drugim započne novi život. I bit će, uzda se da ga ona neće poslušati, nego će ostati, kao što prave penelope zavazda ostaju. Na Balkanu mirnodopske ženske legende počinju i završavaju s penelopama. Sve druge su usputne i prolazne, a one, koje vječno čekaju, jedine su starije od ovoga grada i od vremena.

Pjesma o Fikreti stoji na jednoj riječi. Ta riječ je – prošetaj! U njoj se, u jednoj jedinoj riječi, a ne u stihu, ogleda majstorstvo pjesnika i vječni sjaj ove pjesme Zabranjenog pušenja. Naime, fraza prošetaj! u ona je vremena značila otprilike ono što će sve do danas značiti fraza odjebi!, te su je izgovarali, uglavnom, samo oni koji bi u nekoj situaciji osjećali apsolutnu superiornost nad sugovornikom. Prošetaj! nipošto nećeš reći nekome tko bi te mogao, recimo, opaliti šakom ili čelom u nos.

Ali, istovremeno, ta fraza nije tako tvrda, nije vulgarna kao odjebi!, nego u njoj ima one jalijaške pseudo-finoće, što ju je Kusturica proslavio u svome genijalnom filmskom prvijencu, tako da je sasvim moguće, i vjerojatno, da očajni i depresivni pjesnički subjekt, koji kao ni toliki njemu slični pjesnički subjekti, ulični autsajderi, ne vlada jezikom ljubavi i socijalnog ceremonijala, svojoj penelopi Fikreti kaže – prošetaj!

Ta je fraza u ono vrijeme, prije već trideset godina, kada je Nele pjevao o Fikreti, a Kusta negdje odozada nabadao na četiri žice bass gitare, bila smiješna u svojoj pogođenosti. Danas je tužna, melankolična baš poput davnoga pjesničkog subjekta. Naravno, za one koji još uvijek u svome jeziku mogu osjetiti to prošetaj!

Ne šalje on nju u šetnju, niti da usput bere cvijeće i gleda izloge. Ali kako objasniti riječi čija su se značenja rasula poput zrelih rajčica što su negdje pri vrh Hajduk Veljkove ispale kroz Upijevu najlon vrećicu, i eno ih, kotrljaju se prema gradu…

Kada vjetar zalupa kroz krošnje
šutim, čujem da popušta greda
gledam golem pozlaćeni groš je
istrgnut iz ruku moga djeda

Kada kiša ljuto hučit’ stade
i kad tuča omlati svo voće
mislim ispred povaljene klade
da me dedo zagrliti hoće

Kada vatra zagrmi iz polja
i dok grane drijemaše u travi
zgurena se koliba sa kolja
u močvaru crnu strmoglavi

Slika posuđena od Elvisa

/ 3. travnja je datum kad je Cibona osvajala obje europske titule, 1985. i 1986. godine. Priča pred vama je iz još nenapisane knjige radnog naslova “Ne boj se banane”. /

Bio je 3. april, bila je srijeda. Rolja, Gruja i ja stajali smo na školskom hodniku. Ono što smo spremali napraviti bilo je nečuveno. Spremali smo se pobjeći iz škole. A to nismo nikad radili. Imali smo dobre ocjene, nismo pravili probleme. Osjećali smo to kao adut, ako nam uvale dva neopravdana časa. Nije se tu radilo samo o časovima na kojima nismo bili, radilo se o nepoštovanju. Trebat će se vaditi iz toga kasnije, ali računali smo na suosjećanje nastavnika.

Nas trojica smo trenirali košarku, a Cibona je za pola sata trebala početi finale za prvaka Evrope u Ateni protiv Reala. Ako nas zbog tog kazne, neka nas kazne. Razrednica Celin, koja je predavala matematiku, rijetko je pokazivala milost. Razmišljali smo da odemo kod nastavnika fizičkog Ifeta, da njega pitamo da nas pusti ili bar da mu kažemo da ćemo pobjeći. Možda će nas uzeti u zaštitu. Na kraju, nismo. Odlučili smo otići.

Upravo kad smo nas trojica usplahirenih idiota istrčali iz školskog dvorišta, nastavnik Ifet provirio je u naš razred, potom i u sve ostale i izgovarao jednostavnu rečenicu: “Djeco, hajte kući, Cibona igra.” Nastavnici su u zbornici naprosto odlučili da djecu puste kući, ipak je to bila Cibona s Draženom u finalu, gledalo se i njima. Tako nas trojica nismo nikad dobili neopravdane.

Uletio sam u kuću, bacio torbu na krevet i sjeo u dnevnu sobu da gledam utakmicu. Stari i stara su bili kod kuće. Mama me pitala hoću li nešto pojesti, ali ja nisam imao vremena sad za to. Tresao sam nogama, gnijezdio se po kauču, sekunde do utakmice su mi prolazile kao sati, bivao sam sve živčaniji. Zatim sam ustao i počeo hodati po dnevnoj sobi.

“De, bolan, smiri se, sine. Šta ti je?” pitao me stari.

“Ništa, pusti me”, odgovorio sam namrgođeno.

“Hajde, dijete, pa neće oni igrat bolje ako ti živčaniš”, prisnažila je stara.

Ja sam na trenutak zastao i kao da me munja posred čela pogodila. Odjednom mi se razbistrilo. Posve je jasno šta trebam napraviti. Ovo je finale. Otišao sam u sobu, uzeo loptu u ruke i otišao u hodnik obući patike.

“Sine, gdje ćeš?” stari je provirio u hodnik sa upitnikom iznad čela.

“Ja ne mogu gledat.”

“Gdje ćeš?”

“Idem ubacivat loptu”, odgovorio sam.

“Ubacivat loptu” značilo je pogađati priručni koš kakvi su tih godina uspješno rasli po dvorištima širom Jugoslavije. Ti dvorišni, priručni koševi bili su od čega god, kanti, željeznih obruča s kakvog bureta na približnoj visini koša ili naprosto prostor koji je trebalo pogoditi. Kao koš mogao je poslužiti i kućni broj. Nekadašnje plave pločice koje su stajale na pročeljima kuća imale izbočenje na sredini, pa ako bih pogodio u sredinu začuo se “klak!”, zvuk savijanja pločice, što bi, recimo, značilo da si “pogodio” koš. Ja sam imao koš od starog željeznog držača za kotao kome su zgodno otpale sve noge sem jedne, pa je ona poslužila kao držač koja sam provukao ispod crijepa stare šupe.

I tako sam stajao tamo, mrtav-ozbiljan u svom dvorištu, spremao sam se igrati protiv imaginarnih protivnika, postizati koševe i dati sve od sebe. Stajao sam tako u dvorištu, a tamo negdje u atenskoj dvorani stajali su Dražen, Aco, Čutura, Nakić, Ušić i ostali protiv Reala kojeg smo dobili već dvaput te sezone, ali opet su bili strašni: Robinson, Martin, Iturriaga, Corbalan…

I dao sam sve od sebe, plesao sam po dvorištu, prolazio blokove, prodavao finte, imao sam solidan prosjek ubačaja… Stari je u jednom trenutku došao u dvorište i saopćio mi da je poluvrijeme, da Cibona vodi jedan razlike i da je egal. I da se njemu čini da neće dobro završit. Stari bi to uvijek rekao, da lakše preboli mogući poraz. Bilo je poluvrijeme.

Kratko sam se odmorio, popio malo vode, malo vode sasuo niz vrat. Ušao sam u dnevnu sobu kao u svlačionicu i tamo malo stajao i hvatao dah. Starci su me gledali.

“Dobit ćemo”, rekla je stara.

“To ćemo još vidjet”, dometnuo je stari.

Ja nisam ništa rekao, nego sam otišao opet u dvorište. Bilo je proljeće i mirisalo je na život, dvorište je bilo ograđeno našom i stričevom kućom, breza, trešnja i bor su držali dvorište pod svojom kontrolom, a ja sam igrao svoju košarku na utabanoj travi i nastavio se, zajedno sa ekipom Cibone, boriti za naslov prvaka Europe.

Otprilike u 32. minuti utakmice, u onom trenutku kad je Dražen počeo ispisivati presudu Madrižanima serijom od 16:2, u dvorištu u Ulici 14. Srednjobosanske brigade je već padao mrak, a ja sam već padao s nogu, ne znajući ni koliko je prošlo utakmice, ni koliko ima do kraja. Tad je stari drugi put izišao u dvorište, držao je ruke u džepovima i imao pokerašku facu. Znao je to raditi, nisi mu mogao na licu pročitati emociju, išlo mi je to na živce.

“Koliko je?” upitao sam zadihano.

Stari me gledao nepromijenjenog izraza lica.

“Koliko je!?” raširio sam ruke.

Odgovor nisam dočekao, nego sam protrčao kraj njega u kuću, u dnevnu sobu. Stara sjedi na kauču, blaženog lica, ruke prekrižila, malo glavu nakrivila i gleda televizor.

“Uh, šta im je Dražen napravio, da si vidio”, rekla je blago, kao da komentira vjenčanje.

Na televizoru su prolazile posljednje sekunde meča, komentator i igrači su već slavili. Niz naša leđa se cijedio znoj.

Tako sam prvi put postao prvak Europe.