__________________________Saši

__________________prolaznost grabi
__________________smeteno kroz nas
_______________________Pol Celan

Isto je bilo i u minulim vječnostima:
pili smo malvaziju
ti si govorila o junačkoj smrti plesača Luja Daviča
Njegoševom opčinjenošću Rafaelovim Preobraženjem
Vergilijevom grobu u podnožju brda Posilipo
i Bajronovom spjevu o Marinu Falijeriju
nesrećnom duxu venetarumu
čija se odrubljena glava skotrljala
niz stubište Duždeve palate.
Ja sam cijelo vrijeme gledao tvoje ruke
prizivajući se Rafaelove Katarine Aleksandrijske.
Onda sam počeo tlapiti da se prošlo i buduće
množi sa zaboravom
jer se obični svijet širi bezgranično
pretjerano  pogledujuću natrag
premda je preostalo vrijeme  prekratko:
i k tome još skriveno i okrutno
kao dželatov pribor.

Još si kazala da od Crnogoraca dobijaš samo dobro
a ja sam primijetio da su
potomci gordih glavosjeka
umišljenih čuvara nacionalnog zavjeta
vojnika svjetske revolucije
u međuvremenu postali
bezopasna i prolazna bića:
portiri, pozornici, posteljoizdvci –
i potom zamislio rimskog pretora Maksimina Daja
kako čežnjivo gleda ruke Katarine Aleksandrijske
dok zaštitnica branitelja vjere
biblioteka, studenata  i izdavača knjiga
ubjeđuje njegovih pedeset filozofa
da su Otac, Sin i Duh Sveti
nezbunjiva tajna:
i kako gordi Rimljanin naređuje
da joj lijepe ruke
sasijeku na točku sa bodežima.

Ko to još zbori?
Jesi li ti ili ja?
Bez riječi.
Je li instikt koji je stigao prekasno
sad iskrsava?

24. april 2017.

ANNE SEXTON (1928 – 1974)

Preveo Marko Vešović

O MARIJO, KRHKA MAJKO

O Marijo, krhka majko,
čuj me, čuj me sada
iako ne znam tvoje riječi.
Crna krunica s njenim srebrnim Kristom
leži neblagoslovljena u mojoj ruci
jer sam nevjernik.
Svako zrno je okruglo i tvrdo među mojim prstima,
mali crni anđeo.
O Marijo, krhka majko,
čuj me, čuj me sada.

O Marijo, dopusti mi tu milost,
to nadilaženje,
premda sam ružna,
uronjena u svoju vlastitu prošlost
i svoje vlastito ludilo.
Iako postoje stolice,
ležim na podu.
Samo su moje ruke žive,
dok dodiruju zrna.
O Marijo, krhka majko,
čuj me, čuj me sada.

Riječ po riječ posrćem.
Početnik, osjećam da tvoja usta dotiču moja.
Računam zrna kao valove,
zabijaju se u mene.
Zlo mi je od njihovog broja,
bolesna u ljetnjoj vrućini
i prozor iznad mene
moj jedini je slušatelj,
veliki uzimalac, ublažitelj,
davalac daha,
izdiše svojim širokim plućima kao ogromna riba.

Bliže i bliže
dolazi čas moje smrti
U umu je tanka/neznatna uličica zvana smrt
i ja se krećem kroz nju kao
kroz vodu.
Moje tijelo je beskorisno /neupotrebljivo.
Leži, sklupčano kao pas na tepihu.
Ono se predalo/ono je napušteno.

Marija, krhka majko,
čuj me, čuj me sada.

MLADA

Hiljadu vrata ranije
kad sam bila samotno jare
u velikoj kući sa četiri
garaže i bilo je ljeto
koliko se mogu sjetiti,
ležala sam na travnjaku noću,
djetelina naborana nada mnom
mudre zvijezde u krevet smještene nada mnom,
porozor moje majke dimnjak
iz kojeg žuta toplina istječe,
prozor mog oca, napol zatvoren,
oko kojim spavači prolaze
a drvene ploče kuće
bile su glatke i bijele kao vosak
i vjerojatno milion listova je
jedrio na svojim čudnim stapkama
kada zrikavci tikaju skupa
i ja sam, u baklji svog novog tijela
koje još nije bilo žensko ipak,
kazivala zvijezdama moja pitanja
misleći da zbilja može božja moć
vidjeti vrućinu i bojena svjetla,
laktove, koljena, snove, lakunoć.

BIJES

Ja nisam lijena.
Ja sam na amfetaminu duše.
Ja sam, svaki dan,
ispadala van Boga
moj pisaći stroj vjeruje u njega.
Vrlo brza. Vrlo strastvena,
kao vuk na srcu živome.
Ne lijena.
Kad lijen čovjek, kažu,
gleda prema nebu,
anđeli zatvore prozore.

Oh anđeli,
držite otvorene prozore
tako da mogu posegnuti unutra
i ukrasti svaki predmet,
predmete koji mi kažu da more ne umire
predmete koji mi kažu da kal ima želju da živi,
da Krist koji je hodao za mene
išao je po istinskom tlu
i da će ovaj bijes,
što poput pčele bode srce cijelo jutro,
zadržati anđele
na njihovim prozorima otvorenim,
širokim kao engleska kada.

MUZIKA PLIVA NATRAG KA MENI

Čekaj Gospodine. Koji put je kući?
Isključili su svjetlo
i tama se miče u kutu.
Nema putokaza u ovoj sobi,
četiri žene, preko osamdeset,
u trokutastim pelenama svaka od njih.
La la la, Oh muzika pliva natrag k meni
i ja mogu osjetiti napjev koji su svirali
u noći u kojoj su me ostavili
u ovoj privatnoj ustanovi na brdu.

Zamisli to.  Radio svira
i svi su ovdje bili ludi.
Svidjelo mi se i plesala sam ukrug.
Muzika se preliva preko uma.
i na neki čudan način
muzika vidi više nego ja,
mislim da se sjeća bolje;
sjeća se prve noći ovdje.
Bila je novembarska studen što guši;
čak zvijezde vezane remenjem na nebu
i taj mjesec presjajni
kao vile kroz rešetke da probode mene
s pjevanjem u glavi.

Zaboravila sam sve ostalo.
Zaključali su me u ovoj stolici u 08:00
i nema znakova da kazuju put,
samo je radio tukao sam sebe
i pjesma koja pamti
više nego ja. O, la la la,
ta muzika pliva natrag na meni.
Noć je došla kad sam plesala ukrug
a nisam se bojala.
Gospodine?

BAJONET

*
Šta mogu učiniti s ovim bajonetom?
Napraviti grm ruža od njega?
Zabosti ga u mjesec?
Obrijati noge njegovim srebrom?
Nabosti zlatnu ribicu?
Ne. Ne.

Izrađen je
u mome snu
za tebe.
Moje oči su bile sklopljene.
Bila sam svijena kao fetus
a ipak sam držala bajonet
koji je bio za zemlju tvog stomaka.
Pupak je pjevao svoju zagonetku.
Crijeva su vijugala kao alpske ceste.
Izrađen je da uđe u tebe
kao što si ti ušao u mene
i da siječe dnevnom svjetlošću u tebi
i oslobodi tvoju sahranjenu Zemlju srca,
da oslobodi kašiku kojom hraniš me,
da oslobodi pticu koje je rekla jebi se,
da njim izdubim/izrezbarim kip dok ne bude bijel
te ga mogu staviti na policu,
predmet bez misli kao kamen,
ali sa svim vibracijama
raspeća.

DRUŽENJE S ANĐELIMA

Umorih se biti žena,
umorih  se od žlice i pošte,
umori od svojih usta i svojih grudi,
umorih se od kozmetike i svile.
Bilo je još ljudi koji su sjedjeli za mojim stolom,
kružili oko zdjele koju sam im ponudila.
Posuda se napuni purpurnim grožđem
i muhe su s vrzle u njoj zbog mirisa
čak i moj otac je došao sa svojom bijelom kosti.
Ali ja sam bila umorna od stvari spola.

Sinoć sam usnila san
i rekla ga njemu …
“Ti si odgovor.

Ti ćeš nadživjeti mog supruga i oca. ”
U tom snu je bio grad napravljen od lanaca
gdje je Joana pogubljena u muškoj odjeći
i priroda anđela ostala neobjašnjiva,
ne postoje dva napravljena u istoj vrsti,
jedan s nosom, jedan s uhom u svojoj ruci,
jedan je žvakao  zvijezdu i bilježio joj orbitu,
svaki od njih kao pjesma se pokoravao sam sebi,
obavljajući Božje dužnosti,
ljudima napose

“Ti si odgovor, ‘
Rekla sam i ušla,
liježući na kapijama grada.
Onda su lanci  bili pričvršćeni oko mene
i ja sam izgubila običan spol i svoj konačni izgled.
Adam je bio lijevo od mene
a Eva desno od mene,
oboje u temeljitom neskladu sa svijetom razuma.
Mi smo spleli naše ruke
I vozili se pod suncem.
Nisam bila nikoja žena više,
Niti ovo ni drugo.

O kćeri jerusalimske,
Kralj me je uveo u svoju odaju.
Ja sam crna i ja sam lijepa.
Bila sam otvorena i razodjenuta.
Nemam ruke ni noge.
Bila sva jedna koža poput ribe.
Ja nisam više žena
nego što Krist bješe čovjek.

*
UROKLJIVO OKO

Ono dolazi probijajući
iz cvijeća u noći,
dolazi iz kiše
ako zmija gleda ka nebu,
izađe iz stolica i stolova
ako ne upozoravaš na njih i ne govoriš njina imena.
Ono ulazi u usta dok vi spavate,
ugura se kao ručnik.
Oprez. Oprez.

Ako se sretneš sa škiljavom osobom
moraš uroniti u travu,
uz hladne mrave,
pipati kroz zelenilo noktima
i ustati s četvorolisnom djetelinom
ili će ti se krv slediti/zgrušati
ko hladni sok od pečenja.

Ako naiđeš na potkovicu,
prolazniče,
stani, izvadi ruke iz džepova
i prebroj nokte
kao što brojiš svoju djecu
ili svoj novac.
Inače će ti pješčana buha/mušica upuzati u uho
i uletjeti u mozak
i jedini način da ne siđeš s uma
jeste udarati čekićem svakog sata.

Ako je Grbavac u liftu s tobom
ne okreći se od njega,
odmah dotakni njegovu grbu
jer njegovo dijete će biti rođeno iz njegovih leđa sjutra
a ako on odmah odgrize nokte bebe
(da ne postane lopov)
to dijete će biti sveto,
a ti, bezazlena ptica koja jesi,
možeš ići na letenje.

Kad kucaš u drvo,
i to činiš,
ti kucaš u krst,
i Isus ti daje odlomak svog tijela
i razbija jaje u tvome toaletu,
odustajući od jednog života
zbog  jednog života.

DUHOVI

Neki duhovi su žene,
ni apstraktne niti blijede,
njine grudi su mlitave kao ubijene ribe.
Ne vještice, nego duhovi
koji dolaze mičući beskorisnim rukama
kao ostavljene sluge.

Nisu svi duhovi žene,
vidio sam druge;
debeli, s bijeli trbuhom muškarci,
što nose svoje genitalije ko stare dronjke.
Ne đavoli, nego duhovi.
Onaj jedan trupće bosim nogama, naglo se naginje
nad mojim krevetom.

Ali to nije sve.
Neki duhovi su djeca.
Nisu anđeli, nego duhovi;
kovrdžaju se kao ružičasta šolja čaja
na bilo kojem jastuku, ili se ritaju,
pokazujući svoje nevine zadnjice, tugujući
za Luciferom.

PALI ANĐELI

Oni dolaze na moj čisti
list papira i ostave Rorschachovu mrlju.
Oni to ne čine što su zločesti,
oni to čine da mi daju znak
da me žele, kao što Aubrey Beardsli jednom reče,
vodati dok se nešto ne desi.
Nespretna kakva jesam,
ja to radim.
jer ja sam poput njih –
i spasena i izgubljena,
padajući dolje kao Humpty Dumpty
s abecede.

Svako jutro tjeram ih sa svog kreveta
a kada uđu u salatu
valjaju se u njoj kao pas,
izvlačim svakog od njih,
upravo tako moja kći
izvlači sardele.
U maju plešu na narcisima,
zamaraući svoje nožne prste,
smijući se kao ribe.
U novembru, groznome mjesecu,
sisaju djetinjstvo iz bobica
i pretvaraju ih u kisele i nejestive.

Ipak, oni mi prave društvo.
Vijugaju po životu.
Oni dijele svoje mađije
kao Izabrani Spasioci Života.
Oni idu sa mnom zubaru
i štite me od bušilice.
U isto vrijeme,
idu u razred sa mnom
i lažu mojim studentima.

O pali anđele,
pratioče u meni,
šapni nešto sveto
prije nego što me gurneš
u grob.

UBICA

Ispravna smrt je upisana.
Ja ću učiniti neophodno.
Moj luk je tvrd.
Moj luk je u pripravnosti.
Ja sam metak i kuka.
Ja sam napeta i posve spremna.
Svojim pogledima ga vajam
kao kipar. Oblikujem
njegov posljednji pogled na sve.
Prenosim njegove oči i njegovu
koštanu srž na svako mjesto.
Znam njegov muški ud i išla sam
preko njega kažiprstom.
Njegova usta i njegov anus jedno su.
Ja sam u središtu osjećanja.

Podzemni vlak
putuje kroz moj samostrel.
Imam krvavu strijelu
i učinila sam je svojom.
Sa ovim čovjekom uzimam u ruke
njegovu sudbinu i sa ovim pištoljem
uzimam u ruke novine i
svojom vrelinom ću ga savladati.
On će se sagnuti prema meni
i njegove vene će razbjeći na sve strane
kao djeca … Daj mi
njegovu zastavu i njegovo oko.
Daj mi njegov tvrdi oklop i usnu.
On je moj đavo i moja jabuka i
Ja ću ga vidjeti doma.

ZAKLJUČANA VRATA

*
Za anđele koji nastanjuju ovaj grad,
mada se  njihov oblik stalno mijenja,
svaku noć ostavimo nešto hladnih krompira
i zdjelu mlijeka na prozorskoj dasci.
Obično oni nastanjuju nebesa gdje,
usput rečeno, nisu suze dopuštene.
Oni guraju mjesec okolo kao
kuhani slatki krompir.
Mliječna staza je njihova kvočka
sa svojih mnogo djece.
Kad je noć, krave liježu
ali mjesec, taj velika bik,
ustaje.

Međutim, ima zaključana soba tamo gore
željeznih vrata koja se ne mogu otvoriti.
Ona ima sve tvoje loše snove u sebi.
To je pakao.
Neki kažu da đavo zaključava vrata
iznutra.
Neki kažu da ih anđeli zaključavaju izvana.
Ljudi unutra nemaju vode
i nikada se ne smiju doticati.
Oni su ispucali poput makadama.
Oni su nijemi.
Oni ne viču pomoć
osim iznutra
gdje su njihova srca prekrivena ličinkama.

Želim otključati ta vrata,
okrenuti zahrđali ključ
i držati svakog  palog u svojim rukama
ali ne mogu, ne mogu.
Mogu samo sjediti ovdje na zemlji
na svome  mjestu za stolom.

Napomena

Sa Omerom Hadžiselimovićem preveo sam osam tomova anglosaksonske poezije, a objavili smo jedino Audenove pjesme pod naslovom Nek mi povijest sudi. Jednom sam poživčanio i u mejlu mu rekao da prekidam ovaj posao, jer „dojadilo mi je praviti se da znam jezik koji ne znam“. O čemu se radilo?
Imao sam mnogo više vremena od Omera. Koji je radio na koledžu u Čikagu gdje je bio obavezan pet dana tjedno boraviti na radnom mjestu od osam ujutru do, ako se dobro sjećam, četiri popodne, a ja sam u Sarajevu, na Filozofskom, triput nedjeljno držao časove, plus sjednice Odsjeka. Omer nije imao kad da sjedne i prevede pjesme koje ću urimovati, a ja sam bio veoma nestrpljiv, jer sam se, nakon infarkta, prije devetnaest godina, trkao sa smrću , i u toj trci napisao 17 knjiga pjesama od po sto strana, i preveo, sam i u duetu, 30 tomova poezije sa pet jezika. Stoga bih, često, čitajući na internetu Amerikance i Engleze, preveo pjesmu koju bih razumio i slao je Omeru, da ispravi greške, kojih, s ponosom kažem, nikad nije bilo mnogo , potom bih je, ako je u vezanom stihu, urimiovao. Stotine prepjeva smo uradili tako. Eto zašto sam rekao: dojadilo je praviti se da znam engleski koji ne znam. Otpisao mi je: „Tvoju odluku, naravno, moram poštovati, ali si zaboravio da si mi poslao desetine pjesama prevedenih bez greške “. Dakako, posao smo nastavili.

Ali u našim fajlovima nije mali broj mojih prepjeva koje Omer nije pročitao i ispravio, jer se razbolio od raka na prostati, i vrlo brzo nakon toga umro, a sada, rekao sam u u mejlu njegovoj ženi Esmi, ne znam šta ću s tim prepjevima, ne znam ima li u njima grešaka, ni koliko. Mada se nadam da nisu kardinalne. Ni ove pjesme Ane Sekston Omer nije stigao pročitati. Ostavio sam i duple prevode: „Ono se predalo/ ono je napušteno“, jer nisam znao šta je tačno.

Imaginarni prijatelj/46       

Caru Šahrijaru omrzu sav ženski rod. Događa se to muškarcima. Pa mu svakoga dana dovode novu djevicu, on je noću iskoristi, ujutro pogubi. U svakoj od njih Šahrijar je vidio svoju rođenu ženu, prema kojoj je bio dobar i brižan, a ona ga s robom prevarila. Bi tako, raširi se priča o njegovu jadu i o jadu koji on čini ženskome svijetu, pa mu jedne večeri tako, svojom voljom, dobrovoljno, stiže Šeherezada, mlada i samosvjesna, i kako pade noć, ona mu, umjesto svega drugog, predloži da mu ispripovijeda priču. Šahrijar prista, iako i nije bio čovjek od velikih priča, a Šeherezada poče. I taman kako dođe do najzanimljivijeg mjesta, svanu jutro, a Šahrijaru vrijeme da pogubi ženu. Ali on umjesto da učini ono što je činio godinama ranije, ostavi Šeherezadu na životu, e da mu sljedeće noći dopriča svoju priču. A sljedeće noći Šeherezada dovrši jednu priču, priveza jedan kraj, iz kojeg odmah niknu sljedeća priča, još uzbudljivija od one prošle, koja se u zoru nađe na svom vrhuncu. I Šahrijar opet poštedi Šeherezadi život, da bi mu ona u novoj noći dovršila priču. I naravno, opet će se ponoviti isto.

Nije cah Šahrijar bio budala, znao je on dobro što mu ta djevojka radi, ali mu nije bilo druge nego da joj iz noći u noć živu pronosa glavu. I da joj se divi onoliko i onako kako je i koliko je to dano jednome očajnom i povrijeđenom muškarcu, jednome tiraninu. A divljenje mu je bilo golemo, kao što je golema bila i Šeherezatina pripovjedačka taština. Zaigrala se glavom, i tu igru je igrala tako da joj svaka priča bude veća od života. Nakon što je u igru svojevoljno ušla, nije više bilo načina da se iz nje povuče. Ali zar je ijednom pravom piscu, ijednom Šeherezadinom izdanku, ikada bilo dopušteno da prestane biti pisac i da izvuče živu glavu iz jednom započete igre?

Tako su nastale Priče iz tisuću i jedne noći, jedno od najvećih, ali i najteže objašnjivo remek-djelo svjetske književnosti. Ali tko je bila Šeherezada i zašto je odlučila zapričati Šahrijara? Zato da spasi sve buduće djevice, koje će ovaj očajem ispunjeni muškarac pogubiti? Ne, nije to bio njezin razlog. Šeherezada je znala da vrijedi samo ona priča koja je ispričana po najvišoj mogućoj cijeni. One druge nisu ni bile vrijedne pričanja. A do te cijene, najviše koja pripovjedaču može biti ispostavljena, moguće je doći samo preko okrutnog cara. Tako da se njemu predaš i da kod njega vlastiti život razmijeniš za priču.

Šeherezada se žrtvovala za ženski dio čovječanstva. Na način koji je, zapravo, sličan načinu na koji se Isus Krist žrtvovao za svakoga čovjeka. On je razapet da iskupi sve grijehe svijeta. Ona svoj život otkupljuje tako što ih svake noći pretvara u priču. Grijehe, a što bi drugo. I o čemu bi se drugom, osim o grijesima, moglo pripovijedati? U iskupljenju je smisao života. U priči. Čovjek je, po Šeherezadi, biće priče, stvoren da priča i da bude ispričan. Svaki pripovjedač traži svoga Šahrijara, u čije će ruke predati svoj život, u zamjenu za svoju priču.

Čovjekov život vrijedi onoliko koliko vrijedi njegova priča. To je pouka Šeherezadinog slučaja. S njom započinje književnost zapadno-istočnoga civilizacijskog kruga.

Drugi maj. Dvadesetpet godina od onoga dana svega u suncu kada smo na Grbavici osvanuli okupirani. Prekinut je tada bio cijeli jedan život, nastavio se više nije, a četvrt stoljeća prošlo je. Nastavilo se nešto drugo, neko trajanje u ne-vremenu, neki zamjenski život.

I danas, kao svakoga drugog dana u svibnju, Sarajevo svečano i patetično obilježuje dan kada je „sarajevska raja obranila grad od agresora“ te kada je započela „najduža opsada jednoga grada u modernoj historiji“. Grbavicu branio nije nitko; da je Grbavica – jednu trolejbusnu stanicu udaljena od Predsjedništva države – pala pod agresorom, nitko u Sarajevu nije ni primijetio. Važnije su se stvari događale: obrana zgrade Predsjedništva, razmjena zarobljenoga Alije Izetbegovića u Lukavici za JNA ekipu generala Kukanjca iz kasarne na Bistriku…

Tako, Grbavicu ni danas, kao i nijednoga drugog svibnja, nitko u Sarajevu skoro ni ne spominje.

Od toga 2. svibnja 1992. do 19. ožujka 1996. godine, cijelih hiljadučetiristotinesedamnaest dana, bila je laboratorij zločina i užasa. Preživjeli koji sve to pamte, pamte s jezivom svježinom, ali ne pričaju. Ako i pričaju, sažimlju, preskaču, pauze između riječi i rečenica duže su im i punije sadržajem od rečenica samih. To je zato što im nije do obnavljanja, ali to je i zato što osjećaju da za njihova sjećanja nema pravih ušiju; osjećaju da ih se sluša preko volje, reda radi, da je njihovo iskustvo neprenosivo, ako ne i nižerazredno – jer je prepokriveno mundijalnom percepcijom iskustva Sarajeva i narcističkim uživanjem Sarajeva u njoj.

Zbog svega toga, i zbog vlastite neusporedivosti, strašno iskustvo Grbavice još čeka svoja dostojna uobličenja. Kao što njezini nepoznati heroji, poput doktora Marka Ciglara, čekaju svoje dostojne ratne životopise.

Ono što do sada postoji, mogu svesti na dvije stvari, dvojicu autora. Jedan je Jakov Jurišić, iza čije je mučeničke pogibije na Zlatištu iznad Grbavice 1993. ostao rukopis knjige (Škola stradanja, Sarajevo 2003) – knjige čudesno slivene od neposredne  dokumentarnosti, sublimne lirike i čvrste dnevničke proze. Drugi je Damir Ovčina, čovjek koji se nedavno pojavio s romanom Kad sam bio hodža (Sarajevo 2016); pisan potpuno deemocionaliziranim tonom i eliptičnim prosedeom, ovaj roman neumoljivo precizno ispisuje grbavičku svakodnevnicu kroz priču u prvome licu, a da ni na trenutak ne klizne u moralizatorsko manihejestvo i patriotsku shematiku, kakve je sarajevska produkcija na ratne teme prepuna.

S ova dva grbavička teksta, što se na ekskluzivno književnom planu pridružuju trima sarajevskim – Sarajevo bluesu Semezdina Mehmedinovića, Sarajevskom marlboru Miljenka Jergovića i Poljskoj konjici Marka Vešovića – u doživljaju ovoga čitaoca sklapa se ono najvažnije i najbolje što su književna imaginacija i književni etos stvorili tretirajući lokalnu ratnu zbilju.

ivanlovrenovic.com

Ponedjeljak je, početak travnja. Dan je kada bih trebao biti na Sepetarevcu u nastavku selidbe, ali ja ležim na malo uzdignutom stolu za preglede, gol do pasa, na tankoj papirnatoj plahti. Zagreb, ulica je Zvonimirova, tridesetak koraka od križanja sa Šubićevom. Ispunjen neobičnim, do sada nedoživljenim ganućem, promatram srce na ekranu ultrazvučnog aparata. Liječnik mi nešto govori, njegove rečenice su umirujuće, srce je dobro, nemamo razloga za brigu, ali ja ga ne čujem, naravno da je dobro, kako bi bilo nego dobro, osjećam kako mi se uzbuđenje skuplja u grlu i pokušavam pronaći usporedbu, pronaći nešto što će ovaj doživljaj staviti u neki prepoznatljiv kontekst, nakon čega ću moći da o njemu prestanem misliti.

Nije to kad otac – ili još bliže majka – gleda na ekranu svoje nerođeno dijete. Ništa prema tome ne osjećam. Nikada, niujednom trenutku u životu nisam poželio biti nekome otac, vlastito djetinjstvo nisam dovršio, otud i ova selidba, pa vjerojatno ni zato u sebi ne mogu probuditi ganuće majke – ili ipak oca – koja gleda svoje buduće dijete, tog aliena koji u njoj poput tumora raste i najvjerojatnije će je pratiti do kraja života.

Nema ničega duhovnog u prizoru fetusa na ekranu ultrazvučnog aparata. Njegov povijeni vrat i skupljena koljena kojim dodiruje vrh nosa, kao da leži u kovčegu na dnu kamionske prikolice, i neće biti rođen, nego će biti prokrijumčaren iz Sirije u Europu, preko neke od naših moralnih i emocionalnih granica.

Ovo je nešto drugo.

Stroj. Ili stvor koji se ritmično pomiče, skuplja se i širi, s dva ventila, dvije palice što jedna za drugom padaju po otvoru cijevi, zaustavljaju pa propuštaju protok tekućine, i sve je tako veselo, pomalo neobavezno i budalasto, kao da se evo sad taj stvor pomiče baš tako, jer je takva njegova slobodna volja, a u sljedećem bi trenutku mogao raditi nešto drugo.

Prizor je crnobijeli, pomalo mutan, sa čudnim sjenama i zamagljenjima, kao u rana vremena nijemog filma. I kretnje su takve, kao na nijemom filmu, ubrzane, nedovršene, kao da je nešto preskočeno, i nedostaje poneka slika u nizu pokretnih slika.

Srce je Buster Keaton. Ali samo kao utjelovljenje nečega većeg. Srce je Bog.

Umjesto razapetog Sina Božjeg i svih onih ikonografskih prikaza Oca, Sina i Duha Svetoga, po oltarima, zidovima i stropovima crkava širom svijeta, iza svećenikovih bi leđa trebao biti ekran plazma televizora, i na njemu ultrazvučna slika živoga ljudskog srca. Ili još bolje: u svakoj bi klupici, ispred svakog klecala umjesto Svetoga pisma ili molitvenika, ili iznad tih odavno pročitanih knjiga, trebao bi biti ekran na kojemu bi vjernik za vrijeme mise pratio svoje vlastito srce.

To srce je bez ikakve sumnje Bog.

Dok ga tako gledam na ekranu, i dok liječnik provjerava postoji li zadebljanje miokarda, izazvano dugom etapom povišenog tlaka, ja sam i dalje nevjernik, ateist koji je, međutim, uvjeren da bi njegov ateizam za razliku od visokog tlaka mogao biti bogougodan, da neće dovesti do zadebljanja miokarda, suženja arterija, kvara na zaliscima.

Nisam vidio nešto tako veselo i šašavo, slobodno od svih ljudskih slabosti, od svakoga svakodnevnog jada i jeda, kao što je srce na zaslonu ultrazvučnog aparata. Ono je, to srce iznad ljudi, nadčinjeno ljudskome razumu i svakoj čovjekovoj slabosti. Usprkos svemu, radi to što radi. Usprkos meni koji sam bio zabrinut sve dok ga maloprije nisam ugledao, i koji sam tu, a zapravo bih trebao biti u Sarajevu, na Sepetarevcu, jer me tamo čekaju još dva ormarića, nekoliko ladica i tko zna što još sve, usprkos svim preprekama, brigama i spriječenostima, državnim granicama, nacionalnim osjećajima i osjećajima napuštenosti, policijama dviju država i dvaju entiteta, koje kontroliraju brzinu i vrebaju koga će kazniti, rupama na cesti, benzinskim pumpama i crpkama – koje su tako inferiorne srcu, krajputaškim birtijama, prenoćištima i restoranima sumnjive kvalitete, betonskim novogradnjama kod Maglaja i Zavidovića koje nalikuju kulama i čardacima iz noćnih mora izazvanih vrućicom, malobrojnim i slabo osvijetljenim tunelima, i onom jednom, dugom i lijepom tunelu iza Zenice, koji je nazvan po prvome ožujku nakon jednoga prestupnog dvadeset i devetog veljače, usprkos katoličkom groblju na Stupu po kojem sipa garež auspuha koji silaze na grad, usprkos svemu što se pritom zbiva u mojoj glavi, srce jednako veselo i blesavo izvodi svoje neobične pokrete i drži ritam Svemiru i svemu čega u Svemiru ima i nema.

Pedeset mi je godina i imam visok tlak. Ustvari, imao sam ga do sljedeće večeri. Po jedna tableta norprexanila, svake večeri, i tlak je već blago ispod onoga osrednjeg mjerila od 130/80. Ali bez eksperimenata, smanjivanja terapije, potrage za alternativnim rješenjima. Ako postoji mala kemijska utjeha srcu, taj spoj perindoprilarginina i amlodipina, inhibitora konvertaze angiotenzina i kalcijskog antagonista, koji šire i releksiraju krvne žile, te smanjuju pritisak na srce, što bi me to moglo navesti da pomoć tražim u korijenu neke biljke koja raste samo na Tibetu i u sušenom listu trave koja niče na osojnim obroncima Bjelašnice? Zato što su to prirodni lijekovi? Ali gdje su granice prirode, tko ih je to postavio baš između norprexanila i korijena onoga tamo hrasta u dnu moje turopoljske bašče, u koji upravo gledam, dok tražim riječ koja mi nedostaje, i zašto bi srce bilo u nadleštvu prirode? Srce je, naime, Bog. Ukazuje se na ekranu ultrazvučnog aparata.

Kardiolog ne vjeruje da mi je tlak mogao baš toliko poskočiti bez nekog fiziološkog razloga. Šalje me da vadim krv, pa ispisuje dugi niz laboratorijskih pretraga koje bi trebale voditi uzročniku visokog tlaka. Često to nije samo jedan uzročnik, govori mi i već me priprema za ono što će uslijediti. Već mi je na ultrazvuk pregledao bubrege, ali njih nisam gledao na ekranu. Za takvo bi mi što trebalo zrcalo. A nisu ni zanimljivi. Ledvice miruju u paru, čekaju da niz njih proteče rijeka, nisu uvećane, pravilnog su oblika, i nema u njima cisti ni kamenja. Dva melankolična turska bubrega u tijelu zabrinuta čovjeka.

Pet dana kasnije odlazim na vađenje krvi. Laboratorij je u prizemlju trgovačkog centra, preko puta parka na Bundeku. Sunčano jutro, skoro će podne, djevojka na prijemu pita me jesam li natašte, jesam natašte, lijevo u dubini prostorije tri su zelene stolice za vađenje krvi, specijalno dizajnirane, poput električnih stolica i stolica za mučenje. Idem prema tamo, osjećam da sam prepoznat, druga mi djevojka govori nešto o mojoj knjizi, ljubazno se osmjehujem i sjedam, vaditeljica krvi vrlo je lijepa, i ona me je prepoznala. Gledam u stranu dok čekam ubod, jeste li preživjeli, ona pita, odgovaram da ovo jesam, kaže mi da još ne ustajem, neka ne mičem ruku da mi ne ostane modrica, da netko ne kaže da su mi oni to učinili, govori.

Mokraću sam već dao.

Tako se to kaže.

Hoćete li, molim vas, tamo dati mokraću, a čašu ostaviti tamo na onoj polici.

Dati mokraću? To zvuči loše. Nešto bi trebalo promijeniti s tim riječima.

Diktiram mail adresu moga kardiologa. Njemu će istog popodneva poslati nalaze.

Ujutro se čujem s njim. Svi nalazi su u granicama normale. Još lošeg služenja riječima. Trigliceridi, savršeni. Govori to kao neku pohvalu. Kao da ima mojih zasluga u tome što su trigliceridi savršeni.

Jeste li posljednjih mjeseci bili pod stresom? Je li se zbivalo nešto izvanredno? Obiteljska anamneza: roditelji, jesu li živi, od čega su bolovali i umrli, je li netko bolovao od visokog tlaka, jest majka, tokom menopauze…

O njihovim bolestima govorim upravo onoliko koliko je potrebno. Ili koliko mislim da govore drugi pacijenti. Kada bih pričao sve ono što znam, pomislio bi da sa mnom nešto nije u redu. Da sam opsjednut. Zašto bi netko znao sve bolesti svoje majke? Umrla je s navršenih sedamdeset. Njemu su bile osamdeset i dvije. Bio je internist. O, drago mi je, obraduje se kardiolog. Hematoonkolog, kažem. On klima glavom. S mojim ocem mimoišao se za jedan život. Meni je to zanimljivo. Njemu vjerojatno nije. Obojica su moji liječnici.

S osam godina operirao sam krajnike.

Prethodno prebolio šarlah.

Vidite ovo, govorio je, vrhom olovke pokazujući veselo srce, ne vidi se ništa. A često se, znate, vidi upravo to: operirane mandule! Jednostavno ostane trag. Srce ima svoju povijest. Ona se jasno može očitati. Forenzika srca. Rekonstrukcija života. I onoga što je bilo nad životom.

Od tog vremena, od kasne zime i proljeća kada sam bolovao od šarlaha, i od ljeta kada sam u sarajevskoj vojnoj bolnici operirao krajnike, prošle su četrdeset i tri godine. Ocu je tad bilo četrdeset i šest. Četiri je godine mlađi od mene, ali ozbiljniji i ugledniji. Ili se to meni čini da sam neugledan? Bio je važni liječnik toga grada, i nije htio da me operiraju na Koševu. Vojna bolnica je bila ozbiljnije mjesto.

Na postelji do prozora ležao je vojnik kojem sam davno zaboravio ime. Imao je problema sa sluhom. Jednostavno se jednoga jutra probudio posve gluh na jedno uho. Na drugo je dobro čuo. Bio je dobar prema meni, brinuo se. Kada sam u noći nakon operaciji išao u zahod, on se digao iz kreveta i pratio me. Čekao da piškim. Da bezdanu dam svoju mladu mokraću. I onda smo se zajedno vraćali. Spustio mi je ruku na rame. Hodnik je bio dug. Nisam mogao govoriti jer me je boljelo. Činilo mi se da naš povratak u sobu traje, traje i traje. Hodamo dugo, već duže nego što ležim u bolnici. Vrijeme koje sam uložio u hodanje duže je od vremena koje sam prethodno poživio. Osjećaj za vrijeme vjerojatno mi je poremećen od narkoze. Ali ja to ne znam. Osam mi je godina, ne znam što je osjećaj za vrijeme, nikada o tome nisam mislio, i ne znam da narkoza nešto može poremetiti. O svemu tome ću misliti kasnije, kada se budem sjećao vađenja krajnika. Tog izrazito neugodnog doživljaja tokom kojeg se zbila samo jedna lijepa, skoro čudesna epizoda. Odlazak u zahod i ovaj dugi, dugi povratak, koji još traje i trajat će sve dok ga ne ispričam do kraja.

Vratili smo se u sobu, ja u svoju postelju, a on još daleko, daleko do svoje. Ništa mu nisam mogao reći, jer me je boljelo grlo. Bili su to dani velike šutnje. Klauzura od mandula. Muk od krajnika. S godinama sam mu zaboravio ime. Nisam zaboravio da je bio iz Foče. Brinuo se za mene, iako mu to nitko nije rekao. Niti sam ja kome rekao da se on za mene brinuo. Nisam nikome ispričao da me je pratio do zahoda. Mislio sam u ratu, što li je bilo s njim. Sjetio bih ga se i poslije rata. A onda je malo-pomalo blijedilo sjećanje, blijedila je uspomena na pet dana u vojnoj bolnici i na tu dugu noćnu šetnju do zahoda.

Sjetio sam ga se kod kardiologa, dok je kuckao olovkom po veselom zaigranom srcu, i govorio da se na njemu ne vidi ništa, ni traga od bilo kakve povijesti, od vađenja krajnika i svega onog što je toj operaciji prethodilo.

U biografiji na kraju knjige naglašeno je da pisac voli hibridne tekstove i da izbegava čiste forme. Semezdin Mehmedinović, književnik rođen 1960. u Kiseljaku kod Tuzle, koji već decenijama živi u Americi, majstor je fragmenta. “Arizona. Pitanje koje mu policajac postavlja nakon što nas je zaustavio na cesti: Koliko imaš pištolja u autu?” – jedan je od bisera u novom delu pod naslovom Me`med, crvena bandana i pahuljica, sastavljenom iz tri celine. Prva opisuje pripovedačev srčani udar, druga putovanje sa sinom-fotografom dugim američkim, pustinjskim drumovima, a treća moždani udar koji je doživela njegova supruga. Povezuje ih ukus cementa u ustima, strah od zaboravljanja, priča o ljubavi.

Mehmedinovićev opus, obogaćen autorovim crtežima, najlakše je nazvati prozom: kratkim, često briljantnim zapisima o američkoj svakodnevici, sećanjima na ratno Sarajevo i selidbama. Ali, zašto se sa tih listova za čitaočeve prste često lepi reč roman? Na stranicama NIN-a, pišući o Uvodu u drugi život Mirka Kovača, tom neodoljivom koketiranju s autobiografijom, kroz dnevnike, pisma i snove, Igor Mandić zaključuje početkom osamdesetih da su različiti tipovi diskursa, od kojih je sačinja pomenuta “autobiografska fikcija ili fikcionalna autobiografija”, objedinjeni “tako snažnim magnetizmom pripovjedačeve ličnosti, da im to daje cjelovitost koja je potrebna za romansijersko osjećanje svijeta i za potpunost čitalačkog užitka u njemu!”

Slično se igrajući dnevničkim beleškama i epistolarnom formom, Semezdin Mehmedinović, na 79. stranici, tiho parafrazira Barta, ispisujući upravo reč magnetičnost, dok govori o detalju zbog koga se iznova vraćamo fotografiji. Taj bi punctum mogao biti ključan u Me`medu, crvenoj bandani i pahuljici, slikama zabeleženim na dugačkim drumovima, motelima kraj puta, pred napuštenim benzinskim pumpama, predelima s bajkerima i nalepnicama protiv Obame. Magična su vraćanja pred vrata svojih nekadašnjih stanova. Sećanja otvaraju problem vremena. Finiks, užasne vrućine, VHS trake s upozorenjem da se ne ostavljaju u autu, “vrijeme koje se otapa”.

Nin, 4. maja. 2017.

PRIDJEVI

danas neću spavati
nekoliko sati duže
imat ću života
što ću učiniti s tim
viškom života
pretvoriti ga u suvišne riječi
pretvoriti ga u nedostatne riječi
pretvoriti ga u riječi
dovoljno je tako reći
ne trebaju nam pridjevi

PRED PUTOVANJE U ZAGREB

ljepši izgleda svijet
otvaraju se šareni
prozori svijeta
slike
nevješti potezi kistom
postaju sudbonosni
slikanje anđela
neispripovijedana povijest
stvara paučinu
dijete zaneseno
vlastitim crtežom
sati koji odmiču
u slavu nesvršenosti
poetska sreća
knjige zaboravljene
na polici
i još puno sličnih
naslova

Imaginarni prijatelj/45     

Piše Nada Klaić da se na popisu podložnika obitelji Hennyngh spominje inkvilin Jambrek Gwbez. On će se naći na čelu velike seljačke bune, koja je izbila 1573. Prvih se dana pobuna protiv vlastele munjevito širila, pod Matijom Gubcem našlo se šest tisuća ljudi. Krenuli su od Donje Stubice, stigli do pod Krapinu. A onda je zanos pao, nastalo je povlačenje, sve do konačnog poraza. Buna je potrajala manje od dva tjedna, ali je legenda o seljačkoj buni i njezinom vođi rasla i razvijala se u sljedeća četiri stoljeća, sve dok nije dosegnula svoje vrhunce početkom dvadesetog stoljeća, u vjerovanjima hrvatske ljevice, te u jugoslavenskom socijalističkom razdoblju, kada je Matija Gubec dorastao u najvećega narodnog junaka u Hrvata. Oživio ga je Vatroslav Mimica u raskošnoj filmskoj fresci, naslova “Seljačka buna”, gdje je Gubca odigrao Fabijan Šovagović. Antun Augustinčić posvetio mu je veličanstvenu, nadkriljujuću skulpturu, na kojoj je mrki stubički mučenik, brka gustih kao u Kraljevića Marka i Maksima Gorkog, prikazan u evokaciji koja istovremeno podsjeća na Isusa Krista i na Stjepana Filipovića, s one mitske ratne fotografije. Gubec grli svijet, grli Hrvatsko zagorje, grli “Balade Petrice Kerempuha” i živoga Miroslava Krležu, dajući svojim zagrljajem svom rodu i narodu onoga plemenitog samopouzdanja bez kojega bi seljak stoljećima dalje podnosio zulum svojih gospodara. Ivo Lhotka skladao je operu “Matija Gubec”, a Ivica Krajač, Karlo Metikoš i Miljenko Prohaska napisali su, seljačkom vođi u čast, prvu hrvatsku i jugoslavensku rock-operu i nazvali je “Gubec beg”.

Nakon 1990. Matija Gubec došao je na zao glas, kao i sve lijeve hrvatske ikone i junaci, a Franji Tahiju i Gašparu Alapiću su, bez obzira na činjenicu da se ni jedan ni drugi nisu u prsi busali svojim hrvatstvom, niti su, sva je prilika, poznavali jezika hrvatskog, niti jezika koji bi hrvatskome bio sličan, vraćena sva prava. Seljačka buna pala je u zaborav, a legenda o Matiji Gubcu svela se na mrtvu folklornu pripovijest. Veliki se Matija sveo na inkvilina Jambreka.

Vrhunac legende o Matiji Gubcu bio je, u skladu s našim gubitničkim i defetističkim sudbinama, u smrtnoj presudi, mučenju i pogubljenju na Trgu svetoga Marka u Zagrebu. Seljački vođa je, kako su dugo vjerovali seljaci i njihovi simpatizeri, okrunjen krunom od usijanog gvožđa, i ismijan kao seljački kralj, nakon čega je rastrgan na četiri strane svijeta. Hrvatski ljevičari jednom su davno vjerovali kako je na njima da za Matiju Gubca izvojšte pobjedu u nekoj svojoj revoluciji ili u evolutivnom prelazu u bolje i pravednije društvo.

U skoro svakome gradu bivše Jugoslavije postojala je ulica Matije Gubca. Ponegdje postoji i danas. Zanimljiva je sudbina Gubčeve ulice u Nišu. Godine 2003. preimenovali su je u Ulicu majora Tepića. Milan Tepić, major JNA, raznio se zajedno sa skladištem municije, u Bedeniku kod Bjelovara, i sa sobom u smrt povukao jedanaestoricu hrvatskih vojnika. Mit o hrvatskom seljačkom vođi u Nišu su zamijenili mitom o jugoslavenskom (ili srpskom) samoubojici. O toj bi se promjeni mogla napisati knjiga. Tužna i poučna.

Tekst napisan 22. kolovoza 2008. u Sarajevu i objavljen 23 kolovoza 2008. 

U noći sa 24. na 25. kolovoza 1992. srpska je artiljerija zapaljivim minama zasipala sarajevsku Vijećnicu, narodnu i univerzitetsku biblioteku, užgala ju je kao suhu šibicu, te u jednom danu, u kojem je po gradu sipila kiša pepela, spalila više od dva milijuna knjiga.

Šesnaest godina kasnije, a tri dana ranije, u ponoć između 20. i 21. kolovoza započelo je otvaranje izložbe slika iz ratnih ciklusa Ede Murtića, postavljene u prostoru koji jedva da se počeo obnavljati i koji svojom funeralnom monumentalnošću podsjeća na neki čudan spoj i spomenik antičkoj biblioteci po kojoj se prolila lava nekoga vulkana i Auschwitzu u kojem je ljude pomorio bijes dojučerašnje braće po kulturi i jezičnom identitetu.

Još uvijek se ne zna što će Vijećnica biti u budućnosti, obnavlja li se opet za biblioteku ili će u njoj, prema prvobitnoj zamisli, biti gradska vijećnica, ali ta neobična kuća, građena u nekakvom pseudomavarskom stilu, kojim se austrougarski okupator nastojao prilagoditi domaćinima, ili svojoj romantičnoj viziji njihove kulture i identiteta, ostaje jaki znak grada, poput Ajfelovog tornja ili Crvenog trga, po kojemu se Sarajevo prepoznaje na razglednicama.

Dok su je gradili, njezini su arhitekti završavali tragično, kada je sagrađena, imala je nepopravljivo loše osvjetljenje, dok je spaljivana, njezini su radnici, na čelu s direktorom Borom Pištalom, vatrogasci i branitelji grada, onako napamet, pod kišom snajpera i granata, iznosili knjige koje bi im došle pod ruku. Ali memorija grada, one knjige koje su doista bile važne, uništena je i izbrisana. Sarajevo danas nije ni grad koji je simbolizirala Vijećnica, ni grad kojim se hvali da jest.

U toj monumentalnoj scenografiji smrti i zaborava Goranka Vrus Murtić postavljala je izložbu svoga pokojnog muža. Obično je zazorno kada bližnji, koliko god bili umjetnički kompetentni, postavljaju izložbe, rade književne izbore ili pišu stručne predgovore onima uz koje su provodili život. Probije višak privatnosti, zavlada atmosfera općeg kondoliranja, tankoćutniji u publici osjete kao da su se ponovo našli na sprovodu.

Ali ovog je puta bilo drukčije: postavka je djelovala ledeno i precizno, sve je bilo gotovo surovo u službi umjetnikovog genija i mračne ideje kojom je stvarnost kumovala njegovim ratnim ciklusima i izjedala mu godine života, a samo je jedna Murtićeva fotografija, što je visjela nad aulom spaljene Vijećnice, s koje nas je umjetnik gledao kao da smo njegov rad, djelovala romantično i sentimentalno. Ali ni taj ustupak emocijama nije djelovao kao višak: usred tolike smrti, ljudskih kostura iz ciklusa Viva la Muerte, vizija ubijanog Dubrovnika, bezbrojnih žrtava svedenih na svoju kalcificiranu suštinu, Edo Murtić gledao nas je kao jedini živ.

Njegovo slikarstvo bilo je izrazito vitalističko. Na njegovim velikim platnima, ali i na malim crtežima i skicama – katkad crtanim na poleđini dječjih radova unuka koji su se igrali po ateljeu – što ih je Murtić nervozno crtkao za vrijeme intervjua ili običnog razgovora uz viski ili tekilu, ostajao bi sačuvan pokret njegove ruke, rad ramenog zgloba ili živa igra prstiju po papiru. I danas, dok gleda njegove radove, čak i grafike kojih je na sve strane pa i na nekim bliskim zidovima, čovjeku se čini nevjerojatnim da je Murtić mogao umrijeti.

Da jest, valjda bi nestalo i tih divljih i nezaustavljivih kretnji na njegovim slikama. Izvan svake patetike i sentimentalnih općih mjesta iz sjećanja na one koji više nisu tu, reklo bi se da je Murtić živ i da u radničkom kombinezonu i dalje radi na svakom od tisuća svojih platna, crteža i skica, rasutih po salonima, sobama i galerijama. Eno ga i danas, dok traju službe Božje, ateistički revno don Branku u Dobroti završava crkveni mozaik.

U ratnim ciklusima izloženim u Vijećnici, koji su redom posvećeni smrti, Murtićev vitalizam djeluje šokantno. Razigrani iscereni kosturi, okićeni ratnim odlikovanjima, načinjeni od njegovih naglih pokreta i ispunjeni njegovim živim užasom, ne donose kontemplaciju, smirenje ili misao nad žrtvom i njezinom smrću.

Ubijanje i svođenje ljudi na kosture i na savršenstvo zakrivljene i zaljuljane anatomske konačnosti, nije se dogodilo u prošlosti, nema komemorirajuće utjehe, nego traje evo sad, na ovome mjestu, dok gledamo u te slike, i neće se zaustaviti nikad. Nigdje tako neumjesno i krivo nije zvučala sintagma – “da se više nikada ne ponovi” kao na Murtićevoj izložbi u Vijećnici. On na tim slikama insistira da se nema što ponoviti, jer rat i dalje traje i trajat će. U njegovoj interpretaciji falangistički poklič “Viva la muerte” ima drukčije značenje od onoga koji mu se obično pripisuje. Pred živom vizijom Murtićevih smrti nema smirenja.

Vijećnica pred ovom izložbom nije bila tek izložbeni prostor, potresan i ispunjen značenjima, ali ipak samo malo neobičnija galerija. Ona je postala cjelina s tim slikama, i sama umjetničko djelo, živa grobnica, produžetak crteža. Murtić nikada nije kročio u taj spaljeni prostor, ali njegovi su radovi na kraju izgledali kao da su namjenski rađeni, kao artefakti neke nove primijenjene umjetnosti, koja služi životu jednoga čovjeka i smrti jedne kuće. Šteta što će te slike biti skinute sa zidova Vijećnice, jer se učinilo da trebaju tamo zauvijek ostati.  

Na otvaranju izložbe s puno sponzora, pokrovitelja i mecena, organizirane u sklopu Sarajevo film festivala, okupila se sarajevska i internacionalna krema, od bivših stanara Farme te uspješnika i uspješnica za koje ni rođena majka ne zna čime se zapravo bave, do zajedljivih gradskih prosuditelja vječnih strogih pitanja što i tko uopće smije doći u Sarajevo a čija bi izložba trebala ostati tamo odakle je i došla, koji su zvjerali okolo i procjenjivali koliko je sve to koštalo.

Bilo je bivših i sadašnjih bosanskih političara svih nacija, filmskih glumaca i redatelja, besposličara koji se rado rukuju s poznatima, a došao je i Enver Moralić, kao i još neka gospoda koja su u životu zaradila novce pa sad na svijet mogu gledati mirno i melankolično. Sav taj svijet gužvao se oko Murtićevih slika, i teško da su previše toga mogli vidjeti i osjetiti. Ne zato što bi na ovu umjetnost bili redom neosjetljivi, nego zato što je Murtićeva izložba, više od drugih, iskala samoću.

Da su Goranka Vrus Murtić i njezini suradnici bili radikalni u svome konceptu, tada bi jedan po jedan gledatelj dolazio na izložbu. Osiguranje bi pustilo čovjeka u poluzamračen prostor sa savršeno osvijetljenim slikama, i dok on ne prođe svoj put, ne bi puštali drugog. Samo tako, u potpunoj samoći, mogla se do kraja doživjeti ova Murtićeva priča.

Samo otvorenje, s govorima i govornicima, djelovalo je živopisno. Krenulo je od kantonalnog ministra kulture, glumca Emira Hadžihafisbegovića, koji je, u skladu s visokom razinom pretpostavljenog ceremonijala, ispričao kako se prvi puta, u jednoj pariškoj kafeteriji, susreo s gospođom Gorankom. Govorio je osobno, ali ipak s diskrecijom kakva je primjerena, pred visokim gostima, da bi na kraju najavio zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, koji je, kaže, spremno uskočio kada su se pojavili i financijski problemi.

Bandić je svoj govor pročitao. I kako to već treba, bio je ispunjen onim općim mjestima koja nikome neće zasmetati, a toliko su opća da čovjek poslije neće biti siguran da ih je uopće i čuo. Začuli su se i uzdasi kada je kazao ono “da se više nikada ne ponovi na ovim prostorima”.

Potom je govorio Slavoj Žižek, iz čijega se podužeg predavanja moglo doznati kako se zapad držao prema opsadi Sarajeva, a uputio je prisutne i na to kakve će duševne senzacije osjetiti pri susretu sa slikama koje komemoriraju ratno vrijeme. Uslijedio je gromki aplauz, iz kojega se dalo zaključiti kako prisutni nisu imali dojam da je slavni filozof promašio kontekst, a možda i godinu ili desetljeće u kojem će održati svoj govor.

Zatim je nastupio Abdulah Sidran, koji je u Murtiću vidio nepokajanog partizana, i na kraju je pročitao svoju novu pjesmu, koja govori o tome kako je pjesnik svome ocu vratio petokraku na spomenik. Pjesma je odlična, prostor u kojem će se izgovoriti dobro je odabran, pa onda i nije važno ako je Sidran zloupotrijebio govor o Murtićevoj izložbi da predstavi nešto što s njom nije u vezi. Uostalom, i nema bolje posvete umjetniku, nego kada mu pjesnik pročita pjesmu.

Da, starinski je to, ali i umjetnost je, kao i moral primjerice, totalni old fashion. A onda je nešto stručno rekao Darko Glavan. Goranka Vrus Murtić govorila je toliko kratko da je to one koji su sve doista i slušali moglo dirnuti. Cijeli ceremonijal, od ulaska slika u Vijećnicu, postavljanja izložbe i rada na njoj, sve do otvorenja slikao je izvanredni sarajevski fotograf Almin Zrno. Od toga bi, akobogda, mogla nastati knjiga.

Točno iznad tog mjesta, iznad govornice, visjela je njegova fotografija. Živi Murtić gledao je govornike i nas publiku kao da smo mrtvi, pa smo došli pogledati svoje autoportrete iz rata u kojem smo stradali.

Na određeni način tako je i bilo: lako nam se moglo dogoditi da nas više nema. Kao što se i mrtvima, onima koji počivaju u masovnim grobnicama, moglo dogoditi da se nađu na našem mjestu. Presudio je slučaj, o kojem ljudi ne vole misliti. Nije, međutim, bilo slučajno spaljivanje Vijećnice, a potom i uništenje memorije jednoga grada, kao što slučajna nije ni slikareva genijalnost. Gospođi Goranki i ljudima koji su s njom radili slijedi naklon, jer su znali poštovati ono što nikada nije slučajno.