Jedva sam skupio njih dvanaest, ali se Kapu, gospodinu velikom, iz prve nisu svidjeli. Rekao je da su debeli i stari i da ih sve tako na gomilu treba direktno prebacit u starački ili bacit u more, a raspadao se od ljubavi dok im je pomagao da uđu u barku.

Kretao sam da nešto kažem, krivo mi je bilo, stvarno, ali je, za đavola, imao pravo, jer su kraj mene promicali i do mene sjedali kvintali opuštenog mesa. Samo je Rita bila vitka i tanka, da me bilo malo strah kad jače zaduva da je ne odnese. Preduhitrio me je Kapov kampanjon Profi i odbrusio mu da ćuti, magarac jedan, jer nam turisti ne trebaju za gledanje, nego za dranje. Gurnuo je pod provu gajbe s pićem i paket smrznute ribe, preletio očima preko putnika, provjerio brojno stanje i upalio motor.

Uključio sam se bio, konačno, i ja u brzi ljetnji biznis – nisam bio ni najgluplji, ni najsmotaniji – kakvi su sve ćukovi pare zgrtali! Prodavalo se sve i svašta: kiselo mlijeko, domaća rakija, vino, smokve, školjke, krofne… Srbinova kokta u kofama s ledom šetala je plažom, kao i maslinovo ulje ‘za sunčanje, za mazanje’ pakovano u svakojakim bočicama, ko zna gdje sakupljenim. ‘Jeftino, jeftino, cijena važi ko na plaži, a na plaži ništa ne važi‘ –  po vazdan su bosonogi dječaci na pijesku uzvikivali rimovane besmislice i sve živo rasprodavali. Kružila je legenda da je Bardo s nepunih šesnaest, za jedno ljeto, prodajući maslinovo ulje po Velikoj plaži, zaradio gomilu para, pa su njegovi na jesen dozidali sprat na kući. 

Radio sam u hotelu, gurao kolica i usluživao Nijemce. Pripao mi je bio odličan reon ispod sata, blizu kuhinje, i šef sale je tu uvijek dovodio porodične, tihe ljude. Najmlađa moja gošća imala je oko četrdeset, ali ona nije bila zainteresovana za izlet  barkom, koji sam im ponudio. Poslije dogovora sa Kapom, radnikom na hotelskoj plaži što je grabio svaki čas da taksira barkom, od stola do stola pitao sam goste hoće li na fiš piknik – biće da se jede i pije do iznemoglosti, riba, roštilj, vino, usamljena plaža, čisto more, svaka ljepota… Skupio sam njih dvanaest i računao da mojih pripadajućih deset posto nisu baš beznačajne pare.

Rita je pristala prva, a njen Rudi je samo klimnuo glavom i srdačno me tresnuo po ramenu. Pomislio sam da me sa njima, sa tim finim, ljubaznim ljudima, istinski krenula biznis karijera, jer njihove pare su mi već danima bile po džepovima. Svako veče kad sam pospremao reon, na njihovom stolu, ispod pepeljare, čekala me desetka. Prećutno smo Rudi i ja ugovorili posao: ja njegovoj ženi kompliment – on meni deset maraka. A počelo je samo od sebe kada sam za večerom, od sveg srca, kazao Riti da predivno izgleda. Stresla se, zbunila, oči su joj zatreptale, a onda me tako anđeoski pogledala da sam se sav stresao. Zahvalila se uzbuđena, a Rudi me blagonaklono gledao i namignuo mi okom, klimajući glavom. Poslije večere na stolu sam našao prvu desetku, a zatim svako veče sljedeću. Nakon par dana hvalio sam njen večernji izgled po protokolu, činio sam to kao da mi stoji u opisu radnog mjesta i negdje sa strane imao neprijatan utisak da se dobro kurvam. Pa se tješio da stvarno ništa ne lažem, da Rita zaista prekrasno nosi svoje bijele lanene košulje, da sve lebdi i leprša na njoj preplanuloj i živoj, da sva zrači u restoranu. Na kraju sam riješio da moralne dileme ostavim za jesen, jer ljetnji su dani, kao pijesak kroz šake, nezaustavljivo i nepodnošljivo brzo isticali.

Znao sam i na to sigurno računao da će i Tetke Bukurije pristati, jer su uzimale sve što im se ponudi, lako i veselo. Te su se tri srednjovječne žene po cijeli cjelcati dan smijale, zacjenjivale se od smijeha zbog svega i svačega. Čuo sam bio da se za žene u toj dobi govori da su u najboljim godinama, pa sam s tugom pomišljao kakve li su bile u onim godinama što su im bile manje dobre.  Još otkad ih je šef doveo i namjestio za stolom u ćošku, a meni u šali rekao da budem posebno pažljiv sa njima jer ga sve tri neodoljivo podsjećaju na njegovu tetku Bukuriju, njihov smijeh ne prestaje. Smijao se i Gerd sa trećeg stola desno, stalno se smijao, stvarno, i njegova stomačina oslonjena o sto tresla je flaše i čaše pa je sve cangaralo, ali Tetke bile su van konkurencije s horskim smijehom u tri glasa. 

Nismo čestito ni napustili Zaliv, a Švabe su već složno pjevali neku veselu pjesmicu s ciktanjem i ojkanjem. Barka je virila tek jednu pedu iznad mora, pa je Kapo neprestano gunđao da ćemo se podavit ko miševi i put mene svako malo dobacivao da sam mogao naći kakve mršavije. No, nije me više to mnogo doticalo, jer sam se bio lijepo razbaškario između Tetaka, između njihovih velikih i mekih sisa, što su se razasule barkom.

Kapo je vukao za sobom pendulu i molio boga da se hoće što zakačit, pa da za sebe ima kakav komad svježe ribe, jer mu se od onih smrznutih ‘japanaca’ povraćalo. Imao je pravo – ispod prove je već pomalo zaudaralo na skuše što su bile mrtve i smrznute možda i duže nego ja živ na majci Zemlji.

U trenu kada se Kapo istegao naprijed da od Gerda uzme ponuđenu cigaretu, pandula je, zaustavljena ugrizom ribe, otišla u more. Malo je falilo da ode i on za njom, kada je vrhovima prstiju pokušao dohvatiti. Poludio je od muke, a Nijemci su se grohotom smijali i snimali ga kamerom, pa ih je gledao s mržnjom. Gerda samo što nije zgrabio za vrat kada ga je ovaj dobrodušni div, kroz smijeh, pitao da li se ovdje uvijek ovako ribari? Je li to neka lokalna tradicija i običaj da ribe nose i udice i najlone? Kapo je psovao i pjenio, pa ga je Profi, suzdržavajući se da i sam ne legne od smijeha, molio da bude fin i ljubazan, jer ovi su ljudi u svim prospektima čitali da ovdje žive sve sami anđeli, vedri i tupi. Onda je, zanijevši se pričom o našoj finoći, mrtav ozbiljan dodao da smo mi sada ambasadori turizma, na što se i Kapo počeo od muke nekontrolisano smijati.

– Smij se ti kol’ko ‘oćeš, smij, ali ti je to tačno: mi pred ovim ljudima predstavljamo svoju zemlju. Znaš li ti, budalo jedna, kako zovu konobare, ovog malog ovdje, a? Am-ba-sa-do-ri u bijelom! – uvrijeđen je bio Profi.

Tetke Bukurije i Gerd ništa od cijele priče nisu razumjeli, ali, svejedno, kikotali su se kao ludi.

Na maloj kamenoj plaži, usred mora ispijenih flaša i razbacanih konzervi, na parčetu čiste i slobodne teritorije, stisli su se izletnici i nikome ništa više nije bilo smiješno. Gledali su tu obećanu divlju plažu i netaknutu prirodu i nisu se smjeli nogom maći da ne nagaze na katran i polomljena stakla. Kapo i Profi su se svađali, optuživali jedan drugog što se plaža nije bar malo počistila nakon prethodnog piknika, no, brzo su se složili da ni jedan od njih nije kriv, već je sve to djelo pijanih i nekulturnih stranaca,  pa su se nevoljno bacili na posao razgrtanja smeća. Kad sam se pridružio i ja, prišli su i gosti i od ružnog posla začas napravili veselu zabavu. Gerd je koristio svako saginjanje svoje žene da je žestoko uštine za guzicu, na što bi ona zavrtila njome baš kao mješalica za beton.

Prvo što je riđa Tetka Bukurija podigla sa šljunka bio je upotrebljeni kurton i ona ga je ponosno i teatralno raširila, nimalo se ne gadeći. Uz ciku i vrisku Tetke su se divile veličini i neprestano otezale oooo, a Gerd je, usput, dobacio da njemu treba bar za dva palca duži, na što je njegova frau Ursula uzvratila sa jednim podsmješljivim aaaa, pa su se svi redom stiskali da se ne upišaju.

Rita nije ni pomišljala da čisti plažu, nego je, nabadajući kao balerina po jajima, odlepršala na drugi kraj šljunka, brzo se svukla i bacila u more. Rudi je sjeo na peškir i gledao za njom kako se lako plivajući udaljava, pa kad mu se pogled slučajno sreo s mojim, neuobičajeno tužno se osmjehnuo i spustio glavu. 

Moji ortaci su se opet međusobno svađali i psovali, jer u barci nigdje nije bilo vreće s ćumurom, koja je zaboravljena u mandraću na Kacemi. Profi je skratio priču i krenuo skupljati suve grane što ih je more natiskalo u rupe ispod stijena, gdje su uvijek na dva ogaravljena krša stajale gradele. Objasnio je Gerdu, stručno mu je obrazložio, da je riba pečena na žaru drveta koje je nadojeno slanoćom mora posebnog i neponovljivog ukusa, a ovaj je spremno i znalački klimnuo glavom i rekao da je sve sehr gut i sehr schen i da je već jako gladan i da jedva čeka da napuni drob. Svoju strašnu žeđ, u deset sati ujutro, ubijao je Nikšićkim, odlikovanim…

Uspio je Profi, ipak, da napravi dobru vatru i zažari gradele, pa su se ubrzo svi, kao buljuk ovaca, stisli oko njega. Znao je Profi, što se nije slučajno tako zvao, da radi svoj posao i ubijao je zadah stogodišnjeg leda maslinovim uljem, peršunom i bijelim lukom. Cvrčeći na žici, čak ni krepane skuše nisu više bile tako odurne i gadne, naprotiv, počelo je da miriše.Gerd je bio najgladniji i, jasno, najnestrpljiviji i koristio je svaku priliku da oštrbne koji komadić polupečene ribe, a Profi ga je gledao tako krvnički da bi mu najradije mašicama ispravio prste. Gerd se smijao i uživao u igri, pa bi iz sveg mozga najednom zajodlao da se činilo da i gradele tresu.  Gladni narod je nedugo zatim navalio i riba je razgrabljena kao socijalno brašno pred Crvenim krstom.

Posljednji je po svoju porciju prišao Rudi i na parčetu hleba odnio dvije škombre za sebe i Ritu, koja se jedina nije primicala društvu. Ležala je na svom peškiru potrbuške i čitala knjigu. Bila je gola i iz daleka sam vidio tanku, mišićavu guzu, u potpunom skladu s istim takvim nogama, glatku i sjajnu, namazanu kremom. Rudi je neprestano sjedio kraj nje, čitao novine, pravio joj hladovinu i prinosio sve što zaželi.

U usidrenoj barci Kapo je žutu Tetku hranio ribom i smješkao joj se sa sva svoja tri zuba, a ona se gušila raskalašnim smijehom i nalivala crnim vinom iz flaše. Profi mu je dobacio da je, ako to misli da jebe, stvarno stoka kakve nema i da mu među nogama visi pravi, pravcati ratni zločinac. Ovaj se smijao i kazao da mu najbolji prijatelj nema oči i da je probirač najgori jebač, pa se okrenuo i sočno poljubio svoju Tetku. Profi je s gađenjem pljunuo u more i istog se časa široko nasmijao povučenoj i ćutljivoj plavojki, što joj nisam znao ime i još nisam čuo glas. Ni njoj, ni njenom mužu, jednom kilavom, namrštenom i sumnjičavom naočarcu, što mu jedinom riba i vino nisu bili po volji i što je neprestano nešto mrmljao sebi u bradu i ovdje i u hotelu i sve nas redom gledao kao lopove i probisvjete. Nas, ambasadore.

Sad mu se ambasador Profi najozbiljnije navrzao na gospođu, dok je on sa dna mora čupkao ježeve i pužiće i ponosno ih kao trofeje slagao na stijenu. Pružio se Profi bez riječi pored nje i ona se prvi put osmjehnula i prihvatila ponuđenu bocu vina, pa potegla muški. Vino joj se slivalo niz bradu i crtalo tanku crvenu brazdu između njenih ogromnih, opuštenih sisa.  Profi je nevjerovatno brzo i spretno s njene kože jednim potezom jezika pokupio sve vino koje je curilo i vidio sam kako se Njemica stresla. Pa se smijala, pa sklapala oči, pa se nemirno vrpoljila na peškiru, dok je Profi svaki čas pipkao, samo kao slučajno, ovlaš, ili bi mu ruka začas nestala u svem tom mesu. Od sisa do pupka imala je četiri sprata, roza i mlitava.

Nevoljno je ustao i udaljio se od nje kada je muž pozvao da uđe u more i dopliva da vidi što je sve našao na morskom dnu.

– Udavio se, dabogda – procijedio je Profi i glumio ozbiljnost dok mi je objašnjavao koliko bi se sapuna moglo napraviti od ovakvog Hansa, nazvajući ga onako kako smo zvali sve Nijemce kojima nismo znali ime – a vidi kretena kako se bali s onim grobom – dodao je gledajući put Kapa u barci. 

Sve sam zapažao, sve sam registrovao, imao cjelokupni pregled na dlanu, samo nisam vidio da ćorava Tetka ne skida pogled s mene. Profi me gurnuo laktom u rebra i kazao da ne budem lud i da se odavde ne smijem vratiti suva kurca, pa je red da pođem onoj ćoroj što me mnogo medno gleda. Pogledao sam put nje i sreo se s škiljavim pogledom ispod naočara i raskrečenim ustima punim keramičkih zuba. Pozvala me da priđem i prosrtrla peškir za mene, netremice me gledajući i neprestano se smješkajući. Sjeo sam kraj nje – posjeo me zapravo Profi – i nisam znao gdje bih i što s pogledom i rukama. Da sam bar pušač, mislio sam, sad bih se fino oslonio o cigaretu, predao se ritualu ležernog i dugog vađenja kutije, traženja upaljača i povlačenja prvog dima, ali nisam pušio i iskreno sam žalio zbog toga. Bilo je beznadežno kasno i prekasno da štogod ispravim, jer sam znao da me duvanski dim guši. Ćora me gledala velikim, zelenim očima i čitala s mog lica zbunjenost i nelagodu lako, kao ja strip o Iznogudu. Ponudila mi je bocu s mlakim vinom, pošto je sama povukla dobar cug, i ja sam je odlučno odbio, stresajući se od gađenja. Bez riječi uvalila mi je, zatim, u ruke ulje za sunčanje, gledajući me kroz trepavice, pa je okrenula leđa da joj ih izmažem. Velika je to površina bila, stvarno, i mnogo je ulja potrošeno, a ja nisam vidio da to išta ljepše izgleda, da je sva ta mazanija imala bilo kakvog efekta, osim mojih užarenih dlanova. Pomislio sam da bi ovdje najbolji posao napravio moler Kićo, što nam je proljetos farbao po kući. Mogao bi majstor lijepo špatlicom izgletovati tu isfaltanu kožu i možda bi jedino to bar malo pomoglo. Ja sam nevoljno razmazivao ulje, a Tetka se pogledivala sa Profijem i zavjerenički su namigivali jedno drugom. ‘Ovaj me nabacuje gošći, možda i ja ulazim u cijenu piknika’ – proletjelo mi je glavom. Nekako bih sve to masno tijelo i podnio, istrpio bih čak i njenu ruku što mi je već gladila stomak, ali njen pogled i osmijeh ubijali su me namrtvo. I bio sam skroz mrtav, mrtvijat, da mrtviji ne mogu biti i ni pola šake joj nisam ispunio kada me ščepala preko gaća. Samo što sam kraj nje sjeo! Sa svojim curicama mjesecima nismo stizali ispod pupka.

Skočio sam kao oparen i uvrijeđeno dobacio Profiju da ja nisam kurva, da sa mnom ne može da trguje.

– Ma nemoj?! Nego što si? Svi smo mi obične jeftine kurve, mali. Čim se smiješ kad ti se ne smije, kad god pjevaš, a nije ti do toga, čim to radiš samo zbog para – kurva si! Ne kurva se samo pičkom, mali, mali, ti ništa ne znaš – uživao je u sopstvenoj mudrosti Profi, kao da ja to sve nisam već znao. Samo sam protutnjao plažom i skočio u more. Imao sam potrebu da što dalje otplivam, da beskonačno ronim, nadajući se da će me dublje more bolje sprati, maći sav taj smrad sa mene, da je mnogo vode potrebno, okean cijeli… A samo što sam izronio opet sam bio u istom smradu: dočekali su me urlici iz Kapove barke. On je kao vojnik pravio ritmičke sklekove nad raskrečenom žutom Bukurijom, koja je ludački kreštala. Udarao je po njenim bedrima tupo i jednolično, kao pneumatski čekić u nikšićkoj željezari. 

Opet sam duboko i dugo ronio, bježao što dalje i da nije bilo predaleko nastavio bih da ronim i plivam do kuće, da odem, da se sklonim, da ne vidim nikada više onaj Tetkin pogled, da ne slušam Gerda kako pjeva i prdi, da ne gledam Ursulin brijeg gladak i naduven kao lepinja i umrli teški kurac njenog muža  što se nad njom klati, da mi se ne gadi Profi što mu se na Hansovu ženu diže, da ne spuštam glavu kao riđa Bukurija svoje gaće dok izvodi striptiz… Izašao sam na stijenu i riješio da na njoj sačekam da se sve to jednom završi i da, napokon, zaradim te svoje prve teške pare. Pružio sam se po ravnoj stijeni i odahnuo. Prijalo mi je sunce, mir, samoća i maestral, ležao sam i gledao u nebo.

Iz lakog polusna drmnuo me žagor s plaže. Okrenuo sam se nevoljno i kroz žute sunčeve kolutove razaznavao što se to tamo događa. Vidio sam da svi ustaju sa svojih peškira i trče u susret Kapu što se teško plivajući primiče obali i kao Mali veseljak iz crtanog filma za sobom tegli veliki teret. Skočio sam u more bez mnogo razmišljanja i svom snagom zaplivao prema dnu uvale. Stigao sam na vrijeme da pomagnem Kapu da besvjesnog Hansa, punog vode, iznesemo na šljunak. Profi je prišao i spretno ga položio na leđa. Baratao je s njim, onako velikim i teškim, kao s malom bebom, pritiskao mu grudi, nagnuo se nad njim i zaduvao snažno u njegova usta kao da pumpa dušek. Ponovio je to opet i  Kapo mu je bezdušno, u svoj toj muci, dobacio da ne gura previše jezičinu u  Hansova usta, jer ga njegova žena gleda, pa će biti ljubomorna. Profi se bijesno okrenuo prema njemu i poslao ga u pizdu materinu i baš u tom času debeli se Nijemac zakašljao i poprskao spasioca po licu vodom iz grla i pluća. Odahnuli smo svi, stojeći i dalje kao ukopani u besprijekornom krugu nad ponovo rađajućim Hansom. 

Kapo je stajao kraj žute Tetke, dirao je po ramenu, a ona ga je milo gledala i mazila mu ruku. Iako mi se povraćalo, ipak sam primjetio da mu uši nisu modro crvene kakve su uvijek bile kada bi iz magazina na plaži izlazio sa Saškom. Sa veselom, zdepastom Vojvođankom, što je iz svoje pitomine sreću došla da traži među nama divljima. I što je svakog dana u suton i sama postajala prekomjerno divlja. 

Čim bi Kapo u smiraj dana, kad se kupači napokon pokupe i odu, pospremio suncobrane i ležaljke, a ona oprala svo suđe u plažnom baru, uskakali su po navici u magazin i odmah se rušili na suncobrane.  Nas nekoliko sezonskih konobara spremno bi se poređali  kraj velikog prozora zakovanog grubim daskama i kroz pukotine gledali i slušali uvijek istu vrisku i ciku. Saška se, naglaskom kao Sosa iz vica, iz  sveg mozga drala: „tako je Caki, tako me cepaj, joj Cakane što mi radiš, kako me jebeš Caki, kako me rasturaš, Cakane, cepaj me, cepaj me, tako me cepaj, rasturi me, slomi mi sve pičkine ćelije…“ Kapo, zvani Cakan, drao se na kraju zajedno sa njom, jer ga je u grču čupala za uši, a mi smo padali po betonu od smijeha i cijele se večeri u restoranu međusobno dozivali: Caki, Cakane… 

Najmanje sam se toga dana družio sa meni ovdje jedino dragim ljudima, Ritom i Rudijem, jer su se sklonili i nisu se sa nama uopšte miješali. Riješio sam da odem do njih kada je Profi razdijelio veliku lubenicu. Uzeo sam dvije najveće kriške i krenuo ka njihovom plažnom separeu, što ga je Rudi položenim suncobranom dodatno ogradio. Prišao sam tiho i bilo mi je malo neprijatno da nenajavljen banem, jer oni su, tako je izgledalo, drijemali, a Rita je bila gola. Oprezno sam provirio: jeste, bila je gola i na grudima joj je ležala otvorena knjiga. Ispod nje, na dnu smežuranog stomaka, između dva koštana grebena, usjeklo se isušeno međunožje prekriveno rijetkim svijetlim dlakama. Naspram tamne opuštene kože, suncem oprljene dlake sličile su sparušenoj travi i palo mi je na um da blagosiljam onoga što je smislio da je, ipak, bolje da živimo u prijatnoj zabludi – obučeni. 

Stajao sam zbunjen, gledao i stidio se i nisam znao da li da se javim ili da nečujno odem. No, baš u tom času maestral je raznio Rudijeve novine, Rita se protegla i knjiga je kliznula sa njenog tijela. Vidio sam: ona nije imala  jednu sisu! Desna je kao izdužena kruška s velikom i jakom crnom peteljkom opušteno odmarala  na grudima, a na mjestu gdje je trebala biti lijeva bila je samo grubo zgužvana koža. Kao zgaženi tetrapak.

Skamenio sam se načas i nisam disao, pa teškim nogama krenuo nazad i krajem oka spazio da me Rudi pažljivo i ozbiljno gleda ispod sunčanih naočara. Učinilo mi se da je nešto želio i da mi kaže ili da mi hoće rukama dati neki znak, no samo je prislonio kažiprst na usne i molećivo me gledao. Okrenuo sam mu leđa i bez riječi, spuštenog pogleda, vratio se u primirenu, umornu gomilu. Hans je bio blijed i teško je disao, Gerd je ležao pijan na golom kamenju, a Tetke su i dalje, neumorne, cvjetale. Profi i Kapo su već polako počeli pakovati gajbe, pakete i gradele, a ja sam se prihvatio kupljenja razbacanih flaša i kora od lubenice.

Povratak, iako s maestralom u leđima, bio je dug i naporan i sličio je zbijegu iscrpljenih i iznurenih očajnika. Gerdova glava je cijelo vrijeme stajala nagnuta nad morem da ne povraća po pajolama, a Tetke su, napokon, kunjale. Hans je, naprotiv, tek u barci skroz oživio i već se ozbiljno čarkao sa Kapom, govoreći mu da neće da plati ovakav izlet, jer je prevaren. Ništa nije valjalo, ni plaža, ni vino, ni riba i nisu se tako dogovorili. 

– Neka pita ženu je li njoj valjalo. Moji su pacijenti vazda zadovoljni – cerio se Profi, pa dodao da mu je sad žao što je ovog lipsa spašavao.

– Mali, ako mi ovaj ne plati, ne mogu ti ništa – to je taman tvoj dio – smislio je Kapo rješenje, primičući se mandraću.

Zgađen, umoran i iscrpljen iskočio sam iz barke u plićak prije nego li je i pristala i žurno se uputio ka hotelu da serviram reon za večeru. Vukao sam teške noge po restoranu i s očima na pola koplja bezvoljno dodavao gostima tanjire i čaše, a cijelo vrijeme strijepio od časa kada ce doći Rita. Nije došla na večeru, bila je premorena, kazao je Rudi, i ja sam zahvaljivao bogu što se bar te noći ne moram sresti s njenim ustreptalim očima.

– Hoće li moja Rita i sjutra veče predivno izgledati? – iznenadio me Rudi nesigurnim glasom, kad je odlazio sa večere.

– Hoće, naravno, ona uvijek predivno izgleda – nasmiješio sam se ja, ambasador u bijelom.

Ako 

Abrakadabra, idemo dalje – ohrabruje se pisac, iako je na samom početku građenja priče. Zna ko će biti glavni lik, gde bi se dešavala radnja, kako će se odvijati, ali… šta ako se upletu neki drugi osetljivi protagonist, šta ako se tada sasvim spontano umetne neka druga namera što bi narušila ton pričanja? 

– Otkud sad ovo ako? – naginje se nad kompjuterom pisac, iznerviran što mu se vrzmaju ovakve bockaste misli. 

I nove rečenice koje počinje da piše kao da su prisvojile tu nepostojanost i upitnost. A sad, dok ih prepročitava, izgledaju mu sasvim dobre, sa nataloženom kreativnom energijom baš preko sudara i rasprskavanja narativnih putića. 

Bizarno 

Pisac, strastven čitalac, ponekad i u delima velikih prethodnika, primećuje neočekivane otklone, usputne improvizacije naizgled neprimerne složenom, ispunjenom umetničkom obliku. Ali često ih čita sa osmehom, što i sad čini, dok razmišlja o tome, šetajući se po okolišu, gde su se stare niske kuće šćućurile među novoizgrađenim visokospratnicama. 

Rešava da ode do mehane u prizemlju jednog takvog zabačenog kućerka i naručuje lepinju sa pet ćevapa. Odavno ih nije jeo. Zagrize lepinju sa zdravim apetitom. 

Dokument 

Da li onda nefikcionalno dokumentovanje (i komentiranje) fakata isključuje imaginativno? Evo, topot kišnih kapi po lišću u mom dvorištu, sad, dok ovo pišem, da li to čuva, dokumentuje ove trenutke jer su zapisane u jednoj rečenici? 

Tu mi se nadovezuje jedna poželjna piščeva osobina – Detinjastost – sa zadržanom igrivom radoznalošću deteta prema vidljivom iskustvu koje podstiče fantaziju i time čini stvarni život bogatijim i stvarnijim. 

Epilog 

Glavni lik se obazire unaokolo – i kako dalje? Gleda nagore: pisac se mršti, češka nervozno razbarušenu kosu. Sve je teklo sasvim prirodno, atmosfera je zaista dobro pogođena, kretao se po tekstu sa manjim teškoćama (precrta, pa nađe rešenje), ali se na završetku nekako zaplete. Vraća se tekstu, zastaje na određenim delovima da ga usmere ka efektnom kraju, ali mu taj ne dolazi. 

Tada začu glas glavnog lika: – Zašto toliko komplikuješ? Stavi samo tri tačke i videćeš da je tako najbolje. 

Кuhinja 

Među čitaocima izdvaja se jedna posebna grupa – gurmani sa nijansiranim ukusom, sa prefinjenim čulom za potencijalne arome ponuđenog teksta – koja čeka da bude iznenađena. 

Zbog takvih, njemu veoma važnih čitalaca, pisac prihvata ulogu kuvara, bilo u dnevnoj ili noćnoj šemi,  jer zna da je u književnosti, kao i u kuhinji, savršenost teško ostvarljiva. Ponekad se i u književnosti stavlja previše zejtina i mlevenog mesa i čitaocu se nudi nešto za što on nema dovoljno enzima za varenje takve hrane. Zbog toga pisac, koliko je to moguće, pazi da pogodi suodnos sastojaka (bez obzira da li će biti posluženi u starinskim porculanskim ili u papirnim tanjirima). 

I tada može da očekuje milosrdni podsticaj kritički osetljivog čitaoca. 

Mačka 

Šta bi trebalo da pisac nauči od mačke? Da se udomi u ono što piše, a pri tom da se ne odrekne nemirne radoznalosti lovca. Mačka koja žmirkajući prede u svom leglu, već razmišlja o sledećem prelazu iz mirovanja u najhitrije kretanje. 

Tako i u stvaralačkom procesu, pisac ispunjava predah mekim opisom da bi se pripremio na uspešan, zadihan narativni skok. 

Baš kao i mačka naćuljenih ušiju. 

Nevinost 

Nikako nisam mogao da im kažem „baba“. Bile su jake, lepe i dinamične žene, nana Nevenka i nana Rodna. Pamtim dobro kako su mi pričale o njihovim detinjstvima (kada bi ugrabile vreme od brojnih domaćih obaveza), male, intimne i nevine priče sa sitnim detaljima koje samo žensko dete može da primeti, pa čak i kad su bili najsuroviji, kao atentat na nana Nevenkinog oca, mog pradede, na stepeništu ispred ulaza u njihovu kuću. 

Ogrebotina 

I to baš dok piše o ozbiljnoj duševnoj rani koja muči glavni lik, pisac se priseća jedne davne epizode sa ogrebotinom, kada se, kao desetogodišnjak na školskoj ekskurziji, sliznuo na kamenom uzvišenju kraj reke. Tada ga je drug sa kojim se bio udaljio od odeljenja posavetovao da se ispiša po ogrebotini da bi mu brže zarasla. 

Rešava da napadne slabu, šmrcavu tačku u priči sa detaljnim opisom kratkih pantalona i cipela glavnog lika.  

Predvidljivost 

Autori, čak i oni sa najnepredvidljivijim postupkom, koji iniciraju uzbudljive poetičke iskorake, kasnije, sa mnogobrojnim oduševljenjim čitanjima i tumačenjima, a naročito sa umnožavanjem poklonika iz nove generacije pisaca koji koriste nekonvencionalna otkrića svojih prethodnika, i sami postaju predvidljivi. 

Relativnost 

Kiničar Anisten Atinjanin, koga je Platon sa blagim podsmehom nazvao “starac koji je prekasno počeo sa uči”, bio je najstariji, ali i jedan od najvernijih Sokratovih sledbenika, koji je toliko bio oduševljen dijalozima i ličnošću velikog filozofa, te je i sopstvene učenike usmeravao da zajedno s njim postanu Sokratovi. Iako je stanovao u Pireji, u svojim docnijim godinama svakog dana je pešačio po sedam kilometara (i sedam nazad) samo da bi slušao Sokrata. 

Vrlo malo se zna o delima Anistena, ali je sigurna pretpostavka da je dugo živeo. 

Poglavlje 1 – 3

Bečka fotografija

U subotu, 24. svibnja, pola sata nakon podneva, objavili smo na Facebook stranici Miljenka Jergovića našu zajedničku fotografiju, uz sljedeći tekst: “Ovu je sliku u tehnici mokrog kolodija snimio i na staklo prenio bečki fotograf, fotografski entuzijast, čuvar baštine i eksperimentator Dino Rekanović. Na njoj smo nas dvoje, onako kakvi bismo na slici bili prije već dvjestotinjak godina. Tada su bili snimani samo veoma važni ljudi, ili oni koji su tek slučajem bili povlašteni. Ovakve slike su važne iz dva razloga. Prvi je da vidimo kakvi bismo mi bili u ona vremena, a drugi je da pokušamo dokučiti kako su izgledali stvarni ljudi iz onih vremena. U oba slučaja riječ je o prijevodu vizualnog ključa. Samo je ljudsko oko isto. Valjda je isto.”

Fotografija zbog svog, u današnjem vizualnom ključu radikalnog prikaza nas dvoje, izaziva more ljupkih, duhovitih, užasnutih i uplašenih reakcija, poznatih i nepoznatih:

*

Istog tog 24. svibnja, dva sata kasnije, pojavljuje se prvi iskaz mržnje. “Jergović kao pravi četnik koljač!!” Sve sa dva uskličnika, i uz jedno poznato ime. Ivo Pušić. Zavičaj, dakle! Uz moju fotografiju. “Četnik koljač!!”

Presuda:

Ime Ivo Pušić susrećemo u ovoj presudi, Općinski sud u Dubrovniku, 20. veljače 2019.

*

*

*

Likovi:

Ovdje priložena presuda Općinskog suda u Dubrovniku, osim što je iznuđena angažmanom i pritiskom na policiju novinarke Maje Sever, u smislu pravde i zaštite pojedinca od nasilja je – irelevantna. Što se vidi i po novoj poruci “osuđenoga”. Jedini njezin društveni značaj je u tome što oslikava ciničan odnos pravnog sustava prema društvenoj zajednici – zaštitu nasilja i prijezir prema žrtvi. 

No ono što ovu presudu čini značajnom jest njezin skriveni narativ, njezin pripovjedni i dramski naboj. Likovi. Osim glavnih likova, okrivljenog Iva Pušića i “oštećenog” Jergovića, tu je i sudac Nikola Lučić. O njemu ne znamo puno, samo znamo da je njegov ured “zaboravio” oštećenom Jergoviću poslati presudu. Tu je negdje, u tom zakutku, skriven i identitet lokalnog državnog odvjetnika, zaboravih mu ime na čas, ali negdje je zapisano. U presudi se on zove “ODO u Dubrovniku”. S Pelješca je, to sam sigurna. U sjećanju mi je karakteristično pelješko prezime i jedan telefonski razgovor, nakon kojeg se više nikad nije javio na telefon. Njemu, nesretniku, kao da je netko nokte čupao jer mora pokrenuti neželjeni postupak. Neki su se novinari zainteresirali pa bolje da se to na brzinu odradi i sakrije. Kako nas je sve izradio, čitat ćete u nastavku. Tu je i zanimljiv karakter Kazimira Ognjenića, i s njim u vezi svjedoka Pera Ljubića. Pero je baš posebna priča, kreativan čovjek. Od živih su tu navedena još neka okrivljenikova djeca, odrasli ljudi, kaže se u presudi. O njima malo znamo, ali ima neki restoran u Moluntu, raspitat ćemo se o tome, sigurno ima neki i naziv, brend. Pa onda srpski narod, pa pravoslavni popovi u selu Pičete. Što li su oni tamo radili i kakve to veze ima s Miljenkom Jergovićem? Sjetit ćemo se i tih okolnosti. I jednoga julskog sprovoda. Sve su to, hvala nebesima, živi i zdravi ljudi, osim možda Kazimira. Ne znamo još što s njim bijaše. Ali za našu priču o presudi najzanimljivija su imena i dvoje pokojnika, koji se tu nađoše ni krivi ni dužni. Divni ljudi, Miho i Nike. Poznatiji kao Franc i draga tete Nine Pušića, rođena u Pičetama. Baš u selu iz prijetnje njezina sina. Sjetit ćemo se nje i njezina muža s poštovanjem i pijetetom. 

“Četnik koljač”, baš zanimljiva sintagma za nekoga rođenog u selu Dunave. Veliki, veliki je pokolj tamo bio. Sjetit ćemo se i žrtava. Znamo koliko ih je zaklano, a koliko ih je odvedeno u Jasenovac. Slava im! Sjetit ćemo se njihovih imena.

Slaven Jurić: Pjevači priča, VBZ, Zagreb 2025.

Dvotomna knjiga američkoga filologa Alberta B. Lorda, koju je 1990. Ivan Čolović u prijevodu objavio u svojoj ediciji Dvadeseti vek, a pod naslovom “Pevač priča”, za mene jedna je od uzbudljivijih i važnijih nonfikcionalnih knjiga o književnosti, prvi put čitana kratko pred rat. Prve njezine rečenice, iz “Piščeva predgovora”, glase: “Ovo je knjiga o Homeru. On je naš Pevač priča. Mada u širem smislu, on predstavlja sve pevače priča od prastarog vremena o kome nema zapisa, do danas.”

Nazvavši svoj izbor “iz suvremenog narativnog pjesništva (1994. – 2024.) po Lordovoj knjizi, Slaven Jurić našao si je lijep naslov i obvezao se snažnom i neizbježnom asocijacijom. U njegovom je izboru dvadeset i jedno ime hrvatskih pjesnikinja i pjesnika, među njima i moje. O sebi, ili u svoje ime, reći ću samo to da mi asocijacija na Alberta B. Lorda čini čast.

Naravno da narativno, pričalačko, pripovjedno pjesništvo u hrvatskoj književnosti ne počinje s našim vremenom. Njegova zlatna doba zbila su se za epskih deseteraca i dvanaesteraca, u vrijeme Andrije Kačića Miošića i kasnije, u doba Mažuranićeve “Smrti Smail-age Čengića”. Narativnih je pjesama bilo u Kranjčevića, povremeno su raspričane i “Balade Petrice Kerempuha”, priče je bivalo u vezanom i slobodnom stihu kroz cijelo poslijeratno pjesništvo. I to je važno napomenuti: pjevati priče jednako može se i u sonetu, kao i u epu. Premda je trideset godina koje obuhvaća Jurićev izbor skoro bez izuzetka ispripovijedano u slobodnom stihu.

Vremenski okvir Jurićeve knjige je više životno-egzistencijalni i tematski, nego što bi bio stilski i poetički. Njegova knjiga, zapravo, započinje Maruninim povratkom u Hrvatsku i hrvatskim izbjeglištvom Jozefine Dautbegović. U sjeni njihovih života i nekim se drugim pjesničkim protagonistima iz knjige događaju razne stvari: jedni odu u rat pa se iz rata vrate, drugi se iz Bosne dosele u Zagreb, treći odlaze u privremenu ili trajnu emigraciju na Zapad, i sve to onda biva priča koja se, razlomljena u fragmente i u pojedinačne ljudske sudbine, nanovo sklapa u neku “Ilijadu” i “Odiseju”, ili u ono isto što pamti i pjeva Avdo Međedović, Lordov rapsod. U knjizi Jurićevoj, barem po doživljaju ovog njegova čitatelja, nedostaje samo jedno ime i sudbina: Goran Babić, pjesnički srodan Maruni, politički njemu suprotan, odlazi u času kad Boris Maruna u Hrvatsku dolazi, a također je u djelu svoga opusa pjevač priča, i pripada svijetu ove knjige.

Kako je Jurić svoju knjigu žanrovski odredio kao “izbor”, a ne kao “antologiju”, nema naročitog smisla govoriti o zastupljenosti ili nezastupljenosti pojedinih autora, kao ni o broju uvrštenih pjesama. Time se, inače, najradije bave oni koji o antologijama pišu: broj pjesama, broj stihova, ili broj stranica posvećenih nekom pjesniku dođu mu kao zaposjednuti teritorij u ratu i kao konačna mjera nečijega književnog značaja. Ovdje nije tako, ovdje je riječ o žanrovskoj, a pomalo i tematskoj reprezentativnosti onoga što je uvršteno. Naime, Jurić posve suvereno tuđim tekstovima sastavlja neku svoju knjigu, svoju pripovijest o dobu. Na kraju knjige slijedi opširan i vrlo zanimljiv, na trenutke i polemički sastavljačev pogovor, u kojemu pokušava raspraviti što je to narativno pjesništvo danas, kako je nastajalo, čime se razlikuje od onog što je bilo prije… Jurićev tekst ima akademski stil i sadržaj, čime autor opravdava svoj formacijski položaj i čin sveučilišnog profesora, ali istovremeno je živ, stilski lijepo napisan i uvremenjen, pa se dobro sljubljuje s ostatkom knjige. I dostojno uspijeva iznijeti još nešto što mu nameće asocijacija na Alberta B. Lorda: Jurićev pogovor dovoljno je zabavan, zanimljiv i uzbudljiv da mu ne smeta prisjećanje na Lorda i jednu od zabavnijih, zanimljivijih i uzbudljivijih ozbiljnih knjiga o književnosti, općenito.

Dvadeset i jedno uvršteno ime u knjizi “Pjevači priča: Izbor iz suvremenog narativnog pjesništva (1994. – 2024.)”: Boris Maruna, Jozefina Dautbegović, Mile Stojić, Boris Dežulović, Damir Šodan, Miljenko Jergović, Simo Mraović, Damir Radić, Drago Glamuzina, Tomica Bajsić, Tomislav Čadež, Robert Roklicer, Tatjana Gromača, Krešimir Pintarić, Evelina Rudan, Olja Savičević Ivančević, Bojan Radašinović, Marko Tomaš, Vlado Bulić, Ivana Bodrožić, Marija Andrijašević.

Jozefina

U Hrvatskoj savršeno nepoznata, u Bosni izvan svih pregleda i antologija, dobojska knjižničarka, stiže u Zagreb kao izbjeglica. I u kratkom vremenu, bez naročitog socijalnog truda i ambicije, postaje jednim od važnijih imena hrvatske književnosti u ratu i poslije rata. Umire rano, nenajavljeno. U pjesmi “Izbjeglička” su i ovi stihovi: “Jučer nismo nikako jeli/ jer je policija provjeravala naš identitet/ i strogo nas ukorila/ Nije važno što ste Hrvati/ vi ste u stranoj zemlji/ i ne smijete tako često zvati MUP/ zbog domovnica/ Imamo rješenje kažemo/ misleći na konopac”. Izvađena iz konteksta pjesme, dva stiha govore sve: “Nije važno što ste Hrvati/ vi ste u stranoj zemlji”. Jozefina je bila velika pjesnikinja, premda je radije bila mala dobojska knjižničarka.

Tatjana

S njezinom knjigom “Nešto nije u redu?” otpočinju, za ovog čitatelja, XXI. stoljeće i novosti u hrvatskome pjesništvu. Sljedeću knjigu pjesama objavila je dvadeset i tri godine kasnije. Između toga pisala je romane i različite proze. Premda je imala prigodu postati sveprisutna, Gromača je stvorila model svoje neprisutnosti unutar hrvatskih socijalnih i književnih ceremonijala. Kao u pjesmi “Tulumi”, koja cijela glasi: “Subota je, jedan iza ponoći/ i izvana dopiru glasovi pijanih klinaca/ koji idu po još cuge u Importanne./ Ti ležiš zamotana u toplu dekicu/ smrznutih nogu i teških, natečenih jajnika/ i misliš o tome/ kako im ne bi bila na mjestu.”

Volodimir Vakulenko-K., Preobražavam se. Bilješke pod ruskom okupacijom. Izabrani stihovi, 2023

U ovom sam se serijalu dosada uvijek trudio, manje ili više uspješno, izbjeći pripovijedanje. Ne leži osobito: ni žanru u kojem se krećem, a ni meni osobno. No ipak postoje trenuci u kojima se preko njega ne može prijeći, kada životna priča aktera ili autorica o kojima izvještavam prelazi okvire njihova djela, usijeca se u njih, modificira moj tekst, mijenja tok povijesti, ne toliko kao događaj koliko kao promjena afektivnog koda, intervencija u emotivni naboj, pretvaranje povijesti u metafizičko-meditativnu melankoliju kojom se pomjeraju granice refleksije, vodeći je ka nužnoj zgroženosti nad podlošću i zlobom svijeta. I onda mi se doista nameće potreba za pričanjem priče. Poslušajte je, onako kako je predočujem, i odlučite sami jesam li u pravu ili pretjerujem.

Volodimir Vakulenko rođen je 1972. u selu Kapitolivka (otuda K. kao svojevrsni dodatak prezimenu), na sjeveroistoku Ukrajine, u blizini Isjuma. Neupadljiva egzistencija (izobrazba za kuhara i slastičara, rad u struci) mijenja se sa rođenjem autističnog sina o kojemu se Vakulenko požrtvovno brine. Otkrivši da sin na rimovane stihove reagira pozitivno, za njega ispisuje dječju poeziju. Isprva amaterski, potom sve bolje, postaje poznat i u širem krugu ukrajinske književnosti za djecu. Revolucija ga časti vodi u Kijiv. Tamo biva ranjen, ali se odmah po početku agresije aktivira kao dobrovoljac u Donbasu gdje intenzivno radi na raspodjeli pomoći. Ono što će prerasti u osobnu Vakulenkovu priču počinje s otvorenom i sveobuhvatnom agresijom na Ukrajinu 24.2.2022. Zvanični joj je cilj promjena vlasti i udaljavanje zemlje od europskih integracijskih tokova. Nezvanični, ali dovoljno često ponavljani, potpuna integracija u rusku imperiju čije se ponovno stvaranje želi postići po svaku cijenu. Za njegovo su realiziranje sva sredstva dopuštena – od ratnih zločina do genocida i genocidnih radnji. Kao uvjereni patriota (ruska propaganda to obilježava kao fašizam, a one koji patriotizam njeguju kao „banderovce“) Vakulenko ne krije gađenje i prezir prema okupatorima što ga pretvara u prikladnu metu za zlikovce i njihove kolaboracioniste. Hapse ga sredinom ožujka 2022., privremeno puštaju na slobodu da bi ga iznova odveli, 24.3. Od tada mu se gubi svaki trag. Prije nestanka povjerio je ocu da je vodio dnevnik okupacije i da ga je zakopao pod trešnjevim drvetom u dvorištu kuće. 

No Vakulenkovom se smrću njegova povijest ne završava. Kao i u tolikim drugim sličnim slučajevima, njegovo je tijelo nestalo. Posao bilježenja i klasificiranja svih ruskih ratnih zločina preuzima spisateljica Viktorija Amelina. U rujnu 2022. ukrajinskoj je vojsci u briljantnoj ofenzivi uspjelo protjerati okupatora iz gotovo cijele harkivske oblasti. Ta je pobjeda otvorila prostor za dokumentiranje i identificiranje ubijenih koje se uglavnom anonimno bacalo u masovne grobnice. Budući da je Amelina Vakulenka i osobno poznavala i cijenila, njezina se potraga koncentrirala i na pronalaženje njegovoga tijela. Poznata joj je bila i poruka koju je ostavio ocu. Doista, Vakulenko je slučajno pronađen u svibnju 2022., ustrijeljen, točnije egzekutiran, dvama mecima, u grudi, iz neposredne blizine. DNA analiza je pokazala da je leš iz grobnice 319 doista njegov. U rujnu je Amelina započela s prekopavanjem oko trešnjeva drveta i pronašla dnevnik. Šestoga prosinca 2022. svečano je pokopan u Harkivu. Priča se još ne završava. Hrabra žena koja je pronašla dnevnik i čijom ga se zaslugom može i čitati, Viktorija Amelina, prisjetit će se možda poneka čitateljica, smrtno je stradala kada je ruska raketa 27.6.2023. pogodila piceriju u Kramatorsku u kojoj je sjedila skupa s dvojicom kolumbijskih novinara. Podlegla je povredama 1.7. u bolnici u Dnipru. Toga bi dana Volodimir Vakulenko slavio pedeset prvi rođendan. Pišući predgovor za knjigu o kojoj izvještavam Amelina će sudbinu Vakulenka usporediti sa strijeljanom renesansom iz tridesetih godina prošloga stoljeća. Sluteći što bi joj se moglo desiti i ona se upisala u tu jezivu listu užasa kojom zla imperija pokazuje do čega joj je stalo: do potpunoga istrebljenja ukrajinske kulture, jezika, povijesti.

Konačno Vakulenkova književnost. O čemu govore njegove bilješke, o čemu, pak, pjesme? Prvo o filološkome dijelu posla. Baterija kompjutora je prazna, struje nema, da ju se napuni. Dnevnik okupacije stoga je bilježen rukom, na ranije već upotrebljavanim kariranim listovima papira. Ukupan mu je obim 35 stranica. Neka su mjesta ostala nečitka, na nekima je sam autor unosio stilistička poboljšanja, a prethodne je verzije križao. Ta mjesta urednice Jarina Cimbal i Tetjana Ihošina nisu reproducirale. Tamo gdje se nije radilo o stilističkim korekturama druge su varijante čitanja i dopunjene rečenice dane kurzivom, u zagradama. Tiskana je bilježnica praćena fotografijama razaranja Isjuma i reproduciranim stranicama Vakulenkova dnevnika. Sadržaj je sličan drugim tekstovima ukrajinskih spisatelja koji su bili u ruskome zarobljeništvu, poput Olega Sencova ili Stanislava Asejeva.

No ono što ga od njih odvaja jest, kao što sam naglasio u uvodu, osobna priča njihova tvorca s jedne, i beskompromisno sučeljavanje s tisuću puta moćnijim zlom s druge strane. Dok dva navedena autora svoje spise sastavljaju iz zatvora, Vakulenko nam se javlja iz beskrajno ograničene, ali ipak – slobode. Stoga je i vremenski raspon u kojemu nastaju njegovi zapisi bitno kraći, tek desetak dana, i komprimiraniji. Nema tu mjesta za mir, za refleksiju, sve nastaje u grčevitom pokretu čiji je cilj ostati što dulje na životu. Prije svega kako bi se moglo pomoći autističnome djetetu. To ne smanjuje intenzitet jezika, njegovu, ako hoćemo, psovačku (ali potpuno opravdanu) komponentu. Jer kako se može obračunavati s vulgarnom primitivnošću? Pristojnošću? Jedva! Jezik je autentičan. Njime dominira jedna riječ koju se u Ukrajini od početka totalnoga i frontalnoga napada na zemlju koristi za obilježavanje agresora: rašisti. To je stopljenica (Ivan Marković) kojom se sjedinjuju dvije riječi, engleska Russian i međunarodna fašist. Njezinim se semantičkim nabojem realizira više ciljeva koji su, što ne smije čuditi, determinirani snažnom afektivnošću. Pitanje koje politički korektni postavljaju u takvoj situaciji uvijek će se odnositi na snagu izričaja. Je li ona primjerena? Ne prihvaća li se njome ista strategija koju slijede zlikovci? Ne unižavaju li se time oni koji brane sebe, svoje obitelji, svoje domove na istu razinu na kojoj se nalaze dušmani? Bez obzira na sva vlastita uvjerenja, moj odgovor na tako formulirana pitanja ostaje duboko pozitivan: Da, Ukrajinci Ruse (i ostale stanovnike ruskoga imperija) smiju zvati rašistima, smiju ih tako označavati. Pseudokršćansko okretanje drugog obraza može voditi do odobravajućeg klimanja glavom dobrohotnih, osobito na Zapadu, ali rašiste neće zaustaviti u njihovim nakanama, neće ih primorati na ponovno promišljanje smislenosti ciljeva. Stoga je svaki, pa i takav, način obrane legitiman.   

No ako se ponosni prezir prema okupatoru temelji na vlastitoj hrabrosti i spremnosti pružanja otpora (koji ne mora biti oružani, naprotiv – ljudi poput Vakulenka obilježeni fizičkim povredama suprotstavljaju se neprijatelju pasivno, snagom riječi, kako usmene tako i pismene), još je izraženije duboko odbijanje kolaboratora u vlastitim redovima. „Rusija je upućena na špijune i informante s lica mjesta.“, veli on. Susreti s njima uvijek su izazov na koji Vakulenko odgovara bez straha, kao što je i ranije na sebe navlačio njihov gnjev kada bi u razgovoru, samo jedan primjer, koji bi sugovornici pokušali voditi na ruskom bez zazora odgovarao na ukrajinskom. U izgradnji je dnevničkih zabilježaka bitno zapaziti da se njima, atipično, ne slijedi kronologija, već ih se nabacuje gotovo nasumično, prividno bez reda i bez želje za njegovim uspostavljanjem. Utisku da se pri tome ne radi o promišljenoj strategiji teško se oteti. Previše je tu emocija da bi ih se moglo uspješno kontrolirati. Kako nahraniti sina? Kako mu pružiti dovoljno brige koja je i više nego potrebna? Kako mu objasniti ono što se oko njega, i u cijelome selu, zbiva? Kako se u isto vrijeme ne poniziti pred onima koji poniženje očekuju i koje pojedinca ustrajno izlažu situacijama u kojima pokazuju da imaju samo jednu želju i potrebu – poniziti ga? Razumijete? Vakulenko se nalazi u nemogućoj situaciji. Čovjek s integritetom, prepun ponosa, žudnje za otporom, odlučnosti da se ne povinuje. Jedino što je čudno jest kako je uspio preživjeti toliko dugo da ispiše rukopis od trideset šest stranica. Kako je uspio izbjeći neizbježnu smrt cijelih jedanaest dana? „Više ne napuštam kuću. Nakraju, oni me naravno nisu zaboravili, ni u kom slučaju. Noću jedva da spavaš, stoga imaš tamne podočnjake i već i zbog najmanje sitnice na kraju si s nervima. Mali je tek u posljednjim danima, nakon mjeseca rata, uopće počeo govoriti o bilo čemu, ali ako ga izvedeš van – ne mrda se s mjesta, stoji tamo kao okamenjen.“ Dnevnik se završava riječima „Sve će biti Ukrajina! Vjerujem u pobjedu!“ I nama, koji sve pratimo iz daljine, s jezom, ostaje ta nada. Jer znamo da se zlo, ako pobijedi, neće zaustaviti u Ukrajini.  

Iza Vakulenka je ostao ovaj dnevnik, ostala je poezija. Cijela knjiga koju držim u rukama naslovljena je po jednoj pjesmi, „Preobražavam se“. Završava se sljedećim, tmurnim i pesimističnim stihovima: „Ono što su nazvali životom sve u svemu – ništa / do obećane fikcije. / Sijati zube u brazde oranice Armagedonovih ratnika.“ Kakva je to poezija. Prije svega, rekao bih, anarhična. Vakulenko je – panker. Pa tako i „Anarhokatedrala“ iz 2011: „Moja religija – anarhija / moj Bog – komad kruha /moji apostoli – istomišljenici / moje molitve – moja djeca / moj pastir – put / moja Biblija – kontraknjiževnosti / moj križ – knjiga / moje zvono – punk rock / avangarda moj meki jastuk za odmor!“  Nakon ove eksplicitne poetike slijede pjesme u čijem se središtu nalazi destrukcija. Anarhija nije destruktivna, rat jest. Kako se njome može boriti protiv najžešćeg protivnika? „Vidiš li kako se karmin sjaji tamo / na oružju? / Netko se sam naučio poljupcima / završiti rat…“ Optimizam? Teško, prije ironija. 

To je poezija koja se ne stidi svoje aktualnosti. Povremeno je hermetična, ali su političke poruke koje se njome žele izreći gotovo uvijek jasne, barem kada su poznate etape imperijalnoga osvajanja i obrane od njega. Može ih se slijediti kroz vrijeme (pjesma „Zastava krimskih Tatara“ posvećena njihovu protjerivanju iz domovine) ili kroz prostor („Ja, Volnovaha“, „Pohod kroz Sičeslav“). Uvijek i svuda javljaju se ukrajinski toponimi, stiliziraju se pejzaži, slike se reduciraju na crteže, a ljudi su simboli svojih akcija. Iznad svega lebdi pjesničko Ja, nesigurno, okrenuto ka neizvjesnoj budućnosti, videći se uvijek mrtvoga, pokopanoga („Ponovno utjelovljenje“, „I kada“), sukobljenog s „rašistima“, u istoimenoj pjesmi: „To je naša Ukrajina! / Gdje slavensko-imperijalistički vođa / svojeručno krvlju / potpisuje novi Minhenski Sporazum.“ Pjesmom „Himna stotini crnih anarhista“ kao da je posvećena „nebeskoj stotini“, skupini mladih koje je na Majdanu ustrijelila Janukovičeva policija, dirigirana od strane „rašista“. Da, Volodimir Vakulenko postao je dio „strijeljane renesanse“, kao što je u Predgovoru naglasila Viktorija Amelina, da bi se tek godinu nakon njega i ona priključila toj skupini. No što je više takvih žrtava, to je veći otpor neprijatelju. Stoga možemo, odajući počast Volodimiru Vakulenku reći: Punk je mrtav, živio punk!     

Priča/Trojica za Kartal

Na stolu u dnevnoj sobi leži zelena okrugla stvar. Načinjena je od gume, a u njoj vlažna spužva, na koju se u nepravilnim vremenskim razmacima spuštaju prsti, koji zatim grabe papire sa stola, listaju blok s formularima, nešto traže među stotinama mjenica. Vrijeme je izrade završnih računa, i ja vrebam trenutak nakon što se prsti spuste na stvar od gume, da se ovlaže na spužvi, pa je grabim, tu bezimenu stvar, možda ovlaživač, koju nije lako ni opisati, prinosim je nosu i duboko udišem njen gumeni miris. Miris je gadan i privlačan. Od njega me podiđu trnci, uživam u njegovoj gadnoći. Odmah zatim vraćam stvar na isto mjesto, da je prsti pronađu čim ostanu suhi, da se naočale, koje se sa svakim pokretom spuštaju niz nos, ne usmjere prema meni, da se ne prolomi glas, koji me upozorava što to radim. I tako prolazi vrijeme, teče subota, veljača je, ali je termoakumulaciona peć ugašena, vani kao da je maj, svibanj kao da je, pupaju žalosne grane ogaravljenih voćki po mahalskim baščama i avlijama, zavijaju i nariču mačke nad jadima vlastitog spola, a ljudi su sve živčaniji zbog izostanka zime. Dvanaest mi je godina. Otečenih sam limfnih žlijezda, ali ih vješto skrivam. Vjerujem da sam smrtno bolestan, i zato ništa ne mogu čitati. Svaka je knjiga predebela, nijednoj neću stići do kraja, s obzirom na ovo moje stanje. Jedino u čemu istinski uživam jest da lovim trenutak u kojem će se tri prsta, kažiprst, srednjak i domali, spustiti na ovlaživač, pa da ga odmah zatim grabim i duboko udišem njegov gumeni miris.

Prsti uzbrdo gurnu naočale, koje samo što već nisu sletjele preko vrha nosa, a onda ruka ostaje u zraku, pa skida naočale:

– Veljko se nije javio, hoćeš li sa mnom u kino?

Veljko je njen momak, mladić, ljubavnik – ne znam koja je od ovih riječi prikladna, jedna od dvije-tri velike ljubavi njezina života. Godinama već plovi na brodu, obilazi svjetske luke, šalje joj razglednice s kratkim, formalnim pozdravima. Bez izjava ljubavi, prikladnih na razglednicama koje usamljeni pomorci šalju svojim ljubavima. Oženjen je, ima dvoje djece, ali na brod je, misli ona, i otišao da ne bi bio uz ženu koju ne voli, nego da bi ovako slao razglednice njoj koju voli. Ali to ne napiše, misli ona, jer razglednice svatko čita.

Iz neke talijanske luke pisao je da je u Splitu posljednjeg dana siječnja, a da će prema Sarajevu, ako ne bude velikog snijega, krenuti druge subote u veljači. Tada će u Kinu Dubrovnik već igrati film o kojem priča cijeli svijet. On ga je propustio u Hong Kongu, samo da ga s njom gleda. Zato neka kupi ulaznice za kino, a on će joj telefonirati ujutro, druge subote u veljači, prije nego što krene iz Splita za Sarajevo.

Kupila je karte, ali on nije nazvao. Čekala ga je do pet popodne. I tko zna što joj je sve prolazilo mislima. Nikad ja o tome ništa nisam znao. A nisam je mogao pitati. Morao sam da izmišljam što ona misli. Onda bih, izmišljajući, umjesto o njoj pisao o sebi.

I tako je na kraju odustala. Možda mu se još nadala dok je kažiprstom naočale dizala prema korijenu nosa, ali onda se, s rukom koja je ostala u zraku, predomislila:

– Hoćeš li sa mnom u kino?

Glasom kao pred svađu. Kažem li da neću, neće ni ona otići, nego će do kasno navečer raditi na završnom računu, a onda će zaspati tu, pokrivena preko glave, uz stol s papirima. Bit će ljuta i povrijeđena, i sutra će je boljeti glava. Htio bih joj se osvetiti i reći da neću s njom u kino, ali ipak to ne govorim. Zanima me film. Tko zna kakvo će biti moje stanje do sljedećeg vikenda, kad bih mogao sam ići u kino.

– A Veljko?

– Ništa Veljko. Nije se javio.

To pitanje bilo je sitna osveta. Nokat koji začeprka po živoj ljubavnoj rani, pa ustukne.

Spuštali smo se niz Sepetarevac, korak za korakom, kao da padamo niz padinu na kojoj ne važe pravila gravitacije. Širio sam ruke i grlio vlažan proljetni zrak. Mrak sam grlio, koji je u ovaj sat i u ovo doba godine dubok kao noć, i jasno sam, kao malo kad prije, osjećao lakoću sveopćeg postojanja i propadanja. Moji su koraci guliverovski, bacam se niz strminu, s jedne i s druge strane promiču prozori komšiluka, dobro poznati lusteri, usamljene gole žarulje u domovima nesreće, trosjedi prekriveni kariranim dekama, zidovi sa zidnim ćilimima na kojima je crni kamen u Meki, građanski lusteri od kovanog željeza, šarene tapete, osvijetljene kolijevke, lica staraca osvijetljena kao na svetim sličicama, uznemirena sredovječna žena koja upravo pije lijek, nečiji otac otvara vrata na regalu iznad uključenog televizora, traje utakmica u kojoj netko nekog pobjeđuje, ali na kraju naši su uvijek poraženi; i sve to, i mnogo više od toga, prikazivalo se mojim očima, kad pogledam lijevo, kad pogledam desno, dok se ispred mene, i poda mnom, kad gledam pravo i pravo idem, rastvara grad, kao što se rastvara svijest tek probuđenog, onog koji nije još stigao pomisliti niti na jednu nevolju. Zatim u hodu, u bijegu pred zamišljenom smrću, opipavam otekle žlijezde za vratom, zavlačim šake pod pazuhe, tražim otekle limfne čvorove, uživam prestravljen u tom iznenada okračalom vremenu. Kao da ničega više neće biti poslije filma koji idemo gledati.

– Šta ti je, što to radiš?

– Ništa! – govorim, i uvlačim glavu među ramena.

U gradu smo, pred dragstorom u Titovoj ulici, i sve opet biva ravno. Svijetu se vraća otpor, i svakoj se stvari vraća težina njezina pada. Ona u dragstoru kupuje cigarete, milde sorte, ja iza nje koračam, uživam u neonu frižidera i ledenih škrinja, u dugim i hladnim modrikastim cijevima, u kojima je vječno obećanje života poslije smrti. Naokolo po dućanu zuje najavom proljeća rano probuđene muhe. Mjerkaju komade mesa slabo upakovanog u prozirnu foliju i stiroporne pladnjiće, ali se ne zalijeću u mraz i zimu. Vjeruju, jadnice, da je na ovoj strani vječno ljeto. Rugam se muhama, žalim ih, ne sumnjajući nimalo da sam pametniji od njih.

Ispred kina gužva. Mirisi pitralona i teških ženskih parfema, prijeratna gospoda u sivim odijelima i sa šeširima, gospođe nešto traže po torbicama, ona nekog pozdravlja, ja gledam ljude iza debelog teškog stakla, koji su već ušli unutra, zabavljaju se, razgovaraju, dok je ispred nas još dug put, ispred nas je neuređen red, gomila koja se gura prema ulazu, prema dvojici krupnih mladića, ljetnih plivača i skakača s visoke stijene u Zaostrogu i Trpnju, oni kontroliraju ulaznice, i trebat će vremena dok ih prođemo, a godina je 1978. ili 1979, subota je usred veljače, i vrijeme još uvijek prolazi sporo. Kad me ona ne gleda – nervozna, jer joj se puši, a pušenje u kinu je zabranjeno, pa već je opsjednuta tom zabranom – dodirujem vrat, zavlačim ruke u majicu, pa pod pazuhe, tragam za novim limfnim čvorovima, za tim žlijezdama zvijezdama moje propasti skore, pa ih opipavam kao da će tim opipavanjem nešto konačno biti ustanovljeno i utvrđeno. Ovo je propast, mislim, premda o ovakvoj propasti ništa ne znam. Na kraj sam djetinjstva, tog velikog doba propadanja, i sve što sam doživio, sve što me je odrastalo, bilo je u znaku propasti i propadanja. Propadao sam rastući. U školu sam išao da propadnem. Moja se mašta rasula kao promočena kartonska kutija iz koje su ispali i niz Sepetarevac se kotrljaju okruglo-kvrgavi šipci, i onda zbog svoje kvrgavosti poskakuju, kotrljajući se. Uskoro ih neće biti. Takva je i moja mašta, propala školovanjem, rastom i spašavanjem od svega i svačega. Samo se odrasla rasuta mašta ne plaši više mraka. Ja se više ne plašim mraka, ali me strah žlijezda koje bujaju i otiču, u kojima se nakuplja nešto.

– Šta to radiš, jesi li buhe dobio od mačka?

– To su mačje buhe. Ne prelaze na ljude.

– Zašto se onda češeš, da nisi šugu dobio?

– Ne češem se.

– Šta onda radiš?

– Grijem ruke.

– Hladno ti je?

– Nije mi hladno, ali ih eto tako grijem.

Konačno smo ušli. Čuje se zvono. Zrak je svjež. Rade nevidljivi veliki ventilatori. Miriše tajno alpsko cvijeće. Ulazimo, korak za korakom, kratkim koračićima, poput staraca s hodalicama, u kino dvoranu. Mi smo na balkonu. Balkon u Kinu Dubrovnik širok je i prostran. Tu su najbolja mjesta, najskuplje karte. Kupila je najskuplje karte, nadajući se Veljku. Prvi put mi je malo biva žao. Osjećaj samoće, kad ti ne stigne Veljko, odrasli je oblik straha od mraka. Mislila je da neće biti sama i da će večeras biti na najboljim mjestima u kinu, s njime. Da će konačno biti nesama, u mraku bez mraka, u kinu.

Grad u blatu. Teška industrija, Zenica, visoki vitki dimnjaci, zidani od pečene cigle, savršeno okrugli, uski valjci koji se uzdižu u nebo, iz kojih suklja gust i crn dim čovječanstva koje napreduje. Prijatelji u kariranim košuljama. Izlasci nakon posla u čeličani, u željezari, u pogonu za proizvodnju napretka. Krigle piva, betoniranje viskijem, dugi razgovori, izlasci u noć, nedovršene ljubavne priče…

I život u precizno sinkopiranom ritmu, koji čini razliku između svijeta i raja, između zbilje i filma. Film je precizno sinkopiranje života. Osjećam to, dok sjedimo u mraku prepunog Kina Dubrovnik, usred zračne oluje moćnih uređaja za klimatizaciju, nabavljenih nedavno, kao posljednja riječ elektronske industrije, pogona za proizvodnju napretka. Ali s uređajem nije došlo uputstvo za upotrebu, ili ne znaju engleski pa ga ne umiju pročitati, ili ih nešto goni, te ljude koji vladaju kinom, da uređaj stalno gone na najjače, da se zrak mijenja u naletima silnih elisa, propelera, ventilatora, koji u jednom zamahu pokrenu zraka koliko u godinu dana stane. A sa zrakom, čini mi se, pokreću i vrijeme. Vrijeme se u orljavi sati, dana i godina kotrlja, sve pred sobom nosi, ruši ljude i građevine, raznosi sjećanja, u knjige ih spušta kao u grobove. U knjige, u đačke teke, bilježnice, spomenare, rokovnike, dnevnike i kalendare, s datumima koji su zaokruženi flomasterom, kemijskom olovkom koja slabo piše, crvenim krajem dvobojne, beskonačne trgovačke olovke; na poleđinu računa za telefon i grijanje, na papir u kojem ti je pekar godinama ranije, tko zna kada, pružio kruh, u broj telefona zapisan na papiriću – čiji je, uz broj nema imena?, u papiriće iskinute iz novina i umetnute u nedočitane knjige, u sve to vrijeme odlaže sjećanja, spušta ih kao u mrtvačke sanduke, kao u grobove.

Uto napipavam žlijezde na vratu. Ona me udara po ruci. Kako vidi, mrak je?

I onda sjede oko klavira, pjevaju veliku američku pjesmu i iz te pjesme, rezom kao nožem, zatiču se u Vijetnamu. Gdje prijatelj pokušava prijatelja dozvati iz ludila, usred igre ruskog ruleta.

To pamtim.

– Vidiš li ovo? – govorim, gotovo glasno.

Neki me čovjek upozorava da šutim dok sam u kinu. Samo je na to čekao.

Zatim poteče odjavna špica, ljudi se dižu sa svojih mjesta, sa svih strana pale se svjetla, i osvjetljavaju živote koji su u protekla dva-tri sata bili anestezirani. Bili su na čekanju, ti životi na koje sad pada svjetlo. Trudim se da ne tragam za žlijezdama koje su u međuvremenu natekle. Odjednom me, pod svjetlima Kina Dubrovnik, sastavljaju, kao mehaničku lutku, od više dijelova načinjenu, prethodno zametnuti strahovi. Film je gotov, a sada život.

Dok izlazimo, koračić za koračićem, još stariji starci, svi osim mene su hipnotizirani, anestezirani filmom. Moj strah od žlijezda film je nadjačao. I kad god ga ponovo budem gledao, a ovaj film ću u sljedećih četredesetak godina gledati barem još dvadeset puta, pomislit ću, barem na trenutak, na svoje limfne čvorove. I dodirnut ću, možda, prstima desne, pa lijeve ruke, ona tri koji su mi na vratu atrofirali, tako da se nikad nisu povukli.

Ali onda se, po izlasku iz kina, kad nam se koraci produže, začu uzdah, iz svih pluća u isti mah, ili u nekoliko mahova, kako u valovima nadiremo van. Sve bijelo je u tom mraku, u toj tami, u toj strašnoj noći. Zrak je oštar kao svila, kao da je stoljeće od našeg ulaska u kino već prošlo, i snijega je barem metar. Pada i dalje, a mi nismo vidjeli kad je počeo padati. I nismo mogli zamisliti da pada. Nije više sparno, hladno je, ali tako hladno da je dobro u plućima i duši.

Penjemo se uz Veliki park. Ona se smije.

– Čemu se smiješ? – pitam.

– Tako, smijem se. Drago mi je.

U sljedećem trenutku njezina me grudva pogađa u glavu, u zatiljak, ne baš nježno, i niz vrat mi se strune ledene gomilice snijega. Ježim se i okrećem, šta ti je?, pitao bih, ali ne pitam, nego grabim šakama snijeg, osvetnički, dok ona vrišti:

– Nemoj, nemoj! – kao da sam je već pogodio, kao da sam joj već gurnuo punu šaku snijega za vrat.

Te noći posljednji sam se put grudvao s majkom.

Zboreći pošteno, moguće je da bi sve nas uistinu
i trebalo pobiti, jer i Knjiga kaže da će narod što
se izopači drugim zamijenjen biti. Ali, u takvom
slučaju, neka višnju pravdu zadovolje oni što su
barem malo od nas bolji, a ne ova sorta što nas
okružuje i od koje nema gore, ovi koji, poput
Kaligule, mnoštvo s jednim vratom stoljećima
priželjkuju. No, šta ako boljih od nas uopće i
nema, ma koliko da smo loši…? Možda, dakle,
na vascijeloj Geji danas ne postoji baš ni jedno
pleme, demos, masa, rulja, rasa, nacion ni etnos
što je okupljen vrlinom već su posvud isključivo
horde troglodita, one koje arhajskoga Temenosa
i ne pamte, a suštinska perverzija već davno se
u razumu izvršila, te su najumniji žreci zaključili
kako starog Boga drugim zamijeniti treba, i svi
ljudi zauvijek će izbavljeni biti. Ipak, ja se bojim,
mada držim svoga speciesa stranu, da bismo mi
poviješću istovjetni hodili i na identičnu natakli
se hrid ako Bog nas neki još jedanput smjesti na
zelenu granu, a ni tada ne znajući hoće li taj novi
Čovjek samom sebi podsmijeh biti ili bolni stid.

Kada se uspneš na vrh te začudne strmine, s lijeve strane ulice jedna za drugom tri su kuće: crvena, bijela i modernistička. U crvenoj, koja je na samom kraju uspona, na katu stanujemo mi, a ispod nas je profesor Branko Trklja. U bijeloj, na kratkoj zaravni, žive Kasumovići. Stanarima one najljepše, prijeratne modernističke vile, uspio sam zaboraviti prezime. Ona je ispod zaravni, na odvojku koji se spušta prema Kevrinom potoku, koji odavno već nije potok, nego je službenim imenom Ulica Ahmeta Fetahagića, ali nitko je tako ne zove. Na odvojak se, pod oštrim uglom, nastavlja dalji uspon prema uličicama čije nazive i dalje pamtim: Hadžihajdarova i Zlatikuša, i dalje prema Bjelavama. Na početku Zlatikuše Sepetarevac se službeno i završava, jednom starom turskom česmom.

Ispred crvene kuće početkom osamdesetih su, u jedva tridesetak centimetara uzak pločnik, uzidana tri uspravna metalna stupa, koji oblikom i izgledom podsjećaju na željezničke šine. Uz sam kolovoz su ih uzidali braća Trklje, kada su 1957. gradili crvenu kuću, ako popuste kočnice nekome tko se, recimo, kamionom za ćumur bude spuštao od Zlatikuše, da im se ne zabije u kuću. Osim toga, zime su još uvijek duge, snjegovite i ledene, pa kad netko s kamionom ili autom krene plesati po ledu na vrh strmine, neka se zabija u metalne stupove, a ne u kuću. 

Premda su gradili u vrijeme kad je u gradu bilo manje auta i kamiona, dvije su od tri pobodene šine bile malo savijene od naleta i naslanjanja raznih vozila. I ne bi prošla nijedna zima, a da pred crvenom kućom nema prometnih incidenata i dugog žalosnog šlajdranja izbezumljenih ljetnih guma po savršeno uglačanom ledu.

Ali sljedeća priča, koju započinjem već toliko puta i koja u fragmentima postoji u mojim pjesmama, pričama, romanima i nefikcionalnim tekstovima raznih vrsta, zbiva se u vrijeme kad nema snijega ni leda, u kasno proljeće ili u ljeto. Pred crvenom kućom, na dva-tri koraka od vrha strmine, ruši se stariji čovjek. Rubom čela udari u metalni stup i srušen krvari. Ljudi mu pritrčavaju, neki koji se isto tako penju kao i on, netko dolje zvoni na naše zvono, Nona izlazi na prozor da vidi tko je. “Gospođo, vode! Čovjek je pao.”, govori nepoznata žena. Nona grabi bokal, odnesi!, kaže mi, i odmah se vrati!, govori, ništa ne diraj!, govori dalje, ali ja je ne poslušam, nego nosim bokal s vodom, nosim i čist bijeli ručnik. Iza mojih leđa provuče se komšija, Nonu pita za telefon, da zove hitnu pomoć. Ja dolje predajem vodu i ručnik, gledam starca u iznošenom sivom kancelarijskom odijelu i košulji koju su mu sasvim raskopčali. Vidim kako su mu u padu ispod šlica pukle hlače, zaprašio se i isprljao, izgleda kao odrpanac. Lice mu je ljubičasto-sivo, niz obraz kliznuo mu je curak tamne krvi, usta su mu poluotvorena, očne mu se jabučice, kao dvije pingpong loptice, prazno pomiču, i onda se zaustave. Zaustavljene više ne izgledaju tako, nego podsjećaju na nešto drugo. Zaboravio sam na što.

Mrtav je!, netko će tad reći, ne pamtim ni hoće li to biti muški ili ženski glas, vjerojatno ženski, nakon čega će svi malo ustuknuti. Potom stižu kola hitne pomoći, mladi neobrijani muškarac sa stetoskopom, starca prebacuju na nosila, koja zatim uz teški metalni zvuk kliznu u kombi. Vrata se zatvaraju, gume zastružu i zaškripe po uzbrdici prije nego što se vozilo pokrene i nestane. S mrtvim čovjekom odlazi i naš okrvavljeni bijeli ručnik. Zatim vrlo brzo nestaju ljudi s ulice, iščezavaju oni koji su pokušavali pomoći starcu, a ja ostajem sam s do pola punim bokalom i s pogledom na gotovo savršeno urednu papirnatu vrećicu, stariji ljudi govore stanitzel, precizno naglašavajući tu njemačku riječ, u Zagrebu ću jednog dana čuti škarnicl, ali ću oduvijek najradije govoriti škartoca, jer mi to zvuči veselije i primjerenije jednoj papirnatoj vrećici. Ali u toj savršeno sačuvanoj papirnatoj vrećici su trešnje. Njih nekoliko rasulo se po asfaltu i betonu kojim je zazidan metalni stup. Oko vrećice tragovi su krvi, ali škartoca nije okrvavljena.

Nona me zove da uđem u kuću. Otima mi bokal iz ruku. Opet se vraćam dolje, uzimam vrećicu s trešnjama. Ne znam što da radim s njima. Lijepe su to, vrlo krupne crveno-crne trešnje, piljar Aljo ih je probirao za komšiju. Aljina zelenara – tako je zovemo, na Mejtašu je, podno Sepetarevca. Od zelenare do kapije crvene kuće ispred koje se srušio čovjek dvjestotinjak je, možda i malo više koraka, ali uza strminu. Dok je kupovao trešnje, još se dobro osjećao. Piljar Aljo pitao ga je – jer svakoga to pita – hoće li najlonsku kesu. Najlonska kesa, za koju će se u Zagrebu govoriti vrećica, košta stoju. Stoja je ustvari jedan dinar. On kesu neće, nego nosi svoj papirni fišek s trešnjama – tako bi on sigurno tad rekao: fišek od papira ili papirni fišek – onako u ruci, a pomalo i pod rukom, u njedrima. Kada se pri svom uspinjanju počeo osjećati loše? Na kojem je tačno mjestu počeo gubiti dah, ili ga je počelo probadati u prsima, ili je osjetio mukli bol u lijevoj ruci, ili mu je smrt najprije došla u misli? Već na raskršću s Ulicom Fadila Jahića Španca? Ili kod Ulice Džemila Krvavca, kada biva još strmije? Ili nije osjetio ništa, nego mu se samo zanebesalo, pa je umro?

Čovjeka smo znali iz viđenja, ali nismo se pozdravljali. Sitni činovnik u mirovini, uredan i skroman, sasvim u skladu s građanskom normom epohe. Kako je pao, hlače su mu pukle, uprašio se, okrvavio, zablatio se svojom krvlju u prašini, i naglo osiromašio. Za cijeli jedan ljudski život je osiromašio. Na kraju sam te njegove trešnje rasuo po našoj bašči. Nisam ih mogao jesi jer su bile tuđe. Bile su drugom namijenjene, pa bi pojesti ih značilo okoristiti se nečijom smrću. Osim toga, nemoguće je izbjeći osjećaj da je smrt zarazna. Ali da sam trešnje pojeo, vjerojatno bi ih lakše zaboravio. Ovako mi na savjesti ostaje to što sam po bašči rasuo trešnje koje je netko brao, a onda ih je netko prodavao, i netko ih je kupovao da po ljudskom i Božjem redu budu pojedene. Ja sam u to unio nered.

Ovaj je doživljaj u temeljima mita o Sepetarevcu, koji sam u svojih tridesetak godina ustrajno gradio kroz sve žanrove i vrste tekstova, fikcijskih i nonfikcijskih, u pričama koje su potpuno izmišljene, u onima koje su zasnovane na zbilji, koje su se razvijale prema romanima ili su ostajale u digresijama. Premda sam se toliko puta u tekstu vraćao starcu koji je jednoga dana u kasno proljeće ili rano ljeto – svakako u vrijeme kad zriju trešnje – mrtav srušio dva koraka prije najviše tačke uspona i kapije Sepetarevca, nisam s tom pričom uspijevao stići do kraja. 

Tog dana prvi sam put gledao čovjeka kako umire. Vidio sam oči koje se u jednom trenutku beslovesno miču, žive, a odmah zatim njihovom kretanju je kraj, mrtve. Ali nije me to uznemirilo. O smrti kada govorimo, ovu, čovjeka pokraj naše kapije, obično smetnem s uma. Ne sjetim ga se ni u prisjećanjima mrtvih sa Sepetarevca i iz naše prijeratne mahale. Znao sam ga samo po licu i figuri, kao i tolike druge kojih se poslije više nikad nisam sjetio. Ali, ipak, ovaj mi doživljaj ne izbija iz glave, pa ga uporno spominjem u tekstu, posvećujem mu priče, epizode u romanima, digresije u novinskim člancima. I sjetim ga se pred spavanje, sebi ga spomenem u liftu, ili dok negdje nešto čekam, dok pješačim, pokušavam dokučiti ono što me već više od četrdeset godina nerazriješeno prati. Ne razmišljam o tom čovjeku kojega nisam poznavao, nikad mu imena nisam znao, čak ne znam ni je li bio jedno, drugo, treće ili četvrto među sarajevskim plemenima i vjerama, nego razmišljam o njegovom škartocu s trešnjama, o tome kako ih je Aljo, ne znajući, probirao, razmišljam o sebi onodobnom, kako rasipam trešnje po bašči, o tome da sam u ovih četrdeset i kusur godina često požalio što barem jednu od tih trešanja nisam pojeo, razmišljam o sivom odijelu koje je najednom bilo prašnjavo i od krvi blatnjavo, premda je čovjek u njemu prethodno bio uredan, razmišljam o hlačama koje su pukle kako je pao, o košulji koju su mu raskopčali da lakše diše, a on je onda prestao disati, i o toj prevari od života razmišljam, o tome da taj čovjek nije imao pojma da bezveze kupuje te trešnje, jer ih neće jesti, niti će ih odnijeti ženi, pokušavam svih ovih godina domisliti o čemu je on mislio dok se posljednji put penjao uz strminu Sepetarevca, je li ga gušilo, je li ga boljelo, je li ga bilo strah, pa kako ništa od svega ovog ne uspijevam domisliti, doživljaju se ponovo vraćam i o tom čovjeku kojega nisam poznavao razmišljam češće nego o mnogima koje sam poznavao i zaboravio. 

Pojam empatije (njemački: Einfühlung) u teoriju je uveo i koncipirao njemački filozof iz druge polovice devetnaestog stoljeća Theodor Lipps, i to kao pojam iz estetike. Empatija je čovjekova sposobnost da se uživljava u živote i sudbine drugih ljudi, da u svojoj glavi čitajući oživljava tekst koji mu je pred očima, da se identificira s doživljajima književnih likova, i kada u vlastitom iskustvu ne nalazi (i ne traži) ništa što bi moglo njihovim sudbinama i životima biti slično. Zahvaljujući čovjekovoj moći empatije mogućom biva umjetnost. Mogućim biva svijet nastao iz zamišljanja, simbolični svijet i svijet glazbe i slikarstva. Empatija je, kaže Lipps, temelj onoga što mogućim čini čovječanstvo.

Tog starog čovjeka koji se srušio na vrhu Sepetarevca vjerojatno se ne sjeća nitko osim mene. Pamti ga, možda, netko od njegove rodbine. Ali nitko od rodbine nije gledao njegovo umiranje, niti je saznao za fišek s trešnjama. Čak ako bismo prihvatili posve nevjerojatnu mogućnost da je netko od svjedoka čovjekove smrti u kući pokojnika spomenuo trešnje, to nitko zapravo nije mogao čuti. Nikoga se to nije moglo ticati. Jer da bi te trešnje bile važne moramo moći zamisliti kako ih je on nosio, gdje ih je prije toga kupovao i kako se s trešnjama srušio. Moramo imati na umu i to da je taj čovjek padajući imao na umu svoj fišek s trešnjama. Zato se pri padu nisu rasule. Zato nijednu nije zgnječio. Oni koji ga, možda, i danas još pamte, kao ni oni koji su ga tog kasnog proljeća ili u rano ljeto sahranjivali, ne znaju ništa o onome što je, možda, tom čovjeku bilo najvažnije u posljednjim trenucima njegova života: da mu ne raspu trešnje, da ih ne zgnječi! Tako da onaj kojeg su oni pamtili ustvari nije isti čovjek o kojemu ja sad govorim, ili o kojemu mislim svih ovih godina. Na ono što mene za njega veže mislio je Theodor Lipps kada je prvi govorio i pisao o empatiji. To nije sućut, nije ni ljubav, nije ni nagonsko čovjekovo prihvaćanje drugoga čovjeka, nego je to empatija. Moć čovjekova da u stvarnosti prepoznaje priču i da u priči prepoznaje stvarnost, koja je istodobno moć čovjekova da kao pojedinac živi sve one živote koje je u stanju zamisliti. A bilo bi važno za svakoga od nas i za čovječanstvo kada bismo ovoga časa bili u stanju zamisliti svaki život: od života starca koji se s škartocom trešanja uspinje uzbrdo do života piljara Alje kod kojeg je kupio trešnje, od života djetešca kojem će u sljedećem trenutku geler raznijeti glavu do života Donalda Trumpa ili Vladimira Putina.

U psihologiji, tako piše Hrvatska enciklopedija, empatija je “kognitivno razumijevanje čuvstava i položaja druge osobe (npr. situacije u kojoj se nalazi, patnje koju podnosi, ugroženosti koju doživljava)”, a onda i “emocionalno uživljavanje u osjećaje druge osobe. To uživljavanje omogućava gledanje svijeta ‘njezinim očima’, što je posebice važno tijekom psihologijskoga savjetovanja i psihoterapije”. Prvo je, dakle, sposobnost spoznavanja toga kako je drugome, a drugo je sposobnost uživljavanja u perspektivu drugoga. Ni jedno ni drugo ne podrazumijeva sućut, suosjećanje, žal… Često se zna reći da su psihopati, tojest ljudi s disocijalnim poremećajem ličnosti, ili kako to definira enciklopedija, “psihičkim poremećajem ličnosti (osobnosti) obilježenim egocentričnošću, površnim šarmom, nesposobnošću davanja ljubavi, nedostatkom srama i kajanja, nedoživljavanjem krivnje, nedostatkom uviđavnosti i nesposobnošću učenja iz iskustva”, lišeni empatije. To nikako ne može biti tačno. Odistinski i zbilja opasni psihopati savršeno dobro razumiju osjećanja i stanja drugih ljudi, i djeluju tako što se neprestano emocionalno uživljavaju u njihove osjećaje. Da nije tako, psihopati bi bili indiferentni prema drugima, pa bi onda i drugi mogli biti indiferentni prema psihopatima. Također, među psihopatima vjerojatno je dobrih čitatelja, romanopisaca i pjesnika, umjetnika iz različitih oblasti, ljudi neobično žive mašte i s vrlo razvijenim, raskošno bogatim unutarnjim svjetovima. Empatija je, ako ćemo se držati Theodora Lippsa, osnovna pretpostavka svemu tome.

Moju Nonu u njezinom doživljaju tog rušenja čovjeka pod našim prozorima, nekoliko koraka od naše kapije, nije vodila empatija. Njezina je perspektiva bila drukčija od moje. Imala je tada sedamdeset i šest ili sedamdeset i sedam godina, srčanu ishemiju, uz povremene napade stenokardije, bol u grudima i u lijevoj ruci, pila je lijekove, često smo ju vodili u bolnici na kontrole, i živjela je u strahu od vlastitog srca. Zbog srca nije letjela avionom i već se desetak godina nije kupala u moru. Čovjek koji joj se pred kućom srušio bio je ispunjenje njezina straha. Kao da ga je prizvala. I kao da je smisao njegove smrti, baš tog dana i baš tu, bio samo u tome da nju do krajnjih granica uznemiri, da ju sasvim izbaci iz ravnoteže koju je svakoga jutra uspostavljala na nekoj svojoj unutarnjoj libeli. Nije joj na um palo da misli kako je njemu, jer je njegovo stradanje bilo direktno usmjereno protiv nje. Premda je bila vrlo načitana osoba, uživljena u filmove i televizijske serije, glazbeno obrazovana, te je imala razvijenu empatiju kako prema fikcionalnim tako i prema živim likovima i njihovim sudbinama, premda je bila suživljena sa svijetom s kojim je živjela, svojevoljno i slobodno umaštana u njega, ali tako da na sve i svakoga uspijeva gledati sa strane, i u tom mi je gledanju na svijet sa strane ostala životni uzor, Nona ne samo da nije osjetila empatiju prema čovjeku koji se srušio, nego ga je, pretpostavljam, u nekom smislu i mrzila. Kao što se mrzi vlastiti nekontrolirani strah, ili kao što se mrzi slomljena kost koja boli.

O trešnjama u škartocu ništa nije htjela znati. Poslala me je na ulicu s kantom vode i metlom, da operem tragove krvi. A onaj je bokal, vrlo lijep stakleni vrč za vino, slučajno razbila. Nisam vidio kada se to dogodilo, nego sam joj trebao vjerovati na riječ. I doista sam vjerovao. Stradanje jednog bokala u životu ne znači mnogo. Preko toga se pređe, zaboravi se, čak i u ovakvim prilikama. U književnosti, međutim, razbijeni bi bokal mogao biti ključ za priču. Tko zna što bi bilo da sam bio uporan, pa da sam se raspitivao kako se to moglo dogoditi da ona razbije bokal. Jedno je, međutim, sigurno. O svome strahu ne bi progovorila. Oko takvih je stvari bila u sebe vrlo zatvorena i zaključana osoba. Strah je, uza sve ostalo, lična sramota. Ako bismo razgovarali o strahu, morali bismo razgovarati o svemu što nas je stvorilo upravo ovakvima kakvi jesmo. I onda bismo nekim obilaznim putem ponovo došli do pitanja empatije. Do uživljavanja u živote drugih, koje nam pomaže da živimo vlastitim životom, i s kojim stvaramo pretpostavke za bogat i sadržajan emocionalni život. Bez empatije mi bismo živjeti u priličnoj emocionalnoj pustoši. A svaku emocionalnu pustoš najprije naseli strah, za kojim zatim ide zlo. Bez empatije bili bismo svedeni na emocionalne senzacije proistekle iz siromaštva naših osobnih egzistencija.

Nakon što je na vrhu Sepetarevca čovjek mrtav pao, Nona je prestala pješačiti uz njegovu strminu. Ako bismo išli na pijacu – još od kraja sedamdesetih uvijek bih išao s njom, da joj nosim cekere – vraćali bismo se Kevrinim potokom, jer je tamo strmina blaža. Ali previše joj je bio i uspon od grada, pa uz Dalmatinsku, do Mejtaša. Držala je šaku na grudima, kao da je srce ptica, pa ga u ruci drži da ne pobjegne, i tako se penjala uzbrdo u strahu i s mišlju na tog čovjeka, koji je također imao bolesno srce. Jer da srce nije bilo bolesno, zašto bi onako pao?

Netko je, valjda osjetivši njezin strah, jednom pri spomenu tog čovjeka pred Nonom rekao da nije on, možda, umro od srca, nego da mu se samo zanebesalo, da mu se zavrtilo u glavi, izgubio je ravnotežu i glavom udario u naš gvozdeni stup. Sljepoočnicom, naglasio je. Jer se sve ovo događa u vrijeme raširenog vjerovanja da je smrtonosan svaki ili skoro svaki udarac u sljepoočnicu. Neobično je da se ne sjećam tko je to mogao biti, jer pamtim muk koji je nastupio. Pamtim to preračunavanje u našim glavama: šta nam teže pada, to da Nona živi u strahu da će i nju tako na usponu Sepetarevca izdati srce, ili to da nam je na savjesti čovjek koji je umro zato što je glavom udario u zaštitni stup ispred naše kuće? Ma kakvi, čujem odgovore, i vidim otvorene šake u odmahivanju, čovjek je umro od srca! 

I onda se u toj zloj bajci od povijesti, u tom vremenu koje je u međuvremenu iskočilo iz zgloba pa otišlo u nekom drugom smjeru, pojavio jedan čudovišno bogat inženjer, s imovinom od preko tristopedeset milijardi dolara, koji je godinama sanjao i planirao da će otputovati u svemir, valjda i zato što je novac relativizirao i pojeftinio sve ljudske snove, da kaže kako je “empatija temeljna slabost zapadne civilizacije”. Citira nekakvog marketinškog stručnjaka, pa govori: “Da, on je super i priča o, znaš, praktički suicidalnoj empatiji. Kao, imaš toliko empatije da zapravo počiniš suicid. Dakle, imamo civilizacijsku suicidalnu empatiju. I to je kao, vjerujem u empatiju, mislim da bismo trebali brinuti za druge ljude, ali morate imati empatiju za civilizaciju u cijelosti i ne posvetiti se civilizacijskom suicidu…” I govori: “Temeljna slabost zapadne civilizacije je empatija. Eksploatacija empatije. Eksploatiraju grešku u zapadnoj civilizaciji, a to je empatična reakcija. Dakle, mislim da je empatija dobra, ali morate to promisliti i ne biti programiran kao robot.”

Kao ni većina drugih, Elon Musk zapravo i ne zna što ustvari znači pojam empatije. On govori o suosjećanju, o sućuti, ili o solidarnosti pripadnika ljudske vrste s drugim pripadnicima iste te vrste. Njegov stav nije originalan: u dlaku isti stav promicala je nacionalsocijalistička propaganda, kao imperativni pogled na svijet. Suosjećanje i humanizam kao oblici mentalne i emocionalne slabosti, koje treba zatrti jer su podla podvala onih slabijih i manje vrijednih onima koji su jači i koji treba da opstanu. To je temeljni i Hitlerov stav o društvu, o ljudima, i o ljudskosti.

Ali taj čudovišno bogati inženjer, koji je svoje mondeno električno naci-vozilo, svoj volkswagen za novi američki volk, nazvao po Tesli, jednom od onih migranata s Istoka i s Orijenta, čije je prihvaćanje u Americi nesumnjivo moralo predstavljati civilizacijski suicid i eksploataciju empatije, osim što je, po uzoru na Hitlera, lišen suosjećanja i solidarnosti sa slabijim i nemoćnijim pripadnicima vlastite ljudske vrste, doista ima problem i s empatijom.   

Jedva tjedan-dva nakon što je saopćio svijetu da je empatija – u njegovoj interpretaciji suosjećanje ili možda bolje compassion – temeljni problem zapadne civilizacije, Elon Musk govori sljedeće: “Moj sin Xavier je mrtav. Ubio ga je woke virus.” To kaže na bivšem Twitteru, današnjem X-u, društvenoj mreži koja je u njegovom vlasništvu. Sadržaj i dramaturgija iskaza su stari, pripadaju vremenima s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, kada su se po svim balkanskim novinama i javnim oglasnim prostorima roditelji odricali svoje nevaljale djece. On je za mene mrtav! Ne priznajem njegove dugove! Istina, u Muskovom slučaju ovo drugo malo teže funkcionira, jer u svim suvremenim zakonodavstvima, pa tako i u američkom, pri nasljeđivanju postoji obavezni dio, tako da Mask svoga mrtvog sina baš i ne može sasvim razbaštiniti.

Ali šta se dogodilo s Xavierom? Dogodilo se to da se on rodio kao žena u muškome tijelu. Takav je, naime, bio Xavierov doživljaj sebe. A nitko od nas nema pouzdanijeg načina saznavanja sebe od – doživljaja. Dakle, ako Xavier sebe doživi kao Vivian Jennu Wilson, kao što se to dogodilo Muskovom djetetu, onda nema nikakve sumnje u to da je Xavier zapravo Vivian Jenna Wilson. Istina je, koju nostalgičarima svakako valja priznati, da prije samo tridesetak, pedesetak ili stotinjak godina Xavierov doživljaj sebe nije mogao biti kriterij, te da je Xavier, u slučaju da pretjerano inzistira na svojim doživljajima, mogao završiti samo u duševnoj bolnici, a u nekim već vrlo davnim vremenima i na lomači. Ali u tim vremenima, do prije tridesetak, pedesetak ili stotinjak godina, ni njegov otac ne bi mogao biti ono što on danas jest. Niti bi mogao živjeti u skladu s vlastitim doživljajem sebe i svijeta oko sebe. Najprije, ne bi mogao biti ovako bogat, jer ovako bogatih ljudi ni u Americi nije moglo biti. Ali koliko god da bi bio bogat, da je prije pedeset godina digao desnicu u nacistički pozdrav, onako kako je danas diže, Elon Musk završio bi u zatvoru ili, u nešto boljem slučaju, u duševnoj bolnici. Nešto ranije, u vrijeme kada je Amerika ratovala s Hitlerom, ili u vrijeme kada su Amerikanci oslobađali Dachau, Elon Musk bi vjerojatno završio na lomači. Tojest, s metkom u potiljku.

Ali vratimo se toj patetičnoj, ali toliko puta već variranoj formulaciji: “Moj sin Xavier je mrtav. Ubio ga je woke virus” (“Moj sin Domagoj je mrtav. Ubio ga je komunizam-lenjinizam.”; “Moj sin Sredoje je mrtav. Ubilo ga kurvanje.” itd, itd.) Premda je krv njegove krvi itekako živa, premda je živo meso njegova mesa, i živ je izdanak njegova bijelog plemena, Elon Musk govori o smrti. Naravno, riječ je o metaforičnom govoru. Ali i o onoj metafori kojom se primitivni um služi samo u krajnjim slučajevima. Spominjanje smrti ujedno je i njezino zazivanje. On ubija svoga sina Xaviera, kao što su ovi naši ubili Domagoja i Sredoja. Razlog mu je, tobože, taj što je Xavier postao Vivian. Muško je postalo žensko. Danas to, naime, može tako, a ti što god o tome mislio, živiš u skladu s normama svijeta u kojem si se zatekao. Čak i kada ti se čini da bi ti mnogo bolje i ugodnije u Srednjem vijeku. I ako si Domagojev ćaća, koji je 1929. vidio grdne jade od komunizma-lenjinizma, i ako si Sredojev ćaća, koji je istih godina postradao od slobodne ljubavi, i ako si Xavierov ćaća, pa umjesto sina dobiješ kćer. S tim da se dijete Elona Muska, za razliku od Domagoja i Sredoja, nije bavilo ničim što je ilegalno.

Elon Musk lišen je empatije, kao i dvojica anonimnih balkanskih očeva od prije stotinu godina, jer se nije u stanju suživjeti s njim. Lakše mu je, dakle, predočiti djetetovu smrt, nego prihvatiti to da mu je sin postao kći. Premda je, saznajemo i to, svojedobno potpisao roditeljski pristanak za hormonalnu terapiju, koja je vodila u promjenu spola (i ni u što drugo nije ni mogla odvesti nego u promjenu spola). Prema tome, prije će biti da je svoje dijete proglasio mrtvim zato što se odmetnulo od njega, nego zato što je svoje tijelo prilagodilo svojoj naravi. Kako je lišen moći uživljavanja u život drugoga, Elon Musk je (simbolički) ubio sina i proglasio se nedužnim oko života kćeri. Kako Vivian Jenna Wilson tog čovjeka, ipak, najbolje poznaje, nakon svega je za njega rekla da je “pathetic man-child”, ili “veliko bijedno dijete”. Postoji u našem jeziku savršena riječ za djecu koja prepamete: starmali! Taj čovjek nešto je od toga suprotno: nedoraslo muško. Moj sin je mrtav, govori nam Musk, a sada će woke biti mrtav!

I premda woke doista nije nešto za što bismo se u razgovoru o empatiji mogli založiti, jer je i woke odricanje od empatije, samo s neke druge strane i s drukčijih ideoloških pozicija, kada Musk najavljuje nečiju smrt, čovjek se mora osjećati neugodno. A onda i prilično smrtno! To što je Elon Musk veliko bijedno dijete, ili što je nedoraslo muško, ne mijenja ništa u tom osjećaju vlastite smrtnosti pred njegovim riječima. Kao ni to što su nacistički svjetonazori tog čovjeka, njegove simpatije za Adolfa Hitlera i Vladimira Putina, proizašli iz njegove nedoraslosti. Nacističke su kancelarije i štabovi krajem tridesetih, kao i stožeri SS-a po Ukrajini, Poljskoj i Bjelorusiji s početka četrdesetih, bili prenapučeni velikom djecom, koja su onda slobodna od svih zabrana, slobodna od ljudskosti, puna djetinje radosti ubijala stotine tisuća ljudi.

Djeca su lišena empatije. Sasvim mala djeca muče i ubijaju životinje, ubijaju muhe i mrave, govore i djeluju oslobođenja od svih moralnih obzira, ali i od svake ideje o Drugome. Kada se rodiš, svijet ti se prikaže kao za tebe priređena predstava. Smisao i svrha bližnjih je da se brinu o tebi, da te hrane, kupaju i njeguju. Oni, pak, koje primjećuješ izvan tog kruga bližnjih samo su dio predstave. Druga djeca dio su predstave. Hologramske prikaze, pokretne sličice s mobitela i kompjutora. Ali nikako nisu, niti ih se iz djetinje perspektive može zamisliti, onakvi kakav si i ti sam, djeca svijeta, za koju su također priređene predstave. Iz djetinje perspektive nisi u stanju zamisliti sebe kao dvodimenzionalnu sliku u tuđemu oku, kao hologramsku prikazu u tuđoj predstavi.

Odrastanje je, uza sve drugo, vrijeme buđenja čula, vrijeme buđenja talenata. Empatija je, vjerojatno, temeljni čovjekov dar. Taj dar budi se s pričama koje ti bivaju ispričane, a koje zatim postaju stvarne. Taj dar budi se s prvim knjigama koje ti čitaju roditelji, bake, djedovi. Iz tih se knjiga stvara svijest o tome da ovaj svijet nije slika i predodžba tebe koji oko sebe gledaš, nego je ovaj svijet jedan od milijuna i milijardi svjetova koji čine ovaj svijet. Empatija je moć zalaženja u te svjetove. Empatija je najveća od svih čovjekovih moći, empatija je ona ljudska moć koja je najbliža Božjoj i Božanskoj moći stvaranja.

Osnovna svrha empatija je u samozaštiti. To što možeš znati kako je ovog časa drugome čini te sposobnim da imaš stalnu svijest o tome kako je tebi. Ljudi koje Jonathan Littell opisuje u “Dobrostivima” dok ubijaju nebrojene druge ljude izgubili su svijest o tome kako im je. Elon Musk je, dok diže ruku na nacistički pozdrav, dok oglašava smrt svoga sina i dok najavljuje smrt onih koje za nešto mutno krivi, čovjek koji ne zna kako mu je. Svijest o tome izgubio je jer mu novac koji posjeduje stvara iluziju nadčovječanske moći. Elon Musk dijete je koje je steklo svu moć svijeta. On je ostvarenje najmračnijih noćnih mora u povijesti čovječanstva.

Još uvijek ponekad razmišljam o tome je li taj čovjek koji se uz Sepetarevac penje sa škartocem trešanja u njedrima u jednom trenutku ipak zažalio što nije kupio najlonsku vrećicu. Vrećica košta stoju, a žvaka, ona u obliku cigarete, koja se provalja među dlanovima da bi se s nje skinuo papirić, košta dvije stoje. Ništa nije tako jeftino kao najlonska vrećica, pa zašto je onda nije kupio? Znalo mi je na um pasti i to da je kod Alje tog dana, možda, nestalo najlon-kesa. Tako se to govorilo: najlon-kesa! I nestajalo ih je ponekad. 

Empatija je znatiželja. Empatija nije dobrota. Bez empatije, međutim, nemoguće je zamisliti da bi netko mogao biti dobar. Nikada nisam promislio o tome je li dobar bio taj čovjek koji je pao ispred crvene kuće nekoliko koraka prije vrha Sepetarevca. To je nešto u što se nisam mogao uživjeti, jer on nije više bio živ.

Bit će pod ovim nebom hljeba

Negdje prije nego su se upalila ulična svjetla u grada Kaspiju, jedan dječak po imenu Abdul Deli stigao je do samog ulaza u prvo gradsko naselje. Danima je, ako ne i mjesecima birao ovaj trenutak, da bude pri kraju dana; da grad bude ispunjen maglom i smogom i još da bude prohladno kao danas.

Tako je, naime, u njegovom sjećanju živio grad kojeg je napusti kada mu je bilo otprilike oko šest godina. Nije znao kada je tačno i gdje rođen.

Ono čega se sjećao i što nikada neće zaboraviti bila je skorušena ruka starca koji ga uzima za ruku:

– Hajde, sinak – obratio mu se starac – biće pod ovim nebom i za tebe hljeba; kada je bilo za mene – biće i za tebe, i za svakoga ko nije proklet da ostane bez i zračka sreće i bez mrvice hljeba.

Sjećao se dječak i nekakvog žutog torbaka uglačenog od trljanja po starčevim leđima i ramenima. Odatle mu je izvadio komadić hljeba i tri smežurane šlljive:

– Prezalogaji, jare moje, valja nam putovati.

Sjeća se Abdul Deli i kada je starac iz tog istog torbaka u autobusu, izvadio sitne novčiće prebrojavao ih, a potom pružio čovjeku koji je stajao ispred njih u plavom odijelu i svijetloplavoj košulji.

Nije se bojao, znao je da je u sigurnim rukama nepoznatog starca, koji mu je pojavom i svakom izgovorenom riječju ulivao nadu da je to njegov spasitelj. Išli su, putovali, i na jednom izašli iz autobusa na stanici u čijoj blizini je grljala rijeka, kao da se svojim valovima borila za dah. A onda su krenuli pješice, udaljavajući se od  rijeke i puta kojim su povremeno sijevala svjetla automobila.

Napokon, stigli su u kućerak od pruća i paprati pokrivenog granjem i nailonskim platnom kroz koje su se nazirale zvijezde na nebu, a kada bi puhnuo vjetar nailon bi se stao tresti kao da neko stotinama grana udara po krovu kolibe. 

Dugo su mu u ušima odzvanjali huk vozila i buka autobuskog motora. A onda je utonuo u dubok dječji san.

Rano se probudio. Gdje li sam ja ovo, razmišljao je, a onda kada se začuo starčev kašalj – sjetio se svega. Tu gdje se probudio ništa se drugo nije čulo doli grgorenje potoka koji je kroz svoje grlo propuštao bistru planinsku vodu i, s vremena na vrijeme, krupan i rijedak lavež. Taj pas, zaključio je dječak, laje iz puste dosade; koliko da bi posvjedočio da postoji.

Kada se objutrilo, Abdul Deli je izašao ispred kolibe. Vidio je potok kako se spušta niz brdo i pada dolje u dolinu, a onda krivuda ravnicom, praveći veliku zelenu zmiju. Huk rijeke i žubor potoka ostali su prikopčani za dječakova čula. 

Koliko li još djece i potoka postoji na svijetu koje život nosi a da ni sami ne znaju gdje, razmišlja to dječak Abdul Deli, danas kada se sam i poodrastao našao u gradu Kaspiju iz kojega je, držeći se za ruku starca, davno otišao.

Prvi na koga je naišao bio je ulični čistač koji je, u obližnjem parkiću nedaleko od puta kojim ga je dovezao autobus, meo otpad oko kanti za smeće i trpao u veliki crni džak. Dječak Abdul Deli nije znao kako započeti razgovor; živeći u kolibi sa starcem i skupljajući grane u obližnjim šumama kao da bješe izgubio moć započinjanja razgovora sa nepoznatim ljudima, a već odavno su mu svi, osim njegovog starca, bili nepoznati.

Stajao je na kraju pločnika po kojem je čistač meo papire i opuške, gledao u njegovu dugu brezovu metlu kojom je sabirao otpad. Čistač bi, katkad, krišom bacio pogled na dječaka koji mu se činio odnekud poznatim.

Najednom, čistač zastade na trenutak i radoznalo pogledao u dječaka. Ovaj obori pogled ispred svojih nogu i stade cupkati vrhom pocijepane cipele u kamenu kocku kao da ju je kanio izmjestiti.

Čistač pokupi otpad na svoju lopatu, strese ga u džak i ponovo zastade. Dječak je i dalje stajao na istom mjestu i gledao ispred svojih nogu. Čistač odloži metlu i lopatu i sjede na klupu, nedaleko od dječaka.

– Otkud dolaziš, dječače? –  upita brezova metla pridošlicu. Dječak ugnu ramenima i dalje gledajući ispred sebe.

– Znaš li govoriti, hej ti dječače što gledaš u zemlju, tebe pitam – znaš li govoriti ili si progutao jezik? – Dječak i dalje gleda u zemlju i cupka vrhom cipele u onu kamenu kockicu.

– Uskoro će noć, a ti i dalje ne progovaraš. Noć dječače, noć! Znaš li šta znači noć u ovom gradu?! Ne znaš, vidim da ne znaš. Da znaš već bi se priklonio uz moj skut. Vidim da su te ko zna kakve misli i planovi doveli ovdje. I dobro je što si naišao ovim putem. Jer, ko na mene nabasa taj se posigurno neće izgubiti. Dječak je i dalje gledao u zemlju i cupkao vrhom cipele..

– Došao sam da tražim svoju kuću, svoje roditelje, braću i sestre ako sam ih ikad imao – odveza se jezik Abdul Delija.

Čistač se osmjehnu, izvadi tabakeru iz desnog džepa, izvuče jednu cigaretu i pomodrelim usnama od studi i umora obujmi žuti filter. Iz lijevog džepa izvadi upaljač i pripali cigaru. Pod svjetlom plamena upaljača dječak ugleda lijevi nepotkresan brk. Ovakve brkove imao je i njegov starac koji je ostao u kolibi pored potoka. Čistač povuče dim duboko u svoju utrobu pa ga povrati kroz nos i usta, zapuši ispred njega.

– Gdje si bio sve ove godine, sine moj. Tuga za tobom tjera me da svaki dan i poslije radnog vremena izlazim iz kuće i skupljam rasutu otpad i molim boga da mi se javi moj odbjegli sin…

Dječak Abdul Deli, kada ču ove riječi, prenu se ko da mu neko na zaspalo tijelo baci hladnu vodu.

– Kako se zoveš, znaš li? Tamo gdje si bio je li te ikada iko zvao imenom?

– Jeste, dječaku je sve više nadolazila moć govora. – Zvali su me Abdul Deli.

– Abdul Deli? – priupita čistač i tapnu šakom po sjedalu drvene klupe, kao da je tim udarcem želio usmrtiti komarca koji se vrtio oko njegovih ruku.

– Abdul Deli – odvrati dječak.

– Kada si prvi put čuo za grad Kaspij?

– Dok sam sa starcem, sa kojim sam živio u kućerku, nedavno sakupljao granje u šumi, naišao je čovjek u zelenom odijelu po kojem su svjetlucale toke. Imao je na glavi kapu sa strehom sa koje je takođe svjetlucao obrub. Sjeo je blizu nas i pozvao starca da zapale duhan. Starac je s mjesta bacio naramak grana i otišao njemu. Dugo su sjedeli, pušili i pričali. Čovjek u zelenom odijelu je često pogledivao u mene i više puta pomenuo Kaspij. Pošto je otišao čovjek u zelenom odijelu, a i starac se pridigao i ponovo se dao na sakupljanje grana, pitao sam ga: šta je to Kaspij?, a kada mi je starac odgovorio da je to grad na dan hoda od naše kolibe – pitao sam ga u kojem je to pravcu, te on, ne izgovarajući ni riječ, baci ruku ispred sebe kao da zasiječe vazduh i pokaza prema onom brdu iza kojega se svakoga jutra pojavljuje sunce.

– A znači bio si kod Pijuka ? – priupita čistač i ponovo se maši za svoju tabakeru.

– Nikada mu nisam saznao ime, mada mi je jednom dok smo dugo ostali budni u kolibi i dok su grančice pucketale u peći, pošto je dobro i naglas zijevnuo, rekao: dijete moje, ja tebi nadjenuh ime, a svoje ne znam.

– Kako to? – čistač prebaci lijevu nogu preko desnog koljena i zaturi se na onoj klupi. Dječak ugnu ramenima.

– Znam, nastavio je dječak, da bi ga poneko, ali je to bilo vrlo rijetko, dozivao Durbeg. Znao sam da mu to nije bilo pravo ime, ali se on odazivao. Ja nikada nisam imao potrebu zvati ga; uvijek smo bili jedan uz drugog i sve što sam progovorio znalo se da je to njemu upućeno.

– A je li ti ikada rekao ko bi mogao biti tvoj otac?

– Mislim, i dječak se malo ispravio, da on o tome ništa ne zna. Nije se ni trudio da sazna. Niko nam nije dolazio a on je jednom nedjeljno odlazio u selo i otud donosio hljeb, konzerve, mlijeko i ponekad jabuke od kojih bi danima mirisala naša koliba. 

Pričao mi je jednom da me pronašao smrznutog i zapuštenog i poveo sa sobom. Rekao sam mu tada – hvala vam dobri čovječe, a i sada mu kažem hvala, hvala što me nije ostavio da skapam u kakvom kanalu ili pokraj kakve zidine.

– Kako ste dolazili do novca za koji je kupovao sve to? – pitao je čistač.

– U obližnjim šumama oko naše kolibe sakupljali smo sasušene grane i stabla, od toga pravili snopiće i redali ih blizu naše kolibe. Pored njih je stajao lončić u koji su oni koji bi odnosili snopiće ostavljali novac. Starac nikad nije provjeravao koliko je novca u lončiću i koliko je snopiće odneseno; strpao bi pare u džep, a onda ih ostavljao u starom kaputu koji je visio blizu vrata kolibe.

Pitao sam jednoga dana starca zašta im trebaju snopići grančica i suhih cjepki koje ostavljamo seljanima pokraj puta i on mi reče da oni snopiće koriste za potpalu vatre. Malo plaćaju, ali – nama je, uz puževe i pečurke, to dovoljno za podmiru u seoskoj prodavnici: malo soli, šećera, petroleja, zejtina, pokoja konzerva, sapun, šibica, pomalo duhana, koje kilo brašna i to je sve što nam treba u ovoj šumi, dijete moje, rekao mi je starac a meni se taj spisak zalijepio u memoriju i često sam, kao pjesmicu ponavljao u sebi spisak namirnica koje su nam potrebne kako bismo preživjeli u kolibi na kraju šume.

– Kada sam ti maločas rekao – vratio si se, učinilo mi se da je umjesto tebe moj sin koji je prije nekoliko godina otišao od kuće jer mu nisam mogao ispunjati želje. Ja sam radnik nadničar, čistač ulica i parkova i nemam mnogo novca, tek za najosnovniji život, a on je htio mnogo više. Rekao mi je, ako ne ispunim nekoliko njegovih želja, da će otići od kuće i tražiti nekoga ko će mu davati više. Otvorio sam vrata naše kuće, koja i nije mnogo bolja od te vaše kolibe i rekao mu: Izvoli, sine. Kada preskočiš ovaj prag ući ćeš u taj svijet u kojem ćeš tražiti bolje, pa izvoli…

Čistač se ponovo uhvati za tabakeru, duboko udahnu prohladni zrak koji je dolazio sa obližnjih brda, savijenim kažiprstom obrisa prvo lijevo, pa desno oko i nastavi:

– Pošteno govoreći nisam mislio da će otići, ali je on istoga časa iskočio kao životinjče iz kaveza i nestao u noć.

– Koliko mu je bilo godina? – upita dječak.

– Danas bi mu bilo tačno dvanaest godina četiri mjeseca i sedam dana.

– Kako se zvao vaš sin? – dječak Abdul Deli se oslobodio i raspričao, pa se i sam čudio otkud mu toliko riječi, kada je u njegovoj glavi bilo mnogo više laveži pasa skitalica, žabljeg kreketanja i ptičjih cvrkuta od ljudskih riječi.

Istina, starcu san često ne bi htio na oči, pa bi on do kasno u noć zapitkivao dječaka, ili mu ispredao priče koje su ga, najčešće, uspavljivale, pa kada bi on zapitao: – Abdul Deli, čuješ li šta ti pričam, a dječak bi samo kroz san jedva izustio koju riječ – starac bi se okrenuo na stranu i tako šutio dok ga san ne bi prevario.

Pitao si me, veli čistač, kako se zvao moj sin?

– Jesam, pitao sam kako se zvao vaš sin.

Starac zaćuta, proguta pljuvačku i sada tiho zaplaka. Izustio je ime svoga sina ali to dječak Abdul Deli jedva razumi.

Razumio je da se sin zvao Hikmet, a kada se čistač još malo smiri – ponovi: Hikmet, Hikmet Vrabac, sine moj. Nije bio loše naravi, ali je odjednom riješio da ode i nestao. Ne pitaj kako su mi prošli svi ovi dani, mjeseci i godine bez njega… I sve se nadam, kojeg god dječaka ugledam da odnekud ide, da je to moj Hikmet. Na hiljade ih je prošlo pored mene ali ni jedan od njih nije bio moj sin. I tako, od same dosade i brige, izađem ovako na svoj teren, pa i kada nije radno vrijeme, čistim parkove i ulice i sve se nadam da će naići odnekud ili da će naići neko ko ga je negdje vidio i reći mi gdje se nalazi.

Dječak dohvati prutić nedaleko od njegovih nogu i stade njime udarati po svom mršavom koljencetu, a kao da je nešto govorio; sebi i čovjeku koji, u prva predvečerja, iz čiste dosade izlazi u gradske parkove, kupi razbacane otpadke i nosi u kontejnere.

(nastavit će se)