(odlomak iz putopisne proze “Jugoslavija: hronika šest ili sedam zemalja”)

Ne brojim kilometre, jer zadnji su najteži. U Konjicu, tačno između Mostara i Sarajeva, vozim u brda. Jutro nakon nesanice, bez klime i sa mekanim gumama. Nema tu pomoći, moram dalje. Nisam li to sam izabrao: putovanje na kraj Evrope, ka nepostojećoj zemlji, ka mrtvima koji još nisu sasvim mrtvi? Jedinu pomoć nalazim u kafani: konobar koji mi s bakrenom džezvom u ruci veli svaka čast: sretno.

Nakon toga se vijugavim putem penjem uz planinu. Usput puno kretanja: konji, ovce, bikovi, psi, svi u kretanju, i ljudi na putu ka nekom cilju ili nikamo, djeca čobani, jedan na biciklu, neki pijanac pod drvetom, i još životinja, orao koji gospodari nebom. 

Put se često sužava, sve dok se očajan ne zaustavim jer doista ne mogu dalje, ali nemam izbora, pješice, mora se, drhteći, uz ponore. Onda najednom stanem, licem u lice s kamionetom. Ko popušta? Ja ne, ali opet nemam izbora, znači u rikvrec. Dok kreten u kamionetu prolazi kraj mene, otvara prozor, očekujem oštru reakciju, ali ne: kao prvo to je žena sa šarenom maramom na glavi; kao drugo, njena reakcija liči na živahan pozdrav: “Desno ti svjetlo ne radi, drugar! Sretan put, ćao!”

Malo dalje na putu ima stijena odronjenih od velikih kiša, sklanjam ih vlastitim rukama. Gospođa kamionet je bez problema preplesala preko njih.

Samo naprijed, ne sporednim putevima, jer oni ne vode nikamo. Na putu odjednom iskrsne oblak. Krajem ljeta dolazi jesen, sa kišom ili bez kiše. Katkad je mračno kao u gustoj šumi, a samo mi jedna lampa radi, onda me opet zaslijepi sunce. U jednom selu ima velika crkva, u slijedećem džamija, sa kao gar crnim vrhom, i malo dalje u zemlju zabijen krst s dijagonalnom poprečnom letvom. Na ruševnoj kući viori se zastava. Jedna tabla upućuje na bunker: TITOVO SKLONIŠTE U SLUČAJU NUKLEARNOG RATA. Oko nje, lijevo i desno od puta, minska polja. Jako mi se piša, ali ovdje radije ne. Kod jedne kolibe sjedi grupa lovaca s torbama punim mrtvog mesa. Iza uzbrdice se ukažu beskrajne livade, ali se beskraj završava, opet se spuštam i dižem. Rijeka kraj mene šumi i pjeni se, već vjekovima, dok traje moje putovanje. Padine, provalije, zaštitne ograde crvene od rđe. Trideset stepeni, gusta kiša.

Deset stepeni, kišica. Kuća koja to više nije, tabla koja upozorava na medvjede. Jelen, dvaput veći od mog auta, zijeva u mene. Groblje, tek tako, na livadi, staro kamenje, isklesano zagonetkama. 

Zadnji kilometar. Cilj je mjesto koje je u međuvremenu osvojilo moje snove. Ako bi raj na zemlji mogao imati ime, to je onda to. Onaj ko traži geografsko središte Evrope, taj će završiti ovdje. Ovo je srce Evrope. Ako želiš negdje početi ili negdje završiti: ovdje to uradi. Zadnji metri se sastoje od magarećeg puta, oblutaka od krečnjaka i škriljca, tu samo sa potkovicama ispod potplata možeš proći nepovrijeđen. Auto skakuće, ali onda sve naprosto prestane, i put i šuma i ovo kolebljivo vrijeme, jer tu sam gdje biti moram, i auto se s olakšanjem zaustavlja pred kapijom.

Elmir Pravljak* me pozdravlja mašući poput vjetrenjače. Prihvatam njegovu široku ruku, zubi mu se smiju, prsa sjaje od znoja. Grlimo se. Onako muški. Bratski. Mirišem mu zemlju na koži. Ograda se otvara. Ogromna tabla sa HERZEGOVINA LODGES ti želi dobrodošlicu. Moje vozilo posljednjom konjskom snagom traži mirno mjesto na livadi. U podnožju brijega ispred nas se nalazi pet planinskih kuća. Stepenice između njih vode uvis. Među kućama rastu mladi luk, korijander, ruta, ruže. U otvorenoj kuhinji u podnožju brijega Elmir otvara dvije boce sarajevskog piva. S frižidera nas motri portret Tita u prirodnoj veličini. Na kamenom ognjištu leže pastrmka, oguljeni bijeli luk, svježe ubrane masline. Goga Šarić**, Elmirova žena, spremna i budna, mijesi tijesto za hljeb i vodi svu elektronsku komunikaciju.

Tako smo se mi pronašli, na internetu tragajući za zajedničkim interesima. Sad skupa jedemo sir koji ima ukus milionima godina starih trava sa glečerskoga zida, jer je po geolozima zemlja ovdje nakon nastanka podrhtavala pedeset miliona godina, tako da su stijene i zvjezdana prašina pretvorene u  vijenac od krečnjaka i metala, iz kojih su nastali glečeri i jezera. Katkad se, nakon svih tih godina, dogodi mali potres, koji se osjeti kao da negdje u blizini prolazi kamion.

Sjedimo u sjeni pod odrinom. Grgolji voda iz ručne pumpe. Goga je Srpkinja, Elmir je Bošnjak. Religija? Nije to za njih. Odrasli u Jugoslaviji šezdesetih i sedamdesetih, najboljih godina, majčinim mlijekom su usisali vjeru u bratstvo i jedinstvo. Znaju svaku stijenu u ovom kraju, svaku travku, svaku kuću i njene žitelje, familije koje se ne pitaju ko je ko, koje se ne opterećuju vjerom, imenima, jezicima, porijeklom. Goga i Elmir su živjeli u istom gradu, išli u istu školu, slušali istu muziku, zaljubili se i vjenčali. 1991. vidjeli prve čarke, bližio se rat, i tada su odlučili da, iz predostrožnosti, na neko vrijeme odu u inostranstvo, u Njemačku, dugogodišnjeg saveznika Jugoslavije, uprkos ratnim traumama. Slučajno su otputovali dan ranije nego što su naumili. Inače bi, kako su kasnije saznali, nesumnjivo imali posjetu milicija koje su ubijale ljude s muslimanskim imenom, skupa sa njihovim najbližim.*** U inostranstvu su, prvo u Njemačkoj a onda u Holandiji, odbili da zatraže politički azil, jer nisu željeli da budu kao kolaboracionisti iz Drugog svjetskog rata. Azil je ipak dobijen, pošto se rat odužio. Učili su holandski jezik i gradili život u Holandiji.

Kad su se strasti u rodnom kraju smirile, vratili su se. Kupili komad zemlje i okupili komšije. Dinamitom napravili pukotinu u stijeni i počeli da rade prema Goginim planovima, ona je arhitekta. I evo nas sad ovdje, godinama kasnije, na mjestu koje bi htjelo da poveže Bosnu i Zapad. Pet planinskih kuća, svaka sa imenom jednog mjesta u Jugoslaviji****, namještenih u bosanskom stilu. Oni sami peku hljeb, love ribu, prave džem, vino i nakit i pozivaju jugoslovensku dijasporu u goste. To je zadivljujuće, ne znam kako da nakon sve te bijede opišem ovo slavlje. Za vrijeme mog boravka, ovdje dolijeću gosti iz Njemačke, Poljske, Češke, Švajcarske, Švedske, kao i mnogi iz Holandije i Belgije. Čujem sve jezike, mnogo dragog holandskog sa šarolikim akcentima od gornjeg sjevera do dubokog juga, a nad svime odzvanja Elmirov i Gogin sonorni karakteristični bosanski akcenat holandskog jezika. A navrate i Novozelanđani, Kanađani i Australijanci. Dovedu ovamo porodice i prijatelje, i prijatelje od prijatelja, znatiželjnike, i putnike kroz prostor i vrijeme poput mene, tako da u kasne ljetne večeri poput ove imamo cijeli svijet okupljen za dugačkim stolom, s vinom, ribom i mesom, svaka generacija sa svojim pričama, a na livadi punoj ljuljački naša djeca imaju doživljaj za pamćenje. Goga i Elmir ovdje jednom godišnje organizuju filmski festival, pozivaju pjesnike, muzičare, profesore, skulptore, ambasadore, inžinjere i glumce iz svih krajeva, ima kafe u džinovskim džezvama, vina u ogromnim karafima a u večernjem ognju neko izmađija i ogromnu flašu rakije. Priča nikad ne jenjava. Kad postane suviše vatrena, neko zgrabi gitaru i svi počnu pjevati, svesmirujući lijek, prastare bosanske pjesme koje svi znaju, jer je svaka jugoslovenska duša stara duša, muzika pokriva sve pukotine, rješava sve sporove i zaustavlja vrijeme, tako da je na tren opet jugoslovensko doba, iluzija bratstva i jedinstva. 

Gosti se duboko u noć penju ka svojim planinskim kućama, ili se vuku ka sobama u jednoj od kuća u selu na obali jezera. Znam planinske kuće, ali ovoga puta spavam na farmi pokraj imanja seljaka koji su nakon rata sami kuću preuredili u pansion, šarmantno nespretno, sa utičnicom koja dopola viri iz zida, prozorom koji se ne zatvara, krevetom poput rupe, uključujući komarce, i škorpije – lud sam za tim! Sa zadnjom pivicom se sklupčam u krevet, čitam stihove koje mi je jedan pjesnik danas tutnuo u ruke, i zapisujem ove riječi koje sad neko u svijetu čita. 

  Ujutro, uprkos svemu, pratim Gogu i Elmira do lokalne kafane da pretresemo zadnje vijesti. “Kruškovaču, gospodine Johan?” Daj mi kafu, tursku. Kruške su za kasnije. Ili ipak jednu? Kasnije, sa zadnjim zrakama sunca, idem u dugu šetnju oko jezera, u sela, pokraj rijeke, u planine, svuda baršunasti leptirovi, siesta u mahovini. 

Boško i Amira nisu mrtvi. Oni ovdje žive. Na vrijeme su napustili pakao. Dok se još moglo. Onomad prešli most koji ih je odveo ka miru. Oni žive. Peku vlastiti hljeb, prave džem, vino i nakit, i svi im dolaze.

Vrijeme se mijenja. Obožavam ljeto, ali sad ga je već dosta, dobrodošla prva studen, uveče na pragu moje sobe. Jesen i zima ovdje imaju jaku vezu, kao proljeće i ljeto, međuperiodi su tako neupadljivi da ih zaboravimo. I tako se desi da jedne večeri, kad su svi pjesnici, ambasadori i umjetnici nestali, ostanem sam sa onima koji govore holandski i svim prijateljima-od-prijatelja. Australija i Švajcarska su se vratili u Australiju i Švajcarsku. Bosanska dijaspora i jugonostalgičari su otišli kućama – ovdje je fino, ali kući je ljepše. Autoputem bratstva i jedinstva, putem razdora i propadanja. Dovraga, zahladilo je. Upalim vatru u peći na drva, ima nešto jela i pića da se prebrodi veče, ali dešava se nešto čudno. Obuzeo me je jak osjećaj usamljenosti. Auto mi ima dvije prazne gume, otišli Goga i Elmir, živa u termometru se noću spušta ispod deset stepeni, moj gazda u vrtu ispred farme iskopao septičku jamu – “Pazite, gospon Johan, ako po noći krenete u šetnju” – nema struje, kokoši u kokošinjcu nemirno spavaju, a ja se osjećam ostavljen od svih, jer Bosna i Hercegovina – prošireno na Jugoslaviju, ne, bivšu Jugoslaviju – se prazni, svi žele da odu odavde, a samo ja hoću ovdje da ostanem. Želim li ostati? Ja sam predodređen da ostanem ovdje. Na ekranu koji me još povezuje sa svijetom gledam ratove, užas, bijedu, glad, izbjeglice: perpetuum mobile, čovječanstvo se vrti u krug, prije trideset godina, prije stotinu godina, prije pet stotina godina, hoće li ikada prestati? Neće prestati. Hoću da mokrim u vrtu, ali ne znam tačno gdje je septička jama. Telefon mi se ugasio. Hoću da odem u noćnu šetnju. Gdje je septička jama? Orjentišem se prema glasanju pilića. Noć bez mjeseca. Prokleto hladno. Zvjezdano nebo kakvo još nikad nisam vidio. Sva sazviježđa. Zemlja dvije sekunde drhti, septička jama grgolji, naknadni odjek zemljotresa od prije deset miliona godina.

(2020-2025)

* Prevljak – prim. prev.

** Sarić – prim. prev.

*** Ovo nije istina. Konjic se neposredno prije, u i poslije rata nalazio pod bošnjačkom (muslimanskom) kontrolom, pa je bilo gotovo nemoguće da se ELMIRU neko pojavi na vratima i ubije ga zbog muslimanskog imena. Biće da je nesporazum nastao u komunikaciji između pisca i Goge i Elmira – prim. prev.

**** Hercegovini. Zato se kućice, sve skupa, zovu Herzegovina lodges – prim. prev.

S holandskog preveli Goran Sarić i Goran Trkulja

 Iz knjige “Takav neki dan” (Mozaik knjiga 2025.)

Novi Sad, Srbija

Moja će kći uskoro biti visoka kao ja. Dok zagrljene šećemo ulicom stranoga grada, ona mašta: “Zamisli da nas dvije ovdje živimo same, kao Gilmorice, super bi nam bilo!” Onda dodaje: “Ali ti bi onda morala raditi neki bolje plaćen posao. Ili prodati neke organe.”

Puni smo ribljeg paprikaša, želuci su nam teški, noge su nam teške i djeca su teška. “Idem po auto, doći ću po vas”, kažem i, dok se nekoliko minuta penjem uzbrdo, pitam se primjećuju li prolaznici da ne pripadam ovamo. Onda sjedam u auto, palim motor i zamišljam da se odvozim daleko.

Zamišljam da vodim neki drugi život. U njemu sijedu kosu bojim u nebesko plavu i sama odlazim na glasne koncerte. Ili – živim s tihim pjesnikom koji ima dvije mačke. Ili – samohrana sam majka jedne djevojčice, na internetu tražim kupca za svoj bubreg.

Sjedam u auto, palim motor i nemam kamo otići osim spustiti se prema mračnom jezeru gdje je obitelj već postrojena, pitaju me gdje sam toliko dugo, a zatim ne čekaju odgovor, upadaju u auto, upadaju jedno drugom u riječ, guraju jedno drugom prste u oči, vrište, pale muziku, pjevaju. Glava mi je puna buke.

Moj stariji sin i ja ležimo na podu sobe. Kad je njemu glava puna buke, on gleda oko sebe i nabraja stvari. “Ovako”, kaže. “Jastuk, stolica, lampa, parket.” Zagrljeni čistimo misli, praznimo glave, ja nabrajam: “Oblak, more, jučer, pjesma.” Njemu ide bolje.

Usred noći budim se uplakana. Otkada sam nečija mama, moji su strahovi nezapisivi, nepomislivi. Provjeravam jesu li ulazna vrata zaključana, provjeravam jesu li djeca u svojim krevetima, udišem njihov miris. Želim ih razbuditi, osjetiti da su stvarno tu, prisutni, ali vraćam se u krevet, nabrajam: tamna sjena iza vrata, trak svjetla iz kupaonice, muževa leđa u dubokom snu.

Ujutro škakljam mlađeg sina, u šali ga ispitujem voli li brata, sestru, tatu, mene, on kroz smijeh odgovara, a onda kaže, uozbiljen: “I sebe jako volim.”

Kad mi se u misli vrati najgori san, stišćem djecu, dišem kroz njih, praznim glavu, punim srce i nabrajam: Ljubav. Toplina. Briga. Odgovornost. Sve odjednom. Strah od života. Strast za životom.

Pazin, Hrvatska

Ujutro vozim prema drugom kraju Istre. Zamišljam da vozim u Umag na posao. Tamo radim u školi, zaposlena na pola radnog vremena i već ću se prije podneva vratiti kući gdje me čekaju pas i mačka i susjedova baka koja mi svakog popodneva skuha juhu. Nas smo dvije same u selu, jedine provodimo zimu u ovom dijelu svijeta. U toj sam maštariji snažnija i sposobnija od sebe.

Ja sam ustvari jako titrava osoba. Napeta sam, stalno nešto moram, većinu sam vremena negdje drugdje. Dok se tuširam, planiram vikend. Dok kupujem hranu, u glavi nosim pisma na poštu, dok sjedim na kavi, razmišljam kako bih trebala razmišljati o pisanju.

“Jesi tu?” zastaješ usred rečenice. “Tu sam”, kažem, vraćam se, a bila sam u računima koje moram platiti, u svađi otprije tri tjedna, usred priče koju pišem.

Na drugom kraju Istre provodim jedan dan i jednu noć s prijateljicom i njezinim sinom. On sa sobom uzima plastičnu kutijicu i vodi me u šetnju pa lovi skakavce na livadi, a ja ležim na travi, razmišljam o svojoj djeci. Kasnije, uz puno piva, prijateljica i ja pokušavamo dokučiti je li s našim životima i s nama dvjema sve u redu. Često se čini da nije. Prije spavanja zaključujemo da jest. Kažemo si “laku noć, laku noć“. Ujutro sve ispočetka.

Ujutro kroz maglu vozim prema Pazinu, bjelina proždire cestu preda mnom, ali uzmiče kad se približim, a ja razmišljam o živom blatu, pa o osjećaju u želucu kada čitam dobru knjigu, pa o sebi kad sam kao mala čitala Šegrta Hlapića iza cedra u vrtu, u grmu je šuškao Crni čovjek.

“Gdje si sad bila?” pitaš kada mi u očima vidiš da sam se vratila, a ja sam djeci planirala zimske praznike, plivala sam na Krku s bakom, slagala sam u glavi raspored priča za zbirku.

Nekad se ipak dogodi da sam sasvim tu. Svijet mi se otkriva u svojoj punini, ja ga upijam cijelim bićem: miris tek zakuhale kave u prerano jutro, sve glasniji šum vodopada dok gazim kroz blato, Motovun koji se izdiže iz mora magle u retrovizoru, moje tijelo ugrijano vinom, smijeh od kojeg jedva dolazim do daha, razgovor s ljudima koje sam tek upoznala, a već znam da ih želim poznavati još dugo.

Da sam stalno svjesna tih trenutaka ljepote zbog kojih vrijedi zastati, puno bih se teže kretala kroz život.

Ujutro otvaram vrata balkona Kuće za pisce, magla i danas izvire iz Jame, ovija se oko vrhova stabala. Prošlo nas je uzbuđenje prvih susreta, sada si samo kimnemo, pa svaka dalje svojim poslom.

Lika, Hrvatska

Zaskaču nas zaselci razasuti pored šumske ceste, iza stabala i stijena. U prolazu proučavam kuće na osami kao egzotične životinje, počašćena time što se pojavljuju preda mnom. Ono što je meni usputno divljenje, nekome je dom.

Pred ovom je kućom, zamišljam, netko u crvenim hlačicama s tregerima napravio prve korake, igrao se autićima pod stolom, vozio ih je po maminim nogama dok je ona pila kavu, a vani je još bio mrak, a onda je – vrijeme leti, kažu – slagao drva koja je otac nacijepao, bacao je krumpire u bijelu kantu, dovikivao je “inače?” nekome tko mu je mahnuo s ceste, nije dizao pogled, znoj mu je kapao u oči, u jednom su trenu čekali da snijeg okopni, jeli su vruću palentu, u drugom je trenu svoju Anu prljao malinama dok su ležali u travi. Rekli bi mu: “Odi doli kod babe Ivane, pitaj da li ča treba”, a baba je živjela tri kilometra niže, kuća joj je mirisala na maglu koja se ranim jutrom dizala s rijeke i godinama kasnije taj je miris jedino što se još nije promijenilo.

Vrijeme je varljiva stavka. Cijeli život stane u jedan trenutak, u letimični pogled iz auta. U drugom smo trenutku već dublje u šumi i navigacija nam govori da na sljedećem križanju skrenemo desno, a ja se pred šumom gotovo posramim umjesto tog robotskog glasa. I prostor je varljiva stavka. Ponekad tražimo skretanja i kad znamo da postoji samo jedan put.

Cres, Hrvatska

U sedam ujutro iz mamine i tatine sobe čuje se glazba, brat i ja trčimo u njihov veliki novi krevet i tamo s tatom u polusnu slušamo Radio Rijeku.

Ta mi scena neočekivano bljesne dok se jednog ponedjeljka u studenom budim kod prijateljice na otoku. Tijelo mi je toplo, nos mi je hladan i ja se sjetim hladnoće jutra i topline maminog i tatinog kreveta, osjećaja lijenosti i sigurnosti i odjednom me uhvati tužna želja da ponovno budem mala.

Pamtim početak tog običnog jutra, kakvih je bilo na stotine, ali ne mogu se sjetiti drugih detalja. Teško je vratiti se kroz vrijeme. Nakon stotina buđenja s mamom i tatom kad je škola ujutro, a vani još mrak, slijedilo je 14.000 buđenja u različitim državama i gradovima, u različitim krevetima, s različitim ljudima. Uspomene su se prebrisale. Dugo ležim, pokušavam se sjetiti još, ne ide.

Onda ustanem. Prijateljica je na poslu, u poruci mi javlja gdje da nađem kavu, kako da upalim grijanje, ja u polumraku bosa stojim nasred njezine dnevne sobe i onda mi se vrati: hladne pločice i hladna daska za WC. Roze štrample koje su nekad bile bijele. Mama koja nam na termopeć slaže odjeću da nam se ugrije prije škole. Još uvijek mi je premalo, ali dovoljno da mi bude toplije.

Onda sam opet kod kuće, šest je ujutro i najmanje mi se dijete uvlači u krevet, stavio je naočale, gura mi u ruke knjigu da mu čitam, večer prije nismo završili priču o dva lava. “Prerano je”, kažem. “Vidi, vani je još mrak, lezi tu kraj mene.”

Pred njim su još tisuće i tisuće buđenja, ova su grljenja unaprijed osuđena na zakutke sjećanja. Što će ga, kad to bude trebao, zagrijati kao mene ona odjeća s termopeći?

“Jesi ti moj slatki lavić?” pitam u polusnu dok ne znam što pričam, a on kaže: “Nisam lav, ali sam ić jer sam mali” i ja ga stišćem, pokušavam ga uvući u sebe. “Volim te beskrajno”, šapćem, a on kaže: “Ja tebe volim beskrajno i dva” i već spava, trepavice su mu mekani polumjeseci.

U rano zimsko jutro postojim na više razina, u dva sam kreveta, malena sam i velika sam, pokušavam se sjetiti, pokušavam zapamtiti.

Kad se starija djeca probude, ja im mirišem vratove, ona govore: “Pusti nas, mama”, ali bude im drago. Kažem im: “Grijem vas”, a oni meni: “Hladan ti je nos.”

Baja, Mađarska

Ovisno o raspoloženju, o ovom ću gradiću na Dunavu govoriti ili sarkastično i okrutno ili nježno i tiho, svjesna da ne govorim o gradu, govorim o sebi u njemu. Posljednji sam puta bila ovdje prije sedamnaest godina i bila sam neka posve druga.

S dvadeset i šest tražila sam privremeni zaklon od početka odraslog života. Novi mi je grad trebao otkriti što zapravo hoću za sebe, a u njemu sam se još i više izgubila. Dvije godine koje sam provela tamo obilježene su i najjačim emocijama i potpunim nedostatkom istih pa nazad: od silovite depresije do najživlje zaljubljenosti. Te su me dvije godine katapultirale prvo duboko u mene, a onda daleko od svijeta koji sam dotad poznavala.

Kad sam otišla, ovaj je grad za mene postao anegdota. S vremenskim sam odmakom svakodnevne frustracije preoblikovala u zabavne pričice, prepričavala sam ih opet i opet i opet, dobile su novi život, dodala sam im pauze za udah, pripreme za obrate, zaokružene poante. “Jednom sam se tako napila s pet Mađara koji su govorili samo mađarski i bila sam uvjerena da ih sve razumijem”, “Jednom sam tako otišla na masažu, a nisam znala da je žena prostitutka”, “Jednom sam tako u casinu upoznala gluhonijemog mađarskog nacista.”

Dok ponovno šećem poznato-nepoznatim ulicama, nisam sigurna što se od mojih priča uistinu dogodilo, a što sam izmislila. Nešto sam sigurno izmislila. Nešto se sigurno dogodilo.

Na kraju rukavca rijeke, na ušću Dunava, nalazi se spomenik koji služi kao vidikovac. “Jednom sam tako na ogradi vidikovca ostavila…” Penjem se zaleđenim kamenim stepenicama, držim se grčevito za ogradu jer stepenice su skliske, a ja sam sama u tišini guste zime i ako ovdje padnem, do proljeća me nitko neće pronaći. Loša je ideja penjati se, ali radi ovog sam vidikovca i došla, osjećam, vozila sam više od pet sati da bih provjerila čeka li me na vrhu podsjetnik na staru verziju mene. Prije sedamnaest godina željezna je ograda na vrhu bila prepuna lokota. Nađete nekoga koga ćete voljeti, zajedno objesite lokot, ključ bacite u Dunav, zagrlite se čvrsto i uvjerite se da je zauvijek.

Srce mi lupa jače zbog uspona, napora, možda zbog straha da će me na vrhu dočekati podsjetnik na tadašnju ideju budućnosti. Ili da neće.

I nije. Ograda je prazna. Nema više lokota, ni onog najvažnijeg ni ijednog drugog, i ja stavim ruke u džepove, s vrha vidikovca gledam široki Dunav, smrznuta u vremenu čujem samo motor barčice koja klizi s jedne obale na drugu, onda zagrlim samu sebe, jako je hladno. I ovo je sada priča, konačna, zaokružena.

Spuštam se još opreznije jer nesreće se događaju kad se ljudi opuste. Više se ne smijem opuštati. Onda gledam što se još u gradu promijenilo, što je isto. Kažem si: činjenica da se svega ovoga sjećam potvrda je toga da sam ovdje zaista i bila.

Osim mojih sjećanja, drugih tragova mene ovdje nema.

U meni živi čovjek,
jede i stvara,
trza se na kredit
i plaši se utvara.
U meni živi čovjek,
pun vrlina i mana,
u njegovom krilu je pero,
u njegovoj glavi ogledala.
Ogleda se u meni čovjek
kao i u svima vama.
Zašto se ljudi ubijaju
pitanje je koje ga proganja.
U meni već dugo živi čovjek
zgrčen kritikama,
strah ga je drugog bića
bića koje progovara.
U meni se nalazi čovjek,
čovjek kao i u svima vama,
obuzet ljubavlju i strašću,
strašću koja sve otvara.
U meni, također, umire čovjek
kad gleda što čovjek čovjeku radi,
pitajući se što pobogu jesmo,
na što smo spali u svojoj nasladi.
U meni još uvijek živi čovjek
kog nije napustila nada.
U meni taj čovjek se bori
protiv samoskrivljenog samozaborava.
U meni ljudskost svoj put traži,
stidljivo se probija kroz trnje.
U meni se stalno nešto traži,
traži ponovnu vjeru u ljude.
U meni humanizam tinja,
kozmopolitizam traži opravdanja,
u meni se stvara muka
od cjelokupnog ljudskog stanja.
U meni negdje čuči čovjek
i traži razlog da izranja,
potražite ga i vi u sebi, isplati se
boriti protiv bezdana.
Iz mene će jednom izaći čovjek
i u svijetu svoje mjesto naći.
Pronađite ga i vi u sebi,
vrijeme je čovjeku van izaći.

Moj prijatelj Blagoje Pantelić je izdavač „starog kova“. Ako se dogovorite s njim (kao ja prije nekih mjesec dana) da popijete pivo, on će se obavezno pojaviti sa papirnom vrećicom na kojoj su logo i moto njegove izdavačke kuće i najmanje tri knjige koje smatra da treba da pročitate, a on ih je, naravno, objavio. I te knjige ne šljašte, opremljene su savršenim minimalističkim dizajnom, ne nalaze se ni na jednoj listi bestselera, ali su ili prepoznate na nekom svjetskom univerzitetu ili zapostavljene od čaršije koja generalno ne čita, ili su nešto novo što se još puši ispod pera autora za koje jedva neko zna da postoji i, još zagonetnije, živi tu negdje među nama. Blagoje vas ne tjera da kupujete, često poklanja i suptilno, njuhom starog izdavačkog majstora, prepoznaje kako da vas pridobije.

Ja se, naravno, kada vidim poznatu vrećicu, obradujem, ali mi vaspitanjem usađen stid nalaže da se branim poslovičnim „nisi trebao“, a depresijom i opštim nezadovoljstvom izvajani očaj još i da, kao sad zadnji put, dodam: „i ovako ništa ne čitam“.

„Nema veze“, kaže Blagoje, „nosi i slikaj se za Instagram“.

To sa čitanjem je vječno ista problematika samoobmane. Nije baš da ništa ne čitam, ali uvijek je nedovoljno, jer ljudi koji me inspirišu i sa kojima komuniciram uvijek čitaju više, bolje i pametnije. Pažnja mi je poremećena kao prosječnoj tinejdžerki društvenomrežnim sistemom komunikacije i, jednostavno, kada vidim korice koje obuhvataju 600 strana, automatski posustajem.

Ipak…

Blagoje, tj. njegova izdavačka kuća „Biblos“, objavila je peti naslov koji potpisuje velika – najveća srpska filozofkinja – Ksenija Atanasijević. U papirnoj kesi namijenjenoj mojoj malenkosti nalazila se knjiga „Filozofski fragmenti“, potpisana njenim imenom. To nije prva njena knjiga koja je došla do mene i u tom samom Ksenijinom imenu, i manje-više poznatoj biografiji – školskom primjeru patrijarhalno-malograđanskog nipodaštavanja i poniženja – ima dovoljno privlačnog da ono što je kreiralo njeno neumorno pero nikada ne ostane posve netaknuto. Tako sam ja, odmah čim sam se rastala sa prijateljem, otvorila po novoj štampi miomirisne korice i popravila sebi veče, sutradan i naredni mjesec.

Već u predgovoru koji potpisuje profesor Ilija Marić, sjajni poznavalac Ksenijinog lika i djela, saznajem da ona fragmentarno počinje da piše već 1928, da se prva knjiga „Fragmenata“ pojavila već iste godine u Izdavačkoj knjižarnici Gece Kona, a nedugo zatim, 1930, i druga. Treća, planirana, nikada nije ugledala svjetlost dana, ali je Ksenija Atanasijević nastavila da u tom stilu piše u periodici. Zahvaljujući ogromnoj posvećenosti priređivača, izdavačka kuća „Biblos“ izdaje u „Fragmentima“ i te tekstove, sistematski poredane po vremenu izlaska, i na određeni način sklapa i treću knjigu koju je filozofkinja željela i planirala da objavi.

Ksenija je, naravno, svoju filozofsku odiseju počela onako kako je učena od strane učitelja (čuvenog Branislava Petronijevića), kome se divila. Strogo sistematski i naučno. Zaista, filozofijom je nemoguće baviti se – i u to sam ubijeđena i dan-danas – ako nemate dobrog učitelja, harizmatičnu ličnost koja će vas nadahnuti i natjerati da se izgubite u beskrajnim stranicama ontologije i etike. To čini da čak (što se i u slučaju Ksenije Atanasijević i desilo) kada dođe i do razmimoilaženja sa autoritetom – zapravo, ja bih rekla, nadrastanja, tj. nerijetke pojave nadilaženja učitelja od strane učenika – pa i otvorenih neprijateljstava, koja u akademskim krugovima ne samo da nisu rijetkost nego su i pravilo, početni stvaralački impuls možda mijenja smjer, ali ne jenjava.

Kada je u pitanju docentkinja Atanasijević, neprijateljstva, podmetanja i akademske neprijatnosti imale su posebno obilježje i zbog svega toga, a naročito zbog njenog ličnog neodustajanja od filozofije, nakon što su gadne spletke urodile plodom i ona na najpodmukliji mogući način izbačena sa Univerziteta u Beogradu, ostaće ikona feminizma (ali vrlo rijetko spominjana od strane onih kojima je to primarni aktivistički moto), oličena u sopstvenim riječima: „Ja ne želim da budem ono što vi želite da budem“.

I sto godina nakon „Fragmenata“, i njene borbe iz koje se, formulisaću to tako, povukla kao lavica, uzdignute glave, većina žena profesorica, doktorica, pravnica, inžinjerki i ostalih rodno ispravno imenovanih stručnjakinja u svojoj oblasti i dalje se trude da, uz ono što žele, budu i ono što ONI (neki drugi) žele.

Ako nam ne pođe za rukom, jer nije lako biti sve, i odlučimo da ostanemo tvrdoglave ili posvećene, ako smo okružene muškim svijetom u kome plivamo kao ribe na suvom da bismo ostvarile svoje želje i talente, i danas – čitavih sto godina kasnije – rizikujemo da budemo ponižene, nipodaštavane ili, u krajnjoj liniji, da se neko, kao veliki Milutin Milanković na odbrani doktorata Ksenije Atanasijević, zatečen njenom genijalnošću, možda i u želji da bude duhovit (što, ruku na srce, naučnicima često nije jača strana), zapita: „Da li je sve u redu sa hormonima ove gospođice?“

Ženski hormoni, ta grozna noćna mora o kojoj Milanković nije imao pojma, a ni danas čak i feministički senzibilizovani muškarci većinom nemaju, i u najvećem deficitu i suficitu ne mogu da spriječe da se opšteljudski genij, koji nadilazi zapravo sve podjele – pa i onu na muško i žensko (jer ja sam, možda zbog „profesionalne deformacije“, ubijeđena da on uvijek dolazi baš od tamo gdje ta podjela više ne postoji) – ne nađe svoj put do svojevrsnog otjelotvorenja u bilo kojoj od najuzvišenijih oblasti ljudskog duha.

„Filozofski fragmenti“ Ksenije Atanasijević nastali su baš na temeljima te borbe da se u potpuno nemogućim uslovima odgovori na zadatak postavljen talantom koji treba da se umnoži. Oni su isjeckana (fragmentarna, baš kao drevne mudrosne knjige) priča o proživljenom kroz kontemplaciju ili, kako sama autorka kaže, „meditacije“ o prvoj filozofiji, moralu, duši, religioznosti, psihologiji, koje ne bi mogle biti napisane bez dubokog uvida i direktnog dodira sa, kako ga je Berđajev nazvao, „tragizmom života“, u njenom slučaju izazvanim čvrstinom intelektualnog i etičkog stava zbog kojeg je bila progonjena od svih totalitarnih režima koji su se u njenom okruženju izmjenjivali tokom njenog života. Zbog tvrdoglavosti, neodustajanja – danas bi psiholozi rekli – od sebe i, najtužnije i još uvijek i vazda aktuelno, zato što je ona, prosto – „ona“.

Kao što je ta intelektualno potpuno irelevantna stvar roda i iz nje proistekle mizoginije i feminističke borbe, koja i dalje širom svijeta stalno gubi, aktuelna, jer svijet ovaj u dosadi i neoriginalnosti leži, još je nevjerovatnije da u doba raspomamljene tehnologije, dubokih uvida u ljudsku psihologiju, podivljalih sloboda koje se više niko ni ne trudi da obuzda ili, ako se trudi, to čini na očajno pogrešan, oportun način, fragmenti pisani od strane prve srpske docentice na Univerzitetu, prije sto godina, u sebi ne sadrže nijednu arhaičnu i prevaziđenu misao koja ne bi mogla da korespondira sa vremenom u kome živimo.

I sve to samo zato što Ksenija Atanasijević nije pristajala da bude ono što su „oni“ željeli da bude.

Vječito pitanje da li (ne)pristajanjem činimo sebi uslugu ili radimo protiv sebe ostaje otvoreno i odgovor možemo da damo samo svako pojedinačno i u skladu sa svojim ličnim afinitetima.

U skladu sa sopstvenim, ja sam sama sebi dala jedan od odgovora upravo čitajući „Filozofske fragmente“ Ksenije Atanasijević.

A Ksenija, između ostalog, (dobro) kaže:

„Mnogi misle da će najuspelije baciti svetlost na sva nerešena pitanja života, ako unutrašnju dinamiku silom uteraju u kakav tvrd statički sistem i ako od svoga živoga bivanja što sleplje načine okamenotinu.“

Ja sam onaj što je uspaničen kad zemljom ovom miriše behar,
punim plućima dišem samo kad očajne gradove pokrije smog,

s gnušanjem gasim tv-ekran kada naši sportisti podignu pehar,
užasavam se zelenih tratina, a uživam da gledam sasušen stog

Prezirem groteskne mitove o moćnom kralju i dobrome banu,
na spomen Fatiha, Zmaja i Gazi-bega otkucaji će da mi stanu

Ozaren sam kad opazim da je seljak stećak ugradio u temelje,
jer uspio je taj pučki naučnik lažnu povijest u prah da samelje

Tronem i uzdrhtim već pri pomisli na šokce, balije i na vlahe,
zapušim uši kad se ljubušaci i bašagići veličaju, i alije i spahe

Spaljujem knjige koje su skenderi pisali, dizdari i druge muse,
likujem kad se ispostavi da konj je bosanski najobičnije kljuse

U Prusac ići ne mislim, niti u Stambol, ni hodočastiti na ćabu,
ne griješi onaj što je ustvrdio da nigdje takvu nije sreo barabu,

jer ćafir ja sam, hulja i otpadnik, još niste vidjeli goreg izroda
(Pokušavao sam i da se promijenim, ali takva je moja priroda)

Uljuđen sam, međutim, izvana, uglađenih manira i čovjek fin,
mati bi moja rekla svima da sam najveći svih naših naroda sin

Zbog jednog rukopisa u nastajanju bavim se Michelangelom. U njegovom životopisu raspoznajem jednu drevnu lekciju.

Jedinstvenima se postaje kročeći glavnim putem kopije, oponašanja. Izvornost je cilj, a ne polazište.

Michelangelo momče u Ghirlandijevoj radionici crtež usavršava kopirajući. Tako razvija preuranjenu vještinu, prestižući svog učitelja.

To je red šegrtovanja.

Talenta može biti, ali mora biti podložan ustrajnoj vježbi, ponavljanju do iznemoglosti.

Talent shvaćen kao prirodna prednost, samodostatan, varljivo je pouzdavanje u prečicu koja sprečava rast i osvajanje originalnosti.

Tako pogrešno shvaćen talent strašna je zapreka.

U pisanju jedina škola, jedino šegrtovanje je čitanje. Upijati stil bezbroj ostalih omogućuje da se dosegne onaj vlastiti,  koji se oblikuje različit i trajno šegrtski.

Michelangelo u dvadesetoj stvara Davida, a u osamdesetoj kaže: “Još uvijek učim”.

Preveo Tvrtko Klarić

(https://fondazionerrideluca.com/apprendistati/)

BETTER THAN PAVAROTTI

[Porcije u većini američkih restorana su ogromne. Često i dvoje ljudi ima muke da to jelo “za jednu osobu” privedu kraju.]

Ima naš narod tu neku (da l’ je palanačka ili nije) filozofiju, pa kaže da je najbolje kad se ista nacija vjenčaje između sebe. Ne valja miješat’! Među svojima se već znaju običaji i adeti, šta i kako se slavi, ko se poštuje, šta se smije, a šta ne.

Ali ljubav, za razliku od mržnje, ne poznaje vjere i nacije. (Po)javi se tamo gdje baš i nije zgodno. Izaljubljuju se međusobno ona naša nesretna djeca s Balkana, pa nakon kratkog vremena nastane belaja. Ali nećemo sad o njima.

Sad ćemo o vjenčanju mog zemljaka Posavljaka Ilije i Amerikanke Norme koje se desilo u malom mjestašcu Redmond, 16 milja udaljenog  od najvećeg grada u centralnom Oregonu koji se zove Bend.

Noć prije vjenčanja sjedili su za stolom Ilija, njegov stariji brat, tri Ilijina najbolja prijatelja i Normin tetak. Pet Bosanaca i Amerikanac sjede tako u istoj prostoriji. (Zvuči kao početak nekog dobrog vica.)

Radilo se ono što se već radi noć uoči svadbe. Pilo se! Žešća se svako malo točila. Betoniralose pivom. Tetak se, mada poprilično stariji od ostatka ekipe, sasvim fino uklopio po tom pitanju, pristojno se držao, pratio je ostale u čašu, ne posustajući.

U neko doba Ilijina mater uđe u prostoriju sa punim ovalom meze. Ovu petoricu je znala ko svoj džep, sve su to bila njena djeca, međutim, snajkin tetak, kojem nije umjela ni ime da izgovori kako valja, stvarao joj je osjećaj neugode, kao što se uostalom ona (neugoda) često zna pojaviti pred nečim ili nekim nepoznatim.

Sve se zbunjeno smješkajući i gledajući tetka direktno u oči, ona spusti onaj oval, ne na sredinu stola kako je jadnica isplanirala, nego nekako, nespretno, najbliže upravo njemu, Amerikancu.

A on, ugledavši onoliku količinu svega i svačega, onu ikebanu sa četiri-pet vrsta tanko isječenog mesa, kuhanim jajima, sirom i čega ti sve ne, privuče onaj oval sebi, široko se nakezi i reče:

– Thank You!

Mater se na to još više zbuni, klimnu dva puta glavom, trepnu u nervozi par puta očima i prije nego što se izgubi iz sobe odgovori:

– You are welcome!

Da se vratimo na prvu rečenicu iz ovog teksta. Oval meze je bio otprilike veličine jedne porcije u američkim restoranima, pa nije bilo nikakvo svjetsko čudo da je čovjek pomislio da je to samo za njega. On je kao poslužen prvi, a ostalima, mislio se on u tim trenucima, uskoro dolazi isto to.

Prvi se javio, a ko će drugi, Ilijin stariji brat uvijek spreman za šalu, pogotovo kad treba malo zezat Iliju:

– Ilija, de reci tetku da stavi oval na sredinu, to je za sve nas!

– Daj ba Braco (tako je Ilija zvao brata), pusti sad to…

– Šta da pustim… reci svom (a vamo namiguje ostalima) tetku da smo i mi gladni!

– Braco, bolan… nije mi do zajebancije… sutra se ženim… i nije on moj tetak!

– Ja čiji je? Da nije moj? Braco se okrenu tetku pa dreknu:

– Cheers!

A tetak, između dva komada sudžuka, uzvrati:

– Cheers!

Pa iskapi Žutu osu na eks.

Braco odma’ nasu još po jednu, pa viknu:

– Tetak!!!

A ovaj, misleći jadan da se tako kaže cheers na bosanskom uzvrati kucajući se:

– Ti-tak!!!

I tako prođe dvije-tri minute. Tetak se bori, uhvatio se u koštac sa onim mesom. Čas nabada kulen, čas suvu govedinu, marne pola jajeta, pa nagrabi malo fete.

Gleda Braco, pa će opet mlađem bratu:

– Ilija! Reci tetku da uspori… uhvatiće ga meza!

Svi u smijeh. Tetak gleda u njih, pa se i on na kraju nasmija, ni sam ne zna zašto. Već je dobro popio, više ni ne obraća pažnju na detalje, pa ni ne primjećuje, onako već zamagljenim pogledom, da samo ispred njega stoji oval i da, zapravo, samo on jede.

Nakon deset minuta, Braco pogleda u tetka, on još lopata po onom tanjiru ko da mu je sudnji.

– Ilija! Jebo me svako ako tetak ne rikne večeras! Prekiniće čovjeka od ovoliko suhovine!

– Daj Braco… pusti to!

– Šta pusti, nemoj da čovjeka nosimo na duši… reci mu da ne jede više, neće se moć’ vode napit’ noćas, pozliće mu čovječe!

– Beri ba svoju brigu, pusti ti mog tetka… na kraju se i Ilija zbuni pa prisvoji tetka sebi.

A društvo opet u smijeh, kako i priliči noći prije vjenčanja. Smije se i tetak. Počistio tanjir, pa sve nazdravlja, diže ruku sa ispruženim dlanom i viče ovima za stolom:

– Give me five!

Sutradan na ceremoniji oni naši od sinoć svi mamurni, jedva stoje na nogama, a tetak nasmijan, sve poskakuje od sreće, ko da kap alkohola nije okusio sinoć.

Kad su mladenci rekli sudbonosno da, Norma uze mikrofon i pozva tetka na pozornicu da izvede jednu ariju iz opere. Tetak doleti na binu i otpjeva je ko od šale, bez po muke, što bi se reklo.

Ilija, Braco i ona trojica se samo zgledaju. Na kraju, Braco (ko Braco) samo reče:

– Ne bi ovo ovako dobro zvučalo da se tetak nije narok’o meze sinoć!

Ilija ga samo mrko pogleda, a Norma upita šta je to Braco rekao. Ilija poslije kratkog razmišljanja odgovori:

– Braco said that your uncle is better than Pavarotti.

Norma sva ozarena pogleda u Braco i reče:

– Thanks Braco!

HALLOWEEN STORY

– Mama, gdje je ona bundeva iz garaže? Neđe se zaturila. Moram je izrezbarit’, slikat’, pa sliku odnijet’ u školu da mi učiteljica ocijeni.

– Ma je l’ to bila tvoja bundeva? Nisam sine imala pojma. Tvoj ćaća (ja mislila on je kupio) u ponedeljak je unese u kuću i reče:

– Ženo, bi l’ mi napravila pitu, nešto me nostalgija spucala… nešto mi se bundevara dozvala…

– I ja… šta ću… ti znaš njega kad ga uhvati ono njegovo, odvrne one svoje pjesme i stavi rakiju na sto.

– I ti njemu napravila? Uništila moj budući rad!

– Hej pazi mali šta pričaš, niko ništa nije uništio, bundevara je super ispala, prste da poližeš. Hoćeš li jedan komad?

– Neću ni mrtav! Joj, jest me stid! Kako ću u školi reći da ste mi pojeli zadaću? Ko još jede faking bundeve u Americi?

– Kako ko jede… jedu… Jerkovići, Matići, Barnjaci…

– Upravo moj point! Svi ste vi divljaci!

– Mi divljaci? Što jedemo bundeve! A vi niste divljaci što se oblačite u lampire, vještice, kosture, ubice? Živu me isprepadaju, krv lipti na sve strane, kosturi, grobovi, a sve ugledni ljudi, inžinjeri… polude pa izigravaju budale.

– Ništa ti ne razumiješ!

– Hoćeš malo košpica od bundeve, zdrave su, znaš kako su dobre?

– Pa nije dosta što ću fasovati slabu ocjenu, ti me mama još i zajebavaš!

– Mali, pripazider na vokabular, nemoj da starog zovem, nemoj da on ureduje!

SMALL TALKS IN KITCHEN

Sjećam se ko da je bilo danas kad je naš mlađi krenuo na drugu godinu faksa. (Ovdje kažu “koledž”.) Potrpali smo njegove stvari i krenuli na put od sat i petnaest minuta. Toliko tačno traje vožnja autom.

Putem smo slušali našu muziku. Goribor. Tako se potrefilo. U jednoj pjesmi ide stih:

“Vernik bez crkve, građanin bez grada, ljubavnik bez žene, ritam bez bubnjara.”

Mene se to nešto dojmilo. I urezalo u sjećanje. Taj stih, prvi red, kao da je naslutio šta će se dešavati za manje od dva sata.

Filip je trebao živjeti naredne tri godine u apartmanu koji će dijeliti sa još tri studenta. Svaki od njih je imao svoju sobu i kupatilo, dok su kuhinja i dnevni boravak zajednički. Sve je još smrdilo na novo.

Namještaj već unutra. Da je bolje, ne bi valjalo!

Plan je bio da na brzinu izbacamo stvari iz auta, ubacimo u sobu, pozdravimo se sa djetetom i pravac kući. Znamo od prije kako je išlo sa starijim, samo nas je požurivao, da nam što prije vidi leđa. A ko bi im zamjerio? Kojem je još devetnaestogodišnjaku stalo do roditeljskog društva?

Kad smo zabasali u apartman, u njemu je već bio jedan student sa roditeljima. Tata i sin su sklapali policu što su donijeli sa sobom, a mama je u zajedničkoj kuhinji pravila raspored, gdje će duboki, gdje plitki tanjiri, gdje će zdjelice, gdje šerpice.

Upoznajemo se, kurtoazno razmjenjujemo par riječi s namjerom da se svako okrene svom poslu. Ali, ne lezi vraže…

Gospođa nije mislila tako. Kako je počela da “melje”, nije sustavljala. (K’o na Azrinom koncertu, kad Branimir ne pravi pauze između pjesama.) Žena postavlja pitanja i odgovara prije nego mi i zazinemo da odgovorimo.

Dok s Filipom odlazim nekoliko puta do auta da unesemo sve stvari koje smo dovezli, Dajana se žrtvuje, upušta se u razgovor sa dotičnom.

A njoj, hvala Bogu, nije trebalo dugo da sve prebaci na religiju. Moju omiljenu temu.

Nemam ništa protiv vjere, naprotiv. Poštujem svakog iskrenog vjernika koji vjeruje i drži to za sebe, ne tuši i ne zamara okolinu. A ova gospđja je upravo to bila – tušač!

Te mi smo kršćani, te mi idemo u crkvu, te naš sin nedjeljom ide, te mi volontiramo, te Isus, te Krist, te ovo, te ono.

Dajana sve stoički podnosi, malo joj neugodno što se ne može pohvaliti nekom našom porodičnom religioznom aktivnošću, pokušava da skrene temu, hvali kolače što je gospođa napekla i stavila na sto da se svi posluže. Ali ova se ne da. Ponovo vraća sve na početak.

Odlazim zadnji put do auta da donesem preostale stvari. Ostalo nešto kuhinjskih potrepština. Ulazim u apartman, zatičem gospođu samu, Dajana je vjerovatno pobjegla u wc da se umije i malo dođe sebi.

Gospođa vadi Bibliju iz kese i gleda okolo, traži zgodno i podobno mjesto da je položi. Gleda u mene. Gledamo se.

Ja u ruci držim cjediljku. Ona svetu knjigu. Pogled joj skliznu na cjediljku, osmjehnu se, pa reče:

– Oh divno, donijeli ste cjediljku, dajte, sad ću ja naći mjesto za nju.

(I tu mi se gospođa namjesti na penal.)

– A NE, gospođo, to nije obična cjediljka. To je naš religiozni objekt. Mi to nosimo umjesto kapa. Mi tako ispoljavamo našu vjeru. Rekoh to, pa onu cjediljku nabih sebi na glavu.

– Ta nemojte mi reći – nastavljam ja – da niste čuli za našu religiju. Mi smo Pastafarijans. The Church of Flying Spagetti Monster! Morali ste čuti.

Gospođa gleda u mene, ne primjećuje da su joj usta širom otvorena.

Vjerovatno prvi put u životu već dvadesetak sekundi – samo ŠUTI. Naposljetku samo tiho reče:

– Izvinite me.

Ode u sobu svog sina i zalupi vratima. Taman kad sam oprao cjediljku, obris’o je i spremio u kuhinjski element, iz naše odaje izadje Dajana.

– Gdje je gospođa?

– Otišla u sobu, kaže nešto je jezik zabolio. Nego, hajmo mi polako.

– Ma ne znam, ne možemo tek tako otići, da joj pokucam, da se pozdravimo s njima?

– Ma jok, nećemo ljudima dosađivat’, idemo mi.

Pozdravljamo se sa sinom, sjedamo u auto pa polako krenusmo put našeg doma. Polako klizimo. Natali Dizdar prede, mi hmkamo sa njom. Nakon malo pitam:

– Jes’ čula ti ikad za Pastafarijans, znaš ko su oni?

– Oni sa cjediljkama na glavama?

– Jest, baš ti.

– Što pitaš?

– Ma… onako.

– Kako ti oni sad padoše na pamet?

– Nemam blage veze…

(Hvala na čitanju)

Amos Oz: Isus i Juda, Fraktura, Zaprešić 2025.

Uz malobrojne bi se izuzetke moglo reći da zle knjige ne uzrokuju zlo u svijetu. Zlo proistekne iz krivog čitanja dobrih knjiga. Iz Marxova “Kapitala”, Nietzschea i Spenglera, iz svetih knjiga svih monoteističkih religija, ali ponajprije iz Svetog pisma. Najveće zlo modernoga svijeta, najveće u dvadesetom stoljeću, proizašlo je iz knjige Novog zavjeta, iz Evanđelja i iz lika Jude. On je, tamo piše, izdao Krista. Učinio je to zbog novca, čime je, kako se vjeruje, izazvao njegovo stradanje. Istina, nije Juda, ako imamo u vidu sve drugo što u Evanđeljima piše, išao nešto naročito odati. Svi su u Jeruzalemu za Njega znali, svaki Njegov im je korak bio poznat, i nije se oko čega moglo Isusa odati. Također, Juda nije bio neki siromašak, pa da su mu trebali novci, niti je bio pomaman na novce, jer što bi uz Isusa, odan njegov učenik, radio pune tri godine, e da bi ga tek nakon toga izdao.

Isus je bio Židov, a za razliku od onih koji su ga okruživali, kao Židov je i umro. Ili uskrsnuo, već kako na to gledamo. Međutim, postoji razlog zbog kojeg se ni Isusa, ni njegove učenike ne doživljava kao Židove. Od cijele te ekipe, od svih tih dvanaest apostola, i trinaestog pribrojenog Matije, svi na kraju ispadoše pravovjerni arijevci i kršćani, a Juda bje posljednji Židov. Premda njemački nacionalsocijalisti ne bjehu redom pobožni kršćani, mit o Judi i Judinoj izdaji u temelju je Holokausta. I premda ustaški pokret bje u biti antiklerikalan, protucrkven, mit o Judi bi inherentan svakome ustaškom i jasenovačkom koljaču, za koje domoljubno danas ustvrdiste da ni postojali nisu.

Ali čak i ako Holokaust ostavimo po strani, ili ako ustvrdimo da ni Holokaust nije postojao, kao što u najnovijoj interpretaciji ne postoji Jasenovac, ostaje da je ime Jude u temelju pobožnoga, katoličkog i kršćanskog prijezira prema Židovima. I danas, kada se prelati Crkve u Hrvata u prsa tuku da protiv Židova nemaju ništa, niti su imali ikad – jer sve su to samo srbokomunističke i marksističke potvore nevinoga katoličkog bića! – ostaje da Judinom imenom, ili judama u množini, nazivaju sve one koji se odmetnu od njih i njihove institucije. Ime Jude je, dakle, i dalje najgora zamisliva pogrda i potvora. I pod Judom se nekako vazda smataju svi – Židovi.

Roman “Juda” Amosa Oza, jednoga od najvećih pisaca našega vremena, ostao je beletristička atrakcija sezone. Naravno, samo za one koji čitaju. Naši pobožni katolici, međutim, ne čitaju mnogo, pa se tako o Ozovom “Judi” nije pisalo ništa po crkvenom tisku. Na tragu Jude Oz je govorio o novozavjetnom Judi Iškariotskom. O njemu je, pred kraj života, održao predavanje 2017. u Berlinu, na Luteranskoj konferenciji. O Judi je govorio i dok se zahvaljivao na Nagradi Gore Ciona za roman “Juda”, koji mu je dodijelio Samostan Uznesenja Djevice Marije u Jeruzalemu, iste godine. Riječ Ozova o Judi, koja čini veći dio ove vrlo kratke knjige, ispunjena je dubokom žalošću i gorkim humorom, te povrijeđenošću više osobnom nego kolektivno-identitetskom zbog onog što Juda već dvije tisuće godina predstavlja u kršćanskoj tradiciji i naraciji. Oz voli Isusa Krista, divi mu se, smatra ga svojim, novozavjetni mu je tekst zanimljiv, uzbudljiv, nadahnjujući, ali sam lik Jude smatra i kontroverznim, i naprosto loše napisanim, nemotiviranim, nedovršenim.

Vrijeme Isusa Krista bilo je vrijeme kada je dolazak Kraljevstva Božjeg bio stvar mjeseca, dana i sata. Sudnji dan bio je tu iza ćoška, i stvari je vrlo brzo trebalo rješavati. Takvo je bilo Kristovo držanje, a takvi su bili mnogi proroci, mesije, navjestitelji vjere i vjerovjesnici poznatih i nepoznatih vjerovanja iz njegova doba. Oni koji su slabo vjerovali, odlagali su strašni (i veličanstveni) trenutak. Oni, pak, koji su svim srcem vjerovali i koji baš ni u što nisu sumnjali, željeli su da se stvar dogodi što prije. Što ako je Juda, upitat će se Oz, jer su se to već pitali neki od Židova prije njega, samo htio ubrzati dolazak Kraljevstva Božjeg? A znao je da se Isusu ne može dogoditi nikakvo zlo, on će uskrsnuti, on će oživjeti, on je neubiv na način na koji smo ubivi mi drugi, pa će nam on bez velike muke donijeti spasenje. Što ako je Juda, pitali su se i mimo Oza, naprosto bio vjerski fundamentalist, a ne izdajnik? Možda to i nije vjerojatno, zaključuje, ali zar je vjerojatnije da je Juda izdao Krista zbog novca, a da se nakon toga očajan i dešperatan objesio? To naprosto nema smisla.

Drugi dio knjižice čini odlomak iz “Jude”, a treći, gotovo jednako zanimljiv i potresan, mladalačka je novinska meditacija o Judi Iškariotskom dominikanca Frane Prcele, koji Judu ne kani opravdati, ali ga iz dubine svog ljudskog i vjerničkog srca pokušava razumjeti. Ovaj neobični, opet vrlo kratki tekst, jedna je od dojmljivijih duhovnih i intelektualnih dionica suvremenog hrvatskog jezika. Pokušaj razumijevanja nerazumljivog najdalje je dokle u jeziku možemo doprijeti. I najdalje dokle istovremeno dosežu čovjekovo srce i razum.

Ovu dobru knjigu može čitati baš svatko pismen. Razumjet će je oni kojima je dar dobrote prepreka svakoj ideologiji. Pa i onoj najopasnijoj, vjerskoj.

Andrea Weiss Sadeh 

Posvećena prevoditeljica Oza s hebrejskog, stvoriteljica pitomosti i blagosti Ozove na hrvatskom. Ovako pisac Andrejinim jezikom slika sebe i Krista: “Čitajući evanđelja, zaljubio sam se u Isusa: u njegovu poeziju, u viziju, u blagost koja je često neodvojiva od drskosti i gnjeva, u njegov fenomenalni smisao za humor, u dirljivu suptilnost njegove mudrosti, u činjenicu da su njegova učenja ponekad iznenađujuće radosna, čak i zaigrana. Ne trebam ni reći da se u nekim stvarima uopće nisam slagao s Isusom: to je u našoj prirodi, ne postoje dva Židova koja će se složiti po pitanju bilo čega.”

Interpretacija Isusa

Da bismo razumjeli drugog, trebali bismo ga prvo posvojiti. Što nam je nečije mišljenje i djelovanje tuđije, to ga snažnije moramo prigrliti da bismo ga razumjeli. Zločince, recimo, najbolje ćemo tumačiti ako ih tumačimo kroz same sebe. A Isusa će, Mesiju će, Sina Boga kršćanskoga, Židov od čije se vjere Isus odmetnuo, razumjeti najbolje što će ga vratiti k sebi. I što će to učiniti usprkos dvije tisuće godina prijezira, kojem je bio izložen tobože u ime Krista. I što će to učiniti usprkos Auschwitzu i Jasenovcu.

NEŠTO

bih ti poklonila
poklanjam ti
jednu
riječ
nek bude samo
tvoja
čuvaj ju od
zuba i jezika
od grla gutanja i
pljuvanja
od gramatičke
čistoće i
zlouporabe od
pravopisa i rječnika
od lektora
i lingvista
čuvaj ju od revolucija
i zaborava čuvaj ju
neprimjetno tiho
i nježno miluj je
i nahrani
mrvicama, pahuljama
kapima zrncima
prašine bit će ti
zahvalna stostruko
će uzvratiti
u svakom procjepu
svijetli u vjetru
šumi u strahu
šapće
ne boj se ne boj
se
tu sam
tu sam
tvoj sam poklon
nikad te neću
izgubiti
nikad

ON

uzme škare isiječe
riječi pod pravim kutem
posloži ih kao štos
karata
zabode škare snažno
u astal
kome daje kome ne
dijeli
po svojoj volji
oštroj i nepredvidivioj
koga zalije suzom
pravom
preslanom
kome puhne u lice
zalijepi mu kartu
na čelo
svi vide samo onaj s čelom
ne zna jel ismijan
il u zvijezde
izdignut