KAMEN, KAMENI I NEKAMENI

kameni kamen
i nekameni kamen
u suživotu,

i u životu,
u mojemu životu:
kamen, kamenje.

sve to kameno
za mene je kamenje
dok sam skamenjen,

a kada nisam,
kada se raskamenim,
kamen se javlja:

“tek ja sam kamen,
a ono ti je beton,
ugrušak njegov,

daleki rođak,
ni po čemu kamenit,
osim po mašti,

kameni glumac,
kamenita predstava,
kamen nekamen.“

pa sjedim, gledam,
pa gledam, a i mislim,
pa razabirem:

na prvi pogled
sve kameno je kamen,
a na drugi, ná:

kamenovanje,
neprirodno, umjetno,
ljudski trud i rad,

kamenje ljudsko
i inteligencija
ljudska, umjetna,

dok oblutak je,
dok kamen grbavac je
kamena narav,

narav kamena,
mimo svakoga pojma,
čista i tvrda.

FRAGARIA VESCA

prepuna zdjela
tih sićušnih plodova,
prsti crveni.

svaka bobica
ima prošlost, povijest
sa mojom sraslu.

mnogo vremena,
mnogo šumskih jagoda –
za želudac malo,

ali maleno
i ono čeg je malo:
susret sa srećom.

jagodin je duh
i tijelu ljudskome
duhovna hrana.

SAMBUCUS NIGRA

1.

jednom sam davno
dok šetao sam gradom
bio privučen:

susreo stablo
s korijenjem u djetinjstvu,
osjetio zov:

zovin grm tada
probudio sinapse,
smanjio me skroz;

tako zastao,
digao se na prste,
priljubio nos

uz bazgin cvijet;
sasvim podjetinjio,
udahnuo sve,

i produžio.
došao među ljude,
smijali mi se:

“što je to žuto
na tvom nosu, obrazu,
ne valjda droga?“

a meni polen
na glavi i u glavi:
bazga moja, ja.

II.

ni malen, ni mlad
– već prilično ocvao –
još znam za čuda.

susrećem bazgu
bistrog proljetnog jutra
uz seoski put.

raskošan cvijet
do kičmene moždine
šalje mi miris.

na prstima sam,
tu, a izvan vremena,
s nosom u cvatu.

nadrogiran sam
i nitko me ne pita
što mi se zbilo.

a sve se zbilo
baš ovdje i najednom,
susret sva tri ja.

III.

cvijet te bazge
nije tek jedan cvijet;
mnogo je malih:

cvijet te bazge
zbroj je brojnih cvjetića
kad si skroz blizu,

a iz tog cvata
bobice će nastati,
crni plodovi.

sambucus nigra –
u knjigama poznati
lijek i otrov.

CANIS FAMILIARIS

na pola puta
između sebe i nas
taj svoj i naš pas.

pasji, čovječan,
ni čovjek, ni nečovjek,
živi svoj vijek.

da jedno nije
u svojoj jednoj sreći –
kako mu reći?

šutjeti možda,
što bilo bi najbolje,
bez truda volje?

a psu svejedno,
osim u mojoj glavi,
gdje um sve plavi.

(da jedno nisam
kad s pasjim bivam jedno –
posve svejedno.)

ni pas, ni čovjek,
kada smo čovjek i pas –
suvišan je glas.

jedinstvo bitka,
povrh kritike svega,
za nas, za njega.

i tko smo to mi?
koga to „mi“ izriče
kad život sriče?

filozofija
za život je tek davež,
besmislen lavež.

Bio je to početak one godine u kojoj će nas jedan ne tako smešan virus podsetiti koliko smo krhki, koliko zdravstveno, toliko, ako ne i više kao društva i države. Možda nam tada nije tako izgledao, ali svet u kome smo tada živeli bio je, u odnosu na današnji, gotovo pa idiličan.

Ekonomije su bile relativno stabilne, Ukrajina i Palestina u kakvom-takvom miru, a čak je i Tramp koji je započinjao poslednju godinu svog prvog mandata bio uračunljiviji ili samo manje odlučan u tome da devastira sve ono što u njegovoj domovini oduvek nerviralo njegove istomišljenike po raznim Moskvama i Ankarama tog tadašnjeg sveta.

Grad je Novi Sad bio prestonica kulture one Evrope kojoj navodno težimo sve hodajući korak napred, dva nazad. Ka njemu smo se bili zaputili automobilom Miljenko, Ana, Teofil, Nika i ja. Olja nas je čekala u NS, ako me sećanje dobro služi, a put nije potrajao više od sat i petnaest minuta jer toliko to obično kroz pustu ravnicu traje, ako se poštuju ograničenja.

A i zašto ne bi, jer ima u toj umerenoj vožnji mnogo veće lepote od bezglave jurnjave. Dozvoljava ti da gledaš, sumrak na beskrajnom horizontu predela koje ako predugo gledaš možda stvarno poveruješ da je Zemlja ravna, mada, vraga, eno izgleda da ipak zakrivljuje, neće biti da se završava liticom sa koje Bušman baca flašu koka-kole kao u onom smešnom filmu iz osamdesetih. A što je još važnije kada su ti saputnici Miljenko i Teofil, omogućava ti da slušaš.

Ne, nisu ta dvojica vlasnika mozgova koji bi svojom pronicljivošću, inteligencijom i obrazovanjem mogli osvetljavati i zagrevati Podbaru sa okolinom, otkrivali smisao života niti vršili analizu geopolitičke situacije Evroazije. Uglavnom su se zezali, bučno i duhovito, tako da smo se naglas smejali, uključivali smo se svi, replicirali, pomalo i ogovarali ovaj naš regionalni književni blatnjavi zaselak, a meni je nekako bilo žao što recimo prestonica nije u Subotici pa da se ta vožnja produži bar joj jedan sat.

Čak se i moj imposterski sindrom koji bi me u normalnim okolnostima terao da se zapitam kojim sam ja čudom uspeo da završim vozeći baš tu dvojicu savremenika u čijim sam tekstovima (nebitno da li su bile Miljenkove priče, novinski tekstovi ili romani ili Teofilove kolumne, kritike, eseji i sporadična proza) još od sredine devedesetih pronalazio smisao čak i onda kada je izgledalo da je smisao davno napustio naš tamni vilajet sve zalupivši vratima.

Dubina i širina praznine koja je odzvanjala te bolne decenije bila je bolna onom tankom sloju ljudi koji se ovde zatekao nespreman da prihvati novouspostavljene postulate prepisane iz Orvela i njegovih Ministarstava ljubavi i sreće. Da nije bilo ekipe oko magazina Vreme i Feral Tribune i knjiga “sa one strane” među kojima su Miljenkove sijale posebnim sjajem, sklon sam da mislim da bi se svaka iskra otpora i Otpora ugasila negde pred kraj koji nam je NATO simbolično odsvirao 1999.

I bilo je logično da su njih dvojica bili veliki prijatelji. Mislim da ih je Ivan Milenković prozvao braćom koja su se srećom pronašla i time se obojica do kraja dosmislila jer su jedan u drugom dobili dostojnog partnera u čitanju, kritičara svega što su radili, a nama posvećenima su osim svetionika u književnom svetu odigrali istovetno važnu ulogu moralnih vertikala.

Nije da se nisam u većini stvari slagao sa njima, laskaću sebi da smo od iste vrste samo oni dobacuju dalje, ali dragocenost je bila u onim stvarima o kojima ponekad sluđen nisam znao šta tačno da mislim. Tada sam (što bi ovdašnja režimska floskula rekla) “išao kod njih po mišljenje” i dobro je što jesam jer da nisam možda bih se obrukao. Ne mislim da bih time nekome priredio preveliku štetu, ali bih sebe osudio na sramotu, a to je u određenim godinama potežak teret.

Ovo je, ako do sada iz predugog uvoda niste shvatili, zapravo tekst o Miljenku Jergoviću, no, o njemu pisati a ne spomenuti Teofila bilo bi nekako neukusno. Osim toga, na ovaj se način i ja opraštam od druga Pančića kome sam ostao dužan ovaj mali in memoriam.

Miljenkova je biografija impresivna. Bibliografija izdvojena iz nje prilično zastrašujuća. Ne bih bio u koži nekog čitalačkog mladunca/mladunice koji upravo fascinirano otkriva njegovo postojanje čitajući neku od njegovih knjiga, i onda, ne čekajući da stigne do kraja odluči da “izgugla” šta je taj čovek još napisao. I tu se naniže više od pedeset nečega. Jer Miljenku nijedan format nije stran, i desiće se da odmah nakon romana od 1.000 strana nakon čijeg bi pisanja nekog drugog autora videli kako besciljno luta iscrpljen i obnevideo, Miljenko objavi knjigu korespondencije sa izvesnim Basarom ili Mehmedinovićem, da bi odmah potom stigla i zbirka priča, pa eseji, a bogami i sabrane pesme.

Sve to vreme redovne novinske kolumne izlaze nesmanjenim tempom, FB stranica se osvežava preporukama, Ajfelov most, njegov portal funkcioniše kao virtuelni kulturni centar vazda otvorenih vrata za stvaraoce našeg zajedničkog jezika, a ako imate sreće videćete ga i u Beogradu kako šeta, govori na nekoj promociji, daje intervju za ovih par preostalih smislenih medija. Nama koji ga pratimo već tri decenije nije lako, a kamoli nekom čitalačkom “rukiju”.

I sve bi se to nekako dalo objasniti da je Miljenko Jergović od fele balkanskih barbarogenijskih skribomana, one sorte koja je u životu više napisala nego pročitala. Ali, što bi Teofil rekao megjutoa, ovde imamo nešto potpuno drugačije, stvaraoca koji ispisuje toliko toga dobrog da je sam sebi najveća konkurencija. Od njegovih bi se dela dale izgraditi tri do četiri veličanstvene književne karijere. Da ga podele između sebe, Hrvatska, Bosna i Srbija bi dobile višestruke laureate svih važnih književnih nagrada, bardove nacionalnih književnosti, a ostalo bi i da se Crna Gora namiri sa nekoliko sjajnih dela.

Kako sam kaže, svestan je da količinom napisanog šteti svojoj karijeri. Samo, kada je istinskog pisca bilo briga za karijeru? Ono što mu ovdašnje elite ne priznaju čitaoci nadoknađuju time što ga pasionirano čitaju i prate, a na tih nekoliko divizija dolaze i svi oni regrutovani sa više od 150 inostranih, prevedenih izdanja njegovih knjiga. Rekao bi čovek da smo neke velike kulture kada možemo (ovde pre svega mislim na Hrvatsku) da se pravimo da ne postoji.

Voleo bih da ne znam da je jedini razlog što je u Srbiji vidljiviji nego tamo baš iz razloga što nije odavde. Da nisam svestan te podlosti ovdašnje književne čaršije koja voli Bernharda dok god kritikuje Austriju, a Jergovića dok to isto čini Zagrebu (a kritikovati ono svoje, najbliže, jeste najčasnije), bilo bi mi lakše. No, da bi nam bilo lakše, ovde je moguće jedino u pozi ona tri majmuna što ne vide, ne čuju i ne komentarišu to što nisu videli ni čuli.

Nepripadnost je izbor Miljenka Jergovića zbog kog plaća tu cenu i rekao bih da je plaća sa guštom sve čašćavajući dodatno sav taj tamošnji (a i ovdašnji) književni bašibozuk koji kada bi se skupio na gomili sa jedne strane tasa ne bi ni zaljuljao drugu stranu na kojoj je on. Njima nije jasan njegov talenat, njegova nepodmitljivost i nepogrešiv osećaj da detektuje zlo ma odakle ono dolazilo.

Jedino što mu, uslovno rečeno, zameram je što je oštriji prema “našima”, levim i liberalnim. Razumem ga i slažem se, ali nekada bih ih dao malo više kredita i vremena. On ne bi. Očekuje od njih da rade ono što pričaju. Jer od onih drugih je odavno digao ruke. O njima je sve već napisao u knjigama. A ko god je “Rutu Tanenbaum” ili “Srdu” čitao kao priču o zločinima nekih tamo u nekom drugom vremenu, nebitno da li je pre 80 ili 20 godina, taj je promašio temu, svesno ili nesvesno.

Ako je Zagreb opisao tako da izgleda kao da je nastavio tamo gde je Krleža stao, onda je Sarajevo opevao. Ni o jednom gradu on ne piše kao o njemu, čitanje “Roda” i “Selidbe”, a i svih ostalih dela koja se bave Sarajevom ili ga se dotiču, više je nalik na slušanje moćne, bogate i zavodljive sevdalinke. Višeglasje tog pripovedanja kao da dolazi iz te tradicije, one od Zaima Imamovića i Zehre Deović pa do Zaimovog unuka Damira i Amire Medunjanin. Miljenko je uprkos svojim pank korenima (sarajevski pank jeste donekle oksimoron, tek je novi primitivizam otelotvorio pank ideje u tom gradu) najveći pripovedač, razigrani, neobuzdani, a opet uvek čvrsto za volanom na putu kojim je krenuo.

Ne postoji književnik koji bolje uživo nastupa i besedi od njega. Misao koju on izgovara je već artikulisana i samo je često šteta što ne postoji neki vredni stenograf koji bi išao sa njim od promocije do promocije i zapisivao izgovoreno. Za razliku od nekih autora odranije poznatih ovom izdavaču, on ne ponavlja iste priče i doskočice, a i zašto bi kada je već spremna nova, aktuelnija, adekvatnija. On nije performer. On je samo on. A ne može se biti više od toga ako ćemo pravo i iskreno.

I postoji onaj treći, lični Miljenko Jergović koga tek manjina poznaje jer prosto je takva priroda ličnih kontakata. Moja je sreća da mi je ta privilegija pripala igrom srećnih okolnosti što smo njegovi izdavači u Srbiji. To je onaj Miljenko iz automobila koji se grohotom smeje nekom Teofilovom komentaru da bi se odmah potom nadovezao podjednako duhovitom replikom.

Sarajevski smisao za humor (znam da će mi ovo zameriti jer vuče na kliše, a i odakle je više nije), opuštenost u kolokvijalnosti, nestvarna informisanost i formirana utemeljena mišljenja o svakoj temi, a na sve to topla blagonaklonost koja zrači jakom gravitacijom, ako ćemo biti kitnjasti u opisu, onda ćemo ovako završiti opis jer strah od patetike i privatizacije počinje da baca svoju senku na ovu rečenicu.

Osim toga, ne možete ne biti fascinirani čovekom koji bolje od vas u vašem gradu zna gde se dobro jede.

Ima dobrih pisaca i spisateljica, ima i nekoliko stvarno sjajnih čijoj se svakoj knjizi radujete i kod kojih vidite da su iz dela u delo sve bolji i drago vam je što ih prevode na druge jezike i što zbog njih i mi kao kultura izgledamo bolje. Ali biti veliki, istinski veliki, biti vertikala, savest i poetika jedne kulture, biti žanr za sebe, to je na našim jezicima samo Miljenko.

Ako nismo svesni šta znači deliti vreme i prostor sa književnim velikanom i koliko je to danas velika privilegija pošto sve manje divova hoda zemljom, možda ne bi bilo loše da se podsetimo kulturnog događaja koji se odigrao pre samo pedesetak godina.

Dana 13. oktobra 1974. godine u Narodnom pozorištu održan je književni matine u kom su učestvovali i na sceni zajedno sedeli: Branko Ćopić, Stevan Raičković, Vasko Popa, Aleksandar Vučo, Dušan Matić, Miloš Crnjanski, Meša Selimović i Ivo Andrić. To je bio svojevrsni književni All-stars tog vremena i jedan od najvećih književnih i kulturnih događaja tog vremena. Kada bismo danas pokušali da organizujemo nešto slično državši se istog kriterijuma književne vrednosti i kulturnog značaja, mislim da bi na toj sceni Miljenko Jergović sedeo sam.

Nije isključeno da ćemo za stotinak godina kolektivno nestati kao narodi jer smo ubistvom zajedničke domovine osudili sebe na put u regresiju i opskurnost. Nije to ništa strašno, i bolji su nestajali i svet je nastavio da se okreće, a sunce da izlazi i zalazi. Srećom ostaće neka dela da svedoče o nama, makar kao opomena kako je lako iskliznuti iz šina i prepustiti se samouništenju. Mogu da se opkladim da će među tim knjigama mnoge biti baš Miljenkove.

Tekst objavljen na Velikim pričama pod naslovom “Kad nas ne bude, ostaće samo knjige Miljenka Jergovića da svedoče o nama” 1. aprila 2025. godine

Kada sam sklopio korice romana Pesak pjeskare Milenka Bodirogića (Orfelin izdavaštvo, Novi Sad, 2024) poželeo sam da ovu izvanrednu knjigu učinim makar za zeru vidljivijom široj čitalačkoj publici. Jer, Pesak pjeskare to zaslužuje budući da široko i duboko zahvata jedan deo istorije našeg prostora, koji imenujemo bezbojnom odrednicom ‒ region.

Živimo u vremenu inflacije superlativa, kada tanušna dela ponesu makar za kratko status kultnog uratka. Čitaocu osetljivom na tuđice tvrdim da sve što ulazi u naš um bez prevoda domaći je proizvod. U 3500 karaktera, koliki je obim ovog uratka, ove kolumne, jedva da se mogu provući osnovni podaci o čemu je sve Bodirogićev roman. Ipak, isuviše je polifon da bi prošao nezapažen ispod radara u “Radaru”. Čitalac ne može ostati neutralan, nepomeren snagom Bodirogićevog opisa, jer gde god da nasumice otvori Pesak pjeskare biva samleven lavinom teksta toliko sugestivnim da mu se na trenutke čini da je nastao iz njegovog vlastitog iskustva.

“Plakalo je nešto izvan njega, ogromno, nesagledivo i teško, što ga je tjeralo da se sapliće i pridržava za zgrade, da pada i činilo mu se kao da je u nekom stranom, izopačenom gradu u kojem nikada nije bio, kakvi gradovi ne smiju biti ako u njima žive ljudi, izgorjeli leševi, zgrčeni i crni, deformisani, ličili su na obličja tužnih vanzemaljaca…”.

Masakr na Kapiji poznat i kao Zločin nad tuzlanskom mladošću je jedan od najtežih zločina počinjenih nad civilima koji se dogodio na Dan Mladosti 25. maja 1995. godine. Srpske snage su toga dana na sastajalište mladih poznato kao Kapija ispalile granatu koja je ubila 71 građanina Tuzle, a ranila ih 150. Prosek starosti poginulih bio je 24 godine.

Davno nisam pročitao tako majstorski napisan roman. Jedan istorijski događaj, bunu Husinskih rudara od pre jednog veka, Bodirogić je učinio ishodištem novije istorije našeg prostora. Sve je u vezi u Pesku pjeskare. Svi zločini koji su se zbili tokom sto godina, svi naši zapleti, izviru iz bune koju su podigli rudari u selu Husinu pored Tuzle.

Radnja romana prati događaje proizašle jedne iz drugih, događaje kojima se nije menjao kontekst, svejedno da li su se zbili 1921, 1942 ili 1995 godine. To je kontinuitet nepravdi, mržnje i zla. Tri prijatelja ‒ Mensur, Bogdan i pripovedač ‒ tri Dantea, tumaraju krugovima Pakla, otkopavajući prošlost koja ne prolazi.

“Groblje na Trnovcu izvorno je bilo pravoslavno, ali su se tamo, još dok sam bio u Tuzli, ukopavali pokojnici i pokojnice pod znakom zvezde, a kada je kasnije petokraka oklevetana i proglašena satanističkim pentagramom, krivim za sva zla ovog sveta (…) kamenoresci su klesali palmine grane, slomljene ruže, suze, tužne golubove, ili su jednostavno samo ispisivali imena, a pod mermernim nadgrobnim pločama ležali su Ešref i Ružica, Jadranka i Hamdija, Ferid i Nevenka, Ljiljana i Midhad, Faketa i Radomir, Rasima i Dragutin, Osman i Danica, Sejda i Radovan, zauvek nerazdvojni, onako kako su ležali u svojim bračnim posteljama.”

“Husinska buna se odvojila i u Mensurovom sunovratu postala najvažniji događaj epohe, epohe Jugoslavije, i prve i druge, ona je stajala, govorio je, u samom zametku Jugoslavije i stajaće na njenom kraju, isti mehanizmi razdora i nasilja, užasnog, nepojamnog, kao nekakav l’art pour l’art zločina, koji su ugušili Bunu zadaviće i Jugoslaviju, a sa njom i naše živote. (…) I dok gleda razularenost Arkanove garde u Bijeljini, postaje svjestan da to nisu samo ubice nego i temeljni uništitelji života, on zna, govorio je, da nisu samo mrtvi mrtvi.”

I živi mogu biti mrtvi.

Radar 5. jun 2025.

Mirzi Haliloviću

Došao si, isprepucalih i savitljivih cegera, nosili te,
i kada su nestale u kraju svetiljke, i bura ponovila svoju posvetu, neko otvori ceger.
Pogledao si me, gledao sam u isprepletane nijanse plave mršave provučene kroz narandžu,
pomerao si prstima – kažiprstom i sredinom,

raščerupane, sa par neshvaćenih zrna, gledale su u plavetnilo
i u kestenje, do koga si plovio prstima.

Došao si, i zatvorio me unutra, nastupila je noć, i ja sam ponovo
izrastao u novu posečenu glavu 

01.01.2025.

Fenomenologija ponora
Iliti
O duši jame

Piše Anne-Kathrin Godec

Jama je ponajprije čudesni i prekrasni fenomen. Specifična je znamenitost Dinarskog krša. Okomite šupljine, ponekad od stotina metra dubine. A kada se u određenim godišnjim dobima pune vodom, postanu dio mističnih podzemnih vodenih puteva, onda se na površini ne pokazuju kao crno, mračno ždrijelo, nego kao divlji, eruptivni izvor podzemne životne snage. Otprilike 800 metra od mjesta gdje živim nalazi se Sušička jama o kojoj je govorio Dragutin Hirc u 19. stoljeću:

Ždrielo, na koje voda provaljuje, leži pod kamenitim vrhom Zebrom, te je 12 m. duboko, 3,5 m. široko. Se gornje su mu strane stiene položite, a na okolo grebenaste. Tik ždriela nalegla se dva velika kamena, nagnuv se jedan poput shoda, dočim možeš na drugi kamen posjesti. Na dnu ždriela zievnuo je polukružan otvor, koji u utrobu zemlje vodi. Stiene toga otvora padaju na koso, jer kamen njihovom strminom poleti. Kad sam 19. travnja 1878 dubljinu ždriela mjerio, htio sam se osvjedočiti, da li je i podzemna šupljina duboka. Dva seljaka dovališe na 100 kilogr. težak kamen, pa kad sam im viknuo, gledajuć na uru, pustiše ga u ždrielo, od kuda poleti u ponor. Tutnjavom, da se je zemlja pod nogama tresla, pade nakon 20 sekunda jakim šumom u vodu. Podzemno širi se ponor sigurno u veliko jezero, pa kad ga Ličanka napuni, tad voda tako zakuha, da i veliko kamenje na ždrielo izbacuje. A Bog bi znao, nije li podzemno i prekrasna špilja, u kojoj se jezero možda sa pritokom i odtokom razlilo; nu tko da se usudi unići u crnu utrobu zemlje.¹

Promatrao ju je Hirc znatiželjnim okom znanstvenika i istraživača 19. stoljeća, s duhom koji teži mjerenju i opisu svijeta kao i, posebno u slučaju Dragutina Hirca, bilježenju naracija, legenda i mitova koji imaju veze s prirodnim i kulturnim fenomenima s kojima su ljudi lokalno objasnili pojave. On se sam obično suzdržavao osobnog mišljenja i samo je putovao kao kroničar realnih i metaforičnih topografija po Kvarneru i drugim mjestima.

U Triblju postoje razne priče o Sušičkoj jami. Ljudi su ju koristili kroz povijesti i izazivala je strah i strahopoštovanje, služila je kao skrovište za važne predmete kao što je i širila čuđenje i fascinaciju. Postoji priča o Napoleonu čije su vojne snage prošle kroz Vinodol i prenoćile nekoliko dana na onom tribaljskom polju, na čijem mjestu se danas nalazi umjetno jezero. Jedna od škrinja s poreznim prihodima biva ukradena, a legenda tvrdi da su ju kradljivci vezali konopom i sakrili upravo u Sušičkoj jami dok se vojska nije povukla. Tek nekoliko mjeseci kasnije su se počinitelji razotkrili kada su pokušali kupiti konja na karlovačkom sajmu i platili Napoleon d’or-om, što ih je otkrilo pred tamošnjim žandarmima.

Pored ove jame su se skrivali ljubavni parovi, mladi su se međusobno izazvali, a i leševi životinja su završavali u dubini njezina otvora.

Kao druge jame je u svjetskim ratovima služila kao mjesto na kojemu se događaju pogubljenja ili u koje su bačena – na primjer u Drugom svjetskom ratu – tijela iz nekoliko kamiona. Stanovnicima je bilo naređeno da drže prozore zamračenim i da ne napuštaju svoje kuće. Najstariji i danas pamte krikove iz smjera jame i konkretne žrtve koje su bacili u nju.

Čim se sam doselila u ovaj kraj s mužem i djecom, ljudi su me upozorili da djecu ne puštam u blizinu jame, čiji su ulaz u međuvremenu ogradili žičanom ogradom i oko koje je izrastao pojas neprohodnog i trnovitog grmlja tako da je teško razabrati gdje je zapravo taj otvor. Svejedno se uvijek znalo da je prisutna. Prisutnost je možda najbolja riječ. Jama je imala fizičku i psihološku prisutnost u mom svijetu, u mojoj podsvijesti je bila mjesto pod naponom od kojeg se nisam mogla osloboditi.

Poezija kao podloga uma

Brzo sam se počela interesirati za ovaj krški fenomen.

Bez da sam mnogo znala o specifičnim okolnostima „naše“ jame, asocirala sam je s okomitom kamenitom oknom koje vodi u dubinu zemlje sve ono što svaki čovjek povezuje s njim. U evolucijski najstarijem dijelu našeg mozga imamo važne arhaičke informacije koje smo naslijedili od predaka, kao što je znanje o zmijama i o drugim divljim životinjama, o tmini i svakakvim opasnostima iz unutrašnjosti zemlje. I tamo postoji i znanje o dubokim ponorima koji, kada dođemo u kontakt s njima, izazivaju prastare strahove i jezu, koji nas upozore da trebamo osigurati vlastito preživljavanje.

Jame u Dinarskom kršu nisu slučajna mjesta groznih događanja koja su pisala povijest 19. i 20. stoljeća. One su fenomen za sebe, topografski prostori krša s ogromnom metaforičkom snagom. Izgleda kao da i u pozitivnom i negativnom smislu posjedaju informacije značenja koje se razvijaju, aktiviraju i re-aktiviraju u povijesnim okolnostima.

Jame evociraju negativne slike, čak i kod onih koji nikad nisu koračali u blizini takvih mjesta. Takve slike bi se iz psihološke perspektive mogle zvati arhetipovima ili pra-slikama, a to su one urođene univerzalne kategorije koje je uveo u psihologiju Carl Gustav Jung, i koji su zajedničke svim ljudima. Tako će se arhetip špilje, na primjer, u našem zajedničkom razumijevanju svijeta povezati s mrakom unutrašnjosti planine, ali i jednako shvatiti kao sklonište u vremenskim neprilikama, kao mjesto sigurnosti za čovjeka i životinju, kao i tradicionalno mjesto povlačenja od svijeta, počesto zbog spiritualne i mistične potrage. Za razliku od špilje, jama nas odmah povezuje s Had-om, carstvom mrtvih i podzemljem. Mjesto je izopćenja, nezaštićenosti, potpune odcijepljenosti.

Nema istraživača ili filozofa koji je arhetipsko značenje podzemlja toliko istražio kao što je to radio James Hillman u svojoj knjizi „San i Donji svijet“ i istovremeno ukazao na paralelu s ljudskom psihologijom. Hillman (1926-2011) je bio američki psiholog, specijaliziran na psihologiju Carla Gustava Junga, živio je u Zürichu gdje je i osnovao arhetipsku psihologiju.

U slijedećem tekstu ću dozvoliti da me uzme za ruku na putu prema podzemlju. Pokušat ću reflektirati njegov pogled na Had i na taj način razotkriti fenomenološku tajnu jama na Dinarskom kršu. Moj se zadatak sastoji u tome da primijenim Hillmanovu psihologiju na geološke prilike Dinarskog krša. Možda je tu „missing link“? Jer jama je na kraju samo jama, geološki fenomen. Sve što od nje čini nešto drugo – čak i masovnu grobnicu – je stvar čovjeka. Rasvijetliti ponor ljudske psihologije, istražiti psihičke jame, čini mi se, može objasniti sve što povezujemo s krškim fenomenom, pa možda čak iscijeliti taj problem i na taj način dozvoliti da jama bude što jest, dakle: jama.

Prije toga, doduše, želim podijeliti neke osnovne pretpostavke o načinu funkcioniranja ljudske psihe kako ga je Hillman razumio. Arhetipska psihologija nije psihologija arhetipa, nego smatra da ljudski um funkcionira u arhetipskim slikama. Hillman kaže da ljudski um ima poetsku podlogu. U pogovoru Hillmanovoj knjizi „Plava vatra“ Thomas Moore piše:

Cijelo Hillmanovo djelo – teorija i analiza kulture, praksa terapije – pretpostavlja nešto što on zove „poetičnim temeljem uma“. To je psihologija koja nije ukorijenjena u znanosti nego u estetici i imaginaciji. Kada sve čita poput poezije Hillman svijest oslobađa od tanke, tvrde kore doslovnosti i razotkrije iskustvo duše. Duša, kaže, pretvara događaje u iskustvo. Ali ono što je iskušeno je slika, imago, ne ono doslovno.(…). Samo poetski um može probiti doslovnost i stvoriti preciznu dijagnozu. Ovu poetsku viziju Hillman shvaća kao psihologiju.²

Ili Hillmanovim riječima:

Radije slijedim Junga kada koristim riječ slika fantazije u poetskom smislu, kada slike koristim kao ono načelno dano u psihičkom životu; one su samo-izvorne, domišljate, spontane, potpune i organizirane u arhetipskim obrascima. Slike fantazije su jednako sirovi materijal kao i psihom proizvedena stvorenja, i one su poželjni modus ulaska u znanje duše. Ne postoji ništa što je još primarnije. Svaka predodžba našeg uma, svaka percepcija svijeta i svaka senzacija u nama mora proći psihološku organizaciju da bi uopće bila moguća. Svaki pojedini osjećaj ili svaka opaska se nama pokazuje kao psihički događaj kada najprije slaže sliku fantazije. (…) Predlažem poetski temelj uma i psihologiju koja ne počinje u fiziologiji mozga, niti u strukturi jezika ni u organizaciji društva ili analizi ponašanja, nego u procesima imaginacije.³

U tom smislu Hillman razumije arhetip kao duboki obrazac psihičkog funkcioniranja, kao temelj perspektive koju imamo u odnosu sa svijetom i s nama samima. To je već bitna informacija, jer to znači da prema njemu kao ljudi nemamo drugu mogućnost nego da vanjski fenomen gledamo kroz filter individualnih i kolektivnih poetskih slika. I u tom smislu jama nikad ne može biti samo jama, to jest geološki izraz Dinarskog krša. Iz ljudske perspektive se automatski mora asocirati s nečim, jer tako po Hillmanu radi ljudski um. I kada malo bolje pogledamo onda shvatimo da je za najviše ljudi to najmračnije, najneprijateljskije prema životu, najosamljenije, najnedostupnije mjesto koje čovjek može zamisliti: smrt.

Jama kao arhetip

Jama je fizički ekvivalent ne-mjesta koje je u mitologiji carstvo mrtvih. Mjesto do koje stiže onaj koji je napustio život. Mjesto u prirodi iz kojeg nema povratka. Mjesto ultimativne dubine.

James Hillman je imao što reći o arhetipu Hada, i to, unatoč svakom očekivanju, ne samo loše stvari. U svojoj 1979. objavljenoj knjizi „San i podzemlje“ reflektira fenomen sna na novi način, prelazi Freudove i Jungove ideje i zauzima se za ukidanje odvajanja noćnog i budnog svijeta, u doslovnom i metaforičkom smislu, jer jedno i drugo igra u našim životima istu važnu ulogu. Nesvijest i podzemlje oboje su realne dimenzije naše percepcije. Kao što ne možemo našu planetu Zemlju reducirati na samo jedan dio, na nadzemni vidljivi svijet, tako ne možemo proklamirati samo svjesni dio naše psihe kao realnost i poricati snagu podsvijesti. Podsvijest postoji i utječe na naše djelovanje, mišljenje, snivanje, na cijelo naše bivanje. Moglo bi se pretpostaviti da ono nesvjesno govori drugim jezikom, simboličkim, arhetipskim jezikom kojeg treba odgonetnuti i interpretirati. Tu smo opet kod Freuda i Junga.

Ali, što bi bilo ako pretpostavimo da nas i u budnoj svijesti vode simbolička i arhetipska značenja, samo što to ne primjećujemo? I što bi to značilo za naše asocijacije s onim „nevidljivim“?

Had je, kao što je poznato, bio bog dubina, bog nevidljivih stvari. I on sam je bio nevidljiv, što bi moglo navesti za zaključak da je onaj nevidljivi sklop upravo Had, a da je ono suštinsko „šta“, što održava stvari u njihovom obličju, tajna njihove smrti. Pa ako, kao što kaže Heraklit, priroda voli da se skriva, priroda tada voli Hada.

Priča se da u Gornjem svetu Had nema ni hramova ni oltara; susret s Hadom u tom se svetu doživljava kao nasilje, napastvovanje (otmica Persefone; nasrtaji na prostodušne nimfe vegetacije Leuku i Mintu, pored toga videti Ilijadu i Pindar). On je zapravo toliko nevidljiv da se u čitavoj umetnosti antičke Grčke ne može naći idealizovani prikazi ovog boga, što nije slučaj s drugim, nama poznatim bogovima. Izuzev orla, koji ukazuje na njegovu mutnu vezu s bratom Zevsom, Had nije imao tipične oznake. Na zemlji mu nema traga, nijedan rod od njega ne potiče, nijedno pokoljenje.

Hadovo ime retko se koristilo. Ponekad su ga nazivali ‘nevidljivi’, češće Pluton (‘izobilje’, ‘bogatstvo’) ili Trofonije (‘onaj koji hrani’). Ova Hadova prerušavanja neki tumači shvataju kao eufemizme u cilju prikrivanja straha od smrti: ipak, ako je tako, zašto se koristi baš taj, a ne neki drugi eufemizam? Možda se Hadmože opisati Plutonom, u smislu u kojem je Platon razumeo ovog boga. U tom slučaju, Pluton upućuje na skriveno izobilje ili bogatstvo onog nevidljivog. Onda možemo razumeti jedan od razloga što nije bilo kultova i žrtava u čast Hada: on je onaj koji je bogat, onaj koji daje hranu duši. Ponekad je izjednačavan s Tanatosom (‘Smrću’) o kome je Eshil pisao: ‘Smrt je jedini bog koji ne voli darove i ne mari za žrtve ili levanice, koji nema oltara i ne dobija himne…’“⁴

Što ako je arhetip Hada stvarno skrivena uputa na suprotnost onog što obično asociramo sa carstvom mrtvih? Što ako ljudski život može samo postojati u rasponu između „mrtvog“ i „živog“, između „vidljivog“ i „nevidljivog“? Hillman istražuje taj fenomen na razne načine: etimološko, povijesno, ali i istovremeno u raznim načinima čitanja koji su nastali. Grčka politeistička mitologija mu je zahvalni izvor za razumijevanje čovjeka i svijeta. O Bogu u carstvu mrtvih i njegovo značenje (to znači značenje onog aspekta ljudske egzistencije koja je konfrontirana smrću) on piše:

Sklonost Hadu podrazumeva da se svi aspekti duševnog procesa moraju čitati u svetlu svrhe, ne samo kao deo sveopšteg ljudskog napredovanja prema smrti, nego kao pojedinačni događaji koji toj smrti pripadju i do kojih u njoj dolazi. Svaki aspekt je u sebi dovršena predstava, koja ispunjava svoju svrhu, koja je u isto vreme beskrajna, ali ne doslovno, u smislu vremena, nego u smislu da je bezgranična u svojoj dubini. Drugim rečima, ne možemo se nigdje zaustaviti zato što kraj nije u vremenu nego u smrti, pri čemu smrt označava ‘ telos’ ili izpunjenje bilo čega; ili se pak možemo zaustaviti bilo gde, budući da, s finalističkog stanovišta, svaka stvar sadrži u sebi svoj kraj. Cilj je uvijek sada.⁵

Hillmanovi opis se može jednako primijeniti na jamu, jer ju tako doživljavamo: kao beskrajnu dubinu, a i istovremeno ispunjenje. Iz jame rominjaju (ili su nekad rominjale) hranjive vode podzemnih tekućih žila, preplavile su zemlju i nosile plodnost, a istovremeno su nedokučive dubine koje nas podzemno povezuju s drugim mjestima. Dragutin Hirc o Sušičkoj jami spominje još ovo:

Od ovoga ždriela, pa do utoka u Vinodolku zove se Ličanka FUŽINARKA, jer narod vrlo dobro znade, da je to ona voda, koja od Fužine dolazi. Kamenito korito u početku se suzuje, jer ga zatvaraju pećine, nu na jednom se razširi, prešav u ktlastu jamu, preko koje voda slapom pada. (…) Kad se je Fužinarka po nekoliko puta svila, kreće u Tribaljsko polje, aminuv zidani most na tri svoda, utiče kod ravnice Kadanj u Vinodolku. U jeseni i s proljeća, kad zaredaju gusti daždi ili kad se u gorskom kotaru snieg topi, pretvara Fužinarka Tribaljsko polje u jezero, na koje je onda n. Pr. Sa driveničke gradine zanimivo gledati. Voda ne odlazi na jedan put, vec polagano jenja, zemlja ju guta na nekoja ždriela,na koja je i izašla, a na veliko pripomaže u tom veliko ždrielo pod Humcem i drugo kod mjesta Pile.

Reći će gdjetko: liepo je to pripoviedanje, nu pita se, da li je Ličanka Fužinarka i obratno; ima li za to dokaza? Ima i nepobitnih. Kad Ličanka nabuji, izbacuje na sušičko ždreilo pastrve, frigalje (Phoxinus laevis) i druge ribe, koje u njoj žive, a osim toga i žagotinu (pilotinu) fužinarskih žaga.⁶

Jama na kraju nije samo jednosmjerna ulica u smrt, kao što ju volimo vidjeti. Dio je podzemnog sistema povezivanja koji ovdje na primjer povezuje mjesto Fužine u brdima (svijet Zeusa) s Tribljom u dolini (svijet Hada). Kako ta veza točno ide, to za ljudsko oko nevidljivo, ali da veza postoji, to se može dokazati. U nekim vremenima stanovnici ovoga kraja tu funkciju gledaju čuđenjem i strahopoštovanjem. Jama je tada izvor čudesnog života, poplavljuje polje poput dara i pokazuje skrivenu poveznicu s mjestima u visini, za koje je to jednako blagoslov jer ih na proljeću i u jeseni oslobađa od prevelike vode.

Kolektivna trauma

U drugim vremenima – recimo u 20. stoljeću – dominirala je druga karakteristika i proizvela isključivo negativno gledanje na ovaj krški fenomen (i možda na Dinarski krš općenito) u smislu mjesta jeze, smaknuća i tako kao mjesto kojeg treba izbjegavati.

I naravno, jedan i drugi ekstrem jest realan.

Danas vodeni putevi u krškim planinama nisu više toliko misteriozni kao za vrijeme života Dragutina Hirca. Speleologija je neumorno istražila i izmjerila, nove tehnologije su kamerama i drugim aparatima istražili mjesta do koje se nekad nije moglo doći. Tako i u Triblju. U međuvremenu postoje precizne karte o tokovima podzemnih rijeka, naposljetku i zato što se samo par stotina metra od jame izgradila hidrocentrala koja koristi upravo one podzemne snage i na njima generira struju.

Ono nevidljivo nije više tajna što, doduše, ne mijenja arhaičke ljudske asocijacije. Kolektivna traumatična iskustva 20. stoljeća preduboko su usađena, i našem će reptilskom dijelu mozga trebati još mnogo vremena dok ih ne sagledamo na drugi način.

Jer, o tome se radi kada mislimo o jamama. Kolektivna trauma.

Trauma psihe (pojam dolazi s Grčkog i znači „rana“) je reakcija na silni, nadmoćni singularni ili ponavljajući događaj za koji ne postoji rješenje. Individualna trauma je povreda za koju čovjek u trenutku događanja nije mogao naći odgovor, pred kojom nije mogao pobjeći ili obraniti se. Nije mogao stvoriti rješenje s kojim se događaj mogao obraditi, psihički preživjeti i pohraniti kao memoriju. Ljudi koji su iskusili situacije opasne po život ili postali svjedoci nemilih događanja, fizički žive dalje, čak i ozdrave. Ali psiha može ostati pod povredom ako nije našla strategiju savladavanja traume. Dogodi se onda da pogođena psiha ostane u nekoj vrsti „loopa“ i u glavi ponavlja događaj bez vidljive solucije.

Isto se može dogoditi na kolektivnoj razini specifične zajednice (mještani jedne doline, grada ili geografske regije poput Dinarskog krša). Jer je i tu potrebno fizičko i psihičko kao i emocionalno i mentalno ozdravljenje. A ono se događa uvijek kroz naraciju. Naracija ili priča traume je oštećena.

U traumatiziranom društvu (i u pojedincu) ta naracija govori o bespomoćnosti i inferiornosti. Doživljaj inferiornosti je drama traume. To znači: doživljaj nemogućnosti pronalaženja adekvatnog, oslobađajućeg odgovora na nadmoćno nasilje, na prirodnu katastrofu, na sudbinske događaje ili ljudsku okrutnost. Trauma je pad u navodnu realnost u kojoj je čovjek zauvijek izložen uništenju ili prijetnji smrću. Svijet koji se do malo prije sastojao od mraka i svijetla, od gornjeg i donjeg svijeta, od jednom je zaustavljen na samo jednoj strani. Povijest ostaje na vrhu i ne može pasti na suprotnu stranu da bi došla do izjednačenja. Zaštekala je u ponavljanju i rijeka dualnosti koja je sastavni dio zemljanog života ne teče dalje. A pošto je taj proces izuzetno bolan, pošto su pojedinac kao i kolektiv ostali zamrznuti na jednom mjestu, tako se povijesni događaji ponavljaju u psihi i pronalaze isto tako svoj fizički izraz u novim političkim konstelacijama. I još više: Postaju dio grupnog ili nacionalnog identiteta. Tamo gdje su se ljudi doživjeli bespomoćnima, tamo mora postojati veća sila koja je uzrok toga iskustva. To je dinamika počinitelja i žrtava s m akterima koji se mijenjaju. I to je isto realnost. To se ne može poricati. Na jamama je bilo ubojica i ubijenih. Na svim stranama, dokle god Dinarski krš doseže.

Sve naracije koje opisuju događaje oko jame su traumatični doživljaji koji su si ljudi počinili jedni drugima. Tamo se ne radi o prirodnim silama ili sudbinskim pojavama.

Samo se traumatično iskustvo ponavlja novim generacijama.

Ako je ono što se na kršu u 20. stoljeću desilo ponajviše generirano iz kolektivno traumatizirane psihe, onda bismo trebali razumjeti traumu koja je baza tih događanja. Naravno da je ta naša trauma samo jedna varijanta u općenito traumatiziranom svijetu u kojemu se trake nasilja i tragedija spajaju u kompliciranoj mreži.

U našem dijelu svijeta postoje u slici jame, doduše i neke druge karakteristične naznake. Kao što Hillman vidi paralelnost sna i donjeg svijeta odnosno carstva mrtvih, tako bi se moglo reći da postoji paralela između jame i najdubljeg mjesta naše podsvijesti. Cijela podsvijest je sveobuhvatna unutrašnjost krških planina sa svim svojim unutrašnjim rijekama i podzemnim jezerima, sa špiljama i vrtačama, s faunom tih mračnih mjesta.

Ali jama je specifična pojava unutar cjeline koja je, arhetipski pročitana, totalna suprotnost od svega što je život.

Možda zvuči cinično, ali nije svejedno kako ljudi međusobno nanose štetu i ubijaju se. Smrt nije najgora kazna koju ljudska zajednica može izgovoriti. Postoje smrti koje pored uzimanja života uključuju prokletstvo. Postoje kazne koje čovjeku u smrti uzimaju ime ili pravo na grob, što je inače samorazumljivo i u društvu kultivirano i ritualizirano. Takva ubojstva ne traže samo život pojedinca, ego i njegovo istrjebljenje. Čovjeku čak retroaktivno uzimaju pravo na egzistenciju kao i svakome koji je bio u kontaktu s tom egzistencijom, pravo na sjećanje. Kao što Had nije imao hrama u gornjem svijetu, nema više traga onih koji su izgubili život u jamama.

Ovo ne pišem da bi nepotrebno dramatizirala ili kopala po ranama, nego da bi istražila kolektivnu psihu u kojoj ljudi i povijesni događaji ne samo umiru, nego im je postojanje izbrisano. Kao da ih nije ni bilo.

Ako su gornji i donji svijet jedna cjelina, koji je to aspekt iz dubine podsvijesti koji motivira takvo djelovanje u gornjem svijetu?

Kao Njemica mogu reći da su mi povijesni oblici istrjebljenja poznati, ali vidim da imaju drugi oblik. Masovne smrti u Njemačkoj u Trećem Reichu nisu se dogodile na skrivenim mjestima u prirodi (ponekad i tamo) nego u organiziranim napadima (na primjer: Kristalna noć) i poslije u dobro razrađenoj mašineriji koncentracijskih logora posvećenih ubijanju koji su samo na površini izgledali kao nešto drugo, kao na pr. radni logori („Arbeit macht frei“). Pred očima svih. Stanovništvo je moglo znati što se dešava. Ali ljudi su okrenuli glave. Ta je komponenta još danas teški aspekt obrade kolektivne odgovornosti koja zapravo uključuje osobnu odgovornost. To istrjebljenje je bilo maksimalno depersonalizirano. Jedni su postali nositelji funkcije mašinerije, drugi objekt brisanja. A ostatak je predao svoju odgovornost i na taj način pristao na zločin. Zašto?, mogli bismo se pitati. Je li razlog tada bio jedino strah i nepromišljena poslušnost zbog ogromnosti aparata? Ili je možda stoljeće-staro ludilo veličine nacije, ideja inherentne nacionalne nadmoći i privilegiranosti koja je ljudima stvorila čak i osjećaj pravednosti kada kao nacija djeluju. Osjećaj nadmoći se manje pokazao zbog teritorijalne veličine. U zemlji pjesnika i mislioca su se narcizam i fašizam najprije etablirali na duševnoj razini. I tu se razvila nacionalna samo-slika u kojoj sve što po nekoj definiciji ne pripada ovom identitetu nema pravo na postojanje.

Mašinerija je naravno i progutala organizacije otpora. To je opis samo u grubim crtama. Naravno da je bilo i struktura koje su služile ljudskosti. Naravno da je bilo onih koji su branili susjede i rodbinu, skrivali progonjene i usudili se pokazati male i velike znakove otpora koji bi ponekad i uspjeli. Da, i u tom vrtlogu nasilja bilo je primjera ljudske veličine i empatije.

Ali, u većoj slici, strategija brisanja i negacije čovjeka bila je drugačija. Hladna, ne-osobna, iz neke mentalne logike.

Nasilje na jamama nije bilo depersonalizirano. Jako je osobno. Počinitelji moraju odraditi fizički posao, svojim rukama. Na jamama je bilo noževa i pušaka i pravih ljudskih ruka koje su gurnule svoju žrtvu u ambis. Bio je vjerojatno i kontakata pogledima. Tu je trebalo otpustiti posljednju individualnu moralnu i ljudsku kočnicu.

I trebalo je stvarno djelovati. Ništa ne prepustiti nekom aparatu ili drugima. Iako je bilo i na jamama (na primjer u Velebitu) masovnih ubijanja koja očito zahtijevaju određenu disocijaciju na strani počinitelja, još uvijek je to bio jako osobni fizički posao.

Događa se u vremenima mržnje. Mržnja je specifični izraz ljutnje, posebni oblik agresije. Bijes ili čista ljutnja nastane kada se prekorače osobne granice, kada se događaju povrede ili kada smo mi ili oni koje volimo ugroženi, pa se želimo obraniti i jednako vrijeđati.

Mržnja želi uništenje drugog.

Ali mržnja – ta njemačka koja je elaborirana duže i gotovo na filozofskoj razini, i ta akutna fizička na kršu – je samo simptom. Konc-logori i jame su simptomi iste traume.

A trauma ovdje ne znači samo trauma ubijenih, nego i trauma onih koji su postali ubojice.

Trauma – sjetimo se da to znači „rana“ – je posljedica većeg nasilja ili boli.

A mržnja je posljedica konflikta superiornosti i inferiornosti. Posljedica je iluzije i laži da se išta na ovom svijetu može riješiti na razini moći. Konflikt između kompleks boga i kompleksa manje vrijednosti.

A najekstremniji način pokazivanja moći je potpuna negacija drugog. Kao da ne postoji.

Kako je trauma psihološka pojava, a događaji u fizičkom svijetu tek rezultat poremećene psihe, rješenje se mora tražiti na psihološkoj razini. Ako se psiha, individualna i kolektivna, ne liječi, nije moguće očekivati druge politike, druge postupke, bitno nova rješenja. Nakon erupcije će se svijet uvijek prividno smiriti, nastat će privremeni mir, dok ta rana ne bude ponovno dotaknuta.

Dječja rana koja nikad nije izliječena, to je rana koja viče dubokim krikom iz destruktivnog djelovanja. O toj „rani“ piše Hillman:

Taj osnovni krik govori s receptivnim glasom djeteta u kojemu je subjekt postao objekt, jedan Ja u rukama drugog, onesposobljen dok vlastitu subjektivnost itekako tvrdi, znajući kako želi da bude tretiran. Njegova subjektivnost leži u tom kriku u smislu u kojemu organizira svoje postojanje. U tom osnovnom kriku čujemo i zahtjev kojeg pojedinac šalje svojoj okolini, pretvorivši prisutne u pomagače, u ljubavnike, ili trajne drugove (a thiasos), koji ga hrane, drže ga pažnjom, pouče ga ili ga slijepo prihvaćaju, koji ga nikad napuštaju ili obrnuto, od čijeg odbijanja bježi. Krik kaže, osim toga, na koji je način osoba nesposobna ispuniti vlastite potrebe, kako sam sebi pomoći, napustiti samog sebe..⁷

Ta osnovna rana se zove „ne mogu“ (nemam moći) i u Hillmanovoj psihologiji znači nemogućnost i impotenciju. Ona je ultimativno ograničenje koje se suprotstavlja životu sa svojim potencijalom prividno beskrajnih mogućnosti. Ona nas razbija u tisuće komadiće koje ne možemo skupiti i zalijepiti, nego nas vode do toga da u unutrašnjoj razderanosti hvatamo sad jedan, sad drugi fragment.

U toj dilemi biramo ponekad jednu ili drugu stranu, osjećamo se različito od drugih, mijenjamo se, samo da bi nas novi šokantni događaj bacio nazad u osnovni krik, što onda vodi do uvjerenja, da se ne možemo mrdati, da ništa ne ide dalje, nego da je sve kao uvijek. Čak i povijest psihoterapije se zbog ove očite dileme kretala naprijed i nazad.⁸

I rana je arhetip. Dijete je arhetip. To su slike s kojima si objašnjavamo funkcioniranje svijeta. Ali ispod arhetipa postoji realan svijet kroz koji pulsira život, a i mi smo dio tog života. I naše psihe su dio toga.

Rekli smo da svaki simptom nosi u sebi arhetipsko stanje ranjenosti. Iako je rana iskušana kroz simptom, ona nije isto što je simptom, Simptom je dio dijagnoze koja pokazuje na nešto drugo ispod njega.⁹

Ako dijagnoza govori o rani, što je onda moguće liječenje? Liječenje ne samo simptoma nego uzroka? Ono se nalazi, kao i u najviše slučajeva u prirodi, u ravnoteži.

Potrebno je obratiti pažnju na neuravnotežene pojave (samo)veličanja i (samo)poniženja. To nije jednostavna stvar i nije nimalo lako. Događa se u ekstremima. Točnije u ekstremima umiranja.

Ekstrem se pojavljuje tamo gdje odrasla osoba sama sebe doživljava kao bespomoćno dijete (ili „puer“ kako ga Hillman latinski zove) koje, i kada odraste, skriva tu ranu. Istina te odrasle osobe, u svemu što dira osnovnu ranu, je zapravo istina djeteta koje nekad nije moglo riješiti problem. To je bolno, ali ono što je zapravo trebalo umrijeti u tom trenutku jest iluzija beskrajne kontrole nad životom. Ako čovjek tu pravu istinu ne nauči, da nema kontrole nad životom, onda će vječno stvarati situacije u kojima si želi dokazati nadmoć nad drugima, ili obrnuto, u kojima pati zbog doživljene nemoći. To se onda očituje u obliku rata, konflikta, mržnje, itd.

Kada se dijete razvija u odraslu osobu, neizbježno se susreće s iskustvom vlastite smrtnosti. Inferiornost i superiornost su oblici „ega“ koji to ne želi prihvatiti.

Terapija mora dirati tu točku; mora se odmaknuti od lijepe ranjenosti prema stvarno doživljenoj boli. Arhetip, sjetimo se, generalizira, jer je arhetip univerzalan! Hajdemo to nedvojbeno razjasniti! Udubite se u oštećenost, u izopačeno, u ono što krvavi, pregledajte organe – jetru, rame, nogu ili srce. Svaki organ ima potencijalnu iskru svijesti, a patnja oslobađa tu svijest, pretvara ju u spoznaju… (…) „Svijest umiranja“ se oslobađa kroz ranu.¹⁰

Udubite se u jame, moglo bi se s Hillmanom reći, na mjestima gdje se pojavljuju simptomi jame. Ono što se desilo na jamama, i jednako tako u njemačkim konc-logorima, bilo je s jedne strane dječje-nasilan, a s druge potpuno apsurdan izraz nadmoćne strane da u skladu s nacionalnom samo-naracijom izbjegne vlastitu smrtnost kroz uništenje drugog. Jedini način na koji se to može zauvijek zaustaviti jest da se kroz prihvaćanje smrti stigne do svijesti o umiranju i trpljenju ultimativne ograničenosti života. Individualno i kolektivno.

Ta svijest umiranja, ili spoznaja o umiranju, može liječiti ranu, jer rana nakon toga nije više potrebna. U tom smislu rana je lijek za puer-svijest i, nakon ozdravljenja, nastupa „ranjeni iscjelitelj“.¹¹

Fragmentacija koja nastaje pri traumatizaciji se mora osvijestiti i kroz svijest i spoznaju biti prepoznata kao iluzija.

Iscjeljenje onda ne dolazi jer smo zacijeljeni, integrirani, nego od svijesti koja probija fragmentaciju. ¹²

I na razini kolektiva postoji proces individuacije (po Jungu) koji se mora dogoditi pojedincu kao i zajednici. Unatoč tome što čovječanstvo doživljava veliki razvoj i nove tehnologije, postoji ta bolna točka u kojoj počinje ljudski pad u emocionalnu nezrelost u kojoj se događaju rat i uništenje. Uništenje koje donosi smrt.

To je toliko besmisleno kao da netko, koga revoltira činjenica što mora disati, pokušava samo udisati, a odbija izdisati.

Smrt, iako jednostavno nužni i prirodni dio života na zemlji, uvreda je narcizmu koji pokreće spirale nasilja.

O tome govori arhetip jame. O neodvojivosti života i smrti.

***

***

***

Jama Ržani do na cesti između Popova polja i Ljubinja u Hercegovini, dekoracija 2005

*

Jama kod Šurmanaca, Hercegovina

*

Huda jama, Slovenija

*

Veličani, Popovo polje, spomen-kosturnica za Srbe stradale tokom Drugog svjetskog rata u jami Ržani do u Popovu polju

*

Jama Ržani do, dekoracija 2020

S kim se trebaš obračunati?

Krške jame masovne grobnice

Piše Ivo Lučić

„Jednog dana će te zemlja progutati!“. To je vjerojatno jedna od najfatalnijih prijetnji koje vam netko može uputiti. Ne zna se koji je oblik gutanja zemlje strašniji od drugog, meni se čini da je to bacanje u jame kao egzekucija nad ratnim protivnicima. U kršu je to, vjerojatno, staro koliko i ljudska kultura. Međutim, tekstovi o tome redovito reduciraju kompleksnost teme. Kao da je teže o tome pisati nego što je to nekome učiniti. Uistinu, o tome je teško pisati. Prvo, o tome u prošlosti nema baš dokaza. Oni se pojavljuju tek u moderno doba. Ima nešto legendi, nije mi poznato da ih je itko skupljao. Drugo, onaj koji piše nije sivonja s jame, nego zaprepašteno čeljade. O toj užasnoj praksi nije lako ni razmišljati, i ona te zapravo tjera u kvantitativni stil, protivi se ulaženju u bit problema.

Geoznanstvena objašnjenja jama su jasna. To su ulasci u kanale bivših ili aktivnih podzemnih tokova. No, naša čeljad ih doživljava kao nespoznatljiv moćan svijet koji može progutati skoro sve što je na površini zemlje. Od suvišnih predmeta i nepotrebna smeća, do ljutih neprijatelja koje ćeš u njih baciti čim toliko moćna situacija ukloni uobičajene ljudske obzire. Koga u njih baciš, nestao je zauvijek. To je podsvijest bacanja u jame.

O razmjerima te praksi u mirna vremena, dokazano svjedoči volonterska speleološka akcija Čisto podzemlje, koju je pokrenuo speleolog Ruđer Novak s kolegama. Od 2015. očistili su više od 80 jama. Iz jedna od nedavno očišćenih, Maklenske jame kraj Broda Moravica, u drugoj polovici studenoga 2023., izvadili su četiri kubika otpada s dubine od oko četrdeset metara, uključujući i jednog crvenog fiću.

Speleolozi Čistog podzemlja se susreću s raznim neeksplodiranim bombama i projektilima, veš mašinama, lešinama životinja… kažu da se nisu sretali s ljudskim ostacima, ali Andreju Mihevcu (1952-2024) Logatca u Sloveniji je to jedno od najranijih i najdramatičnijih speleoloških iskustava. Praksa bacanja ljudi u jame kao osvetničke vrsta ratovanja, bila je široko prisutna u Dinarskom kršu – ali i drugdje – tokom dvadesetog stoljeća, najviše i najsnažnije za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ondje su užas nepravde i okrutnost mučenja spojili s mješavinom strahova, osvete i neobjašnjivih svjetova koja podzemlje definira kao pakao i ostaje nedodirljivo na neodredivo vrijeme. Ne postoji gore iskustvo krškog krajolika od mreže jama masovnih grobnica.

Povijest kao duplja

Povijest te strašne prakse jednako je mračna i nepoznata kao duplja nepoznate jame. Tek u gornjem dijelu ostane osvijetljen krug i dolje niže pokoji patrljak stijene. Stara svjedočanstva su uglavnom legende, definirane tupom sudbinom i ahistorične su. Svatko će u svom kraju u starim periodičnim izdanjima naći nešto nalik legendi o tome kako su pohlepa i zavist dovele do tajnog nestanka neke osobe, čija će se sudbina raspetljati u klupku zločina, a pravda izići iz zemlje i namiriti svoje.

Ne znam jesu li široko rasute legende o zlom gospodaru Gavanu prethodile vremenu u kojem je čovjek uzeo božju kaznu u svoje ruke, ali one govore nešto slično. Gavan je, navode rječnici, „naše ime dano bogatašu u evanđelju Lukinu 16,19 —31, preneseno u folklornu pripovijest“. U evanđelju na tom mjestu za bogataša nema imena, pa mu je folklor dao ime Gavan „da bude paralela prema siromahu koji se zove Lazar.“ Ime je dobio jer je bio strašno osion i pokvaren, upravo ogavan.

Legenda kaže, kada je Bog poslao svoje izaslanike da vide koliko ga ljudi poznaju i poštuju po zemlji, sreli su toga neimenovanog vladara, koji je bio najgori od svih najgorih primjera. I Bog ga je kaznio urušavanjem njegova zla carstva. Na mjestu gdje su bili njegovi dvori i danas se vidi dramatično urušen krajolik, najčešće ispunjen vodom. Jedno od Plitvičkih jezera je Gavanovo jezero ili Gavanovac. Lokalitet Krinj kod Hrvaca nedaleko Sinja krije Gavanovo carstvo ispod Vrljića jezera, danas vele Stipančeva jezera. Tu je nekada bio Širin grad, dvori vladara Gavana. Malo južnije je Crljeno (Crveno) jezero u Imotskom. Legenda se veže i za izvor Sopot kod Risna, premda ne i za samo ime izvora. Također, Gavanovi dvori bili su i na jezeru na Durmitoru, na Blatnom jezeru u Mađarskoj, na Gavan jezeru (Lacul Găvan, Predeal) u Rumunjskoj sjeverno od Bukurešta, i drugdje.

Prvi trag da bi jame zbog političkih razloga mogle biti upotrijebljene kao mjesto nasilne smrti ljudi povezan je s Istrom. Možda je ondje upamćeno zbog pismene tradicije koje je južnije nedostajalo. Od tada će jame masovne grobnice ondje nositi zlokoban naziv fojbe. Taj je izraz u suvremenom značenju vjerojatno prvi upotrijebio svećenik Giovanni Bennati podrijetlom iz Pirana. On je u drugoj polovici 19. stoljeća zabilježio stihove: „…Labin ima ugljen koji može izići van da potpalimo bilo kome. U Puli je arena, Pazin ima fojbu u koju bacaju one koje nešto svrbi“. „Time je vjerojatni mislio na nacionalno ‘previše’ zapaljene Slavene“ (Pirjevec i ostali 2020, 31).

Zatim je Giuseppe Cobol, koji je nakon Prvog svjetskog rata postao zagriženi fašist pa ministar javnih poslova, 1919. objavio knjigu u kojoj je navedene stihove ovako preoblikovao: „Pazin ima fojbu/ u koju će biti bačen svatko/ tko je previše ohol.“, a ministar Giulio Italico u časopisu Gerarchia 1927: „U fojbe ćemo pobacati sve koji ne govore Danteovim jezikom“ (Pirjevec i ostali 2020, 32).

Pirjevec ističe da nema materijalnih dokaza da su fašisti tijekom dvadesetogodišnje vladavine to i učinili, ali postoje usmena svjedočanstva Tršćanin Raffaell Camerini, koga su zbog židovskog podrijetla odveli na prisilni rad u rudnik boksita u blizini Labina, kazao je da su talijanski fašisti noću iz svojih domova nasilno odvodili muškarce te ih u blizini Vineža, Kršana i drugih obližnjih krajeva u kojima su bile fojbe, nakon hica u potiljak bacali u ponor (Pirjevec i ostali 2020, 32).

Od 6. rujna 1930. Bazovicu prati žalostan glas zbog ubojstva tri Slovenca i jednog Hrvata domoljuba, koji je ostavio dubok trag u povijesnom sjećanju Slovenaca. No, unutra su vjerojatno bila trupla talijanskih vojnika s kraja Prvog svjetskog rata.

„Bacanje ljudi u fojbe čak je nudilo inspiraciju za smišljanje novih stihova na melodiju koja je bila omiljena u to doba. U Trstu su je preuzeli pripadnici Desete flotile Talijanske ratne mornarice, X. MAS: ‘Dođi, u Istri je fojba, tamo pored Kopra, pripremljena za tebe…’“ (Pirjevec i ostali 2020, 33).

No, kasnije ćemo doznati, da su već u to vrijeme sasvim izvjesno postojale masovne egzekucije nad jamama u istočnoj Hercegovini, s jasnim znakom političke osvete. Prvo javno zabilježeno masovno bacanje u jame dogodilo se 1914., kad je u Golubnjaču bačeno 18 Muslimana stanovnika Korita (Kubat i Čampara Hako 2015). U Koritima je prije stradanja živjelo 74 muslimanske i 14 pravoslavnih obitelji, i od tada u tom selu više nema Muslimana (danas Bošnjaka). Nisu poznate okolnosti stradanja, samo se kaže da su do „dolaska srpske vojske“ Muslimani živjeli mirno sa svojim komšijama pravoslavcima (Kubat i Čampara Hako 2015). Bošnjačka historiografija smješta taj događaj u kontekst „genocida nad muslimanima“ ili Turcima koji su počinjeni na području Crne Gore i istočne Hercegovine u procesu oslobađanja od Osmanskog carstva, što otvara mogućnost da su se slične egzekucije događale i prije. Budući da su u jamu masovno pobacani Dizdarevići, te manji broj Čustovića i drugih, jama je prozvana Dizdaruša.

Pedesetak kilometara jugoistočno od Korita, na Trebjesi, brdu iznad Nikšićkog polja u Crnoj Gori, i deset godina nakon što su u jami završili Muslimani, žandari Kraljevine SHS na smrt su prebili i mrtva u jamu bacili crnogorskog majora, jednog od vođa Božićnog ustanka (1918. i 1919.) Šćepana Mijuškovića (Adžić 2020)¹.

Drugi svjetski rat, kulminacija zločina povezana s jamama

Neposredno nakon osnivanja NDH, već u travnju 1941. počela su uhićenja Srba i bacanja u jame po Lici, u lipnju u jame Kupreškog polja, u Koritsku jamu kod Bileće i jame na Gatačkom polju, u nekoliko jama u okolici Ljubinja, kasnije oko Trebinja i sela oko Čapljine i Ljubuškog, a do kraja lipnja sela oko Kulen Vakufa. U srpnju su se zločini proširili oko Glamoča, a do kraja srpnja oko Donjeg Lapca, Korenice, Slunja, i po Cazinskoj krajini. Početkom kolovoza spominju se jame kod Kostajnice i Duvna, Perušića, Stoca, jame na Velebitu, a u nekima se stradanja ponavljaju. Tako je počeo najcrnji val zloupotrebe jama za masovna stradanja, kojeg su okončali partizani 1945.

U mnogima od tih jama, razmjeri stradanja ni do danas nisu poznati. Na primjer: Koritska jama na pola puta između Gacka i Bileće. Ustaše su pohapsile domaće stanovništvo, dovele u blizinu jame, te ga ondje dijelom pobile a dijelom žive bacali u jamu.

Prema ustaškom izviješću ubijeno je 167 ljudi, Zemaljska komisija FNRJ je utvrdila brojku od 152, u selu je 1956. izgrađen spomenik s pločom na kojoj su navedena imena 133 žrtve i navodom da su u kosturnici nalaze ostaci 155 žrtava (136 stanovnika Korita i 19 iz Gacka). (Čučković 2003). Literatura navodi iskaz ustaškog rojnika Mahmuta Tanovića da je u jamu bačeno 186 ljudi.

Dvojica preživjelih, Radovan Šakota i Dušan Jakšić, uspjeli su se sljedeće noći izvući iz jame i pobjeći u crnogorsko selo Crkvice. Iz toga sela, kao i iz sela Vrbice, Somine, Crni Kuk, i drugih, u subotu 7. lipnja oko podne došli su seljaci i izvukli iz jame još šestoricu živih nesretnika.

Svjedoci su stanje u jami opisali riječima: „Dolje su bile izmiješane kosti, krv koja se prikupljala u baricama i oticala potočićima. Mračna humka je podrhtavala od znakova života“. (Čučković 2003, I, 357)

Iz jame su izvučeni Milija Bjelica, Vidak Glušac (predahnuo nakon 24 sata), Rade Svorcan, Vlado Glušac, Obren Nosović, i Aćim Jakšić. Njihovi životni putovi su se nakon ovog iskustva razišli: Milija Bjelica, liječio se u bolnici u Nikšiću i otišao u partizane, dočekao oslobođenje i otišao živjeti u Gajdobru. Rade Svorcan poginuo kao četnik od rane u borbi s partizanima. Vlado Glušac poginuo kao partizan 1942, u borbi s četnicima. Radovan Šakota, koloniziran u Gajdobru, umro 1976. Obren Nosović je preživio rat, ne kaže se na čijoj strani. Aćim Jakšić, bio je u četnicima, navodno ga ubili partizani 1944. u Beogradu. Dušan Jakšića je postao četnik i, prema neprovjerenim informacijama, ubili ga partizani. Prethodno su ga zvali da da se okane osvete, u koju je bio duboko ogrezao osvećujući se nad muslimanskim stanovništvom u Berkovićima.

Čučković (2003) u dvotomnoj knjizi opisuje stradanja povezana s 35 jama u Hercegovini tokom Drugog svjetskog rata. Jedna od najvećih tragedije odigrala se na jami Golubinki ili Ararovoj jami kod sela Šurmanci, gdje su dovedeni seljaci iz Prebilovaca. U tome selu na Neretvi je u svibnju 1941. bilo 994 stanovnika, a nakon Drugog svjetskog rata ostalo je 172 živih. Ustaše su poubijale 830 stanovnika od kojih je 622 bačeno u jamu (Čučković 2003b, 120). Nestale su cijele brojne obitelji u mučenju, silovanju žena, i mnoštvu neiskazivih muka.

Osim u Hercegovini, prema dostupnim podacima, najviše jama masovnih grobnica u to je vrijeme nastalo u Lici. Prema dokumentu koji su potpisali Srpsko narodno vijeće, Koordinacija židovskih općina u Republici Hrvatskoj, Udruženje „Jadovno 1941.“ i Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, a objavila Dokumenta, utvrđene su 32 „bezdane“ jame, stratišta Srba i Židova koje su bile povezane s ustaškim logorom Jadovno. Speleološki su istražene samo Šaranova jama, Jamina i jama Sveta Ana. Đuro Zatezalo je utvrdio brojku od 40.123 osobe ubijene u tom logoru od 11. travnja do 21. kolovoza 1941. godine.

Istodobno, slične zločine su počinile četničke snage. Čučković ističe jamu Čavkaricu nedaleko od sela Trusine poviše Dabar-polja. Bošnjački autori Kubat i Čampara Hako (2015) ističu da su domaći četnici pokupili muslimanski narod bilećkih Rudina, Dabra, Orahovica, Đeča, Fatnice, Kačnja, Kalca i drugih okolnih sela, Plane, Njegovanovića, Šakotića, kao i svih ostalih muslimanskih mjesta iz Dabarskog polja. Čučković smatra da se nije preporučljivo upuštati u broj žrtava dok „zvanične podatke ne uradi Savez boraca Bileće“, međutim bošnjački autori tvrde da je u toj „turi maljem umoreno i u jamu bačeno 704 muslimana bilećke i stolačke općine za jedan dan“. Bilo je to 3. rujna 1941. Jedina je preživjela Hadžera Ćatović-Bijedić, koju su nakon 73 dana iz jame izvukli lokalni čobani.

Vodili su manje grupe ljudi nešto poviše doline, a nikoga nisu vraćali, nego su stalno dolazili po nove. Mene su poveli i sa mnom je bilo još troje ili četvero. Držala sam u naručju jedno dijete, koje nije imalo više od godinu dana. Kad su me doveli blizu jame oteli su mi to dijete, rano moja i razbili ga od stijenu. To je bio užas i poželjela sam tog trenutka sama sebi smrt. Proklinjala sam majku koja me rodila. Začepila sam oči rukom da ne gledam te užase i valjda sam se onesvijestila. Došla sam sebi u dubini jame Čavkarice.

Imala sam osjećaj da mi je sve polomljeno i iščupano. Boljelo me je na svakom mjestu moga tijela. Čula sam vriske, osjetila da ljudi padaju dolje u dubinu mimo mene. Shvatila sam da sam se zaustavila na jednom banku.

Ja ne znam kada su oni završili ovaj zločinački posao i kada su vaške (psi) otišli. Čula sam da su se ljudi i dalje patili, krkljali su i u mukama umirali. Ja sam se sklonila u stranu ispod jedne stijene da ne bi na me padali leševi ovih nesretnika. Jedna moja rodica je živjela sa mnom malo duže. Umrla je, mislim, trideseti dan.

Nekoliko puta sam molila Boga da mi dušu uzme, pa da jadnica počinem. Doletjele su mi čavke (tice) no ja nisam bila sigurna tada, mislila sam da sanjam i da je to moj košmar. Jedna mi je sletjela na prsi i dotakla me do mojih unakaženih grudi. Nisam se uplašila jer ja tada više nisam imala straha i ništa me više ne može uplašiti. Bilo mi je lakše jer je uz mene bilo nešto živo, ubrzo je došlo više ovih tica. Ove tice vole meso, pa su me počele glodati; ščepala sam jednu rukom ostale su odletjele iz jame. Odvrnuh joj glavu te poteče čavčija krv, popila sam tu krv i jela njeno meso.

Ukupno 73 dana u jami osim čavčijeg mesa jela sam hranu koju su ponijeli na put brojni seljani, te svoju koju sam ponijela. Ponekad su mi čobani bacali ponešto hrane kad bi čuli moj glas iz jame. Rosu sam pila, koja je bila u jami, naročito kad kiša pada. (Kubat i Čampara Hako 2015, 387, prema: Pervan, Tahir 1993. Čavkarica, Sarajevo).

Na drugom mjestu Hadžera je s puno više dramatike govorila o svom boravku u jami: na kraju nije ni jela ni pila i bila se pomirila sa smrću. Kad je Bog drugima dao, što bi ona bila drukčija, računala je. Tako, nije odmah ni prihvatila kad su joj čobani odozgo ponudili da je izvuku. A kad je sutradan pristala da je izvuku, bilo je to uz uvjet da je više ne vrate dolje.

Četničkih zločina bilo je i drugdje, poput Dabine jame u blizini Donjeg Srba, iznad sela Brotnja, općina Gračac. U ljeto 1941. četnici su pobacali u jamu obitelj Ivezić. Nestalo je 32 člana. Ostaci 19 žrtava ekshumirani su 27. srpnja 2014. godine.

Povlačenje Italije u rujnu 1943. otvorilo je priliku za veće uspjehe partizana. S njime je došla i partizanska osveta. U rujnu 1943. ubijali su u Kaštelima. Mjesto zločina je bila Kevina jama blizu sela Radošić u Općini Lećevica u Dalmatinskoj zagori, na oko 30 km udaljenosti od Splita.

No, najveći politički odjek imale su jame u Istri i Krasu krajem ljeta i početka jeseni 1943. Nakon pada Italije, većina Istre nije bila ni u čijem rukama. Došlo je do bezvlađa u kojem je izbio narodni ustanak prožet patriotskim i antifašističkim zanosom. Ljudi su preuzeli oružje od onih koji su ga imali (Pirjevec i ostali 2020, 37). Kaotično stanje omogućilo je rasplamsavanje etničke i društvene osvete, koje vodstvo antifašističkog pokreta nije moglo kontrolirati (Pirjevec i ostali 2020, 38). Žrtve su bili brojni Talijani i talijanizirani Hrvati, više ili manje fašistički uglednici (Pirjevec i ostali 2020, 39). Kasnije su za optužbe izvodili pred prijeki sud. Kako je jedan od osuđenih u Pazinu uspio pobjeći, odlučeno je da se ubuduće likvidacije provode u blizini fojbi, u kojima

e ubijeni odmah biti pokopani (Pirjevec i ostali 2020, 43).

Čini se da su masovna pogubljena u Sloveniji najviše povezana bila povezana s vremenom nakon što su Partizani došli na vlast 1945. Najviše ih je bilo od svibnja do srpnja 1945, dakle nakon završetka Drugog svjetskog rata. Među stradalima je najviše vojnih gubitnika rata i civila. Pogubljenja pripadnika njemačke manjine i domaćih kolaboracionista potrajala su do siječnja 1946. Broj žrtava ostao je nepoznat (Ferenc 2005).

Ekshumacije

Jedna od prvih ljudskih reakcija na navedene zločine je pokušaj vraćanja dostojanstva stradalih, obilježavanje mjesta, potom ekshumacija unesrećenih i ponovno sahranjivanje uz ljudske počasti. Makar, ima glasova koji smatraju da je to novo remećenje mira žrtava.

Prva zabilježena ekshumacija koja sam mogao primijetiti u literaturi odnosi se na majora Mijuškovića. „Narod“ je poslije 70 dana pronašao njegovo tijelo u jami, a obdukcija je pokazala je ubijen „tučom“ (Adžić 2020).

Slijedi iskopavanje stradalih iz Koritske jame, u listopadu 1941. To su učinili domaći ljudi i talijanski vojnici, ali se ne zna koliki broj tijela su iznijeli vani ni što je s njima učinjeno (Čučković 2003, 391). Nad stradalima te jame vlast je povela brigu nakon Drugog svjetskog rata. Osnovan je Odbor za vađenje kostiju koji je 1953-1956 utvrdio da je izvađeno 186 lubanja. Kosti su položene u kosturnicu. Cijele lubanje su složene na police, a izlomljene su složene u dva sanduka. Godine 1962. postavljena je spomen ploča na kojoj se kaže da su na tom mjestu 3. juna 1941. okupator i njegove sluge ustaše zvjerski ubile 130 rodoljuba toga kraja. Na dan 2. juna 1991. otkrivena nova spomen-ploča, na kojoj je umjesto petokrake i lente stavljen krst.

Nakon što su Nijemci zauzeli Istru, pulski vatrogasci i skupine rudara su u jesen 1943. i početkom 1944. ekshumirali jame po Istri i izvukli ukupno 204 tijela od čega oko 20 Nijemaca, dok su u jednoj jami našli 17 partizanskih kapa.

Davor Mandić (2022) navodi da je u ekshumacijama koje su trajale od kraja listopada 1943. do travnja 1944. istraženo ukupno 18 lokaliteta, od čega 14 prirodnih jama (9 ih je bilo u Istri a 5 na Kvarneru), 2 boksitne jame i 2 uvale. U njima je nađen 271 stradalnik koje su ustaničke vojne vlasti na temelju odluke Vojnog suda u Istri osudile na smrtnu kaznu, i 4 s Cresa, ukupno 275 osoba. U prirodnim jamama ih je nađeno 197, u boksitnim jama 58 i u uvalama 21 osoba. Mandić navodi ime i prezime za gotovo svaku stradalu osobu.

Nakon završetka rata Trst sa zaleđem su ostali otvoreno pitanje, pa je talijanska strana inzistirala na potrebi da masovne nevine žrtve Bazovice ekshumiraju. Britanska iskopavanja, koja su trajala od kolovoza do studenoga 1945., rezultirala su izvlačenjem posmrtnih ostataka devet njemačkih vojnika i jednog civila kao i ostataka konja. Neke skupine iz Trsta nastavile su istragu. Zapovjedništvo vatrogasaca iz Trsta 1951. je izdalo priopćenje da je na području Furlanije, Goričke i Tršćanskog krasa istražena 71 jama od kojih su 32 bile prazne, a iz ostalih su iskopana 424 trupla od kojih 217 civila i 247 njemačkih vojnika (Pirjevec i ostali 2020).

Novi val ekshumacije jama u Hercegovini vodili su od oktobra 1990. do jula 1991. stručnjaci s Medicinskog fakulteta iz Beograda, vojne vlasti i speleolozi iz Trebinja. Radili su bez naloga istražnog suca, nisu ga pribavili.

Dožić (1995) navodi iskopavanje 22 jame od Ljubinja do Glamoča i sedam stratišta. O nekim jamama izvještava detaljno, kao npr. o Jagodnjači na lokalitetu Ržani do, čiji je otvor bio betoniran. U jami dubokoj oko 40 metara nanos zemlje i kamena dosezao je do oko 3,5 metra ispod površine, zatim je išao sloj kostiju, pa opet tako do dna. Po butnim kostima je zaključeno da je pronađeno najmanje 236 žrtava, uglavnom odraslih muškaraca između 25 i 50 godina, od kojih je identificirano 16 žrtava. Ističu da je veliki broj žrtava dospio živ u jamu, da je imao povrede oštrim ili tupim predmetom, a da je samo jedna žrtva imala na lubanji trag vatrenog oružja.

Za jamu Golubinku kod Šurmanca kaže da su očevici kazivali da su „ustaše kraj otvora jame trgale sasvim malu decu iz majčinih ruku, hvatale za noge, udarale o stenje i bacale u jamu“. (Dožić 1995, 368).

Za jamu Kapavicu kod Ljubinja mještani „nisu dozvolili da se kosti iznesu na površinu i pregledaju, iako su već bile na dnu upakovane na uobičajen način. Odlučili su da kosti ostanu u jami ‘Kapavici’, i da se iznad nje sagradi crkva, odnosno manastir.“ (Dožić 1995, 371). Kosti koje su iznesene iz jama sahranjene su u spomen kosturnice koje su napravljene u obliku kapelica.

Najozbiljniji pristup ekshumacijama pokazale su državne vlasti u Sloveniji. U njoj je 24. listopada 1990. osnivano Povjerenstvo Izvršnoga vijeća Skupštine Republike Slovenije (RS) za rješavanje pitanja povezanih s namjenom i uređenjem grobišta u Kočevskom Rogu. Mijenjalo je pripadnost ministarstvima i kasnije preimenovano u Povjerenstvo Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja prikrivenih grobišta. Ukupno su od prvih demokratskih izbora do potkraj 2022. u Sloveniji istražena 224 grobišta i mjesta smaknuća, među kojima je iz njih 91 izvršeno cjelovito iskopavanje žrtava, iz 31 samo djelomičan iskop, a na mjestu 102 grobišta sondiranjem potvrđen nalaz ljudskih skeletnih ostataka. Ekshumirani su skeletni ostaci 8455 žrtava (Ferenc 2022). Za vrijeme jednog istraživačkog razdoblja od ranije (od 2002. do 2005. kad je otkriveno 410 masovnih grobnica – Ferenc 2005), pokazalo se da su oko četvrtine masovnih grobnica prirodne krške jame.

Ferenc ističe da je između 2010. i 2015. resorno Ministarstvo za rad gotovo posve zaustavilo uređivanje prikrivenih grobišta, te da su istraživanja i iskopavanja od 2016. do 2022. opet dobila na dinamici. Dugogodišnji voditelj povjerenstva Jože Dežman razriješen je 2023. s mjesta ravnatelja Muzeja novejše zgodovine Slovenije zbog spajanja njegove ustanove s Muzejem slovenske neodvisnosti u Muzej novije i suvremene povijesti Slovenije. Time je prestao njegov rad u Povjerenstvu, što njegovi suradnici smatraju potkopavanjem rada Povjerenstva.

Slična Komisija – Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava – osnovana je u Hrvatskoj početkom 1992. godine. Ona je na prvoj sjednici smatrala da su žrtve fašizma dovoljno istražene, pa je Komisija stavila naglasak na prikupljanje podataka o pripadnicima vojnih postrojbi NDH i civila koji su stradali od NOV, POJ-a i komunističkih vlasti u ratnom i poratnom razdoblju. Izvješće iz 1999. tabelarno navodi oko 700 otkrivenih grobišta sa žrtvama ratnih i poratnih ubijanja za koje se u rubrici počinitelji oko 630 puta označeni partizani, 65 puta četnici, četiri puta njemačka vojska i samo jednom ustaše. Komisija je uspjela utvrditi svega 331 Židova koji su stradali kao žrtve holokausta, te da je u jasenovačkim logorima za vrijeme NDH život izgubilo svega 2238 osoba (Goldstein 2023).

Član Komisije Slavko Goldstein usprotivio se Izviješću o radu iz 1999. i ocijenio da je ono najvećim dijelom zasnovano na jednostranim političkim predrasudama, te da vrvi tendencioznim manipulacijama i izvrtanjem činjenica, a kao cjelina prikriva utvrđene povijesne činjenice (Goldstein 2023). Ivo Goldstein smatra da je Komisija, koja je raspuštena 2002, počinila na polju kulture sjećanja u Hrvatskoj neprocjenjive i dijelom nepopravljive štete.

Potom su se u Hrvatskoj sporadično i zgodimice pojavljivale informacije o istraživanju jama masovnih grobnica. Tako, potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor izjavila je 10. rujna 2007. prilikom otkrivanja spomen-obilježja za 12 ekshumiranih žrtava iz Domovinskog rata kod jame Golubnjače u Lici, da su u Hrvatskoj do tada pronađene 143 masovne i preko 1.200 pojedinačnih grobnica, a na području Ličko-senjske županije šest masovnih grobnica (VRH 2007).

Kada smo za potrebe jednog članka u svibnju 2012. zatražili o tome podatke od hrvatskih državnih institucija, iz MUP-je odgovoreno da je do tada u Hrvatskoj evidentirana ukupno 731 lokacija, na kojima se nalaze 672 masovne grobnice i 174 pojedinačne grobnice. U njima je, prema procjenama, zakopano oko 90 tisuća žrtava, najviše pripadnika Hrvatskih oružanih snaga, domobrana, ustaša, pripadnika njemačke vojske i drugih oružanih postrojbi, kao i veliki broj civila, žena i djece. Do tada je izvršena 81 ekshumacija, kojom prilikom je pronađeno 3941 tijelo (Lučić 2012).

Nakon toga su se u javnosti povremeno mogle zapaziti vijesti o ekshumacijama među kojima je vjerojatno najveća ona iz jame Jazovka kod Sošica od 13. do 17. srpnja 2020. godine. Tada je Ministarstvo hrvatskih branitelja ekshumiralo ostatke najmanje 814 osoba koje su, prema iskazima svjedoka, bacane u više navrata, nakon bitke za Krašić 1943. godine te nakon završetka rata 1945. godine (MHB 2020).

Osim ekshumacija koje su 1991/1992. provodili stručnjaci s Medicinskog fakulteta iz Beograda, u Bosni i Hercegovini su organizirano ekshumirane jame iz devedesetih, a među njima je do 2005. ekshumirano 25 prirodnih krških jama s oko 750 žrtava (Lučić 2012). Mnoge od njih su i dalje vrište za otklanjanjem nepravde poput jame između Mostara i Goranca u kojoj je u siječnju 1993. nastala obitelj Vuković z Mostara: Divna, Luka, Desa i Ljubica (Blagovčanin 2025).

Nisu uvijek donijele potrebno smirenje

Govorilo se da ekshumacije vode kao smirenju i katarzi, ali one su, sasvim suprotno, češće podizale napetost, u nekim slučajevima vodile ka revanšu i novom nasilju. Neke su pokazale da je problem jama masovnih grobnica znatno složeniji od onoga kako ih prikazuju pojedine strane.

Pogledajmo primjer spomenute Bazovice. Zapravo, kod sela Bazovice u Sloveniji, udaljena desetak kilometara od Trsta, postoje dvije jame. Jedna je prirodna jama Jamin dol ili Plutone, a druga rudarsko okno Šoht iskopano između 1901. i 1908. za rudnik lignita dubok 256 metara. One su bile prve jame za koje je u praksi vezan naziv fojba. Šoht je brzo nakon što iskopan zapušten i pratila ga je priča da je već inženjer Hans Gutman iz Graza počinio samoubojstvu u njemu. Dio velikog broja umrlih u Trstu krajem Prvog svjetskog rata, osobito od španjolske gripe, odvožen je u nepoznato jer nije mogao biti sahranjen na uobičajeni način, možda u Šoht (Pirjevec i ostali 2020).

Speleolozi su se 1936. spuštali u Šoht kad je vlast namjeravala obnoviti rudnik, i našli ostatke opreme rudnika, materijal koji su seljaci bacali u Šoht, i vjerojatno trupla talijanskih vojnika s kraja Prvog svjetskog rata. Ponovo su se spuštali 1939. i 1941. kako bi izvukli tijela dvojice stanovnika Bazovice koji su počinili samoubojstvo (Pirjevec i ostali 2020).

Krajem 1943. Wermacht se taoca, koje iz Istre dovezao u Brkine i ustrijelio ih, riješio njihovim uklanjanjem u Šohtom. Očevici su kazivali da su agenti Gradske straže u Šoht te godine bacali žive muškarce i jednu ženu. Jedan od časnika SS-a tvrdio je da su u nj pobacana tijela 71 zarobljenika koje su Nijemci ustrijelili na poligonu u mjestu Opčine. Također, partizani su koristili jame da bi u njima sakrili tijela svojih drugova kako bi njihove obitelji zaštitili od odmazde, a u nje su bacali i one kojim su se osvećivali što su se pridruživali fašistima. Stanovnici Postojne polagali su nakon Drugog svjetskog rata cvijeće na Šoht, a majke nakon oslobođenja išle od jame do jame bacajući u njih komade blagoslovljenog kruha.

Nakon bitke kod Bazovice 29. i 30. travnja 1945. na terenu je ostalo stotine tijela svih vojski. Partizani su svoje pokapali koliko je moguće časno, a Nijemce i suradnike bacali su u okno rudnika i druge jame zajedno s leševima konja, i to što je moguće prije jer je vani bila visoka temperatura i leševi su se ubrzano raspadali. U prvim danima jugoslavenske okupacije Trsta Bazovica je bila prva postaja Križnog puta za slovenske i hrvatske logore, a za nekoliko stotina zatvorenika zadnja postaja na njihovu životnom putu (Pirjevec i ostali 2020). Četvrta armija je u Bazovici uspostavila vojni sud, koji je u javnom procesu u prisutnosti razjarenog lokalnog stanovništva osudio na smrt skupinu pripadnika fašističke policije. Kaznu su izvršili borci 10. dalmatinske brigade, većinom Srbi s područja Knina, koji su prošli ustaške užase i „okužili se tim nedjelima“. Nema ni jednog izvještaja o izvršenju (Pirjevec i ostali 2020).

U drugu jamu, Plutone, banda Steffe-Zoll (sastavljena od fašističkih veterana i običnih zločinaca, koji su se infiltrirali u redove tzv. Jugoslavena i bili krivi za nekoliko desetaka curenja informacija u Trstu) bacila je 18 nesretnika koje je trebala sprovesti u ljubljanski zatvor.

Nakon završetka rata i britanskih iskopavanja 1945., Britanci i Amerikanci su okno počeli upotrebljavati kao odlagalište vojnog materijala. U nj su ubacili kamione vojne municije, gomile granata i raketa, lim za barake, itd. Trupla su u Šoht bacana još 1946. godine.

Srpska iskopavanja 1991. odvijala su u bučnom političkom kontekstu koji nije bio sklon tihom žalovanju. Za razumijevanja toga konteksta mogu poslužiti pozdravne riječi koje je akademik Radovan Samardžić izrekao na konferenciji u SANU-u 23-25. oktobra 1991. U vrijeme žestokih napada duž cijele Hrvatske, osobito na Vukovar i Dubrovnik, on je kazao da su „odavno oglašeni neprijatelji Srba omogućili Sloveniji da svoj prvi rat u istoriji dobije protiv svojih oslobodilaca“, te da je rat nastavljen u Hrvatskoj. U početku su, kaže naivno vjerovali da Hrvatska ne namjerava drugo nego da sa svoje teritorije potjera Srbe i uzme je na poklon. „Tamo je, međutim, obnovljena 1941. Potpaljena su zatim u Makedoniji, staroj Raškoj i Bosni sva ona protivsrpska žarišta koja su strani agenti davno nekada za sobom ostavili. Slovenija i Hrvatska jasno su izdale Srbe na Kosovu, a kosovska izdaja se ne zaboravlja“, stoji u uvodu zbornika „Genocid nad Srbima u II svetskom ratu“, sastavljenom od referata podnesenih na spomenutom skupu.

Jedan o sudionika, Dane Rajačević, kazao da Srbi u Divoselu nisu imali ni školu ni crkvu, pa su im „zavojevači uzeli i odneli sve sem dve velike ljudske vrednosti: srpsku nacionalnost i pravoslavnu veru“.

Govoreći o ekshumacijama Dožić je iznio tada u medijima frekventnu žaoku da su u jami „nađene kosti i jednog psa“. „Da li je pas živ bačen u jamu da svojim ujedima pogorša i tako užasne patnje ljudi, ili je to bio samo još jedan znak ponižavanja Srba kad njihova tela bacaju u istu jamu sa psom“ (Dožić 1995, 366) – samo je retoričko pitanje sračunato na podizanje tenzija. Slična slika našla se i u talijanskim izvješćima o fojbama.

Objavljeni su mnogi članci, poput onog u beogradskom časopisu Ilustrovana politika (1668., 23. X1990). U njemu se kaže kako je 1941. Bošnjak iz nekog susjednog sela, ustaša, “jedno jutro došao s narukvicom od očnih jabučica na žici” (Čučković 2003).

Njegoslav Bošković je svojoj poemi ustvrdio da „Povampirena avet, sablast / Smail-Agina soja / U liku ustaških dželata“ (Bošković 2003: 127) treći genocid sprema (Bošković 2003: 35). U pogovoru poemi kaže se da je Jagodnjača dio „zločina genocida nad Srbima“ koji traju „još od raskola u Hrišćanstvu“. Neke od poema su guslarski uglazbljene i izvođene ne samo po lokalnim susretima nego i u radijskim i televizijskim programima. Primjer je guslarska poema jednog od ključnih protagonista napada na Dubrovnik („napravit ćemo stariji i ljepši Dubrovnik“) Božidara Vučurevića „Od Koritske do Ržane jame“ (1989) u izvođenju narodnih guslara Mitra Đoge i Veselina Kosovića.

Briga za žrtve je i u Hrvatskoj imala i ima naglašenu političku dimenziju. „Likvidacije su zapravo bile uvriježeni dio sistema komunističkih rukovodilaca, kasnijih vlastodržaca, od onih u vrhu kao i u malim sredinama poput otoka Korčule. ‘Ako nisi s nama onda si protiv nas, naš neprijatelj, i stoga te treba likvidirati’. Na taj je način narod držan u strahu a to znači u poslušnosti i pokornosti“ (Burmas 2015). Uz to, navodi se da je „uređeni oltarni prostor oko jame Bultina (Križ, Oltar, Info tabla), pored Lumbarde oskrnavljen, išaran crvenom i crnom bojom s neprimjerenim porukama i zločinačkim simbolima (SFSN i zvijezdom petokrakom)“ (Burmas 2015).

Nakon ekshumacije 15 žrtva u Kršu u Lici, koja je započela 29. svibnja 2014., biskup Mile Bogović je izjavio da su u jamu „bačeni Hrvati katolici“ koje sve treba „dostojno sahraniti na jednom središnjem mjestu u ‘Svehrvatski grob’.“ (hkv.hr 2021).

Tako su zbivanja iz sredine 20. stoljeća bitno određivala orijentaciju društava iz prve četvrtine 21. stoljeća. To nije samo slučaj u Dinarskom kršu, nego vjerojatno i šire. Primjer možemo naći u grčkom gradu Flórina, gdje jedna od najvećih jama masovnih grobnica lakka (grčki jama), kako je zove lokalno stanovništvo, tvrdokorno odolijeva ekshumaciji. Flórina je sjedište istoimene prefekture, kao i sjedište mitropolije, 50 km istočno od albanske granice na sjeverozapadu zemlje. Za vrijeme Grčkog građanskog rata od sredine 1946. do sredine 1949., općina Flórina bila je poprište oružanih sukoba između ljevičarskih pobunjenika Demokratske armije Grčke (DSE) pod komunističkim vodstvom i regularne grčke vojske pod desničarskom vladom u Ateni. Ondje je bila zadnja bitka pobunjenika za neki veći grad, koju su oni izgubili, a oko sedam stotina njih je završilo u masovnoj grobnici (Stefatos i Kovras 2015).

U Grčkoj, slično kao na nizu lokaliteta sjeverno od nje, jedan od najznačajniji čimbenika koji ograničava lokalne političare i civilno društvo od ekshumacija grobnica je mogućnost suočavanja s nezgodnom istinom. U Grčkoj postoje glasine da su znatan broj poginulih bili „slaveno-makedonski mladići nasilno regrutirani iz susjedne regije“. Mogućnost da se znanstveno dokaže da je nasilje bilo strategija koju je DSE koristio za novačenje boraca, ima potencijal delegitimizirati glavni narativ poraženih, naime da su se borili za plemenitu svrhu i da su njihovi članovi bili idealisti. Također, identifikacija slavenskih Makedonaca među žrtvama, potencijalno bi mogla dovesti do novog poglavlja u “makedonskom sukobu“. (Stefatos i Kovras 2015).

Pamćenja prošlosti danas u velikom dijelu Europe obilježeno je viktimizacijom vlastite zajednice, koje zahtijevaju priznanje svoje patnje, pri čemu je temeljna mjera način na koji se pamti holokaust (Badurina 2023). Dubravka Stojanović pokazuje kako se to odvijalo na primjeru Srbije, zajednice koja je bez sumnje presudno kreirala politički resentiment zadnjih četrdesetak godina u ovom dijelu svijeta: činjenica da je Srbija u oba svjetska rata sudjelovala kao pobjednica, pod utjecajem romana “Vreme smrti” Dobrice Ćosića iz 1972. i njegove kazališne dramatizacije “Kolubarska bitka” iz osamdesetih, te romana “Knjiga o Milutinu” Danka Popovića iz 1985., izvrnuta je i pretvorena u poraz.

“Umesto zanosa pobedama partizana, u sećanju se prešlo na govor o porazima, o žrtvama i o krvi”, kazala je Stojanović, objasnivši da je to učinjeno zato što “porazi i žrtve homogenizuju naciju”. “Tako, homogenizirana nacija je mnogo lakša za vladanje, a homogenizacija je neophodna i za rat. Lakše ćete pokrenuti ljude u rat protiv komšije ako mu kažete da je genocidirao vaš narod, i da će to možda ponovo da uradi. Rat u Hrvatskoj, između ostalog, zvao se i ‘preventivni rat’, rat da se prevenira novi genocid” (Stojanović 2024). Nakon nošenja mošti srpskih svetitelja i vađenja kostiju iz jama stradalih u Drugom svjetskom ratu, Srbija je krenula u rat protiv Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine u Kosova.

Jože Pirjevec analizira propagandno tumačenje fojbi u talijanskoj javnosti i kaže da ono sadrži tri stava: 1) da su svi koji su ubijeni u fojbama mučenici i svjedoci nacionalnog identiteta i ljubavi prema domovini, 2) da su ubijeni samo zato jer su Talijani i 3) da su žrtve slijepe osvete barbara. (Barbarstvo je jedan pol stereotipa koji pripada Slavenima, drugi pol je latinska civilizacija). Prešutjeli su da je među žrtvama bilo i Hrvata te da je u Istri bilo teško razdvojiti ljude po etničkoj pripadnosti jer njihova nacionalna svijest često nije bila izražena (Prijevec i ostali 2020).

Talijanski povjesničar i akademik Enzo Collotti (1929-2021) smatra da se radi o neprimjerenoj zloupotrebi sjećanja koje ispod žita pokušava doći do priznanja legitimiteta Talijanske Socijalne Republike, čije su se vojne jedinice borile pod njemačkim zapovjedništvom. Radi se o opasnoj pojavi nacionalne manipulacije i mistifikacije, smatra on (Pirjevec i ostali 2020).

Povjesničar Guido Franzinetti upozorava da bi „Bilo previše jednostavno tumačiti stoljeća suživota i neprijateljstava kao nešto što je usmjereno samo prema jednoj neumoljivoj sudbini obilježenoj ‘fojbama’ i ‘egzodusom’. Isto bi tako bilo previše jednostavno služiti se priručnom paradigmom o sukobu između ‘urbane’ (talijanske) i ‘ruralne’ (slovenske i hrvatske) kulture. To su samo opisi, a ne tumačenja povijesnih procesa“ (Pirjevec i ostali 2020).

Pirjevec podsjeća na riječi sveučilišnog profesora u Milanu, goričkog domoljuba iz 1985: da se opravdano može zapitati je li doista promišljen patriotizam koji je nezainteresiran za posljedice s kojima se će morati suočavati Talijani u Primorju zbog agitacije koja strance potiče na osvetu i na omalovažavanje (Pirjevec i ostali 2020, 325).

Savjest, suosjećanje, mržnja; intimno, kolektivno

Tako, jame su postale gnijezdo najsurovijih trauma i dubokih podjela društva, i za sada se ne vidi njegovo pomirenje. Najčešći recept za njihovo prevladavanje jest prihvaćanje istine o događajima i njihovim posljedicama. Pokušaj da se to postigne preko egzaktnih činjenica, do sada nije odvelo daleko. Slijedio sam, po „peesu“, meni dostupne kvantifikacije. Jedino čemu je to možda pomoglo, jest da se potvrdi kako u tome nije rješenje. Možda sam s lakoćom skrenuo u „računanje“ da izbjegnem to mrsko srce tame.

Istina je prilagodljiva; svaka strana ima svoju. Natka Badurina je pokazala kako su povijesne interpretacije – kojima pridajemo smisao pravorijeka – podložne prevladavajućim narativnim obrascima. Istina se povija kao mlada vrba na vjetru. S njom se povija i etika. Ako ih sve ogolimo i odbacimo jednu za drugom, ostat će samo ljudska suosjećanja. Ona su, čini se, zajednička svima. Ali, joj, jesu li sama dovoljna? Otkopavanja jama su pratila oplakivanja, ali su ih često nadjačavali resentimenti i osvetoljubivost. Tako, žrtve su zapravo napuštane, a sve je, gdje su povijesne prilike išle na ruku, vodilo povratku nasilja. Sve je usisavao vrtlog imagološkog ništavila, implozija u prastanje života, za koji se stječe dojam da se nalazi duboko u mraku podzemlja.

U skladu s Hillmanovom analogijom između podsvijesti i podzemlja, radi se o projekciji tamne tvari u čovjeku, koju on nastoji zakopati duboko u podzemlje. Šta god on jest i kakve god jame bile u našoj percepciji, one su samo amplifikacija bolnih nedostataka čovjeka. O tome sve kaže Anne-Kathrin Godec.

Nekada su bacanja u jame očito bila manje masovna nego ova sredinom 20. stoljeća, ali nije nedostajalo morbidnih ljudskim činova. O rezanju tisuće glava, noseva ili ušiju koje su s terena slane vladarima kao dokaz pobjede, dovoljno se znalo iz pričanja i hvaljenja u narodnim pjesmama. Pjesme su se, nažalost, pokazale vjerodostojne (vidi: Banović 1928). Jako je važno: većinu tih stradanja naredile su, izravno ili neizravno, ili barem osokolile, najviše vlasti. Vlast je nerijetko i pripremala „vrijeme“ za zločine. Odnose suradnje i prijateljstva koji se razvijaju kroz svakodnevicu, slabila je dugim podgrijavanjem loših strasti, zamjenom teza i prebacivanjem svoga smeća u tuđa dvorišta, oslobađala ljude moralnih obzira i usmjeravala ih protiv susjeda.

Ispravljanje nepravde prema nedužno stradalima s jedne strane traži našu iskrenost u postupanju, a s druge vraćanje ponosa žrtvama. Traži od nas iskreno suosjećanje i osobno žaljenje, koje se približava nekoj vrsti molitve. Možda je to i dio definicije vjere?

Vladika Grigorije, govoreći na komemoraciji u Prebilovcima strašne povijesti, kazao je da je oprost u temelju vjere u Boga. „Zato slaviti mučenike dostojno ovdje i danas i ne igrati se sa božanjskim ognjem znači pozivati na mir i svjedočiti mir, a pravog mira nema bez pokajanja i praštanja. Pokajanja za zlo koje smo sami učinili ili su drugi učinili u naše ime i opraštanja za zlo koje je nama i našim bližnjim učinjeno. I jedno i drugo mora biti bezuslovno“. Dodao je da „mnogi koji sebe nazivaju hrišćanima ovu vrlinu nad vrlima izruguju nazivajući je ljubičastim hrišćanstvom. U svom nepoznavanju Hrista ljuto se varaju“, nije ostavio nimalo sumnje Grigorije.

Žrtva traži kolektivno priznanje i kolektivno oslobođenje koje neće pomutiti taj iskren intimni osjećaj. Kolektivno priznanje, pretpostavljam, zahtijeva postizanje ne samo koncensusa o dostojanstvu žrtve unutar jedne od dotaknutih zajednica, nego je uvjet među svim zainteresiranim i umiješanim kolektivima. Ne znam je li to moguće, ali to jedino ima smisla. Aktualne ekshumacije to ne postižu. Većini već u polazištu nedostaje blagoslov koncensusa o vraćanju dostojanstva žrtvi, a žrtva ostaje bez toga i prilikom ponovnog sahranjivanja.

Iskren odnos podrazumijeva i priznanje da se prema mnoštvu nepoznatih kostiju, koje su ostale jedini nerazgrađen dio tijela stradalnika, teško može imati osjećaja kakvi se traže u političkim zahtjevima za ekshumacijama. Pisci i speleolozi, koji su se susretali u podzemlju s kostima to i priznaju. Robert Macfarlane opisuje susret s posljedicama jedne od najneobičnijih epizoda u povijesti Pariza. Naime, od 1786. su s gradskih groblja u podzemlje prebacili ostatke više od šest milijuna trupala. Slagali su ih u podzemni kamenolom Tombe-Issoire, pod današnjim ravnjakom Montruegom, koji čini dio više od tristo kilometara galerija i dvorana otkuda je više od 600 godina vađen kamen za pariške građevine.

Srećko Božičević (1935-2015) spominje jednu epizodu ekshumacije iz Hrvatske u drugoj polovici 20. stoljeća, kad je graditelj spomen-kosturnice tražio određeni broj lubanja s rupom od metka. Kad ih je nestalo, tražio je od speleologa da nekima koje su preostale dolje naprave rupe. Jednako je kontroverzna sudbina dijela stradalih iz Koritske jame (Dizdaruše). Tko je i koga odabrao među 155 ostataka žrtava od 186 koje se spominju da su izvađene? Jesu li među njima muslimanske žrtve koje se taje?

Treba biti svjestan da veliki dio javnosti o tome govori pod snažnim političkim ozračjem, te da je iskreno suosjećanje palo u drugi plan. Ono stvara silnu javnu presiju, ali u unutarnjim odnosima ostavlja prostora za prozaične pristupe i događaje. Gornji primjer speleologa Božićevića nije davna prošlost, on se događa i danas. Netko je nedavno u prolazu istresao smeće u Korićku jamu. Nitko nije spomenuo provokacije, terorizam ili slično, nego da nekome „ništa nije sveto“ (atvbl.rs 2025).

Pokušao sam, dok sam se bavio Vjetrenicom, oko pitanja jama masovnih grobnica okupiti predstavnike udruga nestalih u Bosni i Hercegovini i međunarodne znanosti. Imali smo jedan sastanak i svi su izrazili spremnost da idemo u tom smjeru, ali nas povijesne okolnosti nisu više ni jednom sabrale oko toga cilja.

Silna energija nakupljena je pod korom zemlje, i kao metan u rudarskom oknu, u zapaljivim okolnostima može lako eksplodirati. Kako ćemo to praktično riješiti? Za ovo, kao i za niz dugih vrućih krumpira, ne vidim rješenje u postojećim snagama. Vjerujem da to, kao i nekoliko drugih naših problema, mogu samo nove generacije.

Namučih se s ovom temom, natjerala me na dva-tri puta duži tekst od ostalih u nizu, a osjećam da nisam rekao što sam trebao. Puno je bliže bio Miljenko Jergović s nekoliko rečenica koje je izrekao u jednoj pećini, premda u blistavom kontekstu, kad se spustio u Vilenicu po istoimenu nagradu krajem ljeta 2024.:

„…jame su naša okamenjena savjest (…) Mi naše jame ne možemo isprazniti od svih tih silnih kostura naših susjeda. Ali možda bismo mogli živjeti u skladu s vlastitom savješću, tako što ćemo ispričati svaku od tih priča. (…) Treba svakodnevno misliti o ubojicama, da bi se prestalo ubijati.“ Po njemu, jedini je izlaz u savjesti nas potomaka ubojica.

Možda bi prije nego što bilo šta počnemo s ljudima, trebali jasno odvojiti prirodu od zla, prestati s tom otrovnom manipulacijom nad prirodom i priznati da ona nema ništa s tim. I onda se obračunati sa samima sobom.

Što sam citirao:

Adžić, Novak 2020. O svirepom ubistvu crnogorskog majora Šćepana Mijuškovića i perjanika Stevana Mijuškovića (1924). Portal Analitika, 14. novembar, 2020

https://www.portalanalitika.me/clanak/o-svirepom-ubistvu-crnogorskog-majora-scepana-mijuskovica-i-perjanika-stevana-mijuskovica-1924 (pristup 25.4.2024).

atvbl.rs, 2025. Ništa im nije sveto: Istresli smeće u Korićku jamu. 30. 3. 2025.

https://www.atvbl.rs/lat/vijesti/drustvo/nista-im-nije-sveto-istresli-smece-u-koricu-jamu-30-3-2025 (pristupljeno 5.4.2025).

Badurina, Natka. 2023. Strah od pamćenja. Književnost i sjeverni Jadran na ruševinama 20. stoljeća. Zagreb, Disput.

Banović, Stjepan 1928. Mašta prema istini u našim narodnim pjesmama. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Knjiga 26, (1928) 193-256.

Blagovčanin, Predrag, 2025. Brano Vuković: Nalogodavci ubistva mojih roditelja su tu noć kartali u kući Dinka Slezaka. 23.01.2025.

https://tacno.net/brano-vukovic-nalogodavci-ubistva-mojih-roditelja-su-tu-noc-kartali-u-kuci-dinka-slezaka/ (pristupljeno 5.4.2025).

Bošković, Njegoslav, 2005. Ržani do: poema: ustaški zločin genocida na jami Jagodnjači 23/24. juna 1941. godine. Beograd, 320 str.

Bulajić, Milan priređ. 1995. Genocid nad Srbima u II svetskom ratu. Muzej žrtava genocida i Srpska književna zadruga, Beograd.

Burmas, Franko 2015. Žrtve komunizma na Korčuli – traganje za istinom. Komunistički zločini.net , 19. 05. 2021.

https://komunistickizlocini.net/2021/05/19/bultina-jama-na-korculi-krije-stotine-mrtvih-donosimo-foto-iz-jame-umjesto-da-se-zrtve-ekshumiraju-mjesto-zlocina-se-skrnavi/ (pristupljeno 24.4.2024)

Čučković, Božidar, N. 2003. Zločini u Hercegovini u Drugom svjetskom ratu, knj. 1. Trebinje, Muzej Hercegovine.

Documenta, 2013. Jadovno 1941 / 2013. Documenta, 27. 6. 2013. https://documenta.hr/novosti/jadovno-1941-2013/ (pristupljeno 24.4.2024)

Dožić, Vladislav 1995 Otvaranje jama sa žrtvama ustaškog genocida nad Srbima u Bosni i Hercegovini. U: Bulajić, Milan priređ. 1995. Genocid nad Srbima u II svetskom ratu. Muzej žrtava genocida i Srpska književna zadruga, Beograd, 364-380.

Ferenc, Mitja 2005. Prikrito in očem zakrito. Prikrita grobišća 60 let po koncu druge svetovne vojne. Celje, Muzej novejše zgodovine.

Ferenc, Mitja 2022. Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji – 30 godina nakon demokratskih promjena. Problemi i rezultati istraživanja. Časopis za suvremenu povijest, br. 3, 655-687 (2022)

Goldstein, Ivo 2023. Povijesni revizionizam i neoustaštvo. Hrvatska 1989.-2022. Zaprešić. Fraktura.

hkv.hr 2021. U selu Krš ekshumirano 15 žrtava ubijenih hladnim oružjem (Žrtve ubijane i sjekirom)

https://komunistickizlocini.net/2021/07/14/u-selu-krs-ekshumirano-15-zrtava-ubijenih-hladnim-oruzjem-zrtve-ubijane-i-sjekirom/ (pristupljeno 24.4.2024)

Hillman, James. 1989. The dream and the underworld. New York, N.Y., Harper & Row.

Jergović, Miljenko 2024. Vilenica, govor. 08. 09. 2024. https://www.jergovic.com/ajfelov-most/vilenica-govor/

Kubat, Izet i Čampara Hako, Salko. 2015. Genocid nad Bošnjacima i istočnoj Hercegovini. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Tuzla, Sarajevo. Geoprojekt.

Lučić, Ivo 2012. Hrvatska žrtvoslovna speleologija. Tportal, 12.5.2012.

https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/hrvatska-zrtvoslovna-speleologija-20120511 (pristupljeno 24.4.2024)

Macfarlane, Robert. 2019. Underland. New York, W. W. Norton & Company.

Mandić, Davor 2022. Fojbe – Mit i stvarnost. Dvadeset i pet dana ustaničke vlasti u Istri, rujan – listopad 1943..  Pula: Nova Istra, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika.

Ministarstvo hrvatskih branitelja (MHB) 2020. Završena ekshumacija iz jame Jazovka, 21.07.2020. https://branitelji.gov.hr/vijesti/zavrsena-ekshumacija-iz-jame-jazovka/3715 (pristupljeno 24.4.2024)

Mitropolit Grigorije u Prebilovcima: Pokajanje i opraštanje mora biti bezuslovno. 6.8.2024.

https://topportal.info/mitropolit-grigorije-u-prebilovcima-pokajanje-i-oprastanje-mora-biti-bezuslovno/ (2.2025)

Pirjevec, Jože, Troha, Nevenka, Bajc, Gorazd, Dukovski, Darko, I Franzineti, Guido. 2020. Fojbe. Zagreb, Srednja Europa.

Rajačević Dane. Ustaški genocid u Divoselu (Lika). U: Bulajić, Milan priređ. 1995. Genocid nad Srbima u II svetskom ratu. Muzej žrtava genocida i Srpska književna zadruga, Beograd, 203-206:

Skok, Petar 1971. Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Knjiga prva A-J. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb.

Stefatos, Katerina and Kovras, Iosif 2015. Buried Silences of the Greek Civil War. U: Francisco Ferrándiz and Antonius C. G. M. Robben (Eds) 2015. Necropolitics, Mass Graves and Exhumations in the Age of Human Rights. University of Pennsylvania Press, Philadelphia, 161-184.

Stojanović, Dubravka 2024. Ovdašnja društva više ne razlikuju dobro od zla. Novosti, 2. 4. 2024. https://www.portalnovosti.com/dubravka-stojanovic-ovdasnja-drustva-vise-ne-razlikuju-dobro-od-zla (pristupljeno 24.4.2024)

Vitković, Dimitrije 1935. Ko su Gavan i Gavanka u narodnoj pjesmi? Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena (1896-1940) / Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti ; Svezak Knj. 30., sv. 1, 1935. (DiZbi.HAZU | Digitalna zbirka i katalog Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, https://dizbi.hazu.hr/a/?pr=i&id=177976)

Vlada Republike Hrvatske (VRH) 2007. Potpredsjednica Vlade na otkrivanju spomen-obilježja mjesta masovne grobnice kod jame Golubnjača u Ličko-senjskoj županiji, 10.09.2007.

(https://vlada.gov.hr/vijesti/potpredsjednica-vlade-na-otkrivanju-spomen-obiljezja-mjesta-masovne-grobnice-kod-jame-golubnjaca-u-licko-senjskoj-zupaniji/12893) (pristupljeno 24.4.2024)

Vučurević, Božidar 1989. Od Koritske do Ržane jame [Zvučni snimak] : guslarska poema od Božidara Vučurevića / pjevaju narodni guslari Mitar Đogo i Veselin Kosović. Beograd, PGP RTB, COBISS.SR-ID – 190920967.

Fotografije snimio Ivo Lučić

Niko ne shvata niti ga interesuje kako njih četvero preživljavaju. Njih četvero zajedno sa četiri psa. Svako ima svog ljubimca. Otac, pri kraju šezdesetih, često nešto zlovoljno gunđa. Na svoje bivše lažljive poslodavce, na vlasti, na djecu, na pse… Jedan od dvojice sinova je blago mentalno retardiran. Gotovo cijeli dan šeta jednog psa raznim ulicama u gradu, gleda u mobilni i žvače ono do čega najlakše dođe. Drugi sin često pred šoping centrima, pomažući starijim osobama, pokušava zaraditi neku crkavicu. Kćerka je najmlađa. Održava stan i priprema obroke ako ima od čega. 

Otac je dugo radio na crno ili u firmama koje mu nisu plaćale doprinos za penziju. Godinama se muči da sakupi dokaza o radnom stažu. Ostala čeljad nemaju nikakvih redovnih prihoda. Uvijek obilaze kontejnere. Odlaze malo podalje od mjesta boravka i svi prose. Kćerka se povremeno ljepše obuče i ode u neke noćne dogovorene posjete. 

Prihodi porodice očigledno su više nego skromni. Na to ukazuje i stanje njihovog manjeg jednosobnog stana. Griju se pomoću neke peći u kojoj lože sve što može gorjeti. To stalno skupljaju. Noću svijetli slabašna sijalica. Na prozorima nije staklo nego folija kakva je tokom rata bila i na mojim prozorima. Na jednoj je nekoliko manjih otvora, valjda radi ventilacije, jer prozore nikada ne otvaraju. Uz postojeće prihode i u takvim okolnostima u stanu čuvaju, hrane i održavaju i pse. Oni često laju, pojedinačno ili u parovima. 

Ovu porodicu niko u komšiluku ne podnosi. Ne mogu plaćati obaveze po osnovu zajedničkog boravka, psi su previše bučni, nerijetko za njima pred zgradom ostaju tragovi.

U njihovim psima ima više rasa. To su oni što ih nazivaju mješancima… Nisu prošli nikakvu obuku i nerijetko se svojevoljno ponašaju. Svaki susret sa drugim psima, slobodnim ili kućnim ljubimcima, potencijalni je sukob. Izvode ih i danju i noću, kada stignu. Povremeno neki pobjegne pa za njim slijedi duga i uporna potraga. I uvijek uspješna. Pas koji ne stigne na red za šetnju, dugo laje ili zavija u stanu, dodatno nervirajući druge stanare. I pored više nastojanja komšiluka da ovu porodicu izmoli ili joj na osnovu nekih propisa reducira broj ljubimaca, ništa nije uspjelo. Druga vrsta pomoći nije im nuđena. Tu su se obično uključivala društva za zaštitu životinja, podržavajući vlasnike pasa.

I tako prolaze godine. Mnogi mještani koji su djelimično upoznati s ovom porodicom, njihovim životom i ovom navikom, pitaju se zašto izdržava četiri psa. A odgovor je, čini mi se, jednostavan i ubjedljiv. Članove ove siromašne porodice niko ne cijeni niti voli, nemaju prijatelja među samoživom ljudskom populacijom. Psi su im jedini prijatelji. Uostalom, to nije nikakva rijetkost. U ovo sumorno doba sve je više ljudi kojima su psi najbolji ili jedini prijatelji. Oni to baš znaju pokazati i dokazati.

Ante Zlatko Stolica: Ulica Marthe Argerich, Fraktura, Zaprešić 2025.

On je zagrebački srednjoškolski profesor, rodom iz Splita. Filmski je scenarist, autor kratkih filmova i glumac. Pisac je, autor žanrovski neodredive knjige “Blizina svega”, koja je prije pet godina, naročito u prvim mjesecima epidemije, kada je možda bilo i nešto više koncentracije za čitanje, izazvala neočekivano veliki interes književne javnosti. Tri godine prije toga bio je, skupa s redateljem filma Igorom Bezinovićem, koscenarist “Kratkog izleta”, niskobudžetnog dugometražnog filma po romanu Antuna Šoljana, koji je, kao najveće iznenađenje sezone, u Puli osvojio Veliku zlatnu arenu za najbolji film. U “Kratkom izletu” je i glumio.

Otprilike to je Ante Zlatko Stolica: jedan čovjek i barem tri sasvim zaokružene i cjelovite karijere i u njima četiri ili pet različitih profesija. Istina, u maloj i siromašnoj zemlji nijedna od njih nije sama po sebi dovoljna za život – osim, možda, profesije srednjoškolskog profesora – a kroz množinu njih čovjek ne samo da neće društvu bivati zanimljiviji i intrigantniji, nego će još i gubiti na ugledu. Svaštar, za njega će reći. Ili neće reći ništa, jer narušava pravilo prema kojem jedan čovjek smije biti uspješan u najviše jednom poslu. Uostalom, što to zapravo kod nas znači biti uspješan?

“Ulica Marthe Argerich” prvi je njegov roman. Priča vrlo jednostavna: sredinom lipnja 2019. brat ga je, kako u prvoj rečenici doznajemo, pozvao u Ljubljanu na koncert Marthe Argerich. “Ne ide mi se na koncert, napisao sam mu, ali rado bi došao u Ljubljanu da se vidimo malo.” To je ono što ćemo saznati u prve dvije rečenice. Ubrzo zatim doći ćemo do toga da je glavni junak zaboravio gdje je parkirao auto kada je stigao u Ljubljanu. Ono dalje što se događa je potraga za autom, koji kao da je u zemlju propao. Nema ga, a nema ni parkirališta, nema ulice u kojoj ga je ostavio, nema ni vrtića koji se nalazio u blizini. Jedni će reći da je zaplet kafkijanski, i da ga pisac tako dobro vodi da se pitaš je li ovo ovako stvarno bilo, je li ovo priča po istinitom događaju. Drugi će, pak, primijetiti da je riječ o majstoriji srodnoj romanima Kazua Ishigura. Priča koja se kreće niz tanku crtu koja razdvaja stvarnost od košmara, razumom upravljanu svakodnevicu od ludosti. A ja ću, ako mi to dopustite, pročitavši knjigu primijetiti da je “Ulica Marthe Argerich” zapravo remake njegova i Bezinovićevog “Kratkog izleta”. Uz tu razliku što se priča knjige odvije u urbanom prostoru i što je u svojoj potrazi čovjek ostao sam. U “Kratkom izletu” glavni lik – čini se da je to imenom, prezimenom i nadimkom ista osoba kao i u knjizi – nakon filmskih festivalskih tuluma po Istri nagovori ekipu da krenu do obližnjeg samostana gdje će vidjeti srednjovjekovne freske. U “Ulici Marthe Argerich” potraga je za autom. Usamljenička, ali ne sasvim.

Ante Zlatko Stolica odličan je pripovjedač, briljantan je dramaturg, tako da zarobi čitateljevu pažnju i do kraja ga drži u napetosti. Pritom se poslužio matricom koja je do zla boga svakodnevna, obična i banalna: čuj, zaboravio je gdje je parkirao! Pa zar se može od toga još napraviti napeta priča? Može, može, ako si Stolica. Njegov smisao za humor je drukčiji. Kod njega nešto nije smiješno ni duhovito zato da bi stvar učinilo lakšom od života. Ne, prije će biti da je čini težom. Stolicin humor zasnova se na dvostrukom ili trostrukom obratu, na čvoru u koji se misao, ideja, rečenica sama od sebe sveže. I to se uvijek dogodi zato što je samo po sebi tako, a ne zato što je pisac ugodio stvar da bude tako. Duhovitost ovoga pisca kao da je proizašla iz duha stvari i iz prirode svijeta.

Ovo je roman o Ljubljani. Suptilno izveden putopis gradom, i možda će biti važan i Slovencima. Trebao bi biti. Roman o labirintu. U pravilima žanra za labirint stoji da labirint žrtvu u sebe uvuče preko iluzije o jednostavnosti. Genijalno je labirint postaviti u savršeno projektiranoj, urbanistički logičnoj, malenoj Ljubljani. U Zagrebu bi već to bilo neuvjerljivo.

Ovo je roman o modernoj tehnologiji, o prokletstvu aplikacija koje ne rade, o elektronskim baterijama koje se prazne i tome da čovjek svojih ograničenja postaje svjestan tek nakon što mu se nešto dogodi. Ovo je, također, i roman o čovjekovoj samoći.

Martha Argerich

U Lisinskom nastupila je već davne 2008, zajedno s Mišom Majskim. U jesen 2020. nastup je otkazala zbog bolesti. Kada je 1980. dvadesetdvogodišnjem, anonimnom mladom pijanistu Ivi Pogoreliću, uskraćeno sudjelovanje u finalu Chopinova međunarodnog pijanističkog natjecanja u Varšavi, ona je demonstrativno napustila žiri, presudivši hrabro po svome: “On je genij!” Osamdeset četiri su joj godine, Argentinka, slobodnija je od svijeta među kojim se kreće. Stolici je njezino ime bilo potrebno za naslov i za onu prvu rečenicu u priči, od koje nevolje započinju. Ali kako to već ponekad biva, zvučnost imena potrefila se s njegovim smislom i sadržajem.

Električni automobili

Čitatelj ne može razlučiti je li opis vožnje električnim automobilom od Ljubljane do Zagreba – glavni lik ga unajmi dok traži gdje je parkirao vlastiti auto – duboko uznemirujući ili je urnebesno smiješan. Vjerojatno: i jedno, i drugo. Stolica vlada tom neobičnom vještinom da čitatelja kroz smijeh uznemiri, ili da ga uznemirenog nasmije. On precizno čita znakove vremena, upija načine na koje ljudi na njih reagiraju. Tako i priča o bateriji električnog automobila koja se počinje naglo prazniti i o aplikacijama koje su potrebne za njezino punjenje, e ako u blizini pronađete utičnicu, nailazi na plodno tlo u imaginaciji njegovih čitatelja.

Marko je bio preumoran od napornih nastupa, zato je, ne razmišljajući mnogo, prihvatio prijateljevu preporuku da ljeto provede u Perastu. Tamo su, osim malobrojnih starosjedilaca, uglavnom radnici konfekcije „Jadran“, skupljeni iz raznih krajeva Srbije i Bosne. Ali, bez obzira o kome se radi, njega niko ne poznaje. Piće vino sa običnim ljudima i kartati se primorske igre, što je znak da su starosjedioci. 

Marku i nije bilo potrebno društvo, on je uživao u samoći, odlazio u šumarak na kraju mjesta, utapao se u prirodu, posmatrajući namreškanu površinu mora i skladne kuće sa druge strane zaliva. Naučio je da se po danu u jedanaest sati kreće maestral kroz Verige. Ali jedno veče, dok se vraćao u centar mjesta, osjeti iznenada da se neko dotakao njegovog tijela, prominuvši pokraj njega poput daška povjetarca. Okrenuo se odmah i ugledao žensku priliku koja je odmicala. I ona se bila okrenula u isto vrijeme i Marko je vidio da je mlada i lijepa. Njeno držanje, njen pogled i cijelo  njeno tijelo, sve je to odavalo nešto ironično, ali veoma privlačno. 

Poslije je doznao da se djevojka zove Vera i da je imala vjerenika koji je plovio na stranim brodovima. Dugo vremena bila je bolesna, za to vrijeme, jedni su govorili da se udala i da se više neće vratiti u Perast, dok su drugi tvrdili da je viđena u Njemačkoj. Svi su bili iznenađeni kad se pročulo da je Vera oboljela od plućne tuberkulozi, a kad se napokon vratila iz sanatorija, jedva su je mogli prepoznati – bila je to neka nova i njima nepoznata osoba. Ipak družila se sa djevojkama iz mjesta, nije izbjegavala njihove zabave. U Perastu i nije bilo mnogo djevojaka, to su, uglavnom, bila još djeca. Osim toga, više se nije znalo da li još i dalje onaj mornar  kani da se ženi Verom. O tome se više nije govorilo. U svojoj samačkoj sobici ona se nije nikome povjeravala, mada nije izbjegavala muško društvo. 

Uskoro, po njegovom dolasku, na Marka niko nije obraćao pažnju. Nekoliko puta sjedio je sa mještanima koji su igrali briškulu i trešet, i popio nekoliko čaša vina. Ipak, niko nije  ništa znao o njemu i dalje, dok su jedni tvrdili da je veoma obrazovan, drugi su bili uvjereni  da je obični moler. Bilo kako bilo, Marko je uveče sjedio na obali u društvu sa onih nekoliko mladića i djevojaka među kojima bijaše i Vera. Slušao je grleni zvuk njenog glasa, koji ga je opijao, nazirao njeno lice gotovo orijentalnog oblika, osjećao njeno cijelo tijelo pritajene životinje koja je spremna na skok. Kako može takva djevojka živjeti ovdje, misiio je, kako joj sudbina može biti tako nenaklonjena? Zar ona nije rođena da se ljudi dive, da gube razum i imanje zbog nje, a ne da čeka nekog nepostojećeg mornara, o kome se više ništa ne zna. Takva je žena stvorena da se voli, a ne da provodi ove božanske časove mladosti u društvu sa dječurijom. 

Marko je osluškivao u sebi poznate pokrete ljubavi, sve se spremalo za eksploziju i on je dobro znao da opet sve to neće moći da izdrži. Sve je to nepotrebno, nemoguće, izlišno, sve to nema nikakvog smisla, govorio je  poznate odbrambene fraze koje nisu mogle pomoći. Nemoguće je upravljati ovako čudnom dušom, Kakva je moja, šaptao je noću, probudivši se na zvuk Verinog glasa, dok mu se u mraku pričinjavao njen lik. 

Djevojke i mladići iz Perasta pjevali su one lagane pjesmice, veoma omiljene u narodu, kako zabavne tako i narodne. Neki bi donio sveščicu sa tim pjesmama, pa su tada prvo učili riječi, a zatim su skupa, veoma neujednačeno i nevješto pokušavali da sve to uobliče  u nešto snošljivo. Pozivali su i Marka da zajedno s njima pjeva, ali on se branio, izgovarajući se nedostatkom sluha, dok, u stvari, takvu muziku nije volio, ona mu je bila odvratna, bio je to rudiment od muzike, a krajnja bijeda teksta morala je svakoga tjerati u očajanje, a ne oduševljenje. Ipak on je slušao njihove glasove, između kojih je izdvajao jedan, njemu tako drag, mukli Verin glas, zaboravljujući  da tu postoji neka melodija, i neke riječi se govore. 

Marko nije nastojao da sakrije svoju ljubav, ali je bio toliko mudar da zna koliko je smiješno to i pokušavati, zato su se ubrzo njemu i Veri počele ispredati svakojake priče, naročito kad ju je odveo u bioskop u Risan na otvorenom. Nije postojao zatvorena bioskopska sala. Sjetna melodija „Mjesečeve rijeke“ učinila je u njegovoj duši ono posljednje pomjeranje, kada se zaboravlja na sve, a pušta se da čula rade šta im je volja. Njihova su tijela zamirala obuzeta neshvatljivom strasti. Vera mu je kasnije govorila o sebi, ništa nije prećutala, čak je nastojala da obične stvari zazvuče još nepovoljnije po nju. Kao da se plašila moguće sreće, koja bi došla kao posljedica nesporazuma.

Jedne večeri izašli su bili u baštu restorana „Jadrana“, gdje su gostovali neki zabavljači. Bio je tu i neki jadni trio sastavljen od harmonikaša, violine i basa, sa pjevačicom koja  je svojim promuklim glasom tjerala prisutne u ekstazu. Marko je sjedio sa Verom i svo vrijeme posmatrao njeno lijepo lice, na kome se vidjelo oduševljenje što sam tu sa njom, i što sluša tako divnu muziku. Marko se ježio od takve muzike, zato nije htio da iznenadi Veru, da joj nešto duhovno pokloni, i, kao svaki muškarac, da je zabljesne. 

U pauzi, promrmljao je Veri nešto kao izvinjenje i otišao do orkestra, gdje je kraće vrijeme razgovarao sa violinistom koji nikako nije htio da mu nakratko ustupi svoju violinu. Napokon se violinista udobrovoljio, a naokolo se prosuo  smijeh, jer su prisutni vjerovali da je Marko pijan i da će to sada biti lijepa predstava. Violinista je stalno vikao da pazi kako drži violinu – to nije, majkoviću moj, veslo da ideš na školje Gospe od Škrpjela, ako sam potrefio. 

Kad je prinio violinu bradi, i časkom uštimao žice da zazvuče koliko-toliko skladno, kad je snažno i sigurno povukao gudalom, prisutni su se zapanjili. Uzeo je nešto jednostavno i prihvatljivo. Odjednom između publike i njega stvorio se ponor, iako je on htio suprotno. Bokerinijev menuet, ništa jednostavnije a privlačnije. Publika se zgledala međusobno  dok je on svirao, mrmljali su stalno nešto, tako na kraju jedva malo zapljeskaše. Reklo bi se – reda radi. Taj njihov pljesak više je značio nezadovoljstvo nego odobravanje. On više njima nije pripadao, njegovo ponašanje izgledalo je kao prevara. 

Nije gledao u Veru tokom sviranja, želio je da vidi njeno lice na kraju, kad joj pristupi. Njegova umjetnost, znao je, za mnoge nedostižni san, i ona bi morala biti očarana. Ali kad je završio i uputio se njenom stolu, shvatio je u trenu da je sve to otkrivanje bilo njegova velika pogreška. Vera ga je gledala sva očajna, zatim je prignula glavu i progovorila tek poslije nekoliko minuta. Njen glas bio je hladan kao površina mora poslije bure. 

„Sve je ovo lakrdija. Sve je ovo jedna grozna lakrdija. Zašto zbijaš šalu sa mnom, zašto si mene odabrao od svih žena ovoga svijeta za svoje bijedne oglede? Šta želiš od mene? Ja sam prosta djevojka. Ostavi me odmah, molim te i idi, nije potrebno da mi bila šta objašnjavaš.“

Iznenađen, utučen i dalje još opčinjen, Marko je ustao i otišao iz bašte restorana, dok su se mnogi prisutni smijali za njim. Ujutro, dok je šetao rivom čekajući brodicu, još je vjerovao da će se Vera možda pojaviti, ali što je vrijeme prolazilo, on je postajao sve sigurniji da njeno pojavljivanje neće dočekati.

Dok se brodić udaljavao od Perasta, Marko je posmatrao stari slavni grad koji je ostajao kao privezan za gromadu Svetog Ilije. Polusrušene palate čuvenih pomoraca zjapile su svojom utrobom prema nebeskom plavetnilu, a zeleni divlji bršljan obavijao je one zidove koji su još bili uspravni. A iznad cijelog zaliva lebdio je potpuni mir gotovo mrtvog grada. 

Zaprška

Naučena na kuhanje s bakom i moje igre često su kuhanje. Berem u dvorištu lišće oraha s najnižih grana, a zatim u njega zamatam valjuške blata. To su sarme. Od orahova lišća ruke su mi smeđe i mirišljave. Ako ne radim sarme, onda u starim orubanim emajliranim lončićima radim variva. Kada mislim da me nitko ne gleda, odlazim do visokog zida iza kojeg živi obitelj Cigana i stružem sa njega staru pjeskovitu žbuku. Miješam prah te žbuke s vodom zamišljajući da je to zaprška. Kada me otkriju kako polako uništavam zid, zabranjuju mi taj recept. Kako onda zagustiti jelo? Dugo razmišljam dok mi ne sine blistava ideja: uzet ću papar, on liči na brašno ili pijesak, s njim ću zagustiti vodu. Uzimam čitavo pakovanje skupocjenog papra i glumim da je to zaprška za moje zamišljeno jelo. 

Otkriće da sam potrošila sav papar još je gore nego otkriće sastruganog zida. Tiho gledam u pod dok baka viče, a ona gotovo nikad ne viče.

Sad još više ne volim zaprške i variva.

Sok od višanja

“Ajde ovo će mu biti ruke”, rekla sam Tomici grabeći dvije špranjave daske.

“A ovo bi mogla bit glava”, uzvrati Tomica dohvativši ispuhanu loptu iz zakutka pokraj garaže.

Čitavo jutro skupljali smo po bašči i dvorištu dijelove za svog robota. Sinoć smo dobili ideju gledajući crtani. Najradije bismo kopali po šupi sa stvarima iz dedine napuštene zubarske radnje. Oko glomazne zahrđale stolice koja se više nije mogla dizati i spuštati izvlačili smo žice, cjevčice i razne komade neprepoznatljivog metalnog smeća. Jedino zabranjeno mjesto bio je dio garaže koji je koristio stric, uredno posloženo i čisto. Ostatak dvorišta skrivao je čudesa. 

Ušuljali smo se u dopola porušenu kuću u bočnom dijelu dvorišta. 

Kuću je započeo graditi gastarbajter Ivo, sin bake Ivančić s kojom smo dijelili dvorište, ulaz do ulaza. Kada je kuća već poprimila ozbiljne gabarite, na velikoj kapiji pojavila se inspekcija. Netko od susjeda prijavio je gradnju bez dozvole. “Ili ćete sami srušiti ili će to napraviti općina i naplatiti vam i rušenje i kaznu”, hladno ih je obavijestio mrki inspektor. Kroz nekoliko dana svi smo se postrojili u kutu dvorišta gledajući kako susjed ruši svoj nesuđeni dom. Stariji su možda naslutili da će poslije ovoga zauvijek ostati u Njemačkoj. Podupro je krov metalnim stupovima i zatim krenuo izbijati cigle iz zida koji ga je nosio. Kada je većina zida porušena, vitlom je izvukao one stupove. Krov je par trenutaka lebdio oslonjen tek na dio preostalih zidova, a zatim su kao u rafalu počele pucati šipke armature u njemu i golema ploča se prepolovila i stropoštala dolje. U mukloj tišini svi su gledali kako se sliježe prašina. Čitav dan traktor je iz dvorišta izvlačio šutu, no dio kuće prkosno je ostao stajati. “Neka ga”, jednako prkosno zaključio je i Ivo. Nakon povratka u Njemačku ostavio je mami u dvorištu taj polusrušeni ostatak kuće kao uspomenu na zamišljenu budućnost. 

Usprkos zabrani, čim bi nas baka pustila, bez nadzora zavlačili bismo se unutra i vršljali po napuštenim stvarima. I tu je bilo smeća koje je izgledalo kao stvoreno za gradnju robota; štafle, šarafi, boce, probušeni gumeni šlauf. Šuljali smo se uz ostatak zida, provlačili kroz nemarno navučene daske i izvlačili koješta iz tog nedosanjanog doma.

Već se bližilo vrijeme ručka kada smo zaključili da imamo sve. Zabijali smo daske jedne u druge, žicom vezali zamišljene udove, namjestili glavu. Privezali bocu koja će mu biti srce i crijevo kao glavnu žilu. Zamišljeno smo stajali gledajući skalameriju. “Zašto ne izgleda živo”, nisam mogla dokučiti. Kao da dijeli moje misli, Tomica reče: “Fali mu krv.“ Znala sam da ima pravo, no kako da stvorimo krv koja će oživjeti robota? Krvi nije bilo ni u napuštenoj radnji ni u nedorušenom kućerku. “Znam!” uzviknem oduševljeno i otrčim prema kući. Uskoro sam se vratila izvlačeći ispod pulovera bocu domaćeg soka od višanja. “Ulit ćemo to u ovaj lavor i onda će to bit krv””, samouvjereno sam mu objasnila. 

Za par trenutaka opet potišteno stojimo i zurimo u mrtvog robota. Ništa se nije desilo, nismo uspjeli. Razočarano šutimo gledajući lavor slatke krvi.

Našu razočaranost prekida bakin glas, stvorila se neočekivano iza nas. “Pa jel vi mene ne čujete da vas zovem na ručak? A šta je ovo, đe ste to smeće našli? I šta je ovo? Ma jeste vi to izlili sok? Ma jeste vi djeca normalni? Ajde u kuću da vas ne vidim, ajde, al maknite ovo smeće dok stric ne dođe, ak vas vidi šta ste napravili, znate da navečer nema crtića.”

Epidemija je konačno minula, pa su u Ministarstvu zdravlja raspisali natječaj za najuspjeliju likovnu minijaturu, koja će na kutijama cigareta biti reproducirana kao upozorenje o štetnosti pušenja. Pokrenuta je masovna kampanja na televiziji i na internetskim medijima. Oglasi su preplavili novine. Rezervirani su gotovo svi bilbordi uz autocestu prema moru. Glavni cilj nije trebao biti borba protiv pušenja, nego je pažnju već sasvim izluđenih građana trebalo svratiti s virulentnih moći te sitne, gotovo metafizičke pojavnosti s granice živoga i neživog svijeta, koja je godinama izazivala fatalne respiratorne probleme i ubijala naraštaje staraca i veselju sklonije, uglavnom muške čeljadi, koja bi se uz prekomjernu konzumaciju alkohola i masne hrane učinila podložnijom njezinome ubojitom djelovanju. Narod je bio već posve izluđen virusom, a poznato je iz psihologije masa da se jedna kolektivna ludost i jedan zajednički strah najučinkovitije liječe drugom, još iracionalnijom ludošću, i novim, strašnijim strahom.

Možda je za pokretanje masovne antipušačke kampanje, a ne kampanje ranog otkrivanja raka dojke, raka debelog crijeva, raka grla ili alzhajmerove bolesti, kojima se također mogao aktivirati strah kojim će se nadstrahovati virus covida-19, presudila osoba doktora Milutina Kaltza. Visok, mršav, kao znak uzvika uspravan stariji muškarac, četkaste i prosijede plave kose, s naočalama okruglih metalnih okvira na oštrom i prijetećem kljunu, Kaltz je izgledao kao časnik neke davno poražene, nestale vojske. Nikad se nije osmjehivao, a kada bi netko u društvu ispričao šalu ili vic, pa kad je naprosto bilo pristojno da se svi smiju, doktor Kaltz bi se uzmahao rukama i golemim, lopatastim dlanovima udarao po bedrima i glasao se krikovima koji su zvučali kao glasanje bolesnika s akutnim napadom žuči ili bjeloglavog supa koji se upleo u bodljikavu žicu. S vremenom, kolege u ministarstvu, i u Bolnici sestara milosrdnica, tamo se Kaltz zaposlio po povratku iz Austrije, gdje je godinama radio kao internist u ambulanti najvećega austrijskog zatvora, prestali su pričati viceve i zazirali su od svega što bi navodilo na smijeh. Ali znalo bi se dogoditi u kasnim noćnim satima, kada se već odnekud, iz metafizičke nule i iz evanđelja, začuju prvi pijevci, a po bolnici se već stvaraju tajni spiskovi onih koji živi neće dočekati jutro, da uključen ostane televizor u sestrinskoj sobi, a na ekranu neka srpska komedija s Gidrom i Burdušem. Bolnicom bi se tada prolomio niz jezivih, neljudskih krikova, a velika bi ptica smrti svojim krilima desetak puta udarila po sivim štofanim Milutinovim hlačama.

Mićo je čovjek prazne duše! Samo je to o njemu rekla gospođa Sonja, čuvena zagrebačka kiparica, majka njegovih blizanaca. I doista, ništa doktora Kaltza nije u životu naročito zanimalo, niti je u njemu budilo ljudske, muške ili bilo kakve strasti. Ravnodušan prema ljudskoj patnji, kao i prema čovjekovu humoru, vlastita je osjećanja smatrao nekom vrstom obaveze. Pa ih je iskazivao na isti onakav način kako se i smijao. Nevješto, lažno i tako strašno neglumstveno.

Jedino u što se znao uživjeti i što je u njemu izazivalo stvarni gnjev, gađenje, gnušanje, a odmah zatim i mržnju, agresivnost, gotovo psihotičan i posve iracionalan bijes, bilo je pušenje. Kada bi odnekud zavonjao duhanski dim, u Milutinu Kaltzu budio bi se demon. I svi oni prazni i nepostojeći osjećaji njegove duše u trenutku bi bili nadomješteni.

Ministar je, kao i svi drugi, zazirao od Kaltza. Ali mu je, bolje nego ikome drugom, bilo jasno kakav golemi potencijal u njemu leži. Tako ga je, nakon razgovora s premijerom, naumio iskoristiti u borbi protiv postepidemijske opsjednutosti društva virusom covida-19, a s njim i svim drugim virusima. Osim toga, zgodnom mu se učinila ideja likovnog natječaja. Sudjelovat će i Ministarstvo kulture, a vječno će uskukanim kulturnim radnicima i patetičnim umjetnicima biti pružena mogućnost da malo budu glavni. Bit će im stvorena iluzija! A ovdje je ionako riječ samo o iluzijama koje bi trebalo držati pod kontrolom. Jer što je zdravlje i što je duhanski dim, što je smrt i što umjetnost, nego jedna velika iluzija čovjekove svijesti i ukupnog života na zemlji – mudrovao je u sebi, a možda i naglas, za popodnevne sijeste pred tajnicom Zorkom, ministar zdravlja, nekoć naš čuveni psihijatar (prije nego što se predao čarima politike).

Formiran je pozamašan nagradni fond- financiran novcima posrnulog agrotrgovačkog giganta i državne elektroprivrede- a na natječaju su prema izvornoj ministrovoj zamisli trebali sudjelovati umjetnici iz cijeloga svijeta. No, ministrica kulture je, nakon burnih protesta domaćih likovnjačkih i kunsthistoričarskih udruga, insistirala da se konkurencija ipak svede na domaće umjetnike. Ne bi imalo smisla, rekla je, da na kutijama cigareta koje se prodaju u Hrvatskoj reklamiramo inozemne umjetnike. Žiri su sačinjavala dvojica čuvenih povjesničara umjetnosti, jedan iskusni nacionalni tribun, arbitar svih likovnih moda i pjesnik, a drugi također pjesnik, salonski fašist i homoseksualac, likovna kritičarka iz metropolskog tabloida, poznati zagrebački pulmolog, inače kolekcionar moderne umjetnosti, te sam doktor Kaltz.

Od početka lipnja, pa u srpnju i kolovozu, za prve prave postepidemijske turističke sezone, na bilbordima uz frekventnije ceste i magistrale izlagani su, u tisućostrukim uvećanjima, radovi koji su ušli u konkurenciju. Širom Europe, pa sve do Amerike i Australije, širili su se glasovi o hrvatskom likovnom, zdravstvenom i marketinškom poduhvatu. New York Times posvetio mu je cijele dvije stranice u prestižnom vikend dodatku, sve uz gromoglasnu najavu na naslovnici: “Hrvatski umjetnički eksperiment: Antitobacco džihad ili artom protiv raka” Da su živi, da ih nije ubio upravo duhan, John Berger i Umberto Eco danas bi slavili Hrvatsku onako kako već stotinjak godina slavimo sovjetske avangardiste, konstruktiviste i supremativiste, ekstatično se oglasio Giorgio Agamben.

Hrvate je, po Bog zna koji put, obuzeo amok vlastite važnosti i veličine. Senzacionalistički web portali i kojekakve čudačke internetske platforme širom svijeta prenosili su fotografije snimljene kojegdje po Hrvatskoj. Tako je, primjerice, u britanskom Guardianu, nekad čuvenim dnevnim novinama, a danas samo još jednom jeftinom i zapišanom tabloidu, na naslovnici objavljena fotografija bilborda, s Dubrovnikom u pozadini. Na bilbordu jedan je od radova koji su ušli u izbor: ulje Zlatana Vehabovića, u sumornim modro-zelenim tonovima, koje prikazuje promrzlu močvarnu pticu, na obali rijeke, usred neke beznadne i daleke bosanske zime. Na plus četrdeset, u Dubrovniku, čovjeku se mrzne utroba pred slikom ovoga hrvatskog umjetnika, pisao je novinar Guardiana. Netko je, negdje kod ulaza u Dvor na Uni, mobitelom fotografirao i na fejsbuku objavio bilbord okružen gomilom krupnog otpada, a na njemu prizor iz njujorške sirotinjske bolnice, gdje mladi crnac, mučeničkog izraza lica i apolonske građe, potpuno gol, umire na postelji intenzivne njege. Slika je to Stipana Tadića. U Zagrebu, pak, kod Vjesnikova nebodera, turisti su se danima slikali pokraj plakata s radom Tomislava Buntaka: jato anđela, precizno nacrtanih zlatnim tušem, koji se uzaludno pokušavaju obraniti od vrana, koje im, pero po pero, čerupaju krila. Lovro Artuković, pak, čiju je sliku negdje kod Zaostroga fotografirao reporter njemačkog Die Zeita naslikao je monumentalno ulje, koje je zatim, kako je ispričao u razgovoru za Die Zeit, izveo u sedamnaest sve manjih i manjih verzija. Prvu je načinio na platnu od pet puta dva i pol metra, dok je sedamnaesta u veličini kutije za cigarete. Na slici je dvadeset i sedam muškaraca i žena različite dobi, svi su u koroti, okupljeni oko teškog stola od hrastovine, na kojemu leži pokojnik, mladić žut i ispijen. Scena je u polutami, izvana dopiru daleka svjetla industrijskog grada, negdje u visini žmirka starinska žarulja, a iz dubine slike i iz dima, svjetlucaju crvenkaste krijesnice cigareta. Sedamnaesta je najstrašnija, izjavljuje Artuković, i to onda završava u naslovu njemačkih novina. (Poslije ga po Zagrebu, na špici i po tviterima i fejsbucima, ogovaraju zbog samoreklame.) U Puli, pak, na početku Bulevara, bilbord je pričvršćen na zid uminulog Uljanikova bedema. Na njemu je reprodukcija ulja Martine Grlić. Čeljusti žene koja sliči mladoj Sophiji Loren, lijep izvijen vrat, torzo golih ramena u crnoj večernjoj haljini, kakve su bile u modi krajem šezdesetih. Ruka s cigaretom, uzdiže se malo uvis, kao da se sprema ispratiti neko važno objašnjenje. Iznad čeljusti nema, međutim, glave. Samo plamena eksplozija boja, eksplozija aneurizme, vatromet, smrt. Strašna slika. Gradskoj upravi stizale su žalbe i tužbe zbog ovog plakata. Djevojka na trotinetu, s Glovo prtljagom na leđima, sudarila se sa starcem, koji je pločnikom išao iz suprotnog smjera. Izjavila je da ju je ošamutio plakat. Mladi povjesničari umjetnosti su u tjedniku Express prognozirali da će Martina Grlić pobijediti na natječaju. Drugo mjesto u njihovom je izboru zauzeo Stipan Tadić. U Glasu koncila, pak, najboljim je oglašen Buntak.

Doktor Milutin Kaltz jednom se dnevno, na Trećem programu Hrvatske televizije, odmah poslije prijenosa mise, oglašavao s vijestima o natječaju, koje bi zakitio s probranim jezovitim vjesticama sa znanstvenim i paraznanstvenim otkrićima o štetnosti pušenja, ili bi upoznao gledateljstvo s ponekom od novijih pušačkih smrti među slavnima. Uživao je u toj svojoj ulozi, sve se više uživljavajući u vlastitu važnost. Kao da ništa u Hrvatskoj, izmučenoj epidemijom, ekonomskim beznađem, korupcijom i lošom upravom, nije važnije od natječaja ministarstva zdravlja za sličicu koja će pušače odvraćati od pušenja. Ali, kada čovjek bolje promisli, a doktor Kaltz neprestano je upravo to i činio, pokušavao je razmišljati i o onome o čemu živ čovjek misliti ne može, u ovoj zemlji u to sumorno, sušno i pretoplo ljeto po epidemiji, i nije bilo stvari koje bi se mogle učiniti važnijim. Tako je, eto, mislio, i dok je polagano, sliku po sliku, pregledavao na kompjutoru svih 9875 radova, koliko ih je pristiglo do 15. kolovoza i zaključenja natječaja. Prema Kaltzovoj ideji- koju nitko nije dovodio u pitanje, jer se, nakon što je kampanja stekla svjetsku slavu, nije više raspravljalo o njegovim idejama, nego su sve redom prihvaćane- na bilbordima su, diljem zemlje, reproducirani radovi čuvenijih umjetnika, slikara, crtača, kipara, dizajnera, arhitekata, njih ukupno 50, ali u konkurenciju za nagradu ulazilo je svih 9875 radova.

Uživao je u tom golemom, skoro nepreglednom albumu i u emociji koja je iz njega izbijala. Nemušta, nijema i gluha, kovitlala se na tim slikama mržnja sa strahom, onako kako su se i u njemu, tko zna zašto i kako, neprestance susretala ta dva osjećaja. Mržnja prema duhanskom dimu, cigaretama i duhanu, i strah od onog što bi čovjeka od tog vonja i dima moglo zadesiti. Nimalo se Kaltzu nisu sviđali svi ti razvikani artukovići, vehabovići, buntaci i bućani, na čije radove sline dokone i bogate zagrebačke tetkice- na čelu s onim emeritiranim tetkom iz žirija, koji ga strašno nervira- i oko kojih se u svijetu sad podigla tolika prašina. Sve je to iz njegove neuke medicinarske perspektive umjetnost, možda i velika umjetnost- on to ne zna, jer nije za te stvari stručan, ali ovaj natječaj nije raspisan radi umjetnosti i ljepote, nego za zdravlje nacije i borbu protiv duhana. Mnogo su mu draži i bliži bili radovi anonimnih autora, nastavnika likovnog odgoja iz provincije, podravskih seljaka i ribara s dalmatinskih otoka, strednjoškolaca, carinika i medicinskih sestara, koji su, privučeni glavnom novčanom nagradom- premda ni onih dvadeset pratećih, otkupnih nagrada nisu za odbaciti- dali mašti na volju, pa su crtali, bojali, maljali, risali svoje antinikotinske fantazmagorije. U njihovom nastupu ne samo da je bilo više iskrenosti i izražajne neposrednosti nego u onoj eksploziji glave, ili u onoj balkanoidnoj reinterpretaciji Joyceovog “Finneganova bdjenja”, nego je u mnogim od tih radova bilo i neke brutalne akcije, nekog naloga za djelovanje, koji je doktoru Kaltzu silno imponirao. Recimo, rad Ivana Vekića Spajića, po zanimanju šumara, iz Gospića, prikazivao je momčića, možda petnaestogodišnjaka s cigaretom u zubima, kako bježi ispred brkate epske starine u ličkoj nošnji, koja ga naganja sjekirom. Ispod sličice piše: Bolje sikira u glavu nego rak na pluća! Jasno je doktoru da je uz ovakav žiri nemoguće nagraditi takav jedan rad, ali na njemu je, koji se prije svega drugog smatra zdravstvenim prosvjetiteljem i dobrim znalcem narodne duše, da uvjeri kolege iz žirija da na naš svijet najefikasnije djeluju upravo ovakve poruke. 

Mi smo divljaci, uzvikivao je Milutin Kaltz na sjednici žirija, na nas ne djeluju luvrovi i ermitraži, nego slike koje su govnima iscrtane po vratima javnih zahoda. Baš govnima!- tobože se začudio se čuveni povijesničar umjetnosti, onaj narodni tribun i arbitar elegancije. Da, kolega, upravo govnima! Vi to ne znate, jer nikad niste bili u kontaktu s narodom!

Suparnik je zašutio, spustio pogled i sve do kraja sjednice nešto je zapisivao u svoju bilježnicu. S Kaltzom se nije moglo razgovarati. A iz njegove se perspektive, kao ni iz perspektive ostalih žirista, nije se ni imalo o čemu razgovarati. Otkako je, stjecajem sretnih ili nesretnih okolnosti- to ćemo tek vidjeti, postao nedodirljiv kao tvorac velikoga hrvatskog međunarodnog proboja, najpametnije je bilo pred njim zašutjeti i uzdati se u svemoć demokratske procedure i većinskog odlučivanja.

Pod rednim brojem 9222 na listi je radova, koju u rano nedjeljno jutro, prije nego što će osvanuti još jedan sunčan dan dugoga miholjskog ljeta, doktor Milutin Kaltz još jednom pregledava, rad je Mare Pešikan, rođ. Glavočević, domaćice i Knina. Tu mu se, pred njenom slikom, zamuti pred očima i u glavi, i iz želuca mu navre mučnina. Dok ustaje i odlazi po čašu vode, shvaća da je i jučer zastao na istome mjestu, pred istom slikom. A onda i da mu se dan ili dva prije toga također dogodilo da mu broj 9222. ime Mare Pešikan, rođ. Glavočević, pobude jednaku sumaglicu, slabost i mučninu. Dok toči vodu iz slavine nije više siguran što ga je smutilo: broj, ime ili slika.

Na dirljivo urednoj sličici, oslikanoj vodenim bojicama i tušem po đačkom hamer papiru, vidimo kuću na kat, pokrivenu šindrom, s doksatom i starinskim jednodijelnim prozorima. Na doksatu, iza rastvorenog okna, stoji starija žena, zabrađena šarenom maramom, ruke dignute u pozdrav, kao da maše nekome tko odlazi. Iznad kuće je livada, na livadi je kosac, a nad livadom borova šuma, osnježeni planinski vrh i nad njim nebo, modro i čisto.

Dok gleda u sliku i pokušava otkriti što to zapravo vidi, Kalzu počinju drhtati koljena, učini mu se da će kliznuti niz naslon stolice, i dok se posljednjom snagom hvata za kompjutorskog miša i odgoni njime od svojih očiju sliku Mare Pešikan rođ. Glavočević, dogodi mu se nešto strašno: popuste mu sve stege, breše i brane, i on ispusti mokraću i obavi nekontroliranu defekaciju.

Nije znao što da učini. Duboko je disao, zurio u prste koji su sad savršeno mirno ležali na na tastaturi, stezali miša, pomicali se u skladu s njegovom voljom… Opet je sve bilo u redu, osjećao se savršeno normalno i obično, osim što je bio upišan i usran, i što je u sebi imao neki nejasan osjećaj, nešto nalik sjećanju na san, da je prije nekoliko trenutaka bio na ivici smrti.

Odmah u ponedjeljak traži sistematski pregled. Govori da je premoren, kaže da je, možda, teško bolestan. Kroz pregled ga vodi njegov mladi kolega, nekadašnji asistent, doktor Šimunić. Treba još sačekati laboratorijske pretrage, ali svi drugi su nalazi u najboljem redu. Kardiovaskularni sustav savršeno funkcionira, tlak je kao u amazonskih urođenika koji ne znaju za masnu hranu, stres, škrob i uznemirenja modernog života. 

Moram vam sad reći što mi se jučer dogodilo!- Kaltz prekinu mladoga kolegu u izlaganju anamneze. I govori mu sve, ali baš sve. Šimunić se crveni i spušta pogled, pa se brzo pribere: to je jedva atipičan napad panike! Zbiva se to mnogim pacijentima. Ali ljudi ne govore.

Na sljedećem sastanku žirija, dok su sjedili i vijećali za velikim okruglim stolom u kabinetu ministrice kulture, s rastvorenim kompjutorima pred sobom, Kaltz je nakon duge, zamorne i besplodne rasprave, shvativši da svo četvero, uključujući povodljivu i brbljavu novinsku kritičarku, i njegovog nadmenog kolegu pulmologa, imaju samo jedan cilj- da ga na kraju nadglasaju, predložio da pogledaju rad 9222.

Kliknuše jednom-dvaput, lijeno se za njim povodeći. Bard problijedi pa podiže pogled prema stropu, i hitro se maši za džep, pa izvadi bočicu s lijekom. Peder kriknu: kakvo je ovo sranje! I naglo sklopi kompjutor. Pulmolog je nijemo zurio u svoj ekran. A onda se kritičarka srušila sa stolice, i svi poskakaše da joj pomognu. Samo je bard ostao sjediti. Odmahivao je i ponavljao: aritmija, aritmija, aritmija… Premda ga nitko ništa nije pitao.

Naravno da nitko od njih četvero nije pregledavao sve radove. Doktoru Milutinu Kaltzu unaprijed je to moralo biti jasno. I bilo mu je jasno. Samo su prošli kroz listu s imenima prijavljenih, prelistali je kao što se prelistava telefonski imenik, izdvojili znamenitije umjetnike, pregledali njihove radove, i to je zapravo bilo sve. Što ih briga za poštare, šumare i domaćice! Mogao je među njima biti i neki novi Leonardo, ovo četvero ne bi ga registrirali.

Snažnim je, namjerno pregrubim pokretom rastvorio čeljusti onesviještene kritičarke, tako da je nešto kvrcnulo, možda joj je iščašio vilicu, jezik je izvukao van, i rekao: gotovo! 

Nakon ovog događaja sam je sjeo u auto i zaputio se prema Kninu, da traži Maru Pešikan, rođ. Glavočević. Učinio je to u tajnosti, ne govoreći nikome gdje se i zašto uputio. Nakon duže potrage, jer ga je GPS uređaj uporno vodio na pogrešan kraj ovoga malog, u vremenu i prostoru izgubljenog gradića, na neasfaltiran prigradski drum koji je završavao pred provalijom, konačno je, uz pomoć valjda i jedinog mjesnog taksista, stigao do adrese na kojoj se, u neomalterisanoj prizemnici, načinjenoj od betonskih bloketa, živjela Mara Pešikan, rođ. Glavočević.

Dočekala ga je krupna i stamena žena, s debelim vunenim čarapama i ispod gumenih natikača, u crnoj haljini na plave ruže, i s metalnom posudom pod rukom, u kojoj je upravo mijesila nekakvo tijesto. Upravo su mi došli moji iz Zagreba, rekla je, kao da se istovremeno ponosi i ispričava. Ali samo vi sjedite, rekla je, i nogom mu, ne ispuštajući posudu i ne prestajući da mijesi tijesto, primicala stolicu bez naslona. Sjeo je tako nasred neograđenog dvorišta, nekoliko koraka od ulaza u kuću, i isto toliko od druma, svjestan da, koliko god u tom sjednjemu bilo nečega ponižavajućeg, s ovom ženom ništa ne može započeti ako odmah ne sjedne. Jeste li vi gospođa Mara Pešikan? Jesam, jašta sam, odgovarala mu je, samo što nisam gospođa, nego sam baba. Sedmero već unuka imam. Svaka vam čast! Kod nas bi se u starom kraju reklo: mašala, neka su živi i zdravi! Ali ovdje se ne kaže tako, pa se onda i ja trudim da tako ne govorim. Osim kad mi netko ovako sjedne, kao što ste vi sjeli. E, onda kažem mašala! Biva, ako si već sjeo kod mene, onda poznaješ i jezik. Pa je li tako?

Pomisli da je pogriješio. A onda mu na um pade da se, može biti, netko krivo predstavio imenom ove žene. Možda neko od te njezine unučadi? I taman da zausti, ali ona ga preteče, pobjegavši s onim svojim tijestom u kuću. Vratila se nekoliko minuta kasnije. Već je bio razmišljao da se ustane s te svoje stolice, vrati se u auto, pa polako prema Zagrebu, nema ovo smisla… 

Brisala je ruke i govorila:

Buhtle, kaže ona meni, buhtle bako! Rekoh, dijete ne znam ja što su ti to buhtle. Nije toga bilo kod nas u Vukanovićima. A njoj se sve oči stužile, kao janjetu pred klanje, Bože mi prosti, pa govori: ja bi bako buhtle! Ja što ću, nego se raspitam šta su te buhtle, i vidim da nije problem, lako je meni buhtle zamijesiti, a rernu dobru imam, rerna ti je lutrija u životu, kad šporet kupuješ ne možeš znati kakva će ti biti rerna. U Vukanovićima imala sam prokletu rernu. Jedan dan bi pekla ko pakleni oganj, a drugi dan neće. Godinama sam se mučila sa njom. Hljeb ne smijem zakuhati, ne znam hoće li mi ga ona htjeti ispeći. Tako je bilo, ne lažem! Bogdan mi moj, Bog da mu dušu prosti, stoput govori: de, bona Maro, da mi novi šporet i novu rernu kupujemo! A ovaj ćemo ravno u provaliju! Ne mogu, bolan, grehota je, ispravan šporet, svaka mu ringla radi. I rerna mu radi, ali kad hoće! A kad nas je poćeralo, kad dođoše oni Arapi da nas gone, pa kad je sve one planine do Hercegovine valjalo pješke preći, ja ga tješila: eto, čovjek moj, oslobodiše nas lude rerne! On me gleda, i plače. Što bolan, Bogdane, plačeš? Ionako ti nije u Vukanovićima valjalo, ionako ni našima nisi bio naš, a ni svojima svoj. Barem bi tebi trebalo biti svejedno i za Kakanj, i za Zenicu, i za Vukanoviće. A on meni, nesretnik, da mu nije svejedno za rernu. Kakva je bila da je bila, bila je naša. Tako on meni kaže. Ja se onda mislim: e moj čovječe, e tugo moja, nećeš ti meni dugo! I umrije moj Bogdan, nije ni pola godine prošlo, u izbjegličkom centru na Braču. Pokopali ga ukraj groblja, ko da je, Bože mi prosti, kopilan bio ili ničije dijete. I tako on osta uz ribare, mornare i kapetane. On jedan s prezimenom Pešikan, među svim onim njihovim domaćim prezimenima. Ničiji, mimo svijeta, mimo kalendara.

Poslije nas u Knin naselilo. Biva, nas će tu da se Srbi ne vrate. Visoka je to politika. I sad mi u Kninu noćivamo, a u snu smo u Vukanovićima. A ti Srbi u Srbiji ili u Bosni noćivaju, a snom su u Kninu. Pa ti sad misli gdje ti se računa da si: tamo gdje glavu spustiš ili tamo gdje ti glava pođe. Ja ti tu ne znam što bih rekla. Osim što se noću naše glave bez nas nebom kotrljaju. I onda tutnji nebo, a nigdje ne vidiš oblaka ni groma. Tutnji nad Kninom svake noći kao da nam je kuglana nad glavama. Znam ja to: dok sam u Zenici u školi radila kao čistačica- tamo sam mog Bogdana i upoznala, on domar bio- stanovali smo u podrumu kuglane. E, vidiš, to što nad Kninom tutnji, to ti Srbi sanjaju. Ne ljutim se ja na njih, neka ljudi sanjaju. A znam i to da se nad Kaknjem i Vukanovićima tako i moja glava kotura, i nekome tutnjem remeti san. Džaba ti, nema noću tišine tamo odakle su nekog potjerali.

Sinovi mi i kćeri, petero ih živih imam, Bogu hvala i svetome Anti, pobjeglo u Zagreb. A najmlađi mi, Ivan, eno u Beču. Poudalo se i poženilo, sedmero unuka zasad imam, i svih sedmero mi dolaze. Dovedu ih na pokazivanje, kao da su paščad za izložbu. Ja im govorim, ostavite ih s babom. Ali djeca neće, nego ih vode sa sobom u Zagreb. I tako sam ti uglavnom sama. Podivljala bi da mi nema ove moje zanimacije. Znaju oni to, pa mi donose vodene bojice i ove dječje blokove, a ja slikam.

Slikate Knin?, upita ju doktor Kaltz. Ma kakvi, jadan, što bi ja Knin slikala. Kome je do slikanja Knina, taj ga telefonom slika. Slikam ti ja ono što mislim. I ono čega se sjećam. Slikam, i onda na slikama gledam šta sam sve zaboravila. Eto tako, kuću našu u Vukanovićima, nju barem jednom sedmično naslikam. I svaki put nečega na kući nestane, svaki put nešto novo na kući fali. Eto, Maro, mislim se, zaboravila si i tu ciglu, i tu baglamu, i tu gredu, i taj kamen pred kućom. I bude mi lakše. Ali onda se u snu opet svega sjetim. Muka je živa usniti. Nije zlo ljude poćerati, nego je zlo što ni takvi poćerani bez sna ne mogu. I zlo je najveće što se u snu vraća ono što budan zaboravi.

A tko vam je ono na onoj slici što ste je poslali u Zagreb na natječaj?, upita. E, to je Salkan, najbolji kosac u kraju. Njega je moj Bogdan zvao kad sam ne stigne pokositi. I sad ga, u snu, vidim kako naše livade kosi. I ljutila bih se u svom snu na njega, jer tuđe bez pitanja kosi. Ali onda pomislim da i ja u tuđoj rajndlici mijesim tijesto i u tuđoj rerni buhtle pečem, pa mi odmah sve Salkanu oprostim. I još mi milo bude, jer on pozna tu livadu i livada pozna njega. A rerna, ova moja, koja nije moja, nego je žene čijeg su muža naši poćerali, pa je i ona o istom trošku poćerana, najbolja je koju sam imala. I sve mislim, Bogdane, luda glava, kud prije vremena umrije, da sad vidiš što je rerna!

Ne, tko je ona žena na prozoru?, inzistirao je Kaltz. Nije to, bolan, prozor! Kakav prozor, đe si ti tu vidio prozor. Da si rekao pendžer, pa hajde de. Ali prozor! Pa, bolan ne bio, prozori su ti na novim kućama, a naša kuća u Vukanovićima stotinu je i pedeset godina stara. Nema na njoj nijednog prozora. Ali nije ti to ni pendžer! To ti je doksat. Svaki put ga naslikam. I čim ga naslikam, znam da sam živa. Jednom kad na slici kuće u Vukanovićima ne bude doksata, ja ću ti, sine moj, znati da mi se primakao kraj. I znaš šta još? Kad slikam doksat, mene ti, evo tu, najviše zaboli.

Pa se šakom dvaput snažno udari posred grudne kosti, da pokaže gdje ju to boli kad slika doksat.

Jednom sam tako čitala u časopisu Lepota i zdravlje- komšinica Joka, s njom sam dobra, iako je ona Srpkinja, a ja sam Hrvatica, donijela iz Srbije- da kad te tako tu zaboli, grudna kost kad te tako zaboli, pa ti se čini da ti duša iznutra udara, jer hoće van, i čini ti se da ti srce staje, ko u satu kad mu pregori baterija, da je to infarkt, i da odmah treba zvati hitnu pomoć. I da znaš da sam se slatko tome nasmijala! Pa ja bih barem jednom sedmično zvala hitnu pomoć, pa ja sam barem hiljadu infarkta prebolila, jer sam barem hiljadu puta naslikala doksat na svojoj kući u Vukanovićima.

Pitam vas za ženu na doksatu, a ne za doksat!, navaljivao je. Nikakve tu žene nema, začudi se ona. Vidjeli ste neku ženu, obrati mu se na vi, što se odjeknulo nekako lažno, kao da se pravda porezniku, nema tu nikakve žene, sigurno nastavi. Dajte mi je pokažite, sigurno imate sliku u tom svom plejstejšnu. Mislite, kompjutoru? Da, tu!, nervozno će ona.

Izvadio je laptop i oprezno ga rastvorio, kao da bi ga kompjutor mogao ugristi. Zatim je dvaput kliknuo, drugi put na sličicu broj 9222, pa je, poput djeteta pred scenom iz horora, snažno stisnuo oči, tako da su mu se obrve spustile skoro do pola lica. Evo! Šta evo, začudila se žena, ne vidim ja tu ništa.

Doktor Kaltz je izvirio, i ugledao kuću, doksat, a na doksatu… U taj čas mu se zanebesalo, svijet mu se ispreturao pred očima, najednom mu se modro nebo iznad Knina našlo pod nogama, i tako je izgubio svijest. Ne zna se koliko ga nije bilo. Vrijeme u snu jednu je vječnost kraće od istog tog vremena na javi. A vrijeme u nesvjestici još jednu je vječnost kraće od vremena u snu. Može biti da je Milutin Kaltz onesviješten bio tri milijarde godina, a može biti da je to trajalo taman toliko da se ispeku buhtle. U svijest dozvao ga je miris, opojniji od svih drugih mirisa, nalik kruhu koji se upravo peče, ali od tog mirisa drukčiji, jer se u njemu čuo miris marmelade od šipurka, one starinske, iz velike šarene limenke, u koju se zatim sadi cvijeće, i dugo ga je on tako njuškao, dugo je u tom mirisu proboravio, nevoljan da otvori oči, jer u njegovom životu i iskustvu nije bilo ničega što bi bilo usporedivo s tim mirisom. Ali onda je pomislio da ne može zauvijek ostati tako zatvorenih očiju. I odmah zatim sjetio se tko je i što je, pa je odmah progledao.

Ugledao je nebo, opet to usijano kninsko nebo, a odmah pod nebom, gore u visinama, dva stupa u debelim zimskim hulahopkama, koje tamo negdje visoko natkriljuje crna haljina na plave ruže. Osluhnuo je, i čuo neobičan zvuk. Negdje pod zvijezdom sudarale su se dvije drvene pletaće igle. Spustio je pogled na stopala u debelim vunenim čarapa i smeđim gumenim natikačama.

Vama baš nikada nije vruće, upita s tla. O, živ si! Ako se rodiš u onom ledu, nikad se nećeš ugrijati! Nasmrzavala sam ti se ja, sine moj, u Vukanovićima, taman za tri života. I sad da me pitaš, je li mi vruće, kazala bih ti da poštenu čeljadetu i krštenoj duši nikad ne može biti vruće. A koliko sam bio u nesvijesti, nastavi Kaltz, i dalje zagledan u stupove nogu Mare Pešikan, rođ. Glavočević. Ne znam ti ja to, nasmija se ona, može biti da je potrajalo, može biti i da nije. Sve je do tebe.

Sada je već razmišljao kako da se izvuče.

Mogu se ja, sine, i pomaknuti, progovori ona, kao da mu čita misli. Ali ako se pomaknem, Bog zna što bi sa tobom moglo biti. A ne bi mi bilo drago da nešto bude. Nemamo mi tu u Kninu doktore kakvi su kod vas u Zagrebu. Sve neka mlađarija, tko zna jesu li i završili medicinu, ili ih ovdje nama šalju da na nama studiraju. Ovo nešto starijih, dvojica ili trojica, doktor Bošković s psihijatrije i doktor Mužinić, na internoj, dobjegli su s nama 1993. iz Kaknja i Zenice. Doktor Bošković kratko je radio u onoj fratarskoj bolnici u Novoj Bili. Ali tamo nije bilo prostora za psihijatriju. Bio rat, a kad je rat luđaci se ne drže u ludnicama, nego ih se pusti da ratuju. Rat ti je ludilo naroda. Slušaš li ti mene, ili ja sve ovo uprazno govorim?

Slušam, promrmlja doktor Kaltz, dok su mu se u nosnicama miješali mirisi: miris vrele ljetne prašine, miris gume, miris teške ovčje sudbine, miris grube vune, koja izaziva urtikarije svud po tijelu, miris mokraće, miris bolesne mokraće, pune teških staračkih briga, miris uree, miris smrti. Miris uree, miris smrti, reče, govoreći za sebe, Kaltz. Lijepo si to rekao, odgovori mu Mara Pešikan, rođ. Glavočević. Čudiš se što znam da je lijepo? Pa, bolan ne bio, vidiš li ti đe smo mi ovo? Znaš li ti kako je ovdje zimi? Nemaš tu šta drugo zimi da radiš, nego da se zavučeš ispod jorgana i čitaš. A čitaš ono što imaš ili ono čega ima u kninskoj biblioteci. A nema ti tu puno onoga što je za šuplju seljačku pamet kakva je moja. I kad pročitaš sve te ljubavne i ratne romane- a babu ti ne zanima ništa drugo osim rata i ljubavi- navališ po onom što je ostalo. Medicinski leksikon, udžbenici za prvu godinu građevinskog fakulteta, Sigmund Freud: “Totem i tabu”, jest, jest, dragoviću moj, “Totem i tabu”, pa ti sad vidi šta zima, samoća i dosada učine od babe.

Koliko sam bio u nesvijesti, upita napokon Kaltz. Ne znam ti ja to, ona odgovori. Mjereći po mom vremenu- dugo! Mjereći po ovom mom pletivu- kratko. Evo, jedan red sam oplela, i ti si se probudio. Toliko. 

Znači, manje od minute, uporan je on. Bit će da se uplašio kakvog neurološkog ispada, moždanog ili srčanog udara, tko zna čega… Opet ti! Nemam ti ja ovdje sata, uznemiri se baba, a da ga i imam, ne bi pomoglo. Ne mjerim ja tako vrijeme. Nego, kako ga mjeriš, upita Kaltz, i dalje jednako ležeći podno njenih nogu. Mjerim ga onako kako ga i ti mjeriš. Ako dišem pa izdišem, i svaki mi je dah evo ovdje, pri vrhu nosa, dugo je vrijeme. Ako ne mislim kako dišem, nego igle rade same, kao što se tijesto za buhtle samo diže, vrijeme je kratko. A tebe što se tiče, svejedno ti je. Može biti da je prošlo nekoliko sekundi. A može biti da je prošlo i nekoliko hiljada godina. Nemaš to po čemu znati. I nikad nećeš znati. Tebi je, ja ću ti to reći, ko mome Bogdanu Pešikanu, Bog da mu dušu prosti, i sestri mojoj Janji Glavočević. Njih će tako na sudnji dan buditi, a njima će biti kao da ih je evo sad nestalo, kao da su evo sad zaspali. A proći će onoliko vremena koliko je između njihovih smrti i kraja svijeta. Nitko ne zna koliko traje vrijeme u smrti. Nikoliko ne traje. Kao što ni vrijeme u nesvijesti nikoliko ne traje.

Mogu li se dići? A tko ti brani! Digni se, ja ti mogu kafu skuhati. Ako nemaš visok tlak. Ako ti je visok tlak bolje da je ne kuham. Ne pijem kafu. Onda i nemoj. A mogu i sok da ti umutim. Od ruže je, domaći, naš. Otamo. Jedna je naša gore ostala, dvije kuće od nas, i svake mi godine autobusom za Split pošalje bidon sirupa od mojih ruža. U bidonu pet litara. Znaš li ti koliko soka izađe od pet litara sirupa od ruža? Ne znam ni da se od ruža pravi sirup. Ništa ti ne znaš. A zašto si onda došao.

Doktor Milutin Kaltz se pridigao. Otresa sa sebe nevidljivu prašinu. San i nesvjesticu otresa sa revera: Došao sam radi slike. Dobra je. Znam i ja da je dobra. Zato sam je i poslala u Zagreb. To na njoj je moja kuća u Vukanovićima.

A što je ovo na doksatu?

E, sad si dobro upitao! Kad pitaš tko je ovo na doksatu, ja ti moram reći nitko. Jer ja vazda istinu govorim. Takva se rodila. Ali ako pitaš što je, reći ću ti: smrt!

Ja sam mislio da je neka žena. Može biti i da je žena. ako je za tebe žena, onda je žena. A kako si je ti naslikala? Kao smrt sam ju naslikala. Jedni kažu da je muško, drugi da je dijete, jedan naš kninski policajac govori mi da je šišarka, najmlađa moja unučica, Kejt se zove, ne znam kakvo im je to ime, kaže da je to na doksatu mama. Ti kažeš da je neka žena, pa neka ti bude žena. Ali tko je? Nije to je, nego što je! Da je tko je bila bi za smrti i progona, kao i svi drugi. Ali kako je što je, tako joj ne mogu ništa. Smrt. Ona mi kuću čuva. A što će ti kuća ako nisi u njoj? To vi ne razumijete. I neka ne razumijete. Ali neka znaš da smrt čuva moju kuću, i nitko se neće u nju naseliti.

Mislio sam da tvoju sliku stavimo na kutije od cigareta. Da ljudi ne puše.

Tako sam i ja mislila. Ljudi čim vide smrt neće više pušiti.

A kuća?

Neka im je, ali unutra neće.

U trenucima dok teče ova rečenica, jasnije rečeno, u savršenom vremenskom simultanitetu s ovim riječima, s vremenom potrebnim da se, u intonacijama i naglascima srednjobosanskoga govora, uobičajenim ritmom izgovore, doktor Kaltz iz automata izvlači karticu, ubacuje u prvu brzinu i izvodi crni službeni BMW na autocestu prema Zagreba. Dok stopalima odigrava ples po papučicama za prijenos kvačila i za gas, desnom rukom mijenja brzine od druge prema šestoj, a u desnoj drži mobitel i palcem traži broj svoje tajnice. Pogled mu je na ekranu, upravljač naizmjence pridržava koljenima i grudima. Uspijeva je nazvati- Amra, molim vas, za sutra u osam sastanak žirija. Donosimo odluku. U dva neka bude konferencija za medije.- i dok prekida vezu, već je u šestoj brzini, i sigurnom desnom šakom hvata upravljač, slučajno je kliknuo na 9222. Krajem svijesti bi da skloni pogled, ali prizor na doksatu ga privuče.

To se dogodilo sad.