Nove granice

U šumi, u djelu grada koji smo zvali ispod Balčine, tekla je zamišljena linija podjele između Kladuše i Srpske Krajine. Između, na svačijoj i ničijoj zemlji, trgovalo se. 

Došli bi trgovci iz Krajine, sa zemlje prodavali. Sedam je debelih krava sjedilo pod krošnjama. Čokolade, napolitanke, keksi, cigare, šibice, svijeće i kod svakoga žileti. Tih godina svi su žilete imali u ponudi. Paštete, naresci, upaljači, baterije A4. Svakakvog svijeta je bilo. Onih što prodaju, onih što kupuju, i onih što su izašli u šetnju. Šarenilo ljudi i robe, sunce što se provlači i obasjava im male radnjice uredno posložene, sve lijepo sortirane po artiklima. Kupovina na više bila je znatno jeftinija i tako se stvorila prilika novonastalim trgovcima da prekupljuju, preprodaju i svakoga dana bilo je sve više onih što im je kupovina i preprodaja posebno omilila. Preko granice se najčešće kupovala so, a jedne prilike kupili smo i krme. Dovukli ga na sanjkama iako na cesti već neko vrijeme nije bilo snijega. Samo poneka otužna krpica slijevala se niz blatnjave padine. Lim je škripao, povlačio pijesak na cesti, sanjke su skvičale i derale se, kao da je krme oživjelo i vapi da ga pustimo. Nije bilo ništa neobično provući tako krme na sanjkama usred bijela dana. Tada. 

Na mnogo načina te godine pokazale su se presudnima u shvaćanju svijeta i njegove kompleksnosti. Najkompleksnija, a u isto vrijeme najjednostavnija od svih, pokazala se para. Ne mogu reći: novac se pokazao. Nikako, jer novac je pojam sterilan, očišćen od svih njegovih sposobnosti i mnogih lica. Kao da ste đavlu oduzeli auru zla. Baš na toj granici ukazaše se njena četiri temeljna principa: prvo, para stvara nove, neočekivane saveznike, drugo, približava i najljuće neprijatelje, treće, ne poznaje granice, vjere ni nacije, i četvrto, para je rijeka tekućica, moćna, ruši barijere, ustave, meandrira i stvara nove krajolike. Najgora je ustajala para, ona što glumi stajaću vodu, jer se to protivi njenoj izvornoj prirodi. Nerijetko se zbog pare čovjek sam sa sobom posvađa. Ima ona svoju vlastitu volju, najsretnija kada se sama oko sebe vrti, taloži. Njena volja i osobnost nerijetko dokida čovjekovu, pa je para persona, a čovjek to i ne mora biti. On to  prestaje biti onog trena kada u parama oskudijeva. Spoznali su svi u čaršiju tu moć pare i vrtili je. Vrtila se tako para i roba na Balčini i uskoro je proburgijala da ljudi, koji se godinama nisu vidjeli usljed rascjepkanosti očišćenih teritorija, se ponovno sretnu i vide. Para je podigla brane i ustave i uskoro su autobusi Agrokomerca bili puni ljudi koji su neprestano prolazili zamišljene i stvarne granice država i Krajina država. Ispraćala sam ih pogledom, svakome mahala i opet dozivala svoje staro čudovište, maštu, zamišljajući kako će u jednom od tih autobusa što dolaze iz Rijeke biti svi moji po Bosni rasuti. Ali ta svemoćna para nije još dotjecala do njihovih krajeva. Zamišljala sam hrpetine pare i pare kako dokida ratna dejstva. Tako su to zvali, ratna dejstva.  Ali para je i gorivo rata, sanjala sam jedne noći kako stožac od 20 švicarskih šilinga potpaljuje ogromnu raketu rata i ona leti, leti neslućeno visoko.

To vrijeme pare koje će nakratko ipak otvoriti dotad neprobojne granice a nas čuvati u kratkotrajnu miru i izobilju, pamtim po mirisu Palmolive sapuna i šampona. Gledala sam svih sedam debelih krava na policama robne kuće. Ponovno smo mogli kupiti čupavce i sladoled iz automata. Ljudi su opet komunicirali iz pošte, sada preko satelitskih telefona, spajali su rodbinu i na udaljenim kontinentima. Mati je opet radila treću, noćnu smjenu, a otac poučen iskustvom oskudice nabavljao enormne količine brašna. Sateliti nisu dopirali do Varcara, on je bio mimo svih kontinenata, udaljena nedostižna zvijezda. Jednom smo se čule preko radio amatera, nismo izmijenile ni jednu jedinu riječ baka i ja. Samo smo plakale. Sve riječi potrošile smo u porukama Crvenoga križa. Sve smo već rekle, samo se nismo stigle zajedno isplakati. Ne znam koliko je trajao taj razgovor suzama, iako, skupo je koštao.

Nova država

Sedam debelih krava na policama robne dozvalo je i sedam mršavih. Bilo nam je prirodno da imamo, pa smo se navikavali da nemamo, pa smo se onda opet privikli da imamo, pa je opet došlo vrijeme da nemamo. 

Tako se smjenjivalo vrijeme i prostor u kojem smo živjeli. Dobivao je nova imena, nove sadržaje. Novu vlast. Kao da prije toga nije ni postojala neka vlast u Kladuši. Tako se i govorilo, nije nikoga bilo briga za nas, prepušteni smo sami sebe, i mi smo vidjeli da sami možemo, i mi se evo osamostalili. I para se zavrtila. Oko potpisnika mira. Istina je i da su protivnici potpisnika imali svoju računicu, ona se vrtila oko nedužnosti i žrtve naroda, i zajedničkih neprijatelja. Proglašena je Autonomna pokrajina Zapadna Bosna. Dobila je svoju zastavu. Plavila se kao nebo nad našom jabukom. U jednom zamrznutom trenutku vrijeme se činilo kao vedar dan, bez ijednog oblačka, tišina neka lebdjela je nad nama, spokoj ovijao, svečano zatišje pred oluju. A onda timorina, teška vrućina spuštala se nad sve, vjetar je donosio sve teže i sve olovnije oblake, da bi se sručila kiša i sve pretvorila u gnjecavo blato. Rat nam se tako primicao. Polako, a nama se činilo odjednom. 

Svijet se u Kladuši, i selima oko nje, na dvoje raspolutio, svatko je svoju stranu zauzeo. Silan kao košpica u otvorenoj lubenici. Jer i jedna i druga strana krvare, i jedna i druga su jedino u pravu kada nešto tvrde. Svaka strana ima svog vođu i zaštitnika. To su Babo i Alija. Za Babine, Babo je Agrokomerc, Babo je mir i stabilnost, on otvara granice, otkad je on na vlasti narod ne oskudijeva. I ljudi ne moraju ići ginuti oko Bihaća. Sada ginu oko Kladuše. Alijini su im fundamentalisti, zatucani, svoj bi vlastiti narod žrtvovali. Za Alijine opet Babini su izdajnici naroda i stali su na stranu neprijatelja. To što su se slizali sa Srbima najgora je moguća izdaja. Kao da su zaboravili tko su oni i za što su sve sposobni. 

I nas su tako u Kladuši prozvali četnicima. Kad bi željeli biti efektniji u govoru i nastupima zvali su nas srbočetnicima. Više nas nije određivala ni vjera ni nacija, nego geografija. Tako smo i mi u tom toru završili. 

Zavjerom do zaborava

Omiljena razbibriga tih dana nakon što je proglašena Autonomna pokrajina Zapadna Bosna bio je remi. Svake večeri organiziramo partije po kućama, našoj, stričevoj, kod Refije, kod Mlade. Rafija je izbjeglica, ima sina Elvedina i muža u zarobljeništvu Armije BiH. Pobjegla je s teritorija koje su snage te iste Armije zauzele od pripadnika vojske APZB, ili narodski rečene Babine. 

Mlada je također izbjeglica, iz susjednog sela, Rafijina je rodica, ima dvoje odrasle djece Nedžada i Nedžadu. Njen muž živi i radi u Slovenij. Refija živi u prizemlju naše kuće, a Mlada kod Zorke. Svi se slažemo. 

Remi je bio centralni događaj dana, toliko važan da bi se strina Jolanda pojavila našminkana. Pušila je, pričala, gestikulirala rukama i sve s cigarom iz kuta usana, cigara je bila sve kraća, pepeo sve duži, stric Mićo je galamio da otrese taj pepeo, Refija bi joj brisala ruž s polovine obraza. Stvarni život događao se u pauzama između kartanja. Dok smo slagali terce i kombinirali, svi bi sve zaboravili. Refiji nimalo nije falio muž u zarobljeništvu, Jolandi nije falio sin također zarobljen, mati bi zaboravila na mater i ćaću i braću, a ćaća bi bio sretan jer smo svi na okupu pod njegovom neonkom. Što dobro svijetli, stalno bi ponavljao. Njega više ništa ne čudi, ni što „časna“ armija krade, pljačka ubija, ni što Narodna obrana isto to, on samo ponavlja kad su krali sami od sebe iz Agrokomerca, što sad ne bi po tuđim kućama. Te su nam noći bile svojevrsna terapija. 

Živopisan lik bio je stric Slavo, naginjao je igrama na sreću, šibicarenju i svemu što bi moglo donijeti brzu i laku zaradu. Grad i država, sve puno šibicara, nesretno je ćaća ponavljao. Vrijeme koje je dolazilo ubrzo se pokazalo stricu vrlo naklonjeno. Najednom nije imao posla, imao je viška vremena i prostora, nešto deviza i tako, malo pomalo, počeo ih mijenjati. A onda je došlo vrijeme od preprodaje, zvalo se švercom, tu je vidio svoju priliku i zgrabio je. Objeručke. Ocu zabrinutom zbog posla, sve češćih restrikcija struje i vode, nestašice brašna, tumačio je pod jabukom, kako se i koliko može zaraditi na jednoj pašteti, ili šteki cigara. Ćaća se razbjesnio i povukao riječima kako ne planira živjeti od tuđe nesreće i da nikad u životu nije bio švercer pa to ni sad ne planira. Nek to upamti. Slavo je na to sve zaključio kako to nije nesreća kad se ima za paštete, nego su to guzni hapovi. Slavo je na pijaci redovito vikao: Ovdje ćigeta, žileta, karti žandarica. Tko god bi mimo njega prošao, Slavo bi vikao: Ćigeta, žileta, karti žandarica. Jeftino, povoljno, navali narode, evo ćigeta, žileta, karti žandarica. Te karte žandarice išle su kao halva. Kao da je cijela čaršija samo kartala. Sve do zaborava. 

Boja i miris naših kartaških večeri mijenjala se, ovisno o svjetlilima Juce Palajnera. On je i tih dana majstorirao, po običaju, samo više nego inače. Nije odlazio na posao, nego se spuštao u garažu u plavoj radnoj kuti iz Sanitexa. Prihvaćao se svega i svačega te posebno usavršavao različite oblike rasvjete. Ispod njegovih ruka odvijala se mala evolucija. Sa svijeća prešli smo na stari fenjer, sa fenjera na male akomulatorske sijalice, a nakon njih zabljesnulo nas je jarko svjetlo neonke. Palila se svečano, u tim posebnim prilikama kartanja remija. Na početku, te su naše večeri bile zagasite, a tople, s puno sjenki. Mirisale su na fitilj svijeće što se gasi. Lagano su prešle na miris kerozina  i boju sepije, boju zamagljena fenjera. Izgledali smo kao grupa zavjerenika pod svjetlom fenjera. Kovali smo plan protiv rata. Kartati dok ne prestane.

O istinama i lažima

Ljudi za kartaškim stolom, svi su živopisni karakteri, ali Slavo i Jolanda nemaju premca. Zajednička im je manija laganja, do te mjere razvijena, istančana, da više ni sami ne znaju gdje je kraj lažima i što je zapravo istina. To će zapravo postati znak vremena, puno će ljudi toliko lagati i biti posve uvjereni kako je to istina. Preko noći njihova će istina postati i naša istina. 

Slavo je uvijek bio tamo gdje su i drugi bili, uvijek doživio što su i drugi doživjeli, ali bar deset puta intenzivnije, napravio što su i drugi, ali bar deset puta kvalitetnije. Otac  je istinu o mlađem bratu sažeo u riječima: jest on električar, ali sam ne zna zamijeniti sijalice. 

Recimo, da je netko u najluđoj maštariji spomenuo kako se vratio sa Aljaske, Slavo bi ga poklopio: kade ikade sam ja tamo bio, ta brete dragi. Moj sinko, cijelu Aljasku obišo. S Eskimima šibicario. Para i para ostavio. I zaradio.

Jolanda koja je patila ako nije štogod u jednoj večeri slagala ili bar preuveličala, s njim se sjajno nadopunjavala. Bili su brat i sestra u pretjerivanju. Jolanda bi započela: naših sve više gine, sve je više udovica. Jedna je baš ostala bež muža, vodio se kao nestao u akciji, a ona je znala, celo vreme je znala, da mu nema spasa, i da se nema čemu nadati. Mrtav i gotovo. Da joj je samo znati gde je. I otišla je kod neke žene i ta joj je čarala i rekla da je pored neke vode. I stvarno, nađoše ga pored neke vode. Jolanda je bila podrijetlom Vojvođanska Hrvatica, tako se deklarirala, što je otad postalo jako važno, znati se deklarirati, znati tko si, što si i na čijoj si strani. I dosljedno je svoju materinju ekavicu trošila, naročito dok je lagala. 

Slavo bi se samo nadovezao na njenu priču: jes jes, čuo sam za to snaho. A znaš li ti da je nakvoj ženi isto tako muž nesto, a ona navikla pit kahvu s njim, svaki dan. I sade kako njega nema, njoj ko sve nješto neobično. I šta će ona, skuha kahvu za dvoje pa razlije u findžane, pa kako ona popije iz svog findžana, vidi ona i onaj njegov prazan. I dolije mu jopeta one kahve. I tako ona, svaki dan pije š njim kahvu. Svaki dan, njegov findžan ostane prazan, a ona ga svaki put lipo do vrha nalije. Pun ravan. Jes, bogami. Evo oćoravio sad nama ako lažem. Mi bi se svi ježili, jedino mu mater nikako ne bi mogla nešto pregristi. I odmah bi ga napala: Otkad ti to govoriš za kavu kahva, otkad sam ja u Kladuši niko je nikad zanikad tako zvao nije. I eto ti baš sad počeo. A ćaća bi samo ispotiha bockao: nemoj tako, to on otkad mu je bivša žena muslimanka. Mi bi se svi smijali, a mati bi odbrusila: Ajd Juca molim te, ni Lida ne pije kahve. Nije nikada. Ćaća se ne bi dao: možda pije možda ne pije, al jedno je sigurno, sa Slavom je više ne pije. A Slavo bi samo slavodobitno najavio: a doće meni moja Lida. Znali smo kad Lida dolazi, nepogrešivo, ćića bi, kako smo ga mi djeca zvali, uvijek slušao Harisa Džinovića kad bi Lida došla, a kad bi otišla, opet bi navio Džinovića. Slavo i Lida se par puta tako razvodili. Uzeli u najam neki stan i malo malo, vraća se Slavo kući, pokupi sve svoje stvari, a to su vešni lonac i sjekira i dođe kući. Prođe malo, opet on uzme svoj vešni lonac i sjekiru i vrati se Lidi. Ovaj  posljednji razvod već je duže trajao. I nije se nazirala nikakva pomirba, mirovali su vešni lonac i sjekira pod naslagom prašine i paukova.

Omiljene priče Slavine bile su duhovi, čarke, gatanja. Recimo, neko se ponašao krajnje neuobičajeno ili bi obolio, i Slavo bi nam rastumačio što se to zapravo dogodilo. Taj i taj bi pošao hodži po zapis, ne bi pomoglo, onda bi čuo za neku ženu, pošao do nje, a ona bi mu u detalje opisala njegov kućni prag, i šta se krije ispod njega, i koja je osoba to učinila, i zašto. I još, šta bi trebalo poduzeti da se tih čarki razriješi. I naposljetku, koliko platiti. Ili bi nakav čovjek hodao noću kasno po nakvim njivama i nagazio na nješto i jope hodži po zapis. Bilo je svega u Slavinim pričama. Znali smo kad laže, pričao je kao kakav stari dedo sa sela. Možda su i on i Jolanda malo preuveličavali, možda su jednostavno vjerovali u to što govore, a možda je u tome djelomično i bilo istine. Ipak, u Kladuši je uvijek bilo čudnih pojava, kao golotinja Slave Tristaloncija. Ili svakodnevno grljenje hidranta ispod Vatrogasnog doma od strane Slave Flaka. Naslijedio od oca Brace Flaka genetsku manu da svaki dan u podne nadgleda čaršiju s nogom prebačenom preko hidranta. Da se radi samo o bolesti potvrdit će i Slavin sin stariji koji će se cijelog života istim poslom baviti. Čarka, nema šta, samo što oni u to ne vjeruju, ili im fino tako da ih cijeli svijet ismijava, pa ih nije briga. Da je na njihovom mjestu Slavo bi otišao kod hodže po zapisa, našao bi sebi lijeka. 

Najdin brat se vratio sa linije, više nikad isti, rekli su da je na nešto nagazio. Sam rat nije bio dovoljan, nego je povrh svega, još na nešto nagazio. Poslije će mu dijagnosticirati shizofreniju. Ožiljak od gelera rasprsnute granate je zacijelio. Svejedno, on je i dalje osjetio kako taj geler izvađen iz potiljka i dalje živi, kao nemili podstanar, protiv njega viče i galami. Vratio se kući s ljetom, a mi djeca izmilili kao mravi na ulice pa nam je promaknulo kako je pobjednička vojska Narodne obrane Zapadne Bosne počela gubiti teritorije. Bilo je previše knjiga, previše igre, tko bi to sve to upratio. Jedno jutro s prozora gledala sam mladiće u uniformama kako trče niz polja kukuruza. Kada se proširio šapat da pada autonomija slika je postala kristalno jasna. Mati je radila, a otac  i ja osluškivali ispod jabuke šta će svijet, kud ćemo, šta ćemo, kad ovi na nas navale. Stric u policiji savjetovao bježanje. Bio je stariji brat, iako on priča priču, i goveda riču, a ćaća zna kakvi su ishodi u takva pričanja, svejedno, ima silno povjerenje u njega. U štabu su imali plan, on će se pobrinuti da svi budemo sigurni, spremite se, sutra zorom krećemo s autobusne. Kakvog je mirisa bio naš strah tada. Ne znam. Na okrečenu i mirisnu kuću u augustu koju treba ostaviti. Možda je bilo natruha nekih informacija otprije. Manjince se pomete najlakše, to se spominjalo pod jabukom. I sukob u Srednjoj Bosni među Hrvatima i Muslimanima. I to da Alijini nisu tolerantni kao Babini. Spomenuše i mudžahedine. Razgovor se onda skrenuo na: ponesite samo ono najnužnije. Pakovali smo ono nama najnužnije. Poslije ćemo biti krivi materi jer smo ponijeli previše toga, kao albume sa slikama, što su zauzeli pola kofera, a nismo njene uspomene, ama baš ništa iz njene kolekcije. Dok je ona stigla iz druge smjene, koferi su bili krcati, nije puno toga mogla nadodati. Dugo će žaliti zbog naše traljavosti a još više zbog uspomena. Očeva je kolekcija djelom ispijena i ispušena, a i njena će ispariti uz sjajne mađioničarske trikove časne Armije.

Dragi Matija,

Ne umijem se oprostiti od tebe jer ti ćeš ostati sa mnom kao što si sa mnom bio još prije prvog susreta. Ljetno popodne, Šibenik 78., sreću se na Mimincu dvije stare znanice, sinovi su im zajedno sjedili u klupi. Tebe za ruku vodi tvoja baka Jerka, mene moja Jela. Oboje ošišani na famoznu bubi kopf, moja je bila crna, tvoja plava, odmah sam ti spontano dotakla kosu.

– Mala, koliko ti je godina?

– Nisam ti ja mala, ja sam Matija.

Iza prvog razmijenjenog pogleda pripremalo se jedno prijateljstvo obremenjeno našim dvjema obiteljima, njihovim druženjima, kumstvima, plovidbama, usidreno s Čentrunićem1 u Guštinoj vali, al’ mi o tome tada ništa nismo znali. Kad je došao red na nas, upravo je počinjao rat i otada do danas nas dvoje smo sabirali, spajali, spašavali što se spasiti da:

pa tako ti meni Keith Jarretta, ja tebi Azizu Mustafu Zadeh

ti meni Kind of Blue, ja tebi Caetana Velosa

ti meni ponoćno bistrenje mutnih, ja tebi varoški bluz

ti meni u kupe, ja tebi u špade

ti meni u runjiće, ja tebi u dediće

Kada mislim o tebi, mislim na uzajamnost.

Pa slijedom događaja, ti meni u Veneciju, ja tebi u Graz, ti meni u Šibenik, ja tebi u Zagreb, ti meni iz New Yorka telefonom na onkološki odjel, svakog jutra, ni jedno nisi preskočio, ti meni –  ozdravi mi ti, ja tebi – pamtim samo sretne dane…

Sjećam se, donio si mi najveći snowball koji si uspio strpati u kufer.

Kad mislim o tebi, mislim na Gabi Novak.

Ti meni poslala ti Gabi, ja tebi pošalji ovo ćaći. Meni golemi Arsen i Gabi, tebi otac i mati. Neizreciva tvoja mati. Kako pred nju sada bez tebe stati? Prije deset godina, kada je otišao Arsen, ti si tješio mene, tada trudnicu, čovječe, ti si tješio mene, a ja ne mogu izustiti ni riječi tvojoj majci. Ja danas, svi mi ovdje danas, pred njezinim bolom možemo samo šutjeti.

Kad mislim o tebi, ja mislim na ljubav.

Jer ti si onaj koji je volio uvijek malo odanije. Pa tako ti meni – dobar ti je Igor, a ja tebi – hvala za Marinu. Stalno si me gnjavio da nju volim više i ja sam je zauzvrat voljela svaki dan malo više baš zato što si je Ti volio najviše.

Kad mislim o tebi, mislim na ustrajnost.

Bio si ustrajan u voljenju. I ustrajan u gubljenju. A za to je trebalo hrabrosti.

Kad mislim o tebi, mislim na “Octopussy”, tvoj prvi i meni najdraži album.

Kad mislim o tebi, mislim na ranjivost.

Koliko dedićevski zaguljen i duhovit, toliko novakovski rafiniran i pažljiv. Ti, Marina i Lu k meni prvi u Beč kad sam rodila Zoe. Tog istog dana osvojio si šest Porina, između ostalih i onaj za album godine “Matija svira Arsena”, vjerojatno najintimniji razgovor oca i sina koji nam je dat na uvid, i time nam trajno ostavio u testament zagrcnutu nježnost očeva nad vječnom zapitanošću djece.

Čestitala sam ti: šest Porina, Dediću, to možeš samo ti!

Uzvratio si: Mater u 44.!  To možda možeš samo ti, al’ sorry draga, mi ipak, imamo Sandru.

Ti nama Sandru, tvoju veliku sestru Sandru. Mi nama Sandrinu i Alenovu, Marininu i Luinu, Filipovu i Lukinu, Sunčinu i Dejinu, Čvarginu, Arsenovu i Gabičinu, Bambinu i Milutinovu, Ksenijinu, Žarkovu i Haninu Jadriju, našu Jadriju.

I tvoja Hana2. Znam da si joj sada tu, na onom prozorčiću, s kojeg si je bodrio kad ste kao djeca ovdje prvi put nastupali.

Bilo je velikih valova, ali bilo je i pjeva jezerskih ptica. Padali smo i dizali se s tobom. I smijali se. Kako smo se samo smijali.

Kad mislim o tebi, mislim na allegro, staccato andante.

Ti, Oki i ja ljeto devedesetineke, u Gabinoj kući na Hvaru, sve su ljetne fjake trebale biti naše. I ona sita nedjeljna popodneva kod naših Sunčice i Deje na Trešnjevci.

Kad mislim o tebi, mislim na Lu.

Sigurno najsretniji dan u tvom životu je onaj kad ti se rodila Lu. Tvoja obožavana Lu. Tada si negdje svirao ne pamtim gdje, ali pamtim poruku: Marina i mala su dobro. Ja sam van sebe.

Sjećaš se kad je prvi put samostalno krenula u školu, a ti je tjednima pratio iz prikrajka da joj se nešto ne dogodi. Mi smo te zezali, nije te bilo briga.

Samo je bilo važno da je mala dobro.

Kad mislim o tebi, mislim na nježnost.

Jučer pred polazak u Zagreb, Zoe mi je rekla da joj je Matiti blu sadness na duši i da je boli Lu. Sve nas danas boli Lu.

Trebala bih ti reći, ono što priliči reći u ovakvo nedoba: Čuvat ćemo Lu. Ali znam da ne haješ za pusta obećanja. Ne mari ni Lu. Ti dobro znaš tko tebe čuva. Oduvijek.

Kad mislim o tebi, mislim na genijalnost.

Tebi je bilo potaman što je drugima previše zato su ti drugi često bili premalo. Presenzibilan, preposvećen, prestrastven, predarovit. Predan.

I na koncu, kad mislim o tebi, mislim na život.

Zato se ne želim oprostiti od ovog dijela sebe koji je otišao s tobom jer ti si u svima i u svemu si što ima veze i s mojim životom.

Hvala ti, što si se pobrinuo za sve nadolazeće samoće i za sva odsustva, ostavivši nam onu božansku notu s početka svake tišine, onaj tvoj čarobni, uvodni ton u nijemosti.

Nijemi smo ti, plavi moj dječače s Miminca,

mili moj Matiti,

nismo te se naslušali.

***

1 Četrunić je bio stari drveni brod koji su u mladosti imali dva brata Dedića, Arsen i Milutin, i dva brata Runjića, Rade i Anđelko zvani Bambe, i njime su plovili po šibenskom arhipelagu; četrun je lubenica

2. Hana Hajdarhodžić, pijanistica (Matijina prva rodica)

Moje polazište u ovom je slučaju neobično: u Rami nisam bio, Amera Kobašliju nikad nisam sreo, a što je najnezgodnije, nisam uživio vidio nijednu njegovu sliku, premda već neko vrijeme tumaram po internetu, otvaram mailove, spuštam na desktop teške terete, pa uvećavam Kobašlijine slike, zagledam se u njihove fragmente i detalje, sve pokušavajući da kroz ekran doprem do onog što nužno ostaje nevidljivo i nedohvatljivo. 

U nekoj drugoj prilici ovakav postupak bio bi neispravan i bezizgledan. Do kraja svijeta da umjetnička djela na ovakav način gledamo i da do kraja svijeta kroz njih promatramo svijet koji u živo nismo posjetili, ne bismo se pomjerili s početka, niti bismo ušli u predio i u sliku.

Ali ovdje malo drukčije stoje stvari. Amer Kobašlija je od onih slikara – kakvih, zapravo, i nema mnogo – čiji radovi funkcioniraju na različitim perceptivnim razinama, unutar različitih umjetničkih žanrova i vrsta. Naime, njegove slike mogu se gledati i kao kadrovi i scene iz nekog stripa. A strip kao umjetnost ne samo da ne podrazumijeva izravan gledateljev uvid u original, nego takvo gledanje ne bi bilo poželjno, jer narušava nužnu iluziju. Uvid u original u stripu pomalo je kao prisustvovanje probi kazališne predstave ili pogled na fotografiju s filmskoga seta.

Amerove slike Rame – autora ću dalje zvati po imenu, ne zbog familijariziranja nego zbog aliteracije – mogu se gledati kao kadrovi stripa zbog načina njihova kadriranja, zbog detalja unutar slike, te, što je i najvažnije, zbog njihove izrazite narativnosti. Premda je na većini slika pusto, nema ljudi ni životinja, pa bi se onda moglo reći da se ne događa ništa, u detaljima su upisani događaji. Recimo, na slici, koja me je možda i prva privukla, u drugom planu gledamo naselje, kuće, zgrade iza kojih se odvija pretpostavljeni život. U prvom su planu stvrdnuto blato isušenog korita, stisnuti tragovi nečijih stopa, plastična boca i – najvažniji detalj na slici i u priči – automobilska guma. Od automobilske gume slika započinje, širi se na stope utisnute u stvrdnutom blatu i na plastičnu bocu, da bi se potom razvila na mjesto u daljini, na kuće, zgrade, objekte, čija prepoznatljivost je nesumnjiva. U njoj je, u toj gumi, sadržan fraktal jedne epske pripovijesti, koja se kreće u dva pravca. Jedan vodi prema onom što je na slici, drugi vodi prema onom tko je ispred slike, prema onom tko je upravo slika, a možda i prema onom trećem koji sliku gleda.

Tako stižemo do još jednog važnog elementa cijele priče. Ili bi bolje bilo reći da je riječ o elementu ovih slika: njihovu je naraciju, ali i u sam slikarev način i stil, upisana njegova biografija. Banjalučanin, koji nije 1993. svojom voljom odlazio iz Banje Luke, kao što se, budimo i s tim načisto, između 1992. i 1996. iz Bosne nije svojom voljom odlazilo. Bosanac koji je završio na Floridi i koji je uza taj jedan teško oštećeni i narušeni kulturni i zavičajni identitet stekao još jedan, koji je također oštećen i narušen jer je stjecan u odrasla doba i u socijalnim okolnostima u kojima nužno ima nečega ponižavajućeg. Na takav način u čovjeku ne nastaje na pola Bosanac, a na pola Amerikanac, nego cijeli Bosanac, s temeljito preživljenim i proživljenim svojim bosanstvom, sa svojevrsnom kulturno-identitetskom auto-psihoanalizom, i cijeli Amerikanac, s najdubljim mogućim iskustvom svoga amerikanstva. Za liječnika, inženjera, trgovca automobilima ili naprosto za glupa čovjeka, a naročito našeg glupa čovjeka, ne bi to bila neka naročito sretna pozicija, pa bi vjerojatno takav u Bosni i s Bosancima do karikature pretjerano bosanstvovao, a s Amerikancima bivao bi veći Amerikanac od njih. I živio bi nesretno s tim svojim nesuživljenim identitetima, kao neki duhovni i kulturni invalid. Za pametna čovjeka, međutim, pa još i umjetnika, nedaća progonstva iz Banje Luke 1993, i sve ono što se Ameru Kobašliji zatim događalo, najveći je životni dar. Svaka ova priča koju na njegovim slikama vidim, priča je o njemu. 

Te stope u stvrdnutom blatu i ta automobilska guma u sasušenom koritu neke vode za gledatelja iz bijela svijeta, ili za gledatelja koji na stvari gleda iz perspektive pejsažnih, narativnih, antropoloških općih mjesta, imaju jedno značenje. Za gledatelja iz naših svjetova, Amerovih i mojih, stope u blatu i automobilska guma u suhom koritu imaju posve drugo značenje. Prvo gledanje je ekološko, ekofilno, socijalno-kritičko i u svakom nas pogledu vodi u krivu stranu. Drugo gledanje je evokativno, u sebi nosi golemi narativni potencijal, u sebi nosi veliku pripovijest koja može istovremeno biti ispripovijedana, naslikana, prikazana na više načina. Kao pripovijest o mjestu, o vremenu, o naraštaju, o pojedincu. Samim tim što Amer u Rami vidi tu gumu on otpočinje priču o sebi i svome svijetu. O odbačenoj automobilskoj gumi i koracima zarobljenim u skrutnuto blato, koji više nisu u Rami, nego su negdje u njegovom prethodnom životu i svijetu.

Način na koji on crta i slika u prvi mah djeluje začudno. Čim sam vidio prve njegove slike, njihove boje i motive, javila mi se asocijacija vrlo daleka. Utagawa Kunisada, japanski ukiyo-e umjetnik, drvorezac, grafičar iz devetnaestog stoljeća. Zašto i kako sam na Amerovim slikama vidio Kunisadu lako bih objasnio rekavši da čovjek u onom što gleda traži ono što je već vidio, e da bi lakše dalje gledao, ili da bi gradio i razgrađivao neke vlastite metafore. Asocijativno mišljenje je u temelju našeg razuma i naših osjećaja. Asocijativno mišljenje je, što je važnije, put imaginacije, put maštanja i zamišljanja.

Na Kunisadu sam pomislio zato što mi na um nije mogao pasti nijedan slikar ni crtač iz Amerova bosanskog svijeta. Da sam kojim slučajem prvo vidio slike na kojima se pojavljuju ljudi, da sam vidio kako Amer slika njihovu kožu i šake, bit će da bi mi na um pao Lucian Freud, što i ne bi bila najsretnija asocijacija. Ovo s Kunisadom bilo je mnogo bolje, jer će se kasnije pokazati da Amer Kobašlija doista ima veze s – Japanom.

Bosanac, Banjalučanin s iskustvom ratnog progona, egzilant, prekomorski emigrant, Amerikanac s Floride, sa stanovitim japanskim zaleđem. Nije li to malo previše identiteta i identitetskog šarenila? Sa stanovišta kulturološki čistih i jasnih narativa, jest previše. A previše bi moglo biti i sa stanovišta one multikulturne i interkulturne izmiješanosti, kakvu poznajemo sa Zapada, a koja podrazumijeva miješanje različitosti koje se unutar sebe jasno razabiru. Ovdje je, međutim, riječ o unutarnjoj izmiješanosti. Riječ je o nečemu što baš i nije integrirano ni prepoznato u iskustvu Zapada, a što ja sad u čudu gledam na Amerovim slikama Rame, i što vidim na toj odbačenoj automobilskoj gumi, koja niti je primjerak ekološki neprihvatljivog otpada, niti je element naturalizma u umjetnosti, niti je metafora našega zajedničkog propadanja, nego je Amerova i moja, bosanska i balkanska, Proustova madlenica, koja evocira veliku priču naših života i djetinjstava. U toj njegovoj ramskoj gumi, ja vidim gumu koju smo jednoga ljeta, sredinom sedamdesetih, puštali da se s vrha Sepetarevca otkotrlja prema gradu, zamišljajući da će se na kraju zabiti u staklena vrata dragstora na Titovoj ulici…

Kako je Amer Kobašlija na kraju stigao u Ramu? Odgovor na to pitanje je vjerojatno banalan. Svi mi stižemo negdje gdje se zapravo nismo zaputili i onda tu počinjemo raditi nešto, ili stvarati nešto, što nismo planirali. Bivamo određeni mjestom i vlastitim odrazom u njemu. Tako je Amer počeo crtati i slikati Ramu. Pred sobom je zatekao impresivan predio. U kojem ima nečega od onih poopćenih i bajkovitih Kunisadinih predjela. Zatekao je onu duboku i tamnu Andrićevu Bosnu, kakvu, kao ni ja uostalom, prije onih naših ratova i njezina Sudnjeg časa, nikada nije gledao. Istovremeno, on nije vidio, niti ga je zanimalo da gleda, zemljopisni kič iz turističkih fotomonografija, kakav će u Rami vidjeti svaki loš umjetnik, naročito fotograf, pa će zatražiti da mu sklone tu automobilsku gumu s očiju. Amer je u Rami vidio ne samo svijet u kojem se i sam mogao prepoznati, nego je možda gledao i u metaforu svoga života. I mnogih naših života! Ili to ja samo tako zamišljam? 

Naime kada je ovaj kraj potapan da bi u Bosni i u Jugoslaviji ubuduće bilo struje, i kada je raseljavana jedna mala zajednica, e da bi velikoj zajednici bilo bolje, kada su temeljito prebrisane životne pozornice tolikih ljudi, njih i svih njihovih predaka, i kada su sva njihova životna sjećanja postajala fantomska, jer je pod vodu odlazio svijet nasred kojega su ona nastajala, odvijalo se zapravo ono što će nekoliko desetljeća kasnije za stotine tisuća Bosanaca svih vjera i nacija postati njihova sudbina. Ili što će, možda, postati sudbina svih ljudi iz Bosne i Hercegovine, bez obzira na to jesu li završili u nekim svojim amerikama ili su ostali tu? Jer svi oni, otišli i neotišli, žitelji su potopljenog svijeta. I kada Amer slika današnju Ramu, on kao da slika današnje stanje svoga vlastitog svijeta. Ili jednog od svjetova koji čine cjelinu njegova identiteta. Pritom, u njegovom oku i njegovoj ruci, u njegovoj misli i načinu sudjeluju svi njegovi svjetovi i identiteti. To je u svakome trenutku važno naglašavati, jer je od toga načinjeno čudo ove priče.

U predratno doba Rama je predstavljana kao onaj veznik između Bosne i Hercegovine. Potopljena dolina i uzvisina s koje bi se trebale poznati obje strane. Prostor Rame oduvijek je bio mitski, a to, barem u našem slučaju, ljudima ne donosi veliku sreću. Rami je posvećene jedna značajna etapa u povijesti bosanskohercegovačkog i jugoslavenskog dokumentarnog filma. Pripovijest o potopljenom svijetu mnogo je puta započinjana, a nikad dovršena. Mnogo strašniji mit je o Rami iz Drugoga svjetskog rata. Prostor je to silnoga, nikad zaliječenog ni preboljenog stradanja, prostor zločina o kojem predugo priča nije smjela biti do kraja ispričana. U našem ratu koji započinje 1992, Rama i Prozor nanovo postaju strašna mjesta. Ali za razliku od tolikih bosanskih strašnih mjesta, tu se nakon rata nije gajio ni kult žrtve, ni kult razlike, niti se konzervirala i o jubilejima nanovo rovala međusobna otvorena rana. Rama je nakon tog našega rata mudro poživjela i još mudrije sama, bez ičije pomoći, zaliječila rane i umirila omraze, pa tako stvorila sebi i svim svojima priliku da žive u skladu sa sobom i sa svim svojim prošlostima. U nekom smislu to onda znači i život u skladu s vlastitom slikom u očima drugih. Slikom, u punom smislu riječi!

Rama je na Amerovim slikama najautentičnija u prizorima ranjenih predjela. Nedovršeni kućerak od bloketa. Ispucalo betonsko dvorište s pogledom na jezero i Dinamovim grbom na javnoj česmi. Pa još automobilskih i kamionskih guma, čamac izvučen na obalu, tragovi nedovršenih i nedovršivih građevina. Majstor s pregačom i ražnjem u rukama, i na ražnju ispečenim janjcem; pas koji čeznutljivo gleda u to što je u čovjekovim rukama; a iza opet jezero. Ovo mi je, možda, i najdraža od ovih slika. Na njoj ne samo da je jedan od žanrovskih prikaza našega – Amerovog i mog – svijeta, nego ona prikazuje nešto što čini razliku između nas i drugih ljudi. Ponegdje se još, naravno, meso mrtvih životinja peče na vatri ili žaru, ali nigdje tako da im se samo izvadi utroba i odere koža, i da se zatim nataknu na koplje, koji se onda dugo vrti na vodeni ili na električni pogon, ili starinski, tako što sam čovjek okreće ražanj. Drugdje se ljudi potrude da meso koje će jesti liše njegova identiteta, da ga pretvore u sočne komade bifteka, koji im na tanjur stiže kao neidentificirana mana nebeska, ili da ga samelju u strojevima za meso i pretvore u hamburgere, čije je podrijetlo sasvim depersonalizirano, bezimeno. Kod nas se, u tom našem svijetu, u tom raju iz kojeg smo istjerani, sve učini da se sačuva cjelokupna tjelesna pojava životinje koja će se na ražnju ispeći, njezino oderano lice i oči. Iz djetinjstva pamtimo, u noćnim nas morama katkad sustižu, modrikaste oči janjaca koji čekaju da budu ispečeni, čvrsto zatisnute oči praščića, na kojima se prije pečenja još uvijek poznaju trepavice, na kojima nešto je zastrašujuće djetinje. Sve ja to vidim, svega toga se sjećam, dok gledam tu Amerovu sliku. A kult koji je na njoj prikazan jedini je od cjelokupne svakodnevice naših prijeratnih života u nedirnutom odliku preživio ono što se s nama i s našim svijetom dogodilo u ratu. Druge su danas himne i zastave, drugim se jezicima sporazumijevamo, mnogo od nas na drugim jezicima razmišljaju i sanjaju, nisu više iste naše povijesti, niti je u njima onaj raspored pravednika i zločinaca kakav je bio nekad. Jedva da sebe same možemo prepoznati u onome čega se još sjećamo iz svojih prethodnih života. Samo jedno je u tom općem diskontinuitetu ostalo nedirnuto i nepromijenjeno: kult životinje na ražnju, koja se dugo i sporo peče na žaru, sve dok se ne pretvori u savršeno prepoznatljivu reš zapečenu strukturu, koja se potom hladi pa dekonstruira uz pomoć sjekirice i masnih muških prstiju. Dok to radimo, nama se i našim bližnjima preko očiju spušta omaglica nostalgije, žala za mladošću i za onim vremenima kada su nam, kako nam se sada čini, horizonti bili širi, jer nismo morali tako daleko ići da bismo stigli kući. Tu našu strast neće razumjeti naši novostečeni prijatelji, strani će turisti okretati poglede u stranu i ubrzavati korak, pokraj nas će promicati civilizacija koja za zlatni standard već ima da na kraju svakog igranog filma piše da u ovom filmu nije ubijena niti mučena nijedna životinja. Ali što mi tu možemo kada je samo to od nas i naših običaja preživjelo, i kada iz dalekih svjetova dolazimo da još jednom susretnemo sebe iz nekih prethodnih vremena. U općem našem stradalništvu na kraju tako stradaju ubogi janjci s naših pašnjaka, onako kako su stradavali i njihovi ovčji pređi.

Pas na slici njuška miris s ražnja u čovjekovim rukama. Iza njihovih leđa živi je predio. Puteljak do jezera, katnica s tendom, parkiran kombi. Muškarac je u adidas trenirci i tenisicama. Ražanj je prihvatio s dvije drpe na dlanovima, da se ne opeče i ne umasti. Njegov pogled blažen je i pitom. Između njega i njegova svijeta ona je vrsta sklada za koju smo, živeći u dalekim svjetovima, već bili zaboravili da postoji. Naziv slike je “Rekvijem”. Naziv je iz posebnog socijalno-pjesničkog žanra posvećenog mesu na ražnju. Gdje god se ikad u nas pekao kakav janjac, prasac ili čak vol – volovi na ražnju navodno se peku po dvanaest sati – oko njega bi se zapodjenula neka šaljiva pripovijest. U toj bi pripovijesti mrtva životinja stekla svoj identitet i svoju metaforičnu egzistenciju, pa bi se na određen način i – oljudila. Naziv “Rekvijem” zapravo je izraz takvog oljuđenja.

Slika “Plaža na Šćitu”, još jedna od onih koje su mi bliske, a vrlo su karakteristične za Amera Kobašliju, uz jezero koje je opet u drugom planu, prikazuje ploču s kupališnim pravilima i upozorenjima, izvrnute civare – ili kariolu, rekli bi Dalmatinci – i čudan betonski objekt, koji podsjeća na one željezničarke građevinice kakvih je u našim djetinjstvima bilo uz prugu. Amerove slike Rame prizori su svijeta okrznutog betonom, koji je jednom davno ostao nedovršen. Premda je taj svijet daleko od gradova, na slikama je malo ljudi, nigdje nema nebodera, mosta, vijadukta, to su slike visokourbaniziranog svijeta, na čijim se predjelima jasno raspoznaju slojevi ljudskih i povijesnih sjećanja.

Amer s velikom strašću slika smeće. Recimo, na slici “Otpad na plaži Varvara”. Osim što je otpad slikovit i anarhičan u toj slikovitosti, otpad je i vremenit. Otpad skladišti ljudska iskustva i sjećanja. Na slici, u književnosti, na filmu, a često i u životu, otpad je mjera čovjekova u slici svakog predjela, ili u priči o predjelu. Kamen, vodu, nebo ili šumu nemoguće je mjeriti ljudskim vremenom i iskustvom. Naspram toga, u automobilskoj gumi – na ovoj slici je, čini mi se, zimska automobilska guma – čovjekove su biografije i njegovi životi. U smeću je stoga i utjeha. U iskustvima polomljene stolice.

Kunisada je prikazivao scene zimske idile, snijega koji pada po damama koje se ovlaš štite damskim kišobranima. Prikazivao je zalazak sunca na moru, crtao je slavne sumo hrvače, glumce, prijatelje. Premda su, iz naše perspektive gledane, njegove slike krajnje ceremonijalne i prikazuju jedan stilizirani dekadentni svijet civilizacije na izmaku, na njima je nešto vrlo slično onom što je na Amerovim slikama Rame. Kao i Kunisada, naš kroničar ima precizno izgrađen i jedinstven jezik, te vrlo bogatu naraciju. Njegove slike ne prikazuju stvari u trenucima njihove dovršenosti i konačnosti, nego su isječci u vremenu, onako kako je to na fotografijama. I naravno, onako kako je to u stripu. Svaka Amerova slika ima i sliku koja joj prethodi, kao i sliku koja dolazi nakon nje. Samo što te slike on nije naslikao, nego one postoje samo u glavi promatrača. Taj dojam ponekad mogu stvoriti slikarska djela koja nastaju po fotografijama i na kojima se uspije sačuvati taj neobični efekt fragmentacije vremena, ali da bi u tome bilo nekog višeg smisla, mora postojati i priča u slici. Amer Kobašlija sjajan je pripovjedač. 

Kad budeš alejom grobljanskom
jednom šetao zapitan,
svrati onom stazom uskom
do onog što više ne skita.

Lini mu malo crvenog vina,
tek da skvasi dušu i mermer.
Iz dubina ili s visina,
on će da ti pokaže smjer

kojim do kafane da stigneš žedan
i da poručiš dva pića melemna,
oba da popiješ, al’ gutljaj jedan
da ostaviš onom što je već sjena.

Pogovor za knjigu poezije “kruh za poslije” (MaMa 2025)

U neko sada već davno vrijeme – manje davno u našim životima, davnije u društvenoj i kulturnoj povijesti – Goran bio je novinar u dnevnome listu. Bolje rečeno, igrao je svoju ulogu novinara, koja se nije previše slagala s onim što je u to vrijeme bilo biti novinar. Imao sam priliku promatrati ga tada sa strane, eksperimentalno provjeravati kako reagira na različite iritacije i, u pravilu uzaludno, posavjetovati ga da ne smije igrati ulogu, ne smije glumiti, nego bi trebao biti novinar. Upravo onakav kakvi su oni oko njega. Da, znam: nepametni, tragikomični, uzaludni, ali potrebno je i zbog sebe i zbog predstave uživjeti se u njih upravo takve. To se zove Princip Stanislavski. Gavrilo Princip Stanislavski.

Goranu nikako nije bilo jasno zašto ono što on radi, a što je i zabavno, i pametno, i vrlo informativno, za njegove urednike nije novinarstvo. To mu nisam mogao objasniti.

Ove pjesme se prema domaćoj pjesničkoj tradiciji, a naročito prema tradiciji društvenog života hrvatskih suvremenih pjesnika, odnose upravo onako kako su se njegovi tekstovi odnosili prema domaćem novinarstvu. Razlika je samo u tome što se poezija slabije trži od novinskih vijesti. I što je Goran ulogu novinara nastojao samo odigrati, a pjesnik on doista jest, i to od one vrste prvih, izvornih i iskonskih pjesnika, koji stvaraju riječi i jezik.

Gleda on lijepe glave pjesnika na pjesničkim susretima po regiji, “glave koje nikad nije/ posjetila niža misao”, “lagane floralne košulje”, lijeporijeki, govore Tarkovski, govore Kiarostami, a on se pita koja bi od tih glava mogla “opet postati Radovan”, “kad zatrubi zoološki/ u šuplje govno narod”. Naprosto je nevjerojatno koliko je samo jasnoće u ovim riječima i stihovima, a istovremeno i koliko prijezira prema realizmu u književnosti. Riječi su mrtve metafore, na pjesniku je da ih oživi. A nakon toga da na što jednostavniji način pronađe žive metafore, koje mogu da održe smisao. Dvije su ovdje metafore. Jedna je Radovan, tačnije: opet Radovan. Druga je složenija, svakako bi je trebalo ografititi na nekome, po mogućnosti zagrebačkom, zidu: “kad zatrubi zoološki/ u šuplje govno narod”. A pitanje od kojeg pjesma započinje i koje je pjesmi tema Goran realizira genijalno, jer ga oslobađa i nepodnošljivog viška autoviktimizacijskih sentimenata, i od učiteljske i učiteljuće poučnosti: koja će od ovih dragih, lijepih i bezazlenih glava opet postati Radovan? 

Ili ona pjesma, s aerodroma u Tuzli, koji baš i nije pretjerano aerodromast, više je to neka vojnička pista s nadzornim tornjem, koja pamti vrijeme u kojem je bila pitoma ledina, na kojoj on sreće čovjeka s peteljkom na kapici i crnim pastirskim kišobranom, za kojim korača stado prtljage. “Čisti Vasko Popa”, zaključuje pjesnik, a čitatelj njegov doista mu i potvrđuje: popinska je ovo slika, iz nekoga ciklusa do kojeg rumunjski genij srpskog i jugoslavenskog pjesništva nije dodisao. Ali istovremeno, slika je posve starozavjetna. Taj čovjek s čudnom kapicom i s kišobranom Mojsijevim, figura je koja se sreće u Bibliji i u bezbrojnim, redom vrlo uzbudljivim biblijskim i postbiblijskim apokrifima. Ono što poeziju, međutim, čini poezijom jest to što će samo jedan među desetinama i stotinama onih koji su pokraj čovjeka prolazili u njemu vidjeti pastira. A nakon što ga pjesnik vidi, najednom će ga vidjeti i svi ostali. Svijet se, kao i jezik, kao i Popa i Biblija, objavljuje pjesniku, da bi on zatim stvorio jezik, kojim će ga prenijeti svom nevidećem, nečujećem i nemuštom svijetu. Tomu poezija u vrijeme Emila Ciorana i Gorana Milakovića.

Dalje nastavimo sami, u tišini. U čekaonici, u autobusu, negdje po strani, u kratkim stankama između bombardiranja očnog živca, tamo gdje se najbolje čita ova knjiga. 

Sve što je tog dana upecao stari ribar
bilo je Sunce u tirkiznoj vodi.

Ponio je Sunce kući
u sumrak
Krunile su se sjajne kapi
iz njegovih ruku
punih zlata
svjetlucale su
kao mrvice kruha u tamnoj šumi.

Pogledaj što ćemo večerati!
– rekao je nasmiješenoj ženi
a ona je prihvatila ulov
rukama ogrubjelim
od rada, vode

Kao i svake večeri
prvo su pognuli glave nad stolom
i zahvalili na dobroti dana
onda je ona upitala:
Kako ćemo jesti nešto tako dragocjeno?
Jesi li smio donijeti u našu kuću
svjetlo svijeta
kao običnu ribu?

On  se samo nasmiješio
umorno
jer, nije lako privoliti Sunce
da se zakači na udicu.

Taman kada htjedoše večerati
nestade svega na stolu
Kako ćemo gladni u san?
rastuži se ona i pokri lice rukama
otvrdlim, žilavim.

Onda je on počeo pričati priču
o sjenkama koje krije voda
i kako je, jednom, upecao jelena
s krunom na glavi
golemom kao hrastova krošnja
ali ga nije mogao ponijeti kući
jer je krošnja bila preteška
i u njoj su, još uvijek,
pjevale ptice

.Ona je slušala
i njezine su se ruke smirile
poput vjeverica
zagrljenih u gnijezdu
– Doista?- rekla je tek da ga ohrabri
da priča još.

Jednom sam ti mogao donijeti istog sebe
samo mlađeg
kakvog me je zapamtila voda
– Što bih ja s mlađim tobom?
pitala je ona i osmijeh joj je ozario lice.

Zamisli, kako za ovim stolom
sjedimo drugačiji mi
dijelimo večeru
s ovima koji smo sada.

Teška je ovo priča,
ne znam više što je stvarno
a što sanjamo
govori ona.

Uz zavjerenički osmijeh
on gasi svijeću i prihvata njezine ruke
odlazeći na počinak
dok na nebu trnu posljednji tragovi Sunca
koje bježi preko polja

Tu ćemo da začmemo djecu
Na pilarima slobodne misli i razgovora
Početcima i krajevima, raznih odnosa
Ma na kojem katu, samo da nismo – zemlji
Jest će se Caffe šnite
I čokolade će biti i po haljama i po koži
Razmrvljene, na podu
Skoro će da se skupi
Prljave usne, razvučene u sreću
Prljava košulja, još se nije razmazalo
I vjenčanica, samo dijelom
Ako kako dragi na dragoj sve vidi
I draga na dragom
Sve su te mrlje – male
Ali njima vidljive
Zato se i – smiju
Igraju se nogama, ispod stolova
Secesija im se plete okolo tijela
Misli, i duše

Ona je pozvala – svoje
On – svoje
Muzikante, pametnike, radnike i nesretnike
I kao da su svi stali, kao da su rođeni Kipovi
Jer eto donose im kavu
Koju samo sada i ovdje mogu da popiju
Samo ovakvu
Svoji su postali njihovi
Ispijena kava postala je sjećanje
A prazne šalice,
možda će i da budu – prazne
Ali i kada “prazne” isto kao sada
Prazne – drugačije
Pune – drugačije
Ispijat će oni puno kava
Više od hiljadu – da su ih brojali
Ostat će jedna šalica, i jedna – kava
Jedne usne, i sjećanje na mrlju
Koju su sami oni, vidjeli
Nikad ono njihovo nije bila stvar – očiju

dragi putnici
govori vaš kapetan

dok letim avionom
udaljenost između mene
i moje sadašnjosti u rodnom gradu
dvostuko je veća
od udaljenosti između mene
i moje budućnosti u gradu
koji ću danas prvi put vidjeti

tada smo najbliži sebi
u trenucima kada je nepoznato
bliže od poznatog

Na sjedištu 3C. putnik gleda film Beskrajna poezija

kod gospođe norme u sobi
iznad koje često nadlijeću avioni
ručam jesenju salatu
pogodnu za meksičke kišne sezone
na popločanom podu
pronalazim van gogov seoski sto
sto koji ima oblik suncokreta
sto kom su odsječene noge
jer je ratni invalid svih prošlih
i svih budućih svjetskih ratova
svih prigušenih revolucija
koje su znale da sloboda je razroka
(jedno joj oko uvijek gleda u nebo
drugo u zemlju)
na tom stolu
nekim pismom koje više ne postoji
urezano je pitanje
što sloboda nosi u naručju
sveštenika? mačku? bojazan?
šta krijumčari u naramku
nepomična
preko granica
ispod podzemnih hodnika
da li odbačene ulične pse
svjetleće reklame
ili palestinsku djecu
pospanost ili život
život ukraden nekome?

Na sjedištu 3A. putnica gleda film Tamna strana srca

u toj ulici
nikada ne znam
da li sam u 1968.
da li sam u jugoslaviji ili meksiku
na studentskim protestima
da li sam u 1992. i plašim se svega
ili se približavam nekoj godini u kojoj nikada neću biti
da li je taj čovjek s cigaretom
koji mi traži vatru
zaista veliki pjesnik soneta
ili ja samo sjedim na klupi
u sjeni njegovog spomenika
jer kada ga pitam koliko je sati
on samo šuti
kao da ne zna
ništa o vremenu

Na sjedištu 2F. putnica gleda film Život je lijep

dok su ubijali
skrivala sam se u podrumu
nisam disala, nisu me čuli
možda je zaustavljeni dah otvorio tajne prolaze
možda sam našla puteve ka baštama
ka prizorima
ka filmovima o nama
možda sam se ugušila, možda sam mrtva
možda se moja grobnica proširila na sve strane svijeta
možda sam mrtva utonula u planetu
možda smrt i jeste ta sloboda
o kojoj drveni časovnici kucaju
nisu to časovnici
to su meci

Na sjedištu 1F. putnik gleda film Nepodnošljiva lakoća postojanja

dok sam vukao torbu
ugledao sam djevojku
želio sam
silno sam želio
da je to stela
mahao sam joj
mahao
stela pogledaj me
hej vidiš li me
to sam ja
iza djevojke je odmahnula
neka žena
i ona je željela
da sam ja neko

Na sjedištu 8F. putnik gleda film 300

neki su ljudi / poginuli u bitkama
svakoga dana / narednih trista šezdeset i pet godina /
vladar ih je osuđivao na smrt / stavljao pred dželata / i iznova pogubio
od njihovih kostiju pravio je kuće / puteve koji prelaze planine, prelaze mora / pravio je palate / pretapao ih u zlato
dok su umirali / znali su da su novčić koji se prevrće /
koji može pokazati glavu / a može i pismo

Na sjedištu 10C. putnik gleda film Šindlerova lista

ako ti ponude slobodu
ponovo izaberi diktatora
ovjenčaj ga nagradama
dočekaj kao prijatelja
poruši spomenike i zaboravi prošlost
sakrij sve tragove
za ubistva okrivi samoga sebe
ako se pitaš gdje su barbari
pogledaj odraz
na uglačanim pločama novih građevina
koje si gradio na porušenim spomenicima
srešćeš se s pogledom
zagledanog u bodljikavu žicu

od jutros smo tu
jako je vruće, jako
kutija je od prozirne plastike
negdje sam u sredini
još uvijek jedra i crvena
ispod mene su neke već
počele truliti
osjećam njihov miris
i mekoću
sad je skoro šest poslijepodne
čula sam glas koji je
kupio susjednu kutiju
nadala sam se kako će
odabrati moju
dok sam još slatka
volim kad mi se
razvesele progutaju nestrpljivo
s košticom
volim biti
odabrana, ubrana
na stablu je lijepo
u početku poslije
ptice, pčele, insekti
svi bodu, bodu, bodu
više volim dospjeti
na stol, oprana, blistava
kad mi se dive, uzdišu
kad skliznem
niz grlo, željena
volim se raspasti
u utrobi koja me
obljubila
vruće je, postajemo
umorne i nervozne
sve više njih se
predaje
o, samo da me ne bace u koš
za smeće
samo ne
među one koje su čekale
uzalud

Olja Savičević Ivančević, Ena Jurov, Djeca s igrališta Madine Hussiny, Sandorf, Zagreb 2025.

Dobri anđeo slučajnosti je, uz dragocjenu pomoć aktivista za ljudska prava i ponekog pravodoljubivog novinara, sačuvao od zaborava ime i sudbinu djevojčice Madine Hussiny. A onda su njezinim imenom obuhvaćeni izgubljeni životi i sudbine svih onih djevojčica i dječaka, žena i muškaraca, postradalih na Balkanskoj ruti, u uzaludnom pokušaju da postanu građani Europe. Godine 2023. građanska inicijativa “Zagreb: grad – utočište” pokrenula je akciju da se dječje igralište unutar Parka Ribnjak nazove imenom Madine Hussiny. U sklopu te akcije Olja Savičević Ivančević je napisala, a Ena Jurov nacrtala slikovnicu “Djeca s igrališta Madine Hussiny”.

Aktivističke slikovnice, kao ni aktivistički romani ili filmovi, u pravilu nemaju dug rok trajanja. Nakon što nekoj akciji istekne rok – a malo što tako brzo zastarijeva kao pojedinačne društvene nepravde u neuređenim društvima – tako umjetnička i književna djela gase se i nestaju. Postoje, međutim, i neki vrlo neobični izuzeci. Možda i njih možemo pripisati tom dobrom anđelu slučajnosti, a možda je riječ o umjetničkom i književnom talentu koji je pokrenut snažnim emocionalnim poticajem stvorio nešto što svojom ljepotom, snagom i uvjerljivošću nadmašuje sam povod. Doista, ono što su Ena Jurov i OljaSavičević Ivančević načinile mnogo je veće i trajnije od naziva jednog dječjeg igrališta. Konačno, s nazivima gradskih toponima mi oduvijek loše stojimo. Ne zna se s čime smo gori: s imenom mjesta ili s time što neko ime znači. Ako smo slučajno upamtili što imena naših ulica, trgova i igrališta znače, to samo znači da ćemo ih prvom prilikom promijeniti. U Hrvatskoj se, pa tako i u Zagrebu, ne mijenjaju nazivi samo onih ulica, trgova ili igrališta za koja ne znamo kome su posvećena. I ako kojim slučajem jedno dječje igralište ponese ime Madine Hussiny, vrlo je vjerojatno da će s tog mjesta nestati i imena i igrališta.

Ono što su načinile Olja Savičević Ivančević i Ena Jurov je, međutim, neuništivo. Pisana u stihovanom ritmu, koji tako dobro funkcionira kada se na hrvatskome jeziku pokušavaju ispričati neke velike priče, tragedije, junaštva, velike mržnje i ljubavi, ili kada se pokušava na pravi način ispripovijedati priča koju ćemo kao djeca razumjeti. Sve odistinske dječje priče su velike kao grčke tragedije. Priča Olje Savičević Ivančević velika je priča. Crtež Ene Jurov precizno korelira Oljinu priču. Priča u odnosu na sliku i slika u odnosu na priču funkcioniraju tako da se čitatelj/gledatelj ne zna što tu čemu prethodi. Ili kao da su i slika i priča nastali iz iste glave.

Pripovijest o stradanju petogodišnje, možda i šestogodišnje djevojčice Madine Hussiny, tako je strašna da se od nje, linearno ispričane, ne može ispričati ni priča za djecu, ni priča za odrasle. To je pripovijest koja u linearnom obliku, otpočetka do kraja, može funkcionirati isključivo u žanru sudskog dosjea, na suđenju onima koji su tu djevojčicu otjerali u smrt. Ali suđenja biti neće!

Olja Savičević Ivančević našla je rješenje i genijalno ga provela. Ispričala je priču u priči, na način u kojem postoji nešto što pripada žanrovima (dobre) religijske književnosti. Istina, nema tu ni Boga, ni anđela, ali postoje zvijezde. I postoji djevojčica Marina, koja živi u jednom drukčijem Zagrebu i jednom drukčijem svijetu, u kojem smrt Madine Hussiny ima svoj smisao. To je onaj svijet za kojim žudimo još od Sofoklove “Antigone”, na kojemu se već dvije i pol tisuće godina zasnivaju europska kultura i civilizacija. To je onaj svijet u kojem djevojčica Madina nipošto nije smjela umrijeti onako kako je umrla. Ali nakon što se to već dogodilo, mi se prema njezinoj smrti odnosimo kao Antigona prema smrti svoga brata.

Naravno, Olja to ne piše tako, niti ona uopće piše to. Ona piše priču u koju na djeci razumljiv način sahranjuje svoju sestricu Madinu. Sahranjuje je u zvijezde na noćnom nebu i u nepromjenjivo ime jednog dječjeg parka. Ona Madinu sahranjuje u svoju slikovnicu. Najsnažnije su u ovoj knjizi dvije stranice, jedna u drugu zagledane. Na prvoj rukopisom Ene Jurov piše: “A mi smo pitali našu ujnu, možda će ona znati: zbog čega ona djeca ne smiju putovati?” A na drugoj: “I pitali smo mamu kako je moguće kraj toliko kuća bez ljudi, da postoje ljudi bez kuće?”

Slikovnica završava kratkim dokumentarnim izvještajem o tome tko je bila Madina Hussiny, napisanim za odrasle. Premda je sve u ovoj knjizi i za djecu, i za odrasle. Ova bi slikovnica trebala biti u školskoj lektiri. Za sve škole, osnovne, srednje i cjeloživotne, u Hrvatskoj i u ostalim zemljana na Balkanskoj ruti.

Ministar

Nastupajući pred novinarkama jednoga režimskog ženskog magazina, ministar policije u proljeće 2020. izjavljuje: “Rođenjem unučice zaokružio sam svrhu svog postojanja.” Godinu kasnije, u nešto ozbiljnijem režimskom glasilu, obrazlaže da mu ne pada na pamet podnijeti ostavku, nakon što su neovisne institucije utvrdile da su snage pod njegovom kontrolom suodgovorne za smrt Madine Hussiny. Veli da je za sve kriva – Europa. Nakon toga, u nakani da se pokaže ljudskim bićem i potvrdi svoju dirnutost smrću Medine Hussiny, naglasi da i sam ima – unučicu. Time je drugi put zaokružio svrhu svog postojanja.

Useljenje

Olja ovako: “U našu ulicu doselila se jedna mala Marina. Rekla je da stiže iz Dubrave, i to preko Berlina, prije Berlina je živjela u Splitu kod Solina. U Split je doplovila mama s otoka Visa, tata iz Bosne spustio se preko Trilja i Klisa, a mamini baba i dida došli iz… Tko će ga znati. Nekog donese avantura, nekoga posao, nekoga rat.” Ena ovako: namještaj unose jedan crni, a drugi s turbanom, a Marina drži kutiju na kojoj piše: Marinina soba. Knjiga tako započinje. I život, ako je sreće.