Ne volim ovo doba jer jurca bez glave i ništi sve što je u davnim danima bilo lijepo. Mnogi naši stari narodni običaji zauvijek su nestali. Na primjer konzumiranje domaće hrane u vozu. Čak i kad se iz Bosanskog Novog išlo u Prijedor ili Bosansku Krupu, što je nekih tridesetak kilometara razdaljine, pripreme za put trajale su cijeli prethodni dan. Pekla bi se koka, pravilo slatko: gurabija ili hurmašice; sipala voda u kanistere koji se već godinama koriste i u kojima voda odmah poprimi ukus stare plastike, ili bi se u staklene flaše sipao razrijeđeni sok od bazge. Stanica je bila daleko, čitavih deset–petnaest minuta hoda umjerenog tempa od centra grada. Jelo bi se prije izlaska iz kuće. Na stanicu se stizalo podosta ranije, jer “ja mogu čekati voz, on mene neće.” Do Krupe se putovalo motornim vozom. Ušlo bi se u voz, zauzela mjesta i čim voz krene odmotavala se i komadala koka. Vagon u motorcu bi poprimio miris pečene piletine prije nego što bi voz uhvatio ubrzanje. Obrok bi završavao zadnjim zalogajem hurmašice upravo kad voz staje. Onda bi se išlo kod rođaka koji su također bili jako daleko od stanice, deset do petnaest minuta hoda umjerenog tempa, i oni bi nas dočekali pečenom kokom i hurmašicama.
Ako bi se putovalo gdje dalje, na more recimo, nosila se pita koja se motala u novinski papir tako da se tekst iz novina često znao preslikati u koru pite, pa si prije nego što jedeš iz pite mogao pročitati ocjene igrača i izvještaj sa utakmice OFK Beograd – Osijek ili raspored TV programa. Na veći komad pite stao bi raspored i za prvi i drugi program.
Napraviću ovdje malu digresiju; naši stari su, tako kažu, hranu znali nositi u džepovima. Pričalo se za neke kako su u džepu stalno imali komadić sudžuka ili suhog mesa i kuhano jaje, pa kad bi sjeli u kafanu naručili bi čokan rakije, izvadili jaje i sudžuk, narezali i polako pijuckali i mezili. “Ništa nas ne smije iznenaditi” bila je maksima tih godina i očito se odnosila na sve sfere života.
No, da se vratim na hranu na putovanjima. Sjećam se jedne prilike, moglo mi je biti desetak godina, putovao sam na zimskom raspustu iz Novog u Tuzlu. Vozom do Doboja, pa autobusom do Tuzle. U autobusu bi gužva, ali mi dva prijazna čovjeka napraviše mjesta, zguraše se i ja sjedoh kraj njih, tako da smo na dva sjedala sjedili nas trojica. Čim je autobus krenuo izvadiše slaninu, luk i rakiju, a meni se ionako povraćalo u autobusu – muka mi je bilo tokom vožnje od Novog do Dvora što je tek nekih tri kilometra – dakle čim počeše reckati hranu i odvrnuše čep sa flaše meni se pomiješaše mirisi hrane sa mojom mukom, skidoh pletenu vunenu kapu sa glave, zaburih glavu u kapu i… već možete zamisliti dalji tok priče.
Još jedan lijep običaj koji se više ne praktikuje je punjenje unutrašnjosti auta duhanskim dimom. U stojadina ili pezejca bi se nekako natrpale dvije porodice, tate naprijed, mame sa djecom pozada, troje–četvoro djece. Obično barem jedno dijete nije podnosilo vožnju. Tate bi naprijed zapalile cigarete i bistrile politiku, možda bi malo otvorili jedan prozor, ne sasvim i nikako ne dva prozora jedan nasuprot drugom (protiv otvaranja prozora bile su i mame koje su se gušile u dimu, jer zaboga, od dima još niko nije umro, od promaje jest) dok bi djeca pozadi otvorenih usta hvatala zrak kao ribe na suhom i usput se borila da ne povrate dok auto vijuga krivudavim bosanskim cestama. Neminovno bi barem jedno dijete povratilo. Nekada bi to izazvalo lančanu reakciju, ali tate su to stoički podnosile i nastavljale pušiti jednu za drugom i analizirati političku situaciju u zemlji i svijetu. Nije pomagalo ni što su djeca na sebi imala obično barem jedan sloj odjeće više nego što je potrebno – jer ključno za očuvati zdravlje bilo je dobro se utopliti – pa bi im vjerovatno bilo muka od vrućine u pretrpanom autu zatvorenih prozora u kojem su sjedili zalijepljeni jedni za druge čak i da nije bilo dima i krivina.
Divan narodni običaj bio je i skidanje temperature oblogama od rakije. Dok je dijete buncalo u bunilu zbog visoke temperature odrasli bi, mame obično, natopili krpe šljivovicom (vjerovatno su se koristile i druge rakije u ove svrhe, meni je u sjećanju ostala šljivovica) omotali djetetove noge ovim oblogama pa preko njih navukli čarape. Inače je rakija za obloge bila odličan izgovor za održavanje zaliha rakije u kućama tatama čije su se supruge bunile zbog njihovog prekomjernog uživanja u voćnim destilatima. Ta je rakija za lijek, toga vazda mora biti u kući, zlu ne trebalo. Elem, djetetu bi stavili obloge i uskoro bi cijela soba bazdila na rakiju. Smrad (rakijoljupci ne zamjerite mi, u nekom drugom kontekstu bih ga mogao nazvati mirisom, ali u ovom moram ovako) rakije bi se ubrzo uvukao u posteljinu, pa bi ispunjavao cijelu sobu, pa i kada bi djetetu skinuli obloge. Alkohol bi kroz kožu prodro u krv, pa bi dijete, ionako omamljeno visokom temperaturom, bivalo dodatno ošamućeno alkoholom. Lebdilo bi dijete iznad kreveta dok su oko njega letjeli slonovi, mace i mede, Krezumica, Kalimero i Tom i Džeri, nasmijani Minja Subota se u ćošku sobe spuštao niz muzički tobogan, Vajta vodio Kockicu, a Branko Nedjeljni zabavnik. Eh, da su nam znali u tim momentima pustiti Pink Floyd ugođaj bi bio potpun. Gledano sa ovog vremenskog odmaka, možda bi ipak bilo bolje da su nam temperaturu skidali hladnim oblogama i andolima, ovako nam je u ranim godinama alkohol ušao u krv.
Polako izumiru naši lijepi običaji, a na nama je da ih se ponekad sjetimo i sačuvamo od zaborava.
O tempora, o mores!
Kumovi
Naši kumovi sa Dolac Malte imali su „pezejca“. U to vrijeme, a radi se o sedamdeset i nekoj godini prošlog vijeka, fiće, trabanti i škode su vozili radnici, a direktori i uspješni ljudi poput našeg kuma pezejca. Pezejac, ili poljska verzija fiata 125, zaista je bio luksuzan automobil, a i najveći koji sam dotad vidio. Motor je omogućavao ubrzanje od nule do 100 km/h za manje od trinaest sekundi i maksimalnu brzinu od 150 km/h. Budući je kuma bila krupna žena s malom slatkom glavicom na ramenima, velikim crnim očima i visećim bisernim naušnicama, a kum ljudina od dva metra, taj auto im je baš pristajao. Osim toga, kum je ostao bez jedne noge, pa je auto imao ručni gas. Izašao bi iz auta na jednoj nozi, a onda bi dohvatio štake koje su stajale sa strane pored sjedišta.
Tako se ja u rano jutro obično nečega sjećam i raspričam dok vozim Tanju na posao. Tanja me uglavnom sluša, samo povremeno provjeri poruke u telefonu. Kuma je bila baš posebna i mila žena puna pozitivnih emocija prema svakom. Dok je govorila, mljackala je, kao da uvijek ima bombon u ustima i korisitila demunitiv u skoro svakoj izgovorenoj rečenici pa su tako debeli prsti postajali prstići, kumove štake štakice… ljetovali su u Neumčiću i vozili pezejčića.
Iz svog iskustva znam da umanjenice najčešće koriste zločesti ljudi kad hoće nekom da se narugaju.
Naša kuma nije bila zločesta, iskreno je tako doživljavala svijet oko sebe.
Jedno ljeto smo krenuli zajedno na more, i to baš u Neum i, ako se ne varam, uplatili puni pansion u odmaralištu Pošte.
„Idi ti prvi, a mi ćemo za tobom“, rekao je stari kumu.
I tako je i bilo. Prekrasan ljetni dan. Stari je vozio folksvagen 1300 i dosta dobro pratio kuma. Mama je sjedila do njega, a ja na zadnjem sjedištu. Kum je vozio oprezno i savjesno poštovao saobraćajne znakove.
U Jablanici oni su pili kafu a ja Pipi. Bio sam silno uzbuđen jer ću ubrzo vidjeti more. Stari će parkirati „bubu“ ispod guste krošnje tamarisa, ostavićemo u sobi neraspakovane stvari i otići pravo na kupanje.
Kuma je od Poljaka turista kupila aluminijsku kutiju i složila baklave koje je napravila noć prije putovanja.
Nekoliko minuta nakon Jablanice na putu se ispred kuma ukazao crveni mini moris. Kad je na jednom proširenju vidno usporio, kum je pokušao da ga pretekne. Sjećam se, bila je isprekidana linija, a stari me baš to ljeto naučio da je tad dozvoljeno preticanje. Onda se dogodilo nešto posve neočekivano. Vozač crvenog mini morisa je dodao gas i kum se vratio ponovo u svoju traku. Zatim je dotični ponovo toliko usporio da je izgledalo kao da će zaustaviti vozilo. Kum je pokušao ponovo, ali, gle hajvana, on je opet dodao gas.
Tada smo skontali da se vozač mini morisa očigledno zavitlava s našim kumom i stari je rekao: „Vidi budale šta radi!”
„Stvarno nema smisla, još čovjek bez noge”, dodala je mama sažaljivim glasom. Htio sam se javiti sa zadnjeg sjedišta i reći da vozač crvenog mini morisa ne može znati da je naš kum invalid, ali to bi bilo kao da ga podržavam, zato sam mudro šutio. Nakon nekoliko minuta čovjek bez noge, tj. naš kum, potpuno je izgubio živce. Nije više poštovao propise, nije mario za one koji dolaze iz suprotnog pravca, pokušavao ga je preteći na uzbrdici, u krivini, na ravnici, na punoj liniji, ali nije išlo. Taj mali crveni auto jednostavno je bio brži, što kum nikako nije mogao prihvatiti.
Skrenuo sam na semaforu lijevo i krenuo prema univerzitetskom kampusu.
„Dobro”, kaže Tanja, “I šta bi poslije?”
Znam da smo ubrzo izgubili i kuma i njegovog bjegunca iz vida jer ih tata više nije mogao pratiti. U Metkoviću smo jeli krempite u slastičarnici koju, kako moj stari uvijek naglasi, drži Crveni krst, kao da je htio ukazati da na neki način činimo dobro djelo.
Na naše veliko iznenađenje, kad smo stigli u odmaralište, kumova nije bilo. Uzeli smo ključeve od sobe, ostavili neraspakovane kofere i otišli na kupanje. Tata je bio zabrinut kad se nisu pojavili ni za vrijeme večere. Onda je recepcionerka u žutoj mini haljini prišla našem stolu i rekla da imamo telefonski poziv.
„Samo da javim da se ne brinete”, rekla je kuma tati. Kum je po svaku cijenu htio prestići vozača u mini morisu pa ga je nastavio pratiti sve do Cavtata, a kuma prestravljena od lude vožnje sve vrijeme je žmirila pa nije ni primijetila kad su profurali pored Neuma.
„Ma biće sve u redu”, dodala je na kraju razgovora.
„Našli smo divnu sobicu u Cavtačiću. Dolazimo sutra ujutro.“
Sad smo već ispred Tanjinog fakulteta. Na zelenim travnjacima ispod visokih stabala niklo šatorsko naselje. Porasle su najamnine za stanove pa je svakim danom sve više beskućnika.
Hvala na vožnji, rekla je Tanja i izašla iz auta.
Ja sam neko vrijeme sjedio i gledao. Rano je pa niko još ne izlazi van. Oko šatora razbacana odjeća, plastične boce i otpaci. Ispred jednog je stajao zarđali plinski roštilj.
Sumnjam da bi kuma u ovom surovom kapitalizmu mogla korisititi demunitiv. Šta da kaže, beskućnik je čovjek koji je ostao bez krovića nad glavicom. Ne, to zaista ne bi bilo primjereno. Njen pogled na svijet bi ovdje izgubio svaki smisao.
U neposrednoj blizni su zgrade sa luksuznim kondominijumima. Rijetki prolaznici okreću glavu, niko ne voli skitnice i one koji žive od socijalne pomoći.
Gledam tako i pitam se kako bi to bilo da se jedno jutro samo probudim u jednom od ovih šatora u odrpanoj sivoj trenerci.
Dao sam lijevi žmigavac i polako krenuo. Jesen se ušunjala preko noći. U krošnjama se smjenjuju jesenje boje, od zlatnožute do zagasitocrvene. Mislio sam kako će sad dani bivati sve kraći, a noći hladnije.