Možda su mi razumevanje i nedovoljno razumevanje tako blizu kompjuterskog ekrana jer bez naočara ne razlikujem baš dobro slova, ali ako smo već zabrazdili u slučaj Isidore Dankan, pokušaću da razvedrim priču, jer je u tancu ponekad bolje da smo torzo ili noge, mada glava, to jest ono što je u njoj, zna nezavisno da zaigra na svoj način. A u Isidorinoj glavi su se vrtele nemirne misli, nekad šarmantne, a nekad baš strašne i za prepričavanje.

O temi se, naravno, može ispričati i nešto veselije. U tom smislu se prisećam jedne nedavne anegdote koja počinje nekako ovako: nalazim se u jednom gradu u Šumadiji, na međunarodnom skupu, s ljudima koji se zanimaju, pokušavaju da se bave ili da tumače umetnost, gostimo se na bogatoj trpezi, na kojoj, pored svih mezetluka, za prisutne najveći izazov predstavljaju kajmak, mladi kravlji i punomasni ovčiji sir. Naspram mene sedi doktorantka lingvističke analitike iz Bukurešta: – Mi u Rumuniji, pravi smo specijalisti za sireve – kaže grickajući prepečeno parče hleba bogato premazano kajmakom – imamo sve vidove i podvidove sira.

– I mi u Makedoniji – odgovaram.

– A kozje, imate li i kozje?

– Imamo, naravno. Ali… – namerno podzastajem da bih naglasio efekat – Imamo jedan koji vi sigurno nemate… Kamilji sir.

– Molim? – zalogaj joj zastaje u grlu – Molim?

– Pa da. Sir od kamile – kažem mrtav hladan.

– Kako to? Od kada? – uspeva da procedi.

– O, još odavno. Od turskih vremena. Tada su karavani sa kamilama krstarili po ovim predelima Makedonije prenoseći robu, odavde u Aziju I obratno.

– A kako to, zar i danas…

– Pa navikle su se na naše podneblje, a i mi na njih. – I tako sam produžio da rastežem priču kako su se makedonske kamile odomaćile u suvim predelima moje zemlje – najviše nam koriste za proizvodnju mleka i sira. Toliko su hranljivi da ako ih konzumiraš, ne osetiš glad preko celog dana.

Prisutni za stolom su se krajnjim naporom uzdržavail od smeha, a i Rumunjkina sumnjičavost se značajno povećala: – Dobro, i?

– Samo treba biti obazriv. Koji sir i kada se jede… mnogo ukusnije je onaj od jednogrbe kamile da se konzumira izjutra, a od dvogrbe za večeru.

Oči joj se razgoračiše: – A kako, kako ih razlikujete?

Neki od prisutnih su zagnjurili lica među dlanove.

– Prema nijansama. Iako, normalno, sirevi su beli. Ali onaj od jednogrbe kamile ima, kako bih rekao, zelenkastu nijansu.

– A od dvogrbe?

– Orange.

– Narandžastu? E sad ga pretera – reče ona uz neočekivano blag, saučesnički osmeh. I namignu mi.

Bilo mi je jasno da još od početka ove priče o kamiljem mleku ona sasvim dobro znala o čemu se radi. Kako i da je ubedljivo igrala svoju ulogu da bi mi omogućila da što duže teram priču. Uz put me lažući da je kao visoko lingvistički ekspert sa prerazvijenom levom moždanom hemisferom, postala rigidna za igru.

Zapravo bila je bolji igrač od mene. I znala je kao bajagi nedovoljno razumevanje protrese i odglumi sa razumevanjem.

Možda zato što je potekla iz kolevke dadaizma.

 S makedonskog preveo autor

Moja baka i ja prije velike vrućine spremamo se za odlazak na tržnicu. Ona skida svoje viklere i kosa joj se razlijeva u postojanim valovima, ljubičastima od ehotona. Na sebi već ima potkošulju i laganu krep suknju. Ja oblačim maminu staru haljinu s cvjetnim uzorkom iz šezdesetih koja je zaostala u bakinom ormaru. Obule smo se. Ona sjedeći, polako, a ja sam samo navukla japanke. Sa zidova nas gledaju sveci iza čijih su uokvirenih slika zataknute sasušene maslinove grančice. Njezini najbolji prijatelji i sugovornici. Ivan Pavao Drugi, Sveti Vlaho na čarobnom tepihu iznad Dubrovnika, Sv. Ante koji vraća izgubljene stvari i Sveti Leopold Mandić. Iman ti jednu dobru molitvu, znala bi mi reći kao da mi preporuča recept za kakav kolač. Devetnica Gospi koja razvezuje sve čvorove. To je kad bezuspješno kopaš po nekom problemu. Ili Ružičnjak Sv. Rite svetice nemogućeg, zaštitnice bespomoćnih i beznadnih slučajeva. To je za krajnji očaj. Najviše je prijateljevala sa Svetim Leopoldom pa sam ga i ja počela doživljavati kao nekog djedicu, tu iz susjedstva, dobar je prema djeci i hrani ptice starim kruhom. Naš je dida već davno pokopan na zadarskom groblju po kojem ljeti nemoguće prži sunce. I njegova mala slika visjela je na tom zidu, puno manja od slika svetaca. Ako triban pasti, zoven Leopolda pa padnen lakše, govorila je. Čekala sam je već odavno spremna u maminoj haljini djece cvijeća. Samo da stavin zube. Otišla je u kupatilo u kojem je zubalo veselo plivalo u čaši od jogurta kao igračkica za kadu. Zgnječila je usput jednog gaštapana. Tako je ona zvala žohare. Ostala je samo mokra, smeđa fleka. Iz kupatila je izašla omotana u laganu lanenu bluzu kao starinska bajadera u tanki bijeli papir. Slušni aparat joj je kliznuo niz uho, a zvuk sličan uštimavanju simfonijskog orkestra ispunio je hodnik. Popravila je aparat kao što se kosa stavlja iza uha ili naočale primiču nosu.

Krenule smo.

Prvo smo se polako spuštale stepenicama u tamni i vlažni portun. Moja baka i ja. Kao dva puža prijanjale smo niz ogradu, polako i sluzavo. Već je mokra od znoja, a nismo ni do drugog kata stigle. Miris pišake u portunu nas je pratio sve dok nismo izašle na ulicu. Bile smo dvojina. Velika i mala žena. Žena i ženica. Svjetlost je rezala niske zgrade, mačke su lunjale dvorištem, grad je polako i lijeno žuborio. Probijale smo se uskom ulicom prema tržnici i zastale na panou s osmrtnicama. Da vidimo ko je friško umra, rekla je i pogledom lutala po crno uokvirenim kvadratima ne bi li prepoznala nekog svog. Sve te smrti činile su se tako daleko od nje.

Iza panoa s osmrtnicama, započinjala je tržnica.

Ose su letjele oko rasporenih trbuha lubenica i natrulih bresaka. Žene, budne još od mraka dozivale su nas k sebi. Ajmo, ajmo lipe moje, lipotice, ajmo cure moje friških pomidora, dođi draga, evo ti slakog grozja, provaj breskve ki med su. Baka je svaki pomidor, svaku tikvicu, svaku breskvu morala taknuti svojim rukama, opipati jagodicama. Nakon što bi ih nježno doticala, počela bi marširati kroz šarene aleje voća i povrća kao kositreni vojnik. A cijene bi vrtoglavo padale. Žene bi je stale dozivati kao sirene. Padale su pred baku ničice. Dat ću ti za 20, dat ću ti za 15, dat ću ti za 10, za 5, evo za 5 ću ti dati, ma uzmi draga sve za dvi kune kilo, evo na, i počele su već stavljati voće i povrće u tanke vrećice kao da je stvar gotova. Ona bi samo ponosno išla dalje kao da ih ne čuje. Možda je samo aparat opet skliznuo s uha pa nije čula na koliko su snizile. Ponekad se znalo i to dogoditi. Ja bih tad samo slijegala ramenima kao nosač koji ne može utjecati na kupnju. Ja sam samo pješadija. Onda bi našla brkatu ženicu s tri breskve, dvije šake mahuna i dinjom kako se skutrila iza metalne vage i utega raznih veličina. Kod nje bi onda pokupovala sve. Ja sam imala ruke pune tankih vrećica. Tjerali smo ose rukama oko užarenih štandova. Ona uvijek nađe jeftinije. Kupile smo i dvije litre vina kod Anđela u plastičnoj boci od Coca Cole. A onda nam je za kraj još ostala ribarnica. Sunce se uspinjalo nad bijelim kamenim gradom i sve jače tuklo po glavama ljudi. Oblak smrada širio se bijelim pločama poplavljenim sukrvicom. Ribe na malim hrpama su se ljeskale. Sve živo se raspadalo. Raže, raskomadana tuna, srdele, trlje i brancini iz uzgoja lagano su trulili na štandovima s kojih je led curio kao siva voda. Mrtve rakove i školjke su premetali muškarci prljavih ruku. Prebirala je po ribama kao da su marelice. Neku bi primila za rep, neku podragala po peraji. Ruke su mi bile otežane od tereta. Išla sam za njenim korakom koji nam je davao smjer. Zvonici diljem poluotoka su se oglasili i podne je službeno udaralo o grad kao čekić. Stala je, zažmirila, prekrstila se i tiho promrmljala nešto tajnovito. Još samo jogurte moramo kupiti. I Radensku. Večernji list možeš donit poslin. A ja sam samo nosila i nosila koliko god sam mogla ponijeti u rukama koje su otežale od svih tih stvari doticale pod. Ona je bila mokra. Živa voda. Valovi kose su joj se objesili u ravne, masne rezance. Kad smo došle kući prvo je provjerila sve na kuhinjskoj vagi da vidi jel ju itko privario. Mala kućna ekonomija. Cijeli će zid s maslinovim grančicama pasti na posrnulu dušu. Meni kaže da ću slabo proći u životu zato što nikad ne pribrojin novce. S balkona se vidi vrh zvonika Svete Stošije i anđeo na njemu. Po krilima anđela zna koji puše vjetar. Sunce je sjelo na grad i nije mu dalo disati. Presvukla se iz finije robe u staru kućnu haljinu. Onda je počela rezati glave trljama i slagati ih na novinski papir. Krv se cijedila preko glava političara i televizijskog programa od prije par mjeseci. Riblje ljuske su prskale na sve strane.  I ja sam svukla haljinu iz šezdesetih i uskočila u neku još stariju.

Bilo je to u vrijeme dok su čiope još slobodno letjele nebom iznad zvonika.

Stara je baka trlje valjala u brašno i bacala ih na vrelo ulje. Mlada baka nas je gledala sa crno-bijele slike uokvirene u kuhinji. Ona i Bepina u polju punom rascvjetalih margaritela. Na tom su polju pored Siverića našli zakopane Kulundžiće koje su ubili ustaše. Strijeljao ih je jedan koji je lipo piva a poslin je ubija, rekla mi je. Spremala bi ručak pobožno kao časna. Svaki dan. Ja sam čekala. Ležala sam na staroj fotelji s navlakama koje su imale rupe i gledala prema vitrini s knjigama. Ugurala sam prst u jednu rupu i lagano je širila. Tkanina je pucala pod mojim prstima. Iza redova opće enciklopedije Jugoslavije gleda me replika Solinjanke svojim strogim dupljama. Ustala sam i okrenula je u profil da ne gledam ravno u duplje. Sve je u stanu bilo staro. Tepih, pokrivač, stol. Hrpa nakupljenih sitnica. Ništa se nije bacalo. Generalno su se dijelile na one koje su nečemu mogle poslužiti i one koje nisu imale ama baš nikakvu svrhu. Čašice od jogurta kao bazen za zubalo, kutije od sladoleda za lijekove, kutije od cipela za kojekakve zakrpe, stara bagatica kao vješalica na koju smo razapinjali finiju odjeću koju smo nosile vani. Drveni radio s početka 20. st. na vrhu ormara omotan u prozirnu plastiku premazanom prstom prašine. Kutijice od kremica i margarina kao odlagališta krunica i prstenja. Sve je to orbitriralo oko nas. Ladice kuhinjskih ormarića bile su odlagalište kuhinjskih gumica, plastičnih vrećica, , šibica, čepova. Stan je bio prepun stvari. Mene su te stvari nekako smirivale. Krunica, svetačke ikone, ikonice, suveniri s relikvijama, iglice pribodene u male jastučiće, konci svih boja, vuna, kemijske olovke koje pišu i kemijske olovke koje ne pišu, stari papirići, papirići od prije jednog rata, papirići poslije drugog rata, oslikane vaze s gradovima i godinama, isprane kecelje s motivima naroda i narodnosti Jugoslavije dok još nije bila bivša, brojevi telefona ljudi koji su odavno umrli, mali čipkasti tabletići, zdjelice s nataloženom arheologijom tvrdih bombona, razglednica, starih računa, didovih dokumenata, ključeva koji više ne otvaraju niti jedna vrata. Bakina akumulacija posve suvišnog kapitala. Sve je mirisalo na neku staru kuhinjsku krpu koju bi povremeno zapuhnuo miris polja lavande. Lebdjela sam u omaglici sparine na toj nakupini stvari, obučena u neku prastaru haljinu čija se originalna boja tkanine više i ne nazire. Mogla je to biti siva, smeđa, bež, maslinasta. Kao arheološka iskopina.

Blitva i krumpir u jednoj, pržene trlje u drugoj zdjelici, kruh i vino, Anđelovo. Čaša je dovoljna da te sklopi. Sunce je udaralo užarenim čekićem bez milosti, cvrčci su divljali. Stan se počeo pržiti na zvuku cvrčanja kao divovska trlja. Zaškuri sve! Negdje blizu mora puše maestral, ali u stanu je pakao. Živa na balkonu se popela na 37. Zatvorila sam sve grilje. Stan se pretvarao u zamračenu kutiju, nimalo hladniju. Tu i tamo iza nekog otvora bi provirivala svjetlost. Zrnca prašine bi titrala u snopu reflektora. Prvo bi se demontirala, a onda bi legla. Aparat, zubi, naočale, sve je stavila sa strane u male kutijice. Simfonijski orkestar se javio na kratko. Govori da joj triba jedna kućna haljina s džepićem u koje će moći staviti zubalo. Iza njene glave toranj od novina starih ko zna koliko. Svako ljeto je imalo neku svoju tragediju po kojoj je bilo upamćeno: sudar vlakova u Italiji, potres u Japanu, poplava u Slavoniji, smrt vatrogasaca na Kornatima, uragan u New Orleansu, masakr Meksikanke u Splitu, raskomadana tijela u bombaškom napadu u Nizozemskoj. Sunce nas sve topi kao da smo od voska. A planeta se svejedno i dalje okreće. Obje smo mokre od znoja. Fasada nam ne pomaže. Briše maramicom leđa i vrat pun sitnih mrvica i madeža. Ja imam ručnik prebačen preko ramena kao Rocky. Moram zatvoriti vrata da je ne ubije propuh. Ma kakva klima, da joj majstori još dođu razbijat balkon, a i troši puno struje. Samo jedan stari ventilator. I njega ne držati stalno upaljenog, smeta joj za oko. Uspijeva zaspati. Grad se stišao. Nema ni pasa vanka u ovu uru. Čuje se zvuk mašina upaljenih klima izvan našeg stana. Ja piljim u strop i muhe koje kruže oko lustera. Taj strop i taj luster kao da su tu od početka svijeta. Čuje se samo njezino disanje koje postaje sve grublje. Zrak se teško probija kroz tunele šupljina. Ja ležim. Ne mogu se pomaknuti. Oko mene su stare kutije od cipela. Molitvenici, crkveni kalendari i stare novine. Nakrivljena vrata ormara me gledaju pitomo. Dah joj se probija kroz špilje i klance. Otvara jedno oko i zove me. Otvori jedna vrata i zatvori druga, kaže. I neka joj donesem teke sladoleda. Odlazim prema frižideru i dočekuje me poplava. Struje ima. Frižider se pokvario. Kud baš sad, jadna li san. Kud baš sad na ovu vrućinu majko sveta. Skupljam vodu starim krpama, ima ih u izobilju. Situacija u frizeru izgleda kao dokumentarac o globalnom zatopljenju. Sladoled se mora pojesti odmah. Kud baš sad jadna li san, kuka dok jede kremasti sladoled. Hrpu narančastih trlja treba hitno evakuirati kod susjeda Galića. Maslac se posve opustio. Moram skloniti sve ove posudice nepojedene hrane, mljevenih oraha i sitno narezane slanine. Zaostalu, gnjilu salatu treba odmah baciti. Kud baš sad po najvećoj vrućini, o pomozi Sveti Leopolde. Ovo je bila njezina ljetna tragedija. Njezin sudar vlakova i potres u Japanu, njezini izgorjeli vatrogasci. Spašavam mrtve trlje. Muhe su nas osjetile i prate nas u stopu. Zovem majstora za frižider, tek sutra će moći doći. Gužva je. More je tu, more je blizu, ali ga ne vidimo iza redova zgrada i crkvica. Krvarim i ne idem na kupanje. Želim se samo omotati u njezine stare kućne haljine, one na kojima se više ne razaznaje boja. Haljine utopljenika. Želim samo ležati i piti Anđelovo vino ko stara baba. Poslijepodne prolazi beskonačno i ja sam otopljeni maslac. Tješim je zbog firižidera. Svi ćemo jednom završiti u njemu. Važno je da se tad ne pokvari. Sad smo žive. Smijemo se. Sad smo tako žive. Moli da joj skratim kosu. Vrućina je dosegla kulminaciju i sad jedino može ići prema dolje.

Uzimam škare iz nekog pradavnog doba. Izgledaju kao da su od prije Drugog svjetskog rata. Zahrđale su i tupe. U kuhinjskom kredencu postoji još troje takvih istih škara. To je ona jednom davno kupila na pijaci kod Poljaka. Sada stoje u plastičnoj kutiji od Ledo sladoleda zajedno s dotrajalim lijekovima, lastikom, selotejpom i starom budilicom. Sjeda na stolicu. Bacam ispod nje stare novine, pun ih je stan na svakom koraku. Kvrgava stopala su joj na naslovnici Jutarnjeg lista od prije više od godine dana. Naginjem joj glavu unazad. Na vrhu glave joj je mala ćelava rupa koju tek sad vidim. Sveti Leopolde, kako joj je tanka kosa na tjemenu. Ljubim je u rupu i počinjem češljati prljavim češljem iz obješene plastične kutije. U njoj je bilo istisnutih i zakorenih tuba razno-raznih kremica i pradavnih pasti za zube, viklera probodenih zahrđalim ukosnicama i jedan fen opasan po život. Glava joj je znojna, a stranice kulture, života i crne kronike se pune ljubičasto-sijedim zarezima tupo odrezane kose.

Čiope lete i njihov pitomi zvuk ispunja večer u sumrak. Zvono sa Stošije se oglasilo. Tromi zvuk napunio je grad. Ne vidim zalaz sunca, skriven je iza narančastih crijepova i rublja koje se suši. Zalijeva cvijeće. Polako i pažljivo svaku ružu. Čujem joj papuče kako se šuljaju balkonom. Zatim pali televiziju na najglasnije. Glave ljudi s ulice pogledavaju prema našem balkonu u čudu. Vijesti, vijesti i talijanska sapunica o doktorima. Uz zvuk hitne pomoći i intrige nesretno zaljubljenih doktora, ispijam svoju četvrtu ili šestu čašu. Popit ću joj svo Anđelovo vino. Već sam pretjerala i moram to nekako zakamuflirati, nadoliti malo vode, neće ni primijetiti koliko je jako. Možda će samo reći da mu je vino malo lošije ovi put. Vrućina popušta za milimetar. Šalje me da bacim smeće koje je počelo smrdjeti. Kaže mi, bolje ti je da zaboraviš takujin nego škovace. Milka Planinc koja je bila pod njezinom komandom kamoli neću ja. Silazim raščupana kao sablast. Ljetni ljudi koji mirišu na kokos preplavili su ulice. Nahrupili su u sumrak kroz gradska vrata iznad kojih je ovješena velika slika generala Gotovine. On jih je branija dok je po njima pucalo. Moram se brzo sakriti. Noga mi zapinje o jednu rasklimanu kamenu ploču. Zamalo padam s lagano svezanom tankom vrećicom iz Plodina iz koje se cijedi sok dinje i krv trlja na moju potkoljenicu. Na sekundu ugledam svoj odraz u staklu knjižare preko puta. Lice mi je obješeno o vrat u bezbroj nabora, kosa bijela kao snijeg, a oči su mi duplje Solinjanke. Koža ispod ruku se objesila. Osjećam mrvice na vratu. Podvrisnem. Mačke koje ruju po vrećama smeća su se razbježale. Jedan kokos čovjek se zbunjeno okrenuo u mom pravcu. Brzo bježim nazad u stan popišanim stepenicama. Grabim po dvije. Nemam grudnjak, otegnute pamučne gaćice sam obukla naopako, imam tri broja veće natikače i besprizornu haljinu. Moram se brzo sakriti od svega živog. U mom pravcu ide susjed s trećeg kata čija je vespa parkirana ispred portuna. Pozdravlja me s ‘di si, bakice’. Podvrisnem i potrčim pored njega u jezi. Utrčim u stan. Glasan zvuk televizije me na trenutak pribrao. Na ogledalu opet ugledam svoje lice. Trljam ga prljavim rukama, pipam kožu na rukama i provjeravam da li se njiše. Trčim do bake. Bako, bako da li mi se tu njiše koža? Pokazujem na ruku. Bako, bako, imam li oči Solinjanke? Pokazujem na oči. Bako, bako jel mi tu sijeda kosa? Ma Bog s tobom što pričaš ti, govori mi mirno dok lagano žvače keks i gleda u sapunicu.

Puno pišamo. I ona i ja. Puno pijemo zbog vrućine. Ako bi me kojim slučajem čula da idem u zahod, doviknula bi mi da ne trošim previše klozet papira. Dva listića su dovoljna za veliku, a jedan za malu nuždu. Pola tablete za komarce. A oni su grizli i zujali, tromi i debeli od naše krvi. Kad bi počeli gristi, sumrak bi već poškropio grad mlakim olakšanjem. Sklupčala bi se na kauču pored nje kao lijena mačka, ugurala prste u one rupe na pokrivaču i pružila u njezino krilo glavu da mi mrsi kosu dok gleda televiziju. Moje dlake zapinju o njen prsten. Skida ga. Nema u ovom trenutku sigurnijeg mjesta za mene. Soba mi se okretala od silnih bevandi, krv se slijevala u potocima. Nas dvije smo dovoljne za život. Imamo voća, imamo vino i vodu. Sigurne smo. Jedino je frižider trebalo popraviti, no i to nije nužno. Što se mene tiče, vani može početi apokalipsa.

Ispod nas se čuo grad. Udaraju nas basevi iz najbližeg kafića, bičuju nas udaljene mandoline s rive. Mi smo kutrile u stanu kao dva otopljena maslaca. Gaštapani su tapkali linoleumom, komarci grizli. Grad se zaškurio.

Presvukla se u laganu bijelu spavaćicu koju je obasjavala slaba svjetlost lampe s noćnog ormarića. Čita stare novine pred spavanje. Glas koncila od prije nekoliko mjeseci. Naslonila sam svoju glavu na njezino rame i gledala mjesec kako se penje. Susjed iz suprotnog stana je gledao u našem pravcu. Imao je potkošulju maknutu s velikog trbuha i tako ga hladio. Bacio je svoj čik kroz balkon i vratio se u stan. Susjeda je razapinjala oprano rublje na konopu. Ležale smo kao dvije rolade ispod slika Bogorodice u nekoliko okvirića. Sa zida nasuprot nas je gledao uokvireni Sv. Leopold koji je imao nekako prkosno uzdignutu šaku kao da se ne predaje.

Noću bi hrkanje bilo glasnije. Dok je trajao žamor na ulici u kafićima, ne bi se čulo. Ali kad bi sve utihnulo, krevet bi se tresao kad da se vozimo parobrodom. A onda bi hrkanje naglo stalo. Zrak je otišao u neku podzemnu rupu i nestao. Izraz lica dok spava bi joj poprimilo neku izobličenu ukočenost. Provjeravala bih da li diše. Onda bi se opet javilo u krešendu. Pišam. Pazim da ne stanem na gaštapane. Čujem ih kako tapkaju. Svi smo skupa, baka, ja i kukci. Kotlić se opet pokvario. Iz njega lagano žubori voda kao iz planinskog izvora cijelu noć. Uzimam kanticu i punim je vodom iz umivaonika i prolijevam niz zahod da jači mlaz potegne papir u kanalizaciju. Ležim na parobrodu. Znala bih koliko je sati svako petnaest minuta koliko se javljao sat sa zvonika. Vruće je. Nema zraka. Mačke se pare ispred portuna, čujem ih kao da dijete reve. Možda su se zapravo i poklale. Točno u dva poslije ponoći prolazi vozilo smetlara koje kupi vreće smeća. Taj me zvuk umiruje. On znači da je sve gotovo u gradu. Komarci mi uporno ulaze u uho. Ne spavam. Ona spava. Ona sanja. Ona sanja da je iz kapse doziva Ivan Pavao Drugi. Ona sanja partizana bez vilice kojem je davala vodu na žličicu. I Kulundžićevog brata kojeg je spasila od Nijemaca, toliko je bila mlada da bolje da i nije znala kako je to moglo svršit. Komarci miješaju našu krv. Frižider ne radi. Ne mogu se napiti hladnog pića, samo mlake vode iz špine. Kud na ovu vrućinu. Gledam je na krevetu. Leži u dugoj bijeloj spavaćici s raspletenom kosom kao Gandalf.

Prolazila su ljepljiva ljeta jedno za drugim i vrijeme se opet ubrzalo.

Instalirali smo klimu koja nam je ukrala ljeto.  Postalo je hladno kao u grobnici. Zbog zatvorenih prozora se nisu čuli cvrčci ni zvukovi ulice. Ugasili su knjižaru u ulici. Sada je tamo neonska pizzeria. Cijeli je grad postao menza. Nestali su mali dućani i knjižare. Samo DM i ružičasta Bipa na svakom koraku. Tamo nema jogurta ni Radenske, ali ima puno kremica i ulja s mirisom kokosa i tropskog voća. Održao se tek jedan sasvim mali dućan s mješovitom robom, malen kao prašinica s velikom slikom generala na izlogu. Uskoro se i on ugasio. Pred našim se očima stvarao neki drugi grad. Galebovi su istisnuli čiope. Napravili su gnijezda na dimnjacima. Vidjela sam jednom kako je jedan galeb, velik kao purica, u letu progutao čiopu. Nebom se prolio sablastan zvuk njihova kreštanja. Hitchcock je jednom davno bio u ovome gradu i rekao da je ovdje vidio najljepši zalaz sunca. Mi ga ne vidimo od zgrada. A na rivi je sad prevelika gužva. Još dugo poslije rata riva je bila prazna. Sad je prepuna štandova sa svjetlećim privjescima i mornarskim majicama s natpisima ”Dalmatia”. Kokos na tijelima ljudi je jači od mirisa mora. Ponekad ugledam neko staro, poznato tijelo koje još nije uokvireno osmrtnicom. Vuku se blijedi i suhi u moru preplanulih, mesnatih tijela, izgledaju kao duhovi u mirisu kokica, pizza, šećernih vunica i kuglica sladoleda u boji tirkiznog neba. Nečujno bježe u svoje popišane portune.

Baka se smanjivala i lagano krivila prema podu. Morala se preseliti u Zagreb. Nije to htjela. Željela je da sve bude kao u Zadru. Željela je biti sama i suverena u svojim starim kućnim haljinama u kojima može bacati pobrašnjene trlje na ulje. U mom trbuhu je počeo rasti čovjek, malen kao prašinica. Mama je bila nervozna i umorna. Mama je cijeli život radila, uz to je i kuhala. Baka nije nikad službeno radila, samo je polako kuhala, spašavala ljude i lijepo pjevala u crkvi. Žene više ne mogu tako živjeti. Odavno je svršeno s time. Žene uz to sve luđački rade, umorne su, razbolijevaju se i umiru mlade. Vijesti iz grada na moru su dolazile preko telefona. Tko je umra. A je li baba još živa, pitao je Anđelo gospođu Mimicu. Ne smijem joj to reći. Zid bi se mogao srušiti na njega. Napravila je novi oltar u Zagrebu. Preselila je Leopolde, krunice, tvrde bombone i masti za noge. Ponekad bih se sklupčala i polegla blizu tog oltara kao umorna dinja. Ona bi mi masirala otečene noge. Stvari u njezinom stanu u Zadru su postajale još starije, ko zna možda se već sve i urušilo. Cvijeće je sigurno odavno povenulo.

U Zagrebu u kvartu gdje živi mama nema zadarske pijace, samo Konzum. U Konzumu je opipavala svaku ulaštenu jabuku koja je bila ista kao i sve ostale. Cijena fiksna. Ovi pomidori su plastični, rekla je razočarano. Probala bi orah. Slomit ću zubalo koliko je tvrd, a 50 kuna kila ma što su bezobrazni! Vukla se dućanom u hodalici kao ranjeni puž. Otišla sam po Radensku, a nju ostavila nad jabukama da ih sve dobro ispipa. Dok sam izbavljala jednu bocu iz škripe plastificiranog bratstva, čula sam neku graju. Bake nije bilo u ravnini mog pogleda. Ležala je na podu, okružena ljudima. Pala je na rampi koja je vodila prema frižideru. Pored nje su se kotrljala dva voćna jogurta od pola litre. Ljudi su joj pomagali da ustane. Ona je zazivala Leopolda. Došla sam ja. Moja je kći bubrila. Kao orah, kao jabuka, kao dinja. Svijet oko nas bio je prepun novih proizvoda.

Prije deset godina Hrvatska je bila bolja i tolerantnija zemlja. Mediji još uvijek nisu sasvim požutjeli, pa je postojao relativno prohodan kanal između vijesti i publike. Postojala je javnost, a s javnošću i potreba za istinom. Bilo je moguće u ljudima izazvati empatiju, sućut i dragost za neke druge, do maloprije nepoznate ljude.

A postojala je i osnovna pretpostavka za sve to, za toleranciju, za istinu i za dragost: bilo je moguće ispričati priču koju će čuti cijela zemlja i svi će je razumjeti i doživjeti na približno sličan način.

Vijest nije grunula odmah svom svojom silinom. Prvo se čulo za požar, odmah zatim i za nesreću, a njezini su razmjeri rasli iz sata u sat, a onda iz dana u dan. Smrt od vatre je strašna, i u pravilu nije trenutna. U svakim novim vijestima na radiju javljalo se o novim mrtvima. Zvonka i slikovita imena, u hrvatskim prezimenicima netipična dvodijelna prezimena, crno-bijele fotografije iz osobnih iskaznica što su se dan za danom objavljivale u novinama i na televiziji u to kasnoljetno doba posljednje godine pred veliku svjetsku ekonomsku krizu, prvo je čega ćemo se sjetiti od tog strašnog kornatskog požara.

A onda je, kako su prolazili dani, jedna velika kolektivna nesreća – u kojoj su, kao u nekoj biblijskoj praslici – gorjela trinaestorica, i samo jedan je preživio, počela zadobijati svoja pojedinačna lica, zajednička se sudbina razlistala i razvrstala u niz pojedinačnih sudbina. Nakon što su mrtvi postali samo mrtvi, tragedija je svoj nastavak i svoj veliki konačni finale pripremala u životima živih. Javnost je, naime, osjetila intenzivnu, i na neki način razumljivu potrebu da pregori i ovu kolektivnu priču i nesreću, kao što pregorjeva i svaku drugu, pa je odmah zaiskala krivce, njihova imena i glave. Nije postojao mehanizam koji bi amortizirao narastajući gnjev – na koji su, ljudski gledajući, obitelji stradalih imale pravo, ali nitko drugi osim njih – što će u kasnijim godinama i na drugim slučajevima, na društveno-političkoj sceni i u našim privatnim životima, definirati atmosferu u kojoj danas živimo. U zrelom i slobodnom društvu postoje društveni mehanizmi koji amortiziraju svaki kolektivni gnjev. Upravo ti mehanizmi prije nego išta drugo demokratska društva razlikuju od društava koja to nisu.

Tri su figure, tri lica tog nastavka Kornatske tragedije, ili te postkornatske tragedije: preživjeli vatrogasac Frane Lučić, vatrogasni zapovjednik Dražen Slavica, koji će biti optužen za nesreću pa će mu se godinama suditi, i Gordan Gorki Alfirev, osnivač i tajnik Dobrovoljnog vatrogasnog društva Vodice.

U priči o Gordanu Alfirevu, srednjoškolskom profesoru, mjesnom entuzijastu i pokretaču društvenih zbivanja, dobrom duhu maloga mista, kakvih se nađe u tolikim našim varošicama i gradićima, sastala se sva Kornatska tragedija, svi njezini mrtvi i ožalošćeni. Naime, da on 1993. nije osnivao dobrovoljno vatrogasno društvo, i to u Vodicama u kojima prethodno nije postojala ama baš nikakva vatrogasna tradicija, da dvije godine kasnije, ljeta 1995. nije iz Zagreba dovezao prvi vatrogasni kamion, da nije među svojim đacima širio humanu i plemenitu ideju vatrogastva, te da nije među njima i njihovim roditeljima bio tako voljen i poštovan, ne bi tog kasnokolovoškog dana 2007. na Kornatima bilo vodičkih vatrogasaca.

A možda uopće tog dana na Kornatima ne bi bilo vatrogasaca, ili bi se pojavili nakon što bi izgorjelo ono što je na kraju ionako izgorjelo.

Ovako nisu razmišljali drugi ljudi, ovako je razmišljao Gordan Alfirev, ponijevši na svojoj duši četvoricu vodičkih vatrogasaca, članova DVD-a koji je on osnovao.

Tako je osjećao i zato se ubio. O njemu se poslije govorilo kao o trinaestoj žrtvi Kornatske tragedije. Danas se, međutim, čini kako je taj dobri i plemeniti čovjek žrtva onodobne društvene nesposobnosti da se nesreći stane u kraj, da se tragedija koja se dogodila na Kornatima ne nastavlja do u beskraj, u jalovom i nečasnom nasjedanju na tuđe savjesti. (Tuđim se savjestima obično bave oni koji ne osjećaju svoju savjest.) Tako je bilo onda. Danas bi, ne daj Bože, bilo još samo mnogo gore.

Nesreću je, vjerojatno, izazvao eruptivni požar. Tragedija je, po svoj prilici, nastala gotovo neponovljivim spletom nesretnih okolnosti. Gospodar slučaj tako je udesio stradanje dvanaestorice mladih ljudi da njihovi bližnji do dana današnjeg u to ne mogu povjerovati.

Govorilo se da je iz helikoptera curilo gorivo. Pa da su to gorjele neeksplodirane NATO bombe, što su ih, kao, 1999. izbacivali američki bombarderi po povratku s bombardiranja Srbije. Ljudi jednostavno nisu u stanju povjerovati da im je toliki jad i nesreću nanio – slučaj. Utješnije bi bilo sve u čemu bi se mogla pronaći nečija krivnja ili namjera.

Slučaj je, naime, vazda nevin. Slučaju ni čovjekova žalost ne može ništa.

Slikari kaskaju za svijetom
S nogama u teškim saksijama

Piju rakiju ljetom, na rijeci
I pjevaju djeci, što ih gledaju

Žabljim očima s lotosa:
Posoli tata lososa![1]

Kistovima gargašaju žeravu
Iz koje se razgorio cvijet

Oni su male Bude, njihove jagodice
Dok listaju Sarajevske sveske

Bojama rajske trešnje rude.

Još je jedino
U njihovim očima lokvice boga

Poslije nevremena zvanog historija!
Čučnu pa u nju, ko u vatru, pušu

Ne bi li boga razgovorili
Vodu razgorili, platno oronili

Borom borili.

[1] Ovaj je stih izgovorila Ema Borozan, uhvatio ga njen tata, i poklonio meni

прелистава модерне француске журнале
претура по полицама антикварница
тражи алхемијске средњовековне формуле
чита библију и скупља
пригодне латинске пословице
ослања се на речник синонима
трага у својим списковима рима
копа да нађе злато метафоре
проба да васкрсне умрли језик
којим нико жив више не говори
ишчитава што су написали неписмени
народи уз ватру у брдима
проба да сажме свет
у две-три магичне строфе
гледа како се то ради у племену
хтео би и сам да понови ствар

присећа се својих некадашњих љубави
упиње се да их давне преприча
–– неке искре запаљеног тела и зноја
претаче у немуште комадиће реченица
на страним језицима које не познају
превише ни он ни његови читаоци
(њих ће ионако бити сасвим мало)
припремио је већ и тумачење
своје још ненаписане песме
која и ако се из свих тих натезања роди
неће ништа нарочито изменити
ни прошлост ни будућност
ни кишу неће спречити да пада кад јој се пада
некмоли његову кћер да се ‘вата с ким јој се ‘вата

има већ болове у крстима
и стражњица му је добро утрнула      .
врти се на столици копа ноктима перут
риља по носу и замишљено прави куглице
испио је лонац кафе
и празни већ друго пакло
покушава и са вињаком
али песма не долази
само неке невеште линије на хартији
неке кљакаве мачке и куси зечеви
као кад је био мали

Izlizala se avlija, koliko je mete
Od krečenja poblijedila kuća, ispiranje

Probušilo salvete. Među jagodice njene
Od vode namreškane i meke

Stalo mrva da bi se od njih moglo
Splastiti dobra brda. Kupila ih za nama

Po podu, ko da nas skuplja, šutila
Da nas tišinom ušuška, nad nama lebdjela

S naših snova zlo, ko zlaticu s krompira
Trijebila. Za zemlju mrak prikivala

Da ne langara, milo ga milovala i tepala:
Mili, mili garo moj. Za vratima naše kuće

Stajala kao počasna straža
I bila nevidljiva kao metla.

“Tigar“ ispisujem istim crvenim flomasterom kojim sam zapisao moj telefonski broj na toplom devojčinom dlanu. U zadnjem trenutku zamenio sam dve poslednje cifre (umesto 86 – 95). I pored tek završene prve godine srednje, ona izgleda potpuno nemaloletno, te sam ubeđen da će mi se već sutra izjutra javiti i produžiti sa zvonjavom uporno u kratkim intervalima. A kada isključim telefon, pronaći će mi adresu u imeniku i sigurno će da mi se nacrta pred vratima… Ipak, razlog leži jedino u tigru. Otvorio sam mu čeličnu kapiju sna i on je izabrao da ostane tu, u mojoj sobi, nezainteresovano ispružen među rukopisima. Ponekad, tako ležeći, zariva mi zube u nogu. Dovoljno bolno da vrisnem. I dalje, naizgled nezainteresovano mi liže ranu i krv prestaje da curi. Tešim se da je istekla u crvenu boju flomastera. Pišem, pišem, ali “tigar” je samo tigar od hartije, bez krvi i mesa i uopšte ne liči na opasnog, neodoljivog despota džungle podno mojih nogu…

… zapravo večeras nisam trebao da mrdnem iz kuće. Ali, rekoh, početak je spojen sa jutrom. Od sutra ću da zabravim vrata, spustiću roletne, isključiti kompjuter, televizor, mašinu za veš, spaliću sve fotografije, pisma i sve produkte humanizovane nostalgije, svući ću se i…

… u mrklom mraku, tišini, naćuljio sam uši, puštam da mi se provuče režanje kroz grlo, nečujno gazim po tepihu od trave, bršljana, mrava i gnjilih ostataka žrtve, naslućujem, sa druge strane rešetki, uplašene konture polućelavih, bledih činovnika, odabirem najmlađeg, najbespomoćnijeg, već mu raspoznajem lice koje u mazohističkom grču zvera u mene, pobelelim prstima steže ivicu kancelarijskog stola na kome je razbacana hartija, izbrazdana crvenim flomasterom. Nemarno se opružam tik uz njegovu nogu, zagrizam jako, pod platno pantalona, pod epiderm, ali ne dozvoljavam oštrici zuba da ide dublje, zaplaka dok mu jezikom nežno prelazim preko ranjenog mesta, još izdišući od bola grabi crveni flomaster, koji nervozno zaškripa po hartiji…

S makedonskog preveo autor