U proljeće 1972. izbila je posljednja epidemija velikih boginja  u Europi. Ovako je to počelo: Albanac Ibrahim H, iz sela Danjani, pokraj gradića Orahovca na Kosovu, našao se, po povratku s hadžiluka u Meki, gdje je obavio dužnost koju pred Bogom ima svaki muslimanski vjernik, na jednoj tržnici u Bagdadu. Ibrahim H. bio je priprost čovjek, nije znao što je metafora niti bi razumio ako bi mu se reklo da je tada, tog 6. februara, svojim životom i imenom postao neka buduća metafora, toliko politička i artificijelna da ga čini nestvarnim, i da na neki način poništava činjenicu da je Ibrahim H. prije svega živ čovjek, koji te 1972. vjeruje u Allaha jednoga i jedinog. Dok se gura po bagdadskoj tržnici okružen ljudskom masom koja kulja sa svih strana, i dok kupuje darove za ženu i djecu, on je čovjek koji je prebrinuo svoje najvažnije metafizičke brige. Oslobodio se straha, jer je obavio hodočašće. U Bagdadu je samo turist, među braćom u vjeri, te ponekim zakašnjelim hipikom, pristiglim sa Zapada, koji je malo skrenuo s puta koji vodi prema Afganistanu. Te 1972. bio je još živ Jim Morrison, Led Zeppelin bili su na vrhuncu slave, Allan Ginsberg pjevao je svoj Kadish, ali to nije bio svijet koji bi Ibrahima H. zanimao. Još uvijek je bilo moguće da različita civilizacijska i povijesna iskustva traju na istim mjestima jedno uz drugo. Toga više neće biti kad jednom padne komunizam.

Dvanaest dana kasnije Ibrahim H. proveo je noć dršćući uz peć. Tresla ga je groznica, ali nije zbog toga otišao liječniku. Na Kosovu, najsiromašnijem i najnaseljenijem dijelu Jugoslavije, život se nije činio toliko dragocjenim da bi se zbog obične drhtavice išlo doktoru. Tek mjesec dana kasnije, nekom vrstom policijsko-zdravstvene istrage, otkriveno je kako je Ibrahim H. prebolio netipično blagi oblik velikih boginja, ili variole vere. Usput, zarazio je i sedmero rođaka te četvero drugih ljudi. Kod njih se bolest manifestirala na puno dramatičniji način.

Tek se 14. marta znala prava dijagnoza. Variola vera pojavila se na Kosovu. Osam dana kasnije potvrđeno je da je epidemija stigla i u Beograd, glavni jugoslavenski grad, prijestolnicu Pokreta Nesvrstanih i metropolu komunizma s ljudskim licem. Tih godina u Beograd se nije išlo kao na komunistički Istok, u Moskvu ili Prag, kod baćuške Brežnjeva i svirepoga ruskog medvjeda, koji je prijetio slobodnome svijetu i plašio ga Gulagom i KGB-om, nego se u Beograd dolazilo u svrhu poduke kako komunizam i ne mora biti tako strašan. Bilo je to doba kada je i rimski papa vjerovao kako postoji komunizam koji nije strašan.

Činjenica da su se velike boginje pojavile u Beogradu djelovala je porazno, i za Jugoslavene i za druge Europljane. Na Kosovu, u Bagdadu ili u Saudijskoj Arabiji, smrtonosna epidemija jest nešto što je strašno, ali nije i nešto što je naše.

Širom Jugoslavije osnivane su karantene, a odmah je započelo i cijepljenje koje će u narednih mjesec dana obuhvatiti osamnaest milijuna ljudi. Vakcinu nisu mogle primiti samo trudnice i teži srčani bolesnici. Trudnica koja bi bila cijepljena, u sretnijem bi slučaju pobacila, ili bi rodila nakazno dijete. Imao sam tada šest godina, i budio bih se usred noćnih mora, jer su mi u san dolazila djeca čije su majke cijepljene protiv variole vere.

Na kraju, komunizam i komunistički zdravstveni sustav pobijedili su bolest, i zaustavili je na kapijama slobodnoga zapadnog svijeta. Bila je to velika pobjeda Titove Jugoslavije, iako će se kasnije rijetko spominjati, možda i zato što nitko nije htio pomišljati što bi se dogodilo da su velike boginje ušle u Europu preko neke druge zemlje, u kojoj ne postoji besplatna zdravstvena zaštita za sve građane, neke zemlje slobode i demokracije. Malo je vjerojatno da bi virus ostao impresioniran nekim savršenijim političkim sustavom od jugoslavenskoga, i da bi se okrenuo i otišao.

Tokom epidemije oboljelo je 175 osoba, a umrlo 35. I sve zato što je Ibrahim H. išao na hadž, sve zato što se Bogu molio kao musliman, sve zato što je u Bagdadu, mitskom, drevnom i lijepom Bagdadu, kojim je vladao general Hasan al Bakr, kupovao poklone za svoju obitelj. Da je Ibrahim H. bio pravovjerni komunist, koji je čvrsto zaključio da boga nema, ili da je barem bio katolik ili pravoslavac, i da je, kao svi normalni Jugoslaveni, djeci kupovao poklone u Trstu, ne bi bilo velikih boginja, ne bi bilo epidemije.

Koliko god bratstvo&jedinstvo Jugoslavenima bilo propisano kao lijek, i koliko god se zbog javno iskazanog zazora prema tuđoj naciji ili vjeri moglo završiti u zatvoru, ipak se na slučaj velike zaraze, koju je na Kosovo donio albanski musliman, gledalo s predrasudama, s potmulom mržnjom, i bez pretjeranog razumijevanja prema bližnjemu, s kojim bi, kako su nas učile i Partija i Crkva, trebao biti brat.

Trideset godina kasnije, tačnije – još jednu godinu više, dakle trideset i jednu nakon epidemije variole vere, putovao sam u Torino, na promociju knjige priča Mama Leone. Bio je februar, kao i u Ibrahimovom slučaju. Do Trsta sam putovao vlakom, a dalje sam nastavio sa svojom prevoditeljicom Ljiljanom Avirović. Kroz prozor sam gledao predjele za koje je, kao pripadnik Bosanske regimente u Austro-Ugarskoj carskoj i kraljevskoj vojsci, ratovao moj djed. Tu je i pao u talijansko zarobljeništvo. Držali su ga tri i pol godine, ali pričao je da mu je bilo lijepo. Naučio je jezik, stekao prijatelje za cijeli život, i nije morao ni o čemu brinuti. Godinu i pol po svršetku rata Talijani su ga zdravog i čitavog poslali kući u Bosnu. Tako je to nekada bilo sa zarobljenicima.

Čim smo stigli u Torino, istoga popodneva, javljeno je da sam među finalistima Nagrade Grinzane Cavour. Radovao sam se skupa s Ljiljanom, izljubili smo se od sreće, kao što se Slaveni obično ljube čim im je nešto po volji, a meni se učinilo kako sam s tom nagradom nekako postao stariji nego što sam još jutros bio. I to bukvalno stariji. Bio sam umoran od puta, boljele su me noge dok sam se penjao stepenicama do sobe, i već sam se s nostalgijom sjećao vremena kad sam mogao ustrčati na peti kat zgrade u kojoj sam u Zagrebu stanovao, a da se i ne zadišem. Hvatala me staračka bolećivost za još ranijim dobima, kada sam, bježeći pred srpskim snajperima, u Sarajevu svakodnevno pretrčavao most preko Miljacke, na putu prema redakciji. Bilo je i vremena kada me nikakvo putovanje nije moglo umoriti, a kamoli putovanje vlakom do Torina, i kada sam tri noći mogao piti i nespavati, i da se ne osjetim tako umornim kao kad su mi javili za Grinzane Cavour. Bože dragi, kako li se tek osjećaju nobelovci? Kako li je to kada si star kao Rabindranat Tagore, a divi ti se cijeli svijet?

Tog sam popodneva, u sobi luksuznoga torinskoga hotela, bio umoran i star kao Rabindranat Tagore. Jedino što me pomalo zbunjivalo, bilo je što sam još jučer trčao stepenicama do petoga kata, i ne bih se zadihao. Može li se tako ostariti u jednome danu? Vjerojatno može. Pisanje katkad jako troši čovjeka. Pogotovu pisanje fikcije. Uživiš se u lik penzionera kojega upravo ispisuješ, lik nekoga bosanskog Umberta D, nekoga osamdesetogodišnjaka koji samo što nije ispustio dušu, i toliko se uživiš da odjednom ostariš, i zauvijek ostaneš star. Pretpostavljao sam da se tako nešto lako može dogoditi dobrome piscu, a sve sam činio, i još uvijek činim, da budem dobar pisac.

Negdje oko četiri sklopio sam svoje umorne staračke oči.

Probudio sam se u pola šest, umorniji nego što sam bio, s kostoboljom i nekom čudnom kratkovidnošću, koje jutros nije bilo, pa sam se zaputio prema recepciji, gdje me je Ljiljana već čekala, da krenemo na večeru s talijanskim piscima i izdavačima. Za razliku od svoga djeda, ja na žalost nisam pao u talijansko zarobljeništvo, tako da bez Ljiljane mogu samo šutjeti s ljudima.

S godinama sam, izgleda, izgubio i apetit, iako se biftek s tartufima činio savršenim. Ali i hrana je, eto, ostala dijelom lijepe prošlosti, i sjećanja koje svakim trenutkom sve više blijedi. Bog je to dobro ugodio. Bog ili njegova posestrima, naša majka Priroda. Jedno od njih dvoje uredili su tako da čovjek kako stari počinje gubiti razloge za život. Napuštaju ga, jedno za drugim, sva životna zadovoljstva, više mu se ne jede i ne pije, izgubio je spolnu želju, ne uživa u ljepotama svijeta, svejedno mu je da li je u Torinu ili je u zatvorskoj ćeliji, i samo šuti, umorno se smješka, i čeka trenutak kada će i ovome biti kraj. Jednom, kada ga napusti posljednja radost, umrijet će miran, i pomiren.

Šutio sam i gledao Talijane oko sebe. Oni su se smijali puni energije i životnoga elana. Brbljali su bez prestanka, a ja sam ih samo gledao, i čudio im se kako tako mogu. Biološki gledano, svi su bili stariji od mene. Ali ja sam bio stariji i umorniji nego što je to Sandro Pertini ikada mogao biti. A za talijanske prilike Sandro Pertini bio je najstariji čovjek kojega se uopće i može zamisliti.

Tokom večere palo mi je na pamet kako Talijani zbog nekoga kulturološkog nedostatka nisu svjesni vlastite starosti.

Jedva sam se dovukao do hotelske sobe. Triput sam se morao odmarati dok sam se penjao uz stepenice, i još jednom dok sam išao niz hodnik.

– O Isuse Bože, o majko mila, o Isuse Bože, o majko mila…- mantrao sam i ponavljao kao i uvijek kad mi je teško.

Jedva sam se skinuo, i svalio se na postelju. Ruka mi je pala preko golog trbuha, na kojem sam, odjednom, napipao nešto čudno. Mjehurić s providnom tekućinom, sličan onome kakav je, trideset jednu godinu ranije, na sebi pronašao i Ibrahim H. Nisam se zabrinuo. Bit će da je to neka alergija. Recimo, na talijansku prašinu, koja je drukčija od naše slavenske prašine.

Kada sam se pola sata kasnije probudio, lice mi je gorjelo. Kao da su ga mali Amerikanci u malim helikopterima, ne većim od kućne muhe, u međuvremenu polijevali nekim svojim malim napalmom. Otišao sam do kupaonice i upalio svjetlo. Uplašio sam se kada sam vidio onoga u ogledalu. Lice mu je bilo prekriveno ružnim crvenim plikovima, od kojih su neki bili ispunjeni prozirnom tekućinom, a drugi su se samo prijeteći crvenili. Onako čupav i bradat izgledao sam kao teško bolesni Arapin. Kao bombaš samoubojica koji se razbolio noć prije nego što će se opasati eksplozivom i skupa s kojom desetinom Torineza i torinskih turista poći u nebo. Samo su moje svijetle, plave oči remetile taj osnovni dojam o kulturnoj, vjerskoj i civilizacijskoj transformaciji do koje je došlo iz još, do tada, meni nepoznatih razloga. Ali ima i plavookih Arapa.

Nazvao sam Ljiljanu u susjednu sobu i rekao joj da imam vodene kozice. Imam varicelle. Kako znaš, pitala je. Pa eto, znam. Da variola vera nije istrijebljena, i praktično iščezla kao bolest, vjerojatno bih posumnjao kako se radi o velikim boginjama. Baš godinu ili dvije ranije pročitao sam na zadnjoj stranici novina, u rubrici s bizarnim vijestima, kako se znanstvenici dvoume treba li usmrtiti posljednje preživjele nakupine virusa, pohranjene u sefu nekoga ruskog laboratorija. Ako ubiju te primjerke, vrlo je vjerojatno da će jedna živa vrsta, jedan Božji stvor, biti potpuno istrijebljen. Je li moralno ubiti virus variole vere, čak i ako znamo da mu je jedina svrha u prirodi da ubija nas?

Ljiljana je došla u moju sobu i nije mogla sakriti zaprepaštenje kad me vidjela. Između dvoje ljudi nema veće barijere od one koju stvara bolest. I to jako zarazna bolest, kao što su varicelle. Možda se i nismo trebali poljubiti. Nagrada nije toga vrijedna. Ljudi bi se smjeli ljubiti, samo ako su spremni zajedno poći u smrt.

Za razliku od Ibrahima H mene je pogodio izrazito buran oblik bolesti. Sa svakom je minutom moje tijelo bilo prekriveno sa sve više plikova. Poput vedroga ljetnog neba koje, kako noć pada, biva sve zvjezdanije. Ljiljana je predložila da zove doktora. Predao sam se, i legao u postelju, skršen i slomljen, oslobođen svakoga stida, što će me uskoro pregledati stranac u stranome gradu. Moj tata je liječnik, uvijek sam zbog te činjenice imao povlašten položaj kada se razbolim, ali u Italiji, u Torinu, koju tisuću kilometara daleko od mjesta na kojem me prepoznaju, to prestaje biti važno.

Sat i pol kasnije u sobu je ušao muškarac koji je od glave do pete bio u zelenom gumenom odijelu. Na licu mu je bila kirurška maska, ali je djelovao nekako prljavo, baš kao da je krenuo čistiti septičku jamu. Počeo je vikati, najprije na mene, a onda i na Ljiljanu, ali bilo mi je svejedno. Potom me je dodirivao svojim gumenim prstima, pretraživao mi limfne čvorove, a onda ponovo vikao. Izmjerio mi je krvni tlak: 130/80. Puls: 95. Temperatura: 37,6. Sve je to upisao u nekakav formular, za rastanak se još izvikao, i otišao.

Rekao je da imam varicelle, da neću umrijeti, i da se mogu vratiti u svoju zemlju, u Hrvatsku ili u Bosnu, tamo gdje mi je volja. Bio je neugodan i nepristojan, kao oni ljudi koji pomažu beskućnicima samo zato što su za taj posao plaćeni, pa se osjećaju poniženim, jer im država nije dala neki ljepši posao. Taj torinski liječnik sasvim sigurno nije sanjao o tome da bude javni i komunalni liječnik, nije upisao medicinu da bi osluškivao škripava pluća bolesne balkanske cigančadi, koja umire po ulicama grada. Iz njegove perspektive ja sam samo još jedan od takvih, koji je samo igrom slučaja, koji njega i ne treba zanimati, umjesto ispod kakvoga mosta, noćio u dobrom hotelu. Moja je bolest, kao i svaka bolest pristigla s Istoka, bila neugodna i prljava. Naravno, varicelle postoje i u Italiji, svakoga proljeća od te se bolesti razbolijevaju i torinska djeca, pa iako su s medicinskog stanovišta moje varicelle iste kao i njihove, ipak neka razlika postoji. I virusi se, kao i ljudi, razlikuju po mjestu iz kojega su potekli. Čisto intuitivno, torinski bi liječnik radije imao posla s američkim, nego primjerice s albanskim varicellama. Po tome je on neobično sličan ljudima među kojima živim. Sličan je onima koji su u sebi i ispotiha osuđivali Ibrahima H, jer je u Jugoslaviju iz Bagdada donio velike boginje.

Noć je bila teška i vrela. Stajao sam uz prozor i gledao na ulicu. Ispod stabla kestena stajala je ulična lampa. Pod njom bio je parkiran žuti mercedes. Pločnikom iza lampe išli su ljudi. Zagrljeni parovi, poslovni ljudi u odijelima. Zašto tako kasno po Torinu hodaju poslovni ljudi u odijelima? I gdje su im kaputi? Tamo, s one strane Jadranskoga mora, tamo gdje bih sad i ja trebao biti, ljudi su puno osjetljiviji na hladnoću. Čim malo zazimi, oni za svaki slučaj navlače kapute. To je razlika između bogatih i siromašnih. Prvima nije problem da se malo i smrzavaju, dok je drugima zima jedan od oblika osobnoga siromaštva. Čak se i bogati među siromašnima ogrću kaputima, kao što se, vjerojatno, siromašni Torinezi, ugledajući se na one bogatije, spremno smrzavaju u odijelima.

Satima sam promatrao taj jedan prozorski kadar, sa stablom kestena, uličnom svjetiljkom, žutim mercedesom i ljudima koji prolaze. To će mi ostati  najupečatljivija slika Torina. Sve što ću vidjeti u kasnijim posjetama tome gradu bit će neusporedivo s tim noćnim prizorom, u kojem sam bio tužni i bolesni Arapin, koji utjehu ne nalazi ni u Bogu.

Ujutro je Ljiljana vukla i svoje i moje torbe po torinskome željezničkom kolodvoru, i otkazivala promocije na koje zbog bolesti neću otići. Otkazala je i intervju koji sam trebao dati za vatikanski radio. Novinar je obećao da će se na važnome mjestu pomoliti za moje zdravlje. Nasmijao sam se, i bilo mi je drago. Ljudi u bolesti lako postaju fanatici. Zdravom mi vatikanska molitva ne bi baš previše značila.

U vlaku je bila strašna gužva. Koliko je Italija velika i naseljena zemlja može se vidjeti samo u talijanskim vlakovima. Skoro uvijek su prepuni, narod kulja sa svih strana, baš kao na tržnici u Bagdadu, a ja bolestan i umoran ljuljam se uz rukohvat, ravnodušan prema činjenici da se moj dah miješa s dahom svakoga tko se pokraj mene pokušava provući do sljedećega vagona. Ne upozoravam ljude na svoju bolest, i ne mislim da je to grijeh. Tko zna koliko sam ih u tom vlaku zarazio. Možda nijednoga, a možda i deset. Po načinu prenošenja i zaraznosti varicelle se ne razlikuju od variole vere.

Kasnije mi je Ljiljana našla mjesto. Sjedio sam preko puta mlade žene, koja je na krilu držala crni rokovnik, i u njega zapisivala neke formule. Možda je išla na fakultet, polagati ispit. Kasnije je na njezino mjesto sjela plavokosa trudnica. Pogledala me je, a ja sam spustio pogled. Ako je pomislila da su to na mome licu akne, mladalački prištevi, ili neka neobična autoimuna bolest, jedna od onih koje napadaju samo strance iz dalekih zemalja, tada je sve u redu. Ali ako je prepoznala što mi je, tada je između nas mogla biti samo ona strašna i neljudska mržnja, kojom ljudi mrze pripadnike drugih vjera i rasa, ljude koji s Istoka donose te strašne smrtonosne bolesti. Moja je bolest, baš kao i variola vera, bila smrtonosna za njezin plod.

U Veneciji smo mijenjali vlak. Osjećao sam se sve bolesnije, i pokušavao sam zamisliti trenutak kada ću se dočepati postelje. Tamo gdje me je vodilo moje dugo putovanje, u Zagrebu, čekala me je djevojka, s kojom sam, nakon nekoliko godina zajedničkoga života, upravo okončavao vezu. Između nas nije više bilo ničega, niti sam se mogao sjetiti vremena kada je nešto postojalo. Neke se stvari u životu brzo zaborave. Nosio sam bolest, koja me je svega obuzimala, i ništa osim nje više nije bilo uz mene, a išao sam na mjesto gdje me je, bolesnoga, dočekivala pustoš i tuđina kojom zrače poprišta razvedenih brakova. Skoro da i nema većega inozemstva od stana koji si dijelio s nekim s kime više nisi. Samo je to mjesto za mene bilo udaljenije od Torina. Bio sam Arapin, bio sam Saracen, Ibrahim H, duboko u kršćanskome svijetu.

Starost je doba kada u tegobi
Gotovo svakoj čeka te Gobi.

Mada sam opet čuo iz djetinjstva zebe:
Znak da na noge napokon sam stao.
Opet sanjao anđele sa šiptarskim kapama.
Čak ću možda opet svijet da zavolim?
Mada to mora itekako da boli:
Kako mogu bez tebe?
A mogu. Jer više nikakvom ne nadam se slomu.

Često čak divno usamljen sam kao
Da sam ponovo u staromu domu
Našem u Papama
Koga odavno nema.

No vaseljena više nije nijema.
I kazuje davni glas mi zebin
Da mogu čak misliti o netebi i nesebi
Pa i do svjetskog smaka dobaciti:
Mi, stvorenja koja je trebalo pobaciti,
I u kojima više nije
Ni grama pameti
Isjekosmo drveće na svoj planeti
I sve je manje onih banknota
Zelenih što su držale svijet
Podalje od bankrota.

*

U mladosti, činilo mi se, mila
Pogotovo kad listale su hvoje,
Da bi čak cijela Rusija bila
Preuska za nas dvoje.

Vaseljena bješe mirisna ko krevet davni
Za nas mladence na Jahorini
Nad kojim sada se čuju tavni
Akordi Korini*.

No u ništavilu, nas će dvoje,
Izvan spokoja svih i buna
Ležati, svatko blažen triždi.

Možda će vjetar na grobu nam
Poneki moj stih da otpoje
Ili u jesen da odzviždi.

*

Ovo nije groblje nego greblje
Ovdje narod leži davno istrijebljen

I ne moram čekati smrtnu turu
Da shvatim: i ja sam dinosaurus.

*

Ovaj svijet naprosto sljuhnuo se.
Dosadne mi čak minđe sa minđušama
Nalik na kaplje rose.
Svejedno jesu li bez ili sa dušama.

Šta bi od onog iz mladošti đide?
Sad mi svejedno je li to tunel Svetog Roka
Il onaj ispod šlafroka
Đine Lolobriđide.

Mada ta misao bolna kao nož je:
Nikad više u žensko međunožje.

*

Čak me odavno ne spopada muka,
Kao nekad, i to muka do neba,
Od uvjerenja vajkadašnjeg u meni
(Ne, nego u njemu, u stvari)
Koje je sada čvrsto kao ruka
Tiitnu šafetu što stišće:
Bićemo zaboravljeni
Brže no lanjsko lišće,
Što reče slijepac u zemana starih.
Jer tako i treba.

*

Jeste, loše mi je i unutra i van,
“A jevanđelist Ivan?
Nisi valjda i na njega kivan?”
Pita me Gospod, izvaljen na divan
Od kedra po koji je skoknuo na Livan.
“Nisam. Jer njegov o logosu divan
Zbilja je divan. I prekodivan
Kada je u crkvi pivan”.

*

A može biti, nikada sjeno,
Već zauvijek moja ženo,
Ovo nije samoća, već neka vrst ropstva kanskog
Iz kojeg se otimam zalud. A to ring i jest
Gdje svaki dan odboksujem s prvakom svijeta –
Sarajevo što zaudara na uvijače
Vojničke, toliko je od moje prikaze jače
I, odavno, mnogi dosti
Nisu mi bili gosti –
Mada meni, u licu posve unakaženom,
Pokašto, čini se, lakne, ko da cvijetak
Iz djetinjstva sam udahnuo, od Lotaringije:
Riječ koju još od mladosti
Pamtim iz Miloša Crnjanskog.

<13.2. 2017.>

*Kora – Persefona, kraljica Hada u grčkoj mitologiji. No kora je i afričko glazbalo.

 Mali sajam knjiga u Francuskoj, među prvima na koji sam pozvan kao pisac. Nisam poznavao ljude i nisam zapodijevao razgovor. Uvečer u hotelu muškarac sijede kose, sva još na broju, sjedio je na klupici pred klavijaturom klavira i svirao, možda Chopina. Pio je nešto žestoko i plakao bez jecaja. Priđoh mu, reče mi svoje ime, igra riječi kojom ću jedva jedvice ovladati — Predrag Matvejević. Rodio se u Mostaru. Koje li podudarnosti: tih devedesetih godina često sam odlazio u Mostar, njegov istočni dio, muslimanski, s onu stranu rijeke.

Izbivao je dugo već, stizale su mu tužne vijesti. Moje su bile svježe i gore. Razorena bolnica u kojoj su šivane rane od granata, bez anestezije, pri svjetlu svijeće, u podrumu, ostavljajući gelere u tijelima. Jedan doktor volonter iz Beograda, izvodio je čuda znojeći se.

Znao je da više nema njegova bijelog kamenog mosta sa kojeg je u djetinjstvu skakao. Bolje je što smo se sreli sada: ne bih se bacio sa tih petnaest metara u zelenu pjenu Neretve.

Tako sam upoznao Predraga Matvejevića i suprugu mu Miru. Mnogu smo večer proveli zajedno, svaka je bila ugodna.

U Sarajevu, nakon opsade, popeli smo se uzbrdo jedne ljetne večeri na piće. Bio je tamo Izet Sarajlić, bio je i Ante Zemljar, pjevali su s Predragom na talijanskom:

Non ti potrò scordare piemontesina bella
tu sei la sola stella che brillerà per me.

Izet ju je naučio od talijanskoga vojnika, okupatora. Ante od druga na prisilnom radu na Golom otoku. Domaćin je, da bi zatvorio, sačekao da glasovima ponestane pjesme. Pjesme miješaju kulture, pa tako i jela. Predrag se dugo bavio kruhom, njegova jedna velika knjiga bavi se time. Volio je kruh, tražio ga je kao posjetnicu grada koji bi sreo prvi put. Meni je draže okusiti mu vodu na zdencu.

Bili smo prijatelji. On ih je imao mnogo, ja ne. Zato se vidi da golem je komad koji je nestao na toj slagalici licâ koja se prazni.

Preveo Tvrtko Klarić

U ljeto 1969. doselili smo se na Sepetarevac. Ulica se zvala Miladina Radojevića, ali još uvijek su je svi taksisti znali po njezinom starom imenu. Ulica koja je tekla usporedno sa Sepetarevcem zvala se Ahmeta Fetahagića, ali taksisti su je znali kao Kevrin potok. Obje su kretale uzbrdo od Mejtaša, platoa na kojem je rastao jedan divovski prastari jablan, pokraj kojega je bila stanica za lož ulje. Dvadesetak godina kasnije jablan će se osušiti, otrovan naftom koja je curila iz podzemnog rezervara. Nekad je na Mejtašu bila džamija, a pokraj nje mezarje, ali srušena je još prije Drugog svjetskog rata. Na njezinom mjestu sagrađena je zgrada u čijem je prizemlju već tada, ljeta 1969, bila samoposluga. U dnu ulice, tamo gdje ona izbija na Mejtaš, Sepetarevac se susreće s Ulicom Ivana Cankara, koju su i taksisti zvali njezinim službenim imenom. Na samom uglu, prije nego što će čovjek s mejtaške ravnine krenuti uzbrdo, uz Sepetarevac, ili će poći desno, ulicom Ivana Cankara, prema samostanu časnih sestara i Osnovnoj školi Silvije Strahimir Kranjčević, stajao je, a stoji i danas, drveni električni stup.

U ono vrijeme na Mejtašu nije bilo taksi stajališta, automobila je općenito bilo malo i svijet je, barem tim dijelom Sarajeva, puno više i češće išao pješke. Mlađi su žurili, a starci su napredovali korak po korak, onako penzionerski, pa bi pred onaj veliki uspon uz Sepetarevac uvijek zastali tačno kod drvenog stupa. Neki su vadili naočale iz džepa, stavljali ih na nos i dvije-tri minute čitali. Ako bi se u istome času pokraj električnog stupa našla dvojica-trojica njih, tiho bi razmijenili pokoju riječ u vezi toga što čitaju. Učinili bi to i ako se nisu ni poznavali, a onda bi jedan mimo drugoga kretali uzbrdo. Do vrha brda, koji je jako daleko te im se svakome dugo penjati, do kuće, stolice, fotelje ili sećije na kojoj će otpočinuti, ti  ljudi mislili su o smrti. Na rastanku nisu imali potrebe osvrtati se jedan za drugim, jer se pred onim stupom ne bi pravo ni upoznali. Misao koja ih je vodila bila je posve osobna i nije se mogla dijeliti s drugim.

Otkako smo se doselili na Sepetarevac, na tom drvenom stupu u dnu naše ulice pribadačama su bile pričvršćene osmrtnice. Teško da je prošao koji dan, a da bi stup osvanuo i omrknuo gol i prazan. Umiralo se svih tih godina udarnički i po redu, a počesto i mimo reda. One koji su otišli mimo reda obrubljivali su plavim okvirom. Uz njih bi se pokraj stupa duže odstajalo, čak i ako se ne bi znalo tko su, pa bi se upitalo prvoga koji naiđe od čega je, nesretnik ili nesretnica, tako mlad i tako mlada, preko svakoga reda, pod zemlju pošao ili pošla. Ljudima se razigra mašta pred smrću mladoga bića, pa bi se raspitivali gdje se tačno dogodila saobraćajna nesreća, na putu prema Palama ili prema Semizovcu, tamo ima strašnih okuka, pa treba paziti, i je li poginuli mladić bio kriv, ili je krivac onaj drugi što je ostao živ i za čiji život se bore doktori u koševskoj bolnici.

A ako bi se uz električni stup čulo da je mladić umro od raka, tada bi starci – onako slobodno i neopterećeno – opipavali vlastite kvržice na vratu ili bi spominjali kako je nekoga poznatog, onoga koji će uskoro doći na stup, isto tako samo otvorilo i zatvorilo.

Ako je smrt išla po redu, a obično i jest, na stupu su se izmjenjivale zelene i crne smrtovnice. Katkad ih je bilo više, jedna ispod druge, pa bi se naizmjence, po islamskome i po jednom od dva kršćanska vjerovanja, čitala preporuka Nebesima, te poziv komšijama i prijateljima da se okupe na posljednjem ispraćaju. Na crnim smrtovnicama izmjenjivali su se križ, krst i zvijezda petokraka. Zvijezda je ponekad bivala crvena, ponekad crna. Ispod nje je počesto stajalo ime s titulom: nosilac partizanske spomenice. To je bila osnovna plemenitaška titula socijalističkoga sistema.

Većina smrtovnica imala je sliku pokojnika ili rahmetlije. Ako ga ne bi prepoznali po imenu, ljudi bi se pred uspon uz Sepetarevac zagledali u to lice, zavirivali mu u oči, i naravno da im je bio poznat čak i ako ga nisu prepoznali. Sarajevo je početkom sedamdesetih bilo mali grad, što će do kraja svoje povijesti i ostati, pa se svatko sa svakim morao ponekad sresti, a kako su se ljudi gledali u glave puno više nego što se gledaju danas i kretali su se sporije nego što se kreću danas, tako je svatko svakome morao biti makar malo poznat. Osim toga, nisu se na taj drveni stup vješale obavijesti o svim sarajevskim smrtima, nego samo o onim obližnjim.

Ali svejedno, nije rijetkost bila vidjeti penzionera s kišobranom, kako stoji ispred stupa, pa se sve više primiče fotografiji na osmrtnici, kratkovido zuri u pokojnika, samo što im se nosovi nisu dodirnuli. Nije da ga on ne vidi, nego mu se čini kako će ga prepoznati ako mu se još samo malo prikuči, kako će mu njegovo ime i zanimanje izroniti iz sjećanja i kako će ga tada preliti val tuge zbog poznanikove smrti. Ljudi vole tugovati za mrtvima koji im i nisu bili naročito bliski, pa zato vazda i žure da saznaju tko je sve jučer umro. Zbog tog užitka u žalovanju novine su se i čitale od zadnje stranice.

Ne znam kada sam počeo zastajati pokraj drvenog stupa na uglu Sepetarevca i Ivana Cankara, i čitati osmrtnice. Bilo je to prije nego što sam završio osnovnu školu. Već su se na tom drvenom stupu našla i imena nekih mojih bližnjih, crne i plave obavijesti, pokraj kojih je pred usponom zastajao svijet. Već smo i mi svojim mrtvima doprinijeli zajedničkom odmorištu, i tako je više nego bilo čim drugim potvrđeno da smo tu na svome i sa svojima, i da je tu negdje i naš dom. Možda sam iz tog razloga i iz te potrebe da se osjećam dijelom svijeta koji pribadačama svoje mrtve raspinje na drveni stup, počeo čitati te osmrtnice. U krajnjoj liniji, tek nas smrt čini dijelom neke zajednice. Ona je prvi siguran korak iz posvemašnje društvene samoće i čovjekovog manjinstva.

Tek se u ratu, nekoliko mjeseci nakon početka opsade, počelo događati da stup danima ostane gol. To je neobično, jer se umiralo više nego ranije i jer je smrt ljudima postala bliža i prirodnija. Obavijesti su, međutim, izostajale jer su postojali problemi sa štamparijom ili s papirom. Zapravo ne, u tom je vremenu osmrtnica bilo neusporedivo manje nego smrti, jer su silom prilika bili ukinuti oni ceremonijali koji u normalna doba prate ljudski nestanak. Između ostaloga, više nije bilo penzionera koji bi zastajali pokraj drvenoga stupa i raspravljali o tome jesu li pokojnika poznavali. I više nisu imali razloga da opipavaju kvržicu na vratu.

Novine su tih ratnih dana, mjeseci i godina bile pune izvještaja o neprijateljskom pamu i patu, koji su dejstvovali po sprovodima i dženazama. Po žalobnim povorkama padale su granate i mine svih kalibara. Iako su svaka mirnodopska gesta, svaki čin ljudske normalnosti i običnosti, bili važan artiljerijski i pješadijski cilj neprijateljske vojske, ipak se ni po čemu nije pucalo s takvom kosmičkom nužnošću kao po sprovodima. Činili su to zato što je tuđa smrt mjesto naše sabranosti, ali i društvenosti. Sudjelovanje u nečijem ispraćaju uvijek je znak pripadanja i ljudskoga zajedništva. Na sprovode se može gledati i s nostalgijom, nakon što iz tko zna kojega razloga budeš isključen iz ceremonijala. A nostalgija je do danas ostala prilično podcijenjenim razlogom za zločin. U Bosni se najstrasnije ubijalo iz nostalgije za vremenom kada smo bili braća, jedni drugima išli na božiće i bajrame, jedni druge ispraćali na sprovodima i dženazama.

S ratom je zauvijek raznesena naša vjera u životni red. U to da je čovjekovo da se rodi, krene u školu, pa na fakultet, da ide u vojsku i da se zaposli, a onda, četrdesetak godina kasnije, sa cvijećem i zlatnim satom bude ispraćen u penziju. Rat nam je utuvio u glavu da nikakvoga reda nema, da sve ide napreskok i samo je pitanje koliko sreće imaš u životu. Ali čak ni ako si jako sretan, neće ti se dogoditi da živiš po redu i rasporedu života, onako kako se živjelo nekad.

U ono vrijeme dok se još vjerovalo u red, dok bih gledao osmrtnice na tom drvenom stupu, pomišljao sam da će tu jednoga dana biti ispisano i moje ime. Nije mi ta misao bila niti najmanje draga, jeza me je hvatala od nje, ničega romantičnog nije tu bilo, barem se u tom času tako činilo, ali kakva god ta misao bila i odakle god stizala, ona je svjedočila vjeru u red, te u ono što se prosto narodski zove zavičajem. Mislio sam da će na Mejtašu biti moj početak, sredina i kraj. I drveni stup pokraj kojega zastaju ljudi.

Nakon što sam se preselio u drugi grad i drugu zemlju pokraj stupa na mjestu gdje se sastaju Sepetarevac i Ulica Ivana Cankara počeo sam prolaziti u razmacima od po nekoliko mjeseci. Na osmrtnicama je bivalo sve manje znanih imena. Umiralo se po drevnome redu i u skladu sa statistikama, najviše starci, potom oni srednjih godina, pa mladi, ali te ljude više nisam poznavao. Bio je to najtačniji znak da polako postajem stranac. Smrt na drvenom stupu ni u kojem pogledu više nije bila moja smrt. Na neki način to je dobro i utješno, jer čovjek prestaje strepiti za druge, brinuti se za komšiluk i žaliti tuđe žalosti, ali je loše što se na takav način gubi zavičaj.

Kada listam zadnje stranice Oslobođenja i Avaza, što još uvijek činim, kao da prelistavam vlastitu prošlost. Puno su češće godišnjice nekih dragih i već skoro zaboravljenih ljudi, nego što je novih pokojnika i rahmetlija. Naravno, govorim samo o znancima, nikako o prijateljima i bližnjima. O njihovim životima i smrtima ne razmišlja se kroz statistiku predzadnjih novinskih stranica.

U Zagrebu se nikada nisam naučio gledati tko je umro. Ni u novinama, ni po uličnim osmrtnicama. O smrtima koje bi meni mogle biti važne obavijeste me prijatelji ili o njima čujem na televiziji ili na radiju. Ali nema tog drvenog stupa pokraj kojega bih se zaustavio, niti tih lica u koje bi se zagledao, provjeravajući jesu li mi poznata. Kada se preseliš, nužno nešto gubiš. Ono što si imao u jednome gradu, u drugome nikada nećeš naći. Život na drugome mjestu obično je ljepši i  mirniji, pogotovu nakon što te prođe svrab nostalgije, ali u tuđini više nema smrti. Zapravo, svaka smrt koja te tamo stigne je previše osobna i bliska.

Jesenas sam nakon dugo vremena zastao pred drvenim stupom, dugo čitao šta piše na osmrtnici, a onda polako, penzionerski, nogu pred nogu, penjao se uz Sepetarevac i posve prisno razmišljao o jednom zemaljskom ičšeznuću. Pritom, nije me iznenadilo ime čovjeka koji je otišao. Za tu smrt još jučer sam saznao, dok sam se vozio taksijem od Baščaršije. Onako iznebuha, bez uvoda i objašnjenja, mladi taksist mi je, nadglasavajući se s pojačanim radijom, rekao da je umro Safet Isović. Neobičan je bio ton i način na koji je izgovarao tu vijest. Kao da mi je rekao kako su iz hidrometeorološkog zavoda javili da bi sutra mogao pasti veliki snijeg ili kao da me obavještava o katastrofalnom potresu u centralnom Meksiku, u kojem je izginulo sto tisuća ljudi. Ta vijest, onakva kakvom ju je on mislio i osjećao, nije bila ni u kakvoj vezi s time da je na njegovome preglasnom radiju upravo na sav glas pjevao Kemal Malovčić. Vijest o smrti Safeta Isovića, onakva kakvom ju je prikazao taksist, istovremeno se činila objektivno važnom, ali od njega i od našega današnjeg života, sasvim dalekom. Toliko dalekom da zbog nje nije trebalo utišati radio s kojega je moderni pjevač prizivao munje i gromove na svoju nevjernu ljubav.

Tog popodneva i večeri, te sljedećega jutra, na radiju, televiziji i u novinama slušao sam i čitao kako se ta smrt tumači propuštena kroz filtere narastajuće nacionalne svijesti. Safetovo ime izgovaralo se uz pomoć prigodnih parabola i hiperbola, naučenih još u vrijeme kada su nas javnom umiranju učili Kardelj i Tito, tako da se teško iz tih vijesti moglo barem i naslutiti da je taj čovjek ikada ikome išta značio i da je bio išta više od političke etikete. Zapravo, pretjerivalo se, klicalo i uzvikivalo njegovoj smrti da mi se učinilo kako nema bitne razlike između mladoga taksiste koji se nadvikivao s Kemalom Malovčićem i onih koji su smrt opjevavali u javnim glasilima. Samo ne znam s kime su se oni nadglasavali, ako se već nije radilo o prostom i banalnom nadglasavanju s drugim nacionalnim svijestima. Ili s onim što se na televiziji, radiju i u novinama misli da nacionalna svijest treba biti.

I tako sam s iznenađenjem i s nekom živom tugom stao pokraj drvenog stupa i čitajući osmrtnicu odavao počast Safetu Isoviću. Bio sam iznenađen time što je na Mejtašu, iza leđa taksistima koji su igrali šah, pribadačama bila u drvo utisnuta vijest o njegovoj smrti. Palcem se ljudima govori o smrti, jer se palcem utiskuje špenadla, koja u drvu ostaje još dugo pošto osmrtnicu skinu, i onda hrđa na kiši i vjetru, pa kada je vidiš, više i ne znaš za čiju je smrt u drvo prikovana. Safet Isović živio je daleko od Mejtaša, tamo na Koševu, i već je po tome bilo neobično da se njegova zeleno obrubljena osmrtnica nađe na tom drvenom stupu. A drugo, Safet je bio veliki pjevač i čudo je da za takvoga osmrtnice i ima. One obične, za male ljude, zelenim obrubljene, koju je nečiji palac zakivao u drvo.

Bilo je lijepo vidjeti ga tu. Makar na čas, makar onoliko koliko mi je trebalo da se uspnem do vrha Sepetarevca, misleći o njegovome odlasku. Značilo je to vratiti se u zavičaj, u svoj grad i na Mejtaš, onakav kakav mi je nekada bio i kakav je bio ljudima koji su prije dvadesetak godina zastajali pokraj drvenoga stupa, da vide tko je umro i provjere jesu li ga poznavali. Tog je dana, samo tog trenutka, na mjestu gdje se susreću Sepetarevac i Ivana Cankara, Safet Isović umro za sve nas. Kao susjed iz nekoga prethodnog vremena, u kojemu smo još uvijek imali susjede. Taj naš drveni stup bio je daleko od svakoga nacionalnog buđenja i preporoda, od ovoga i onoga narodnog imena. Smrt je pripadala svakome tko je rahmetliju i pokojnika poznavao, i to je zbog njegovoga odlaska osjećao nekakav gubitak, ili se barem predavao onom čudnom ljudskom užitku u vlastitome tugovanju.

Dobro je učinio onaj tko je njegovu osmrtnicu prikovao na taj stup, premda je sasvim malo vjerojatno da je imao namjere kakve mu pripisujem. Dobro je učinio, jer je na takav način smrt Safeta Isovića vratio u prošlost, kada se dostojanstvenije umiralo i kada je, ruku na srce, liku i djelu Isovićevu bilo primjerenije umirati. Naime, nije on bio pjevač svejedno kojega i čijega nacionalnog buđenja, još manje pjevač neke zatvorene, na mržnju spremne i klaustrofobične čaršije, koja ima jedne kriterije za sebe i svoje unutarnje razumijevanje stvari i stvarnosti, a druge za ostatak svijeta, čaršije koja je s ove strane malte izrazito neraspoložena prema drugima i drukčijima, koja je spremna na podsmijeh, vrijeđanje i omalovažavanje manjina ili komšija s druge strane brda, ali čaršije koja pred strancima i prema vani samu sebe do odvratnosti hvali nekom apstraktnom i umišljenom multikulturalnošću. Nije Safet Isović bio pjevač tog novog Sarajeva, u kojemu su multikulturalne uglavnom fasade i groblja, te pljuvačke rubrike u pokojem slobodnom bošnjačkom tjedniku. Bio je on pjevač puno šireg prostora, u povijesnom, geografskom, duhovnom i kulturnom smislu, koji se prostirao tamo gdje živjehu Južni Slaveni, skupa s onih nekoliko neslavenskih narodnosti. Kažem – prostirao, jer je Isovićeva veličina, kao i veličina većine onoga što je ikada u nas bilo veliko, u nekoj neumitno prošloj prošlosti, koja temporalno i kalendarski nije tako daleka, minula je prije kojih desetak bajrama, ali nam je suštinski dalja nego što nam je brat rođeni. Onaj brat koji je u međuvremenu postao din dušmanin, neprijatelj čije ime izgovaramo samo kao uvredu, a pravo na nacionalnu pripadnost mu odričemo s istom vrstom slijepe strasti s kojom svoju prenaglašavamo. Onaj brat za kojega ćemo reći da je katolik ili pravoslavac, a kad on za sebe kaže da je Hrvat ili Srbin, podsmjehivat ćemo mu se puni pizme i bijesa, pa ćemo – u skladu  sa sarajevskim izvrtanjem onoga što je rečeno – tvrditi kako je taj naš brat upravo priznao da je ustaša ili četnik.

Safet Isović bio je velik dok se slušao iz plastičnih japanskih tranzistora, i dok se njegov glas jedva probijao kroz šumu elektronskih valova. Njega se nije slušalo kroz Bang&Olufsen ili kroz neke druge uređaje koji odsvirani i otpjevani ton čine savršenijim od instrumenta ili glasa koji ga je proizveo. Njegovi albumi nikada nisu remasterirani, niti je kvaliteti njegovih pjesama išta doprinio razvoj digitalne tehnologije. Svejedno je jesu li ga snimali šezdeset i neke ili devedeset i neke. Možda bi Safet Isović najbolje i najtačnije zvučao da su ga snimali kao Beniamina Giglija u tridesetim i četrdesetim godinama, pa da mu se glas čuje iz onih mitskih daljina, kada se stvarna veličina i izuzetnost nekoga glasa mogla samo naslućivati. Kakva bi to samo bila dženaza, kakav veličanstveni ispraćaj i kakva narodna tuga da je takav pjevač kakav je bio Safet Isović umro trideset i neke. Ili barem da je umro 1971, u vrijeme Pjesme ljeta, one čudne estradno-muzičke manifestacije na kojoj su se pjevači svih fela, i narodni i zabavni, nadmetali u pjevanju, pa da se čuje koji je bolji. On je bio od onih koji su vazda bili bolji. Njegova smrt tada bi se čula dokle god je onih koji su slušali njegovu pjesmu i razumjeli njegov jezik.

Veći dio svoje sretnije prošlosti, one koju je doživjela i naša generacija, Bosna i Hercegovina je za ostatak Jugoslavije u kulturnome smislu bila ništa ili skoro ništa. Bosanski bi se pisci proslavili tek nakon što bi ih iz Bosne potjeralo, a sva bosanska umjetnost svodila se na ljupke i oku privlačne dekoracije, koje su okcidentalnu publiku asocirale na Priče iz 1001 noći. Iz bosanske je perspektive okcident bio i na zapadu i na istoku, a najzapadnije je bio Beograd, to mjesto kolektivne čežnje svih sarajevskih kulturnih radnika a i običnih čaršijanera, s naglaskom na raju iz Centralnog komiteta, koji se do dana današnjega nisu pomirili s tim da im je zemlju iz Beograda napalo, da je Srebrenicu iz Beograda pobilo i da je Sarajevo iz Beograda opsađivalo, pa svakodnevno traže i nalaze načina da stvari nekako poravne i podšišaju, te da i Zagreb bude barem jednako kriv. A čim je Zagreb jednako kriv, onda će biti i krivlji, jer Zagreb Sarajlijama nije onako burazerski šarmantan i svjetski, nije onako londonski i njujorški velik i slavan, kao što im je Beograd. E, pa dakle, u tom Beogradu, koji je bio i ostao mjera stvari, Sarajevo je bilo tek jedna skromna vinjetica za Šahrijara i Šeherezadu, a ne mjesto ljudi koji bi mogli ponešto otpjevati ili napisati. Ako bi kome i bilo priznato umijeće i veličina, taj bi se morao pobeograditi, kao recimo Bijelo dugme, morao bi postati malo više njihov, da bi bio shvaćen kao sarajevski. Pa ni Meši Selimoviću nije bilo dovoljno to što se formalno samoodredio kao srpski pisac. Morao je učiniti nešto više i veće od toga, napisati esej o Vuku, započeti onaj nesretni nedovršeni roman u kojem je, ako smijemo suditi o rukopisu koji je ostao samo u kosturu, pa je takav protivno boljim običajima i objavljen, Selimović pokušavao pisati kao netko drugi, kao netko tko supstancijalno pripada svijetu srpske i  jugoslavenske metropole. Da je kojim slučajem završio Krug, možda bi to bila dobra knjiga – dopustimo i tu mogućnost da bi bila bolja od svega što je prethodno napisao, a možda ne bi valjala ništa, ali to sasvim sigurno ne bi bila knjiga pisana o onome svijetu i iz onoga svijeta iz kojega su pisani Derviš i smrt i Tvrđava. Svoj kompleks u odnosu na Zapad, onaj u Zagrebu a pogotovu onaj u Beogradu, ljudi su liječili time što bi se tom Zapadu prilagođavali i nastojali mu biti što sličniji. Zabavno je, ali i mučno, gledati i danas velike sarajevske Bošnjake, koji rado krenu i u pokoju novinsku istragu nad preostalim hrvatskim intelektualcima u Sarajevu, kako u Zagrebu progovore hrvatskim jezikom, pa ga ufine, usitne i deminutivišu baš kao da su, prešavši granicu na Savi, odlučili promijeniti vlastitu seksualnu orijentaciju.

Safet Isović je svih tih godina bio jedan od rijetkih za koje se na tom Zapadu itekako znalo, a da se nije morao prilagođavati, nego je bio ono što jest. Pjevao je bosanske i hercegovačke pjesme, ali kada bi otpjevao i pokoju srpsku – što bi mu se ovih godina moglo zlobno i prigovoriti – nije ga se zbog toga smatralo beogradskim ili srpskim piscem, niti je time bivao imalo razumljiviji svijetu s onih obala Save i Drine. Safet Isović bio je prihvaćan i shvaćan kao Bosanac, a ona oj Safete, Sajo, Sarajlijo, koliko god i ne bila neka važna i ozbiljna pjesma, pogotovu ne u njegovome repertoaru, do dana je današnjeg kod ljudi srednje i starije generacije u Zagrebu i Beogradu ostala nekom vrstom trajne posvete pjevaču s imenom i prezimenom. Ako bismo ostavili po strani sportaše i političare, Safet Isović je možda bio i jedini Bosanac za kojega se s one strane rijeka i znalo.

Ali vratimo se opet plastičnome japanskom tranzistoru, kao prirodnome mediju Safetovog glasa. Tih sedamdesetih godina, kada je Zdravko Čolić s Lokicama punio jugoslavenske stadione, a Bijelo dugme je bilo najnoviji i najsavršeniji doseg partijske politike u kulturi, postojala je i dalje živa građanska kultura, kultura društvenoga sloja kojemu se nije žurilo i koji je, sve do smaka Jugoslavije, ostao prilično neosjetljiv na mode i trendove. Taj svijet držao je uključen svoj plastični japanski tranzistor, slušao je na njemu ono što su mu nudili muzički urednici u onih šest velikih republičkih radio stanica, i to obično na prvim programima. A urednici su bili oprezni i krajnje konzervativni, izbjegavali su novotarije i nisu se niti najmanje trudili da u programu bude za svakoga ponešto. Njima kao da je doista bilo važno samo to da taj spori i mirni građanin nikad ne promijeni program, nego da ostatak svoga života provede uz revijski orkestar RTV Beograd, pod dirigentskom palicom Vojkana Borisavljevića, uz Dušana Jakšića, Žarka Dančua, simfonijski orkestar RTV Zagreb, Miljenka Prohasku, Stjepana Mihaljinca, Gabi Novak, Cuneta Gojkovića, Đorđa Marijanovića, Safeta Isovića… Ti muzički urednici, ti ravnatelji građanske svakodnevice, u znatnoj su mjeri odredili i mjesto Safeta Isovića u kulturi zemlje koje se sjećamo. Ali odredili su i način na koji se danas sjećamo njegovoga glasa. Taj gromoglasni vokal, izvučen u prvi plan, koji je sasvim nadglasavao orkestar, na svim Safetovim snimkama iz tog vremena zapravo je imao i jedan sasvim praktični smisao. Mali plastični japanski radio nije bio baš neki senzacionalni prijemnik i predajnik zvuka, a ni tih famoznih radijskih odašiljača nije bilo kao danas, pa se moralo razmišljati kako netko u Makarskoj, u Kaknju ili u Loznici čuje pjesmu koja se emitira u studiju sarajevskog radija. Ili beogradskog, zagrebačkog… U vrijeme lošeg radijskog signala nisu prolazili pjevači blagih i tihih glasova.

Samim time što smo ga slušali s tranzistora koji je jednako krčeći svirao u brijačnici, piljarnici, granapu i u svakoj od one tisuću i jedne portirnice, iz koje nas je, tražeći nam ličnu kartu, mjerkalo uniformirano lice nekog budućeg srpskog artiljerca, hrvatskog akademika ili bošnjačkog ministra, samim tim što je Safet Isović uglavnom bivao zvukom javnih prostora, kao i drugi naši veliki pjevači, samim tim što je bivao zvukom socijalističke svakodnevice, on nam je bio nešto više od pjevača. Posve patetično rečeno, iz sarajevske je perspektive on bio zvuk Miljacke koja teče i zvono tramvaja pokraj nje. Tako je Safetov glas imao i niz drugih, obično urbanih, jugoslavenskih perspektiva, uključujući, recimo, zagrebačku i splitsku. I tamo je pjevao iz istoga tog tranzistora, a da nitko – ili gotovo nitko – tih sedamdesetih i osamdesetih godina nije o tom pjevanju razmišljao kroz perspektivu hrvatskoga nacionalnog pitanja, niti auditivnog zagađenja Hrvatske zvukovima i glasovima orijentalnih i novokomponiranih narodnjaka. Safet Isović je za taj i tadašnji Zagreb bio glas, zvon i zvuk Bosne i Sarajeva, zemlje i grada u odnosu na koje su, vjerojatno, postojale negativne predrasude, ali jednako tako, živjela je i romantična predodžba o dobroj zemlji i dobrim ljudima. Koliko god malen bio interes tadašnjeg Zagreba za Bosnom i Sarajevom – ionako su svi i svugdje bili vazda zainteresirani samo za Beograd – Isović je bio jedna od onih rijetkih pojava koje su prihvaćane bez zazora, i to baš onakve kakve jesu. On je bio taj jedan – bosanski – kamenčić u kulturnome i estradnome mozaiku jugoslavenskoga zajedništva.

To ne znači da je istovremeno bio voljen, niti da su se doista cijenile njegove pjesme i folklor u kojemu su nastajale. Sedamdesete i početak osamdesetih bile su razdoblje kada je, usporedo s rastom gradova, narastala i potreba za prepravljanjem vlastitoga identitetskoga koda i za urbanizacijom kulturne svakodnevice. Iako će toliki danas tvrditi drukčije, iako je sevdalinka – maltene – proglašena za lirski amandman bošnjačkoga nacionalnog programa, u ono vrijeme je malo tko, pogotovu među Bošnjacima, u toj pjesmi, pa onda i u samome Safetu Isoviću, vidio išta osim kafanske zabave i trivijalne prošlosti, narodnih nošnji, turskih jatagana i udžbeničke nacionalne patetike, koje se svi zajedno trebamo što prije osloboditi. Takvoj pjesmi bilo je mjesto u kulturno-umjetničkim društvima, u arhivama sarajevske i beogradske radio stanice, te u specijaliziranim televizijskim emisijama u kojima bi, uz glasove Safeta Isovića, Nade Mamule, Zaima Imamovića, Himze Polovine, Cuneta Gojkovića, Zore Dubljević, Ksenije Cicvarić, bile prikazivane prirodne ljepote naših krajeva. I naravno, takvoj je pjesmi, kroz Safeta Isovića, bilo mjesto u malom plastičnom japanskom tranzistoru.

Smještanje sevdalinke u službenu i elitnu kulturnu sferu odvijalo se na dva načina i kroz dva, moglo bi se čak reći i – civilizacijski suprotstavljena toka, koji često i nisu proizvodili svijest jedan o drugome. Jedan tok činili su pisci i intelektualci (dakle, njih dvojica-trojica), koji nisu osjećali sram od Bosne i zbog Bosne, pa su u tim pjesmama naprosto uživali, pjevali ih, a onda pisali i govorili o njima. Taj je tok bio višenacionalan, uključujući, razumijevajući, obuhvatan, svebosanski… Drugim tokom išlo se za emancipacijom nacionalne stvari. Sevdalinka je, kao i toliko toga drugog – zaparavo kao i sve drugo s izuzetkom četnika, ustaša i Ive Andrića, proglašena za ekskluzivno bošnjačko-muslimansku pjesmu, koju su oni drugi, ako smo toliko merhametli da dozvolimo pomisao da ih je prije stotinu godina i bilo u Bosni, mogli samo osluškivati iz svojih rajinskih izbi i iz svoje kulturne praznine. U ime tako formulirane, ekskluzivne ideje o podrijetlu tih pjesama, ovim su tokom krenuli oni koji bi, da im se dogodila ta nesreća da budu rođeni kao Srbi i Hrvati, jednako zdušno prionuli uz gusle i guslarske epove, kao uz glazbeni izraz nacionalne svijesti. Na kraju će, naravno, od ova dva toka rehabilitacije sevdalinke pobijediti onaj agresivniji, jer tako uvijek i svugdje biva, a uz pjesmu će najglasnije stati oni koji su se nekada najzornije sramili onoga što sevdalinka znači i podrazumijeva. Tako to valjda treba biti i nikakve pomoći više nema.

Ali samo tako Safeta Isovića i možemo zamišljati kao istaknutog bošnjačkog nacionalnog radnika. Za nas koji, pak, nismo Bošnjaci, ili smo nevični nacionalnoj stvari, a pritom dovoljno dugo pamtimo, on će ostati samo pjevač, veliki pjevač, čiji se glas, kroz šumu elektromagnetskih valova i radijskih smetnji, do nas probijao preko bosanskih šuma i planina, pa nas stizao gdje god smo bili. Takvoga Safeta Isovića vrijedi pamtiti, jer pamteći njega pamtimo i sve ono čega više nema, a od čega smo kao kulturni ljudi sačinjeni. Uz Safeta Isovića pamtimo imaginarij i podrijetlo naših izgubljenih i uskraćenih identiteta.

Ona osmrtnica, na mjestu na kojem se susreću Sepetarevac i Ulica Ivana Cankara, pričvršćena pribadačama uz drveni električni stup, bila je bljesak prošlih vremena, podsjećanje na njih i na sve što je sa njima nestalo, nakon čega se samo još više smračilo. Kroz taj mrak čuje se njegov jaki, čisti glas: „U Trebinju gradu…“ I bride palčevi koji su nekada pribijali pribadače uz drveni stup.

Imaginarni prijatelj/24

Jaroslav Hašek, novinar, humoristički pisac i zlopatnik, imao je ideju o ratnoj epopeji u šest knjiga, naslova “Doživljaji dobrog vojnika Švejka u vrijeme svjetskog i građanskog rata kod nas i u Rusiji”. Uspio je napisati četiri knjige, i tad ga je stigao smrtni čas. Kao predložak za glavnog junaka piscu je poslužio njegov ratni drug, sitni obrtnik iz Praga, s kojim se susreo u ruskom zarobljeništvu, a onda su zajedno bili u čehoslovačkim dobrovoljačkim odredima, gdje su služili u istoj pukovniji. Čovjek se i u stvarnosti zvao Josef Švejk, a kako je, za razliku od Hašeka, i poživio prosječan ljudski vijek, rođen 1892, umro je 1956, doživio je vlastitu romanesknu slavu.

“Doživljaji dobrog vojnika Švejka” jedna su od posljednjih knjiga u povijesti, ako ne i posljednja, koja tek s ilustracijama uz tekst čini kanoniziranu cjelinu. Švejka je, prema Hašekovom liku, crtao Josef Lada, praški karikaturist i ilustrator, a prema njegovom su crtežu nastale bezbrojne figurice i suveniri. Njima je Švejk za davnih dana socijalizma proslavio Prag i Čehoslovačku.

Roman počinje kao i Kratko dvadeseto stoljeće, atentatom u Sarajevu. U prvim rečenicama, koje čitatelj reproducira po sjećanju, kućna sluškinja, gospođa Miler, govori: i tako, ubiše nam Ferdinanda, a Švejk je pita kojega Ferdinanda, znam ja dvojicu Ferdinanda, jedan je bio sluga kod apotekara Pruše i tamo je greškom popio bočicu pomade za kosu, a drugi je Ferdinand radio kao sakupljač psećih govanca. Nakon toga slijedi nekoliko stotina stranica, smiješnih, potresnih i genijalnih, na kojima je priča o ratu i o revoluciji, o Austro-Ugarskoj i Europi ispričana na takav način da čitatelj teško može obuzdati svoje lično uvjerenje kako se radi o najboljoj ratnoj knjizi svjetskih književnosti dvadesetoga vijeka. U našim jezicima više je puta prevođena: kanonski hrvatski prijevod načinio je profesor Ljudevit Jonke, genijalno pomaknuti srpski sastavio je pjesnik Stanislav Vinaver, a za najnovijih vremena Švejka je kajkavizirala romanospisateljica Nada Gašić.

Na početku rata Švejk juri po Pragu u invalidskim kolicima, i poziva muškadiju da se javi u ratne dragovoljce. Najprije čini sve da izbjegne uniformu i da ga pri novačenju proglase ludim, a onda kao da se u trenutku preobrazi, pa zahtijeva da ga proglase sposobnim i pošalju ga tamo gdje se gine. Obuzima ga, kako to Hašek genijalno formulira, “egzaltacija mušeništva”.

Je li Švejk budala? Takvo pitanje mogao bi postaviti samo netko tko već jest dokazana budala. Sve što on radi i govori savršeno je razuman odgovor na naloge i diktate nerazumnog vremena. On postupa s nepogrešivim instinktom velikog najvjestitelja povijesti i proroka svih užasa dvadesetog stoljeća. Švejka se, krivo i lakomisleno, izjednačuje sa češkim nacionalnim duhom, sa češkim protujunaštvom i strateškom neborbenošću. To je krivo. On je, poput junaka antičkih tragedija, heroj u suočenju sa sudbinom, kojoj nitko prije njega nije uspio izmaknuti. I Švejk je svjestan toga, svjestan je uzaludnosti svoga čina, ali to nipošto nije razlog za odustajanje. Švejk je univerzalni Europljanin, u vrijeme Velikog rata kao i danas.

A na stanici u Budimpešti već mjesecima stoji zaustavljen i zaboravljen jedan vojni transport. Okolo se vrzmaju vojnici Bosanske regimente. Oni užasno psuju. U tom trenutku, u toj bosanskoj psovci, nas dvojica smo se sreli u fikciji. Imaginarni Švejk i imaginarni ja.

Na vrhu Švarcvalda
leži besmrtni gradić Lenzkirch
A čita se, na ovim našim mrčnim jezicima –
radi kojih čupamo jezike i
u mutne virove bacamo – Lenckirš.
Ovdje još nikad niko umro nije –
Svako ode za svojim poslom,
O umiranju niko i ne pomišlja
Kao da se ne valja.

Niko, baš niko nikad
Ovdje umro nije.
Molim te, veliki Bože,
Nemoj da budem prvi
Koji će umrijeti u Lenckiršu.

Jeste, možda, jedna starica,
Veli mi recepcionar smježuranih obraza
Iz kojih niču rijetke žute dlake

Živjela je u kući na kraju grada
I ponekad bi, u prva predvečerja,
pomjerala zavjesu na prozoru.

Već odavno,
ima možda i dvadeset godina,
Zavjesa se nije pomjerila.

Tamo gdje je trebalo biti groblje
Zasadili su borove i sada oni
Čuvaju svoj grad od smrti
Kaja bi mogla doći iz vazduha.

U gradiću Lankiršu na vrhu Švarcvalda
Nikada niko umro nije.
Niti je i jedna kapljica krvi
Pala na zemlju
Po svu zimu snijegom pokrivenu.

Teče rječica gradićem
i sedam puta za noć mijenja melodiju,
A zakleo bih se u sve svoje bosanske patnje
Da je promijenila i tok
I da je jutros osvanula tekući
U suprotnom pravcu od onog
Kada sam je sinoć posmatrao
sa terasice svoje sobe
U kojoj hrče moja draga
i u snu ponekad prozbori:
U gradiću Lenckiršu
nikada niko umro nije,
Pa neću ni ja.

duga zamišljenost
između se dogodila
nesreća vlak je
pregazio čovjeka
čiji se brat prije
nekoliko godina
ugušio u kanalu
iako se nesreća
dogodila nedaleko
od moje kuće
ne dotiče me
još sam u svojoj
zamišljenosti
dan teče ravnomjerno
dobro podnosim vrijeme
dobro podnosim nesreću

poznavala sam čovjeka koji je pušio
četiri kutije cigareta dnevno.
cigareta mu je bila prirodni produžetak ruke.
nije se od nje odvajao ni u krevetu.
ni u zahodu.
pušio je dok se tuširao.
pušio je prije, za vrijeme i odmah nakon
pranja zuba.
pa čak i prilikom jela je pušio.
desnom rukom bi držao žlicu iz koje je srkao juhu,
a lijevom bi uvlačio dimove iz cigarete.
budio se noću radi cigarete.
izlazio bi iz kina radi cigarete.
čak je i ženu ostavio radi cigarete.
a onda su po njega jednog dana došla ambulantna kola
i susjed je susjedu rekao:
taj čovjek je bio veliki sretnik!
taj čovjek je znao šta je prava strast!

Imaginarni prijatelj/23

Branko Ćopić, u ovim jezicima najznačajniji pisac za djecu, Krleža i Andrić svih naših djetinjstva, pisao je i za odrasle – neke važne, tmurne i subverzivne romane, ali i zaborava vrijednu programsku poeziju. To je još jedan ćopićevski paradoks: u odraslom svijetu i odrasloj svijesti bio je tek vješt pučki stihoklepac, dok je u dječjem svijetu bio moćan, neusporedivo velik pjesnik, koji je svojoj publici, bolje nego itko, otkrivao tajnu rime.

Najvažniji lik njegova stihovanog svijeta ostaje Ježurka Ježić. Ono što je za Krležu i njegov pjesnički dar bio Petrica Kerempuh, to je za njega bio taj jež. A prvi stihovi poeme koju je prvotno nazvao “Ježeva kuća”, e da bi zatim pristao uz popularniji deminutiv – “Po šumi, širom, bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta. Lovom se bavi obnoć i obdan, s trista kopalja naoružan” – riječi su kojima je, nakon čovjekova rođenja i prvih jezičnih saznanja, započinjala književnost. A kako je život čovjekov elipsa, gdje se početak i kraj susreću u istoj nježnosti i strahu, bit će da na njegovom završetku stoji: “Po šumi, danas, bez staze, puta, Ježurka Ježić lovi i luta. Veštak i majstor u poslu svom, radi i čuva rođeni dom.”

Ono najvažnije, što predstavlja sjećanje jezika, njegovu boju i zvuk, neprevodivo je i neprepričljivo. Tako se ni priča o Ježurki ne bi mogla prepričati, ni pretvoriti u svejedno kakav prozni oblik. Pritom, Ćopićeve stihove nije potrebno lomiti, može ih se pisati od margine do margine, kao prozni tekst, jer im je ritam tako jasan i čist da bi se u tekstu osjetio i prepoznao čak i kada u njemu ne bi bilo malih i velikih slova, tačke, zareza i stiha, nego bi se riječi nizale jedna za drugom, a oko bi i uho u njima tražilo i nalazilo melodiju, ritam i smisao.

“Ježeva kućica” započinje scenom u kojoj lisica, preko poštara zeca, šalje svoje medeno pismo, kojim ježa mami sebi na ručak. On se rado odaziva, ali “lukavo škilji, pregleda bodlje i svaku šilji: Ako bi usput došlo do boja, nek bude spremna odbrana moja.”

A kad stigne u goste, ceremonijalno pozdravi domaćicu: “Dobar dan, lijo, vrlino čista”, što dječjem čitatelju, vjerojatno, preleti pažnju, jer to je onaj jezični sloj koji u djetinjstvu bila nerazumljiv, pa ove riječi uprazno ponavljamo i meljemo kao i sve drugo što je napamet naučeno, ali odrastao čitatelj mora zastati pa se nadiviti ježu i njegovu piscu. Čuj: vrlino čista! Je li ovo stilska figura iz narodne pjesme ili zdravice? Može biti da jest. Ćopić se u svojoj poeziji rado služio folklornim matricama i figurama, i njima bi kitio svoje pjesmice i poeme – što je, uz rimu, te preciznu i jednostavnu ritmiku, proizvelo da se njegovi stihovi tako lako pamte. A, opet, može biti i da je ovo vrlino čista izmislio kao izraz najviše, i sasvim licemjerne, Ježurkine ljubaznosti prema lisici.

I nakon gozbe koja je satima potrajala, jež navaljuje da ide kući, a lija ga mami da ostane i da kod nje prenoći. Ali uzalud, ne može jež bez svoje kuće. I onda lisica pomisli: “Kad Ježić tako žudi za njom, biće to, bogme, bogati dom. Još ima, možda, od perja pod, pečene ševe krase mu svod. Ta kuća, vjeruj, obiljem sja. Poći ću, kradom, da vidim ja.” I tu, zapravo, počinje drama, koja će koštati i liju, i vuka, i medu, i divlju svinju.

Samo će on na kraju ostati, i njegova draga kuća, koja je samo njemu najljepša na svijetu. Mnogo godina kasnije Ježurka će mnogima od nas kroz glave i duše prolaziti kao izbjeglička poema. Naš dom je ispunjen tugom. A tuga je najljudskiji duhovni sadržaj. O tome danas Ježurka.

VJAĆESLAV KUPRIJANOV (1939)

ДИКИЙ ЗАПАД

DIVLJI ZAPAD

Tamo daleko
to je sve tamo evropa
gdje srbi pjevaju tamo daleko
gdje englezi cijele engleske plove u ameriku
gdje francuzi svi kao jedan svakodnevno uzimaju bastilju
gdje španjolci plešu i svete se za otmicu evrope
gdje njemci pregledaju papire i trče na zdravicu
gdje svaki švajcarac ima svoju rupu u siru
gdje holanđani s nadom čekaju najezdu donkihota
gdje šveđani idu u goste dancima
gdje talijani skaču na jednoj nozi
gdje poljaci još nisu nestali
gdje turci tiho obnavljaju svoju vizantiju
gdje rusi nikako da odluče
gdje su oni
gdje je istok gdje je zapad
a ipak žele biti ta evropa

GROBLJE DOROTEENHOF. BERLIN.

Postavivši dijalektiku na glavu, Hegel
počiva, kako dolikuje:
pod odgovorajućom nadgrobnicom i pokraj
meta-Fihtea; gotovo nikakve
nade u uskrsenje
dobro smještenih idealista.

Nad Brehtovim grobom je,
procijepivši kamen, znak
da je boravište pod njim
nepouzdano i privremeno:
domaćin je davno otišao
da lista s nama naše teške knjige,
podvlači u njima potrebna mjesta,
i, uprkos zavještanju, da vječito
govori s ljudima o drveću
i o ljudima

IZBIJANJE  URE

Nezaposleni su urari izišli
da zaustave vrijeme što izbija
ustale su ure što izbijaju mehanički
zaustavile se ure mehaničke
legle stone ure zidne
ure pale su smrću hrabrih srušile se
ure s kula zajedno sa kulama
gdje su bili zatočeni osuđenici
na doživotnu robiju materije
ubojice vremena po džepu su udarili
džepne ure ručne su se pretvorile
u lisičine da podrže prijevremeno
nezaposlene urare bacile se gomile
beznadežno beznovčanih i usamljene
grupe nekoristoljubljivih na gušenje
buntovnika bile su poslane regularne
jedinice naoružane oštrim satnim
minutnim i sekundim kazaljkama
na njihovim praznim zastavama

***

Čiji glas dugo sjećanjem zvoniće?
Iz djetinjstva vuga? Proljet je njena
Zaboravljena, čak ne rasrđena
Našim od buke oglupjelim žićem?

Kako živimo ne čujuć sjenica?
Pjevaju glasno s početkom svijeta,
Već gori, no ne more – sva planeta,
Ne vjeruješ istini izmislica.

Kad pokljucaju kokoške sav novac,
A sebro tek u kljunu svraka sije,
Zar uvetrire ne čuti ptičije,
I tih zaljubljen govor golubova?

Ševa nam proši visine, kraj vode
Rječne zrak laste isčipkaše, potom
Proljet i jesen spleli ždrali, svode
Kukavice nam račun sa životom.

Zato u dušu slavuj nek se sklanja,
Neka mu traje ljupka ljupka nota mnoga,
I neka srce odluči za koga
Sačuvao si sva ova sjećanja.

SUMRAK SLAVOLJUBLJA

Svake noći
mrtvac
podigne grobnu ploču
i provjerava pipanjem:

nije li se izbrisalo
ime sa kamena?

DJECA – 2007 

Djeca su se počela rađati
S puškama umjesto ruku
Dječja kolica podsjećaju na tačanke
Roditelji izgurajvaju djecu na svjež vazduh
I čeda nepestano pucaju
U slučajne prolaznike

Sredstva masovne informacije
Vode beskonačni tolk-šou na temu
Šta će nestati prije
Metaka u djece
Ili slučajnih prolaznika

A djece rastu
I slučajnosti je sve manje

Završio sam napokon knjigu prepjeva 90 ruskih pjesnika od Gavrila Deržavina (1743–1816) do Regine Derijeve (1949-2013), ali ko zna, možda će ih jednom biti stotina. Prvo ih je bilo 46, zatim 66, a stao sam na cifri 90. Zapravo su me iznenađenja tjerala da nastavim posao, a jedno od njih je i Vjaćeslav Kuprijanov. Kad u originalu čitaš pjesnika nako, često ti se čini da nije nešta osobito, ali kad sjedneš da mu prevedeš pjesmu, to te natjera da se istinski zamisiliš nad tekstom, pa ispadne da je mnogo bolji nego što si mislio. Kuprijanova sam odlučio prevoditi kad sam shvatio zašto se u pjesmi  Divlji zapad Španci svakodnevno svete  za otmicu Evrope: ubijaju onog bika u koga se pretvorio Zevs kad je na sebi Evropu odnio, i kad sam  skužio zašto Talijani skaču na jednoj nozi: Apeninski poluotok liči na nogu obuvenu u čizmu. Možda ovo ne bih razumio da u jednoj pjesmi nisam rekao: „Italija je čizma koja se stoljećima sprema da šutne Siciliju, kao kamičak“.  A tačanku, kolica  sa mitraljezom, učinio je slavnom Isak Babelj u Konjarmiji.