Slavka Goldsteina upoznao sam onoga ljeta kada sam iz Sarajeva stigao u Zagreb. Uostalom, tada sam upoznao većinu onih koje ću u ovome gradu i upoznati. Nešto se od tih poznanstava primilo, ali većina je pošla u propast, kao što bi se mlijeko onih godina znalo uskisnuti u frižideru. Te ljude koje sam upoznavao u ljeto i jesen 1993. danas, uglavnom, ne pozdravljam. Kada nam se slučajno pogledi sretnu, čini mi se da su i oni pomalo iznenađeni što je ikada postojalo vrijeme u kojem smo se mogli sresti, ili što je postojalo vrijeme u kojem sam im mogao nešto značiti. Ja, međutim, znam zašto sam im značio: oko mene je tih dana i mjeseci treperila aura smrti, aura velike povijesti koja je djelovala erotizirajuće na ljude. Stigao sam iz grada koji je za njih bio nestvaran, pa im je bilo nestvarno da tamo još ima živih. Ništa o tome u ono vrijeme nisam znao. Kasnije ću saznavati, kada već odavno iščezne ta nezaslužena aura i kada se, malo pomalo, s jednim po jednim, budem rastajao. Sve dok konačno ne shvatim kako u tim rastancima ima nekog sistema.

Goldstein, međutim, nije vidio ni osjetio rečenu auru. Kada smo se prvi put sreli, gledao je u meni mladog čovjeka. Istina, moja mladost i nije bila naročita: bilo mi je dvadeset i sedam, a u tim je godinama on prošao ne samo jedan cijeli rat, mnogo gori od ovoga mog, istrebljenje svog roda i naroda, s kojim više ničije istrebljenje nikada neće moći da bude uspoređeno, ulazak u SKOJ i Komunističku partiju, a onda, već u sedamnaestoj, razočaranje u komunizam i odluku, tipičnu goldštajnovsku, da se partijski ne “poveže” po povratku iz partizana, pa nekoliko godina studiranja, novinarenja i života u totalitarizmu, i zatim odlazak u Izrael, gdje je planirao trajno se naseliti, život u kibucu, akulturaciju unutar zajednice kojoj je više sudbinom nego ičim drugim trebao pripadati, i zatim odluku da se vrati u Jugoslaviju i u Zagreb, jer više pripada hrvatskoj i jugoslavenskoj kulturi, nego onoj koja se tek rađala u Izraelu; sve je to, kažem, on u svojih dvadeset i sedam već bio prošao i doživio, i još koješta preko toga, tako da ga nije impresionirala ni moja mladost, a ni to što sam se iz Sarajeva pojavio živ.

Oko te smo se činjenice našli: ni sam nisam bio naročito impresioniran time što sam živ.

Tada mi je prvi put rekao ono što će u raznim prigodama tokom sljedećih dvadeset i kusur godina ponavljati:

– Znate, i ja sam rođen u Sarajevu! Višemanje slučajno, ali, ipak sam rođen tamo.

Uglavnom sve je oko čovjekova rođenja stvar slučaja. Kod Slavka taj je slučaj bio višestruko sudbinski udešen. Njegov se otac u godinama nakon Prvoga svjetskog rata otputio u Palestinu, kao jedan od pionira povratka u zemlju židovskog prapočela. Tamo se zaljubio u djevojku koja je stigla odnekud s europskog istoka, iz Rumunjske, čini mi se, ubrzo je oženio i vratio se u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. I njemu su se kultura i način života zemlje iz koje je kao manjinac potekao učinili bližim od zamišljenog identiteta onoga svijeta u nastajanju.

U Karlovcu je otvorio knjižaru, koja je postala središte društvenoga i kulturnog života tog nekad bogatog i razvijenog gradića južno od Zagreba, u to vrijeme izrazito višenacionalnog, hrvatskog i srpskog. Knjižar Ivo Goldstein bio je ugledan i cijenjen građanin, čovjek blage naravi, ali ljevičar.

Slavko i mlađi mu brat Danijel – koji je u sjećanje na oca promijeniti prezime u Ivin – odrastali su u Karlovcu, u onoj vrsti tomsojerovskog raja pomalo karakterističnog za mnoga naša predratna djetinjstva. Dobar je slučaj opet udesio da se na istome mjestu i o istom djetinjstvu zateknu Stanko Lasić i nešto stariji Josip Vaništa, koji će, svaki na svoj način, opisati te njihove karlovačke godine i sagraditi svojevrsni literarni spomenik jednome minulom gradu. Lasić će u svojim memoarima pisati o Karlovcu i o Goldsteinima u nekoj neobičnoj sentimentalnoj maniri, ispunjenoj gorkim grizodušjem, skoro i osobnim osjećajem krivnje zbog onoga što će se uskoro dogoditi. Vaniština sjećanja su bljeskovita, ispisana u briljantnim, uglavnom vrlo kratkim fragmentima, u formalnom i sadržajnom smislu jedinstvena su u našim književnostima. I on piše o toj knjižari i o nestalome Slavkovom ocu.

Nekoliko mjeseci pred Goldsteinovu smrt devedeset i trogodišnji je Josip Vaništa naslikao golemo ulje na platnu: pustošeća bjelina i usred nje samo jedan magloviti crni pravougaonik nejasnih, razlivajućih rubova. To je prozor koji se vidio iz Vaništinina karlovačkog stana. Iza prozora su s proljeća 1941. od ustaša bili zatočeni Ivo Goldstein i njegov stariji sin Slavko.

Ivo Goldstein je nakon višetjednog zatvorskog zatočenja završio u jami Jadovno, za koju će pojedini katolički biskupi sedamdesetak godina potom tvrditi kako su u toj jami samo – životinjske kosti.

Sinovi su preživjeli zahvaljujući majčinoj odlučnosti. Lea Goldstein bila je čvršća i odlučnija od muža. Takva joj je, naprosto, bila narav. A možda je riječ i o ponešto različitom povijesnom iskustvu: tamo odakle je ona došla postojala je vrlo snažna tradicija antisemitizma i pogroma nad Židovima, kakve u Hrvatskoj do pojave ustaša zapravo i nije bilo. (Slavko Goldstein je tvrdio da takve tradicije u Hrvatskoj nije bilo, o čemu se može čitati i u “Holokaustu u Zagrebu”, kanonskoj knjizi o uništenju jedne zajednice, kojoj je on koautor, a autor je njegov sin Ivo Goldstein, mlađi.)

Način na koji su preživjeli, bijeg iz Karlovca, put na Kordun, Slavko Goldstein vrlo je podrobno opisao u memoarskoj knjizi “1941. – godina koja se vraća”, koja je pored zagrebačkog i beogradskog izdanja doživjela i nekoliko prijevoda, od kojih je najvažniji onaj američki, u izdanju valjda i najvažnijeg kulturno-književnog glasila u anglofonom svijetu, “New York Review of Books”. Trinaestogodišnji Slavko, njegov četiri godine mlađi brat i majka preživjeli su zahvaljujući ljudima, Hrvatima i Srbima, što je u knjizi vrlo pomno opisano, naravno uz navođenje svih upamćenih imena. A Goldstein je imao silno pamćenje. Ili čovjek ne zaboravlja one koji su mu spašavali život.

Kada smo se upoznali, njemu je bilo šezdeset i pet. Povezali su nas zajednički poslovi, suradnja u časopisu Erasmus, što ga je osnovao i vodio u otporu prema Tuđmanovu režimu. Sve što se tih godina zbivalo u Hrvatskoj i oko nje, Slavko Goldstein je vrlo jasno i nedvosmisleno opservirao, i nema toga što je previdio ili iz strateških razloga prešutio. Uvijek je bio veliki strateg, ali nikakvo prešućivanje nije moglo biti dio njegove strategije, a još manje da dođe vrijeme da se nešto kaže: ako vrijeme nije sad, onda nikada neće biti.

U tome kao da se vodio za onim karlovačkim sucem i za onim srpskim seljacima s Korduna koji su njemu i njegovim baš u ono nevrijeme omogućili da prežive. Ako oni nisu okrenuli glavu, ako nisu prešutjeli, a kako bi prešutio on, kojem ne prijeti ona životna pogibelj koja je prijetila njima?

Slavko Goldstein bio je vrlo hrabar čovjek. Ta njegova građanska hrabrost naslijeđena je od roditelja, preuzeta od vlastitih spasitelja i vrlo pomno odgajana tokom Slavkova dugog i bogatog života.

U proljeće 1997. nagovorio me da napustim novine u kojima sam imao siguran posao i koje su mi pružale sigurnu zavjetrinu u smutnim vremenima i među ljudima, opasnim neistomišljenicima i možda još opasnijim navodnim istomišljenicima, i da sudjelujem u projektu Tjednika, sedmičnog njus magazina, koji će, uz nedovoljnu i nesigurnu pomoć stranih financijera, izlaziti sljedećih godinu dana.

Nakon Tjednikove propasti nalazili smo se oko projekata Novog Libera, njegove privatne nakladničke kuće, a povremeno smo radili i intervjue za novine u kojima sam tih godina radio. Ali i dalje smo bili na nekoj vrsti distance, koja se najprije ticala velike razlike u godinama, a onda i mog osjećaja da je moje tek da budem publika u svijetu Slavka Goldsteina i njegovih prijatelja: Zvonimir Berković, Eugen Pusić, Ante Babaja, Vladimir Anić, Josip Vaništa… Velik je i moćan bio taj njegov svijet, taj Zagreb na izmaku, čijem ću nestanku, i ne znajući to, na kraju svjedočiti.

Naš se kontakt intenzivirao nakon što je objavljena “Ruta Tannenbaum”. Bila je to 2006. godina, vremena neke uljuđene Hrvatske, koju je vodio Ivo Sanader, kasnije najomraženiji i najprokazaniji političar u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti, kada je neka izrazito ljevičarska ekipa naumila da me zbog romana koji sam objavio prokaže kao mrzitelja Zagreba i antisemita. Hajku je poveo tjednik Nacional, koji je okupio probranu ekipicu književnih stručnjaka i intelektualaca, redom odlučnih da me sastave sa zemljom. Nastavilo se u Vjesniku, pa na Hrvatskoj televiziji, a fraza o Jergoviću antisemitu uskoro se pretvorila u frazu iz javnog govora, u jedan od onih urbanih aksioma i notornih “istina” koje se ne provjeravaju, kao što se ni narodne legende ne provjeravaju.

Kako je to već bilo vrijeme internetskih blogova i foruma, u hajku je postala vrlo masovna i mjesecima se nije utišavala. Moj problem je pritom bio što se moj dotadašnji izdavač, koji je “Rutu Tannenbaum” prethodno s oduševljenjem objavio, praktično odrekao knjige. Ili tačnije rečeno, nije je se odrekao, nego ju je zatajio. Pravio se da nikakav problem ne postoji i da se ništa ne događa.

Tada je Slavko Goldstein u jednom nevelikom gornjogradskom prostoru i u nekoj vrsti kulturne ilegale, pod okriljem Hrvatsko-izraelskog društva, organizirao predstavljanje “Rute Tannenbaum”, na kojem je sam bio jedini govornik. Publika je, naravno, bila malobrojna, izrazito manjinska, nije se tu našlo ni književne ni novinarske hrvatske gospode, ali nakon toga hajka je kao po zapovijedi stala.

Nisu umukli zato što je Slavko Goldstein bio moćan i utjecajan, a još manje zato što bi ih njegov govor i u što uvjerio. Uostalom, nisu ni znali što je on te večeri govorio. Umukli su zato što je i iz njihove perspektive, ipak, bizarno antisemitskim proglašavati tekst koji Goldstein uzima u svoju zaštitu.

Od te promocije u Hrvatsko-izraelskom društvu naš se odnos počeo razvijati na način koji je, barem za mene, bio neočekivan. Najprije sam, imao ili ne imao posla, počeo dolaziti kod njega u Novi Liber, pa smo krenuli voditi povjerljive telefonske razgovore, pa me je pozivao da mi predstavlja koncepte knjiga koje je planirao napisati, da bismo se ubrzo krenuli nalaziti kod mene na selu.

Bili su to susreti učevero – o preostale dvije akterke drugom će prilikom biti riječi – oni su dolazili autom, koji je naravno vozio Slavko, obično bi to bilo u prvi sumrak, a ostajalo se, uz večeru i vino, sve do po ponoći. On bi uz jelo popio pola čaše – više ne smije, jer vozi – a ostatak boce bih ispijao sam.

Njih dvoje su nam, manje ili više, bili jedini redoviti gosti u ovih desetak naših godina na selu. I to je bila jedina prilika kada u kući pijem alkohol.

Od tog sam vremena imao uvid u rukopise i planove Slavka Goldsteina. Reklo bi se da sam imao savjetničku ulogu u nekim njegovim knjigama, pogotovu u “1941. – godina koja se vraća”, kojoj sam, što je imao potrebu ponoviti na praktično svakoj promociji, dao i naslov.

Ne znam koliko je to njemu značilo, ali je meni bilo višestruko dragocjeno. Slavko Goldstein bio je veliki urednik, valjda jedini koji je urednički potpisiva Krležu, Kiša i Pekića, i sa svom trojicom ravnopravno razgovarao o njihovim tekstovima, tako da bi se lakomisleno dalo pretpostaviti kako njemu osobno i nije trebao urednik, a još manje nekakav savjetnik na tekstu. Ono što me zapanjilo bilo je da me on ne samo sluša dok govorim, nego i uvažava moje najprije krajnje oprezno, a onda sve smjelije izgovorene sugestije.

Pitao sam se: što ću ja Slavku Goldsteinu?

Ne, niti sam se pred samim sobom trudio biti skroman, niti sam po prirodi samozatajan i nesiguran u svoja znanja i talente, ali što ja to njemu mogu reći što on već ne zna ili što već nije doživio?

U tih desetak godina nešto intenzivnijeg druženja i u tim turopoljskim večernjim sijelima Slavko mi je postao intimno važan. Krivo bi bilo reći da sam ga tada zavolio. Ne bih rekao ni da me je nečim novim fascinirao – sve stvarno fascinantno u vezi njega znao sam u trenucima kada sam ga upoznavao – ne bih rekao niti da sam od njega nešto naučio, iako sam, naravno, saznao mnogo toga.

Slavko Goldstein mi je postao intimno važan jer sam uz njega kao svoja vlastita prihvaćao njegova iskustva. Iako sam već bio u zrelim godinama, uz njega sam bio poput mladog psa, koji se uz puno starijeg druga uči važnim životnim vještinama. U mom slučaju najvažnija od tih naučenih vještina bila je strpljenje. Ako sam danas mirniji nego što sam ranije bio, a jesam, mirniji sam, onda je to Slavkova zasluga. Nije mi on ništa govorio, samo sam ga gledao i slušao.

O tome ranije nisam razmišljao, ali danas znam da smo se počeli družiti u trenutku kada je njegova generacija već bila otišla i kada je postalo definitivno jasno da sam se ja sa svojom generacijom trajno mimoišao.

Njegova smrt nije bila iznenadna. Na nju sam se nekoliko mjeseci pripremao. I sve se dogodilo kao u nekom vrlo urednom građanskom životu. Goldstein je vodio vrlo uredan građanski život: kada je došlo vrijeme ugasio je firmu, kada je došlo vrijeme prodao je stan, kada je došlo vrijeme odnijela ga je smrt.

Na sprovodu je bilo možda i tristotinjak ljudi. O onima koji nisu bili, kao i o hrvatskim i katoličkim radovanjima nad Goldsteinovim uminućem, svakako bi vrijedilo pisati. Ali nekom drugom prilikom.

Bio sam uplašen kada me je njegov sin Ivo obavijestio da bih trebao govoriti na sprovodu, kao jedini govornik nakon što rabin Kotel Da-Don izgovori molitvu, i pokušao sam to izbjeći. Ne odlazim na sahrane, rođenom ocu nisam bio.

A onda mi je, kada sam prihvatio, jedino važno bilo da mi nijednom ne zadrhti glas. Ne možete nad takvim životom jecati. Pogotovu zato što čovjek plače nad sobom, a ne nad svojim mrtvima. Plače što ih više neće imati uza se. Kao dijete što plače nad izgubljenom igračkom.

Nad Slavkom Goldsteinom nisam smio zadrhtati.

Ne znam kako bih sad disao i govorio da sam tada zadrhtao.

Ovo je bio taj govor:

“Dame i gospodo, ovo smo dužni obaviti bez suza!

Prvo što se o tom čovjeku treba reći: Slavko Goldstein bio je partizan. Samo zato je živio ovako dugo, bogato i sretno. Da nije postao partizan, mogao je biti samo jedno: bezimena žrtva Holokausta u Hrvatskoj.

Ta je činjenica njegov početak i kraj. Nakon što smo nju utvrdili, možemo reći i sve drugo:

Slavko Goldstein bio je novinar i novinski urednik. Za sebe je govorio i da je propali filmski scenarist. Bio je urednik u izdavačkoj kući i izdavač, vjerojatno najhrabriji, ako ne i najznačajniji u poslijeratnoj Hrvatskoj. Knjige koje je urednički potpisao i za koje se založio predstavljaju neku bolju i čestitiju povijest hrvatske kulture i književnosti.

Kratko vrijeme figurirao je kao političar, ali se cijeloga života na ovaj ili onaj način bavio politikom.

Njegovi neprijatelji, koji su uvijek bili isti, premda su spremno mijenjali ideološku formu i znakovlje, vazda su bili kao hipnotizirani iluzijom o Slavkovoj moći i utjecaju. O kako su samo strahovali od njega, zamišljajući gdje on sve jest i što on sve može. A zapravo se radilo o fatamorgani! I sad možemo razotkriti što je stajalo iza te fatamorgane: Slavko Goldstein je nastupao sam, i uopće ga nije bilo strah, ama nije ni primjećivao kada bi nasuprot tolikih njih bio sam!

Njima se, pak, činilo da je velik i strašan čovjek koji naspram svakoga gnjevnog i krvi žednog ljudskog stada može nastupati sam.

U njemu su se sastale dvije naizgled suprotstavljene osobine: bio je nečuveno uporan, ali nimalo tvrdoglav. Bio je rad da mijenja mišljenje, bio je znatiželjan i u koješta ga se moglo uvjeriti, na štošta ga se dalo nagovoriti, samo u jedno nikako ne: da odustane. Od mladićke idealističke borbe za opću stvar, za ljudska prava, za književnost i za Republiku do kraja nije htio odustati.

Nagovarao sam ga da odustane, ali mi je baš imponiralo što neće.

Bio je veliki pisac. Znat će to oni koji budu čitali, dok oni koji ne čitaju, i ne trebaju ništa znati. Posljednjih godina nizao je knjigu za knjigom. I pred svaku bi izgovarao isto: s Jehovom sam se dogovorio da mi da vremena da napišem ovo. Ili, ne znam kakvi su Jehovini planovi sa mnom, ali sam naumio da napišem ono. Ili, mislim da će mi Jehova dopustiti da napišem još jednu, dvije, tri knjige.

I tako se Slavko poput neke nove Šeherezade nadmudrivao s Jehovom.

A onda je jednoga dana taj veliki glavni urednik rekao – dosta.

Ne treba mu ni zamjeriti: kakav veličanstven život, kakve samo knjige!

Istina, ne mogu prešutjeti niti ovo: posljednji put kada smo jedan drugome govorili o svojim planovima i poslovima, Slavko je, nešto u glavi a nešto i na papiru, imao u planu tri nove, prilično raznolike knjige.

E, Jehova, Jehova, i njegova božanska nestrpljivost!

Ali, budimo dostojni našega pisca i partizana, pružimo otpor i tom višnjem uredničkom autoritetu, pa umjesto prigodnih posmrtnih formula uzviknimo:

Živio Slavko Goldstein! Sretni smo što nam je živio.”

Pjesmu o svetom Leopoldu, jednu od najljepših koju sam pročitao ove godine – a ja mnogo pjesama čitam – napisao/la je osoba koja se i inače bavi pisanjem pjesama, i pojavljivala se na stranicama ajfelovog mosta, ali iz specifičnih razloga, pomalo žalobnih, pomalo smiješnih, ne želi svojim imenom stati iza nje.

“Sveti Leopold” malo je čudo od dragosti i miline, pjesmica skoro dječja, skoro anđeoska, koju je mogao napisati samo netko iz pjesničkog i kulturnog roda Nikole Šopa. I sasvim sigurno fra Leopold Mandić nešto tako lijepo dosad od književnika nije dobio na dar.

Međutim, u isto je vrijeme to pjesma ispunjena jezom i nekim čudnim, jurodivim ruganjem. I to je čini tako lijepom i velikom.

Oni koji znaju moj jezik, koji na njemu osjećaju, na njemu ih bole i na njemu vole, ti će biti oduševljeni, osim ako nisu sasvim neosjetljivi na poeziju.

Međutim, mnogo je takvih koji moj jezik samo tehnički poznaju, pa muču, grokću i riču na njemu. Njima se pjesma vjerojatno neće svidjeti, jer ne znaju ono što znamo mi i što je sigurno znao fra Leopold Mandić. Da nije znao, ne bi ni mogao ispovijedati ljude.

Pjesnik/inja ne plaši se gnjeva takvih, ali se plaši svakodnevno-životnih posljedica njihova nerazumijevanja. Plaši se toga da ne izgubi one dobre i srčane ljude iz svoje okoline, koji, međutim, ne znaju materinji jezik, nego ga samo tehnički poznaju. Ne želi se odreći njih, jer bi se tako odrekao/la mnogih lijepih pjesničkih i životnih motiva.

Ali tužan je jezik, teško njemu, čiji pjesnici moraju strahovati od ovako lijepih pjesama. mj

SVETI LEOPOLD 

Sve naopako se okrenulo
i zemlja na suvoj grani se ljuljka.
Naložili da umjesto djevojke
u kovčegu ustakle patuljka.

Tu ležim svet i snjegobrad.
Lijepo mi je ali se stidim.
Kao kad mi u raju stolac pružiše
da s njega Krista bolje vidim.

Mali sam rastom a toliko časti.
Pobožan al ko da sam prvi?
Dušu svaku želio sam spasti.
Ispovjednik plave hrvatske krvi.

Opet, kad bolje razmislim,
iz izloga zariću miran ko bubica.
Bolje da mene malenog hodočaste
nego velečasnog blaženih ubica! pd

Sve stvari po kući, otac je razgurao
Ormar, stol, kauči. Prokrčio im

Svijet da po njemu trčkaraju, njihove
Nožice, tanke. Babo je prekonoći

Postao Rambo, njegovu crnu kosu
Natopilo je čičkovo ulje, a ruke

Nakvasale u brežuljke. Njegova slika
Sad visi na zidu, mala i u okviru

I nena ne da da je se dira, ni kad se
Kreči. Udarci sjekire na jesen

U šehidskim kućama, budu mekši.

U prošlosti Kaknja, nešto dužoj od 110 godina, živjelo je duže ili kraće vrijeme nekoliko zaista poznatih ljudi, a neki su se ovdje i rodili i kraće živjeli, poput narodnog heroja iz Drugoga svjetskog rata Rudi Čajaveca, pa će oni kasnije u novoj sredini postati vrsni stručnjaci u svojoj oblasti djelovanja. Među takve markantne ličnosti iz Kaknja ubrajam i Lava Znidarčića, doktora pravnih nauka i advokata, koji će kasnije imati veoma značajnu ulogu u Zagrebu, pa i poslije nakon stvaranja samostalne države Republike Hrvatske.

Mnogi će se vjerovatno pitati otkuda ovaj hrvatski intelektualac u Kaknju? I ja sam se pitao kada sam krajem 2016. godine u zagrebačkom Jutarnjem listu pročitao tekst u kome se on spominje kao jedan od saradnika prvog predsjednika Hrvatske dr. Franje Tuđmana, te sam se sjetio njegove najstarije kćerke Snježane koju sam poznavao iz gimnazijskih dana, pokušavajući doći do njene adrese da bih je to pitao. U prvom njenom odgovoru na moju e-mail poruku iskreno je kazala da me se ne sjeća, ko bi se uostalom i sjetio svih ljudi koje je čovjek susretao prije 50 i više godina, ali mi je, pored ostalog, napisala i ovo:

– Naša obitelj se često selila, iz različitih razloga, a najčešće zbog toga što su ili tata ili mama ostajali bez posla i tražili su nove mogućnosti za život. To je bio i razlog što smo, u siječnju 1957. godine doselili u Kakanj. Izbor ovog grada kao mjesta za život bio je tatina i mamina osobna odluka nakon ocjenjivanja različitih uvjeta koji su bili ponuđeni kako u Kaknju, tako i u drugim mjestima koja su dolazila u obzir i o kojima su roditelji odlučivali – radno mjesto za tatu i mamu, povoljno stambeno rješenje, postojanje dobre škole za nas djecu i postojanje u tome mjestu katoličke crkve. U Kaknju smo se zadržali oko šest godina, i to vrijeme s radošću pamtim, kao i niz prijatelja iz Kaknja s kojima i danas održavam vezu… Posljednji put je cijela naša obitelj posjetila Kakanj nakon smrti našeg oca 2001. godine kad je u Katoličkoj crkvi u Kaknju održana misa zadušnica za njega, kao i za našu majku Hellu, koja je umrla 1974. godine a koja je svirala orgulje u crkvi. Na misi zadušnici okupio se lijepi broj Kakanjaca koji su ih poznavali, iako je od našeg odlaska iz Kaknja tada bilo proteklo skoro 40 godina.

Snježana mi se s novim detaljnijim informacijama javila i koji dan kasnije, objašnjavajući status djece dr. Lava Znidarčića: – Moj brat Ivica bio je godinu dana mlađi od mene pa biste ga se također mogli sjećati. Nažalost, on je prije koju godinu umro, tako da se sa sjećanjima na dane i godine provedene u Kaknju moramo snaći mi preostali, iako se Ivica najbolje svega sjećao, a kasnije je češće dolazio u Kakanj, održavajući vezu s kolegama u tome gradu. Moj mlađi brat Dobroslav živi i radi kao sveučilišni profesor u Sjedinjenim Američkim Državama, u Koloradu. Zvjezdana Znidarčić Begović je moja najmlađa sestra i ona je odvjetnica. Budući da je ona još uvijek aktivna (nije u mirovini) ima najmanje vremena, pa me zamolila da ja preuzmem komunikaciju s Vama, ali ćemo ju svakako uključiti kad god to budemo trebali.

U daljnjoj korespondenciji Snježana je šire uobličila priču o svome ocu, pa dio prenosim prema vlastitoj, slobodnoj interpretaciji. Dakle, zbog neslaganja s komunističkim režimom u Titovoj Jugoslaviji porodica dr. Lava Znidarčića se, s prijelaza četvrte u petu deceniju 20. stoljeća, u potrazi za poslom, a nakon što je Lav dvije godina bez suđenja odležao kaznu u zatvoru, odselila prvo u Lovran, gdje je živjela tri godina, a potom u Knin i Bosanski Brod, u kojima su boravili po godinu i po, da bi u siječnju 1957. stigli u Kakanj, gdje su se oboje supružnika uspjeli zaposliti u Rudniku. Iako je bila profesorica matematike i govorila njemački jezik, supruga Lava Znidarčića nije mogla raditi u prosvjeti jer je zbog svojih vjerskih uvjerenja i čestog posjećivanja misa u crkvi u Bosanskom Brodu ostala bez posla, pa se u kakanjskom rudniku posvetila radu na obrazovanju kadrova, a kasnije je svakodnevno održavala nastavu na njemačkom jeziku za dvoje djece njemačkih inženjera koji su radili u Termoelektrani u Čatićima.

Nakon kraćeg rada u Rudniku Lav je u Zenici, u advokatskoj kancelariji Fadila Imamovića (svakodnevno je vozom putovao na rad u Zenicu) odradio pripravnički staž, ali nakon toga u Bosni i Hercegovini, zbog rada u katoličkoj organizaciji Veliko križarsko bratstvo, nije mogao dobiti odobrenje da otvori advokatsku kancelariju te se 1962. godine s porodicom vraća u Zagreb, gdje Lav radi uglavnom kao pravnik u nekoliko preduzeća: (Vinoprodukt i Unija). Konačno je 1968. godine dobio mogućnost da otvori odvjetnički ured u Zagrebu u kome je radio sve do odlaska u mirovinu 1979. godine, kada je njegova mlađa kćerka Zvjezdana preuzela vođenje toga ureda. Kao umirovljenik volonterski je do smrti radio u Matici hrvatskoj na poslovima odnosa s Hrvatima u inozemstvu, u kojoj je postao pročelnik te predsjednik njenog Časnoga suda.

U svim mjestima u kojima je živjela obitelj Znidarčić je bila vrlo cijenjena i održavala je prijateljske veze s mnogim ljudima. U Kaknju je to u prvom redu bila obitelj Gujić, zatim ljudi s kojima su radili; naprimjer, nastavnik Sulejman Bajtarević, koji je radio u Rudniku i kojega je gospođa Znidarčić pripremala za upis na fakultet; kasnije je živio u Zenici i prije koju godinu umro, a i katolički svećenici koji su bili župnici u Kaknju, velečasni Miro Petrović i Anto Baković. Neki od ovih prijatelja su porodicu Znidarčić posjećivali kasnije i u Zagrebu.

I danas se djeca dr. Lava Znidarčića živo i s ljubavlju sjećaju boravka u Kaknju, a najstarija među njima, Snježana, kaže: – Iz Kaknja nosim najljepše uspomene. To je bilo razdoblje odrastanja i sklapanja prijateljstava od kojih neka još i danas traju, tako da boravak u Kaknju osjećam kao vrlo važno razdoblje u svom životu i životu naše obitelji. Sigurno su uvjeti života tada bili sasvim drukčiji iz puno razloga. Iako je prošlo vise od 50 godina od odlaska iz Kaknja, i danas održavamo kontakte s više ljudi iz ovog grada.

U bogatoj biografiji dr. Lava Znidarčića zapisano je da je rođen u Splitu 1918. godine, te da je u rodnom gradu završio gimnaziju, a Pravni fakultet u Zagrebu, na kojem je 1942. i doktorirao. Nakon toga radio je razne poslove, a pored ostalog, bio je pravnik u privrednim i upravnim ustanova, kao i u Hrvatskoj radničkoj komori, te sekretar Rimokatoličkog bogoslovnog fakulteta.

Zbog osobnoga vjerskog i nacionalnog uvjerenja njegovi životni stavovi su bili u duhu nacionalne tradicije koji bi se mogli svesti na jednu sintagmu – Hrvatstvo i Hrvatska iznad svega, pa je u vrijeme Titove Jugoslavije često bio proganjan pa i zatvaran (prvo kraće vrijeme 1945. godine, potom 1950.–1953. i 1975.–1976. godine), i naravno ostajao je bez posla. Historičari su izračunali da je čak 16 puta mijenjao zaposlenje i šest puta mjesto boravka.

Vjerujući u pravdu i pravičnost, po čemu je ostao posebno cijenjen, nemirnog duha i prepun ideja, bavio se i publicistikom, te je bio saradnik i urednik nekih listova i časopisa u kojima je iznosio svoje mišljenje, poput Odvjetnika, Vijenca i Križarske straže. Od knjiga najpoznatija mu je Alojzije Stepinac, objavljena u Zagrebu 1998. godine.

Ono po čemu je posebno bio poznat jeste njegovo djelovanje u katoličkoj organizaciji Veliko križarsko bratstvo, kojoj je pristupio 1935. i bio njezin predsjednik sve do 1993. godine. Pošto je u vrijeme komunizma blisko sarađivao s kardinalom Alojzijem Stepincem, nakon hapšenja kardinala, a plašeći se da ne doživi istu sudbinu, Lav se s porodicom počinje seliti iz mjesta u mjesto.

U priči o obitelji Znidarčić ima jedan veoma zanimljiv detalj. Naime, sestra Lavova Anka Berus (1903.–1991.) imala je sasvim drugačiji svjetonazor i u mladosti je krenula suprotnim putem od bratovoga; bila je antifašistkinja, hrvatska političarka u SFR Jugoslaviji, junakinja socijalističkog rada i narodna heroina Jugoslavije. Vjerovala je u ideju komunizma i bila je prva žena ministrica u komunističkoj vladi NR Hrvatske, a u mladosti, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, predavala je u splitskoj Realnoj gimnaziji i za razliku od brata Lava, praktičnog vjernika i katoličkog intelektualca, ona je bila ateist.

Lav Znidarčić umro je u Zagrebu 2001. godine i sahranjen je na Mirogoju, a njegov boravak u Kaknju je bio samo mala epizoda s njegovoga burnog i nimalo lahkog životnog puta.

Matković Karlo (Tašo)

Danas bi u ovom kamenu trebalo pisati:

ovdje nevoljen leži Karlo Matković, zvani Tašo.

Ali u ona vremena kad umrje Tašo činilo se da je život vječan i da je tuga za Tašom vječna, kao što se to obično učini tugujućima.

Njegovi nisu imali mjere ni stila, a slaba im, čini se, bi i u Boga vjera, te u ono što će Bog učiniti s njihovim sinom i bratom. I onda su riječima htjeli popraviti stvari. Ispade tako brljav Tašin grob.

Umjesto da mu u kamen upišu samo što je važno: ime, prezime, te godine rođenja i smrti, na malenu i tijesnu su crnom mramoru zapisali ovako:

“Ovdje počiva Matković Karlo (Tašo)

1931 – 1953

Dragi naš Tašo
volio si život
i htio da živiš.
Volio si svakog
i voljen si bio.
Ali prerana smrt ti
živjeti ne dade
i odvede tamo
gdje i sviju nas će
zato pokoj vječni
tebi, sine, brate,
ti ćeš ostat voljen
sve do smrti naše.

Spomen podiže porodica.”

Šezdeset i pet godina kasnije nema više onih koji bi Karlu Matkoviću na grobu palili svijeće. I vjerojatno nema onih koji ga pamte. Prije nego što su otišli, ili prije nego što su Tašu zaboravili, u kamen su uklesali prost narodni dvanaesterac:

ti ćeš ostat voljen
sve do smrti naše,

i njime nehotice prokleli svoga sina i brata. Dok se većina pokojnika na ovome i na svakom drugom groblju suobraća s vječnošću, Tašo je ostao u tom kratkom međuvremenu – sve do smrti naše.

*

Divos – Granik

U obiteljskom grobu Divos – Granik počiva šestero njih:

Prvi leže Alois, rođen 1881. umro 1883.

Za njim stiže Terezija, rođena 1856, umrla 1937.

Pa Brankica, rođena i umrla iste 1945.

Slijedi Terezija mlađa, rođena 1883, umrla 1959.

Rudolf, rođen 1896, umro 1962.

I na dnu, naknadno upisana, Viktorija, rođena 1905, umrla 1938.

Alois, Terezija i Rudolf bili su, možda, Terezijina djeca. Ali tko im je bio otac, i zašto njega nema u grobu?

I čija je bila Brankica, s kojom bi izmijenjena poetika nadijevanja imena u obitelji Divos – Granik?

Viktorija je mogla biti kći Terezije mlađe.

Samo je uz njezino ime slika. Živjela kratko, trideset i tri godine, i bila tužnoga oka. Zagledana u objektiv, pažljivo sluša naredbe foto Lisca, čeka kad će sve ovo već jednom proći.

ČUŠKOPEK

Doneo ga je moj otac iz Lenjingrada sa službenog putovanja, negde posle zemljotresa. Bio je u obliku malog okruglog spomenika sa otvorom u sredini. Čuškopek. Tako smo ga nazvali zbog funkcije – pečenja paprika, odnosno paprike, jer je u otvor mogla da uđe samo jedna. Za dva minuta, kao iz katapulta, izleće paprika. Reš pečena. Normalno, kao desetogodišnje dete, bio sam fasciniran tehnologijom procesa. Sledećih nekoliko dana, na radost majke i komšinice Vere, stalno sam pekao paprike, okupiran tim čudom neviđenim. Sve dok jednog nedeljnog jutra nisam upitao oca: – A zašto nema dva otvora? Jedva je dočekao to pitanje. Odmah je počeo da mi crta (u to vreme, bio je jedan od glavnih u urbanističkom timu za postzemljotresno, “obnovljeno” Skoplje) kako bi trebalo da izgleda novi, savršeniji čuškopek. Prema zamisli mog oca, naprava bi bila izrazito vitka i sa više otvora. Sa istom potrošnjom električne struje, peklo bi se pet, možda i više paprika.

Od tog dana, moja opsednutost čuškopekom je počela da malaksava. Ubrzo sam ga tretirao kao neprovokativno parče kuhinjskog dekora, pored drvene kutije za hleb i sifona za sodu. A upravo tada, u našu kuću je ušao – toster.

Danas, posle skoro pola veka, još uvek čuvam stari čuškopek u podrumu. Može da se iskoristi kao eksponat u nekom sledećem performansu o ekspresnoj tehnološkoj istoriji druge polovine XX veka. Lepo bi stajao pored, na primer, nekog kompjutera 286 (sa onim, kako se ono zvao, programom za pisanje… e da, chi-writerom).

DVOJNIK

Okrenuh se ka bratu. Njegovo ravnomerno disanje umiri me za tren. Spavao je mirno, sa licem ka meni i rukom ispod jastuka.

Skliznuo sam sa kreveta i kroz poluodškrinuta vrata provukoh se napolje. Začudilo me je koliko je osvetljeno, kao da su po drveću zakačeni fenjeri.

Onda, začuh ječanje. Zapravo, više nalik na glasno stenjanje. Zurio sam u svetlu noć.

Do mene ponovo dopre ječanje – dolazilo je sa leve strane dvorišta, iz ugla kod bora. Sada je zvučalo slabije i bespomoćnije, kao dozivanje bolesnika.

Zaboravljajući na oprez, približih se boru. Među njegovim donjim, širokim granama ležao je čovek. Bio je to moj brat.

Nagnuh se nad njim, položivši dlanove na njegov grudni koš.

Pažljivo ga podigoh i krenuh prema kući, dok mi je njegov isprekidan dah palio obraz. Spustih ga na krevet, onako kao što je najčešće spavao, licem okrenutom meni i sa rukom ispod jastuka. Sa olakšanjem izdahnu i zatvori oči.

Lepo sanjaj, mili moj brate.

S makedonskog preveo autor

Erbez Nedeljko

Između istočnoga i zapadnog krsta (križa) nevidljiva je, eterična crta, granica od zraka i tamjana, koja tako stoji već tisuću godina. Granica u duhu. Što je zračnija, to biva krvavija.

Između Svetog Mihovila i Svetog Mihajla nikada nije podignuta ograda. Tek crta, kao ravnalom povučena, između latinice i ćirilice, lijeve i desne strane zamišljenoga Božjeg lica. Duž te crte, uže od groba, duž ničije zemlje između mrtvih sarajevskih katolika i mrtvih sarajevskih pravoslavaca, povremeno netko posadi stabalce, e ne bi li granici dao vidljivi oblik i mjeru. Ali svejedno, eterična crta ostaje ista, granica od tamjana i zraka, kakva je već tisuću godina. Granica u duhu. Granica u krvi.

Tako slikajući grobove uz granicu pogled mi pređe na drugu stranu.

“Erbez Nedeljko

rođen 1927.

poginuo u skopskoj katastrofi 1963.”

A onda sasvim u dnu:

“Spomenik podiže supruga sa djecom.”

Lijevo od natpisa Nedeljkov fotoportret u crnome mramoru, tehnika moderna i česta u nadgrobničkoj arhitekturi iz vremena njegove smrti: odijelo, košulja i kravata, tanki brk Clarka Gablea.

Činjenica da je navedena okolnost njegove smrti, a onda i to što je zemljotres zamijenjen hiperbolom katastrofe, svjedoči o epohi u kojoj se sadašnji trenutak mogao mjeriti s vječnošću, pogibija ljudi u Skopju 1963, s bezvremenošću u kojoj će slučajan grobljanski šetač naići na Nedeljkov grob.

Od sada pa do kraja vijeka njemu je trideset i šest.

Ne počiva u miru, ne čeka čas uskrsnuća svojega.

Udarnik, radnik, pregalac.

U samačkom grobu u koji više nije ukopan nitko.

I ne zna se gdje su mu danas supruga i djeca.

A niti koliko je djece bilo.

Erbez Nedeljko, prvi do mrtvoga katoličkog svijeta.

Predziđe hrišćanstva.

Carinik odlutalih šetača.