Imaginarni prijatelj/31

Slavenska boginja proljeća i mladosti. Krajem svake zime ona se na život i smrt bori sa svojom suparnicom, boginjom zime Moranom. I nekim čudom svaki put pobjeđuje. Ljudi se unose u njihovu borbu. Na otkinutim rano propupalim granama drveća prenose Vesninu lutku, a Moranu spaljuju ili je utapaju u ledenim vodama, u rijekama koje protječu kroz vrbike. Ako se jednom dogodi ta nesreća da Vesna ne pobijedi Moranu, zima će pomoriti sav svijet. Davna su vremena, Slaveni su jedan nekristijanizirani narod, žive od primitivne poljoprivrede i lova, ovisni o godišnjim dobima. Zimi uglavnom gladuju. Vesnu dočekuju na izmaku životnih snaga. I svaki put se raduju kad ona ubije Moranu.

Bliska je ljudima. Boginja s osobinama koje su, smatraju oni, svojstvene svakoj pravoj ženi. Ili svakoj koja je visokoga nama. Ljubomorna je i osjetljiva na suparnice. Zaokupljena uređivanjem, ponosna na svoju ljepotu. Voli kad joj se dive. Ali nije zla.

U njezinu se čast više puta u godini praznovalo. Najprije s mladencima koji su u protekloj godini sklopili brak. Na drugi se praznik Vesnu ukrašavalo cvijećem. I jedno i drugo Crkva je, ustvari crkve su prekomponirale u svoje proljetne svečanosti, vezujući ih za blagdan Uskrsa. Jaja su se, u Vesninu čast, bojala u crveno, i onda bi, tako obojena, simbolizirala Sunce. U čast bi joj pjevale Dodole, mlade djevojke, koje su tek prestale biti djevojčice, ukrašene vijencima poljskog cvijeća.

Vesni su bile posvećene lastavice, rode, kukavice. Kukavica u Slavena nije bila zloslutnica. A roda je bila ono što je i danas. Ljudi su se radovali kada bi im lastavica pod strehom svila gnijezdo. I onda bi je gledali iz prikrajka. Lastavica ne smije primijetiti da je gledate. Primijeti li, odletjet će na drugu stranu, da vas zavara. Ona je uvjerena da drugi ne primjećuju njezino gnijezdo. Laste su bića diskrecije. Tamo gdje ima lastavica, obično nema tabloida.

Vesnino ime često se i rado davalo kćerima, sve do posljednjih vremena, koja su nastupila osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Tada se prestaju rađati Vesne, ali se s vremena na vrijeme začudo rodi poneka Morana. U mome gimnazijskom razredu bile su dvije Vesne, plava i crna. Jedna se prezivala Stojanović, druga Tomić. Vesna Tomić je za onu posljednju mirnodopsku novu godinu poginula u prometnoj nesreći, čini mi se negdje na Igmanu. Živio sam u istome gradu, ali sam nekim čudom za njezinu smrt doznao s dvadesetak godina zakašnjenja. Sve to vrijeme za mene je bila živa.

Za Vesninih obreda vjernicima bi davali ljeskov pupoljak da ga progutaju. Rodit će lješnjaci, godina će biti rodna, narod će biti zdrav. Oko Vesne širili su se mirisi zemlje, livade, cvijeta, mirisi zdrave i bogate zemlje. Bilo je to davno, davno, u historiji našega svijeta. Kao što su davno, davno, u mojoj privatnoj gimnazijskoj historiji. Između privatnih životopisa i životopisa jedne civilizacije razlika je u doživljaju vremena. Ono što je čovjeka stoljeće, to je za civilizaciju milenij. U djetinjstvu svijeta iste su tajne, misteriji, mutna i strašna čuda kao u djetinjstvu čovjeka.

Breza je Vesnino stablo. Moja prva rodica – najbliži mi rod, pošto sam bez braće i sestara – bila je Vesna. Danas leži u grobu pod brezom.

Nekadašnjem golmanu

Ono u čemu si bio jak
bile su visoke obrane između vratnica
ili očajnička istrčavanja
u noge centarfora sjurenog u mrežu.
Protekle su tolike godine a refleksi
bit će da su malo usporeni, ali ti, baci se
bez straha, daleko baci
tu podmuklu loptu, odbij ju
pesnicom ili se protegni
cijelom svojom dužinom pa ju skreni
u korner vrhom prstiju,
uostalom radi ono što znaš,
obrani.

Istomu

Sad kad ti je lopta u rukama
ne zadržavaj ju previše;
znaš bolje od mene
da s golmanove točke gledišta
lopta je dobra samo kad je daleko
od jedanaesterca, dakle
učini par koraka i zamahni
svom snagom svoga tijela.
Prati joj putanju, zamišljaj
da je na sapima kao Münchausen,
tamo gore visoko, iznad kruga na sredini
terena, daleko, daleko od podmuklih udaraca,
od žestokih okršaja, od namjernih
prekršaja, od izopačene igre.

Jednome beku

Popustila ti je pribranost
piljeći u mnoštvo na tribinama
ili si možda mislio na svoj povučeni život,
mnogo gori od ove smušene obrane,
velike rupe, rupetine
_______________________a on,
munjevito desno krilo,
za koga znaš da mu ne smiješ ostaviti prostor,
nego ga pomno čuvati,
preduhitrit ga
bio je dovoljan iznenadni

preokret nasuprot
i evo ga pred tobom
lopta na nozi, ubojitom
fintom izbacuje te iz ravnoteže
i odmah šutira:
hladan šut punom nogom
u donji kut i eto gola…

A onda evo i ti
napuštaš svoju zonu, prelaziš
crtu sredine terena
stišćeš zube, napreduješ u napad,
išćeš loptu, ideš u dubinu
i trčiš u sredinu:

neka netko za te poravna račun.

Preveo i priredio Tvrtko Klarić

Imaginarni prijatelj 30

Samoubojstvo je šezdesetih godina bilo velika književna i filozofska tema. Pod utjecajem filozofije egzistencijalizma i njezinih proznih i pjesničkih promotora, među kojima je publici najatraktivniji bio Albert Camus, samoubojice su na neki način ušle u modu. Nekolicina nesretnih slučajeva, recimo prometni udes mladoga holivudskog glumca Jamesa Deana, u čijoj se dramaturgiji ili izvedbi moglo naći samoubilačkih elemenata, pridonijeli su ovome trendu. Zanimljivo je da se o samoubojstvima naveliko govorilo – pa se onda, valjda, naveliko i samoubijalo – u isto vrijeme kad i o slobodnoj ljubavi.

U Alanu Fordu, stripu koji je u mnogo čemu bio svojevrsni komentar šezdesetih – pošto su Magnus i Bunker i bili djeca šezdesetih – jedan od epizodista je i samoubojica. Očajnik intelektualne fizionomije, s naočalama crnih rožnatih okvira, još jedan tipični egzistencijalist, neuspješno se pokušava ubiti. Obično prekida glavnu radnju priče, pojavljuje se negdje u drugome planu ili trećem planu, kako pada s nebodera ili na neki drugi način nastoji prekratiti svoj besmisleni život.

O njemu se više ništa ne saznaje. On je jedan od onih likova čija osobna povijest nikada neće biti ispričana. Ili je, možda, ta povijest izbrisana, možda se pretvorio u osobu bez biografije, predugo nastojeći da se ubije.

Samoubojstvo je katkad impulsivna reakcija na život, iako je češće dugo i pomno planiran čin. Ali svako se samoubojstvo, pa čak i ono neuspjelo, čak i ono lažno, koje služi samo da okolinu upozori koliko je čovjeku teško, svede na onaj jedan trenutak u kojem čovjek svoj život prevodi u smrt. Tako je to kod svih, osim kod njega. Kod Samoubojice iz stripa.

U jednoj epizodi Alan Ford ga u nekoj jurnjavi zatiče kako sjedi na ogradi mosta i oprašta se sa životom. U jednom od onih svoji dugih samosažaljivih lamenta izgovori i to da je promašen slučaj, koji ne zaslužuje da živi. Oko sebe je vezao konopac na čijem je drugom kraju nakovanj. Biva, kad skoči da sigurno potone.

Alan ga, međutim, ljubazno upozori da je na tom mjestu voda jako plitka i da će se, skoči li, samo dobro ugruvati. Nego, neka pođe još malo nizvodno, tamo je dubina i po pet-šest metara. Na što mu Samoubojica ljubazno uzvrati: “Hvala, mladiću. Topla riječ djeluje kao melem za kandidata smrti.”

Život je paradoks. Čovjek živi da bi jednoga dana umro. I u tome drugog smisla nema, osim odlaganja smrti. Poigravši se sa svojim junakom, Magnus i Bunker su s gotovo lirskim zanosom opjevali taj paradoks. Čitatelj se, naravno, smije i pamti Samoubojičine replike, koje će zatim koristiti u svakodnevnim razgovorima, na školskim hodnicima i po birtijama. Kraj je sedamdesetih, pa osamdesete, vremena kada su slobodna ljubav i samoubojstva već ostali iza nas. Ali život je i dalje paradoks, koji se ironijom najuspješnije brani.

Za Samoubojicu iz Alana Forda samoubojstvo nije dugo planirani trenutak. Za njega je samoubojstvo način života. I njegovo ispunjenje. Ni po čemu drugom neće ga pamtiti, osim po tome da se stalno pokušava ubiti. Je li to sreća ili je nesreća? Iako on nikada ne ostvari svoju jedinu životnu ambiciju uspio je u nečemu za čime teži čovjek otkako je sišao s grane i uspravio se. Besmrtan je.

Renoviraju tuzlansku autobusku stanicu.
Biće lakše proći pored mjesta gdje je hvalisavi otac
s proljeća devedeset druge, sav sretan, zadnji put
ispratio studenticu u Sarajevo. Na uho šapnuo je
kondukteru: To je torba moje kćerke…samo da
diplomira! Više se nisu vidjeli. Ona nije diplomirala,
otac umro je od tuge srca.

Nakon što renoviraju autobusku stanicu biće lakše
proći pored perona gdje je dječak iz Srebrenice
tukao devedest sedme mladju sestru a ona se nije
branila. Njega je opravdavala mati: Ne voli, draga
ženo, ženskinje! Ne podnosi! Neka ne liči na sebe
kada je konačno renoviraju, tuzlansku autobusku
stanicu! Da više ne zatvaram oči kad kraj nje prolazim.

Imaginarni prijatelj/29

Das ist Walter, prvi album Zabranjenog pušenja, godina 1984, “Abid”, treća pjesma na A strani, trajanje: 3,44 min.

Tipična žanrovska scena iz televizijskog dnevnika u to vrijeme. Lutajući reporter s mikrofonom i kamermanom prilazi kanalu, jednom od onih kakvim su bile prokopane sarajevske ulice u sezonama 1982. i 1983., obraća se radniku, koji je u blatu do uza vrat, saznajemo da se zove Abid, i postavlja mu pitanja koji se tiču njegova posla.

A može biti i da se radi o slučajnom prolazniku, koji prelazi preko daske s jedne na drugu stranu kanala, koji pod nogama ugleda komšiju Abida, pa ga pita što tu dolje radi. Iako, ovo je, ipak, manje vjerojatna i uvjerljiva mogućnost, jer obraćanje “Abide, reci nam de”, koje se kao inkantacija ponavlja iz scene u scenu, ima smisla jedino ako je rečeni slučajni prolaznik, recimo, sa ženom. Ali i tada je u tim riječima višak ceremonijalnosti. Tako da je bolje da ostanemo pri tome da je priča s Abidom ispričana u dnevniku Televizije Sarajevo.

Abid je proleter iz doba pred konačno odumiranje radničke klase. Ciničan je prema vlastitom položaju i prema povijesnom zadatku koji je pred njega stavljen. A taj je da s tisućama drugih abida prokopa cijeli grad, da u svaku uličicu i sokak dođu plinske instalacije, “da bude gasa za sve/ sve u sklopu akcije/ zaštite naše okoline”.
Plinifikacija Sarajeva provedena je u sklopu priprema za Olimpijske igre, praćena samodoprinosom (“dva posto od svake plate”), koji je, naravno, kao i svaki put izglasan na referendumu (“niko od nas nije rekao ne”), uz moćnu propagandnu kampanju, provođenu u novinama i na televiziji, za vrijeme koje se naročito naglašavao ekološki aspekt ovoga grandioznog projekta.

U vrijeme dok se sve to događa, ulice su stvarno raskopane, na sve su strane kanali, grad u blatu od one ružne žute ilovače, Zabranjeno pušenje na koncertima izvodi pjesmu o Abidu. Bez ikakvog povijesnog odmaka priča se pripovijeda u trenucima kada u zbilji još nije ni dovršena. Abid postaje junak prije nego što se stigao oprati od sarajevskog blata. Likovi iz fikcije pripadaju prošlosti ili budućnosti. Sadašnjost je obično trenutak koji je u priči neuhvatljiv. Osim u ovako neobičnom, skoro jedinstvenom slučaju kakav je Abidov. On je, vrlo vjerojatno, i posljednji junak radničke klase u cjelokupnom našem imaginariju. I dobro je svjestan svog položaja (“Sarajevo, najmiliji grade/ u tebi me mnogi rade”), lišen onih ideala koji su vodili udarnike iz nekih ranijih vremena ili koji su, preciznije rečeno, vodili pripovjedače iz tih vremena.

Reporter ga s pozom zabrinutog optimiste pita “hoće li biti bolje za godinu-dvije”, na što mu Abid odgovara cinično, prigodnom parolom: “Sarajevo, najmiliji grade/ sagradićemo te do Olimpijade” (poslije će u kasnijim izvedbama, a onda i na ploči objavljenoj na proljeće poslije Olimpijskih igara, riječi “sagradićemo te” biti zamijenjene riječima “sagradismo te”).

U pet pitanja i odgovora i u jedva nekoliko stotina riječi ispričana je priča o radniku, koja bi se mogla razviti u pripovijetku ili u roman. Pripovijetka o Abidu ostala bi u 1982, u jednome mokrom i blatnjavom februarskom danu njegova kopanja. Roman o njemu povezao bi dva vremenska toka i dvije ideologije. Cinični radnik iz 1982. trideset i četiri godine kasnije vjernik je i nacionalist, uvjeren da je dolje u kanalu bio njegov narod, da je gore, po čistoj cesti, gazio drugi narod. Cinik je opet postao idealist.

Voda (jedan od mogućih razloga za trovanje Skoplja)

Posle samo jedne umetnute rečenice, ili reči, pacijent se otvara kao holandska brana, samo od psihijatra zavisi kako će da vodi dalji razgovor. Mladić, dobi od 25 godina, ima još nekoliko ispita do diplome na arhitekturi, ali se u poslednje vreme sve više povlači u sebe, odgovara jednosložno ili ćuti, neprestano je pred kompjuterom, retko se kupa.

– Možda je postao internet zavisnik, kao većina njegovih vršnjaka. Danas su mladi takoreći zamenili živi kontakt sa onim preko ekrana – psihijatar umiruje zabrinute roditelje.

Na seansi, mladić, stasit i simpatičnog izgleda, odgovara šktro, ali logično.

– Baš mi je smešan taj filmski stereotip iz psihijatriske ordinacije – kaže dr. Ognjen – kao, pacijent leži na kauču, lekar sedi do njega i povremeno gleda na sat, još koliko ima vremena do kraja. Smešno! Ti kao lekar treba da imaš stalan kontakt oči u oči sa pacijentom, njegov pogled govori mnogo i daje ti znake kako da usmeriš razgovor. A on je imao, kako da kažem, fiksiran i prazan pogled. Gledao je u mene, naizgled usredsređeno, a zapravo me nije gledao. Zato sam počeo sa najopštijim temama: za koga navija u tenisu, za Federera, za Đokovića ili za Nadala, koliko ispita mu je ostalo do kraja i slično. Mladić je bezvoljno odgovarao: tenis ga ne zanima, a i bilo koji drugi sport iako je kao dete igrao fudbal, ali su ga uvek postavljali za golmana; ostalo mu je još nekoliko ispita, koji su mu najteži?, pitao ga dr. Ognjen, ne znam, svi su mi onako, bez veze, pa koji ti je ipak najnaporniji?, ne znam, teorija arhitekture, beton i armirani beton…

– A internet, da li ga koristiš? Pretražuješ Fejsbuk? Komuniciraš putem skajpa?

Mladić je ćutao. Ali dr. Ognjen primeti kako mu u pogledu zažarila iskra: – Ja… ne koristim internet onako… kao drugi… ja znam kako me ne može otkriti…

– Da te ne otkrije?

– Ja… ja posmatram unutrašnjost sveta… ono zadnje. Koje je sakriveno iza laži – odlučnije i glasnije izreče mladić – ali ljudi pojma nemaju. Piju, kupaju se, ne misle ništa. Ne znaju da voda… – i tu kao da se trže.

– Šta to ne znaju? (Aha, “voda” je reč!).

– Ima života na drugim svetovima. Postoje. Nije prazno. Ljudi nisu u stanju to da vide, ali ja znam. Da to nešto dolazi tu da se naseli. Ali mu ljudi smetaju pa mora da ih istrebi.

– Šta ti je to nešto?

– Pa to! Živi, širi se pod zemljom. Sazidao je podzemne gradove, ulazi unutra kroz nevidljive kratere, kreće se kroz hodnike koji se ukrštavaju, što znači da je gradilo veoma dugo.

“Počeo je da govori kao student arhitekture”, pomisli psihijatar: – Znači to, Nešto, odavno postoji tu, među nama, ali ga mi ne možemo videti.

– Pa nije budala da nam se pokaže – kiselo se osmehnu mladić – To samo dejstvuje protiv nas. Iz daleka.

– Kako?

– Pa tako, truje nam vodu. Voda je otrovana zamljotresima, zracima koji udu pod zemljom, hodnicima tog Nečeg.

– Znači, od zemljotresa.

– Ne zbog zemljotresa – objašnjava mladić – nego posle zemljotresa. Iskoristilo je paniku, zbunjenost, neorganiziranost koja je zavladala među ljudima i tada je otrovalo vodu. A ono je dole, ispod zemlje. To nešto vrlo dobro zna kako se kreće voda, kako se formira. Pri ruci mu je. Zato se sada svi trujemo, ali najviše deca i mladi.

Mladićevo lice i telo se zgrči. Dr. Ognjen zna da bi uskoro moglo da dođe do eksplozije. Pri sledećem susretu, popričaće malo o tuširanju, o nekim događajima iz detinjstva, o odnosu sa ocem, pukovnikom u penziji. Ne sme da se žuri sa tretmanom. Kako se to mladić identifikovao sa žrtvom velikog diktatora Nečeg? Ostavljamo to za naredne seanse.

– Dobro – reče dr. Ognjen – a koji ono ispiti su ti ostali na fakultetu?

Mladićev pogled se isprazni. Zurio je u psihijatra kao da ga ne konstatuje. Posle duge minute pause, promrmlja: – Vodovod… Vodovod i kanalizacija…

G-đica M.  

– Nastojim, pre svega, da doprem do pacijentove tajne, a onda je razotkrivamo zajedno. Ma koliko je ponekad teško – kaže dr. Ognjen. – Na primer, u slučaju gospođice M., tu je trebalo da se razotkrivaju slojevi.

Pacijentkinja, gospođica M., još je uvek privlačna intelektualka srednjih godina, bujne, čiste kose, kao da je tek oprana, sa osmehom koji miriše na kaladont, diskretno našminkana; jednom rečju, ostavlja utisak da posvećuje posebnu pažnju svojoj telesnoj higijeni. Dok se rukuju, dr. Ognjen primećuje nešto što ne odgovara njenoj otmenoj pojavi – grudni koš pacijentkinje je kruto ispravljen, a grudi, inače lepo oblikovane i podignute, neprirodno isturene. I kad sedi, zadržava isti stav, samo što gornji deo tela, od vertikalne ispravljenosti, pada malo ukoso ka sagovorniku, kao da bi htela da se doiskaže ili da uzme nešto sa stola. G-đica M. je od onih niskih žena koje su uvek istrajnije od onih viših u držanju uspravnog stava.

– Glava… me boli. Tako, odjednom. Razumete li? – žali se ona, dečijim glasom, mazeći se.

Gospođica M. je poznata među svojim prijateljima kao osoba koja je uvek spremna da pomogne. Ume da se ophodi u društvu ljudi različitih profesija i karaktera, samo da su viđeni u skopskim krugovima. Ranije, više puta su je spominjali njegove kolege, posebno dr. Ilija, dermatolog. Ona bi ponekad, uz stidljiv osmeh, prihvatila njihov poziv, da im se pridruži, sredovečnim pajtašima u “Krugu” ili u “Deusu”, dok su oni naručivali viski, pila samo ceđenu narandzu ili limunadu. – Trudili smo se, pred njom, da izgledamo što manje pijani, i kad smo bili mortus. Bilo nas je sramota, jer ona neosporno nosi nešto otmeno u sebi.

Sa druge strane, kao svojevidna mecena, ona je inspirisala redove mladih i mlađih muških pisaca, slikara i kolumnista, koji su je spominjali, opisivali i slikali u svojim tvorevinama.

– Zaista ne znam, ali ova glavobolja je nepodnošljiva, strašno je neprijatna… a mogu li nešto da vam priznam? Malo mi je nezgodno, ali vama, kao lekaru, mogu reći…

– Da, recite.

– Pre nego što ću doći kod vas… pokušavala sam da se izlečim vitaminima i baralginima, mislila sam, proći će, ali, znate, i ranije sam imala slične neprijatnosti, nisam mogla da zaspim, pa sam uzimala pola leksilijuma, a izjutra sam bila, kako da vam kažem, malo zanesena, imala sam vrtoglavice pri ustajanju… i evo me sad tu.

“Šteta što se ranije nismo poznavali”, pomisli dr. Ognjen sa simpatijom, ali odmah se trže i postavi pitanje, što je moguće neutralnije: – A kad vam se obično javljaju migrene?

Ona desnom rukom podiže pramen nežno dodirujući čelo: – Najčešće kasno noću, pre nego što ću leći… Eto, u subotu mi se javila. Iako sam imala predivan dan. Bila sam u MOB-u, na koncertu za klavir i orkestar Rahmanjinova u izvedbi Tagamušija. Zaista moćno. Znate, ja se mnogo radujem kad je koncert filharmonije, opera, a tek gostovanja. Tamo, na pauzi, posle prvog čina, a nekad i na drugoj pauzi, susrećem fine, kulturne ljude, drage prijatelje koje inače ne mogu da sretnem u ovom gradu. Svi izbegavamo centar, iz poznatih razloga… ali se susrećemo na ponekom kulturnom događaju za koji unapred znamo da oni drugi neće doći…, ne dolaze, verujte mi – i pogleda ga uz naivno zaverenički osmeh.

– I šta ste radili u subotu?

– Ali ne, kažem vam, imala sam predivno veče. Na pauzi sam se videla sa nekoliko dragih prijatelja i vreme je prosto proletelo, toliko smo se raspričali i smejali. Čak, da vam kažem, zamalo pa da zakasnimo na drugi čin. Složili smo se da produžimo razgovor posle koncerta. Ali, bila je gužva, velika gužva na izlazu, i izgubila sam ih, te nismo završili razgovor… a posle, zujalo mi je u ušima.

– Zujalo vam je?

– Ali ne, naprotiv, muzika je bila divna. Tagamuši je bio fantastičan… Ali kiša…

– Kiša?

– Pa da, baš na izlazu, posle koncerta. Stuštilo se, odjednom, kao što zna u Skoplju. U ovom gradu, nekad je pakleno suvo, čini ti se, sve će se stopiti od tolike toplote, da će sve ispariti, sa svim zgradama, spomenicima i asfaltom. I onda odjednom, pljus, grmi, seva. Nebeski zvučnici. Zar nije tako doktore?… Nezgodno… Znate, blizu pozorišta više nema pravog parking kao ranije, svugda se nešto gradi, nešto ruši, te su se ljudi rastrčali, ko pre da stigne do svog auta, a meni je još zujalo od muzike. I tako, nisam imala sreće da me neko od prijatelja vidi u tom metežu, inače znam, odmah bi pritrčali da mi ponude prevoz… Svi su se negde izgubili, samnom je ostalo samo nekoliko nepoznatih ispod trema Opere, a napolju je lilo kao iz kabla… Ali ne, nije me bilo strah, nego sam pomislila, šta sad da radim, na ovoj kiši, ostala sam na slepom koloseku… I, pozvala sam taksi preko mobilnog, došao je neki Trajče, veoma ljubazan čovek. Kad me je povezao kući, pričala sam mu kako je bilo lepo na koncertu, a on mi reče, inače je tehnološki višak, radio kao inženjer u “Treski”, kako voli muziku i da je putnicima puštao Dzez radio i klasiku… I tako, fino smo se ispričali i on me je dovezao kući. U međuvremenu, i kiša je prestala, znate kako to biva u Skoplju… Ta kažem vam, sve je bilo u redu, samo me pred spavanje zabole glava, teška migrena… A kiše nestade…

S makedonskog preveo autor

Tijan Sila, Tierchen unlimited. Kiepenheuer und Witsch, Köln 2017

Teza koju u raznim varijacijama zastupam već duže vrijeme jest da je bosanskohercegovačka književnost kao takva prepoznatljiva prije svega sa svoje hibridnosti (ili sinkretizma – termin što ga je preferirala Nirman Moranjak-Bamburać). Ako je to bilo i više nego očigledno u doba jugoslavenskoga jedinstva (nelagoda nacionalno orijentiranih povjesničara književnosti prilikom svrstavanja bosanskohercegovačkih autora i autorica dostatan je dokaz tomu), postalo je još očevidnije nakon raspada zemlje i stvaranja književnoga korpusa u egzilu. Spisateljice i spisatelji koji su Bosnu i Hercegovinu napustili u različitim uzrastima tokom rata, nastavili su (ili započeli) književnu djelatnost u novim sredinama pri tome birajući različite jezične opcije. Aleksandar Hemon djeluje bilingvalno – pišući neliterarne tekstove na srpskohrvatskom a literarne (koji su neosporno važniji) na engleskom, Semezdin se Mehmedinović odlučuje za bosanski, dok Saša Stanišić (koji je bio znatno mlađi od spomenute dvojice u trenutku napuštanja zemlje) ostaje monolingvalno vezan za njemački, a srpskohrvatski prodire u njegove tekstove tek u vidu folklornoga kolorita.

Nova figura bosanskoga porijekla na njemačkoj književnoj sceni jest autor koji je svoj roman prvijenac objavio pod pseudonimom Tijan Sila. Kao trinaestogodišnjak izbjegao je s obitelji iz Sarajeva, nastanio se u Mannheimu, studirao u Heidelbergu i definitivno boravište pronašao u Kaiserslauternu što ga čini, s berlinske centralističke točke gledišta, egzotičnijom figurom nego njegovo izvorno balkansko prebivalište. U svijesti je njemačkih stereotipa Kaiserslautern prisutan tek kao najmanji grad s prvoligašem (doduše danas ni to nije slučaj 1. FCK tužno prebiva u zlatnoj sredini druge lige). Sila će unatoč tome u intervjuu za TAZ reći da je Pfalz (provincija u kojoj se nalazi Kaiserslautern) cooler. Na pitanje novinara „cooler nego što?“, odgovorit će „nego Heidelberg – ovdje ima punkera.“ Zaposlen je kao nastavnik njemačkog u srednjoj stručnoj školi i potpuno je integriran u sredinu koja ne odgovara predodžbama o kozmopolitskim mjestima kao idealnim sredinama za spisateljski rad. Kaiserslautern je sve drugo od metropole. Multikulturalizam je u njemu određen gastarbajterima a neonacisti su teško snošljiv ali nužan dio svakodnevice.

U takvoj je sredini smještena radnja ovoga romana o čijemu nastanku valja ispričati još jednu zgodnu anegdotu. Godina je 2006. Silin je roman završen, nedostaje mu samo prolog, neposredno pred polaganje državnoga ispita šeta Hedielbergom i u izlogu jedne knjižare vidi roman Saše Stanišića Kako vojnik popravlja gramofon. Vraća se kući, odlaže rukopis u ladicu i počinje razmišljati o koncepciji novoga: „Nisam htio biti Bosanac koji trči za vlakom koji odmiče i ubacuje se u njega.“ Rezultat je toga odbijanja roman koji se pojavio deset godina nakon Stanišićeva. Roman je to koji doista ni u čemu ne slijedi pripovjednu shemu svoga tako uspješnog prethodnika. Tematska su preklapanja jasno prisutna, ali se upravo u njihovome pažljivom iščitavanju može prepoznati trud da se bude drukčiji. Kako bih odao priznanje tome trudu, više ga neću podvrgavati nikakvim usporedbama s Vojnikom.

Centralni je lik romana bosanski izbjeglica u Njemačkoj koji retrospektivno, ali bez težnje ka linearitetu, rekonstruira ratne dane u Sarajevu i povezuje ih s novostečenom njemačkom svakodnevicom. Ona se pokazuje sve prije negoli konvencionalna. Roman počinje in meidas res, scenom u kojoj pripovjedač bježi iz kuće svoje djevojke nakon što ga je divljački pretukao njezin brat – neonacista. Cijeli će se roman, da prejudiciram, vrtiti oko te teme: pripovjedač će se zbližavati s djevojkama čija su braća članovi tvrdog nacističkoga jezera. Svi će oni, kao dobrovoljci, otići u Bosnu i tamo poginuti. Naravno, priča se samim tim odmiče od realnosti i prelazi na područje ironijskoga otklona od nje. Logika se naracije narušava svjesno, upravo s ciljem subvertiranja klasičnih klišeja povezanih s submitologijom emigrantske književnosti.

No ovim se otkloni od ustaljenih recepata ni izbliza ne iscrpljuju. Vjerojatno je najupečatljiviji onaj koji se odnosi na najboljeg pripovjedačeva prijatelja – i jedinoga Bosanca u njemačkoj sredini – Šemsu. Šemso se razlikuje od pripovjedača zato što nije izbjeglica, već gastarbajtersko dijete. No ono što ga čini paradoksalnom figurom jest njegova pripadnost neonacističkoj sceni, i to u liderskoj poziciji. Pripovjedač taj uspjeh motivira Šemsinom enormnom fizičkom snagom koju upotrebljava s iznimnom brutalnošću. Njegove su veze s bivšom domovinom labilne, jezik mu je „gastarbajterski bosanski“. Integracija u „negativnu Njemačku“ je uspješna, ali je socijalna vrijednost toga uspjeha mala.

Kao svojevrsna se protuteža sirovome i surovome Šemsi formira policajka Sarah koja je jedna od onih žena čiji je brat poginuo kao neonacista u Bosni. Njezina je prednost u odnosu na bosanskog gastarbajtera kontrolirana upotreba sile. Sarah je pripovjedačeva prijateljica od njegovih prvih emigrantskih dana. Ona je ta koja štiti nesigurnog dječaka u prvim koracima na tuđem tlu. Poput Šemse, i ona je konstruirana shematično. Svjesni Silin postupak shematiziranja zamišljen je i sproveden kao odmicanje od realizma kojega se mora promatrati kao nužnu matricu autobiografski orijentirane egzilantske proze. Upravo takva izbjegavanja realizma raspršit će sumnju da bi se u Tierchen unlimited moglo raditi o autobiografskom tekstu. Sila se, dapače, uklapa u snažnu struju autofikcionalne proze koja nedvojbeno dominira bosanskim pismom o/u egzilu. Autofikcija doista i jest najmanje neugodan način pripovijedanja o traumatskim zbivanjima. Stoga je i u njegovom slučaju taj izbor i više nego opravdan.

Oslobađajuća uloga autofikcije vidljiva je i na drugoj tematskoj razini romana – onoj u kojoj se pripovijeda o zbivanjima u opkoljenom Sarajevu i bijegu obitelji iz njega. Ipak taj dio romana ne nosi uvjerljivost ravnu onom „njemačkom“. U ovoj se prosudbi može kriti i subjektivni stav kritičara koji prati diskurzivnu razradu opsade u „izvornoj“ bosanskoj književnosti. Najnoviji iznimno uspjeli tekst koji pripada žanru „literature opsade“ (R. Nicolosi) jest Kad sam bio hodža Damira Ovčine. U takvome okružju Silin roman pokazuje određene deficite koji se odmah izravnavaju kada se „sarajevski“ dio kontekstualizira u sprezi s „njemačkim“. Onda i fragmentarnost stječe unutarnju pripovjednu logiku koja se materijalizira, prije svega, u nelinearnosti oba dijela romana. Oni se smjenjuju bez vidljive motivacije, ali ih se promatrano u cjelini može skladno složiti, tako da harmoniraju jedan s drugim. Tek tada se in medias res početak pokazuje kao komplement na prvi pogled samovoljnih prelazaka iz jedne u drugu vremensku dimenziju pripovijedanja. Mjesto i vrijeme se miješaju, stvaraju čitateljsku nesigurnost ali istovremeno i povećavaju pažnju.

Sljedeći je moment u kojemu Sila doista trijumfira jezik. Superiorno vladajući njime, on nam omogućuje distanciranost od pripovjedača čiji se, često moralno opaki stavovi ili djelovanja, ublažuju tako što ga se formira kao svojevrsnog pikara, zahvaljujući porijeklu oslobođenoga od stega konvencionalnog ponašanja. U isto vrijeme, prijateljstvo sa Sarom služi kao balans kojim se uravnotežuje njegova paralelna kriminalna karijera. Jedna od najupečatljivijih scena u kojoj se pokazuje funkcioniranje pripovjedačeve neetičnosti jest njegova bespredmetna osveta dosadnoj i neurotičnoj sustanarki iz studentskoga doma, Karolin: „Karolin je crtala rado i na kuhinjskome je stolu imala raširen blok za skiciranje. Pri mojem povratku nije je bilo u domu i mogao sam bez opasnosti pogledati njezine crteže. Najčešće se radilo o portretima glumaca. U jednom me je momentu pritislo, ponio sam blok za skiciranje sa sobom na klozet gdje sam ga raširenog postavio na pod, pozicionirao se iznad njega, istisnuo jednu kobasicu i pustio je da precizno padne na blok. Pljaf. Onda sam bilježnicu odnio mirno i bez straha da će me netko pri tome vidjeti do Karolininih vrata i položio je ispred njih. Ni u kojem je slučaju nije smjela previdjeti.“ Je li tako odbojan čin adekvatna kazna za to što netko nekome ide na nerve? Jedva. U isto vrijeme teško pada pripovjedača nedvojbeno osuditi za to što je učinio. Ta djevojka je ipak bila davež (makar to saznali iz njegove perspektive). Kao izučeni germanista Tijan Sila odlično zna kako u pripovjedni tekst sa suvremenom tematikom integrirati njemačku inačicu pikarskoga romana, „Schelmenroman“ od kojih je najpoznatiji Grimmelshausenov Simplicius Simplicissimus. No na tome se njegovo majstorsko ne završava. Tierchen unlimited otvara bogatu budućnost jednom talentiranom pripovjedaču a pred izdavačima te prevoditeljicama i prevoditeljima s područja bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika je zadatak plasiranja ovog romana na Ex-Ju tržište.

Među papirima s dna ladice u dnevnom boravku je i ovo:

Rejc Javorka

Sepetarevac 23, Sarajevo

tel. 537-348

Predmet: Molba za dodijelu micelija

Molim vas da mi u svrhu ishrane domaćinstva odobrite dodjelu micelija gljive “bukovača”, radi uzgoja, pošto imam uslove za uzgoj.

U nadi povoljnog riješenja zahvaljujem se.

Sarajevo 23. 04. 1995.

Podnosilac zahtjeva:
Rejc Javorka

Molba je napisana na listu istrgnutom iz bilježnice velikog formata, crnom kemijskom olovkom. Tekst je, vjerojatno, od nekoga prepisan, pošto ni stilom, a ni gramatikom, ne sliči majci i njezinim zahtjevima, molbama i inim administrativnim obraćanjima. Rukopis je bez ikakve sumnje njezin, ali mjestimično izafektiran. Recimo, nije joj bilo svojstveno da tačke iznad slova i ili slova j piše u obliku kružića, što je ovdje učinila čak na četiri mjesta. Ostalih jedanaest tačaka i dvije dvotačke ispisala je na uobičajen način.

Ili je bila usplahirena, u jednom od onih svojih povišenih raspoloženja, karakterističnom za manijakalnu fazu pri bipolarnom poremećaju – od kojeg sigurno nije bolovala, jer nije padala u onu drugu krajnost – koja bi obično nastupala kada bi se našla u većem društvu ili u središtu nečije pažnje, ili je tekst prepisivala od nekoga tko je ucrtavao kružiće umjesto tačaka, pa se povela za tim. (Ovo bi, inače, bilo vrlo karakteristično za nju.)

Lako mogu zamisliti kako se ovo događalo.

Bila je na poslu, ili u nekom od svojih društava, koja su bila sve brojnija i raznolikija, među planinarima, kod Slovenaca, u Kulturnom društvu Cankar, u amaterskom pjesničkom društvu, na Radiju Vrhbosna, među računovođama i knjigovođama, i netko je tako spomenuo da su se u humanitarnoj pomoći pojavili miceliji bukovače. Samo treba podnijeti molbu, naravno ako imaš uvjeta za uzgoj gljiva.

A ona, eto, ima uvjeta.

Međutim, dok ovo piše, dok s nečijeg papira prepisuje obrazac molbe, majka zna da ona neće i ne može da uzgaja bukovače. Možda će predati molbu, ako je preda sigurno će otići po micelije i donijeti ih kući, ostaviti na taraci ili spremiti u špajzu – da u špajzi ostanu sljedećih dvadeset godina, gdje će se pretvoriti u neki sasvim novi oblik života ili smrti – ali prije će se dogoditi čudo kraja ovog i svih drugih ratova, prije će se Mesija vratiti na zemlju, nego što će ona učiniti i onaj najmanji trud da micelije primakne živome tlu i tako omogući da iz njih nastanu gljive bukovače.

Puna ideja i planova, prisutna u svakom razgovoru, vazda bi da prihvati dobru ideju – kao, recimo, to s bukovačama, pa zar njoj s onom opustjelom baščom u vlazi i zavjetrini nije baš potaman da sadi gljive i da se u ova ratna nedoba gljivama hrani, pa da joj još i pretekne za rodbinu i prijatelje, a možda će, da se našalimo, od tih gljiva i posao napraviti, pa da ih prodaje na Markalama, možda, zašto ne, to bi joj se bolje isplatilo nego ovo njezino računovodstvo; rado će ona pristati uz svaku takvu priču, pa je, vjerujem, tako došla i do ove “Molbe za dodjelu micelija”, ali kada se priča treba pretvoriti u zbilju, kada se neki plan zbilja dotakne njezinog života, kada bi morala nešto učiniti, nešto zadire u njezinu svakodnevicu, mijenja je i preobražava, ona u času gubi interes, odustaje; ili ni to nije prava riječ, ne odustaje ona, jer bi i odustajanje bilo aktivan čin, iziskivalo bi neku radnju, makar i negativnu; ona, dakle, ne odustaje, nego dolazi do kraja, tu je, u predaji molbe i u preuzimanju micelija, u pospremanju smeća u ladice, logični kraj svakoj njezinoj zamisli, svakom razgovoru s ljudima, svakom životnom planu.

Možda ću u nekoj od ladica koje još uvijek nisam pretresao pronaći prah mrtvih bukovača.

Ovdje bi, da može kako, pomogli forenzičari.

Iskusni kriminalisti, skupljači otisaka prstiju otisnutih prije četrdeset-pedeset godina.

Kemičari koji bi ispitali svaku tvar, prašinu ovog stana, od čega je načinjena.

Antropolozi, arheolozi i jedan psihijatar – ali neki kojeg nije poznavala, jer je sve psihijatre s kojima je razgovarala uspijevala izmanipulirati, pridobiti, pretvoriti ih u svoje prijatelje, a nijedan nije vidio što se na kraju dogodi s micelijima za koje je podnošena molba – da mi on, taj psihijatar, taj forenzičar među psihijatrima, istraživač potonulog Sepetarevca, pomogne da nađem odgovor:

Zašto je podnosila molbu za dodjelu micelija, ako je znala da neće nikad uzgajati bukovače?

Došlo je proljeće, posljednja je ratna godina, urijetko se puca, sune poneka mina i granata, ljudi ginu s mišlju da je već skoro došao mir, jer i jest skoro došao, svima je jasno, onima gore i ovima dolje, da je kraj ratu, samo treba naći način za njegov svršetak. Za svršetak rata u kojemu se svi moraju osjećati kao pobjednici, jer bez tog osjećaja neće biti mirni. Naš narod je znao započinjati ratove, oduvijek se znao ponašati u skladu s tom promjenom: od mirne i uređene svakodnevice u klanje, paljenje i istrebljenje. Ali kako iz rata preći u mir, a da ne bude poraženih i da ne bude osloboditelja, e to je nešto što se nije znalo, nešto za što su bili potrebni Amerikanci.

Ona je svakodnevno išla na posao. Stalno je bila po ulici, a onda po klubovima, društvima i kafanama – bilo je to zlatno doba kafane Imperijal, koju su otvorili ljudi iz Napretka, pa je tako nastao i vic da je Imperijal isto što i Dretelj: otvorili Hrvati, unutra sjede Bošnjaci – i u tom švrljanju po gradu i izbjegavanju Sepetarevca, hladnog, zapuštenog i pregaženog s tri ratne zime – počesto bi joj se događalo da se provuče između dvije granate.

Onda bi me nazvala, telefoni su već radili, pa mi govorila kako je, eto, sjedila s nekom konom, pa su se baš nešto o meni zapričali, i taman kad su htjele poći, palo joj na pamet: bona, znaš li da mu je izašla nova knjiga?, pa su pet minuta prohabetile o toj mojoj novoj knjizi, taman kad je tu na uglu krhnula osamdeset dvojka. Eto, biva, da se nije sjetila moje knjige, ili da ja tu knjigu nisam napisao, sad je ne bi bilo…

Bio sam sretan što je živa. I bio sam sretan što je takva. To ratno vrijeme, kada sam ja već otišao iz grada, a ona se morala sama snalaziti, bilo je za nju, paradoksalno, lijepo doba. Između ostaloga i zato što su razgovori, maštarije, planovi radi planova, molbe pisane na listovima iskinutim iz teke, bile pretežiti oblik civilnoga života. Ali dok su drugi tako živjeli, jer im rat nije dopuštao da drukčije žive, njoj je to bilo u naravi.

Kada je postala takva?

Ne znam, ali kada se u pismu od 6. juna 1972. Nono žali da u Drvenik još uvijek nije stigao novac koji im je ona, nakon Noninog odlaska iz Sarajeva, trebala telegrafski poslati – zato što se Nona plašila da cijelu Nonetovu penziju nosi sa sobom – ja prepoznajem svoju majku. Takva je, dakle, bila kad joj je bilo trideset, takva će ostati i kada bude dvostruko starija. Ništa se u njezinoj prirodi u međuvremenu neće promijeniti.

Otići na poštu i poslati novac u Drvenik isto je što i uzgojiti bukovače.

Na vrhu one moje ladice iz radnog stolića-ormarića, u kojoj su klikeri, mali šrafcigeri i sitnarija još iz mojih srednjoškolskih dana, nalazim gomilu pisama i razglednica koje sam njoj i Noni slao iz vojske (od 1. kolovoza 1984. do 20. rujna 1985.).

Razglednica Knina, datirana 1. rujnom 1984, ispisana plavom kemijskom:

Prije pet minuta sam potrošio zadnje dvije hiljade, a nemam više paste za zube, kreme za cipele, već deset dana se brijem istim žiletom, nemam sapuna, htio bih da jedem nešto slatko, kada budem izlazio u grad moći ću samo da gledam izloge, a ti si još prije osam dana čvrsto obećala da ćeš čim stigneš u Sarajevo poslati novac. Zar stvarno misliš da je onih sto hiljada, koje si mi dala, moguće razvući na deset dana? Samo tako nastavi! Nije mi ovde baš tako lijepo da bih se zajebavao sa novcem.

Miljenko

Sustiže me muka od nečega što sam odavno zaboravio. I kako već biva u ovoj selidbi koja se odužila, i odužit će se onoliko dugo, i u onoliko dolazaka u Sarajevo, koliko bude potrebno da se raščisti Sepetarevac, otvori i isprazni svaki ormar i svaka ladica, i svakoj stvari nađe njezino mjesto, opet mi se ono što sam već zaboravio vraća u sjećanje cijelo i nedotaknuto, a s njime i oni muka i teret koje sam osjećao dok to nisam – zaboravio.

Tih četrnaest vojničkih mjeseci – taj specifični spoj ludnice i zatvora, kakvim sam doživio boravak u JNA – bili su za mene mučni, povremeno i pakleni, ne zato što me je dopalo da služim na dva prilično neugodna mjesta, u Kninu i na Lastovu, nego i zato što sam veći dio tog vremena bio bez dinara u džepu, jer gotovo da nije bilo načina da se majku nagovori, natjera, ucijeni da mi šalje novac.

Nona se, dvije ili tri godine prije moje vojske, prestala baviti administrativnim poslovima – koji joj, uostalom, nikada nisu bili dragi – a od mog odlaska u vojsku više nije sama išla ni na pijacu, tako da od nje nisam mogao tražiti da mi šalje novac. Ali, zahvaljujući samo njezinim pritiscima, majka bi na kraju, ipak, odlazila na poštu.

Od nje u vojsku nisam dobio nijedan paket.

Od None sam dobio tri. Spakirana njezinim rukama, s njezinim rukopisom u adresi. Vjerojatno je s majkom išla i na poštu, da preda pakete.

Pamtim vojničku plaću: iznosila je četrdeset tisuća mjesečno. Da se ne brijem tupim žiletima.

Majka nije bila škrta. Na neki način je bila i brižna. Ali njezina se briga završavala na riječima i na svakodnevnim ceremonijalima samopotvrđivanja. Telefonirala mi je. Ne pitajući skoro nikad kako sam, odmah je izlagala kako je ona. Bila je zadovoljna ako sam dobro, ali nije bila u stanju bilo šta učiniti da budem dobro. Recimo, poslati mi novce u vojsku.

Tada je imala četrdeset i dvije godine – osam manje nego ja dok ovo pišem – bila je još mlada i jedra kao neke od žena koje vidim oko sebe i doživljavam ih mnogo mlađim. Pred njima je život. I pred njom je bio život, ali ona se predala. Ali ni predaja nije kakvom se obično zamišlja. Predala se onim najgorim unutrašnjim porivima. Bilo joj je svejedno što će se zbiti sa svijetom – i sa mnom kao dijelom tog svijeta, možda samo malo bližim nego što su joj bili Aljaska i aljaški dabrovi – bilo joj je samo važno da njezin život protiče uz što manje muka.

A bilo je mučno otići na poštu i poslati novce u Knin.

Kao što će joj jedanaest godina kasnije biti mučno uzgojiti gljive bukovače.

SICILIJANKA

/za Zorana Žmirića/

Kada je brat Zoranov
Dovežen dajcom u ceradi
Stara razdijelila preostalu robu
Nešto Caritasu nešto Merhametu
A poneki džemper završio u
Domu staračkom ulicu uzvodno

Kada god je Zoran kraj
Doma prolazio
Vidio bi crveni karirani džemper s buraza
Na starcu što igra šah na klupi

I na svaki mat drvenom
Kralju
Nožićem mu izvadi
Po srce

PORTRET BAKE

Ostarjela Ana Frank na tavanu
Hrani pismonošu goluba

U kavezu nosi mu mrvice svako jutro
I vodu

On vodi dnevnik