Objavljeno 13.07.2008.

Rasli smo u vrijeme kada su u modi bile ozbiljne knjige. Trebalo bi se samo, sredinom sedamdesetih, osvrnuti oko sebe po plažama u Podaci, Drveniku, Makarskoj ili Trpnju, i pogledati što čitaju sve te mlade žene, radnice i samoupravljačice, čija nam bedra zaklanjaju posljednje sunčeve zalaske. Eto, recimo, viša kontrolorka u Službi društvenoga knjigovodstva, razvedena tridesetpetogodišnjakinja, inače majka autora ovoga članka, upravo drugi ili treći put čita Selimovićev roman “Derviš i smrt”. Godina je 1977, još uvijek nije moderno smatrati kako je sunčanje nezdravo, pa se ona prži pri posljednjim stranicama jedne mudre i poučne parabole o totalitarizmu i osobnoj izdaji, s kojom se, kao i toliki drugi u njezinoj generaciji, svakoga ljeta tako intenzivno identificirala. “Derviš i smrt” omogućavao joj je da vlastiti život, osobna stradanja i razočaranja, projicira na nešto tako ozbiljno. Utješno je zamišljati svoju u sudbini derviša. Bila je to savršena terapija za godišnji odmor, pa ju je zato svake godine ponavljala.

Ljeto ili dva kasnije i sam sam tu istu knjigu, isti primjerak, nosio na ljetovanje u Drvenik. U desetak dana sjedenja ispod bora, i zamišljenog zagledanja prema pučini, Sućurju i svjetioniku na hvarskoj punti, pročitao sam svoga prvog “Derviša”. To je taj gušt čitanja na moru: nakon svake velike rečenice čovjek se može zagledati u daljinu. Drugo je to nego se svako malo zapiljiti u zid samoposluge ili u žuti kran na gradilištu. Osim toga, na moru čovjek ima vremena, jer ništa osim sunčanja, ili sjedenja u hladu, i povremenog zaranjanja ispod modre površine (da se dobro pročiste uši), tu ionako nema smisla. Nigdje se knjige ne čitaju s takvom koncentracijom kao na godišnjem odmoru uz dalmatinsku obalu. Pogotovu ako je ljeto predratno i još uvijek je život uredan, i postoje neki redoviti rituali.

Recimo, 1989. na Korčuli, za vrijeme prvoga i posljednjeg kampiranja u životu, zadnji put sam pročitao “Pesmu” Oskara Daviča. Imali smo taj roman u školskoj lektiri, čitao sam ga i tada, i još jednom poslije, ali nikada mi ta velika priča o Vekoviću i o Mići Ranoviću, o revolucionarima, ilegalcima i o mutnim i teškim ljubavima nije bila tako jasna i vidljiva, kao tada na Korčuli. Knjige koje je imalo smisla čitati one su koje čovjek pročita nekoliko puta, u različitim životnim razdobljima. Da još idem po ljetovanjima, da su ostala takva vremena, sigurno bih opet čitao “Pesmu”. Podsjeća me na ljude kojih više nema, iako su, hvala Bogu, živi, i na mene kojeg više nema, iako sam, da zlo ne čuje, jako dobro.

Znam, to nije iz ove priče, ali među brojnim knjigama koje sam pročitao u JNA, služeći u Kninu i na Lastovu, najvažniji i najupečatljiviji bio je Joyceov “Uliks”, posuđen iz kasarnske biblioteke. Okus te knjige je okus voćne kocke i ekstrudiranog dvopeka iz “Suvog dnevnog obroka broj 2”. Taj mi se okus poslije vraćao kada bi netko tvrdio kako je riječ o teško prohodnoj, zahtjevnoj i dosadnoj knjizi. Meni je na Lastovu, u toj čudnoj ustanovi koja mi se činila kombinacijom zatvora i ludnice, “Uliks” bio savršeno zabavan. I još nešto što je izvan priče o ljetnim knjigama: u ratu, u Sarajevu, prvi sam put pročitao Krležine “Zastave”. Kažu da u tom furioznom višeknjižju ima viškova, nefunkcionalnih dijelova i nepotrebnih epizoda i digresija, ali ako se čita kroz tutnjavu topova i minobacača proizvedenih upravo od onoga duhovnog materijala u koji se autor “Zastava” razočarao, pa se onda i dao na pisanje, tada doista nikakvih viškova tu nema. Kada bi me, ne daj Bože, poslalo na višemjesečno ljetovanje na Jadranu, među sve te Madžare, Nijemce, Čehe i Hrvate, možda bih upravo „Zastave“ ponio sa sobom. Između rata i godišnjeg odmora, između turizma i izbjeglištva, ionako ima više sličnosti.

Na svoje posljednje predratno ljetovanje, godine 1990, ponio sam na more svih šest tomova Borgesovih Sabranih djela. Ne pamtim točno što sam u ta dva tjedna pročitao, jer niti sam čitao po redu, niti samo iz jedne knjige. U sjećanju su mi ostali stvarni i lažni dokumenti, pozivanje na autoritete različitih vrsta, poezija koja je katkad zvučala kao urezana u nadgrobnik, veličanje hulja i pronalaženje zanimljivih osobina u ljudima koji uopće nisu zanimljivi, te jak osjećaj – koji sam mislio istražiti, ali me je prošla volja – kako postoje veze između Borgesa i Corta Maltesea, i to ne samo one što ih je eksplicirao Hugo Pratt. Tog ljetovanja čitao sam Borgesa da ne bih sudjelovao u razgovorima onih kojih više nema (iako su živi) o tome kako bi se trebalo otići, što prije i što dalje. Dok čita Borgesa (eto, recimo, bliske sličnosti s Cortom) čovjeku se učini kako je otišao već jako daleko.

U onih nekoliko poslijeratnih ljetovanja, koja su, uglavnom, bila obilježena jakim frustracijama, jer bih se osjećao kao stranac u vlastitome životu ili kao turist kojega žele prevariti i opljačkati zli i tradicionalno gostoljubivi domaćini, opet sam pokušavao čitati knjige koje sam ranije već pročitao. Tako sam jednog mučnog i – s povijesne distance gledano – sasvim mazohističkog kolovoza na Zlarinu čitao Rushdievu “Djecu ponoći”. Desetak godina kasnije sam po zagrebačkom, frankfurtskom i bonskom aerodromu, te u zrakoplovima nad srednjom Europom, čitao “Sotonske stihove” i vrlo živo imaginirao pad aviona u kojem se nalazim ili otmicu u kojoj sudjeluju islamski teroristi. Želio sam shvatiti kako se osjećaju svi ti ljudi, zapadnjaci, bijelci i kršćani, koji po svim aerodromima i zrakoplovima ovoga svijeta premiru od straha pred turbanima, tamnom bojom kože, bradama i košuljama bez ovratnika. Ali koliko god imao jaku moć zamišljanja i uživljavanja u tuđe živote i razloge, nikako se nisam uspio uplašiti. Naravno, ne zato što sam bolji čovjek od drugih, niti što sam sasvim lišen rasističkih predrasuda, nego zato što se iz nekoga razloga ama baš nimalo ne plašim aviona. Upravo zato upozorenje: ako se bojite letenja, neka vam ne pada na pamet da u zrakoplovu otvorite “Sotonske stihove”.

Netko je negdje napisao da je Salman Rushdie jedan od onih velikih pisaca koje nitko nije pročitao. To, naravno, nije istina, ali nije ni bez vraga, jer nešto govori o promijenjenim čitateljskim modama. Naime, sa svojim zakrivljenim, bajkovitim, hiperreferentnim i izrazito gusto ispisanim svjetovima Rushdie je idealan za jedno ozbiljno ljetovanje iz sredine sedamdesetih, kada su se na plaži čitale uglavnom ozbiljne knjige. Tko želi biti malo staromodan – a vjerujte, ništa nije tako rafinirano mondeno kao staromodnost – neka pokuša ovo ljeto s Rushdiem. I to “Djeca ponoći” ili “Sotonski stihovi” ili “Sram” ili “Clown Shalimar”, koji još nije doživio hrvatski, ali ga se može čitati u srpskome prijevodu.

Osobno govoreći, kada bih baš i morao ovoga ljeta izigravati turista, ponio bih sa sobom Solženjicina: “Arhipelag Gulag”. Jednostavno zato što ga upravo čitam. No, to me podsjeti na ljeto 1984, nekoliko tjedana pred odlazak u vojsku, i na Blace kod Stona. Bilo je užasno vruće, a čitao sam  Štajnerovih “7000 dana u Sibiru”, i bilo mi je hladno i neprestano sam bio gladan. Eto, to je efekt odistinski velike književnosti. Ako je u knjizi minus pedeset, pije se kipjatok umjesto čaja i dobiva se dnevno sljedovanje od tristo grama kruha, čitatelju ne može biti vruće na srpanjskome suncu.

“Rat, zapravo, i nema mnogo veze s mržnjom, nisu potrebni jedno drugom. Bombe padaju na glavu ljudi koje uopšte ne mrze, dovoljno je videti da po svršetku rata oni što su bacali bombe i oni kojima su te bombe padale na glavu jedni drugima stežu ruku i ponovo se viđaju na susretima saboraca bivših neprijatelja punih sete i u ime onih palih, otkrivaju se grobovi, ustaju mrtvi i pružaju jedni drugima ruke. Mržnja je istinitija, čistija od rata; nije bolećiva, ne peva Lili Marlen, nisu joj potrebna bojna polja ni oružje. Dovoljni su joj srce i glava.”

Tako piše Klaudio Magris u romanu Obustavljen postupak (Arhipelag, 2017), zasnovanom na istinitoj priču o profesoru Dijegu de Henrikezu, Tršćaninu, kolekcionaru i osobenjaku, koji je čitav život posvetio sakupljanju oružja i ratnog materijala svake vrste kako bi u svom gradu izgradio Muzej rata. Ali, pre nego što je ostvario taj san utrošivši sve svoje bogatstvo, zadesila ga je smrt u požaru spremišta gde je živeo u okruženju eksponata budućeg muzeja. Istraga i postupak okončani su bez ikakvog zaključka.

To je samo okvir u koji je Magris smestio deo povesti ljudskih zločina. Jer, svaki od tih eksponata u zamišljenom Muzeju rata je priča o zločinu. Tako je još od vremena ropstva u Egiptu i vavilonskog sužanjstva, pogroma u Galiciji i linčovanja u Alabami, trgovine robljem i genocida nad indijanskim plemenima, pa sve do holokausta, i naših dana. Zlo nikada ne biva u potpunosti kažnjeno, uvek je to samo delimično – primiri se za neko vreme, hibernisano licemerjem i hipokrizijom, pod plaštom kompromisa. I zato jedina uteha za stradalnike i pravda za nevine žrtve jeste da zločini ne budu zaboravljeni.

I naravno, da budu objašnjeni.

Ma koliko se u Obustavljenom postupku Magris bavi zločinima počinjenim širom Evrope i šire, glavna tema ovog romana je nacistički koncentracioni logor Riziera u tršćanskoj četvrti San Saba, gde je tokom Drugog svetskog rata mučeno i pobijeno preko tri hiljade Jevreja i antifašista, i odakle su hiljade njih transportovani u Aušvic, Dahau i na druge adrese smrti nemačkog Rajha. U ogromnoj petospratnoj zgradi bivše fabrike za preradu pirinča, tzv. Rizijere, nalazio se jedini krematorijum na teritoriji Italije. Tu činjenicu su posle rata mnogi Tršćani želeli da potisnu. Uostalom, i dok je krematorijum bio u funkciji, za njih nije postojao. Kao što to uvek i svugde biva, nisu znali samo oni koji to nisu hteli da znaju.

Magrisov junak, strastveni kolekcionar čiji san je osnivanje Muzeja rata u Trstu, danima je po okončanju Drugog svetskog rata sa zidova Rizijere, gde su bili zatvoreni Jevreji i antifašisti, prepisivao poruke koje su zatočenici ostavljali na zidovima. Pored njihovih imena, i imena onih kojima su poruke upućivane, nalazila su se takođe imena njihovih mučitelja i potkazivača. Međutim, neko se “pobrinuo” o tom nasleđu, pa su zidovi Rizijere ubrzo nakon rata prefarbani.

U požaru u kojem strada Magrisov junak, izgoreli su eksponati, ali i njegovi dnevnici sa porukama žrtava logora Riziera. Jer, on nije sakupljao samo eksponate za Muzej rata, već je tragao i za krvnicima i inicijatorima zločina u Rizijeri, vodio je neki svoj istražni postupak. Takvo svedočanstvo nikome nije odgovaralo u času kada se lažirala istina koja će za potomstvo predstavljati zvaničnu verziju.

Na jednom od sačuvanih listova dnevnika zabeleženo je: “Tražim taj dim, ona imena pretvorena u pepeo. Ne borim se protiv zaborava, već protiv zaborava zaborava, protiv odgovorne nesvesti da je nešto zaboravljeno, da je nešto namerno zaboravljeno, da nema volje i da nema mogućnosti da se zna da postoji užas koji je voljno – prinudno? – zaboravljen. U Trstu u svakoj ulici vidim dim koji niko nije želeo da vidi.”.

Obustavljen postupak Klaudija Magrisa, u moćnom prevodu Snežane Milinković, za čitaoce u Srbiji, i šire, u regionu – gde se već godinama “ažurira” zvanična verzija događaja iz poslednjeg rata – nije još jedna priča o nekažnjenom zločinu, već stvarnost u kojoj žive, sa zločincima koji su i dalje na vlasti.

Prava istorija sveta je priča o obustavljenim postupcima.

Nin 10.08.2017.

Prošlosedmičnom promocijom knjige Tarika Đođića “Čuvarkuća”, o kojoj su govorili književnik Abdulah Sidran, režiser Ademir Kenović i novinar Goran Milić, Javna ustanova Gradska biblioteka u Kaknju započela je obilježavanje 60 godina postojanja i kontinuiranog rada. U prvoj deceniji rada Biblioteka je bila smještena u Parku, u sadašnjoj muzejskoj Galeriji Rudnika, a izgradnjom Doma kulture 1967. godine preseljava se u ovaj objekat, u kome je i danas.

Na platou ispred zgrade je njen simbol – spomenik knjizi podignut prije deset godina povodom pola stoljeća ove kulturne institucije, na kome su ispisani stihovi velikog bosanskohercegovačkog pjesnika Maka Dizdara, a u zgradi na policama fundus od oko 55.000 knjiga svjetskih, europskih, jugoslavenskih i bosanskohercegovačkih pisaca, mahom djela klasike koji se izučavaju ili su se izučavali u školama i na fakultetima, ali i djela onih manje poznatih pisaca, različitih generacija. Neki od tih, ne samo bosanskohercegovačkih pisaca, su ovdje, u Biblioteci, na književnim večerima nastupali čitajući odlomke iz knjiga, što je ovjekovečeno na fotografijama, izloženim u hodniku zgrade. A među tih stotinjak poznatih su i: Abdulah Sidran, Miljenko Jergović, Ivan Lovrenović, Nura Bazdulj, Nedžad Ibrišimović, Dževad Karahasan, Enver Kazaz, Damir Ovčina, Emina Čabaravdić Kamber, Julijana Matanović, Muhamed Filipović, Enes Karić, Faruk Šehić, Mate Maras, Željko Ivanković, Šefko Kadrić, Šimo Ešić i dr.

Ne sjećam se datuma osnivanja Biblioteke – 15. oktobra 1957. godine jer sam imao tek desetak godina, a još manje sam upamtio kad je otvorena, ova za kakanjsku pismenost i kulturu uopće, danas važna institucija.

O Gradskoj biblioteci prvi put sam pisao 2002. godine u knjizi “Sto godina Kaknja”, pridodajući u naslovu tom tekstu i riječ čitaonica, smatrajući (i danas također) da su ove dvije značajne institucije u obrazovanju svakog pojedinca, izuzetno važne te se ne mogu posmatrati odvojeno, iako svoje čitaonice imaju i druge ustanove, poput arhiva, muzeja i dr.

Priča o prvoj kakanjskoj čitaonici seže u 1917., posljednju godinu austrougarske vladavine u Bosni, dakle pred završetak Prvog svjetskog rata. Čitaonicu, koja je uz naziv imala odrednicu radnička, nalazila se u Radničkom domu (a gdje bi drugo, jer sve je ovdje nastajalo i nastalo uz ovaj ugljenokop i njegove radnike-rudare) i Uprava Rudnika ju je – krajem te godine – zvanično na korištenje dala Organizaciji radnika Hrvata. Vrijeme je to burnih, revolucionarnih promjena, nakon što je 1878. godine na Berlinskom kongresu odlukom velikih sila Bosna i Hercegovina data Austro-Ugarskoj, što su tadašnji Sabor kraljevine Hrvatske i Skupština kraljevine Srbije smatrale dar Hrvatskoj („… habzburško zauzimanje BiH konsitucijski se adresiralo kao hrvatska akvizicija“ – Vlaho Bogišić, “Jutarnji list” Zagreb, 11. veljače 2017.). Budući da je došlo do promjene vlasti i uspostavljen novi ustroj rada Rudnika, dosta toga se u novonastaloj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca promijenio, tako nije više postojala ni Organizacija radnika Hrvata (Dr. Ahmed Hadžirović “Radnički pokret u Kaknju do 1941. godine” u knjizi “Kakanj-monografija”, Istorijski arhiv Sarajevo, 1987.) nego se većina tih radnika priključila socijalističkoj radničkoj organizaciji, logički bi bilo očekivati da čitaonica pripadne novoosnovanom Savezu rudarskih radnika. No, ta se nije deslo. Uprava Rudnika je odbila da čitaonicu daruje ovom rudarskom savezu, ali je – uprkos tome – čitaonica postala mjesto okupljanja i aktivnosti rudarskog naprednog pokreta i njegovog sindikata, u kojoj će se održavati i za historiju radničkog pokreta, donositi veoma značajne odluke, poput organizovanja prvomajskih uranaka i proslave ovog raničkog praznika.

Historijski događaji tekli su tako danas više-manje dobro poznatim tokom, a čitaonica, bez obzira kako se u kom periodu zvala, imala je onu istu ulogu kada su se u njoj, u drugoj i trećeoj deceniji 20 stoljeća, čitale progresivne novine, naprimjer, “Glas slobode”.

Čitali su rudari u toj čitaonici i knjige po sadržaju i porukama sličnih onima iz “Glasa slobode”, a u Radničkom domu u Zgošći (kako se prve, pa i druge decenije proteklog stoljeća Kakanj zvao) stanovništvo educiralo i nadahnjivalo novih, naprednim idejama, baš kao što je to danas slučaj u biblioteci i njenoj čitaonici. Bila je to čitaonica liberalnih ideja u kojoj se moglo na vrijeme – ili sa malim zakašnjenje, što i nije toliko bitno – saznati sve ono što je mirisalo na “propuh postanapoleonske Evrope” i naslutiti nadolazeće društvene i političke promjene.

Osim “Glasa slobode”, na čije primjerke je u drugoj deceniji 20. stoljeća bilo pretplaćeno čak 150 kakanjskih rudara, manje je poznato koja se konkretno ostala literatura čitala. Može se pretpostaviti da se uz novine „konzumirala“ i druga, za ono vrijeme, napredna literatura, jer je radnički pokret tada, kao i decenije kasnije, ovdje bio jak i predvodio je mlade kopače “crnog zlata”, makar oni radili i za najminimalniju plaću.

Dalji kontinuitet u postojanju, rasformiranju ili ponovnom otvaranju čitaonice u Kaknju gotovo je nepoznat, ali je zasigurno da nakon Drugog svjetskog rata, a posebno od 1950. godine ova institucija okuplja ljubitelje čitanja i lijepe književnosti, što 1957. godine rezultira i do otvaranja Gradske biblioteke, koju je vodio nastavnik i zaljubljenik u poeziju Stanislav Stane Groznik. To je vrijeme kada je knjige izdavao Ahmed Heganović, a kafu je čitaocima kuhala Zineta Prežić. Sjedjeli smo u pletenim stolicama i u ruci na drvenom okviru, često nabrzinu, prelistavali a nešto rjeđe čitali Oslobođenje, Politiku, Borbu, Vjesnik, pa kasnije NIN, VUS, Globus i sarajevski Svijet. To su moje prve, neizbrisive uspomene o kakanjskoj biblioteci i čitaonici u koju sam potom dolazio na književne večeri da slušam stihove i prozu poznatih i nepoznatih sarajevskih i zeničkih književnika. A onda sam i sam postao član jedne grupe malobrojnih Kakanjaca koji su se zvali novinari-dopisnici i koji su se okupljali upravo u ovoj ustanovi.

A otada je sve manje-više poznato.

U statističkim podacima interesantno je da je Biblioteka starta sa 3.000 do 4.000 knjiga, a 1986. njen fond je iznosio 27.000 knjiga. U svojoj historiji ova ustanova je preživljavala i teške godine, naprimjer kad je 1970. Skupština Opštine donijela odluku da se Biblioteka – sa knjižnim fondom od oko 7.500 primjeraka, zatvori. Srećom, to se nije desilo te u 1972. zabilježen je ubrzani razvoj bibliotekarstva u općini, povećava se knjižni fond i broj čitalaca, popularizacija knjige i čitanja a formiraju se i isturena odjeljenja biblioteka u mjesnim zajednicama u Doboju i Bjelavićima. U martu 1973. godine Biblioteka se ujedinjuje sa Kinom “Radnik” i Domom kulture osnivajući radnu organizaciju Centar za kulturu i obrazovanje, a danas je kao javna ustanova samostalna i bilježi najburniji period raznovrsnih aktivnosti, među kojima je posebno zapažen program Tvornica kulture koja od 2006. svake godine proizvodi i po 15-ak raznovrsnih programa za učenike, studente i ostalo građanstvo različitog uzrasta.

Dok se danas prisjećam tih 60 godina rada Biblioteke, u mislima – baš kao dječak – razrađujem ideju kako bi bilo dobro da ova ustanova objavi knjigu o sebi, čiji bi autor bio Hamza Frljak, danas jedan od rijetkih živih sudionika u nastanku i razvoju bibliotečke djelatnosti u Kaknju i jedan od njenih bivših direktora. Predložit ću direktoru Senadu Čišiji da se prihvati ovog velikog projekta i zamoli Hamzu Frljka, dok je još u radnoj kondiciji, da napiše sjetnu priču o Gradskoj biblioteci. Bila bi to zaista nesvakidašnja i neobična storija o ustanovi u kojoj je većina Kakanjaca uživala – a i danas uživa – u čitanju “gutajući” iz knjiga svjetske tajne i šireći svoje vidike i saznanje o životu.

Na plaži, na vrućini, ugledao sam dečaka. Vukao je noge, izlazeći iz vode.

“Ja sam na početku lavirinta”, viknuo je, i pogledom, kroz gužvu, pokušao da dopre do mesta na kojem su bile odložene stvari.

Prvo je morao da se izvuče iz plićaka. Sa svakim korakom, more bi ga povuklo unazad, ali on se uporno provlačio između mladića s loptom za odbojku i žene čiji su nespretni pokreti otkrivali da je neplivač. S vremena na vreme izgubio bi ravnotežu i našao se ispod površine. Ponovo bi stao na noge i savladavao poslednju prepreku: ronioca s perajima i maskom, zaglavljenog u vodi do kolena.

Kada se domogao obale, uvukao je ramena i obgrlio se. No, posle prvog naleta jeze, opet se ispravio. Bilo je podne, sunce je pržilo i bilo je prijatno kraj mora. Još uvek nije uspevao da pronađe izlaz; podizao je glavu, savijao se u kolenima i izvijao vrat ne bi li nešto uspeo da vidi, ali vidik su zaklonili crveni suncobrani. Krenuo je, po kamenju, između momka i devojke, gubeći dah od jakog mirisa ulja za sunčanje koje su nanosili jedno drugom na kožu.

Koračao je po linijima, između peškira čiji su se rubovi gotovo doticali, i ponekad je morao da ih nagazi još uvek mokrim stopalima. Bilo je lakše ukoliko na njima nikog nije bilo. Teško je bilo proći kraj porodice posvećene ručku: majka je sekla pečeno pile i pružala komade mesa društvu postavljenom u krug.

Zaobići debele noge velikog, starijeg muškarca, opruženog na peškiru. Odvažno stati između njih, nadati se da spava i da ništa ne vidi kroz slamnati šešir. Ne pomišljati šta bi se dogodilo ako se promeškolji, prekine pravilno spuštanje i podizanje stomaka nalik ogromnom dušeku koji je nekoliko metara dalje pumpao visoki, kosmati mladić u farmerkama, golišav do pojasa.

Moraće da bude brži. Toplina pod stopalima naterala ga je da promeni put. Uputiće se pravcem iz kojeg dopire muzika s kasetofona; njegov vlasnik u ritmu pomera glavnu napred-nazad, zagledan u tačku na pučini. Do mišićavog čoveka opruženog na boku, kraj hrpe magazina na čije modele i sam liči.

Oseća peckanje kamenja i svaki put kada ga ono probode, kao čiodom, spušta pogled. Proverava da nije opet stao na pikavac ili borovu iglicu. Prija mu ako slučajno nagazi tuđi peškir. Čije je mesto zauzeo? Starac i starica s kockicama? Usamljeni gospodin sa šahovskom tablom i poređanim figurama? Gospodin sa satom čije se lice nikada ne vidi od raširenih novina? Opasni tip s ožiljkom ispod oka? Smotanko koji celog popodneva naduvava šlauf za plivanje sa slikom Supermena?

Plaža je krcata svetom. Trudi se da pete drži što duže u vazduhu. Drugi put nadire jeza, ali sada nema potrebu da se sklupča. Oseća vrelinu i, neočekivano, hladnoćnu pod nogama. Stao je u nešto, u baru otopljenog sladoleda. Pogledao je oko sebe. Žena bez gornjeg dela kupaćeg kostima držala je štapić u krajičku usana. Muškarac do nje, u stolici na rasklapanje, bio je potpuno obučen. Sedeo je kao da stoji, u belim čarapama, kožnim sandalama, pantalonama i košulji dugačkih rukava.

Dečaku su se lepila stopala. Imao je utisak da ga to još više usporava. Da li se i njemu činilo kako neprekidno stoji u mestu? Pustio je korak. Pijani tinejdžeri, s pivskim bocama, počeli su da viču. Uplašio se, pomislio je da nešto njemu dobacuju i koža je ponovo počela da se skuplja.

Žena je uzdahnula. Trudila se da čita knjigu, ali joj je smetala buka. Preko naočara prekorno je gledala u grupu okupljenu kraj nje. Na šljunak se spustilo i jato golubova, ali ih je odmah pojurilo dete s plastičnom lopaticom u ruci.

Bio je blizu. Video je gospođu riđe kose, u bordo kostimu, i znao kuda ide. Još uvek se nije pomerila. I dalje je ležala na žezi, s rukama sklopljenim na stomaku. Zbog nje je pobegao u vodu. Kroz glavu mu je prošla misao: šta ako je ona… ali nije više smeo da razmišlja.

Osetio je oštar bol pod nogama, kao da ga je neko ubo nožem. Opušak, možda je pomislio. Igla. Morski jež.

Zakoračio je na svoj peškir. So je već počela da nagriza pocrvenela ramena. Konačno na sigurnom. Pod njim se prostirala dupke puna plaža. Pored psovki, iz daljine su dopirali brujanje motornih čamaca, muzika, krik galeba i tup odjek veselih glasova. Odahnuo je. Načas je ostao da stoji, savršeno miran, a onda je spustio pogled i ponovo se uzvrpoljio.

Primetio je da njegov novi, veliki peškir više nije čist i beo. Na stopalima je uneo pesak, kamenčiće, komadić papira, pikavac. Spustio se i brzim pokretima ruku pokušao da očisti prljavštinu.

Tek tada je video da je stao na žvaku. Pokušavao je da je odlepi sa stopala, ali, svaki put kada bi povukao, njena siva, prljava masa sve se više razvlačila, teglila, toliko da je, na kraju, odustao i seo, zarobljen.

Otac ankerima učvršćuje nebesa
Majka je kesa, na vjetru

Mačka se talasa u tijelu
Poskoči na duvar, pa ga surga

Miriše dub ivicom oštrice na sjekiri
Cijepalo je garderoba jeseni

Objavljeno 7. kolovoza 2009.

Na ulazu u Gornju Valu bila je “Krčma kod Mare”. Skučena i tko zna otkad neobijeljena, sa štekatom od dva stola (za jednim je uvijek sjedio i šutio krčmaričin muž), ledenicom u kojoj su se hladili lederer pivo, pepsi i ora, ratnom fotografijom maršala Tita na zidu iznad šanka i reprodukcijom onoga rjepinovskog dolaska Hrvata na more, na suprotnome zidu. Krčmarica s fizionomijom Bepe Joseph bila je duhovita i bučna žena, koja je toga prvog proljeća i ljeta kojih se u životu jasno sjećam držala vatrena politička predavanja, uz uključeni radio što je upravo emitirao jedan od onih dugih Savkinih govora. Ustvari, krčmarica Mara tumačila je Savkine misli, simultano ih prevodila na jezik svojih gostiju, a oni su se malo smijali, malo su se žestili, a malo su polemizirali s Marinim interpretacijama. Tog ljeta na svim su kućama u Drveniku bili izvješeni bijeli lancuni, Hajduk je nakon dugih godina bio prvak, beštimalo se, lajalo i bunilo kako je kome bila volja, i nitko se nije puno plašio svojih riječi, jer je vladala sloboda i jer je Drvenik bio sav partizanski.

A onda je jednoga dana krčmarica Mara šutjela. Imao sam pet godina, ali sam jasno čuo način na koji šuti. Nisu mi ništa objašnjavali, jer se nije moglo objasniti ni odraslome, a kamoli djetetu. Savka je nestala iz radio aparata, umjesto vedre i brbljave slobode nastupilo je neko sumračno raspoloženje, u kojem se krčmarica plašila sebe, svojih jučerašnjih riječi i tumačenja, plašila se svojih gostiju, njihovoga jučerašnjeg smijeha, a ponajviše prijekora koji su joj upućivali. Iz njezine perspektive i iz povijesnoga iskustva cijele generacije, kao i svih prethodnih hrvatskih i jugoslavenskih generacija, vjerojatno je očekivala da će je sad netko prijaviti kao vatrenog egzegeta maspokovskih političkih teorija i praksi. Nakon što se to, ipak, ne dogodi, Mara će se opet razbrbljati, opet će se čuti vika i dreka iz njezine krčme (takva mjesta će se godinama kasnije zvati – konobe), i sve će biti skoro kao prije. Osim što se više nikada neće osjetiti takav privid razuzdane, ali uznosite slobode kao u ljeto 1971.

Na intervju sa Savkom Dabčević-Kučar stigao sam kada je već bila u konačnoj političkoj mirovini. Desetljeće tuđmanizma bližilo se kraju, predjeli iz naših djetinjstva bili su naseljeni mržnjom, konačnu povijesnu pobjedu ostvarili su oni zbog čije je mračne i neizgovorene prijetnje krčmarica Mara jednoga dana zašutjela. Taj novinski razgovor pamtim jer je sugovornica u njega, u jedan obični novinski intervju, koji više ništa nije mogao popraviti ni promijeniti, ulagala energiju i šarm kakvi se, pod uvjetom da ih čovjek ima i da ih umije prenijeti na drugoga, ulažu samo u silno važnim životnim trenucima. Tako je, nema sumnje, razgovarala sa svima, to je, valjda, bila forma i sadržaj njezina karaktera, ali ja sam bio istinski opčinjen. Kada čovjek ima tu moć da ni jednoga trenutka u dvosatnome razgovoru olakom riječju ne podcijeni sugovornika, nego mu posveti svu pažnju ovoga svijeta, tada taj čovjek, barem kada je o politici riječ, doista raspolaže nesvakidašnjim talentom. Uglavnom, postalo mi je jasno, ono što mi inače nikada nije jasno, kako se uz političkoga vođu ide u vatru. A onda i u zatvor.

Ali ona nije izgovorila riječi mržnje kada je u Hrvatskoj za mržnju bilo vrijeme. Većina drugih ljudi bit će žrtve lošega Tuđmanovog karaktera, ali ne i Savka. Da je bila drukčija, da je zapjevala koju ustašku, da je krivotvorila – kao što se ovih dana krivotvori – ono za što se 1971. borila, da je uskočila u opanke dida Vidurine i da je zatajila pravo na dostojanstvo hrvatskim Srbima, vjerojatno bi Tuđmanu i njegovima uspješnije parirala.

Ovih dana mogli smo na više mjesta pročitati, uz sav taj patetični bombonijerski neukus iz prišivka “ruža hrvatska”, taman kao da je riječ o kakvoj misici ili seljančici s limenke Gavrilović hrenovki, kako se 1990. nije najbolje snašla, pače da se pomalo i dezorijentirala, te je zato izgubila te zlosretne izbore s Koalicijom narodnog sporazuma, i dvije godine kasnije, kao predsjednička kandidatkinja. Možda je to utjeha za naraštaj političara koji se snašao i koji je pristao uz rječnik i emocionalni katalog tuđmanizma, ali istina je drukčija. Savka bi se 1990. “snašla” samo da je izdala sebe.

Sada je umrla i više nas nitko ne podsjeća kakva je ova zemlja mogla biti s njom. Kao Savka, slobodna od mržnje.

NIJE SVE IZGUBLJENO

Gotovo je, znam. Ali nije sve izgubljeno.

Adventski vijenac ukrašen leptirićima zlatastim
iz stomaka naših. Sivomaslinasti šal u koji
ponekad umotam dušu. Tek tako. Nevidljivi
otisak kralježnice na zidu (četvrti pršljen
napravio je nečujnu udubinu u zraku
koja još uvijek vibrira). Stope se i dalje
naziru. Na podu i još gdjegdje.

Tu si, dakle, njušim te. I dok sve to
u ništavilo ne pretvori se, tu si. I praška
svaka iz kose tvoje. Dlačica stidna
iz ružičastog brijača, zaboravljenog ili
ostavljenog za naredni susret. Odjek
molitve naše. I neki odjeci drugi. Svjetlucavi
odbljesci pogleda. Dah tvoj u jastucima
zaostao… I uzdah. Zajednički.

I dok ne nestane sve to, a nestat će,
(presporo ide, ali ja strpljivo čekam),
dotad, znam,
nije sve izgubljeno.

IZ VREMENA KAD VJEROVAO SAM

Sanjao sam neku noć kako te sanjam. Živa su
u snu bila ramena tvoja i bedra. Trajalo
kratko je. Kao japanski vlak kroz kotlinu
prohujalo je. Probudio sam se i spakovao
san, vodicom svetom poškropivši ga,
pa mašnicu u mrtvi čvor. Pregristi samo
u nevolji velikoj. Mada radije istrpjet ću

kad mi se prikažeš iznenada: na koncertu,
u tramvaju koji odlazi, u mnoštvu koje
gilja na hodočašće, u grotlu nogometnog
stadiona… Sa zubima svojim sklopit ću
pakt, sa željama obješenim o oblake,
sa čežnjom kojoj namigujem. Kao, šalim se.

Slagat ću sebi. Lažov sam ionako bio tvoj.
Istina potrošna je poput ožujskog sunca.
I kad glas tvoj uzraste u meni kao kvasac,
kad tvoje „si, si, si…“, iz vremena kad
vjerovao sam da stvarno pripadaš meni,

uši mi začepi, odisejevski ću se vezati
istinom. Zadovoljština za laž. Da nikad
moja bila nisi. Da blistavi je bljesak u očima
greška svemira. Da sve bio je samo san.

Objavljeno 24. svibnja 2007.

Agencija za prodaju avionskih karata, nazvana po onom najvećem lutalici i avanturistu antičkoga doba, provela je prije nekoliko tjedana neobičnu reklamnu kampanju. Prelakirali su stare zastave 750 u žuto, ispisali ime agencije i poruku, i parkirali aute na nekoliko uočljivih mjesta na putu koji vodi prema zagrebačkom aerodromu.

Jedna je zastava 750 tako danima stajala na travnjaku blizu spomenika Većeslavu Holjevcu, na onoj slavnoj zelenoj površini, čiju nedodirljivost štite lokalni pauci, ali nijedan se, eto, nije odvažio remetiti društveni red stvari. Automobil ne smije biti parkiran na travi, osim ako nije pretvoren u plaćeni reklamni prostor.

Na kraju, nakon što su dva-tri tjedna oglašavali zračni promet, zastave 750 uklonjene su s oglasnih mjesta, i tko zna što je dalje s tim autićima bilo. Kupljeni su za jedva petstotinjak eura svaki, pa su, možda, završili i na odlagalištu krupnoga otpada i mrtvih automobila, a možda ih negdje čuvaju za nastavak kampanje ili se nad njima smilila neka dobra duša, pa ih sad popravlja i grdne novce troši ne bi li ih dovela u vozno stanje. Samilost prema starim automobilima odavno je ušla u ljudsku prirodu.

Vjerojatno bi ova čudna kampanja ugluho prošla pokraj nas da se nije podudarila s jednom obljetnicom: točno prije dvadeset pet godina, u proljeće 1982. tvornica u Kragujevcu prestala je proizvoditi zastavu 750.

Bilo je to vrijeme velike ekonomske krize, koja se službeno nazivala “politika ekonomske stabilizacije”, nestašice i štednje svega i svačega, a osobito benzina, ulja, kave, deterdženta i čokolade, te polaganog prelaska u kapitalizam, točnije u nešto što će samo nalikovati na kapitalizam, ali će se sve do raspada zemlje ipak zvati socijalizmom s ljudskim likom.

Prestanak proizvodnje zastave 750 nitko nije doživio kao izraz krize niti je bilo previše onih koji bi žalili za autićem koji se proizvodio prethodnih dvadeset sedam godina. Godinu ranije već je bio predstavljen prototip automobila budućnosti, koji je u cjelini bio djelo jugoslavenskih stručnjaka, i zvao se yugo 45.

Danas je u to teško povjerovati, ali onako kockast, kao da ga je sastavilo od lego kockica, ljudima se taj yugo činio ljepšim, boljim i luksuznijim od zastave 750. Tako je to s estetikom svakodnevice: sve što nam je nekada bilo lijepo, na kraju se pokazalo ružnim.

Prvih dvadeset pet zastava 750 proizvedeno je u tvornici Crvena zastava 1955. Talijanska izvedba bila je samo nekoliko mjeseci starija, i trebala je predstavljati nekakav unaprijeđeni fiat 500 ili topolino. Na kraju se dogodilo da je taj autić, dug malo više od tri metra, koji je pri najvećem naporu mogao ići 110 kilometara na sat, i imao je tijekom svoje povijesti između 23 i 29 konjskih snaga, postao jedan od simbola jugoslavenskoga socijalizma, tako da se na kraju već sasvim i zaboravilo njegovo talijansko porijeklo.

Vrlo rano je, već krajem 50-ih, službeno ime zastava 750 pretvoreno u  nadimak – fićo, koji, naravno, nikada neće biti ozvaničen. Već se 1961. u Kragujevcu proizvodilo deset tisuća fića godišnje. Nekoliko godina kasnije, beogradski novinar i automobilist Predrag Knežević objavio je knjigu, koja će postati bestseler i doživjeti niz izdanja u vrlo visokim tiražama, s uputama i savjetima za korištenje tog auta. Knjiga se, kao što je i red, zvala “Fićin bukvar”.

Iz nje se, recimo, saznavalo i to da fiću treba dobro nagaziti, tjerati motor da urla, “ali ne od muke, nego od zadovoljstva”, jer fićo ne voli kad ga se vozi na niskom broju obrtaja. I zaista, taj autić bio je, pogotovo za današnje prilike, tako glasan da i danas do uha kroz povijest dopire njegov dragi zvuk. U ono vrijeme auti su se jasno razlikovali prema zvuku, a danas čovjek ne prepoznaje ni vlastiti.

Ali ako vam netko bude tvrdio kako je fićo bio voljen ili kako su bivši Jugoslaveni prepoznavali njegov šarm, znajte da je sve to naknadna pamet ili naknadna nježnost, jer u ono vrijeme fićo je, zapravo, bio doživljavan kao predmet bez identiteta i bez jake statusne vrijednosti.

Nešto poput malo boljeg štednjaka ili običnoga crno-bijelog televizora. Od sredine šezdesetih mogao ga je kupiti svatko tko je imao stalni posao, dugo je bio gotovo dvostruko jeftiniji od prvoga auta do sebe, a ostat će jeftiniji od svih ostalih sve do prestanka proizvodnje. U kupovini fiće nije bilo nikakvoga naročitog užitka ili uzbuđenja, dizao se kredit koji smo malo otplaćivali mi, a malo inflacija, i nitko se ne bi uzbudio kada bi se u susjedstvu pojavio novi fićo.

Niti bi vam na njemu zavidjeli niti biste se njime hvalili. U sedamdesetima on je bio neka vrsta egzistencijalnog minimuma svake građanske obitelji.  U školi si klincima lagao da tvoj tata vozi forda taunusa, citroenovu žabu ili opela, sve dok ga ne bi vidjeli u fići.

Bila bi to grozna sramota, od koje i danas, evo, propadaš u crnu zemlju. Nakon takvoga razotkrivanja, više ti nijedno u životu neće biti teško.

Sve do sredine osamdesetih vozački ispit se, prema nepisanom pravilu, polagao u fići. Sjedao si za volan dok su ti se koljena tresla od straha, do tebe je sjedao jedan član komisije, a tvoj instruktor bi s drugim članom, najčešće debelim i brkatim umirovljenim supovcem, sjedao odostraga. Neće ti se u životu često događati da se u tako uskom prostoru nađeš s toliko muškaraca.

Instruktor bi ti dahtao za vrat onu specijalnu mješavinu češnjaka i rakije, po kojoj su se u to vrijeme prepoznavali situirani muževi, i šutke ti je davao podršku, jer mu je bilo zabranjeno da išta kaže, a članovi komisije su te pokušavali zeznuti. Recimo, debeli brko bi ti, sve s autoritetom Saveznog sekretara za unutrašnje poslove, naredio da skreneš ulijevo iako je nailazio znak zabranjenog skretanja. Ili bi onaj suhi do tebe vikao – brže, brže!, sve dok te ne potjera preko ograničenja brzine.

Tako bi se, ko s nokta, padalo na ispitu. Međutim, ako bi se uspio oduprijeti i brkinom autoritetu i nervozi ovoga drugog, slijedio je najteži dio ispita. Potjerali bi se do najstrmije ulice u gradu, do brda po kojemu ovce pasu pod ručnom, i ti bi mogao izvesti jedan od najtežih manevara u povijesti automobilizma, morao bi prebaciti u prvu brzinu.

E, gospodine moj, to kod fiće nije bilo kao kod drugih auta, on nije u prvu prebacivao u vožnji, nego je bilo nužno zaustaviti se, podignuti ručnu kočnicu, pritisnuti kvačilo, ubaciti u prvu brzinu, i s Božjom pomoći krenuti, a da te sila zemljine teže ne povuče nizbrdo, jer bi i tada, pogađate već, padao na ispitu.

U nekim jugoslavenskim metropolama, recimo u Sarajevu, članovi komisije radili su na normu, i bilo im je u interesu da ljudi što više padaju na ispitu. Početkom 80-ih se, prema pisanju Oslobođenja, u prosjeku sedam puta izlazilo na vozački. Dio te priče, kao i nostalgije za tim vremenima, bio je i fićo.

Ali još nevjerojatnije bilo je to što je fićo bio obiteljski auto. U njega bi se utrpala jedna prosječna obitelj, otac, majka, baka i dvoje djece, na obaveznu krovnu rešetku prethodno bi se posložilo prtljage dvostruko više nego danas, i krenulo bi se na more.

Fićo je bio stabilan u zavojima, a i kakav bi drukčiji bio, kad tako pun i nije išao brže od 80, 90 na sat, ali čim bi se u kabini pomiješao miris benzina, s mirisom znoja i osvježivača zraka s notom borovine, počinjalo je povraćanje. U ono vrijeme, tih divnih sedamdesetih, povraćalo je i staro i mlado, ali na more se išlo, nije da nije.

Pritom, činjenica da ste se tako zlopatili u neljudski uskom prostoru zastave 750, nipošto nije značila da niste netom sagradili vikendicu u Bristu ili da niste – u gorem slučaju i kao veća sirotinja – negdje u nekoj pripizdini Hvara, Mljeta ili Pelješca, posjedovali staru kamenu kući na pet metara od mora.

Čudno zvuči, ali sedamdesetih je takva kuća bila jeftinija od fiće, a fićo, recimo, bio neznatno skuplji od televizora u boji. A čovjek, čovjek je vazda nezadovoljna i nezahvalna živina, pa mu se danas plače za vremenom kada je mogao birati – ho’š kuću na Hvaru, ho’š vikendicu u Bristu, i kada su televizor u boji i neki normalan auto većini građana bili nedostižan san. Zbog fiće su u ono vrijeme siromašni dječaci iz predgrađa postajali automehaničari.

Naime, vladao je mit, koji i nije bio samo mit, da je moguće od fiće načiniti zvijer od sedamdeset konja, koja juri 190 na sat. U radionicama diljem bivše države ambiciozna je sirotinja frizirala motore, proizvod tvornice Dvadeset prvi maj iz Rakovice, da bi poslije jurila po uskim i kvrgavim cestama, loveći brže i jače od sebe. 

Ljeti bi rastvorili motor, koji se u fići nalazio odostraga, da se bolje hladi, i tako su, sretni i zadovoljni, puni adrenalina, išli u smrt. Tridesetak godina kasnije, u kapitalizmu, umirat će se u boljim i skupljim autima, u čiju je snagu i moć uloženo manje truda i znanja, ali princip će, zapravo, ostati isti. Osim što je obiteljski auto onih vremena, fićo je bio i ferarri jugoslavenske mladosti.

Danas, naravno, znamo da je to bio dobar, drag i odan auto, koji se nije previše kvario, i koji čovjeka ne bi ostavljao nasred ceste. Počinjemo primjećivati njegov šarm, i to kako bi bilo zgodno imati jednoga fiću za po gradu.

Drago nam je kad vidimo nekog umirovljenika, s bijelim demodiranim ljetnim kačketom, kako obje ruke drži na upravljaču, i napreduje polako, krajnjom desnom trakom. Iako je zadnji proizveden prije četvrt stoljeća, još ih se dosta nađe po našim ulicama, a još više ih je na udaljenijim jadranskim otocima, gdje valjda tehnička pravila i nisu tako stroga. I to je dokaz da je to bio dobar auto, mnoge koji su bili mlađi od njega, skuplji, ljepši i brži, odavno više ne viđamo.

Nekada se išlo u zatvor zbog gange “Druže Tito kupit ću ti fiću, a mercedes Anti Paveliću”. I to je tipično za nas, svejedno je li Jugoslavija ili Hrvatska, je li socijalizam ili ovo sad, ali mi se sramimo vlastitoga sirotinjstva i tiho, ali ustrajno, preziremo vlastitu svakodnevicu. Da nije tako, ne bi bio nikakav problem u fići za Titu, jer ne bismo vlastite živote, djetinjstva i uspomene dali za mercedes.

Tvornica automobila u Kragujevcu proizvodila je nekoliko modela, no Zastava 750, popularno nazvana Fićo, postala je, i ostala, sinonim za jugoslavenski automobil. Ime Fićo stiglo je od stripa koji je u doba dolaska automobila na tržište počeo izlaziti u beogradskom časopisu Borba. Strip se zvao “Kurir Fića”, a opisivao je dogodovštine mladog partizanskog kurira u Drugom svjetskom ratu. Zastava 750 umnogome se razlikovala od današnjih automobila – možda najvažnija razlika poznata svima jest smjer otvaranja vrata – ona se otvaraju suprotno od smjera koji je danas standardan na 99 posto automobila. Osim toga, motor je bio straga, što je danas raritetno rješenje.

Fićo je bio i najpopularniji trkaći automobil u bivšoj Jugoslaviji. Prvenstvo u kojem su se natjecali mahom u kućnoj radinosti za utrke prerađeni ‘fićeki’ zvalo se Nacionalna klasa. Redatelj Goran Marković je 1979. godine snimio i komediju “Nacionalna klasa” u kojoj glavni junak nastupa u navedenoj trkaćoj seriji.  Zanimljivo je napomenuti da je medijski najeksponiraniji hrvatski automobilist Niko Pulić svoje prve kilometre na trkaćim stazama napravio upravo za upravljačem Fiće.

Velike selidbe male promjene
Datumi s unutrašnje strane vrata
Od hrastovine, tri puta sam gledala taj film
Matični i telefonski brojevi
Ponte di Rialto i ona dva
od armiranog betona hitlerova bunkera u
Augartenu
Slike u novčaniku iz foldera slike
Uštogljeno lice japanske djevojčice
S bijelom mašnicom u kosi
Sezonsko voće i povrće konfekcijski broj
Indeks tjelesne mase
Variraju od dijagnoze do dijagnoze
Tablice na autu ploče na mezarju
Oči usred noći, tri puta!
Četkice za zube pasoši putovnice
Jeftine maskare krsni list domovnice
Permesso di soggiorno savez pionira
Prva sveta pričest prva menstruacija
Prvo sve! Krizanteme su drugo
Izvedeni oblici oprečna mišljenja
Broj dopunskog osiguranja zadnja ovulacija
Definicija sintagma onomastika
Nadiru nadiru
Uz fanfare ciocarlia
Pridodajem broj propusta
Gramatičkih grešaka, ikra jezerskih riba
Ubijenih kitova mrtvih jajnih stanica
Prijeđenih kilometara izraubanih vena
Samoubilačkog nagona nova posteljina
Bolnički hodnik avionska pista
A tek je nujni rujan i ljeto
Poprima depresivne konture blagajnice
Iz konzuma
Nadiru nadiru do božića
I nove potrošačke groznice
Mladi fašisti
Dok mi pokušavamo zalijepiti
Prste na nogama
Za načeto sjećanje
Kao da je bilo jučer