Teta Mila i čika Bude stanovali su u Ulici Palmira Togliattija. Stan je bio mali, po onodobnim mjerilima govorilo se: taman za njih dvoje, i živjelo se, uglavnom, u kuhinji. Preko puta sudopera i štednjaka bila je sećija sa poširokim naslonom. Uz sećiju bio je zguran veliki kuhinjski stol, uz koji je, na čelo i začelje, mogla stati još po jedna stolica. Na naslonu iza sećije stajale su knjige, uglavnom filatelistički katalozi i prijeratni leksikoni, katalozi velikih robnih kuća iz trideset i neke, i današnje novine, beogradska Politika i Oslobođenje. Na naslonu su ponekad stajali i albumi s markama, povećalo i pinceta.

Čika Bude sjedio je na sećiji i prebirao marke. Slagao ih u nizove, premještao iz albuma u album, i slagao svoju savršenu selekciju. Govorili su: zabavlja se, i neka se zabavlja, važno je da čovjek u starijim godinama nađe sebi zabavu, tako će duže živjeti i neće poseniliti. Senilija ili skleroza, u ono vrijeme to je bio naziv za staračno zaboravljanje i za ono što se danas naziva alzhajmerovom bolešću.

Njemu, međutim, filatelija nije bila zabava. Marke je skupljao cijeloga života, ili tačnije rečeno od vremena kada se kao osamnaestogodišnji svršeni gimnazijalac zaposlio na pošti. Bilo je to, čini mi se, 1913. Zatim je došao rat, on se našao u vojsci koja se povlačila preko Albanije – o čemu je volio pričati, ali ga nisu slušali, pa je za jedinu publiku nalazio mene, koji u vrijeme prvih njegovih priča o albanskoj golgoti nisam još ni u školu krenuo – kasnije se našao na otoku Krfu, i s Krfa se kao solunski dobrovoljac vraćao u Srbiju. Taj je Budimir Dimitrijević bio junak svoga doba, i za svoja će junaštva ponijeti razna ratna i mirnodopska kraljevinska odlikovanja, ali ovaj čika Bude kojeg sam ja znao, i koga su znali svi drugi, uključujući i njegovu ženu, nije imao baš puno veze s tim Budimirom Dimitrijevićem iz Velikog rata. Osim što je znao sve njegove priče.

Naime, čika Bude bio je blag čovjek, vrlo nesnalažljiv, plah i nejak. Bio je visok i uspravan, potpuno sijed, kao suha grana koju će prelomiti svaki jači vjetar. Nije se snalazio u samoposluzi, nije se snalazio u tramvaju ni u haustoru. Jedino gdje se snalazio bila je ta sećija, i to u trenucima kada bi pred sobom imao svoje marke.

Jednom davno stekao je ugled ratnog heroja, premda je teško povjerovati da je ikad bio heroj. Napatio se i preživio. Spavao je na drvetu, jer je svud naokolo bila voda. Odnekle je za vrijeme njihovog povlačenja preko Albanije naišla poplava. I srpska se vojska našla na granama. Tko se nije popeo na stablo, nije preživio. Tako mi je govorio, i ja sam mu naravno vjerovao. Zašto mu ne bih vjerovao? Između mene i njegove priče nije bilo više ničega. I nije više bilo nikoga, osim mene, koga bi ta priča zanimala. Kasnije, mnogo, mnogo kasnije kad budem čitao Marqueza, najprije “Sto godina samoće”, a onda i sve ostalo, sjetit ću se čika Bude i njegovih priča o bježaniji preko Albanije, o Krfu i o Solunskom frontu. Možda bih jednom trebao napisati roman o srpskoj epopeji u Velikom ratu. Znam ih koji bi se obradovali tome. Ta bi im knjiga bila krunski dokaz nečega. Ali meni više nije važno čega. U Sarajevu nemam nikoga živog, a mrtve nosim sa sobom. Kamo god krenem, uza se teglim pedesetak grobova. Taj srpski roman o Velikom ratu koji bih jednom trebao napisati, iako ne znam hoću li, bio bi posvećen čika Budi, govorio bi o Macondu i o filateliji. Jednom davno, nakon što je stekao ugled ratnog heroja, čika Bude postao je filatelist.

Punih šezdeset godina pokušavao je sakupiti savršen niz poštanskih maraka.

Kao i svi ozbiljni filateliseti, tako je i on imao tematski okvir svoje zbirke i svog savršenog niza. Skupljao je jugoslavenske marke, od onih prvih, iz prvih mjeseci Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koje su zapravo bile preštambiljane marke iz austrougarskog doba, do maraka iz pedesetih i šezdesetih godina, uključujući i okupacijske nizove i marke iz Nedićeve Srbije. (NDH je nekako zaobišao.) Potom, stvarao je nizove njemačkih, austrijskih, čehoslovačkih, poljskih, sovjetskih i francuskih maraka, a onda i maraka iz ostatka Europe, te iz prekomorskih zemalja. Nešto od toga – recimo, njemačke, čehoslovačke i poljske marke – bilo je dio njegova sakupljačkog interesa, dok je ostalo kolekcionirao da bi mu u pravom trenutku poslužilo za zamjenu.

San o savršenom nizu jugoslavenskih maraka nije bio ostvariv, iako mu se stalo činilo da je na pragu velikog uspjeha. Ali uvijek bi se pojavila još jedna marka u nizu, ili, što se sve češće događalo, marka s greškom, odštampana u malom tiražu, koja je onda proširivala niz, koji bez nje nije mogao biti savršen. Uglavnom, uvijek je poneka marka nedostajala, a njegov se život razvijao i prolazio u tom nedostajanju. Sjedio je na sećiji – vidim ga kako sjedi, s naočalama navrh nosa i s povećalom u ruci, dok mi ulazimo – i gledao svoje marke, zagledao ih kao što turist zagleda novootkriveni svijet, i u svakoj je marki bio jedan dovršeni svemir. Jedan niz – desetak maraka s istim motivom, ali u različitim bojama i različitih po nominalnoj vrijednosti, plus marka s greškom – nadovezivao se na drugi niz i na drugi svemir. A svi jugoslavenski nizovi, od preštambiljane marke s likom austrougarskoga cara i kralja Franje Josipa Prvog, od kojeg su ostali samo golemi imperatorski zulufi, jer mu je cenzor preko lica udario crnu kocku, da njome poništi i njega i svako sjećanje na njegovu vlast, sve do one posljednje marke s motivom runolista i slovenskih planina u pozadini, svi ti nizovi, svi ti dovršeni i nedovršeni svemiri, činili su čika Budinu težnju za nikad dosegnutim savršenstvom. Ili za Bogom, možda? Da mu je na kraju uspjelo da dovrši sve jugoslavenske nizove, bi li pod svojim povećalom ugledao lice Božje?

Posljednjih godinu-dvije počeo je hlapiti kao kiseljak, koji je preko noći nezačepljen ostao na kuhinjskom stolu.

Umro je u blaženom nespoznanju i neznanju. Sjećao se svoga srbijanskog djetinjstva, Krfa i tamnoga, masnog grčkog mora u koje bi svako malo kliznuo tabut s mrtvim vojnikom. Od ovoga današnjeg znao je samo svoju Milu i marke. Umro je kad ih je zaboravio.

Onih nekoliko najvrednijih nizova prodano je filatelistu s Baščaršije. Novca, taman da se sahrani sve što je još bilo nesahranjeno.

Ostao je album žutih korica, sa znakom u donjem lijevom uglu: svjetionik u kvadratu koji jednim uglom dotiče more. Na unutrašnjosti korica je malena naljepnica, na kojoj piše: Leuchtturm/Lighthouse GGT Made in West Germany. Na dvadeset četiri kartonske stranice, s obostranim galerijama i zaštitnim listovima od tankog providnog papira, nizovi su europskih zemalja. Počinje s Jugoslavijom, završava sa Švedskom. Između stranica je umetnuto dvadesetak nizova, na ručno načinjenim galerijama, različitih zemalja i datacija, te poneko jubilarno izdanje. Recimo, poljska jubilarna marka od dva i pol zlota, u povodu 400 godina poljskih pošta, objavljena 1958. u Varšavi. Ili izdanje iz okupirane Srbije, na koverti označenoj znakom crvenog križa i s natpisom “Za naše zarobljenike” i datumom 25. mart 1942, Beograd.

Kada je čika Bude umro, jedva da su ga stigli i pokopati, a teta Mila me je već zvala da dođem po album. Nisu imali djece. A ni njezine sestre nisu imale djece. Moj otac Dobro bio je jedini sin ženskoga dijela loze, a ja sam bio njegov jedini sin. Iako, vjerojatno je presudilo nešto drugo. Imao sam imaginaciju nekoga tko promatra čovjeka koji sakuplja marke. Taman i ako neću, a doista neću, postati filatelist, nešto ću učiniti s tim albumom. Pospremiti ga nekako u sjećanje.

Sve do rata nisam uzeo povećalo i temeljito, marku po marku, pregledao ostatke životnog djela mog pratetka Budimira Dimitrijevića. Zatim se album zagubio u strašnome ratnom i poratnom neredu majčinog stana. Pitao bih je za njega, odgovarala je – tu negdje. Sumnjičio sam ju da je te marke nekom prodala ili poklonila. Jednostavno, nije je bilo briga.

Album sam našao u ormaru, među poreznim priručnicima, udžbenicima iz političke ekonomije, knjigama s prastarim, davno izmijenjenim financijskim zakonima. Držim ga pored svoje fotelje, tu negdje je i povećalo – dobro, predratno njemačko – koje sam naslijedio od Franje Rejca, kojem je služilo u proučavanju onih sitnoslovnih njemačkih leksikona, otisnutih gotičkim pismom, i spremam se da ga jednog dana pregledam, sve marku po marku.

Scit enim Deus quod quocumque die comederitis ex eo, aperientur oculi vostri: et eritis sicut dii, scientes bonum et malum.

Gen 3,5 (Vulgata)

Omnes denique alumnos et administros Ecclesiae paterna caritate admonemus, ut ad sacras Litteras adeant summo semper affectu reverentiae et pietatis; nequáquam enim ipsarum inteligentia salutariter ut opus est patere potest, nisi remota scientiae terrenae arrogantia, studioque sánete excitato ejus que desursum est sapientiae.[1]

Leo XIII

I.

Je li Biblija opasna knjiga? Da, Biblija je opasna knjiga. Zašto je pak odgovor na naslovno pitanje, čim se dublje promisli, potvrdan i zašto ima barem dva protuslovna smisla, pokušat ću, makar ovlaš-no, obnavljajući vlastito iskustvo s tim problemom, natuknuti u ovom autsajderskom ogledu, možda nedostojnoj reakciji na tri nedavna dostojna poticaja, i to zbog mojih slabih, ili nikakvih, kompetencija na području biblicistike, biblijske historiografije, i drugih disciplina, napose teologije, a osobito zbog naravi teme, koja je, praktički, neis­crpiva, čak i onda kad se njome bave najupućeniji istraživači, o čemu svjedoci nepregledna bibliografija — puna međusobnih pobijanja — posvećena tome području. Zmija, obraćajući se Adamu i Evi u Raju zemaljskome, i papa Lav XIII., obraćajući se njihovim potomcima koji služe Raju nebeskome, govore dvama dijametralno suprotnim je­zicima: ona obećava razlikovanje, raščlanu, analizu, beskrajno mrv­ljenje do svake monade, spoznajnu oholost; on apelira na skromnost, nadzemaljsku nadahnutost, cjelovitost. Biblijska egzegeza, kroz stoljeća, slijedila je ili jednu ili drugu strategiju, ili ih je kombinirala, i laik, poput mene, imajući pred sobom sveti tekst, nikada ne može biti siguran na kojem se od ta dva puta nalazi, premda je zmijin mnogo prohodniji.

Prvi je poticaj nedavna preporuka pape Franje katoličkim vjerni­cima o čitanju Biblije.

Drugi je poticaj istraživanje pod naslovom Religijsko vjerovanje i nacionalna pripadnost u Centralnoj i Istočnoj Europi (Religious Belief and National Belonging in Central and Eastern Europe, Pew Research Center, May 2017), kojega su rezultati djelomično objav­ljeni, osobito što se tiče Hrvatske, u Globusu br. 1381 (25. V. 2017.).

Treći je poticaj približavanje pedesete obljetnice Zagrebačke Biblije (1968.), a od njenih smo suradnika samo još četvorica živi: Bonaventura Duda, Ivan Golub, Zvonimir Mrkonjić i ja, i razumno je pitanje da li ćemo je dočekati.

Svaki stav koji se ovdje iznese, i kad mu, kao ni meni, nije svrha da to izazove, može, u najmanju ruku s gledišta triju objavljenih religija, biti osumnjičen zbog heterodoksije: judaizma, kršćanstva i islama. No, to je grijeh koji prijeti svakome tko se, čak i s najortodoksnijih polazišta, prihvati ove teme, a nema zaštite ni od na­pada s ateističkih ili agnostičkih svjetonazora. Ovaj je ogled zato skroman pokušaj da, u kratkim potezima, iznesem meni najbitnije etape, od mladićstva do zrele dobi, osobnoga susretanja s Biblijom.

II.

Papa Franjo, dakle, ozbiljno, a možda pomalo i u šali, nedavno je na Trgu sv. Petra u Vatikanu katoličkim vjernicima savjetovao da, umjesto mobitela, u džepu nose Bibliju i da je čitaju, kao izvor promišljanja. Taj, donekle iznenađujući, prijedlog, premda s odobra­vanjem dočekan u Crkvi, zapravo – iako toga mnogi nisu ni svjesni – uopće nije u skladu s njezinom donedavnom tradicijom. Ona je, možda mnogo više nego što se, na prvi pogled, čini, kasni odjek pro­testantizma, kojem se samom, u međuvremenu, sve više oprašta, ili naprosto zaboravlja, otpadništvo, a, za razliku od katolicizma, on naučava da između pojedinca i Boga postoji samo Biblija. Preokret se, praktički, zbio tek na Drugome vatikanskom koncilu. Biblija je pak tako složena verbalna tvorevina, a njezin utjecaj na povijest našega svijeta, od početaka, tako dubok, a i kontroverzan, da bi se mogao optužiti kao neoprostiva oholost svaki pokušaj da se nje­zine teološke, političke ili kulturne implikacije svedu na nekoliko priprostih uvida. Zato ću se, da ponovim, ograničiti na to da, kao pisac laik, u najopćenitijim potezima, iznesem samo to kako sam se, od mladosti do staračke dobi, upućivao u sveti tekst i s kakvim sam se dilemama susretao, nalazeći opravdanje u činjenici što sam, prije pola stoljeća, i sam dao skroman prinos nastanku Zagrebačke Biblije 1968.

Često se, naime, čulo, ne samo među ateistima i agnosticima nego i u samoj Katoličkoj crkvi, da je Biblija opasna knjiga: prvi­ma, još od ogorčene polemike između Kelsa i Origena – prvoga koji se zalagao za doslovno i drugoga koji je razvijao alegorijsko tuma­čenje – kao prepreka razvitku slobodne misli; drugima kao sveti tekst, kojem je autor sam Bog, što i vjernika, umjesto da ga vodi k spasenju, može, zbog njegova pogrešnog razumijevanja, strovaliti u vječnu propast. No, bez obzira na to kojem je stavu suvremeni čovjek naklonjeniji, jedno će moći prihvatiti kao bjelodano: Biblija je paradoksalna knjiga, ili zbirka knjiga. Čak ni svjetovni čitatelji, osobito oni koji ne prihvaćaju Božje autorstvo biblijskih tekstova, ne mogu ih doista razumjeti ako zanemare njihovu temeljnu teološko-pedagošku svrhu: iako se pritom ne moraju slagati ni s judaizmom ni s kršćanstvom, mogu ozbiljno naškoditi vlastitome shvaćanju ako je ne budu uzimali u obzir.

Uzgred napomenimo da se opravdano upitati nije li tako s ra­zumijevanjem svakoga svetog teksta u drugim, tzv. neobjavljenim, religijama, kao što su Vede, Upanišade, Bhagavad-gita, Avesta, Tao Te King itd., koje, najčešće, primamo kao svojevrsne iskopine kul­turne arheologije ili, naprosto, kao spise što izazivaju tek estetsku fascinaciju, jer ono što je, u njihovim društvima i u njihovo doba, u njima pobuđivalo dubok religiozni doživljaj zauvijek nam izmiče, naprosto zato što on rijetko gdje postoji u čistu obliku, izdvojen iz zamršenoga društvenoga konteksta, koji nam je, u međuvremenu, postao nerazmrsiv.

U vlastitom iskustvu nalazim psihološku osnovu dileme: kao da sam u ono što kažem, ili napišem, siguran samo dotle dok, kao svo­jevrsna mentalna opijenost, djeluje čarolija izgovorenih, ili napisa­nih, riječi, s njihovom nedoglednom asocijativnom umreženošću, ili na temelju slučajne podudarnosti s trenutnim emocionalnim sila­ma, ali čim pobliže stanem ispitivati njihov smisao, u meni, gotovo neizbježivo, proklija klica sumnje, koja se katkad prometne čak u zgađenost.

Mi, naime, često zaboravljamo da su u velikoj starini, u pretpismenim ili jedva pismenim društvima, riječi bile dijelovi magijskih, ili obrednih, formula i da su izazivale neusporedivo snažnije druš­tvene učinke nego što danas možemo i zamisliti: stoga jedva da i naslućujemo smisao činjenice da je cijelo hebrejsko Sveto pismo sa­bijeno tek u nešto više od 8 tisuća riječi, što, s jedne strane, govo­ri o neobičnom brojčanom siromaštvu vokabulara Duha svetoga i, istodobno, gotovo o nedokučivom bogatstvu značenja svake pojedine njegove jedinice. Naime, što je društvo sljubljenije zbog sustava za­jedničkih vjerovanja i običaja, pogotovu u kulturi u kojoj jezik ne služi analitičkim nego evokativnim svrhama, pa se božanske po­ruke preko proroka i svećenika, što se iznose više kao približan podsjetnik na krajnju svrhu nego kao njihov do svake pojedinosti ustrojen prikaz, primaju integrirano, tj. istodobno i razumom i osje­ćajima. To je svojevrsna naravna recepcija božanskih naredaba i opomena. No, čim iskrsne potreba da se sveti tekst prenese u jezik drukčije kulture, koji pobuđuje potpuno različit svijet emocionalnih i intelektualnih asocijacija, neizbježivo se nameću dvije zadaće, od kojih svaka isključuje spontano primanje: da bi se njegov smisao što točnije prenio u drugi jezik, on sam mora biti što pouzdanije utvr­đen, tj., što je svojevrsni paradoks, izvornik mora biti brižljivo raz­motren u svjetlosti budućega prijevoda, i, na kraju, provjera – koja nikada nije apsolutna – mora poći u obrnutom smjeru. Jer, njegovo je spontano primanje samo pretpostavljalo vjeru; utvrđivanje smisla pak zahtijeva provjeru, što nikako nije jedno te isto.

Zato se ne može dovoljno visoko ocijeniti praktična mudrost Tridentskoga koncila koji je, da presretne pogibeljnu kaotičnost u tumačenju svetoga teksta, formulirao tri ključne odredbe: prvo, svi­ma je knjigama Staroga i Novoga zavjeta autor Bog; drugo, jedino ih Katolička crkva, po ovlasti Isusa Krista, ima pravo ne samo tu­mačiti nego i vjerno čuvati; treće, latinska Vulgata sv. Jeronima, stoljećima liturgijskom upotrebom potvrđena u Crkvi, proglašava se autentičnim tekstom i time, de facto, stječe status izvornika, čime se nipošto ne poriče važnost proučavanja hebrejske ili grčke matrice.

Sve tri koncilske odredbe otad stavljaju Sveto pismo pod apsolutni nadzor Katoličke crkve, kao utuk protestantizmu – koji je, u tom po­gledu, možda imao više povjerenja u vjeru svojih sljedbenika — osla­njajući se pritom, očito, i na pravovjernost znamenitoga sveca: on, na latinskome, jeziku što ga svi razumiju, jamči praktičnu vjerodo­stojnost božanske poruke. Tako prijevod već drugi put ulazi u same temelje Crkve. Prvi se put to dogodilo u 3. st. pr. Kr., kad je Ptolemej Filadelf, po legendi, sakupio 72 prevodioca da s hebrejskoga na grč­ki prenesu Sveto pismo kako bi našlo mjesto u njegovoj znamenitoj Aleksandrijskoj biblioteci. Premda to djelo, Septuaginta, uvelike odudara, rasporedom knjiga i njihovim sadržajem, pa i znatno ve­ćim brojem, od današnjega hebrejskog originala, rani se crkveni oci gotovo potpuno na taj prijevod oslanjaju kao na standardni tekst.

Da bi rastumačio česte neusklađenosti između hebrejskog izvor­nika i grčkoga prijevoda, sv. Augustin, u Državi Božjoj, posegao je za jedinstvenim i, u stanovitom smislu, neoborivim argumentom: „Ta se razlika i ne smatra krivotvorinom, a ni sam ne mislim da je uopće treba smatrati takvom. Nego, ondje gdje nije posrijedi pisar­ska omaška, i gdje bi smisao bio u skladu s istinom i propovijedao bi istinu, treba vjerovati kako ti ushtjedoše izreći štogod drukči­je potaknuti božanskim Duhom, ne po prevoditeljskoj zadaći nego po proročkoj slobodi. Stoga se s pravom apostolsko učenje služi ne samo hebrejskim predlošcima nego i prijevodom Sedamdesetorice, kad se navode svjedočanstva o Svetome pismu.“ Prevoditelj je tu, prvi put, postao autentični prenosilac Božje poruke, a granica što izvornik odjeljuje od prijevoda sasvim je uklonjena. Tridentski kon­cil, privremeno, u svojem je okrilju, dakle, zaustavio moguće opasne egzegetske kontroverzije, ali je, dugoročno, samo prikrio jaz, što će sve dublje zjapiti – kad je posrijedi svetopisamski tekst i ne samo njegovo tumačenje nego i njegova kritička uspostava – između vjere i provjere: to se, prije svega, odnosilo na potragu za autentičnim tekstom Vulgate.

Prije svega, da ponovimo: koncil je za sve knjige Staroga i Novoga zavjeta ustvrdio da im je autor Bog (que unus Deus sit auctor). Što se Vulgate tiče, ona, sa svim knjigama, jer je u toku stoljeća u crkve­noj upotrebi, premda prijevod, praktički stječe status izvornika (pro authenticahabenda sit). Kao fundamentalno načelo, prva je odluka, po teološkim propozicijama, neoboriva: ona je, naprosto, izvor obja­ve. Druga odluka, premda nema apodiktičnu nesumnjivost prve, očito se oslanja na nadnaravno djelovanje Duha Svetoga ponajprije na sv. Jeronima (i druge prevodioce) dok je Sveto pismo s hebrejsko­ga prenosio u latinski, ili redigirao, poput Psalama, starije prijevo­de, te na autoritet Crkve koja je, stoljetnom upotrebom latinskoga teksta u liturgiji i drugdje, verificirala njegov posvećeni status. U praktičnom smislu, međutim, ona ima podjednaku vrijednost kao i prva – barem kao načelo — jer, nasuprot protestantskoj praksi da je između vjernika i Boga samo Biblija i da on, zahvaljujući živoj vjeri, ne može pogrešno razumjeti svetu poruku, Crkva smatra, sa svojega gledišta opravdano, da pojedinac nema za to dovoljno sposobnosti.

Dr. Josip Volović, u izvrsnom eruditskom pregledu Historijska i kritička introdukcija u sveteknjige Staroga zavjeta (Zagreb 1903.), još se početkom 20. st. drži toga drevnoga stava: „Isus, šaljući uče­nike svoje po svijetu, naložio im je, da uče i propovijedaju; a svijetu bi zadana dužnost slušati. Odatle samo po sebi izlazi, da je Sveto Pismo, kao pisana riječ Božja, iznajprije određena crkvenom učiteljstvu; a narodu, koji sluša i uči se, namijenjeno je ono tek preko cr­kvenoga učiteljstva. Protestantizam drži, naprotiv, da Sveto Pismo svima jednako pripada, jer su svi bez razlike i izuzetka dužni čitati ga. No da se protestantizam vara, kad to misli, lako je razabrati otud, što sva kolika kršćanska starina posve ništa ne zna o kakvoj općenitoj dužnosti čitati Bibliju. (…) S ovih razloga Crkva katolič­ka nikada nije svojih vjernih nagonila da čitaju Sveto Pismo; ali opet toga im ona nije ni kratila, nego samo, budući da Sveto Pismo nipošto nije svuda lako razumljivo, starala se, da takovo čitanje bude narodu posve bezopasno.“

Volovićev tekst jasno formulira posttridentsko učenje katoličke crkve da između vjernika i Boga ne stoji Biblija, jer je on uvijek izvrgnut pogibelji da zabasa u opasnu zabludu, nego ona sama i njezino učiteljstvo, jedini ovlašteni da je pravovjerno objašnjavaju. Dakle, u rukama stručno i vjerski neupućena pojedinca katolika ona je doista krajnje opasna knjiga.

Dr. Josip Pazman, kanonik Kolegija crkve sv. Jeronima u Rimu i izvanredni profesor moralne teologije na Sveučilištu u Zagrebu, objavio je, u vlastitoj nakladi, nezaobilaziv kompendij za stariju po­vijest Katoličke crkve pod naslovom Crkvene naredbe o zabrani i censuri knjiga ili tumačenje apostolske konstitucije Officiorum ac munerum (Zagreb 1904.).

Ovaj je ulomak svojevrsna šifra njegova dragocjenog priručnika: „Kad je sv. Pavao propovijedao u Efesu s velikim blagoslovom i mno­ge na čudesan način ozdravio, obratio je među inima i neke sujevjerju odane ljude, koji su po tadanjem običaju iz čarobnjačkih knjižurina crpali pouku za svoj nečisti posao. I pisac ‘Djela apostolskih’ da pokaže, kako je obraćenje tih ljudi doista iskreno bilo, spominje, da su donijeli svoje knjige i spalili ih pred skupljenim mnoštvom. Tom je zgodom pokazao sv. Pavao, kako treba u tako pogibeljnoj stvari odrješito postupati, a ujedno ostavio primjer, za kojim se je Crkva povodila kroz sve vijekove, tako te je i sam Luter morao priznati, da je ta drevna praksa Katoličke crkve zabranjivati zle knjige. Što je sv. Pavao sam radio, to je svojemu učeniku Timoteju preporučivao, da čuva povjereno blago vjere i da se klone od svake krive nauke.“

No, Pazman je, što se tiče opasnosti koja prijeti iz Svetoga pisma na narodnom jeziku, još odrješitiji od Josipa Volovića, koji je o toj stvari pisao gotovo istovremeno. On kaže: „Budući da je iskustvo pokazalo, ako se svete knjige na narodnom jeziku svakomu bez razlike dozvo­le, da odatle poradi drskosti ljudske izlazi više štete nego koristi; to se sasvijem zabranjuju svi prijevodi na narodnom jeziku, također i oni, što ih muževi katolički načiniše, osim ako ih odobri apostolska Stolica, ili ako se izdadu pod budnim okom biskupa s bilješkama uze­tim iz svetih crkvenih Otaca, te iz učenih i katoličkih pisaca.“

Ovo je, dakako, restrikcija koja se, uz ostalo, stavlja kao protu­teža protestantskoj praksi da se Sveto pismo stavi u ruke svako­me vjerniku, neovisno o tome da li hoće ili neće ispravno razumjeti Božju riječ: u tome će mu zaštita biti živa vjera.

Iz učenja da je Bibliji autor sam Bog i da se Vulgati priznaje svetopisamska autentičnost iskrsle su uskoro praktične poteškoće: una­toč tome što se, izričito ili prešutno, prihvaćala fluidnost tekstualne predaje Hebrejske Biblije, grčke Septuaginte i latinske Vulgate — što se, po uzoru na sv. Augustina, moglo obrazložiti nadahnutim ra­dom redaktora i prepisivača — ipak je, osobito nakon Gutenbergova izdanja latinskoga teksta 1456., sve neodgodivije iskrsavalo pitanje što je textus receptus i kako se moguće približiti nedohvatnom idea­lu, originalnom stanju, Božje poruke.

Papa Klement VIII. objavio je 1592. popravljeno (s mnogo pogre­šaka) izdanje Vulgate (tzv. Clementina), koje, premda tiskano kao službeno izdanje Katoličke crkve, zapravo nikad nije doseglo, a mož­da i ne može doseći, idealno stanje prvobitne matrice.

Biblia Sacra, iuxta vulgatam versionem (Wurtembergische Bibelanstalt, Stuttgart 1972), jedan od najozbiljnijih modernih po­kušaja – u kojem je sudjelovao interkonfesionalni tim stručnjaka — da se pretrese sva važna rukopisna tradicija latinskoga teksta, u uvodu to jasno kaže: „Tekst Vulgate ovjeren je s pomoću vrlo veli­koga broja rukopisa doista, a mnoge razlike među rukopisima odra­žavaju sudbinu ‘živoga’ teksta koji je neprestano bio prilagođavan i revidiran. Italija, Španjolska, Galija, Irska sve su imale vlastite re­cenzije koje su se razlikovale jedna od druge. U doba Karla Velikoga Theodulph Orleanski latio se jedne revizije, koje se tekst sačuvao u nekoliko rukopisa. Ipak, najveći broj rukopisa toga razdoblja čuva tekst povezan s imenom Alcuina, koji nije malo utjecao na kasni­ju povijest Vulgate. Upravo je razvoj alkuinskoga teksta pribavio temelj za Parišku Bibliju 13. st: ‘pariški’ je tekst, s druge strane, bio upotrijebljen za prvo tiskano izdanje Biblije; i kasnije se pojavlji­vao, tek s manjim inačicama, u svima ranijim tiskanim izdanjima, čak uključujući službeno rimsko izdanje objavljeno pod ovlašću pape Klementa VIII. u Rimu 1592. Nažalost, kao tekst, ono ni izdaleka ne zadovoljava.“

Dakle, istodobno dok se Vulgata službeno proglašava autentičnim latinskim tekstom i, u skladu s time, papa Klement VIII. pušta u višestoljetni promet verziju za koju moderna tekstološka kritika tvrdi da ni izdaleka ne zadovoljava, prirodno se postavlja pitanje kako da se te dvije činjenice međusobno usklade.

Sama Katolička crkva, što je i razumljivo, nije u tome nalazila nikakvu poteškoću: preko Isusa Krista, utemeljitelja, koji je Bog, njezino je božansko podrijetlo, kao njegovo tijelo, osiguravalo jedino ovlašteno tumačenje svetoga teksta. U trećem izdanju Clementine, 1598., dodani su Indices correctorii, koji su stekli status odredbe najviše crkvene vlasti, i u tom je obliku tekst Vulgate zadugo postao prihvaćen.

I sama je Crkva, naravno, znala da on nije bez nedostataka, na­dajući se da će se oni, u nekoj povoljnijoj budućnosti, moći ukloniti, to više što je jedina imala pravo, osobito živom riječju s oltara, spor­na mjesta protumačiti u skladu s vlastitom svetom tradicijom.

Uzgred, neobičan je primjer sakrosanktne taštine pape Klementa VIII. što je zabranio da se unaprijed išta mijenja u tekstu koji je uspostavio, premda se, što je za pohvalu, budući izdavači toga nisu držali. Također je za pohvalu Tridentskoga koncila što, proglasivši Vulgatu autentičnim tekstom, nije izgubio iz vida činjenicu da u njoj ima pogrešaka i da u njoj, i takvoj, postoji jasna objava Božja te da iz nje nije moguće izvesti neki nauk opasan po Crkvu.

Ja sam, grubo rečeno, odgojen sam u posttridentskoj Crkvi i, ko­liko se sjećam, u mojoj radićevskoj katoličkoj kući, u kojoj su moje tete po ocu bile aktivne vjernice, osobito teta Mara s jakim mistič­kim sklonostima, nije bilo kulta Biblije, premda se u potaji čuvalo Sveto pismo dr. Ivana Evanđelista Šarića, nadbiskupa vrhbosan­skoga, što ga je, u tri sveska, izdala Akademija Regina Apostolorum u Sarajevu 1941.-1942., jer ga je, nakon rata, opasno bilo i poka­zivati zbog njegovih pohvala poglavnika Anti Paveliću i bijega u emigraciju.

Kako je to djelo, još za trajanja rata, kupljeno u našu kuću, nika­da nisam doznao. Mora biti da mi je bilo 16 godina kad mi je teta Mara, koja je bila crtačica i izvrsna krojačica (ali vrlo slobodna u pogledu rokova), prvi put pokazala to Sveto pismo izvadivši ga ispod debelih naslaga štofa koji još nije bila sašila. Najprije mi ga je dala da ga ovlašno pogledam, ali mi ga je uskoro gotovo istrgla iz ruku i istjerala me iz sobe, pomalo gunđajući na sebe kao da je počinila ne znam kakav prijestup.

Ona je bila vrlo staložena starinska žena, pronicljivih zelenih oči­ju, što su bez treptanja podnosile dječačke laži koje je razgovijetno vidjela, i radije je slušala nego govorila – zbog čega je bila neka vrsta susjedske ispovjednice — tako da nisam razumio njezinu neu­običajeno burnu reakciju. Ali je zato moja momačka znatiželja tako narasla kao da mi je oduzela neku seksualno škakljivu knjigu ili nešto moralno još opasnije, a zabranjeno.

Mislim da je potajno sanjarila, premda je razborito ocjenjivala da ja nisam skrojen od tkanine za habit, da ću se na kraju odlučiti da odem u sjemenište i da postanem franjevac, i to zato što je vrlo rano ostala bez oca (ubili su ga, kao lokalnoga prvaka HSS-a, u čijoj je sinjskoj kući bio i Stjepan Radić, lokalni orjunaši), a njen je mitski lik bio (također rano preminuli) stric fra Stjepan Grčić, folklorist, koga je uvijek zvala Barba (kao da mu je to vlastito ime).

U kući su visjela dva golema uljana portreta dvojice braće, moga djeda (čije ime nosim) i moga prastrica: prvi je 1917. naslikao split­ski portretist Petar Bettiza, a drugi, dvadesetih godina, lokalni akademski slikar Ivan Baković. Kad tetu Maru danas pokušavam prizvati u sjećanje, tu lelujavu sjenu među tolikim sjenama – osobi­to kad se, pred mojim očima, u 84. godini mirno ugasila, preminula, tj. otišla na drugu stranu, kako naš narod profinjeno kaže – i dok mi u ušima zvoni njezin alt, nekako mi razbuđuje tugu pomisao (nadam se da ovo nije pretenciozno) da je ona doista bila Monika koja nije preobratila svog Augustina. Ova usporedba nije sasvim nasumična: on se uz njezinu pomoć nastojao približiti svome Bogu i tako, premda nikada nije dosegao njezin nenarušivi integritet, po­stao utemeljitelj one kršćanske ideje koja je zauvijek odvojila državu Božju (civitas Dei) od države ovoga svijeta, dobro od zla, i time, pa­radoksalno, nju uveo u povijest kršćanstva, premda je bila, po intenzitetu pobožnosti, s onu stranu svake povijesti. Ona, dakle, jesi bila svojevrsna Monika, a ja nisam, ni u kojem smislu, bio Augustin. Uostalom, upravo me ona uputila u Augustinove Ispovijesti u čude­snom, i davno zaboravljenom, starinskom prijevodu Antuna Sassa, profesora i kateheta na c. kr. velikoj realci u Spljetu (Zagreb 1894.), po vlastitome primjerku što mi ga je darovala prije svoje smrti, i još ga čuvam kao domaću relikviju.

Znao sam, još kao dijete, iz Apostolskoga vjerovanja (Credo), koje se i na hrvatskome i na latinskom izgovaralo u Crkvi Gospe Sinjske, da je Bog stvorio nebo i zemlju, vidljivo i nevidljivo, ali pojma nisam imao o stvarnome biblijskom izvješću, posebno ne o sagrešenju pr­vih ljudi i o naravi istočnoga grijeha: slušao sam potajno šuškanje ili da je posrijedi seksualni prijestup ili neutaživa žeđ za spoznajom Božjih tajna, ali mi, u tim ranim godinama, ni jedno ni drugo nije bilo pristupačno.

Jedno me ljetno popodne teta pozvala u sobu, prekrivenu balama štofova, koja je opojno mirisala na dunje, ušećereno voće i osušene crvene ruže, kojih je latice stavljala u kolače, izvadila prvi svezak Šarićeva Svetoga pisma i dala mi da pročitam prve tri glave Prve knji­geMojsijeve, od Stvorenja svijeta do Istočnoga grijeha. Usredotočeno sam, naglas, čitao sveti tekst. Pod krovom, nad njenim prozorom, čuo se cvrkut lastavica. On se miješao s nečim primordijalnim što je, kro­za me, strujalo izvirući između crnih platnenih korica knjige. Kad sam završio, mirno me neko vrijeme gledala, a onda, očito nedirnuta čarolijom što je mene obuzela — jer je sve to otprije znala — upitala što ja mislim da se između Adama i Eve dogodilo u Zemaljskom raju. Odgovorio sam neku banalnost o neposluhu prema starijima (ovdje: Bogu), ali, prije nego što sam nastavio, promucao sam da me zbunilo to, na što me nitko u crkvi nije upozorio, da su Adam i Eva dva puta stvoreni, i to na potpuno različit način. Po prvome izvještaju (1.26— 29), šestoga dana, Bog je načinio čovjeka na svoju sliku i priliku, kao muža i ženu, da bi se množili i sebi podvrgli zemlju i sve što je na njoj. No, da bi se množili, tj. imali djecu, morali su imati normalne spolne odnose, protiv čega njihov stvoritelj, premda nema nikakva znaka da ih je formalno svezao nekim bračnim ugovorom, očito nije imao ništa. A onda, kao da je zaboravio da je to već učinio, po drugome izvještaju (2,7 et passim), sedmoga dana, kad se već počeo odmarati od šestodnevnoga stvaranja, iznova je napravio čovjeka od praha ze­maljskoga i postavio ga u Eden te, zaključivši da nije dobro da bude sam, uspavao ga i od njegova rebra umijesio Evu.

Ova uspomena koju prizivam u pamet nakon više od šest desetlje­ća, i koja se u pojedinostima, najvjerojatnije, ne podudara sa stvar­nošću samoga događaja, ali joj je emocionalna jezgra netaknuta, prva je egzegetska trauma koju je u meni izazvalo Sveto pismo.

Teta, zacijelo, nije imala pojma o doktrinarnim crkvenim ograni­čenjima u pogledu laičkoga čitanja Biblije, ali je, u čemu me pam­ćenje ne vara, spontano ispovijedala tu orijentaciju, jer je, davši mi u ruke tek njezin početak, pronicljivo zaključila, po mojoj reakciji, da je pogriješila i da je moju vjeru, umjesto da je učvrsti, možda potkopala. Slutim, isto tako, da je nanijela štetu i vlastitom idealu života dovevši u napast moje mladićsko neiskustvo. Uostalom, ona je reagirala u skladu sa svojom žarkom vjerom: ako je Biblija riječ Božja, i ako joj je autor sam Bog, onda je ona, kao i sve sveto, tabu, zaštićena od oskvrnuća, poput hostije u tabernakulu.

Neizbrisivom mi je ostala ova pseudoteološka uspomena jer mi je tetino tumačenje, kao posljedica prethodne nesmotrenosti, događa­ja u Zemaljskome raju — iako sam mnogo poslije pročitao mnoštvo mitoloških, teoloških, psiholoških i drugih učenih komentara — i danas, unatoč njezinoj nekompetentnosti, ključ za razumijevanje mnogih osobnih problema povezanih s onim što, ugrubo, možemo označiti kao integriranost i dezintegriranost duhovne sfere. Naime, ona je, na svoj način, upravo razložila događaj Evina jedenja s Drveta spoznanja kao sam početak razaranja vjere.

Na počecima biblijskoga teksta bio je, po tetinu ponašanju, a i po mojim naknadnim nestručnim uvidima, sabijen svojevrstan ge­netski kod one dihotomije, ili nesavladivoga paradoksa, sadržane u nevinosti prvih ljudi – u psihološkom smislu: svakoga čovjeka u djetinjstvu – sljubljenih s bezvremenim okolišem Zemaljskoga raja, u kojem je vanjski svijet prirodno produženje unutarnjega, a unu­tarnji prirodno produženje vanjskoga, u kojem je sve vidljivo i nevid­ljivo sljubljeno u nerazlučivo jedinstvo, sve dok zmija, pradavni sim­bol htonske mudrosti i falusne seksualnosti, koju je kasnija predaja poistovjetila sa Sotonom, ne ponudi Evi fatalno voće uz obećanje: „Dapače, zna Bog, da će vam se otvoriti oči, čim budete jeli s njega, i da ćete postati Bog, kad spoznate, što je dobro i zlo.“ (Šarić, na ovome mjestu, ne prevodi plural, bogovi, kako je u hebrejskom izvorniku, ʼelōhîm, u Septuaginti theoí, u Vulgati, dii, i iz čega je starija egzegeza izvlačila pojam Presvetoga Trojstva.) Čim je od zabranjenoga voća zagrizla Eva, a iz njezine ruke okusio i Adam, zanimljivo je da je prvo što su vidjeli bilo to da su goli, tj. ona je obnaženoga vidjela njega, a on obnaženu nju: najprije su, dakle, postali svjesni svoje spolne razlike i svoga humanog statusa, tj., načinivši sebi od lišća primitivnu odjeću, bez pripreme su s područja amorfnoga, čisto bi­ološkoga, života prešli na polje kulture. Primordijalna nevinost — bezvremena i bez relacija, oličena u golemome simbolu Zemaljskoga raja, u kojem su bili jednako duboko ukorijenjeni oni kao što je on bio ukorijenjen u njima — zauvijek je nestala: svaku će spoznaju otad pratiti sumnja: izgubljenu cjelovitost tek će trebati osvajati, bez po­uzdanih izgleda da se osvoji. Ljudskome biću koje misli više nije mjesto u Zemaljskome raju. Njemu je mjesto na Zemlji.

Iz same zastrašujuće činjenice što sam, prvi put čitajući početke biblijskoga teksta, zapazio neobjašnjivo dvostruko, i nepodudarno, izvješće o stvaranju Adama i Eve moja je umna teta, najvjerojatnije, zaključila da mi, zbog iskazane sumnjičavosti, više nije mjesto među onima koji s punom vjerom mogu pratiti Božju poruku. Premda je, sa svoga gledišta, imala potpuno pravo, mislim da se varala u pogle­du mojih, ili bilo kojega radoznala mladića, doživljajnih i spoznajnih sklonosti: kao svi tadašnji moji vršnjaci, ja sam, naime, stjecajem okolnosti, malo poslije napreskokce pročitao cijelo Šarićevo Sveto pismo, i to gotovo potajno, među nabubrelim grozdovima očeva vino­grada, upijajući ga, nasreću, ne preko nekoga teološkoga ključa nego izravno, kao golemi mozaik istočnjačke književnosti koja se može primiti, kao i svaka književnost što prva ulazi u nas, nedotaknuta još bilo kakvim okvirnim tumačenjem, koje, i da ga je bilo, mladi um ne bi razumio, pogotovu što je sav školski sustav u to poratno doba bio radikalno ili ateistički orijentiran ili naprosto sekularan: režim je brižno postavljao svoj ideološki sustav.

Upravo se zato, potmulo ali razgovijetno, čuo pozadinski šum koji je neprekidno šaptao da gotovo svaka pojedinost onoga što sam tako pasionirano čitao upućuje na nešto mimo sebe, ili iznad sebe, tj. da smo suočeni ne sa svjetovnom nego sa sakralnom poviješću.

Historijska i kritička introdukcija u svete knjige Staroga zavjeta dr. Josipa Volovića (Zagreb 1903.) i Uvod u svete knjige Novoga za­vjeta dr. Rudolfa Vimera (Zagreb 1903.) bile su dio male kućne bibli­oteke i, premda sam otad držao u rukama desetke mnogo slavnijih priručnika na raznim jezicima što se bave ovim područjem, i danas ih smatram najdragocjenijim pomagalom, osobito kad je posrijedi odnos prema Bibliji i protestantizmu prije Drugoga vatikanskoga koncila.

Autori se, naime, nimalo nisu zamarali onim što danas ubija svaku religijsku ili društvenu iskrenost, a čega tada nije bilo, tj. političkom korektnošću, pa čak ni minimalnim kriterijem običnoga sekularnog humanizma ili povijesne sumnje.

Volović tako apodiktički tvrdi da je Petoknjižje napisao Mojsije (što danas nitko ozbiljan ne misli) i kao prvi dokaz navodi svje­dočanstvo Isusa Krista, koje samo može i mora biti dovoljno svim kršćanima: „Opće je poznato, da su Židovi u vrijeme Isusovo cijelo Petoknjižje jednodušno pripisivali Mojsiju kao piscu. Ovo pak na­rodno uvjerenje ne samo da Isus nikada nije poricao, nego je pače slušače svoje izrijekom u njemu utvrdio. Dakle ako tko ne će na Isusa bezbožno da pohuli, da je zabludu odobrio, mora priznati, da je ono istina, kako su Židovi držali.“

U Knjizi Jozuinoj (Jošua) opisuje se, uz ostalo, nakon smrti Mojsijeve, osvojenje Kanaana pod zapovjedništvom Jozue (Jošue), kao strogo ispunjenje obećanja što ga je Bog (Jahve) dao Mojsiju. Pri podsjedanju i osvojenju utvrđenoga Jerihona, uz pomoć galame voj­ske i legendarnih rogova (truba), kad je grad napokon pao, izraelski su osvajači počinili jedan od najstravičnijih genocida, i to po naredbi samoga Boga: „Kada se zaori glas truba i bojni povici naroda, pa­doše bedemi i narod prodrije u grad, svatko odande gdje se našao, i osvojiše ga. I tada izvršiše kletvu ništeći oštricom mača sve što bi­jaše u gradu: muško i žensko, staro i mlado, volove, ovce i magarad.“

Bila je pošteđena samo gradska prostitutka Rahaba, njen otac, majka, braća i rodbina, i to samo zato što je kod sebe sakrila izrael­ske špijune koji su se bili ušuljali u grad.

Dr. Volović bezazleno komentira: „Čudno je pak, što neki mlađi racijonalisti, želeći knjigu Josuinu lišiti njezine časti, iznose opet ono, što su već govorili deisti 18. stoljeća i stari manihejci, naime: da je rat Izraelaca, kad provališe u Palestinu, bio nepravedan, a Josua okrutan, jer je naložio, da se pobije toliko mnoštvo svijeta, ne poštedivši ni starce ni žene ni djecu, te po to, da to ne može biti zgodan predmet knjige bogodane. Na ovo da odgovorimo, reći ćemo u kratko, da je Bog, svega svijeta vrhovni gospodar i sudac, darovao Palestinu Izraelcima; a on je također zapovjedio, da se Hanaaneji unište i istrijebe. A, kako veli sv. Augustin, zapovijedanje je Božje kao zakon, i njegove se zapovijesti ne smiju zanemariti. Pa sasvim pravo misli Teodoret, da tko Josuu kori okrutnošću, prekorava i ono­ga, koji je tako naredio; jer sam Bog je zapovjedio, da se poradi silne zloće sasvim poubijaju svi pređašnji stanovnici one zemlje.“

Ako je Bog autor Biblije, a jest po nauku Crkve, i ako je on sam upravljao svetom poviješću Izraela, i ako je zapovjedio spomenuti pokolj, tko smo mi da propitujemo njegovu pravdu. No, je li danas tako čak i među kršćanima?

U jednoj od najpreglednijih modernih studija o onim aspektima Biblije koji pobuđuju otpor ili zgražanje današnjega kršćanina, pod naslovom The Immoral Bible. Approaches to BiblicalEthics (Nemoralna Biblija. Pristupi biblijskoj etici) autora Eryla W. Daviesa (London 2010), upravo se, među ostalima, raščlanjuje spomenuti slučaj. On piše: „Mnoge su publikacije posljednjih godina svraćale pozornost na neke aspekte Hebrejske Biblije koji mogu povrijediti moralne osjećaje suvremenoga čitatelja, te je svrha ovoga sveska da istraži neke strategije kojima su pribjegavali biblijski stručnjaci, prošli i sadašnji, u nastojanju da se usklade etički problematični ulomci Pisma. Među strategijama uključenima u raspravu bit će evolucionistički pristup, pristup kulturnoga relativizma, pristup ‘kanon u kanonu’, kanonski ili holistički pristup, paradigmatski pristup te pristup čitatelj-odgovor. Da bi se osigurala usredotoče­nost rasprave, svaka će od tih strategija biti provjerena s jednim od najzloglasnijih dijelova u Pismu (Još 6-11). Ta poglavlja opisuju uključenost Izraela u ‘svetom ratu’ protiv domaćega stanovništva u zemlji, u ratu u kojem su Izraelci, po Božjoj zapovijedi, pobili muškarce, žene i djecu. Naravno, postojanje takvih dijelova Pisma neizbježivo pokreće duboko uznemirujuća pitanja.“

Jezovito, i glavno, obilježje toga svetog rata jest hērem ili pro­kletstvo, koje je nalagalo potpuno uništenje pučanstva. U gradu Aju Jošua je također počinio genocidni zločin (26-27). Po nared­bi Jahvinoj, napao je grad Aj i pobio 12 tisuća njegovih stanovni­ka: „Jošua nije spuštao ruke kojom bijaše zamahnuo kopljem, sve dok nisu poubijani svi stanovnici Aja. Samo stoku i plijen iz onoga grada razdijelili su među sobom Izraelci, kao što je Jahve zapovje­dio Jošui.“

Nikada kršćanski vjernik, ako je savjestan čovjek i, istodobno, iskreno i duboko religiozan, neće umaći iz etičkoga paradoksa, upravo onoga što ga je iskusio i opisao Sören Kirkegaard, koji pro­žima biblijsko izvješće o osvojenju Obećane zemlje, nakon Mojsijeve smrti. Može li on prihvatiti tvrdnju da je Bog univerzuma, Bog svih ljudskih bića, iz nedokučivih razloga, naložio strahovit pokolj u gra­dovima Jerihonu i Aju kao oblik nebeske pravde – ili kao djelo koje je neosobno kao požar, poplava, potres ili oluja – ili će, radi prirodne potrebe za umirenjem savjesti, zločin pripisati Jošui, uz optužbu da je naprosto krivotvorio Božji nalog?

Sudeći po putopisnom izvješću iz Pakla, Dante, vjerojatno, ne bi imao problema s božanskom pravdom, tj. da se vremeniti grijeh ka­žnjava vječnim prokletstvom, ali bi se moderni kršćanin, dijete koz­mopolitskoga relativizma, lako mogao naći u moralnom bezizlazu između božanskog apsoluta i ljudske prolaznosti.

Baruch Benedikt de Spinoza, koji je, kao panteist, bio u vlasti­toj židovskoj zajednici u Amsterdamu proklet i isključen zbog bezboštva – premda je, do svoje prerane smrti, živio pobožnim, gotovo monaškim, životom – kao što se našao i na udaru gotovo svih kr­šćanskih crkava kad je objavio ozloglašeni Teološko-politički traktat pokušavajući u Bibliji razložiti ono što pripada specifičnoj političkoj, državnoj i vjerskoj povijesti židovskoga naroda, te što je učvršćivalo ekskluzivno njegov identitet, od onoga što se ne podudara s filozof­skom ili znanstvenom spoznajom čovjeka 17. st.: nikada mu nije doi­sta bila oproštena kontekstualna relativizacija apsolutnoga statusa teksta, to više što ju je napisao pobožni Židov koji se za svoj posao pripremio složivši Compendium grammatices linguae Hebraeae. Danas čak ni kršćanski vjernici uglavnom nemaju moralnih poteš­koća sa spisom Barucha de Spinoze – bez obzira na to da li je on imao pravo u interpretaciji biblijskih nesklada – jer je on rodonačelnik onoga pristupa svetome tekstu, čak i pod uvjetom da mu je Bog autor (što tvrdi i Drugi vatikanski koncil), koji tek treba da uspostavi njegov izvorni oblik i izvorno značenje, što nam, nažalost, rukopisna tradicija nije predala.

U Religijskom vjerovanju i nacionalnoj pripadnosti u Centralnoj i Istočnoj Europi – istraživanju što smo ga spomenuli na početku – stoji, što se Hrvata u Hrvatskoj tiče, da su u najvećem broju vjernici. Ta je vjerska oznaka na mjestu kad je riječ o nacionalnoj pripadno­sti, osobito u današnjoj Republici Hrvatskoj, jer je ona identitetska razdjelnica, učvršćivana u Domovinskom ratu, između tadašnjega agresivnog srpskog pravoslavlja i još agresivnijega komunističkog ateizma. Što se tiče čisto religijskoga, a ne samo obrednoga ili obi­čajnog, sadržaja odnosa prema svetim instancijama, pa, dakle, i prema statusu Biblije u vjerskom životu, vjerojatno slika nije tako homogena.

Ja osobno prožet sam biblijskim sadržajima, bez obzira na to što od toga prihvaćam a što odbijam, jer oni u mene nisu ušli, u obliku u kojem ih poznajem, ni preko oltara (tada toga nije bilo) ni preko nekoga suvislog teološkog okvira (kojem, i da ga je bilo, u mladosti nisam bio dorastao): prožet sam dubokim doživljajem Biblije (što nema nikakve veze s mojim skromnim kognitivnim sposobnostima), jer je on, stjecajem obiteljskih prilika, pomiješan s najranijim knji­ževnim uspomenama, neovisno o tome u što ja od toga vjerujem ili ne vjerujem, jer je ona, osim što je sveta povijest židovskoga naroda i, preko Novoga zavjeta, sveta povijest (kao prefiguracija) kršćan­stva, u najdoslovnijem smislu i važan dio moje najintimnije svete povijesti, koliko god ona, objektivno, bila profana.

Da, Biblija je, s mnogih gledišta, opasna knjiga. Ali, da nađemo utjehu u poznatoj riječi Friedricha Hölderlina: Gdje raste opasnost, raste i spasonosno.

Zagreb, lipanj 2017

III

P. S. Ovaj skromni uspomenski ogled posvećujem svojoj pokojnoj supruzi Desanki Grčić, prevoditeljici s njemačkoga Leksikona astrologije Uda Beckera (1996.) i, zajedno sa mnom, s francuskoga Života oblikā Henrija Focillona (1995.). Sa mnom je surađivala i na uspostavi tzv. paralelnih mjesta u Zagrebačkoj Bibliji (1968.), premda joj se ime tamo ne navodi. S njom sam, sve do njezina odlaska 4. svib­nja ove godine, iako se nije u svemu sa mnom slagala, raspravljao o glavnim crtama ovoga teksta, te se toplo nadam da, u ovom obliku, nije uvreda njezinoj uspomeni.

Forum, broj 4-6, Zagreb, travanj – lipanj 2017.

KOLJA MIĆEVIĆ – ANTOLOGIJA TRUBADURSKE POEZIJE

Imade pravo ko me nazva
Ljubavi željan iz daljine,
jer nema slasti što je ravna
ljubavnoj slasti iz daljine.
Al želja mi je dušman hud,
jer proreče mi neko sud:
u ljubavnim ću stradat zlima!

Žofre Ridel, Žudnja za dragom iz daljine

Vraški je nezahvalan posao odabrati samo jednu knjigu da bismo predstavili jednog plodnog prevodioca kakav je Kolja Mićević. Naprosto, on je u svakoj svojoj knjizi, a njegovi prevodi jesu njegove knjige, on je, dakle, u svakoj svojoj knjizi sav i bez ostatka. U trenutku kada dovršava tu knjigu, za njega prečeg i svetijeg posla nema. Tako su te njegove knjige naprosto životni trenuci kojima se sav dao, a pjesnik koga je u tom trenutku prevodio jedan od onih za koje će on reći da su najveći i nezaobilazni u velikoj francuskoj poeziji. Ovdje ne zaboravljam ni njegove značajne prevode sa španskog, italijanskog, pa i engleskog, naročito E.A.Poa, čijeg je Gavrana preveo tri puta.

Ipak, nisam u dilemi, za mene je Antologija trubadurske poezije na prvom mjestu po značaju i po naporu koji je ispoljio da bismo dobili knjigu „kakvu ni Francuzi nemaju“, kako je prevodilac objasnio u svom opširnom i izvrsnom uvodu. Jer, u Francuskoj se stari pjesnici prevode u prozi, pa ti prevodi ne znače ništa više od obične školske informacije o predmetu pjevanja. Teško da osim posvećenika neko poželi da poredi original sa prevodom. Kod Kolje (kako ga svi znanci zovu, jer nema još jedan Kolja u našoj poeziji i prevodilaštvu) to je besmisleno. Ne potruditi se da starim pjesnicima pokušaš povratiti nekadašnji sjaj, znači otpisati ih, poslati niz vodu tamo gdje je otišao i provansalski jezik. Takva se poezija mora prepjevavati, prihvativši izazov da se takmičiš sa onima koji su, prije mnogo vjekova, putovali i pronosili slavu nepoznatih gospi po Provansi, a bogami i Jerusalimu.

Antologija trubadurske poezije, koju ovdje predstavljam, objavljena je 1973. godine u izdanju Beogradskog izdavačkog i grafičkog zavoda, skraćeno BIGZ-a, u biblioteci Vrhovi, koju je uređivao, takođe sjajni prevodilac, Nikola Bertolino. Ovog puta, podsjećam čitaoca na Nolitovo izdanje Remboa, u njegovom izvrsnom prevodu. Omot knjige i vinjete uradio je banjalučki slikar i pedagog Alojz-Lojzo Ćurić. Kolja je koristio svaku priliku da afirmiše u svojim knjigama nekog od banjalučkih slikara, kao što je, u vrijeme ondašnjeg Glasa, koristio svoju uredničku funkciju da afirmiše i nekog banjalučkog prevodioca. Tako je Sead Sadić preveo Lov na snarka, Luisa Kerola, Zlatica Gruhonjić, Malu hroniku Ane Magdalene Bah i Pismo besmrtnoj dragoj, Ludviga van Betovena, dok je među njima najpoznatija Vesna Cakeljić, koja je tada prevela izbor pisama Van Goga, pod naslovom Pisma bratu. Bilo je to vrijeme kada je Glas svojim prevodima privlačio sve ljubitelje poezije u ondašnjoj Jugoslaviji. I mene je Kolja uvukao u magiju prevođenja Rilekeovih francuskih pjesama, pa smo na kraju zajednički objavili njegove Voćnjake.Veoma zaslužan za taj prevod bio je Raško Dimitrijević koji nam je skrenuo pažnju na te izvrsne pjesme preko kojih se u Francuskoj prelazi ćutke, kao da ne postoje.

Kolja je od vremena banjalučkog potresa živio u maloj prikolici u dvorištu teško oštećene porodične kuće nedaleko od roditelja moje supruge, gdje smo i mi živjeli. Tako je otpočelo naše dugogodišnje prijateljstvo. Kada se oženio, on je prešao u roditeljsku kuću svoje supruge, u banjalučkom Pobrđu, gdje je u austrijsko vrijeme nastala poznata sevdalinka Put putuje Latif Aga. Za njega je bilo inspirativno i vrijeme i prostor, prevodio je trubadure, kao bračni poklon svojoj lijepoj supruzi. Sad već kao njihov vjenčani kum, svraćao sam često do njih, slušao prve verzije prevoda, punio se nevjerovatnom energijom kojom je Kolja zračio kada bi ga obuzela stvaralačka omama. Ali, on nikada nije govorio o inspiraciji, ona je bila stalno u njemu i njegovom svakodnevnom rudarskom radu, i pretvarala njegovu energiju u djelo. Trebalo ga je samo vidjeti za starinskom remingtonkom, samo u gaćama, kao da će na rvanje a ne književni rad.

Vodili smo duge razgovore o prevođenju poezije, koji su se uvijek svodili na osnovno pitanje: kako pomiriti tačnost i ljepotu. Govorilo se tada da su hrvatski prevodi tačniji a srpski ljepši. Ujević je u prikazu Jesenjinove poezije na hrvataskom napisao da je Jesenjin „u prevodu gospodina Krkleca drugorazredan hrvatski pjesnik“. Da li onda takav prevod koristi ili šteti? „Nema dileme“, govorio je Kolja, „prevodilac mora slijediti poetiku pjesnika, poštovati njegove rime, shvatiti osnovne pjesničke ideje i to prenijeti, makar sebi dao i malo više slobode.“ Tako je on prevodio srednjevjekovne francuske pjesnike, trubadure i truvere. Prije njega slično je uradio Stanislav Vinaver sa Vijonom, a Kolja će otići i dalje, nastavljajući Vijonovu pjesničku avanturu u čuvenom katrenu koji je preveo na bezbroj načina. Poznato je Krležino divljenju prevodiocu za ovakav poduhvat.

Vraćajući se u svoj radni prostor, bio sam gotovo utučen Koljinom energijom, posmatrajući sebe kao preispoljnu ljenčugu. Bilo je gotovo nemoguće slijediti stvaralački ritam ovog neobičnog čovjeka zaljubljenog u svoj poziv, koji je njega, Nikolu-Kolju Mićevića, odabrao kao svog predstavnika, a ne obrnuto, kao što se češće dešava. Ta energija bila je nepresušna, kako tada tako i danas. Ipak, meni je to bio koristan nauk, niko drugi nije me mogao na bolji način osokoliti da poslije pet iscrpljujućih sati u školi, sjednem za pisaću mašinu i pišem bilo šta izvan nastave matematike i fizike.

Koliko je za mene bilo značajno objavljivanje trubadurske poezije najbolje govori prikaz koji sam napisao na dvadesetak stranica i poslao ondašnjem istaknutom sarajevskom časopisu Izraz, u kome su se objavljivali samo teoretski radovi i prikazi vrijednih knjiga. Poslije desetak dana dobio sam odgovor od Uredništva da je prikaz predugačak, ali vrijedan, pa mi predlažu da dopustim izvjesno, manje u svakom pogledu, skraćivanje, kako bi ga objavili. Prihvatio sam tu sugestiju, osokoljen ocjenom mog rada koji sam vidio kao neku vrstu mog čitalačkog pogovora Koljinoj Antologiji. Pisao sam ga kao produžetak i zaključak naših mnogih razgovora o prevođenju.

Pored virtuoznih Koljinih prepjeva, a složili smo se da su to prepjevi, tako ih je sam prevodilac nazvao u svom predgovoru, šta je tada za mene bilo najvrijednije otkriće u ovoj knjizi? Kristina de Pizan (1363-1430), najveća francuska pjesnikinja. Iz škrtih biografskih podataka, znamo da je sa 25 godina ostala udovica sa petoro djece. Skrhana gubitkom voljenog supruga, ona je napisala poeziju koja i danas djeluje svježe i gotovo neprevaziđeno. U velikoj francuskoj poeziji, koja je sva muška, Kristina de Pizan je izuzetak kome se poslije nje nisu ni približile njene rijetke nasljednice, ni u poeziji ni u prozi. Možda će tek Margerit Jursenar biti na tom nivou u svojim romanima.

Pjevajući o nekadašnjem životu i o stvarnosti koja je sada za nju toliko bolna, jer je svaka slika, svaki prizor iz života, svaki nježni pogled ili razgovor dvoje zaljubljenih podsjeća na dragog muža koji je otišao i nju ostavio samu i neutješnu, pjesnikinja je pokazala da osjećanja nisu podarena samo muškarcima nego i ženama koje su, mada zapostavljene, jednako vrijedne Božijeg nadahnuća. Ne razmišljajući mnogo o tome, ja sam u sudbini ove pjesnikinje vidio i sve udovice iz prethodnog rata koje su ostale neudate. Među njima bila je i moja majka. Čitajući pjesme Kristine de Pizan ne mogu a da se ne sjećam dana provedenih s njom. Tada nisam vidio ni njenu samoću, a još manje sam svijet oko sebe mogao da vidim njenim očima. Tek mi je Kristina de Pizan otkrila stvarna ženska osjećanja i sliku svijeta.

Čitaocima evo jedne balade Kristine de Pizan u prevodu/prepjevu Kolje Mićevića.

DRUGA BALADA O LJUBAVNOJ ČEŽNJI

Kada gledam zaljubljene
kako su se nežni sreli
da poglede uzbuđene
i prenežne tu bi spleli,
i dok vedri i veseli
šeću se kroz perivoje,
srce će da pukne moje!

Tad ožive uspomene
na onoga kojeg želi
moje srce koje vene
jer sa njim bi sve da deli;
ali blagi, ali smeli
dalek je i tužno to je,
srce će da pukne moje!

U bolu što muči mene
srce grca po dan celi
puno čežnje prikrivene
da on dođe u dom beli,
jer me Amor njim ustreli;
al zbog jada što se roje
srce će da pukne moje!

Kneže, trpim nemir vreli,
jer su radost doživeli
i jer šeću sve po dvoje:
srce će da pukne moje!

Džip Ive Andrića

Književna turneja, nekakav mali rasklimani autobus, ima nas desetak-petnaest, Jergović, Andrić. Na Andriću iznošene sive hlače i košulja bez boje, pogužvana. Nosi one naočale jakih okvira, poznate s fotografija. Ide se u Bijelo Polje. Zastalo se negdje u drumskoj birtiji, naručuje se jelo, piće. Svi se malo snebivaju pred Andrićem, a on jest zakopčan i nepristupačan. Odjedanput se  promijeni, smije se, počinje izvoditi plesno-cirkuske figure, čini to lagano i znalački, poput Freda Astairea, uz to kao da nešto i pripijeva. Zatim se žovijalno raspituje kod domaćina o rakiji – kakvu ima, je li dobra, je li prava, pa naručuje za sve, ultimativno.

Druga slika: autobus je već otišao, zbog nečega sam zakasnio, zovem Jergovića na mobitel, on mrzak, neće da surađuje, zamjeri mi što sam, neodgovoran, zakasnio, kao – pravo mi i budi. Tragam za taksijem po nekoj crnogorsko-orijentalnoj vukojebini da stignem autobus, nigdje taksija, nikako da izbasam iz tijesnih sokačića i čikmi.

Novi rez: na makadamskoj cesti, napola u jarku, sivomaslinasti džip willys. Oko njega dvojica-trojica oficira JNA, zagledaju, procjenjuju štetu, nije velika, samo ga treba izvući. Jedan od njih, očito najviši po činu, službenim tonom: „Ovo je džip Ive Andrića, lični.“

Prva politička odluka, prvi politički grijeh

Nije mu više od sedam-osam, u drugom je ili u trećem razredu osnovne. Blizu je kraj školske godine, zreli svibanj, jarki bljesak bojā, svjetla – vas je svijet u njemu.

Škola se sprema za doček Titove štafete. Razredi sa svojim učiteljima i učiteljicama dobili su svaki svoj raspored na cesti ponad grada pod planinom – sve tamo od Previla, kuda će štafeta naići iz Jajca, pa do vrela Kasimovca, otkuda će otići dalje, put Ključa. Njegova je nova učiteljica Momirka Miletić, krupna i glasna, nekako nemila i sirova nakon Terezije Buble, Dalmatinke, koja je bila sva topla i nježno đavolasta, svi su žalili za njom kada se s mužem vratila u Dalmaciju.

Dobili su stroga i jasna naređenja: tada i tada doći pred školu, tako i tako biti odjeven i obuven, pionirske kape i marame obavezno, ponijeti nešto za pregristi… Prvi će put obuti nove bijele teniske s gumenom kapicom na vrhovima – o, dugo se sanjalo o njima. Sve je to majka spremila i ispratila ga s avlijskih vrata, ali kako. Nema u njezinu izrazu radosti ni ponosa, sve obratno: stegnuta, brižna, sa sjenom u očima, osjeća on i vidi u tim očima da bi ga najrađe sklonila, sakrila, da ne ide, a ne smije, ne smije nipošto, mora ići, važno je da ide. Upozorava: radi sve ko i drugi, nemoj strȁnjati…

U školskom dvorištu grupirali su se razredi, a djeca u njima dvoje i dvoje, i kolona je krenula. Dok se uspinju sokakom pored starih dućana na desnoj strani Kolobare red se malo poljulja i razbije. On hitro zamakne iza zida, u hlad i memlu, među nekakvo smeće, u užasnoj panici: je li ga tko vidio. Zatvori oči čvrsto-čvrsto, do bola. Čeka, čeka.

Kad žagor dječijih glasova i učiteljičine komande sasvim utihnu, izvuče se iz skrovišta, teniske su mu uprljane, vidi to i žao mu je, duša ga boli, ali sad mu je glavna briga – gdje se skloniti dok ne dođe vrijeme za povratak kući.

Okolnim uličicama, sve kroz muslimansku Riku, pokraj velikoga mezarja na početku Uspolja, pa uz groblje na Ćeliji, dohvati se djedove njive pod Grabežom, a u njoj onoga najdubljega kuta gdje pada veliki hlad krošnje oraha iz susjedove njive. Tu napokon smiri tijelo i povrati dah.

A onda – brige, strahovi. Što će lagati majci? Što će biti u školi, jer je učiteljica morala vidjeti da ga nema na dočeku? Što će uraditi njemu, što će majka misliti o njemu i njegovom postupku kada se sve razotkrije, a kako će se njegov grijeh vratiti majci?

I pitanje: kako ništa od svega toga nije imao u glavi kad je, ni ne znajući dobro što radi, ali najedanput tvrd u odluci, iskočio iz reda i sakrio se u onu smradnu rupu? A što je ono što mu jest bilo u glavi, pa ga natjeralo na skok?

Ni u tom trenutku, a ni sada, kada je prošao cijeli život, nema jasan odgovor. Ali zato je u potpunoj svježini živ, danas kao i onda, osjećaj koji je cijelim njime vladao, i koji je umjesto njega odlučio. Danas zna: bio je to osjećaj nepripadanja i poraženosti, bolan, plačan i gord u isto vrijeme, i tako moćan da je mogao nadvladati strah, do nebesa ogroman.

Što znači ova jarka svježina sjećanja preko cijela života, koja ga zapanjuje?

http://ivanlovrenovic.com/

U životu ljudi kojima knjiga nije samo tlaka, dosada i uzaludno bačen novac postoje pojedina životna razdoblja, kako za žene tako i za muškarce, u kojima se ljudi na vrlo zanimljiv, primjenljiv i promjenljiv način ”nalaze” u pojedinim literarnim objavama posebice domaćih autora u određenom razvojnom periodu uspoređujući sve oko sebe i propitujući sebe same na različite načine. Za nas muškarce šezdesetih koji smo stasali u sedamdesetima i postali frajeri (oni koji se nisu u međuvremenu oženili) u onima iza, vrlo značajan je bio upravo Zvonimir Majdak sa svojim knjigama i prozom nazvanom po tom tvrdom i teško poderivom, pamučnom i plavom, neuništivom i dandanas modernom odjevnom predmetu koji je proslavio sve kauboje i prave face donijevši Talijanima u Trstu i tadašnjim domaćim raznoraznim izdavačkim kućama velike i danas nezamislive profite. I mi smo tada, da se ne lažemo, iako nismo bili kauboji, niti neke poznate face a još manje pisci, također profitirali.

Gledajući film “Kužiš stari moj” u prepunom kinu Zvijezda prvi puta sam osjetio taj zagrebački, purgerski sleng nama običnim Virovitičanima tada tako dalek ali koji je već ulaskom s busom u Bjelovar i stajankom od petnajstak minuta na kolodvoru postajao dokučiv i mio. Ugledavši pravokutno raspoređene ulice i gospodske kuće sa štukaturama i bjelovarski park neobično nalik na Zrinjevac radovao sam se svakom putovanju u Zagreb i doživljajima našeg glavnog grada makar i kroz prozorska stakla kao središta svih nas koji smo posjedovali i najmanje zrnce građanštine i svega što ide uz to.

Neobičan početak filma u vidu intervjua nekog Gliste u kojemu se spominju Limbo, Kuga i Kurbla i uvodna skladba maestralnog Alfija Kabilja zajedno sa sekvencama u kojima u svega par minuta proleti gotovo čitavi život i njegov najuzbudljiviji dio gdje se mnogi prepoznasmo u vožnji na go-kartu, žongliranju bubamarom, švercanju kino kartama, prvim plesnjacima, odlascima u vojsku i boravku u zadimljenim bircuzima, vizurama kojih je i naša Virovitica u umanjenom obliku tada imala pa nam je to izgledalo kao da se i sve nas dotiče. Jedino što nismo imali niti smo mogli gledati i ”uživati” bila je veselo prikazana vrlo rizična vožnja na pulferima jer jednostavno u našem mikro svijetu u odnosu na onaj velegradski nije bilo tramvaja, ali zato smo imali junaka tih zagrebačkih vozila i ulica zvanog Čelična Pandža iz naše Ljubljanske.

Filmski song “Pimpek moj” negdje u sredini filma je posebno vesela priča koji se je odmah po izlasku iz kina već na Korzu pjevušio i fićukao. Opušteni i spontani mješung kajkavštine i štokavštine u zagrebačkom žargonu protivnom definicijama i pravilima isprepletenom dolascima svih mogućih kuferaša, svojim ironičnim humorom, sukobom generacija starih i mladih, urbanim folklorom i jezičnom slobodom s iluzornim prikazima određene brutalnosti tadašnjeg života u velikom gradu i čeznutljivo nadanje ka nekom boljitku koji se teško nazirao dobitna su sinergija piščevog teksta i celuloidne vrpce tog našeg jednog od najvećih soundtracka života koji pamtimo. One koji ne znaju, valja s ponosom podsjetiti da je ovo Majdakovo književno djelo pored filma imalo kazališnu predstavu, vrlo popularnu šansonu Đimija Stanića i gramofonsku ploču te kasetu sa monologom kazališnog glumca Mladena Budinšćaka u slobodnoj prodaji i na tržištu, što je još samo jedna potvrda vitalnosti, privlačnosti i neprolaznosti teksta koji je ”otrgnuvši se od autora živio svojim životom” u ta neka vremena koja su danas, na žalost neusporediva i nemoguća.

Nakon pogledanog filma koju godinu kasnije dopala me je knjiga koja je samo potvrđivala svoju vrijednost i autorovu veličinu i ona mi je bila još više haj! pridobivši me još više i jače.

…” navečer je bilo vremena na izvoz, odeš pogledat’ kaubojski film pa onda na tekmu, muvaš se po placu, drpneš kakvu breskvu, štipneš kakvu kumicu za guzu, nasloniš se na Namu, čekaš da kišica prestane, vidiš dobre ćuće…” Sve je bilo tako životno i sve tako poznato kao u nekom vlastitom filmu. Stil romana je otvoren i jasan, ponekad i ponegdje onako zdravo seljački a najčešće pravi frajerski. Gutao se kao što se i dan danas na nekoj jadranskoj plaži gutaju dobri komadi s jednom malom ali meni važnom opaskom. Spisateljski opisi tjelesnih bravura mi izgledaju kao da čitam strip Alana Forda, ako znate na što ciljam. Zbiljski i humorni. Ponekad kratki a katkada i dugi, upravo onoliko koliko zaozbiljno i traju – taman dok ih pročitate sve je gotovo i tu nema uvijanja i prenemaganja. Lažnih slika i nekakvih zavaravajućih oblika s dugotrajnim romantičarsko – lirskim upisima. Ovo se je dakakao tek poslije shvaćalo spletom životnog realiteta i osjećaja na vlastitoj koži.

Majdak je sa svojim melodramatičnim i socijalnim pričama; egzistencijalnim i frajersko-psihološkim romanima te urbano zabavnim knjigama postao i ostao naš književni Casanova čiji su uradci jednako uzbudljivi kao i čuveni memoari najvećeg talijanskog ljubavnika samo kudikamo dublji i neusporedivo korjeniti u jednom drugom smislu. Umjesto kočija, palača i dvoraca, bogatih gospođa, otmjenih dama i poslu vičnih kurtizana mi smo se čitajući ”družili” s našminkanim drugaricama svojih poslovođa i direktora, kolegicama s posla, komšinicama u susjedstvu, tajanstvenim haustorskim prijateljicama mraka i radodajkama s placa. Također i s običnim, nedostižnim curama koje su bile oduvijek željne provoda. Ambijent je bio drukčiji, ali način i ophođenje potpuno isti i svakako zanimljiv i uzbudljiv samo što su ”opasnosti po život” bile različite, ali i u tome je bilo također lude draži bez koje je život totalno bezličan i prejednostavan, da ne kažem dosadan i bez ikakvog smisla.

Zagrebavši prstom po memoriji – najslađi, najbolji i najpamtljiviji su nam upravo takvi susreti i tko stavi ruku na srce i tako ne kaže – laže! Naravno ako je cijena uloženog recipročna s dobijenim i ako se ne radi o nekakvom lošem iskustvu i previše bolnim sankcijama zbog kojih bi sve jednom za svagda prisjelo. I dan danas ne postoji nijedan pravi muškarac koji čitavi svoj život, makar i potajno, ne sanja neku svoju Gizelu.

Posebna priča je Erotika – časopis za ”kulturu i umjetnost ljubavi” s kraja 80-ih s izvrsnim intervjuima, esejima britkog i posebnog Igora Mandića, reportažama s odličnim fotografijama kao i ”pričama iz života” sa posterima finih ljepotica na finom papiru u sredini lista, duplerici, za kojima smo slinili i još ponešto drugo radili. Koje smo voljeli jer su bile domaće i naše, ako nam, naravno, izdavači nisu muljali pa pod naše uvaljivali Čehinje, Mađarice ili Ukrajinke što je iz današnje perspektive posve nevažno. S šesto cifrenim tiražama od Vardara pa do Triglava čineći i radeći ”novu ljubavnu revoluciju” baš u svakoj republici gdje se je pojavio u časopisu su bile posebno zanimljive priče Suzane Rog, Trnjanke, rodom iz Vrbovca namijenjene upravo onima koji su pored škicanja i vizualnog naslađivanja voljeli i nešto novo i drukčije konzumirati za koje smo mi, nenavikli amateri i lakomisleni provincijalci zaista mislili da svoje životne i one putene doživljaje stvarno piše žena od krvi i mesa. Bila je to žena u Majdakovom tijelu prenesena na papir. Njegova muza ujedino i fikcija koju je iz broja u broj tako lako i vješto upakiranu nam razotkrivao a zapravo nam otkrivajući sebe same samo što to tada nismo uočavali jer smo bili zadovoljni s onim što nam lukavi pisac preobučen u ženu kratko, slikovito i žestoko nudi maštajući da se i nama možda nešto tako uzbudljivo i neobično, ali svakakao primamljivo, u nekom vlaku i njegovom kupeu, mračnom uličnom haustoru, u grmovitom parku u centru grada, u tuđem autu i na radnom mjestu ili u nekom hotelu, običnoj, hladnoj samačkoj ili znojavoj studentskoj sobici dogodi.

Od tih i tolikih priča nekoliko ih je bilo knjigama ukoričeno te se s pravom može reći, kada se cijela autorova sveukupnost mirno sagleda i pošteno valorizira utvrdivši joj poslanje, značenje i vrijednost da je Zvonimir Majdak bio i naš hrvatski Bukowski koji nam je prvi do srži otkrivao taj sasvim drugi svijet muško – ženskih odnosa koji se je mnogima sramežljivo otvarao preko tih erotskih revija, hvalisanja lokalnih frajera i kasnije u uprizorenjima na kino platnima.

Pokojnog autora nisam nikada susreo niti sam mu bio na nekoj promociji i bolje da je tako bilo jer bi ga imao mnogošta pitati i o mnogočemu bismo mogli ”po muški” i danas razgovarati bez uvijanja a takvi trenuci predugo traju i uglavnom im nema kraja. A i da se ne razočaram u njegovu možebitnu tjelesnu malenkost kao u slučaju njegovog kompanjona B. G. i još mnogih drugih sitnograđenih muškaraca, poznatih šarmera, neodoljivih frajera i latino lovera iz te branše popularnih pjevača, glumaca i pisaca, kada se čovjek razočara u nečiju fizičku pojavnost shvativši u kakvom svijetu živimo gdje samo okulari kamera i fotošopovi vladaju namećući nam nestvarne i lažne slike s kojima dolazi do bolnog i neugodnog otriježnjenja a tada pola tog nečijeg rada pada u vodu ili se cijeli preostali život iščuđavamo s pitanjem ”kako je to moguće, u čemu je fora?” i ”kuda te žene zapravo gledaju?”. U Majdakovom slučaju oduvijek sam imao želju upoznati barem neku njegovu autobiografsku muzu ili kolegicu pa da stvar bude jasna, misao zadovoljena i sve ševe konačno na broju…

… ILI…

… odmeravajući bogatstvo izraza i dužinu rečenice, setio se da je nekad, pre tridesetak godina, pisao strašno duge rečenice, ubeđen da kao što one rastu, prema prosečnim ljudskim merilima, tako se može naslutiti zaslepljujuća delatnost vremena što se inače zaboravlja dok se u jutarnjoj vrevi guramo da bi ušli u gradski autobus, iako su nam se pre toga, dok smo čekali da autobus stigne, u glavi rojile najrazličitije misli, koje su nam tada sinule, da bi zatim, u gužvi, iščezle, onako uz put, kao slučajni prolaznici, što bi značilo da onda, pre tridesetak i više godina, nije želeo da dozvoli tim važnim sitnicama da iščeznu u nepovrat, nego koliko god može da ih usidri u dugoj, predugoj rečenici, pa kako je tada pisao takozvane kratke priče, doterivao ih je u jednu dugu, nezavršenu rečenicu, znajući da to ipak nisu samo ekspresna mini proza, kako ih je imenovala kritika, već očuvanje trenutne radosti ili tuge što su se inače razvodnjavale u narednim trenucima, još više časovima, još više danima, mada možda je vreme da prizna da je u tom periodu, pre tridesetak i više godina, bio divlji i šutirao iz prve i bilo mu je neophodno da mu se telo i misao ne ukoče, već da ih razmrda, da ih umnoži, da zapamti niz sitnih doživljaja, ponekad da ih izmisli diskretno, koketno, što su neki od poslušnika na vlasti ocenjivali kao incident, a što je u njegovom slučaju bio lek protiv urtikarije i nekih još nezgodnijih manifestacija neprilagođenog organizma, a što je za njega značilo, ili je on u to sebe ubeđivao, odricanje od sebe, te je tako osetio potrebu za pisanjem dugih ili-rečenica, sa tri tačke na početku ili na kraju, jer bez obzira na vežbe koje su prepisali medicinski eksperti, on je znao da se iza njegovog dečjeg lica kriju zastrašujuće opsesije i da iza njegovih bademastih očiju i tamno kestenjaste kose sa mekim loknama vrebaju demoni, spremni da ga užasnu, uguše, a taj osećaj gubitka svesti boli, i te kako boli, iako je doktor trezveno konstatovao da su to predvidljivi simptomi koji se leče, te je on, možda zbog takve izlečive namere, počeo da piše te duge, vrlo duge rečenice, vrlo duge rečenice, bez prisile, jer je tada sebe ubeđivao da će mu bog namignuti, sve će biti ok, odlično, super je, samo tako, pusti glavu, prestani da zuriš, piši tu dugu rečenicu, nemoj da je isteraš do kraja, nemoj prestati, pu, pu, pu, samo uhvati tempo, i tako je on, u onom glupom nevremenu pre trideset i kusur godina, punio stranice, nikako ne završavajući rečenicu, istovremeno mrdajući palce desne noge, što je mnogo godina kasnije ispalo da je upravo jedna od preporučenih vežbica protiv povišenog šećera, ali on tada nije imao povišen šećer, a palac je mrdao tako, nesvesno, jer je bio udubljen u pisanje duge rečenice, a kada se toga posle setio, bilo mu je baš smešno, kao što tada nije primećivao kako je povezivao glagole i veznike, jer što bi rekao korektan kritičar, i duga rečenica ima svoju logiku, ali se ta neka logika topila kao lanjski sneg, propadajući pod rečima, često smetajući onoj drugoj logici, previše značajnoj mada je ponekad bila neprijatna, ali za njega je, da ponovim, pisanje duge rečenice bio i svojevrstan mađioničarski trik, a u magiji se ostatci lažne logike koriste na pravi način, što je u ovom škakljivom slučaju bilo za svaku pohvalu, iako doktor nije bio sasvim siguran u to, ali ko ga jebe, dok ga bajagi poverljivo sluša, sa uperenim bademasto-kafenim pogledom, ne sedi on tamo da bi ga ovaj izlečio, nego samoizlečivo to radi u tišini, pišući duge, veoma duge rečenice…

S makedonskog preveo autor

Dva rukopisa je Aleksandar Simović (1967-1999) spremio do početka bombardovanja. Prozu i poeziju. I hteo je da to bude objavljeno istovremeno. Tako je i bilo, ali posthumno

Znao je sve o džezu i o alternativnoj muzici, hteo je da bude samo pesnik, ubijen je što je Srbin. Aleksandar Simović.

Neoprostivo je lako napisati biografiju žrtve. Toliko lako da izaziva nelagodnost i grižu savesti. Dovoljno je nekoliko reči, datum, oružje i rečenica žalosti. Čitav jedan niz pitanja podrazumevaš, ali ih ne postavljaš. Podrazumevaju ih i oni koji čitaju, isto u sebi, jer odgovor, unapred je jasno, uporno izmiče. Neka od tih prećutanih pitanja su za egzekutore i sačesnike, ali ih se gadimo, pa ne bismo da ih išta pitamo. U toj biografiji se ne pominju ni oni koji su uzrokovali pakao.

Simovića sam prvi put sreo u kafiću „Avalon“. Neko nas je uzgred upoznao, Simović mi je odmah nagovestio da priprema rukopis i raspitivao se kako bi mogao da ga objavi. To se iscrpelo u nekoliko razmenjenih rečenica, a onda je prešao na muziku. Dok se nisam gotovo onesvestio. A nisam mogao da ga prekinem, jer sam i sam unekoliko inicirao temu, smatrajući da je teže ukoliko razgovaramo o rukopisu koji nisam pročitao, o temi gde bih bio neravnopravan. Ispalo je da sam tek neravnopravan u razglabanju o muzici.

Od upoznavanja je počeo redovno da mi prilazi, da me ubija imenima iz milion džez-orkestara, da bi mi jednog dana predao i disketu sa rukopisom. Biće da je to bila ’94. Možda i ’93… Morao sam da se nosim sa jezivo neurednim tekstom, sa šumom u kojoj je bilo mnogo plemenite građe. Potom sam objašnjavao kako da se ta građa pravilno upotrebi, kako da postane gradivo. To ga je povredilo, te narednih meseci, ili čitavu godinu, nisam bio u prilici da čujem ime niti jednog meni nepoznatog džezera, a mnoge je, i balkanske i svetske, lično poznavao, družio se ili bio bar u prepisci sa njima.

Kada ga je prošla ljutnja, opet mi je predao rukopis, ali ne onaj stari, no potpuno nov. Jednako neuredan. Pozvao sam ga da zajedno prođemo kroz tekst. Napadno sam hvalio uspela mesta, uzdržano ukazivao na jezičke pogreške, na suvišna nabrajanja (njih je naročito imao), na opšte ili grube pasaže… Preboleo je nekako, ali nije blistao. U tom je rukopisu bila i pesma koju sam poluupamtio i kasnije je prepoznao u objavljenoj knjizi:

VEST

Bio sam neznan
I običan grob
Poznatog datuma nastanka

Sada
Hiljadu godina kasnije
Opet neznan
Ali neobičan grob
Nepoznatog datuma nastanka
Vest u arheološkim krugovima

Siguran sam da mi nije pokazao pesmu “Tanatas” ili sam žrtva sopstvenog previda, pa nisam tada uočio finalni distih: “Smrt će nadoknaditi / nemoć moje mašte”.

Nastavio je da piše uporno i mnogo. Pokazao mi je i nekoliko eseja o muzici. Odličnih. Nastavio je da mi prilazi kada sam u “Avalonu”, ali sa promenjenom taktikom. Pokazivao bi mi po jednu ili dve pesme na papiru i pitao šta mislim. I meni se to više dopadalo no da me zasipa novim obimnim rukopisima (faktor lenjosti uvek me prati). Nakon tri ili četiri godine počeo sam da ga upozoravam da je vreme i da objavi prvu knjigu.

Dva rukopisa je spremio do početka bombardovanja. Prozu i poeziju. I hteo je da to bude objavljeno istovremeno. Tako je i bilo, ali posthumno. U jednoj su i stihovi:

Prepešačio je pustinju božje milosti
I video mladu Sfingu – tek isklesanu
Putovao je kroz mnoga vremena
I slep slikao neslućene horizonte
Nasmejan je dočekao drugo rođenje – u ruke smrti

Aleksandar Simović je smatrao da nije u opasnosti, smatrao je da nema neprijatelja, da pesnik nikome nije neprijatelj. Zato je 1999. ostao u Prištini. Dva meseca je bio u pravu.

Pored svetskih, govorio je i „domaće strane“ jezike: albanski, turski i romski. Radio je prvo kao prevodilac, a potom kao novinar u švajcarskoj agenciji Media action international. Do 21. avgusta. Oko podneva, sa prijateljima Albancima, ili je samo mislio da su mu prijatelji, svratio je u baštu kafića u centru Prištine. Poslednji napisan tekst izvukao je iz džepa ili iz torbe i pročitao ga društvu za stolom dok je konobar donosio poručeno. Onda su prišli uniformisani Albanci i odveli ga. Na stolu, pritisnut tacnom da ga vetar ne ponese, ostala je hartija na kojoj je pisalo:

„Koliko li samo smrt daje snage životu? Ne želim više da čekam, želim samo da strah i bol nestanu na ivici sečiva koje će sila teže bez samilosti povući na moj vrat, nešto više izdužen nego obično.

Ima li nekog ko bi poželeo ono što sam ja danas, živ još za dva metra putanje sečiva do moje glave. Gledam komešanje slobodnih po slovu zakona ljudskog; čekaju da im svojom smrću učinim živote vrednijim i ulijem životnu radost. Zar ja, koji posedujem samo poslednji trenutak, dug koliko sunčev odblesak na ivici giljotine?

Završio sam ispovest svih grehova svojih i ne sećam se više jesam li poljubio krst mučenički. Sada klečim i čekam, jer ostalo je samo nekoliko trenutaka, koji me napuštaju u istom, jednoličnom ritmu života na koji sam navikao.

Muči me samo još jedno: hoće li mi se oči ponovo otvoriti ako ih sada sklopim i hoću li sa poslednjim zrakom svetlosti što padne u moje zenice videti gospođu u prvom redu, koja je preblizu gubilištu?

Hoću li videti kako joj moja krv prlja belu svečanu haljinu?“

Čak kod Glogovca, u blizini sela Obrinje, mnogo kasnije, pronađeni su ostaci nezakopanog tela. Lobanja i manji deo kostiju. Potrvđuje se identitet i konstatuju tragovi mučenja. U stvari, potvrđuje se ono što je Aleksandar Simović napisao.

Nikad više takve čiste i svete ljudske dobrote kao u ratu.

Odnekud je, iz gomile smeća što je rasla nasred dnevnog boravka dok sam čekao da ona pođe u dućan i donese velike crne vreće, iskrsnuo papir, bijeli bez crta, iskinut iz jedne od onih reklamnih bilježnica. Ne znam kako se zatekao tu, odakle sam ga prethodno izvadio, iz ormarića s jeftinim sovjetskim šalicama za čaj ili iz komode, ne znam ni što me je njemu privuklo, da ga uzmem s poda i počnem čitati, možda sam to učinio zbog neobičnih, urednim rukopisom ispisanih krupnih štampanih slova, tek na papiru je pisalo ovo:

“Mnogo poštovana gosp. Javorka!

Ja sam vas više puta pokušavao dobiti putem telefona, ali na žalost nisam imao sreće da vas dobijem. Sinoć sam dobio (16.VIII/93.) jedno pismo od njega i htio sam vam pročitati šta piše, ali vas između 19,30 – 20h nije bilo ili vaš telefon ne radi.

Oni su dobro i zdravo. Žive kako mi on piše bolje nego mi, a pored toga su nabavili kokoške pa imaju i jaja.

Dragan vas sve puno pozdravlja i piše mi da je sa vama stupio u kontakt preko nekog Slovenca i da vas je zamolio nešto u vezi 200 DM koje biste dali nama.

Žao nam je što ste se zamučili i tražili nas, a mi smo taj dan bili u posjeti kod onog ranjenog sina.

Gosp. Javorka, što se tiče stana vašeg brata, vi se za to ništa nemojte brinuti, a molim vas ako se dopisujete i vi mu javite da ništa ne brine, jer je sve na svome mjestu, a vi ste čuli šta ste sve radi i kako se kradu stanovi i stvari iz njih.

Ja sam do sada poplaćao sve njegove obaveze za stan koje datiraju još od aprila 1992.g, iako sam izbjeglica i nisam obavezan bio ništa plaćati.

Jedino je ostalo centralno grijanje za koje su rekli da se ne plaća, a ja sam i to htio platiti.

Poštovana gospođo Javorka, ja sam imao samo jednu štetu za Dragana i to sam mu pisao. Rekao mi je da se mogu služiti njegovim biciklom i zamislite peha, ja sam ga jednom i to prvi put uzeo i neko mi ga je ukrao.

Ako Bog da kad se oni vrate mi ćemo se nas dva dogovoriti i za to, kao i za sve ostalo.

Žao mi je što vas nisam našao, ali ja ću se ponovo navratiti jedan dan malo ranije ujutro.

Primite mnogo pozdrava, vi i vaš zlatni sin i javite se ako budete u prilici

Suad

Memić Suad – stan gosp. Rejc D.”

Ispisan s obje strane plavom kemijskom olovkom ovaj je papir preživio sljedeće dvadeset i četiri godine, i sad je u mojoj ruci, pred mojim očima, dok čučim sam nasred sobe u kojoj sam odrastao, i čini mi se da će mi srce puknuti.

Ono što osjećam je iracionalno: snažna, neopisiva nostalgija za vremenom rata u Sarajevu, tim najljepšim danima koje sam odživio. Znam, kad me ovo prođe, bit će mi neugodno od ove misli i osjećaja. Nikome o tome neću govoriti, jer nitko ne bi razumio.

Ne znam tko je bio Suad Memić, odakle je izbjegao – s Grbavice? iz istočne Bosne? – pamtim da je Javorka spominjala njegova sina, ranjenog borca Armije BiH, vjerojatno je i o njemu pričala nadugo i naširoko, kao i o svemu drugom, ali ja sam to zaboravio. Iako znam, to naravno pamtim, da su nepoznati ljudi čuvali i održavali Draganov stan tokom dvije i pol ratne godine. I da ništa nije falilo.

A sad, eto, saznajem da je zafalio bicikl.

Suad ga je provozao, brže je i lakše s biciklom, i odmah ga je netko ukrao. I sad je tom čovjeku neugodno, pravda se, objašnjava, nekako nastoji objasniti, kako je moguće da mu netko povjeri bicikl, a on tako, ne pobrine se, ukradu mu ga.

On u strahu da ga se ne bi za nešto optužio napominje u kakvom vremenu živimo i kako se kradu stanovi i stvari iz njih. U nekom drugom vremenu, u drukčijim prilikama i odnosima ovakva bi napomena bila nepristojna. Zvučalo bi to kao emocionalni pritisak, kao iznuđivanje zahvalnosti, ali ne i u ratu. U onome ratu. Čovjek je samo molio da ga se nekako izuzme od krivnje i sramote za taj vražji bicikl. Molio je da mu se oprosti.

U ljudima je bila vrlo živa svijest o onostranom. O onome što je nespoznatljivo, nematerijalno, u iskustvu neprisutno i nepoznato. Ali to više nije bio ni Bog, ni kraljevstvo nebesko, ni svijet koji nastupa nakon nestanka ovoga našeg svijeta. Temeljno onostrano iskustvo zasnivalo se na vjeri u kraj rata i u to da ćemo se kada završi rat kao ljudi dogovoriti oko svih nestalih bicikala.

Bilo bi lijepo da su ljudi nakon rata – nakon što smo, dakle, potonuli u onostranost i vinuli se u kraljevstvo nebesko i u onaj žuđeni dženet – mogli ostati onakvi kakvi su bili u ratu.

On kaže da je Draganu dobro tamo gdje sad jest – a to gdje jest je: Drvenik – kaže da su nabavili i kokoši, pa da imaju jaja.

Iz sarajevske perspektive ljeta 1993. golemo je bilo imati jaja. A život u nekom svijetu izvan opsade i izvan rata bio je tako nezamislivo bogat i ispunjen jer se u tom svijetu mogu imati kokoši.

Trebalo je jedva malo više od godine dana rata, pa da se u ljudskoj glavi izmijene sve predodžbe i prioriteti.

Životna sreća svela se na kokošje jaje.

Šteta što takve i tolike sreće nismo mogli ostati svjesni. Ništa nam više nakon rata ne bi trebalo da se osjećamo kao najbogatiji ljudi na svijetu.