Sedam mi je godina, vodi me mama kod časnih na klavir, muti mi se u želucu, već vidim one ružičaste meckave ruke časne Gertrude išarane kemijskom koje će mi izokretati prste po klaviru dok budem nabadala onu bezveznu i nenaučenu “La preghiera di una vergine”, nabrajati za mnom prva druga treća četa (četa čega, četa đaka u jednom danu, četa četnika, četa četruna?), “sve ponoviti, sekice”, kad eto ti, prilazi nam moja učiteljica iz škole. “Ako te pita kamo idemo, reci samo – idem s mamom, ne govori da ideš kod časnih”. Dobro. Drugarica prođe, keljenje, smiješenje, nikakva pitanja. Pa naravno. Zašto bi me pitala kamo idem. Kad ja ikome na cesti uperim lampu u lice i ispitujem ga kamo ide? Lažna uzbuna. Trenutak hladnog znoja u životu malog štrebera, coitus interruptus, recka u podsvijesti od koje i danas uspješno radim u tri smjene kao pogonski inženjer žučne kesice i bespotrebno se preispitujem što reći drugarici, a što ne.

***

Četrdeset godina kasnije. Pariz, grad svjetlosti, ja sam jedna od „naših koji su se probili u inozemstvu“. Probili. Kako su se probili, što su probili? Zvučni zid, himen prstom, probili se u orbitu, izvan vremena i prostora. Tako se najčešće i osjećam. Izvan vremena i prostora.

Šaljem prijedlog koncertnog programa srednjovjekovne glazbe velikom uglednom festivalu rane glazbe u Francuskoj. Koncert bi se trebao održati u bivšoj dominikanskoj opatiji – kao odlikaš pregalac napišem da će u programu biti i djela iz dominikanskih samostana, misleći da će im to biti posebno drago. Dva sata kasnije, već odgovaraju: da maknem iz teksta sve spomene dominikanaca jer da to nitko neće razumjeti i da će to odbiti publiku. Ja pojedem govno, promijenim tekst, zašarenim ga da bude zabavniji i sexy “širokoj publici” koju ne želimo odbiti od sise. Osjećam se kao idiot dok to pišem, ali mislim se, koncert je koncert, ljudi će doći, nešto ćemo im lijepo otpjevati, dogodit će se neko pobratimstvo duša u svemiru ili neki takav vrag i ljudi će ipak otići oplemenjeni (prožeti kao nekim omekšivačem rublja koji ćemo im intravenozno prenijeti kroz pjevanje).

Nakon par dana stigne odgovor da nas na koncu uopće neće angažirati, jer da taj program ipak nije za “široku publiku”. Ali, tko sjedi u toj “širokoj publici” u dominikanskoj crkvi iz 13. stoljeća? Kultivirani penzioneri? Izmanipulirani mladi biznismeni na rubu burn outa? Studenti bez love i budućnosti? Posljednji primjerci humanista na izdisaju?

***

Sjećam se onih djevojčica iz Sjeverne Koreje koje su sedamdesetih godina nasmiješene dočekale Tita i pjevale mu krezubim osmjesima rastežući harmonike „to je nama naša borba dala“. Super su mi bile. Uvijek sam se pitala zašto se svi Sjevernokorejci koje vidimo na televiziji uvijek smiješe (ako ne ridaju kad umre Dragi Vođa). Onda mi je netko rekao da im je to usisano s majčinim mlijekom, da se moraju smiješiti jer da time svjedoče da su sretna djeca komunizma.

Danas popodne otvorim knjigu plavokose profesorice psihologije s Harvarda: kako protiv tjeskobe, kako protiv stresa u suvremenom svijetu. Kaže da je dobro da se na silu nasmiješimo kad smo na dnu i bez nade, jer da tijelo utječe na duh, i da će nam taj osmjeh pomoći da se postupno osjetimo bolje.

Dakle, Kim Il Sung je zapravo sve skužio.

Pokušavam napisati tekst za organizatore koncerata tako da se cijelo vrijeme smiješim dok pišem. Keljim se u ekran, ništa ne mogu izgubiti, složit će se i Sjevernokorejci i plavojka s Harvarda. Možda će taj osmjeh procuriti kroz glavu, vrat, ruke, u tastaturu i tako će me odjednom zavoljeti široka publika, a ja ću samljeti sve one dosadne dominikance, propržiti ih u nekome novom uvoznome sosu iz Dominikanske Republike i propjevati to je nama naša borba dala.

***

Pitam se, je li onaj susret s učiteljicom prije četrdeset godina bio samo plod mamine paranoje, ili bi učiteljica zaista bila zasukala rukave, pljunula u olovku i sladostrasno zapisala mali smrdljivi minus uz moje ime i javila na neki tajni telefon da mi tati oduzmu pasoš?

To nikada neću doznati.

A ovaj koncertmajstor iz dominikanskoga samostana? On ne trpa u zatvore i ne oduzima pasoše, ali će zato sve učiniti za svoje ljude iz baze, za široku publiku široko raskrečenih osmijeha koja mu trči u zagrljaj i više ne zna zašto je široka, zašto voli ono što voli, i tko ju je u to uvjerio. Ona ne zna zašto je zaboravila tko su dominikanci. A najgore je što ih možda uopće i nije zaboravila: oni joj samo polako prelaze u primozak i atrofiraju kao neki sasušeni organ koji se sve rjeđe koristi.

A otkuda majstoru to da publika ne voli dominikance? Možda ga je u djetinjstvu ustrašila mama i rekla mu da zaniječe satove klavira kod časne Gertrude kad mu široka publika uperi lampu u bjeloočnice.

_____________Po Slamingu

Zaista, jesam sena,
Ali ne zaboravih palanačke karusele
I na njima lica cura, zanesena
Kao da su na karu sele.

Dok za kompjuterom slažem lego
Kockice, naravski, mrtav sam i beo,
Čak je gore nego da me nema, ali
Još pamtim: bio sam, ko mali,
Večno bos i moji tabani su znali
O zemlji više nego
Moj um, potom, za život cipan-ceo.

I premda mi lice zari plamen sveća
Zaupokojnih, i ovog se sećam:
Čovek seme paprati nađe li,
Razumeće šta vij vuka veli..

Koji srpski pisac
Ovo reče, stvar mi više nije znana,
Ni da li moje sećanje je lažno,
Ali  to nije toliko ni važno
Jerbo se tome stihotvorcu  danas
Ni ordinata ne zna  ni apscisa.

Ne zaboravih ni da i u našem dobu
Odjekuje gajem
Glas  kukavice, kao baba Jegda
U vječnoj crnini: Džugašvili Kobu,
Sina kmetice,
Osip Mandeljštam je pozvao na megdan,
I Dantes iz Gruzije ga je
Porazio hametice.

<7.2. 2017. 20:10>

RAŠKO V. DIMITRIJEVIĆ – KNJIGA O PLANINI, i KA VISINA I ĆUTANJU

Sve knjige koje smo čitali, pogotovo one koje još posjedujemo i držimo na vidljivom mjestu u svojoj biblioteci, onako kako nas je poučio Montenj, pa ih skoro svakodnevno milujemo pogledom, a  one nam odgovaraju svojim samo nama čujnim govorom koji nas odvodi ko zna gdje i ko zna u koje vrijeme. To je njihova moć, njihova produžena aktivnost koja nikada ne prestaje, ni u snu. Ugledamo joj hrbat i asocijativni niz misli krene našim mozgom, zavisno ili nezavisno od stvarnosti koja u tom trenutku hoće da nametne svoje prioritete. Nisu to samo knjige iz takozvane lijepe književnosti, beletristike i uopšte humanistike, ima tu knjiga iz različitih oblasti ljudskog znanja i djelovanja. Većinu uopšte ne otvaram, već godinama, ali one imaju svoje mjesto u mojoj, iako više puta redukovanoj, kućnoj biblioteci toliko pretrpanoj da su raspoređene po cijelom stanu. Objasniti njihov značaj u mom životu značilo bi ispričati taj život tako detaljno da bi to bila beskrajna priča. Zato je memoarska literatura, čak i kad je veoma zanimljiva, samo vješt odabir nekih događaja iz života, ali često i namjerno izostavljanje onoga što je za memoaristu bilo u nekom životnom trenutku značajnije od ovoga u čemu čitalac sada uživa.

Jedna od takvih knjiga, koja svojim zelenim hrbatom, u mojoj odabranoj trpezarskoj biblioteci, zove na druženje, jeste Ka visinama i ćutanju. Da bi neki moj danas sve rjeđi gost otkrio ko je autor, mora da je izvadi i pročita ime i prezime pisca – Raško Dimitrijević. Mlađi poznanik, desi se ponekad, odmah upita ko je taj čovjek da njegovu knjigu držiš pored Rableovog remek-djela Gargantua i Pantagruel  i Pana Knuta Hamsuna? Obično mu kažem da je baš Pan bio omiljena knjiga profesora beogradskog univerziteta Raška Dimitrijevića, a Gargantua i Pantagruel,u virtuoznom prevodu Stanislava Vinavera, objavljen je u Prosveti u strogoj redakturi ovog profesora, s kojom se teška srca na kraju ipak složio najčešće nepopustljivi prevodilac. Pokraj ove knjige, uputim ljubopitljivog posjetioca, ima ova, broširanog poveza, tanka toliko da na hrbatu ne piše ništa, iz koje je ova veća proizašla, Knjiga o planini. Da je pogledaš, na koricama stoji gore БИБЛИОТЕКА П.Е.Н. КЛУБА, 2, niže ide ime, sa srednjim slovom, РАШКО В. ДИМИТРИЈЕВИЋ, a sasvim pri dnu, ФРАНЦУСКО-СРПСКА КЊИЖАРА А.М. ПОПОВИЋА. Na predlistu, tzv. forzecu, kako smo govorili u štampariji, posveta u kojoj se navodi moja „krivica“   što je feniks rođen iz pepela. Godina izdanja je 1938. a meni poklonjena 16. 10. 1973. godine. Za mene, ove dvije knjige predstavljaju ustvari jednu, iako je ova druga objavljena 1982. godine i posveta je mnogo veća, spominje se cijela moja porodica. Meni je naročito značajan ton posvete, prijateljeski prisan, kao što je bio u njegovim mnogobrojnim pismama meni,  gdje me više nije persirao. Taj prelazak sa učtivog vi na prisno ti, doživio sam kao diplomiranje kod profesora Raška Dimitrijevića.

U trenutku svog objavljivanja, ova tanka knjiga bila je prvi originalni tekst jednog srpskog alpiniste o planinarenju. Zato ima i predgovor koji je napisao dr Josip Tominšek, urednik uglednog vodećeg planinarskog lista u ondašnjoj Jugoslaviji Planinskog vestnika. Između ostalog dr Tominšek piše: Turističke prilike u Srbiji posmatrao je opširno i jezgrovito, kritički i sa optimizmom Andrija Ristić u „Vestniku“ od 1927. g. Od onda je prošlo deset godina. A sad se pojavljuje novi vesnik i prorok pravog planinstva, čovek širokih vidika i dubokih osećanja, izvrstan praktični poznavalac planina i samostalan „plezalac“ – naš profesor Raško V. Dimitrijević, pisac ove knjige. Takav kakvog sam ga ovde označio, pisac mi se učinio odmah kad sam, prošle godine, primio njegov opis usamljenog uspona na okomitu Kočnu. Evo opet jednog pravog planinca, koji ne hoda po našoj zemlji samo potplatama svojih cipela, nego je svim srcem, svom dušom i svom ljubavlju vezan za našu zemlju i za naš rod. Takav pisac jedini je i pozvan da napiše ovu knjigu, koja treba da pokaže kako se čovek-planinac vaspitava moralno i duhovno, i kako proširuje svoja estetička shvatnja.

Pored ovog citata, navešću gotovo anegdotu, koju je napisao spomenuti Andrija Ristić: A što se tiče mentaliteta tadašnjeg građanstva, njega najbolje ilustruje ovaj primer: u to vreme, nezavisno od svake organizacije, jedna mala grupa revnosnih planinaca išla je redovno, zimi i leti, u okolinu Beograda, najčešće na Avalu. To društvance bilo je poznato u krugu svojih prijatelja pod nimalo laskavim nazivom „sedam budala“.

Da je bilo neobično ciljano ići u prirodu, na planine, govori nam, pored tada još neprihvaćene planinarske terminologije, što se vidi iz prethodnog odlomka, gdje se planinar naziva planinac, a društvo planinci, još samo širem krugu čitalaca nepoznata činjenica da su prve stručne opise balkanskih planina uradili  Slovenci, redom: Peristera, Koraba, Šar-planine, Durmitora i Prokletija, uglavnom u Vestniku.

Sam pisac ove knjižice, kao mali predgovor, piše:

Pisac ove knjige odlazi u planine radi penjanja. Ali on hoće još nešto: da tamo, okružen samoćom velike Prirode, živi svojim životom, drukčijim od ovog koji mu je nametnut i koji on hrabro podnosi; da u samoći visokih vrhova pozna pravu vrednost svega, pa da ne uzdrhti ni onda kad mora i smrti da pogleda u oči…

Prekinuću ovdje priču o knjizi, da bih čitaocu rekao kako sam postao prijatelj čuvenog profesora Beogradskog univerziteta, čija su predavanja posjećivali i oni studenti i građani koji ništa nisu imali sa Filološkim fakultetom. Raško Dimitrijević je vjerovatno održao najviše predavanja uopšte, bilo kao profesor, na katedrama koje je držao u Beogradu i Novom Sadu, bilo izvan svog zvaničnog posla, na tribinama koje su bile poslije Drugog svjetskog rata izuzetno popularne i posjećene. Teško da ga u tome može iko i danas da nadmaši. Govoreći uvijek „iz glave“ on je dovodio publiku u stanje gotovo hipnotičkog oduševljenja, bilo da je tema bila iz književnosti ili iz muzike, a veoma često o obje umjetničke discipline istovremeno. Te seanse čuveni Vlada Bulatović – Vib nazvao je Kod Raška. Pri tome ne treba smetnuti s uma da sam predavač, profesor svjetske knjiđževnosti na Filološkom fakultetu, nikada nije doktorirao. Ali to je druga priča. 

Moje poznanstvo sa pjesnikom i prevodiocem Koljom Mićevićem usmjerilo me je i prema njegovom omiljenom profesoru Rašku. Njihovo je prijateljstvo bilo veoma poznato, toliko da su ih zvali Narcis i Zlatousti. Naravno, Zlatousti je bio profesor Raško, a Narcis njegov bivši student. Poznavaoci Hesea odmah će pomisliti na sjajan roman s tim naslovom i biće u pravu. Njih dvojica bili su kao Heseovi junaci, na naš način. Hesea volim bez ostatka, cijelog, kao što volim Mana i Andrića. To su pisci po mojoj mjeri, pripovjedači koji ne brbljaju i ne eksperimentišu samo zbog mode, što je kod nas, jednako na univerzitetskom planu, tako i kod kritičara tekuće literature, već šezdesetih godina bilo prezreno. Nije Andrić bio cijenjen i voljen kao danas, taman posla, tek poslije Nobelove nagrade on polako krči sebi put izvan izama i praznoslovlja. Na sličan se način osporavaju i Hese i Man.

Bilo je to odmah poslije banjalučkog zemljotresa, Kolja je stanovao u prikolici smještenoj u dvorištu roditeljske kuće. Dolazio sam u tu prikolicu, slušao njegove ploče klasične muzike, čitao nove prevode, razgovarao o prevođenju i poeziji. O prozi Kolja gotovo i nije razgovarao. Ipak, tu i tamo, spominjao sam mu neka za mene značajna djela. Ne znam kako, dotakao sam se i čarobnog romana Veliki Mon, Alena-Furnijea. Da, rekao je Kolja,  to je zaista sjajno djelo. Preveo ga je Raško. Znam, odgovorio sam mu, ima izvanredan pogovor, prava mala studija o tom mladom piscu koji je nestao kod Marne jedne maglovite noći 1914. godine, ostavivši iza sebe, pored nekoliko kraćih tekstova, samo ovo djelo. Volio bih da upoznam Raška. I upoznao sam ga, zahvaljujući Kolji. Tako sam, pored Vlade Miloševića, dobio još jednog sjajnog vodiča kroz svijet umjetnosti. Svaki put kada sam odlazio u Beograd, posjećivao sam ga u njegovoj staroj porodičnoj spratnici u ulici Ive Lole Ribara 23. Zaticao sam tu i Mariju, njegovu domaćicu, koja je koristila svaku priliku kad bismo ostali sami da naglasi da su gramofonske ploče i knjige nepotrebno blago. Ploče više ne sluša, pojačalo je već dugo u kvaru, knjige povremeno čita. Zašto ih ne proda? pitala se ova prosta duša.

Raško nije imao djece, u vrijeme mojih dolazaka i našeg prijateljstva, već obudovio, bio je u osmoj deceniji života, ali lucidan do kraja, svakom posjetiocu uvijek na raspolaganju. Pored onih koji su mu svakodnevno svraćali, neumorno je pisao pisma znancima i prijateljima. Mislim da nije bilo dana a da ne bi napisao bar jedno. Nisu to bila telegrafska pisma, u današnjem stilu, od nekoliko riječi ili redova, obično su iznosila cijelu jednu stranicu, a povremeno sam dobijao i duža, u koja bi profesor Raško dometnuo i neki citat. Bilo je dovoljno da razgovaramo o Maleru i Pjesmama mrtvoj djeci, da mi on poslije nekog vremena pošalje sve Rikertove pjesme iz ovog ciklusa prevedene na srpsko-hrvatski (koristim ondašnji naziv jezika) specijalno za mene. Volio je Malera i jednom prilikom ispričao mi sljedeću anegdotu. Slavna engleska predratna primadona, Ketlin Ferier, pjevačica rijetkog kontraalta, snimala je sa Brunom Valterom Pjesme mrtvoj djeci. Taj snimak, iz 1938. godine, imam zahvaljujući sovjetskoj pirateriji koja je kopirala sve odreda ne plaćajući nikome autorske tantijeme. Dakle, u jednom trenutku, biće vjerovatno kad ide stih Ona su samo izašla, pjevačica je zaplakala.  Dirigent je umirio orkestar, dok se gospođa Ferier nije smirila. Obrisavši suze, rekla je: Izvinite, maestro, što sam tako ženski slaba. Bruno Valter je odgovorio: Izvinite vi, gospođo, što mi nismo tako veliki umjetnici kao vi. 

Raško je smatrao da je muzika od svih umjetnosti na prvom mjestu. Pored muzike, volio je književnost i alpinizam. Aktivno se bavio svim ovim disciplinama. Kao mladić svirao je klavir koji je njegova porodica imala od vremena kada je u Srbiji bilo samo nekoliko klavira. Nije to bilo uzgredno sviranje, nego je nastupao i pred značajnim auditorijumom. U kuću Dimitrijevića dolazio je i pjesnik Milan Rakić, ponekad bi ga privoljeli da sjedne za klavir i odsvira nešto. Najčešće su to bili stavci neke Betovenove sonate.

Nemoguće je objasniti šta je za mene značilo prijateljevanje sa Raškom Dimitrijevićem. U traganju za sobom, on i Vlado Milošević, bili su moji istinski veliki uzori. Zato sam kao urednik časopisa Putevi posvetio određenu pažnju baš njima dvojici. U vrijeme kada nijedan naš kompozitor nije imao jedan broj časopisa posvećen samo svome radu, Putevi su objavili dragocjen temat o Vladi Miloševiću, sa prilozima muzikologa i muzičara iz cijele Jugoslavije. Upoznavši Raška Dimitrijevića, nagovarao sam ga odmah da nešto napiše za Puteve. Premišljajući šta bi to moglo biti, došli smo do njegove treće ljubavi, alpinizma. Tu smo se brzo dogovorili, dobiću jedan dio njegovog biografskog romana o planinarenju u Alpama. Tako smo, 1973. godine, objavili dva teksta, pod naslovom Fragmenti o planinama, a odmah potom  Trojicu na Jalovcui. Bio je to podsticaj da se knjiga napokon odvoji od svog tvorca, i da postane Ka visinama i ćutanju.

Objavljena 1982. godine u 5.000 primjeraka, rasprodata je vrlo brzo. Takve knjige do tada nije bilo na našem tržištu, a nema je ni danas. Slovenski alpinisti su bili oduševljeni neočekivanim poklonom svog starog prijatelja, dobili su knjigu o svojim Alpama kakvu nijedan Slovenac nije napisao. Takvi opisi susreta čovjeka i prirode rijetki su i u svjetskoj literaturi. Od svoje šesnaeste godine Raško je obožavao Hamsunovog Pana. Pročitao ga je 16 puta i ta čitanja su formirala njegov pjesnički stil, njegov odnos prema prirodi bliži Skandinavcima nego nama. Ima Rilke u svojim francuskim pjesmama nešto od te atmosfere sjedinjavanja čovjeka i prirode u švajcarskom kantonu Vale. Nije ni iznenađujuće da smo Kolja i ja upravo od Raška dobili Rilkeove francuske pjesme koje ćemo kasnije preveseti i objaviti skupa pod naslovom Voćnjaci i Valejski katreni.

Evo malo Raškove meditacije o tišini i ćutanju:

Beskrajna tišina obavija naše ćutanje. Onima koji nikad nisu bili na ovim visinama u potpuno miran dan, kao što je ovaj, nije mogućno da shvate i osete šta može da bude tišina na planinskom grebenu ili vrhu. To nije samo odsustvo šumova, zvukova ili glasova, to je nešto što puni sav prostor, one koji su u njemu izdvaja od celog ostalog sveta i stavlja ih uvek u središte ove neme večnosti. Ispočetka, čovek to ne prima tako. Ali šum koji je izazvao kad je povukao nogu preko kamena, nakašljao se, spustio neki predmet kraj sebe, izvršio ma kakvu radnju, taj šum je najednom poleteo prema tišini, sudario se sa njenom gustinom i, sam po sebi slab i beznačajan, ugasio se u začetku, nestalo ga pre nego što je i dodirnuo sluh svojim treperenjem. Nešto u čovekovom biću pohitalo je za njim, ali ga nije stiglo. Uvo ga nije uhvatilo i ostalo je nezadovoljeno. Ali, umesto njega, čulo je nešto drugo, novo, nešto na šta je taj šum sa promašenim dejstvom privukao pažnju čovekove svesti. Prvi put, tada, na jedan sasvim nov i neočekivan način, čovek je čuo tišinu, osetio njen ritam, upleo sebe u njen život. Nepomičan, on sluša ono što je toliko drukčije od svega što poznaje, neshvatljivo i neuporedivo ma sa kojim ranijim trenutkom i vidom njegove samoće. Jer kroz onu dole, saputnicu časova provedenih po nizinama, koja i disanju omogući neki nečujni odjek među bliskim predmetima, on se navikao na ćutanje ali ne i na tišinu. A ovde je sve nemo u beskrajnome prostoru, kao da su ovo trenuci kad i života nestaje, kad se sve ono što može da bude izvor glasa i šuma sjedinjuje sa ovim kamenim svetom i stapa u plastičnu večnost. I slušanje ove tišine, u bleštavim i dugim podnevnim časovima, dovodi čoveka do praga jednog saznanja, od koga se on nagonski okreće i brani celim bićem: da  njega, koji je ovde jedini izvor pokreta, glasa i šuma, ova tišina počinje tako da pritiskuje kao da hoće da ga uguši i onesposobi njegove radnje, kako one ne bi postale prekidi i ritmički trenuci u njenoj beskrajnosti. I čovek se skuplja kao za odbranu, grči celo svoje biće negde duboko u ustreptaloj svesti i – jedan neprimetni drhtaj prođe kroz moćnu, blistavu i okamenjenu tišinu, jedan mali šum koji potiče od samog čoveka, i od koga se on i trza i grčevito hvata za njega.

Knjiga Ka visinama i ćutanju  i dalje predstavlja izazov svakom  čitaocu, da se odredi prema prirodi, prema pozivima samoće i tišine, ćutanja i čitanja.

Imaginarni prijatelj/18        

Sitan i suhonjav dječak, vazda gladan i u potrazi za tim što bi se moglo izjesti, gluh na jednu uho, tako da glavu vazda drži malo nahero, loveći onim uhom na koje čuje što se oko njega govori. Nije od velike pameti za školu, ali je s urođenim talentom za obijanje brava i turanje nosa tamo gdje mu nije mjesto. Dule Dabić Hajduk, zvani De-De-Ha, jedan od junaka romana “Magareće godine”.

Kada bi ovog čitatelja slalo na onaj već odavno prenaseljeni pusti otok i dalo mu da sa sobom ponese sabrana djela tri pisca njegova jezika, uz Ivu Andrića i Miroslava Krležu on bi bez puno razmišljanja odabrao Branka Ćopića. Tu trojicu rado bi do vijeka čitao, a pogotovu trećeg, koji mu zbog kratkoće djetinjstva, ili zbog otupljivanja odrasle glave, punjene bespotrebnim informacijama, sve više izmiče. A kako odrastao čovjek da bez pustoga otoka pročita ispočetka Branka Ćopića?

Nego mi je i sad da govorim po sjećanju, varljivom i sklonom krađi i prekrajanju, i da se sjećam Duleta Dabića Hajduka i “Magarećih godina”, koje sam vjerojatno pročitao i pet-šest puta, ali prije skoro četrdest godina. Strah me je ponoviti da se ne bih razočarao. Ali ne u Branka Ćopića, nego u sebe. Ima knjiga koje se tokom vremena troše, nestaju i gube na vrijednosti, ali ima i takvih do kojih više ne možemo doprijeti zato što smo se kao čitatelji potrošili, nestali, izgubili na vrijednosti. Bojim se susreta s takvim knjigama. Zato i o Duletu Dabiću Hajduku pričam ovako na daljinu.

Živjelo se u bihaćkom konviktu. Tojest đačkom domu za srpsko-pravoslavnu djecu. A tu je negdje bio i dom za muslimansku djecu. Ali Ćopić to ne izgovara tako. Naprosto se podrazumijeva. I nije na taj način važno da bi bilo izgovoreno. Branko Ćopić je, lovrenovićevski rečeno, pisac sve Bosne, ali mu to nije tema.

U njemu, u Duletu Dabiću Hajduku, razvija se fascinantni osjećajno-doživljajni luk Ćopićeva svijeta. Obavija ga, kao i cijelu knjigu, atmosfera melankolije i one teške, oljuđene tuge, koja čovjekovu životu i djetinjstvu daje sav smisao, iako je njegov život sačinjen od sve samih humorističkih gegova. Sve što mu se događalo bilo je smiješno, zasmijavalo je njegove drugove, zasmijavalo je nas, desetogodišnje čitatelje, a zasmijava, evo, desetljećima kasnije i čitatelja koji se sjeća. Natapanje humora nepodnošljivom tugom osnova je književnih strategija Branka Ćopića. Ako smo odrasli u tužne ljude, ovaj je pisac za to najzaslužniji.

Na satu vjeronauka kateheta đacima objašnjavao Oca, Sina i Duha Svetoga. Bog je triličan!, rekao im je. Sljedeći sat prozvao je Duleta Dabića Hajduka, da ga ispita o Božjoj naravi. Ovaj, naravno, nema pojma kakav je Bog. Drugovi iz klupa mu šapću – tri-li-čan, tri-li-čan, on ih, onako gluh, jedva nekako i čuje.

“De-De-Ha se prokašlja i glasno blekne:

– Gospodin-katiheta, Bog je priličan!”

Osim što je u ona i u svaka druga doba urnebesna bila scena s priličnim Bogom iz “Magarećih godina”, Dule Dabić Hajduk naveo me je da se prvi put u životu – kažem da mi je bilo devet ili deset godina – pozabavim kompliciranim teološkim pitanjem o trostrukoj naravi kršćanskoga Boga. Kako mi je matematika slabo išla, i nisam uspijevao razumjeti svijet izražen u egzaktnim brojevima, veličinama i odnosima, otprve mi je bilo jasno – naravno u okvirima djetinjih jasnoća – kako je Bog Otac, Sin i Duh Sveti. Ali da nije bio priličan, ne samo da ne bih upamtio, nego me ne bi ni zanimalo da je Bog triličan.

Što bi, gdje nestadoše, Ćopićevi likovi? Hodam ponekad Ilicom, zagledam ljude kroz stakla sunčanih naočala, i među starcima seoskih figura i fizionomija tražim, i ponekad nađem, Duleta Dabića Hajduka.

Zapis s jednog putovanja

Sredinom novembra 2013. godine putovao sam u Zagreb, kako bih promovirao tri knjige Nusreta Omerike, mog prijatelja, koje se bave istraživanjem bh. usmene narodne književnosti. Bilo je to tek drugi put da posjećujem Krležin grad, ako se moje proputovanje iz aprila mjeseca te iste godine, kada sam se u njemu zadržao jedva sat vremena, uopće može nazvati posjetom. Šta mogu, putevi me nikada nisu vodili u Zagorje, a ja, ovakav kakav sam – trapavi provincijalac koji ne uspijeva da se ostavi svojih submisivnih, defetističkih navika – ne nalazim vremena (ili čega već?) da se tamo, kako to stari Mostarci kažu, „muhajem“ zaputim.

Također, trebam biti pošten, najprije prema sebi, a onda i prema vama koji čitate ove redove, i priznati da su u meni još živa sjećanja na 1993., kada sam, kao šesnaestogodišnjak, stjeran u podrume i skloništa u Istočnom Mostaru, Zagreb zamišljao kao neku vrstu balkanskog Mordora, mjesta u kojem stoluje sam Sauron, svojom (sijedom) glavom i (neliverisanom) bradom. Dugo sam pokušavao da se oslobodim sjenke tog mladića, borio se da svoj život zaštitim od njegovog uticaja, ali ni danas ne mogu tačno utvrditi koliko je to ratno iskustvo odredilo moj odnos prema Zagrebu i svemu onome što iz njega dolazi. Pa ipak, jedno je sigurno: Saurona već odavno nema i Zagreb je danas grad koji u meni budi posve drukčije asocijacije: na Krležu, Ujevića, Cesarića, ili, da se odmaknemo malo od književnosti, na taj modri, egzotični Dinamo, kojem smo, tako lagano, engleski, utrpali tri komada u finalu Kupa, 1986.

Promocija je upriličena na jednom prekrasnom mjestu: u knjižari Bogdana Ogrizovića u Preradovićevoj ulici, nedaleko od Cvjetnog trga. Ta ogromna prostorija, s mnoštvom knjiga u bijelim, metalnim policama, koje su se pružale od patosa do plafona, imala je, u svom centralnom dijelu, i prostor za čitanje kojim je dominiralo nekoliko spojenih, lako prenosivih aluminijskih stolova. Za njima su sjedili studenti prikopčani na svoje i-phone, s glavama nadnesenim nad stranice što su mirisale po rastočini ljepila, štampe i plijesni. Iznad njih je lebdjela neka ugodna, umirujuća tišina, tišina kakvu mogu proizvesti samo knjige.

Tu, između dugih redova s knjigama, čije sam ofucane i selotejpom ljepljene hrbate sa zadovoljstvom zagledao četrdesetak minuta, sjetio sam se dvojice, meni iznimno dragih i danas pomalo zaboravljenih pisaca, koji bi se, po svojim biografskim odrednicama, podjednako mogli smatrati i Mostarcima i Zagrepčanima: Abdurezak Hivzi Bjelevac i Ilija Jakovljević. Sjetio sam se, naravno, još jednog, mojoj generaciji, kao i onim nešto starijim, mnogo bližeg i važnijeg pisca, kojeg ću te večeri prvi puta sresti. Naime, nakon oficijelnog dijela programa, kada je moderator, po nekom tradicionalnom književnopromotorskom običaju dao riječ publici, u jednom od zadnjih redova pojavila se najprije visoko podignuta ruka, a potom i krhka figura čovjeka kojeg sam odmah prepoznao: bio je to on, Predrag Matvejević.

Nije me iznenadilo njegovo prisustvo: znao sam da se vratio u Zagreb nakon skoro deceniju i po egzilantskog života u Italiji i Francuskoj i, imajući u vidu njegove neraskidive veze s rodnim Mostarom i Bosnom i Hercegovinom, bilo je, na neki način, sasvim razumljivo da te večeri bude u knjižari Bogdana Ogrizovića. Međutim, sama pomisao da sam se nalazio u istoj prostoriji s čovjekom čiji su rani radovi, kako to napominje Bernard Henry Levy, inspirisali Sartrea, bila je dovoljna da se osjetim nervoznim i nedoraslim promotorske uloge koja mi je bila namijenjena.

* * *

Predrag Matvejević.

Kada bih ga morao opisati u tri, četiri riječi, pokušao bih s: kozmoplitizam i intelektualno gospodstvo. Ne znam da li sam to negdje čuo, pročitao, ili sam sâm izmislio, ali, kako god, čini mi se nekako najbližim istini.

Znam mnogo toga o njegovim knjigama, otkrićima, postignućima, polemikama, predavanjima, člancima, esejima, pismima, znam dosta i o njegovoj intelektualnoj slavi, značaju i borbi, o Korčulanskoj školi, o „socijalizmu s ljudskim licem“, o čuvenom pismu Titu iz 1974., o Mediteranskom brevijaru, o Razgovorima s Krležom, o Tim vjetrenjačama, jednom briljantnom govoru studentima iz 1968. godine, koji je dugo vremena bio zabranjen, o mecima ispaljenim u njegovo poštansko sanduče zbog čega je i otišao iz Zagreba 1991., o profesuri na Sorbonnei i La Sapienzi, o tome kako je, na klaviru, Krleži svirao ruske romanse… Znam, zapravo, sve što o jednom piscu može znati njegov pasionirani čitalac. Divio sam se njegovoj hrabrosti da uvijek, po svaku cijenu, bude na strani onih koji drukčije misle, onih kojima je, upravo zbog toga, oduzeto pravo na svaku slobodu; plakao sam kada sam prvi puta čitao pismo koje je, nakon rušenja Starog mosta, uputio najznačjanijim evropskim medijskim kućama; podržavao ga, kada je prije tri godine Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio presudu Suda u Zagrebu, kojom ga se osuđuje na pet mjeseci zatvora ili dvije godine uslovno, zbog toga što je u eseju, objavljenom u Jutarnjem listu 2001. godine, Milu Pešordu nazvao “kršćanskim talibanom, kvislinškim piscem i poticateljem na zločin”…

Bilo bi suludo i pomisliti da se jednim tekstom može obuhvatiti cjelokupnost Matvejevićeve pojave, pa čak i pokušati izdvojiti ono što je u toj cjelokupnosti najvažnije. Njegov profil je toliko mnogostruk da ga se može posmatrati s bezbroj stanovišta, no ono što je sigurno jeste da se o njemu danas malo toga može reći što već nije rečeno, kao i to da je o njemu nemoguće govoriti, a da, na neki način, ne govorimo i o nama samima. Kao čovjeka koji je u Mostaru rođen i koji je u njemu proveo cijeli svoj život, mene je, ipak, oduvijek najviše zanimao Matvejevićev odnos prema rodnom gradu, pogotovo u vrijeme kada ga je, sa svim njegovim vrijednostima, trebalo braniti od Perišićevih koljača i Bobanovih „jakih kiša“. I baš tu, na primjeru Mostara, Matvejevićev ljudski i intelektualni karakter došli su do punog izražaja.

Za one, koji možda ne znaju mnogo toga o Matvejeviću, evo nekoliko najneophodnijih biografskih podataka: Matvejević je sin rusko-ukrajinskog imigranta i mostarske Hrvatice, katolkinje. Svoje svjetonazore nikada nije temeljio na etničkoj ili religijskoj pripadnosti oca ili majke, već prije svega na vlastitom promišljanju i inteligenciji. Odrastao je na Bulevaru, liniji razdvajanja između HVO-a i Armije RBiH u posljednjem ratu, u kući koja do danas nije obnovljena. Bio je đak mostarske gimnazije, kako i sam napominje u jednom članku, „jedne od najboljih u prvoj i drugoj Jugoslaviji“. Za taj svoj Mostar, za ljude s kojima je odrastao, za Velež, ostao je vezan sve do danas. Studirao je u Sarajevu i Zagrebu, doktorirao na Sorboni, u Parizu. Do rata je predavao francusku književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a od 1991. do 1994. slavenske književnosti na pariškoj Nouvelle Sorbonne, da bi od 1994. do 2007. bio profesor srpskog i hrvatskog jezika i srpske i hrvatske književnosti na rimskoj La Sapienzi.

U vrijeme raspada Jugoslavije i agresije JNA na tada već međunardono priznate i suverene države najprije Hrvatsku, a potom i Bosnu i Hrcegovinu, Matvejević je shvatio da taj rat, nije rat između bivših jugoslovenskih republika, već naprosto: rat između dobra i zla. Za njega će to biti i rat između HV i HVO-a s jedne i Armije RBiH, s druge strane, u Hercegovini i Srednjoj Bosni, od maja 1993. pa sve do potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, deset mjeseci poslije. Matvejević, kojeg Riccardo Picchio, italijanski slavist i njegov prijatelj, naziva „neohumanističkim tribunom“, nijednog trenutka nije dvojio koju stranu u tom ratu odabrati. U svojim knjigama, posebice u „Između azila i egzila“ i „Le Monde Ex“, izvorno pisanoj na francuskom jeziku, Matvejević ispisuje možda i najdojmljivije pasaže o ratnim stradanjima Mostara i Sarajeva, zbog kojih ga kritika u časopisu Inrockuptibles naziva „pjesnikom među ruševinama“. Zbog svega toga, Univerzitet „Džemal Bijedić“ u Mostaru, dodijelio mu je počasni doktorat, 2006. godine. I to je bilo sve, bar što se tiče odnosa Mostara prema Matvejeviću.

Te večeri, u knjižari Bogdana Ogrizovića, u Zagrebu, na promociji triju knjiga Nusreta Omerike, Predrag Matvejević je govorio o tome kako je većinu narodnih lirskih pjesama ili sevdalinki prvi puta čuo u domu muslimanke Hatidže Sidar, porodične prijateljice njegovih roditelja, koja ga je odgojila. Govorio je i o Mostaru, o Mostarcima, o talibanima, a pročitao je i nekoliko pasusa iz već pomenutog pisma koje je nastalo na dan rušenja Starog mosta. U tamnoplavom odijelu, blijedog, izmorenog lica i razdžilitane kose, Matvejević je ostavljao utisak pomalo umornog, vremešnog čovjeka, ali su, uspkos tome, njegove rečenice imale snagu koja je odjekivala prostorijom.

Bilo mi je drago što ga vidim. Poslije sam mu prišao i stisnuo ruku, rekavši da ga izuzetno cijenim. Nisam se u tom trenutku mogao sjetiti ničega pametnijeg. Dok smo se rukovali, pomislio sam kako su baš tako izgledale i Krležine ruke, koje je, u Predgovoru Razgovora s Krležom, naslovljenom s „Pamćenje i sjećanje – Krleža“, opisao kao „neobično lijepe i blijede“.

* * *

Iz Zagreba sam se vratio sutradan. Padala je ona dosadna, umorna kiša koju Mostarci zovu „spavalica“. Ne znam koriste li i Zagrepčani isti izraz, ali on joj, bez sumnje, pristaje. U autobusu je vladala melanholična tišina, tišina koju može proizvesti samo montono udaranje kapi o limeni krov. U jednom trenutku, sjetio sam se rečenice: „Dugo su padale kiše u septembru“, kojom počinje taj famozni Matvejevićev esej, “Naši talibani”, zbog kojeg umalo nije završio u zatvoru.

Cesta je vijugala morskom obalom. Tu i tamo zapuhao bi jak vjetar, a kiša bi prerasla u grad. Pamtim jednu sliku s tog putovanja, koju ovdje zapisujem jer osjećam da bi tekst bez nje bio znatno siromašniji: dijete na sjedištu ispred mog, prinosi svoj mali nos prozoru, prstima briše maglicu i onda gleda napolje kao da pokušava ustanoviti gdje se nalazi. Ko zna zašto, evocirala mi je uspomenu na onog dječaka kojem se Zagreb nekoć pričinjao kao Talkinova zemlja tame: i sada je tamo, taj dječak, u nekom smrdljivom podrumu, pod ruševinama Istočnog Mostara, doziva svoje mrtve, plače. Čujem ga, ali ga ne mogu utješiti. Htio bih da razgovaram s njim, ali on neće da razgovara sa mnom. Pa ipak, on više nije ja, iako će uvijek biti njegov neodvojivi dio.

S vremena na vrijeme, između gradova što su promicali s druge strane stakla, ugledao bih Jadran, siv, ustalasao. Pitao sam se „zašto je rub uz more ponegdje tako uzak i kratkotrajan“ ili „zbog čega pojedini stanovnici, odmaknuvši se od morske strane, mijenjaju odjednom običaje i pjevaju drukčije pjesme“. Nisam našao odgovore. Ali sam, na kraju puta, našao svoj grad.

(Omer Hadžiselimović 1946-2016, Sjećanje)

Ne napuštaj me svete, ne idi naivna lasto… Omerova smrt stara je već više od dva mjeseca, ali mi ovi Miljkovićevi stihovi jednako bubnjaju u glavi sve od onog trenutka kad mi je u novembru prošle godina (samo tri dana prije njegovog definitivnog odlaska) stigla ona kratka poruka da se više ništa za njega ne može učiniti. Poznavali smo se svega četiri godine, ali bilo je iskreno i duboko naše prijateljstvo kao bunar od četrdeset godina. Iz njega se javi šapat daleke vode kad ubacim ponekad kamičak sjećanja. Tako još uvijek komuniciram sa Omerom Hadžiselimovićem. Rekao sam mu ovih dana da ne mogu da se pomirim sa prazninom koju je porodio i da je njegovo odsustvo iz života naprosto neopravdano i njegova smrt potpuno neosnovana.

Našli smo se pokasno u životu, pod sticajem čudnih okolnosti, i kao u onoj jednoj nezaboravnoj pjesmi Eugenia Montalea mogu reći da bilo je kratko naše dugo putovanje, ali stigao sam ipak da, zajedno s Omerom, siđem makar niz milion stepenica njegove prevodilačke radionice. Uveo me u tajne odaje, otključao blaga, povjerio mi na čuvanje vrijednosne papire, naučio me da volim najmanje pet američkih pjesnika o kojima sam do tada samo znao a danas sam njihove poezije ovisnik. Danas su mi i moje vlastite pjesme prepoznatljivije jer mi je Omer, prevodeći ih na engleski, izoštrio dioptriju na onom jednom paru naočala za daljinu:

FRA OMER

                             Za Omera Hadžiselimovića

Na isti način na koji smo bolećivi spram mana
vlastite djece, nisam se mogao odmaći od
svojih pjesama i sagledati ih očima objektivnim.
Nisam ih mogao čitati kao nečije druge
sve dok mi se jednom, na odmorištu diližansi,
putevi ne ukrstiše sa putevima Fra Omerovim.

Fra Omer je sjedio u zamračenoj sobi i prebirao
dospjelu poštu. Ponekad bi kašljem ili ispuštanjem
monokla poplašio plamen na svijeći. Prinosio je
uhu i dugo slušao moja pisma prije no što bi ih
prepisivao na rezervni jezik i slagao u kutiju
za cipele. Danas sam dobio paket i razvrstavam
prispjelu poštu. Prinosim uhu i slušam po prvi put
svoje pjesme kao neko drugi.

Rodio se 1946. i živio u Sarajevu sve do 1994. Studirao anglistiku i germanistiku, magistrirao, doktorirao, radio na Filozofskom fakultetu, dobio sva univerzitetska zvanja. Kao da ih se nije sjećao! Bavio se pretežno engleskom i američkom historijom i američkom književnošću. Nisam ga zapitkivao! Izdržao dvije najteže godine opsade Sarajeva. Malo je o tome pričao! Od 1994 živio u USA, radio kao profesor na Univerzitetu Loyola u Čikagu, učestvovao u mnogim književnim projektima, pisao, prevodio, dobio mnoga priznanja, nagrade… Nije se nikad hvalio! Sa Markom Vešovićem, za čitanje poezije najvećim živim ekspertom našeg vremena, prevodio je na engleski i sa engleskog. Dva različita temperamenta, vrhunski prevodi… Znao sam i sam sa Fra-Omerom razmijeniti i po dvadesetak poruka prije nego bismo pronašli pravi engleski izraz za poneku tešku riječ pri prevođenju mojih stihova. Ne znam kako je imao živce, ne znam kako me je, ovako nepismenog za engleski, uopšte trpio.

Planovi su da propadaju i kad zavirim u seharu uspomena na Omera vidim prvo ono što mi u njoj nedostaje: jedan dogovoreni susret na Hvaru ljeta 2016, šetnje kraj uzoranog mora, izlet do konobe u napuštenom selu Humac… Njegova Dina i Belma koje su daleko i koje mu stalno nedostaju, njegova Esma koja je stalno uz njega a ne kmeči. Ko će nam sada tu poeziju prevoditi na engleski? Ali zar nismo već sve preveli, zar je potrebno da se više bilo šta govori?

SLOVOSLAGAR

Sve riječi imam, u svim nijansama,
samo nema više šta da se govori.

Jasno je da sam u mrklom mraku,
jedina svjetlost – oči ključaonica.
Nije sigurno s koje strane su ponori.

Imam sve ključeve, čuvam ih pod
šifrom u kasama. Samo sve teže
volim: nema više kome da se otvori.

Omerova smrt stara je više od dva mjesaca i ne znam još da li je njegov prah predan vjetru da ga nesebično rasprši po kontinentima. Nisam pitao! Jer svejedno je. Kad si prah na jednom mjestu – prah si svagdje. Na taj način vraćaš se kući. Možda istim putem, noseći sa sobom istu ljepotu i iste opasnosti da te u nepoznatu kraju iznenađuju.

Sudeći prema anahronosti moralnih principa koje je slijedio, Omer Hadžiselimović zapravo nije ni bio od ovog svijeta. Prije bih rekao da je pripadao jednoj drugoj, odavno izumrloj ljudskoj vrsti, ali je nekim slučajem, kao u lošem filmu, upao u budućnost. Sada je opet sve na svom mjestu i vjerujem da će neko uskoro nabasati na Omerov stećak tumarajući po nekoj od nekropola bosanskih Bogumila. I da će se na tom davnom kamenu još uvijek moći razabrati urezan epitaf koji savršeno pristaje: Nikada nije rekao MOJE ili TVOJE, nikad tu ledenu riječ*.

______________

* Neznatno modifikovan stih grčkog pjesnika Kostantinosa Kavafisa

Bog je siroče, rekao sam mu.
Sasvim je sam, i ne znam kako mu je. Mirno me je slušao. Koliko ima do tamo, pitao je? Ne znam, nekoliko noći i dana.
Važno je da dođemo nekako do Beograda, dalje ćemo lakše, nije Njemačka više daleko.
Jesi bio kada u Beogradu, kako je tamo?
Sada je dobro, i njih su bombardirali.

Možda dođemo i do Sarajeva.
Njih su isto bombardirali, reče mi, samo iz bliže. Eto, vidiš kako znaš.
Jesu li tamo muslimani? Nisu, većinom nisu. U Sarajevu jesu, ali u Njemačkoj, Beogradu i Mađarskoj nisu. Znam sigurno.
Onda neće biti lako, oče, reče.
Neće, sine, važno je se se držimo zajedno.
Ne znam plivati.
Ne znam ni ja.
Nećemo ni trebati plivati.
Kad dođemo do Turske, mora više nema. Nema ga do kraja Njemačke.

Ima li u Sarajevu mora, pita mirno, dok čekamo brodicu, da nas prokrijumčari do Turske zemlje, do obale? Nema, ne može u Sarajevu biti mora kad je tamo bila Olimpijada 1984. ja sam bio dječak i sjećam se snijega, a gdje ima snijega, nema mora.

Obećavaš, kaže, da nećemo morati plivati?

Obećavam, kažem i stišćem jabuku u džepu koju sam ponio, i već satima je premećem i čuvam za njega, ali kad baš ogladni, ili ožedni, ne bez veze, jabuka nije uzalud sađena u raju, kalemovana božjom rukom i zalijevana vodom koju mi ni zamisliti ne možemo. I nije nimalo slana, kao ova što je moramo preći. Uvijek je slana voda koju ćeš preći ili si zaboravio da ti je krv slana.
Gledao me, pospan i slanokrv.

U pristiglu brodicu ušlo nas je sigurno stopedeset previše. U potpalublju nije bilo zraka i u mraku su ljudi hodali jedni po drugima. Mokrilo se u kutu, bilo je strašno. Isprva su ljudi šutjeli. Držao sam ga za ruku. Vremenom su počeli bivati sve agresivniji. Glad i žeđ od ljudi prave demone, i on se stiskao uz mene.

Tad sam mu dao jabuku, u mraku ju je dohvatio i čuo sam kako je zagrizao.
Taj zvuk. Jednom, samo jednom.
Toliko je Ademu i bilo dovoljno.
Jedan zagriz.

Muškarci su počeli razumijevati da se već predugo njišemo na vodi, da su ogromne pare davali krijumčarima da ih prevezu, i da su možda već izigrani.

Zatim je počela oluja. Upravo tada.
Sve se okretalo naglavce.
Izgubio sam ga. Nastao je potpuni kaos, zapomaganja, gaženja, jedni su ispadali, mrak je sve činio još … Dozivao sam.
Zatim puno vode, nesvjestica i mrak.

Probudio sam se u izbjegličkom kampu, ali u bolničkom odjelu. Govorili su oko mene na turskom, i na paštunskom, ženski glas dozivao me na engleskom.
Pitali su jesam li krenuo sam?

Ne znamo plivati, šapnuo sam.

Mislio sam da sam mrtav i da neću moći reći ništa, ali rekao sam.
Ne znamo plivati.

Tko još ne zna plivati, ponavljao je glas?
Sin, šapnem mrtav, dječak, šapnem, sin moj.
Ja nisam siroče. Imao si puno sreće, govori policajčev glas desno, ležao si na dasci, odmah za tobom našli smo jabuku i onu utopljenu djecu.
Izbacila ih voda na obalu.

Siroče je, siroče, mislim, sklopim oči, i čujem cijuke kao u kotilištima pacova u gaju maslina, kod kuće.
Eto, zato je sam. Zagrižene jabuke ostanu same po rajevima.

Jer na Potopu, izgleda da bog nije znao plivati.
Pa je Jona pospašavao sve, samo ne vodu, jer vodu ne možeš spasiti, vodi možeš samo opraštati.
A on bio u njoj.

Rod je roman koji teče u ritmu daha duše, ali nailazi neobuzdano kao poplava, on je obiteljska saga, koja preplavljuje obale i koja uzvitla živi pijesak povijesti, šireći splet pletenica radnje, trodimenzionalno raščupan, on je suprotnost uredno ispletenog konca pripovijedanja koji želi stvarnost konstruirati kao logični poredak i koji već zbog toga ne može zadovoljiti zbunjujuće raznolikim mogućnostima jednog života. Silno, monumentalno, autor podiže spomenik svojoj s njim izumirujućoj svojti (jedna od mnogih faseta značenja naslova Rod), ne prešućuje ni sumnje ni agresije ni rane, ne pošteđuje ni samog sebe, govori potpuno bez maske, nikog, doduše, ne raskrinkava: respekt prema osobama i njihovim sudbinama može se osjetiti u svakom slogu, čak i onda kada se bernhardovski ljuti i kada drvenim čekićem bijesno lupa po sarajevskim stihoklepcima ili po kome god. Vrlo osobno izvještava, nikad ne izbrbljavši tajne, samo onoliko koliko treba i iz nužde biva privatan, jer piše o osobi iz najranije identifikacije, što je obično majka.

Miljenko Jergović, sin jedinac, dijete rastavljenih roditelja 2012. godine morao je pratiti majčino umiranje. Iz samoobrane, kako bi se čuvao od njezinih okrivljivanja, kako bi njezinu i vlastitu pažnju skrenuo s umiranja, on je animira da priča. I pričala je, dokle god je njezino pamćenje dosezalo, o svome djedu, o roditeljima, o svojoj rodbini s majčine i očeve strane, o pradjedu i prabaki. Obiteljsko pamćenje rijetko doseže više od četiri generacije unazad, ni Jergovićeva majka nije iznimka od ovog pravila, a ni onog drugog da je sjećanje na pradjeda i prabaku već manjkavo i netočno i usredotočeno na samo nekoliko neizvjesnih detalja. Oni, doduše, iskaču kao svjetlucajuće točke, blistaju u magli vremena svojom singularnošću, stvaraju identitet i nude pomoć u orijentaciji u moru ponuđenih potencijalnih identiteta. Autor je – prema vlastitom priznanju u djelu od 1001 stranice – započeo rad na priči o njezinom obiteljskom podrijetlu kada se njezino stanje rapidno pogoršavalo, četiri mjeseca prije njezine smrti. Zapisivao je rapsodično, onako kako usmeno pripovijedanje već funkcionira i teče, vođeno asocijacijama, nastavio je nakon njezine smrti, dok djelo nije našlo svoju krajnju formu, upotrijebivši impozantno mnoštvo likova i priča koje piše u skoro pa nezaustavljenoj rijeci pripovijedanja. Ali oprez: ono što izgleda kao razlijevanje riječi pokazat će se, što duže čitamo, još jasnije kao promišljena, iskomponirana strategija zaustavljanja i povezivanja.

U velikom zamahu uzgrednih tokova Jergović reda sudbinu za sudbinom, isprepliće bezbroj biografija u tepih panorame, rasklapa potonuli svijet koji se hranio osmanlijskim, njemačkim, talijanskim, slovenskim, bosanskim, hrvatskim, srpskim i tko zna kojim izvorima, rasklapa europsku suvremenu povijest onakvom kakva se u sučeljenju sa svjetskom religijom islama pokazala, rastvara na kraju i onu neraspletivu mješavinu ljubavi i mržnje, čežnje i odbijanja, sličnosti i razgraničenja, koja stalno prati poremećeni odnos između majke i djeteta.

Naravno, činjenica da će rod izumrijeti nedopustivo će srezati sliku, autor je toga svjestan, ali mu je samostilizacija do zadnjeg potomka jednog daleko razgranatog i do Drugog svjetskog rata dobro napredujućeg klana iz više razloga potrebna i korisna za književnu fikciju. Rod je pun stilizacija i fikcija, roman je, a ne biografija, nije činjenični izvještaj, niti povijesna dokumentacija. Odanost faktima i ropsko kopiranje događaja ionako nisu kriteriji književnosti, važnije su fluidne stvari poput dubine ideje, dobitak spoznaje o egzistencijalnim pitanjima, identifikacijski potencijal i oni s njim povezani trenuci naglog shvaćanja neke istine, užitak čitanja, sve baš u tom redoslijedu. U tom smislu Jergović koristi povijesni materijal, vlastitu obiteljsku priču, kao i književne uzore i tjera radost fabuliranja u neviđene visine – na primjer kada piše nastavak posthumno objavljenog romana Ive Andrića Omer-paša Latas, kada dodaje likove koji se kod Andriću ne pojavljuju, kada mu podmeće citate koje jedini jugoslavenski nobelovac, oko kojeg se svi svađaju, nije autorizirao. Na primjer, kada povezuje vrlo osobna sjećanja svoje bake s građevinom u Sarajevu koja ne postoji i koja nikad nije postojala, čije projektiranje u biti pripisuje još jednom Andriću podmetnutom liku. Na primjer, kada opisuje kako noću, jer ne može spavati u pregrijanoj sobi, u gostionici započinje pripovijetku o životu i pogrebu pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića, pri čemu mu višestoljetni prodavač novina smeta i govori kako mu priča nikako ne valja, jer njegova priča pokazuje kako mu je od danas slavnog pjesnika koji je za vrijeme svog života bio podcijenjen važnije vlastito ogorčenje. I da bi mu on, hvali se prodavač novina, mogao ponešto o Kranjčeviću ispričati iz prve ruke. Ostatak priče Jergović pripovijeda iz perspektive Kranjčevićevog ispovjednika, svećenika s pjesničkim ambicijama i ambivalentnim osjećajima prema omiljenom idolu. Takvi pasaži izravno objašnjavaju da Jergović svako malo ulazi u fikciju (i da samog sebe hvata u laži, što je književni trik), usput su i pasaži koji su se možda tako odigrali, da se sve može shvatiti kao materijal za romane. Možda – vjerojatno – je i štit iza se kojeg se autor mogao tako razotkriti i otvoriti.

Uwe Timm je to najbolje pokazao u romanu Na primjeru mog brata: Tek kada su svi mrtvi možeš slobodno pisati o obitelji, a samo kada možeš slobodno pisati, ispast će nešto vrijedno čitanja. Jergovićeva autostilizacija do zadnjeg potomka jednog vrlo razgranatog i do Drugog svjetskog rata dobro napredujućeg klana je opravdana i zato da bi živuće potomke uglavnom držao izvan priče. Osim toga, opravdana je jer roman govori o nestajanju, o sposobnosti zaboravljanja, o zaboravljenosti i o izloženosti zaboravu, o krivotvorenju povijesti, o povijesnim lažima, o automatizmu laganja samog sebe, pogotovo nakon ratova, opravdana je jer govori o gašenju i uništavanju, o uništivosti tijela i o tome kako smrt starijeg brata, iz kasnije perspektive i moralno gledano – u krivoj uniformi, može obilježiti biografiju – onu Jergovićeve majke. Da on nije poginuo, on bi veselo razgranao obiteljsko stablo, tako kaže fikcija. Smrt ujaka Jergović opisuje propisno, a mi nećemo, previše bismo razotkrili. Samo jednu stvar ćemo otkriti: Rješenje slijedi kao najsitnija figurica matroške unutar većih lutaka u priči unutar priče unutar priče… dosta kasno, ali ne na kraju.

Samostilizacija do zadnjeg potomka jednog daleko razgranatog i do Drugog svjetskog rata dobro napredujućeg klana je linija na kojoj poplava doseže najveću razinu, bazen u kojemu je živi pijesak povijesti i gdje ga se može istraživati; ona je kapsula koja obuhvaća splet pletenica radnje. Bez one fikcije koja kaže da je on posljednji u dugom redu obiteljskih koljena, roman bi se raspao na sve strane, ona je konac koji veže cjelinu. Ima mjesta na kojima se Jergović sam ruga vlastitoj potrebi za pripovijedanjem, gdje priča nadugo i naširoko, gdje nailazi svugdje, u svakom kutu, na priče; on se ne može spasiti od navale ideja i njegova empatija prema likovima vodit će do toga da ga slijedimo sve do Brazilije gdje će gradskim urbanistima Niemeyeru i Costi kao arhitekta pridružiti supruga rodice dubrovačkih prijatelja njegovog pradjeda, pratimo ga do Praga gdje će sin fiktivnog virtuoznog pijanista, netalentiran za glazbu, kojeg su ostavili kod židovske rodbine, žonglirati zapaljenim palidrvcima s četiri prsta i na taj način izbjegavati deportaciju u Auschwitz kako bi kasnije u pedesetim godinama kao beskućnik i psihički poremećen lutao po Zagrebu, pratit ćemo ga do Berlina gdje će za rođaka tražiti dijelove za uskotračne lokomotive i gdje želi uživati u koncertu s Furtwänglerom kao dirigentom, koji će se odgoditi, pratit ćemo ga do Strasbourga, gdje njegovi roditelji, iako već rastavljeni, u pratnji tog strica posjećuju restoran gdje štakori mirne duše prelaze po krovnoj gredi, pratimo ga preko šarenila Miljacke do tkaonice s kojom je austro-ugarska administracija početkom 20. stoljeća muslimanske žene izvela iz njihovih kuća u radni proces, pratimo ga do pradjedova zečinjaka iz kojeg je stari bračni par, poludio zbog smrti sina i izbjegao od revolucije u carskoj Rusiji, uzeo zeca zrelog za klanje i razmazio ga kao da je njihov mali Nikolaj, pratimo Jergovića u sjevernu Italiju gdje rođaci njegovog djeda atentatima i bombaškim napadima zahtijevaju pravo samoopredjeljenja talijanski domesticiranih Slovenaca koji žive u Trstu, pratimo ga u opkoljenom Sarajevu do hidranta gdje će srpska granata raznijeti njegovu sestričnu i njezinu kćer, pratimo ga u njegovo Sarajevo u kojemu se prošlost i sadašnjost miješaju, ne dozvoljavamo da nas zbunjuju imena ulica – neka su se stalno mijenjala: pod habsburškom vladom, u Kraljevini Jugoslaviji, u fašističkoj marionetskoj državi, u socijalističkoj Jugoslaviji, u Bosni i Hercegovini – nećemo ni na uzbrdici ostati bez daha, popit ćemo čašu boze, šetati obalom Miljacke, nabrat ćemo nos zbog vonja mokraće pored gradske vijećnice u kolonadama, s njegovim rengenskim pogledom režemo moderni asfalt sve do turskog popločenja, iskopavamo u vrtovima na Bistriku kamenčiće mozaika sinagoge koja je još prije ulaska ustaša oštećena, divimo se pravoslavnoj crkvi u Novom Sarajevu koja je zapravo bila projektirana za Split. Pratimo ga.

I da, pratimo ga do Gornje Grabovice, do Srebrenice, prvi put piše o genocidu nad Bošnjacima (sjetimo se: U knjizi “Otac” piše kako ga otac poziva da to radi). Oprezno obilazeći, usađeno u priču stare žene čiji je drugi sin nestao u Drugom svjetskom ratu, registriran kao nestali, posljednji put viđen među četnicima – Srbima vjernim monarhiji, a majka ne želi vjerovati da je umro, čeka sve duže, misli da će ga naći na susretima četnika koji su bili u modi prije onih zadnjih ratova, putuje od susreta do susreta, časopisi pišu o njoj, njoj koja je ikona nacionalnog buđenja, i onda u staračkom domu, kratko prije smrti, ona gleda kolone žena, djece i staraca koje tjeraju u autobuse pred kojima skrenu pogled, samo ona ne, a onda gleda Srbe koji bježe iz Like, i svi se uzbuđuju, samo ona ne. Njezina je priča usađena u priču o njezinom najmlađem sinu, muzičaru i aktivistu protiv Miloševića, a ona je opet usađena u priču cijele obitelji uključujući oca, ubijenog u Jasenovcu, a ta je priča usađena u priču o pčelarstvu Jergovićeva djeda, jer njegove pčele stoje na livadi koja pripada toj obitelji. Obiteljska priča je neprestani povod da se priča o ljudima koji nisu dio familije, o susjedima, prijateljima, potomcima i precima tih susjeda i prijatelja, o kolegama, slučajnim poznanicima, o ljudima po kojima se imenuju ulice. Priča o Nijemcima koji su odmah nakon Drugog svjetskog rata radili u Sarajevu, o tehničarima, inženjerima, obrtnicima koji u poraženoj domovini nisu mogli naći posao, priča o dunavskim Švabama koji su isto vrijeme izdržali u logorima i naseljima baraka sve dok Njemačka nije mogla prihvatiti prognanike, priča o obrazovanim muslimanima koji su Sarajevo 1878. prepustili novim vladarima, Habsburzima, priča o došljacima iz svih dijelova dunavske monarhije, potrebnim za administraciju i izrabljivanje mineralnog bogatstva, o njihovom vječnom stranstvu, njihovom neprihvaćanju od strane građanstva, priča o razvoju željeznice u Bosni i Hercegovini, nisu li bili djed i pradjed svom dušom željezničari, željezničari po zanimanju, a u slobodno vrijeme pčelari.

Ta isprepletenost priča nije slučajna, nije razlog samo za radost pripovijedanja, iako autor s time koketira (“Ta predugačka priča o …”). Prividne digresije, ta zečja nagla izmjena smjera kao da je zec u bijegu, još jedna priča, pa još jedan životopis koji najprije nema veze s temom, koji nas prividno udaljava, taj nas uistinu vodi do samoga središta. Autor nam odvraća pažnju, uljuljkuje nas, a završetak priče nas hladno iznenadi. Očekujemo dječju verziju priče iz 1001 noći, nismo spremni za njenu okrutnost. Stvarnost jest okrutna. Umiremo. I nerijetki umiru smrću koja nije prirodna. Budu obezglavljeni, obješeni, poginu. Što i za one, kojima je dopušten prirodni način umiranja, ima strašne posljedice. Digresije su zglobovi između majčine posljednje godine života i smrti starijeg ujaka. Njihovo umiranje vuče se kroz cijeli roman i kulminira u šestom od sedam dijelova koji sa svojih pet poglavlja oduzima polovicu sveukupnog broja stranica. Jergović nalazi za to preuzimanje prostora metaforu koja se odnosi na projekt romana koji navodno neće završiti: U tom romanu je htio pričati priču koja se širi u koncentričnim krugovima kao valovi oko kamenčića bačenog u mirnu vodu. Najveći krug Roda nosi naslov „Sarajevski psi“, poglavlje je dugačko kao ostatak cijelog romana i opisuje vjerojatno posljednji posjet majci, već nekoliko tjedana prikovanoj uz krevet; dan kada će zbog bolova dobivati morfij je skoro tu, ne može više držati mobitel u ruci jer je preslaba, ali i dalje vjeruje da će ozdraviti ili želi u to vjerovati. Sin, pisac, stanuje u hotelu, jer u stanu na Sepetarevcu zbog medicinskih sestara nema mjesta. Grijanje u hotelu se ne može ugasiti (kao u socijalističkim vremenima), širom otvora prozor, u novembru, s vanjskih minus dvadeset Celzijusevih stupnjeva, zamišlja kako na prozoru umire od hladnoće, još prije nego što majka umre, zamišlja vlastitu obdukciju koja se zbog diplomatskih zapleta mora ponoviti (sjajna persiflaža, vjerojatno crni humor) i cijelo to vrijeme prati ga lavež tisuća gladnih i divljih pasa lutalica koji po noći u centru traže nešto jestivo; kad god zadrijema, hvataju ga košmari, u nekom trenutku ne može više izdržati u pregrijanoj sobi, bježi od košmara i misli o njezinoj smrti i hoda cijelu noć po gradu. Jednom uđe u gostionicu (priča o Kranjčeviću, vidi gore), onda luta dalje po staroj domovini koja kao da mu pljuje u facu, samog sebe zabavlja pričama i razgovorima sa samim sobom, ufura se u tirade mržnje samo da ne razmišlja o njezinom umiranju, o njezinoj patnji, o njezinom zaprepaštenju pri nepravdi da će morati umrijeti, sa sedamdeset, zato što neki liječnik nije dobro pregledao histološki uzorak njezinog tkiva, samo da ne misli o tom pokvarenom odnosu majke i sina, sjećanja ga sustižu i cijelo vrijeme laju i zavijaju psi, njihov lavež odzvanja od padine do padine kotline, tek kratko pred zoru se smiri.

Rod se sastoji, kako sam rekla, od sedam dijelova i isto toliko žanrova: predavanje, roman, kvarteti, reportaže, inventarne knjige, fikcija, fotografija; preko duljine dijelova – kratki, duži, kratki, dulji, dugi ostali dijelovi skupa, kratki – Jergović stvara ritam koji mu je potreban za njegov oprezni ispitujući postupak, a to ispitivanje uključuje ponavljanja, ponovno nastavljanje, gledanje s druge strane, iz gledišta drugog lika. Digresije i redundancije namjerno iritiraju, on svjesno zbunjuje, jer ni stvarnost nikada nije jednoznačna, jednoznačnost je uvijek rezultat interpretacije, jednoznačnost nije istinita, nego konstrukcija. Ne možemo živjeti bez konstrukcije, ali se raspada pri umiranju. Kako bi mogao drukčije govoriti o umiranju nego da uništava linearnost i jednoznačnost? Nitko ne može pripovijedati bez niti pripovijedanja, iako se on formalno prekida ili do neprepoznatljivosti zamuti. Jergović podriva vlastitu nit pripovijedanja digresijama i redundancijama (kako bi rekao Stanislav Lem: Pravila treba visoko cijeniti kako bismo se ispod mogli prošuljati). I svako malo počinje ispočetka, koristeći uvijek nove geste pripovijedanja: hladno analizirajući, anegdotsko-poantirajući, lakonski, pričajući iz perspektive pogođenog, sastavljajući objektivnu bilancu, bujno maštovito, komentirajući; koristeći izmjene u tempu i gramatičkim vremenima, pišući ponekad izravno bez ukrasa, onda pak s užitkom celebrirajući rečenične periode od pola stranice, s posve kratkim rečenicama dolazeći do srži, bacajući verbalne dimne bombe – a, onda kada se dim digne, pokaže se jedna udarna misao. On pretjeruje i karikira i uživa u grotesci i zato može i pisati o osjećajima od kojih nam se srce slama, on ubacuje pasaže dijaloga koji oduzimaju dah i na nekim mjestima pjesme, voli uključiti u svoja razmišljanja navođenja o čemu bi volio pisati (a mi odahnemo kada ostane samo razmišljanje…), on izvještava o svom poetološkom postupku, nabraja tu i tamo podatke tako da možemo pratiti razvijanje rada na romanu, dodjeljuje dosadašnje romane i pripovijetke članovima familije ili susjedima, itd, priča tko je kojoj priči kumovao i pokloni se svojim književnim junacima spominjući ili citirajući ih kao jamce na odgovarajućim mjestima ili aludirajući na njihova djela, koristeći njihove motive ili nastavljujući njihove knjige (Omer-paša Latas Ive Andrića, vidi gore) ili pak ubacujući njihove likove u vlastiti roman.

Fotografije na kraju su onakve kakve obiteljske slike obično bivaju: Ne mogu se naknadno mijenjati. Bez utjehe. Kratko odsvirani, točni akord u molu, tugujući, uzaludan. Vidimo glavne aktere romana koji nisu fiktivni – doduše, tko bi to mogao znati?

Što ostaje? Nikad više nećemo čuti lavež pasa a da ne pomislimo na Rod…

Berlin, krajem rujna 2016.

S njemačkog prevela Anne-Kathrin Godec

Imaginarni prijatelj/17

Sredinom osamdesetih se na Televiziji Sarajevo, a onda i na ostalim televizijama unutar zajedničke mreže, pojavila prva, a vjerojatno i posljednja ekonomsko propagandna poruka od početka pa do kraja izgovorena na stranom, i to na talijanskom jeziku. Muški i ženski glas izmjenjuju se u uvijek nepouzdanom sjećanju, i govore: “Everamente bianco! Certificato di qualita Miralaranza!” Bila je to reklama za Avu, licencni proizvod tuzlanske tvornice deterdženata. Mudri kopirajter – neki bosanski Alan Ford – smatrao je da će se potrošač navući na stranjski slogan, makar bio izgovoren na jeziku koji mu je nerazumljiv. Bilo je to u vrijeme plemenite žudnje za idealima zapadnog svijeta, slobodom, demokracijom i ostalom uvoznom robom.

Dvadeset godina ranije talijanska tvornica deterdženata Miralanza je u jednoj reklamnoj kampanji za sapune Ava pred oči javnosti izvela tužno i ojađeno crno pile, koje se još nije čestito ni ispililo, jer mu je na glavi ostao vrh jajeta, a već je suočeno sa svim nesrećama ovoga svijeta. Godina je bila 1962. ili 1963, isticalo je vrijeme talijanskoga neorealizma, ali je svijet još uvijek bio silno senzibiliziran na autsajerske priče. Kreativni tim snimio je niz reklamnih crtanih filmova, a svi su imali isti završetak: crno pilence bi se, okupano i umiveno Ava sapunom, pretvaralo u lijepo i čisto, a što je najvažnije i sretno – bijelo pile. (Zanimljivo kako nitko ovu e-pe-pe metaforu nije rastvorio u rasnom ključu…)

Kalimero, tako su nazvali pile, nadživio je Miralanzinu reklamnu kampanju, postao lik za sebe, pa se iz reklama preselio u život, na crtani film i u strip. To je, valjda, jedinstven slučaj u povijesti imaginarnih prijatelja i fikcionalnih junaka: netko kome je bilo suđeno da, poput vilinog konjica, živi samo jedan dan ili jednu reklamnu sezonu, postao je junak epohe, o kojemu su pripovijedane priče koje više nisu imale veze sa sapunima i deterdžentima.

Ali kako život nije televizijska reklama, pa da svaka priča ima sretan završetak, tako ni Kalimero nije bio te sreće da mu scenaristi nekom čarolijom saperu životno crnilo. Upravo suprotno, njegova će priča biti priča o nepopravljivoj muci i nevolji, o tome da postoje oni kojima je doživotno suđeno da budu i ostanu – žrtve. Crno pile među žutom piladi i nije moglo biti ništa drugo doli žrtva.

Kalimero nije jako pametan, tako da ni nevolje u koje ga dovodi scenarist nisu pretjerano domišljate ni komplicirane. Drugi bi se lako iz njih izvukao, ali Kalimero nikako. Njegovo je da lamentira nad sobom i svojom hudom sudbinom i da pri kraju svake epizode izgovori ono: “Nepravda, pa to ti je!” (ili „To je prava pravcata nepravda“). I ta je rečenica na kraju ostala ono po čemu Kalimera pamtimo.

Je li bio sretniji kao maneken sapuna i deterdženata, u svijetu u kojemu sve košta, sve se proizvodi i sve se može kupiti, pa tako i čisto bijelo perje i nakon što se već rodiš crn, ili je sretniji ovako, u svijetu u kojem vlada nepravda i u kojem on, Kalimero, i postoji samo zato da bi mu se nepravde događale. Ako bi se nešto s ovim svijetom popravilo, Kalimera bi nestalo. Kalimero bi umro.

Na jednoj polici u spomen sobi Ive Andrića u Beogradu, među njegovim knjigama, namještajem i stvarima, koje stoje onako kako su stajale i dok je veliki pisac bio živ, nalazi se i mala ukrasna figura Kalimera. Je li to nešto za muzej, pitali su se kustosi, dok su stvarali postav, ili je sitnica koju bi, ipak, trebalo skloniti s očiju Andrićeve publike? A onda su, ipak, ostavili Kalimera i katalogizirali ga kao i sve druge izloške.

Popovo polje

Ravno ko tabla, kleči pod
Manastirom Zavala; ječi

U monaškim ušima kazaljka
Dok vrijeme, ko mrve, smeće

U nevidljivu lopaticu za smeće
Popovske brade liče kursorima

Smrznutim, u kompjuterima
Ruskim; u polju

Voćke u stavu mirno, dio su
Velike vojne parade, jabuke

I kruške, svojim sokom
Osočnjavaju kundake

Sunce kad dosegne zenit
Vidiš vojničke opuške

Sveti Vasilije Ostroški
Vilama skuplja sijena

I umjesto znoja, svetost
Rukom briše – s čela.