Kad sam kolegama na poslu rekao da sa sinom i prijateljima idem na Slaninijadu u Srbiju, svi su me blijedo gledali. “Spekfestijn? A holesterol? Meso? Kobasice? Šunka? Nije li to premasno?!”

Kult zdravog života. Kako da im objasnim da je nama, južnima, dobar zalogaj mnogo važniji od zdravlja?

No, mi smo Balkan. Nas niko ne uzima zaozbiljno

Osim, naravno, kad je riječ o ratovanju.

***

Kačarevo

Rijetko sam prehlađen, a ovog puta me kašalj ščepa samo dva dana pred polazak. A i jesam rano “zakukurikao”! Danima sam svima “punio uši” gdje i zašto idem. Nije ni čudo. Davna mi je želja bila otići u južni Banat, to čudno Kačarevo, da na svom nepcu oćutim tamošnju atmosferu i napišem nešto o Slaninijadi. Koja se, evo baš ove zime, održava po trideseti put.

No, prvo nekoliko riječi o Kačarevu. Nije to obično selo. Iako staro tek nešto više od dva vijeka, već mu se svašta poizdešavalo. Pa, da na kratko zavirimo u povijest.

Kačarevo je krajem 18. vijeka vojnički precizno izgradio car Leopold II i u tadašnje nove kuće naselio Nemce.Tada je selo nosilo ime Franzfeld, po austrijskom caru Franzu II. Od 1918. do početka Drugog svetskog rata, mesto je nosilo ime Kraljevićevo. Za vreme okupacije 1941-1944, Nemci su ponovo svome selu vratili ime Franzfeld. Selo je oslobođeno početkom oktobra 1944. godine. U aprilu mesecu 1945. godine po naređenju vojne stanice, svo nemačko stanovništvo je smešteno u logor na kraju sela. Vojna stanica je počela da vrši pripreme za dolazak kolonista. Konfiskovala je svu nemačku imovinu i smestila u nekoliko magacina u selu, da bi se kada kolonisti dođu ta imovina njima podelila. Kasnije je selo dobilo svoje današnje ime po narodnom heroju Svetozaru Kačaru…

Početkom Milenijuma ovdje živi čak 15 nacija. Osim Srba i Makedonaca, ima tu i Rumuna, Bugara, Rusa, Bošnjaka, Čeha, Slovenaca, pa čak i nešto Nijemaca, onih čiji se najtvrdoglaviji preci ni nakon silnih maltretiranja od strane nove vlasti na kraju onoga rata nisu dali otjerali iz Varoši.

A kad se na jednom malom prostoru susretne toliko naroda i običaja, kakva bi tu mogla biti kuhinja, nego bogovska?! 

*** 

Ćevabdžinica „Sarajevo“

 Sa aerodroma u Nišu, koji ni po čemu, osim možda po balkanskoj megalomaniji, ne zaslužuje ime Konstantina Velikog, iznajmljenim autom jurimo ka Beogradu. Odatle ćemo sutra na Slaninijadu.

Apartman nam je u strogom centru, Gospodar Jevremovoj, na čijem se kraju nalazi poznata Bajrakli-džamija. Tu, iza ugla, u poprečnoj strmoj ulici jegalerija fresaka. A dolje, sasvim blizu, „pod nogama“, su nam Kalemegdan, Knez Mihajlova, Skadarlija… Idealan položaj za gurmanski blitzkrieg, pošto za druge stvari ovog puta stvarno nemamo vremena. Nije onda ni čudo što moji saputnici, čim su se raspakovali, odoše – na ćevape! Tu je, kažu, blizu, ćevabdžinica „Sarajevo“. Jedina ovdje, tvrde, koja se može nositi s „Mrkvom“, „Željom“, „Ferhatovićem“…

„Pa zar već za sat-dva nećemo u restoran“, upitam onako, radi reda, unaprijed znajući odgovor. „Ma, kad smo već tu…“

I tako, čuvajući se za večeru, ostanem sam u apartmanu, istuširam i pospano zurim u ekran, osluškujući zvukove pod prozorom. Uskoro mi pokvarenjaci šalju Whatsapp, ali mi ne pada na pamet da ga otvorim. Kao da vidim, fotke: pet sa lukom, u lepinji. Možda i sa pljeskavicom. Evo i sad, dok ovo tipkam, curi mi voda na usta!

***

Kad su se vratili, po uglovima sobe već se nahvatao mračak. Još otpuhuju, ali odmah izlazimo napolje. Ja željan beogradske kaldrme, a oni radi probave.

Prohladno, i tiho. Srećom, bez vjetra. Krećemo put Kalemegdana. Lijepi park u centru pust i prazan. Izgleda da se, ove godine oštra, zima Beograđanima baš popela navrh glave. Proteklih sedmica se, kako sam čuo, nagledali snijega i minusa, pa sad „pušu“ i na (pro)hladno.

Penjemo se do Beogradskog pobjednika, statue čijom je fotkom, simbolom, nekada davno počinjao i završavao zajednički tv-program. S leđa osvijetljen, atleta s orlom u jednoj, i mačem u drugoj ruci, bdije nad gradom.

Ovaj ogromni kip Ivana Meštrovića trebao je još 1912. biti postavljen na Terazijama, i simbolizirati oslobađanje od Turaka. Međutim, od projekta se, barem u tom obliku, odustalo po završetku Prvog svjetskog rata, a „skandalozna muška golotinja“ – kako su konzervativci onomad nazvali veličanstvenog Pobjednika – ovdje je  postavljena tek 1928. godine, na desetogodišnjicu proboja Solunskog fronta.

Zaostalci, kao i obično, gube, pogotovo na duže staze. Meštrovićeva skulptura danas je jedan od najupečatljivijih simbola grada na ušću dveju reka ispod Avale.

Noću i ovako sa visine, grad izgleda prelijepo. Rijeka, voda, široki kej, auta i svjetla, svuda svjetla. U laganoj šetnji, oči vrijeđa tek „replika“ Jurassic parka u jednoj od kalemegdanskih „avlija“: ogromni dinosaurusi, kič na kvadrat, keze se i kao reže jedni na druge.

Ali malo dalje, na Savskom šetalištu, nešto sasvim drugo: izložba Plakati jugoslovenskog filma. Gledam ih i kao da sjedam u uzbudljivi vremeplov. I manjem nostalgičaru od mene bi uzburkalo utrobu: „Slavica” (prvi naš „dugi metar“), “Orlovi rano lete”, “Pop Ćira i pop Spira”, pa “Put oko sveta”, “Marš na Drinu”, „Maratonci trče počasni krug“… Filmovi Veljka Bulajića, Rajka Grlića, Lordana Zafranovića, Želimira Žilnika, Dušana Makavejeva, Gorana Paskaljevića, Aleksandra Đorđevića, Srđana Karanovića, Gorana Markovića…

Sve ih znam, sve gledao, većinu za „kartu više“, u našem kinu Narodnog univerziteta u Konjicu.

O tempora… Moje Kino Raj. Naš Cinema Paradiso.

***

Karađorđeva šnicla, djevojački san

Restoran „Mikan“, u strogom centru Grada, nadohvat „grozda“ čuvenih kafea, Knez Mihajlove, Narodnog muzeja i Narodnog pozorišta… Dobro ga znaju trbusi mojih saputnika. Tu su, kažu, već nekoliko puta „kraljevski“ objedovali. Iako, na prvi pogled nipočem poseban, bez nekog luksuza i blještavila. Rađen je po starinskom konceptu srpske domaćinske kuće, sa, ako je vjerovati ovim mojim obloguzijama, domaćom kuhinjom.

Pozvali smo desetak  prijatelja. Onako, da se počastimo i poljudekamo.

Čim smo sjeli, još uvijek vraški prehlađen, pitam konobara šta je najbolje za ubijanje bacila. „Uzmite lincuru“, kao iz topa odgovara okretni Dejan, „ona će ih sigurno sve potamaniti. A nije prejaka – svega pedeset dva posto“

Mislim da me zajebava.

„52 % ?!“

„Pa da. Imamo i prepečenicu od preko šezdeset. Ali, lincura Vam je bolja protiv prehlade.“

I tako… Nakon dvije-tri čašice te gromovače ostatak večeri mi je ostao malo u magli. Sjećam se „bogovskog“ uvoda (šopska salata, turšijica, užički sir i kajmak, vruće lepinjice…), Dejanovog „plesa“ između stolova, i velike karađorđeve šnicle valjkastog (falusnog) oblika. U jednom trenutku, beogradski „kumić“ – očevi nam još tamo pedesetih bjehu vjenčani kumovi, pa se i mi, „mladi“, međusobno tako „krstimo“ – mi se nadnosi nad uho i šapuće:

„Kume, znaš li kako mi ovdje zovemo taj tvoj specijalitet?“

„?“

„Devojački san.“

Eto kako p’jana glava uvijek zapamti ono što ne treba!

Kad su nas, dobrano iza ponoći, „istjerali“ iz „Mikana“, pa onda, još puno docnije, i iz obližnjeg „Red cluba“, pred nama se otvara Grad Noću, valjda jedini takav na našim prostorima. I u to gluho doba, naime, ima dosta otvorenih kioska s novinama i brzom hranom, rade radnje, dragstori… Iz mnogih kafića i kafana još se čuje muzika. Trči, ciči i podvriskuje omladina, pršte hormoni, vrišti i blješti svjetlo velegrada.

Na putu za apartman, sijed, a lagan k’o da mu je šesnaest, prijatelj nekoliko puta zastaje po pustim ćoškovima. Pivo.

A oči mu svijetle k’o u puha.

_________________________Za Mirzu Salčina

1. Na pijaci

Nije moj paradiaz
Preskup
Nego si se ti loše udala.

2. Beha istina

Pričo mi je Hamdija
Da mu je reko Hakija
Kome se kleo Nazif
Da je Raif od nekog ćuo
Da se u Habiba-hanume
Hurmađici
Tope u ustima.

3. Šta je gore

– Kad saberem pritisak
Gornji i donji
Veći je nego moja
Penzija

– Ima gore od toga:
U starosti
Prvo umre on, a onda ti
Deset ili dvadeset
Godina kasnije.

4. Lažov i lupež

– Dobar komad lažova.

– Laže li istočno
Ili zapadno
Od istine?

– Još veći lupež.

– Nije zar?
Neće mačka ribu.

– To bi rođenoj majci
Ukralo kožu i prodalo.
A gleda u zemlju
Ko obrazli đevojka.

– A šta ćeš. Što se u marku
Nakrade,
Danju se ne pofata.

5. Pomagač

– Ode mlad svijet napolje.
I ja bih  da nisam prevaktio
Bilo kuda
Sa ovog roštilja!
A šta ti radiš?

– Pomažem pijevcu
Da kokoriče.

6. Munje i kamen

– Kad mi je rekao da se ženi
Onom ojdopajkom,
Pitao sam ga: u što stariš,
Jebenteuglavu?!

Nije se zaljubio
Nego se ufatio
U svečetiri.

Tucalo ju je barem tuce
Vratničana.

I da ne nosi visoke štikle,
Jezik bi joj se vukao
Po zemlji.

– Jah! Dok je đevojka,
Svaka ima munje u nogama
I kamen u jeziku.

A kad se uda,
Kamen i munje
Zamijene mjesta.

<20. 9. 2016.>

Imaginarni prijatelj/28

Nije upamćeno koga predstavlja portret “Djevojke s bisernom naušnicom” nizozemskoga slikara Johannesa Vermeera. Slika nastala 1665. godine jedno je od najčešće reproduciranih slikarskih djela dvadesetog stoljeća. Tracy Chevalier je 1999. napisala roman s fikcionalnom poviješću slike. Četiri godine kasnije Peter Webber režirao je istoimeni film, sa Scarlett Johannson u naslovnoj ulozi. Slikara je igrao Colin Firth. Naravno, bila je riječ o ljubavnoj priči, temeljenoj isključivo na imaginaciji Tracy Chevalier.

Početkom šezdesetih moj ujak kupio je staru ribarsku jednokatnicu u Gornjoj Vali, u Drveniku kod Makarske. Nekoliko godina kasnije liječnici su njegovom ocu, a mom djedu, savjetovali da zime ne provodi u Sarajevu, nego da prije početka studenog, kada grad pritisnu magla i smog, bježi negdje na jug. More će pomoći njegovom astmi.

Tako su Nono i Nona zimu 1965. na 1966. provodili u ujakovoj vikendici. Ja sam se rodio krajem svibnja. U prosincu su me njih dvoje odnijeli sa sobom u Drvenik. Otac i majka su se već bili razišli. Majka je htjela nastaviti započete studije. Ili me je iz nekih drugih razloga tako lako pustila da odem s njima. Ti razlozi nisu se ticali drugih muškaraca.

U maloj sobi na katu spavali smo Nona i ja. U drugoj je sobi spavao Nono. Bili su to oni starinski kreveti, jedan uz desni, drugi uz lijevi zid, gledano od vrata. Ja sam spavao uz desni zid. Iznad moje je glave visila “Djevojka s bisernom naušnicom”, pod staklom, u jednostavnom drvenom okviru, formata malo veće razglednice.

Stajao sam na svom krevetu, nestabilan na nogama, zemlja se ljulja pod dječjim nogama, i prstom upirao u sliku – Mama!

Imao sam dvije godine, ali se ovoga dobro sjećam. Ili se, možda, ne sjećam toga kako sam prvi put ujutro stajao na krevetu i pokazivao mamu, nego se pamtim kako je to bilo drugi, treći, četvrti put. Te zime, 1968. na 1969, bio sam opsjednut Vermeerovom slikom. A vjerojatno me je dodatno inspirirala i reakcija okoline.

Za Nonu i Noneta to nije bila moja mama, njihova kćer. I meni je to, naravno, bilo neshvatljivo. Kako ne vide? I kako se ono što oni vide može razlikovati od onoga što ja vidim? Proći će godine i godine prije nego što shvatim da postoje razlike u viđenju i da svijet ispred mojih očiju možda i nije onakav kakvim se meni prikazuje. Ili nije onakav kakav se prikazuje drugima.

Djevojka s bisernom naušnicom nije sličila mojoj mami. Kada sam imao dvije-tri godine, nije postojao koncept nalikovanja. Tada ništa ničemu nije bilo slično, nego je nešto bilo to ili nije bilo to. Između mame na fotografijama kojih je bilo po drveničkoj kući i mame na Vermeerovoj slici nije bilo razlike. Nisam shvaćao kako oni to ne vide.

Ne znam što se poslije dogodilo, ni kada je Djevojka s bisernom naušnicom prestala biti mama. Ali mislim da se to nije dogodilo zato što mi se izoštrila percepcija, nego, upravo suprotno, zato što sam naučio da to naprosto nije moja mama. Učenje je poništilo percepciju. Žalim zbog toga. Volio bih da još jednom mogu vidjeti tu sliku onakvom kakva ona jest. Danas kada je majka već godinama mrtva.

Tada sam, upirući prstom, osjećao čistu ljubav. Prema onoj na slici. I tu sam istu ljubav osjećao od nje. Tako vjernik gleda u ikonu, u raspelo, u kipić Blažene Djevice. Prema živoj majci nikada nisam osjetio ono što sam s dvije godine osjećao prema slici. Niti je majka prema meni osjećala ljubav kakvu je osjećala slika.

Kad bih se vraćao od majke, slazio bih niz Višegradsku ulicu prema parku i gledao kuće. Sanjao sam kako ćemo majka i ja jednog dana dobaviti kuću i kako će ona izgledati kao jedna od ovih niskih, trbuljatih kuća od ćerpiča, s ćeramidnim krovom “na četiri vode” i s bašticom ispred ili iza sebe kakvih je puna Višegradska ulica.

Nisam pretjerivao – nisam birao one najlepše, već sam se trudio da ta naša kuća bude jedna od onih koje se ne ističu, koje ničim ne privlače pažnju prolaznika.

Tako bih se, često, zahabio i ne bih primijetio kako me okružuju djeca iz ulice.

Jedno će me, ono ispred, odgurnuti, a drugo će iza pričučnuti, i ja ću se preko njega opružiti u prašinu i, prije no ustanem, ostati bez kese u kojoj se nalazi, uvijene u brašnjeni papir, pola Avdove pitaljke i majčine krvave ubruse.

Dokoni ljudi koji sjede na drvenim kanatima ispred radnji, grohotom se smiju. Neki se pri tom udaraju šakama o kolena, a neki šake upiru u mene.

Stigao je sms. “Umra je Ante.”

Prvi put vidim da je netko napisao samo “Ante”, a ne “Ante Perković”. Kad god bi pričali o njemu, uvijek smo navodili puno ime i prezime. Recimo, kad dobiješ sms od Pilića “evo nas ispred bookse na kavi, tu smo ante perković i ja. dođi.”

Neke stvari ne možeš opisati, niti reći što o njima, a da ne počneš psovati. I nema smisla da tu psujem. Sve mi je gluplje psovati, znam da sam u četrdesetima, srećem raju uglavnom po sprovodima roditelja, znam da ćemo i mi na pašnjake Manitua, netko prerano, netko prekasno…

Ali, kad vidim onaj sms, u dubini sebe osjetim da su neki ljudi nezamjenjivi, jedinstveni, nenadoknadivi… I da je smrt takvih – jebena tragedija.

Ante Perković je stvarao glazbu, pisao o njoj i o glazbenicima, radio u kazalištu na radiju… I napisao “Sedmu republiku”.

“Sedma republika” Ante Perkovića legitimacija je jedne cijele generacije, njen pasoš i osobni karton. Generacija rođena u sedamdesetim godinama u bivšoj državi izgubila je cijeli svijet. Nas nema. Ovi prije nas barem mogu pobrojati što su izgubili. Moja generacija ne može pobrojati ni što smo trebali imati.

Pojelo nas je vrijeme i ždere nas nemilom brzinom. Zaboravit ćemo sami sebe, ako se ne nađe među nama netko bolji i pametniji da nas zapiše. Taj netko je bio Ante Perković. I zato je “Sedma republika” bitna i velika knjiga. Njenu važnost shvatit će tek naredne generacije. Mi nećemo, jer ne postojimo.

Ne postojimo kad nam fašisti marširaju ulicama. Ne postojimo kad nas siluju s kulturnom kontrarevolucijom. Ne postojimo dok nam se društvo pretvara u prirodnu nepogodu. Nismo postojali kad je Ante Perković gubio poslove i honorare u posljednjih godinu i pol, kad je bio jedan od onih koji smeta. Nikoga nije bilo briga. A nikad ga nisam vidio loše raspoloženog, ljutog, ogorčenog…

Možda bi trebalo ogorčenje maknuti iz ovog “in memoriama”, a možda i ne bi. A možda je zato baš ovo pravi trenutak da si pljunemo u facu jer takvim ljudima nismo nikad rekli koliko su nam važni. I koliko ih volimo. Ne mogu plakati, ne mogu vrisnuti, samo se nešto taloži u meni, osjetim to. Jebeš svijet bez Ante Perkovića.

Nikad neću obrisati iz mobitela brojeve Sime Mraovića i Ante Perkovića. Ne usudim se. Kao da ću nestati ako to napravim. A možda sam već nestao.

Otvorim oči i ugledam očuhov potiljak, njegovu crnu natapiranu kosu i lapte peruti na kragni njegovog jedinog odijela. Stojadin, koji je tog jutra posudio od Fahre, svog najboljeg prijatelja, na jedvite jade se vuče po pustoj, vijugavoj cesti, između palisada drače i rastinja, proizvodeći užasnu buku. Na butini osjećam vlažnu toplinu bratovog lica: on spava, ošamućen vrućicom koju je tog jutra dobio. Majka nervozno gleda u cestu, na filteru cigarete što dogorijeva između njenih kažiprsta i srednjaka, vidim tragove karmina, ozbiljna je, niti priča, niti se svađa s očuhom, samo snažno povlači dimove i otpuhuje ih, čas u njedra, čas u krilo, gdje drži tepsiju s baklavom, umotanu u celofan.

Tu i tamo zaobiđemo poneki autobus, uglavnom prazan, ili se mimoiđemo s vojnim vozilom na čijoj karoseriji sjede naoružani i raspojasani vojnici, mašući nam s tri podignuta prsta. Očuh, tada, uzdahne, izbaci vršak jezika i lizne znoj s orošenih usana, a majka se okrene, provuče svoju tanku ruku između siceva, potapše me po koljenu i kaže nešto što nema veze ni s vojnicima, ni s našim putovanjem. Po tome znam da se događa nešto važno i veliko, nešto što je povezano s tužnom viješću o kojoj smo tih dana u školi mnogo diskutovali: fudbalska reprezentacija Jugoslavije – iako ga je izborila – neće igrati Evropsko prvenstvo u Švedskoj.

Iza jedne šikane, nailazimo na spuštenu rampu. Očuh gleda u majku i šutke zaustavlja kola. Prilazi nam vojnik u maslinastoj uniformi, duge, valovite kose i zapuštenog lica, obraslog gustom, čekinjastom bradom. Očuh otvara prozor i uz ljubazan osmijeh mu predaje dokumente. Gledam u kalašnjikov koji mu visi o ramenu: prvi put, tako izbliza, vidim pušku.

„Kuda putujete?“, pita. Iako mu se usta smiješe, u očima mu se ogleda nešto mračno i usplahireno, a dah, na momente hroptav i ubrzan, bazdi na alkohol.

„U Crniće. Kod punca i punice“, ljubazno odgovara očuh. Potom dodaje, kao da se pravda: „Znate kako je… Bajram je.“

Drugi vojnik stoji u drvenoj stražari, uz samu cestu. Visok je, krupan i nosi nehajno nakrivljenu kapu s petokrakom. U ruci drži cigaretu i ritmično mijenja ravnotežu, oslanjajući se čas na jednu, čas na drugu nogu. Osmijeh mu je krut i pomalo podrugljiv. Iza njega, u ceradom natkrivenom prostoru, ograđenom vrećama s pijeskom, nazirem nekoliko raščupanih glava, čujem smijeh, galamu i povremenu pjesmu.

„Kažeš Bajram, a?“

Očuh i majka klimaju glavama. Na licima im se pojavljuju široki osmijesi.

„A šta to imaš u krilu?“

„Baklava“, odgovara majka, podižući tepsiju uvis. „Želite li komad?“

„Bilo bi to lijepo“, kaže vojnik, listajući očuhove dokumente.

Majka drhtavim prstima iz tepsije vadi kolače i slaže ih u celofan, sladunjavi miris agde u trenu ispuni unutrašnjost automobila, Mito gricka gornju usnu i povremeno zaškripi zubima, brat se budi, sneno odmjerava majčine nervozne kretnje, onda vraća glavu na moju butinu i nastavlja da spava. Ja ponovo zatvaram oči i zamišljam: finale je Svjetskog prvenstva, Jugoslavija igra protiv Brazila, tribine su prepune, zadnja je minuta, dočekujem loptu na vrhu šesnaesterca, primam je na grudi i šaljem u same rašlje, potom sprintam prema tribini s našim navijačima i u deliriju proslavljam gol.

„Imaš li šta u gepeku?“

„Samo rezervnu gumu“, odgovara očuh. „Ako treba, otvoriću.“

„Nemaš…“, tu vojnik malo zastane, obori pogled prema vozačkoj dozvoli koju drži u ruci, pa se onda opet zapilji u očuha. „…Mithate, nikakvo oružje ili nešto tome slično?“

„Ma kakvo oružje, druže“, klikne očuh i nabaci onaj svoj teleći osmijeh kojim se služio kada bi na Tržnici, gdje je cijeloga života prodavao orahovu jezgru, nastojao uvjeriti mušteriju da je roba na njegovom stolu najbolja na pijaci. „’Taće mi to?! Taman posla.“

„Uzmite ovako, nemam drugog načina.“

Majka pruža vojniku celofan u koji je nespretno zamotala četiri baklave. Kristali u njenim minđušama zatrepere i zaljuljaju se. Jedna kap agde iscuri iz celofana i kane na Mitine pantalone.

„Nema veze, nema veze“, upadne on, mahne rukom po pantalonama i doda, uz osmijeh: „opraće se, jebaji ih.“

Vojnik uzme zamotuljak, još jednom odmjeri svakoga od nas ponaosob, vrati očuhu dokumente i da znak kolegi da podigne rampu.

„Sretan Bajram!“, kaže i kažiprstom slobodne ruke dodirne obrvu, u znak pozdrava.

Kad malo odmaknemo, majka ispusti uzdah olakšanja. Dok joj glava počiva na naslonjaču, posmatram njeno lice, sada sasvim opušteno, savršeno mirne kapke na zatvorenim očima i nos koji se lagano širi i skuplja.

„Koji nas tento na ovo natenta?!“ progovara ona umornim glasom.

„Crkla bi da nismo pošli!“, otrese očuh, silovito. „’Ćemo glavu izgubit’ radi tebe, u vražju mater i ti i Bajram, i Crnići!“

„Sto sam ti puta rekla da ne ‘suješ pred đecom! Moreš li ti išta na ovom svijetu reć’ a da ne sastaviš je i be?!“

Mito naglo zine, ali od količine bijesa koji ga prožima ne može da kaže ništa; nekoliko sekundi gleda čas u majku, čas u cestu ispred sebe i trepće, a onda počinje da se smije, nazor i izvještačeno, kao da joj se ruga. Majka uzima kutiju Partnera s instrument table, vadi cigaretu i gura je među zube. U njenom krilu podrhtava tepsija s baklavom, sada bez celofana, i jedna muha, koja se tu stvorila ko zna kako, počinje da kruži iznad smeđe, hrskave kore.

Na vijest o smrti razmišljam o životu. Stariji sam od države, a mlađi od jednog prijateljstva. Mene su zvali “filozofska beba” jer sam rođen prije nego je moja majka, dr. Ina Ovadija Musafija diplomirala na odsjeku Filozofije Filozofskog fakulteta u Sarajevu, pa sam slušao predavanja iz filozofije ugodno ušuškan u utrobi moje majke, pored koje je u klupama sjedila nedavno preminula profesorica dr. Jelena Berberović. Jelena je diplomirala 1960. u prvoj generaciji diplomanata Filozofije, ja rođen 1961.

U dugim šetnjama, zavaljen u drvena bijela kolica, slušao sam peripatetičke diskusije dviju folozofica, malo šta zapamtio, ali par decenija kasnije i sam postao student filozofije. Imao sam tremu prije polaganja ispita Teorija saznanja ili kako se tada to zvalo Gnoseologija, u kabinetu profesorice Berberović. Znam da sam jedno pitanje imao Kanta i da sam znao tačno da objasnim pojam “apercepcije”. Ostalog se ne sjećam. Dobio sam desetku (sad sam provjerio u Indexu koji još uvijek čuvam), mada sam mislio da mi je dala devetku. Kad bolje pogledam, iz filozofskih predmeta većinom desetke: Abdulah Šarčević (Ontologija), Predrag Finci (Estetika), Vladimir Premec (Antička filozofija). Ma rodila me mlada majka i još k tome Filozof.

Mi smo dugo vremena živjeli u malim stanovima, po socijalističkom standardu i nije mi žao. Veoma se dobro sjećam večernjih sjedeljki, gdje je jedan od gostiju bila i Jelena, a od mene se očekivalo da se povučem u dječiju sobu. Liberalno vaspitanje mojih roditelja dozvoljavalo mi je da sam odlučim da li ću ispoštovati očekivanja ili postupati po svojoj volji, tako da sam naravno ostajao i pokušavao shvatiti o čemu diskutuju odrasli… Tu je filozofija nedvosmisleno postala privlačna, jer mi je negdje u mojoj svijesti osiguravala mjesto za stolom gdje imam šta da kažem…

Mnogo češće se događalo da bi Jelena u svom bijelom fići, a kasnije bijelom golfu, dolazila da pokupi mamu i odvede je negdje na čašicu razgovora. Majčina veza sa Jelenom u mojim očima je bila i njena veza sa strukom. Bilo je mnogo majčinih prijateljica koje su nas posjećivale, ali jedini filozof među njima bila je Jelena. Uvijek elegantna, decentna, sa karakterističnim smijehom koji je pokadkad podcrtavao ironiju sa kojom bi se odnosila prema nekome ili nečemu o čemu se u tom trenutku govorilo.

Znam da su zajedno Ina i Jelena odlazile i u Dubrovnik u Centar za postdiplomske studije, i na Korčulansku ljetnu školu, o kojoj sam u to vrijeme malo šta znao, ali sam poslije mnogo godina sa velikim apetitom pročitao u knjizi Bože Jakšića. Čitajući tu knjigu u vrijeme kad sam se već oprostio od oca, mislio sam na intelektualnu klimu koja se razvijala u Jugoslaviji u kojoj sam rastao. Majka mi je govorila o filozofskim kružocima održavanim na Filozofskom fakultetu na koje je dolazio i moj otac kao medicinar koji je volio diskusiju. Jelena Berberović bila je dio tog kruga, a profesori u to vrijeme su bili Vanja Sutlić, Ivan Foht, Rudi Supek… mnogi od njih smatrani vodećim stručnjacima u evropskoj filozofskoj i sociološkoj misli. Ljudi poput Ernsta Bloha ili Herberta Markuzea čije smo knjige čitali kao obaveznu literaturu kao studenti filozofije, na Korčuli su se pojavljivali glavom i bradom.

Danas sam Kanađanin, i izvinjavam se što kao referencu koristim seriju koju sam na HBO kanalu gledao sa velikim zanimanjem da bih objasnio kako danas gledam na moju profesoricu i porodičnog prijatelja – mislim na seriju “Mad Man” koja hronološki obuhvata razdoblje s kraja pedesetih do sredine sedamdesetih godina. U toj se seriji jasno može pratiti emancipacija žene koja zahvaljujući stručnosti i predanom radu od pomoćnog osoblja u muškom svijetu marketinških agencija, postaje ravnopravni partner. Žena od koje se očekivalo da bude domaćica i brine se o porodici najednom je bila suočena sa mogućnušću da odgovori izazovima profesije. I dok je moja majka uspjela doktorirati i baviti se stručnim radom usput podižući troje djece, Jelena Berberović se nesumnjivo opredijelila za profesiju i u njoj postigla renome vrijedan poštovanja. Ne samo što je objavila pet stručnih knjiga, nego je kao član uredničkog odbora učestvovala u izdavačkoj djelatnosti usmjerenoj ka publikovanju djela svjetske filozofske misli. Pamtim je kao samosvojnu ženu koja je svojom pojavom nesumnjivo ulijevala poštovanje, a svojim stručnim autoritetom uspjela je sebi osigurati mjesto pod suncem  i nakon raspada Jugoslavije, bilo da je riječ o Univerzitetu u Beogradu, gdje je predavala od 1994. do 2000. ili Univerzitetu u Sarajevu, gdje je ponovo predavala od 2000. do 2009.

Jelena Berberović je bila veoma privatna osoba. Ne znam mnogo o njenom životu. Poslednji put smo se sreli u Sarajevu 2004. godine. Upravo joj je iz štampe izlazila knjiga eseja o modernoj filozofiji pod naslovom “Racionalnost i jezik” u izdanju Svjetlosti. Govorila je o tome. Ja sam tada počeo profesionalno snimati svadbe, i tom sam prilikom snimao vjenčanje moje rodice Perle u Sarajevu. Ipak da se ne kaže da sam filozofiju popuno zametnuo, govorio sam o Heraklitu i mislio kako se ne može u istu vodu dva puta zagaziti. Iz tog susreta (častila je ručkom mamu i mene) prisjećam se njene geste koja je je trebala reći više od riječi, ukazujući na nivo onih koji nisu zadovaljavali njene kriterije ozbiljnog rada i intelektualnog nivoa sa kojim se suočavala u svakodnevnoj praksi svog profesorskog rada.

Danas kada živimo u svijetu opšte sumnje u nauku, i populističkog prezira prema intelektualcima, Jeleninu posvećenost racionalizmu, odnosu nauke i filozofije, duboko cijenim i poštujem jer je svjesno prihvatila samoću intelektualne elite .

Kraj života dočekala je u Sarajevu, u novoizgrađenom staračkom domu negdje pod Igmanom. Pred sam kraj života, moja majka je iz dalekog Corvallisa u Oregonu, USA, uspjela pronaći svoju dugogodišnju prijateljicu u tom domu, na njeno veliko iznenađenje. Kao što pamtim sliku ostarjelog Tesle koji hrani golubove u New Yorku, tako zamišljam i Jelenu Berberović u tom staračkom domu. Koliko joj je preostalo od njene privatnosti i elegantne figure u toj ustanovi? Šta je tamo ostalo od Ludwiga Witngesteina, Bertranda Russela, Karla Poppera sa kojima se družila cijelog radnog vijeka? Ne mnogo više nego je preostalo u pepelu spaljene biblioteke Korčulanske ljetne filozofske škole.

Toronto, mart 2017.

Imaginarni prijatelj/27

Sestra Bartova, a kći Homerova i Margeina, svira saksofon, predana je vjerovanjima Istoka i ne jede meso. Lisa Simpson je feministica, ljevičarka i aktivistica svih dobrih i plemenitih ideologija koje su autorima serije mogle na um pasti. S njom započinje, na njoj završava pojam političke korektnosti u domu Simpsonovih. Ona je, prije nego itko drugi, amblematska figura one liberalne i slobodarske Amerike čije se najveće iskušenje ticalo predsjednikovih bračnih nevjera i pitanja je li felacio seks ili nije, a koja će pasti, da se za naših života više ne uzdigne, početkom vladavine Georgea W. Busha, zajedno s neboderima Svjetskoga trgovinskog centra. Lisa će, ne odrastajući ni godine, jer animirani junaci ne odrastaju, vrlo osviješteno i angažirano doživjeti Bushovu vladavinu, praćenu zaglupljivanjem Amerike i sramoćenjem svijeta u koji je vjerovala. I nije ni za trenutak posustajala.

Kvocijent inteligencije joj je preko 150, najviši u Springfieldu, što je kod drugih, jednako među djecom i odraslima, izazvalo zavist. Govori francuski, njemački, kineski i talijanski.

Uglavnom je tužna i zabrinuta. Brata voli onom bezuvjetnom sestrinskom ljubavlju, premda je svjesna da nije baš jako pametan i da im se svjetovi ni u čemu ne preklapaju. Dok je Bart po mnogočemu sin svoga oca, a lucidnost i prostosrdačnu znatiželju povukao je od majke, za Lisu je svima nejasno u koga se uvrgnula. Biva tako da se rodi dijete kojemu su i otac i mati jednaki stranci, i koje nema ništa od sveg roda iz kojeg je poteklo. O takvom se djetetu onda priča.

Lisa je strastvena i visokomoralna. To je, uostalom, i čini tako tužnom i zabrinutom. Njezin pogled na svijet je, naravno, globalan. Suprotno i većini svojih političkih i svjetonazorskih srodnika, Lisa će otpatiti nesreće cijeloga svijeta. Recimo, živo je zauzeta oko nezavisnosti Tibeta i podrške Dalaj Lami, što je kineske diplomate dovodilo do bijesa. Ali ne diplomate iz crtanih filmova, nego one iz Pekinga i Washingtona.

Zabavljena je pravima životinja. I u tome je, vjerojatno, prvakinja među imaginarnim likovima našega vijeka. Zamjerila se farmaceutskim tvrtkama i proizvođačima mesnih prerađevina. Ali ni oni joj, kao ni kineski diplomati, zapravo ne mogu ništa. I to iz barem dva razloga. Manje važan se tiče činjenice da je fikcionalne junake još uvijek nemoguće izvesti pred sud. Važniji je taj što je Lisa Simson dijete. Mlađa maloljetnica. Ne mogu joj ništa kad iznosi stavove koji su njima neprihvatljivi. I nikad joj neće ništa moći, jer Lisa ne odrasta, u Springfieldu teče samo društveno, političko i povijesno vrijeme, dok ono subjektivno vrijeme, osobno i obiteljsko, zaustavljeno stoji. To je, zapravo, mogući ideal sreće. Da povijest pokraj nas prolazi, da se izmjenjuju vođe i predsjednici, a da smo mi uvijek onakvi kakvi smo bili na početku priče. S onoliko godina koliko smo imali u prvoj epizodi.

Da mi je da biram u čiju bih se sudbinu pretočio i slio u priči o Simpsonima, izabrao bih, naravno, Lisu. Osim što mi je po temperamentu i karakteru najbliža, s jedanaest-dvanaest godina jednako sam tako bezuvjetno ljubio svoje bližnje. I bio sam jednako pametan i za svijet zainteresiran kao Lisa. Ovisnik o vanjskoj politici, zabavljen oko književnosti, ali i oko filozofija Istoka, dijete pred kojim se svijet rastvarao poput velikoga televizijskog ekrana. Tada sam bio na vrhuncu. Poslije sam u svakom pogledu propao, urušio se moralno i intelektualno. Kad vidim Lisu, bivam svjestan da je, barem u mom slučaju, odrastanje bilo vrijeme opadanja, silaska u prljavu ljudsku kožu.