Ko zgužvan gunj u ćošku ugla
Gugla nena Nura, sna je laka
Ko kad s čiviluka vrata padne
Jakna, u rukama joj pletivo spava
Ispodoka sanja nepregledne redove
Duhana, u štali joj krava, vimena
Nabrekla i sjajna, po kući djeca
Kroz san jeca, pokipi joj
Mlijeko bijelo: ona je duše puna
Vreća
Kad se budi, lice joj porudi
Glas zagudi, ko da je Bog
U ćošak ugla upro prstom
I rekao: budi.
Kapa zavrata na glavi. Ispod nje, po čelu nekoliko slijepljenih pramenova sijede kose. Oštro mršavo lice, izbrazdano hercegovačkim suncem i vjetrovima a najviše životnim nedaćama. Ko snijeg bijeli dugački brkovi, bez duvanskog žutila (pušio nikada nije). Bijela košulja perlonka, zavrnutih rukava na čijem je džepiću izvezen kartaroški znak tref. Na njemu čivit modre šalvare do koljena. A od koljena do članaka žućkasto bijeli tozluci. Obuven u stare, više puta krpljene opanke. U ogromnim čvornatim rukama čekićak i dlijeto kojima kraju privodi portret Vladimira Petrovića-Pižona na guslama koje mu je poručio neki zvezdaš iz Srbije. Onda ostavi gusle i alat, stavi ruke na koljena a prsti se pružiše skoro do članaka. Nasmija se blago i reče mi:
“Ajmo sinko! Vakat je da dovedemo Zimulju.”
Polazimo ka Čairima ili Širokoj njivi zavisno gdje je krava pripeta. Đed blago pognut, hoda lagano, na prstima, zemlju gotovo ne dodiruje. Ja ga imitiram. Ruke mu na leđima, a u njima, ko sablja oštri kosijer, njegov vjerni saputnik. Njim se branio od vukova, njime je tukao glave poskocima, ali s njim je i stajao pred zadružnim traktorima koji dođoše da mu kolektivizuju zemlju.
Kad pomislim na moga pokojnog đeda Đoku ili kršteno Đorđu, uvijek mi je ova slika pred očima. Visoki starac, strašnog izgleda, ali blage riječi i osmijeha, kome su sva djeca rado prilazila, u sekundi je znao da se preobrazi u vulkan i pogine za ono što misli da je pravo. Više puta je i bio blizu pogibije, a ne znam nikoga iz mog okruženja čiji je život tako ličio na roman kao što je njegov.
Đed se rodio 1912. godine od oca Trifka Vukana Likića i majke Petre rođene Pupić u selu Vođenima kod Ljubinja. Njegov otac bijaše domaćin najveće porodične zadruge u jugoistočnoj Hercegovini i prvi redovno školovani Likić, te ga otac i stričevi rano zadomaćiniše. Danas ne znam koje je roditeljima dijete đed bio po redu. Imao je stariju rođenu sestru Cvijetu, a protokoli parohije ljubinjske prepuni su rano umrlih braće mu i sestara. Petar, Petra, Vojo, Vojislavka, Danica, Anđelko… neka su od imena prađedove djece koja jedva dočekaše krštenje i svoje kosti ostaviše u groblju pokraj Crkve Rođenja presvete Bogorodice, najčešće bez groba i bilo kakva znaka.
Rođen u vrijeme balkanskih i u osvit Velikog rata, nije upamtio očev odlazak u ćesarevu soldatesku. Nije upamtio ni majku koja je netom posle muževog odlaska u rat umrla prilikom poroda zajedno sa tek rođenim i nekrštenim blizancima. Kasnije nam je pričao da se ne sjeća majčinog lika, nego je zamišlja nekako idealizovano, kao Bogorodicu sa ikona. Nekada rano u djetinjstvu, nije se sjećao tačno kad, možda još za vrijeme rata, a možda i posle kada mu se otac, ratničkom slavom ovjenčan, vratio sa Vojvoda Stepom, kao jedan od rijetkih dobrovoljaca iz italijanskog zarobljeništva, otkrio je drvo. U njegovim rukama drvo je dobivalo novi smisao. Od komada drveta uskoro su počele nastajati duvanske kutije, preslice i kudjelje, ali i dvojnice i gusle. Rođaci i komšije su sa čuđenjem gledali rukotvorine tog dječaka odmahujući glavom i govoreći “Čudo, što mali Đoko okom vidi, to u drvetu stvara”. To vrijeme između dva rata, vjerovatno je đedu bio najmirniji dio života. Otac, domaćin najbogatije i najveće seoske kuće u ljubinjskom kraju, dobro je vodio zadrugu. Blaga su se umnožavala, djeca se rađala. Prađed se opet oženio dobrom i pobožnom Cvijetom Bukvić iz Uboska koja mu je rodila sinove Marka, Milenka i kćeri Vukosavu i Milenu. U školi nije blistao, imao je loše ocjene, osim iz ručnog rada i lijepog pisanja gdje je blistao.
Brojna i bogata zajednica Likića bila je sigurno utočište svim članovima. Problemi su u toj masi izgledali nekako mali i nevažni. Sve muke zajedno su se podnosile lakše. Bio je to društveni obrazac u kome se najlakše živilo na selu.
Đed je izrastao u snažnog i vrijednog mladića. Očvrsnuo od teška rada, bio je spreman da se sa životom uhvati u koštac. Kraljevsku vojsku je služio u Mariboru. Posle smrti oca 1938. godine, oženio se, protivno tadašnjim običajima, sam isprosivši djevojku s kojom se čak i zabavljao, odnosno popričao je sa njom na nekoliko crkvenih narodnih sabora. Moja baba Spasenija, rođena Janjić, prva je mlada koja je u Vođene došla luksuznim putničkim automobilom. Đedov rođak, pokojni đed Pero Likić, pričao mi je da je pokojna baba iz automobila, nesvikla na vožnju, izašla bijela kao sir, te odmah povratila.
Kao mladi supružnici u zadrugi Likića đed i baba su dobili zadatak da budu planištari, odnosno da vode dio porodice koja se ljeti izdizala na zelengorski katun Kotlanicu. Tamo na katunu, đed je bio domaćin i nadgledao poslove, praveći drvene rukotvorine koje je prodavao po okolnim katunima i selima gornje Hercegovine, a baba je nadgledala rad oko stoke, vodeći katun i pripremajući sir i mrs, dok su mlađi članovi porodice čuvali ovce i goveda. To su radili dvije godine, a onda je došao Drugi svjetski rat i kalvarija neviđenih, takoreći bibliskih razmjera. Hercegovina je te 1941. ličila na Strašni sud iz Jovanovog otkrovljenja. Likića stada 1941. nisu izašla na planinu. Baba se u februaru 1941. porodila i na svijet donijela svoje prvo dijete – kćer Radojku. Đed je rat dočekao kao pješadinac Zetske divizije pod komandom Baje Stanišića negdje na albanskoj granici. U kratkotrajnom aprilskom ratu, za razliku od ostalih jedinica kraljevske vojske, Zetska divizija nije završila u rasulu. Napad Italijana je odbijen, a onda se krenulo u kontra-ofanzivu. Đed nam je kasnije govorio da nikome nije bilo jasno zašto je izdata komanda za povlačenje, kad su Talijani bezglavo bježali pred njima. Neprijatelju se nije predao, a ni oružje odložio. Sa fronta je kući donio dvije puške koje će se uskoro u borbi za goli život pokazati neophodne. Preuzimanje vlasti od strane NDH u Ljubinju nije lako išlo. Neki Šerif Bučuk iz Kladnja, specijalni povjerenik Poglavnikov, izvještavao je u maju 1941. da u Ljubinju opštinski službenici odbijaju da polože zakletvu novoj hrvatskoj državi vaskrsloj posle “tisuću godina”. Na proglas da se sve oružje preda, đed se nije javio. Otišao je do žandarmerijske stanice da vidi novosti, a tamo mu je komandir žandarmerije, Nikola Šakić, Hrvat po nacionalnosti i dobar poznanik, dao još jednu pušku rekavši mu “Trebaće vam brzo”!
Prvi otpor ustašama, uslovno rečeno otpor jer nije bio oružani, desio se u mom staro čardaku u Vođenima. Dojahavši na konju i u pratnji ustaše Omera Taslamana (njega će kasnije ubiti ustaše da nađu povod za ubijanje 120 Srba na jami Kapavici), ustaški rojnik iz Ravnoga Vide Žutac sazvao je skup domaćina u našem čardaku. Bahatio se vitlajući pištoljem, psujući, vrijeđajući Srbe. Domaćinima to nije bilo pravo, pa su počeli škrgutati zubima. Uplašen za bezbjednost Žutac je uperio pištolj u Luku Likića spremajući se da puca. Međutim Likići i njihove komšije Turanjani su ga savladali. Pištolj je opalio u vis, te i danas rupa u plafonu u mom starom čardaku podsjeća na ta vremena.
Prepanutog Žutca su pustili ali novo iznenađenje ga je čekalo. Konj na kojem je dojahao, odveden je u nepoznatom pravcu. To su zasigurno učinili Srbi iz Krajpolja i Bjeloševa Dola, ali njihovi potomci ne mogu da se usaglase ko je bio idejni inspirator krađe konja Šarca. Preplašen i bijesan pješke se uputio ka Ljubinju. U Donjim Vođenima je iz čiste obijesti ubio mirnog domaćina Radu Krulja. To bijaše prva žrtva ustaškog genocida u ljubinjskom kraju. Biće ih još mnogo. Uskoro će na Kapavici ustaše ubiti 120 Srba, na Pandurici 36, na Ržanom dolu gotovo 200. Na stravičan način u selu Čavšu pobiće skoro sve njegove stanovnike, od beba u kolijevci do nepokretnih staraca. U logore smrti interniraće 140 stanovnika ljubinjske čaršije. Likića i Turanjanina čeljad shvatila su tada da od ostanka u kućama nema ništa pa su se sa stokom i osnovnim potrepštinama uputili u vrleti planine Ilije i tako prvi formirali legendarni i neosvojivi zbjeg u Iliji. Posle junskih ustaških zločina u zbjegu se našlo više hiljada srpskih izbjeglica iz ljubinjskog i popovopoljskog kraja. Život je bio težak, voda u zbjegu bješe najveći problem. Strahovi, žeđ, glad, iscrpljenost pritiskali su izbjeglice. Onda su počela umirati djeca. A među njima i đedova prvorođena kćer Radojka. 12 beba je umro u zbjegu Ilija tokom ljeta 1941. godine. Sahranjivana su na groblju u Bjeloševu Dolu, u samom kraju, pod malim humkama, nad kojima su bile izvrnute njihove drvene kolijevke. Pričali su ljudi da su svašta vidjeli, ali od tih izvrnutih kolijevki ne viđoše ništa dirljivije i duši mučnije.
Zbjeg u Iliji je bio konstantno pod ustaškim napadima. Najveći je bio o Ilindanu 1941. Sa tri strane pritisnuti izloženi artiljerijskoj vatri, pješadijskim napadima, avionskim bombama i mitraljeskim zrnima, izbjegli Srbi su uspjeli da odole iskušenjima i odbrane zbjeg nanoseći ustašama velike gubitke. Bilo je to teško vrijeme. Gorjele su srpske kuće, a gorjele su i muslimanske. Srbi iz Ilije silazili su iz zbjega, napadali ustaške patrole, vršili diverzije, pljačkali napuštene muslimanske kuće. Đed je uvijek bio u prvim redovima tih ratnih pohoda. Pričao mi je kako su mu se u prvoj borbi osušila usta, kako mu je bilo teško baciti bombu na ustaški položaj jer je muka čovjeka ubiti. “Kasnije je bilo drukčije”, dodao bi i odmahnuo rukom prestajući da priča. Krajem avgusta ustanici su napali i ustaški garnizon u Ljubinju. Đed je sa skupinom boraca prodro do samih prilaza Ljubinju. Napad je prekinula talijanska reokupacija Hercegovine. Ustaše su pobjegle iz Ljubinja da se više nikada ne vrate, a sa njima i muslimansko stanovništvo. Srbi iz Ilije su se vratili kućama. Stigla je neka prividna sloboda. Ustaničke jedinice su prerastale u partizanske. Krenula su i ofanzivna dejstva. U jesen 1941, djed je učestvovao u akciji oslobođenja Prebilovaca kada je za devet sati Južnohercegovački partizanski odred iz Ljubinja stigao do Neretve. Bio je i među prvima koji su se probili u ustaško uporište Borač na sjeveru Hercegovine. Bio je i kada je na Badrljačama između Stoca i Ljubinja uništen njemački konvoj sa oružanom pratnjom. Nosio je petokraku na čelu, tada ne sluteći da će uskoro oznaku na kapi promijeniti.
Sve je počelo u zimu 1942. Odjednom su ljudi počeli nestajati. Krenula je druga faza revolucije. Đed kao dobar borac, ali lošeg socijalnog porijekla ili kulak, uskoro se našao na meti zavjera i mrkih komesarskih pogleda. Zahvaljujući nekim komunistima sa kojima je bio u dobrim odnosima, glavu nije izgubio. Mnogi jesu. Ali kako svakom teroru dođe kraj, tako je došao kraj i komunističkim, eufemistički, nazvanim “Lijevim skretanjima”. U maju 1942, jedna od najboljih i najiskusnijih partizanskih jedinica se prosto raspala u selu Gornjem Hrasnu. Borci su otkazali poslušnost komandi i lijepo zamolili Petra Drapšina i Vladu Tomanovića da sa svojom svitom nestanu ili će biti primorani da preduzmu neka radikalna rješenja. Kada su borci sa Hrasna došli u Ljubinje, pred crkvom ih je dočekao Dobroslav Jevđević i od dotadašnjih partizana formirao Ljubinjsku četničku brigadu trebinjskog korpusa. Zahvaljujem se i đedu i Bogu što ga iskušenje nije navelo da učestvuje u likvidaciji nekoliko desetina preostalih muslimanskih civila u Ljubinju. I u četničkoj vojsci đed je bio u prvim borbenim redovima. Pohod na Dubrave i Prozor, uništenje partizana u Dubočici, ekspedicioni korpus u Dalmaciji, krvave borbe sa partizanima na Neretvi. Te 1942. đed je dobio i drugo dijete, moju tetku Rajku.
Kao četnika su ga maja 1943. zarobili Nijemci i zajedno sa bratom i stricem te sa preko hiljadu hercegovačkih i crnogorskih četnika deportovali u logor Pavlos Melas pokraj Soluna. Prvi mjeseci zatočeništva su bili pakleni.
“Štruca se dijelila na dvanestoricu, sinko, u čorbi samo voda i po dva tri zrna pasulja. 12o ljudi je umrlo od gladi”, pričao mi je đed. Niko se sam od rđe nije mogao ustati.
“Onda su došli neko dvoje iz Švajcarske, zvali smo ih Tetak i Tetka. Popisaše nas i svakom dadoše po paket. I tako svaki naredni mjesec dobijasmo po takav paket. A u paketu svašta, konzervi, cigara, sapuna, čokolade. Ja ne pušio, pa cigare mijenjo za hranu. Bilo ih je, zadnji zalogaj bi dali za cigar duhana. Bio pao na 56 kila, sinko, za četiri mjeseca popeo se na 106. Nikada više ne stadoh na kantar ili vagu.
Posle skoro dvogodišnjih borbi đed je u ropstvu konačno mogao da se vrati drvetu. Čuvari logora primijetiše njegov dar, i počeše mu naručivati radove. Zbog rezbarije nije išao na teške poslove.
“Šta sam sinko urezao kukastih krstova na kutije. A i Švabe ljudi ko ljudi. Neki loši neki dobri! Upoznao sam ti tamo velikog pisca, ne znam jesi li čuo za njega. Crnogorac. Mihajlo Lalić. On bi poginulim Švabama ispisivao ona švapska slova na krstovima, a ja ih urezivo. Pričo je vazda o komunizmu, a ja bih odmahivo rukom. Bilo je špijuna, pitaju ko je komunista. Šuti Đoko mislim u sebi. Jesi za Kralja, ali si bio i partizan. A onda se u jesen 44-te pokupiše Nijemci. Ostašmo sami nekoliko dana. Šetali po Solunu, slikavali se po foto radnjama. Onda dođoše Englezi, dadoše nam nove uniforme i pokupiše na brod pa sa nama u Italiju, kod Barija. Tamo Amerikanci, dobri ljudi, dobro nas hranili. Pitali nas hoćemo li u Ameriku ili otadžbinu. Meni porodica tamo u starom kraju, da ne bih oženjen, otišo bi u Ameriku. Tu u Bariju formirašmo Solunski partizanski odred, za komadanta postavišmo Luku Vučinića. Mislili mi da će nam da odemo kući, da vidimo čeljad, da se zajedno borimo, a u Dubrovniku mal nas ne postrijeljaše. Galame, vidi četnika, tovili se dok smo mi ratovali. Svukud nas razbacaše po jedinicama.
Đeda su rasporedili u Hercegovačku, ali nije mu bilo suđeno da ratuje.
“Obuze me sinko nekakva nemoć, nesvjestica te padoh. Prebaciše me u bolnicu, neki doktor reče malarija. Otole sa mnom u Stolac u bolnicu. U Vođene stigao glas da sam umro, pa jedan dan dođoše u bolnicu baba ti Spasenija i pokojni adže Luka sa skovanim mrtvačkim sandukom. A ne bi mi suđeno. Dobro se oporavih i odoh kući. Borbe više ne viđoh.”
Ali rat za mog đeda nije bio završen. Brda oko Ljubinja puna odmetnika koji se ne javiše partizanskim jedinicama posle pada Bileće. (Zvanično je Bileća oslobođena, ali se u Ljubinju uvijek govorilo da je pala, jer se kompletna ljubinjska brigada krvavo tukla u opkoljenoj Bileći sa jedinicama NOVJ septembra i oktobra 1944). Po brdima i đedovi rođaci, valja im hranu doturiti, a kuće stalno pod prismotrom. Pripadnici Ozne su obilježili đeda kao glavnog četničkog jataka te ga podvrgli batinama i mučenju.
“Jednom me mal ne ubiše, ne dade im Huso Budalica. Pljušte kundaci i drške pištolja po meni i viču kazuj đe je Drapić ili ćemo te ubit. Drapić bio kod nas nekoliko puta i jednom otišli kod odbornika Vukana i kinjili ga što je pristo uz komuniste. Pustiše me i narediše da pišem izvještaje kud se kreću odmetnici. Ja ne napišem ništa i eto ih opet. Te udri nanovo po meni. Jak sam bio pa izdržao, ali zato sad svaki udarac osjećam. Odnese đavo neđe te najgore oznaše iz Ljubinja. Odmetnici se predaše ili izginuše. Za Drapića Nikolu niko ništa nije nikad čuo. Prođe i to.”
Đed je nastavio da živi, sa svojom porodicom život dostojan čovjeka. Posle rata njegove zlatne ruke obezbjeđivale su hranu njegovoj porodici. Odan kralju, ni novi sistem nije mrzio, samo ga je ignorisao. Živio je u nekom paralelnom svijetu, nezavisnom od države. Novac je sam zarađivao. Drvetom se isto bavio. Čak je i napravio opštinske štafete, naravno za novac. Jedna njegova kutija završila je i kod Josipa Broza. Naravno đed je naplatio. Jednom komšiji Broz je bio kum devetom djetetu. Ovaj je kupio kutiju od đeda da je da Titu na uzdarje. Generacije ljubinjskih ekskurzija pohodile su tu kutiju u muzeju 25 maj u Beogradu. I sada je tamo u stalnoj postavci, kako čujem, ja je nisam nikada vidio.
Kad smo došli mi unuci, svima nam je načinio darove . Meni i rođaku po gusle i pernicu, a rodicama po kudelju i pernicu takođe. Prema svojoj djeci je bio strog, a prema unucima, osim prema meni, blag. Smetalo mu je moje divljaštvo i huliganizam, a malo i ime koje sam dobio po majčinom ocu, što je bila zasluga mog pokojnoga oca koji je i izgledom i karakterom bio isti kao svoj otac, pa je to često bilo izvor sukoba između njih dvojice. Pričaju da me je kao malog držao u krilu i cupkao pjevajući Zmajevu pjesmu “Sjeo deda unuka na krilo pa mu priča šta je nekad bilo”. Kazuju da sam ga ja povukao za brk i skinuo mu zavratu sa glave te je bacio. Đed se nmrštio i rekao: “E mali, znadi nije me ni OZNA čupala za brkove pa nećeš više ni ti”. Nije me više držao na krilu. Kasnije me zavolio kad je vidio da sam se umetno na Likiće, pa sam spas od roditeljskih batina tražio iza njegovih leđa. Odgurivao je štapom moje roditelje i govorio.
Jedan njegov običaj koji pamtim posebno mi je ostao upečatljiv. Sjećam se kako bi za Božić dok đed još bijaše živ, često jeli lubenicu, ili karpuzu kako je on nazivao. Nije imala neki ukus, ali bijaše velika atrakcija. Onako suvoj i dehidriranoj radovao bi se kao nekom velikom čudu, iako ljeti nisam bio neki poklonik jedenja lubenice. Otkud nam lubenica za Božić? Đed bi ljeti nekoliko lubenica ostavljao u badnjeve sa žitom da bi se sačuvale do narednog proljeća. Nije on to radio da bi mi jeli lubenicu za Božić, nego iz jednog tužnijeg povoda vezanog za posljednje životne trenutke. Naime, kad bi ljudima došao zadnji tren, kada bi se rastajali sa životom ležeći na postelji, nemogući više ni da jedu, ukućani bi ih pitali ima li išta što bi mogli pojesti. Ti bi bolesnici često odgovarali da bi eto, možda, mogli malo lubenice. Bio je to alegorični odgovor koji je značio da je došao vakat da se mre i da je ta želja za lubenicom, samo izgovor, odnosno da bolesnik zna da mu je došao zadnji čas.
E zbog tih bolesnika đed Đoko je ostavljao lubenice u žitu, da bi im se posljednja želja ispunila. Ne mali broj ljudi mi je ispripovijedao da je njihovim roditeljima i srodnicima u zadnjim urama života đed poslao karpuzu. Zašto je to đed radio, ko će ga znati. Možda su to tražili od njega roditelji na samrti, a on nemogao ispuniti im želju, ili je to jednostavno radio zbog ljudi, da bi noseći darovanu lubenici teškim bolesnicima bili zadovoljni jer evo dokaza da su sve činili da olakšaju muke i zadnje čase svojim najmilijima.
Ipak mislim da je to đed radio iz neke samilosti i bogobojažljivosti i da se tako primicao za života carstvu nebeskom.
Đed je umro 1988. godine. Imao je 77 godina, a od životnih nedaća izgledao je duplo stariji. Nije mnogo bolovao. Posljednji put iz kuće je izašao 26. avgusta 1988. da se oprosti nad kovčegom 15 godina mlađeg brata Marka. Ja sam stajao pokraj kovčega pokojnog đeda Marka držeći krst. Suze su mi tekle gledajući nemoćnog đeda. Neko je rekao:
“Mali će Vladin brzo opet nosit krst.”
Tako je i bilo. Đed je umro 18. septembra te godine i ja sam opet nosio krst.
U ormaru s knjigama, na Izabranim djelima Miroslava Krleže, prozirna plastična fascikla s dokumentima. Tu nalazim fotokopirani dokument, ovjeren u Sekretarijatu za opštu upravu i finansije Opštine Centar u Sarajevu 27. 08. 1993. Ovjerom se potvrđuje istovjetnost kopije s originalom. U potpisu: Kadić Selma.
Gdje li je pronašla izvornik i što li je bilo majci da tog dana, bio je petak, potegne do općine, koja se, barem sudeći po pečatu, tada zvala samo opštinom, i ovjerava papir čiji je sadržaj nepunih sedamdeset godina ranije moraju uzrujati i onespokojiti onog kome je bio upućen i namijenjen?
Pošiljatelj su Državne željeznice Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Direkcija Sarajevo. U lijevom desnom uglu, kao predmet dokumenta stoji: “Strani državljani, određivanje službenog odnošaja po čl. 208. Zakona o Državnom Saobraćajnom Osoblju”
Ispod toga, po sredini stranice: Gospodinu Franjo J. Rejc, pripr. za saobr. zvan. Usora. Riječ Usora dvaput je podvučena.
Slijedi tekst:
“Odlukom Gospodina Ministra Saobraćaja od 25. februara 1924., G.D. Broj 6180/24 otpušteni ste, kao strani državljanin, 29. februarom o.g. iz državne službe bez ikakvih prava na naknadu.
Prema rešenju Generalne Direkcije broj 7621 od 10. marta o.g. možete biti zadržani u službi, ali da Vas se prevede za dnevničara sa istim dosadanjim prinadležnostima, koja ste imali.
Direkcija Vas prema tome po članu 208. Zakona o Državnom Saobraćajnom Osobnu postavlja za kontraktualnog službenika (dnevničara) od 1. marta 1924. sa starim prinadležnostima bez prava na avans, a sa ostalim pravima na povlastice, koje ste do sada uživali.
Ovim se opoziva ranije telegrafsko ili pismeno obavještenje ove Direkcije Pov. broj 35/24 od 29. februara 1924. o Vašem službenom odnošaju na osnovu novog Zakona.”
U potpisu: Direktor (potpis nečitak). Uz potpis: službeni pečat Državnih željeznica Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Direkcija Sarajevo.
Imao je dvadeset i šest godina, pet godina mlađu ženu i tek rođenog sina. Živio je u Usori, u željezničarskom stanu iz kojeg nije imao kamo poći. U Zenici je živio otac, kovač i alkoholičar, obiteljski nasilnik, s maćehom, dobrom i požrtvovnom ženom, i s njegovom braćom. Od života imao je osam razreda gimnazije i nepoloženu maturu – što je u ono vrijeme značilo visoku školu – godine rata i talijanskog ratnog zarobljeništva, te preboljenu španjolsku gripu koja mu je, a da to još uvijek nije znao, nanijela fatalno oštećenje srca.
Iako rođenjem iz Zenice, bio je strani državljanin. Kada mu je umrla majka, poslali su ga kao sasvim malog dječaka u Knežu, kod rodbine. U knjige je uveden u Grahovu, a kada je Grahovo nakon Velikog rata pripalo Kraljevini Italiji, postao je Talijan. Taj ga se podatak nije životno ticao, državljanstva i pasoši u to vrijeme još uvijek nisu postali sudbinski važni, sve dok Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca iz tko zna kojeg razloga i zbog kakvih međunarodnih i unutašnjih prilika nije donijela zakon koji je bio restriktivan prema stranim državljanima. U jednom je danu po automatizmu administrativne odluke izgubio posao i postao kontraktualni službenik, što bi značilo da je zadržao posao i plaću, ali bez ikakvih radnih prava. Služba mu je tekla dan za danom, i mogao je u bilo kojem trenutku biti otpušten. Ili, precizno rečeno: ako se pojavi netko tko bi poželio raditi njegov posao – posao šefa stanice u Usori – s približno jednakim kvalifikacijama, Franjo Rejc definitivno će ostati bez posla.
Izgleda da se nije pojavio nitko.
Nekoliko mjeseci kasnije datiran je novi dokument. Ispod memoranduma Ministarstva unutrašnjih dela Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pod urudžbenim brojem 97011, s datumom 15. decembra 1924 god. u Beogradu, na tiskanici s rukom upisanim podacima piše: “Franjo Rejc, žel. čin. u Doboju obratio mi se sa molbom od 21.VIII 1924 da u smislu člana 11 Uredbe o sticanju i gubitku državljanstva putem opcije i molbe želi postati državljanin Kraljevine S.H.S i da u isto vreme zadobije zavičajno pravo u Doboju. Uz molbu priložio je i sva potrebna dokumenta i dokaze:
Da je bio zavičajan u Grahovu (Italija), da je rođen 9.X 1897. u Zenici, da je oženjen, da je pol. i mor. vlad. dobrog, da mu je slovenski maternji jezik i da zaista tim jezikom vlada, da je po poreklu i jeziku Slovenac.
Pošto je molilac ispunio sve uslove predviđene članovima 11-13 usvajajući podneta dokazna sredstva, na osnovu člana 14 pomenute uredbe
R E Š A V A M:
da je Franjo Rejc, žel. čin. u Doboju prema članu 80. Sen-Žermenskog ugovora o miru, optirao za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, da je državljanin Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca sa porodicom po članu 30 Uredbe i da je prema članu 16 stekao zavičajno pravu u opštini Dobojskoj.
Ovo rešenje ne podleže taksi po članu 34 pomenute uredbe.”
U potpisu, uz pečat, ministar unutrašnjih dela (potpis nečitak, lako je provjeriti tko je u prosincu 1924. bio ministar.)
Istoga dana, 27. kolovoza, kada je u Sekretarijatu za opštu upravu i finansije ovjerila prvi dokument, majka je ovjerila i drugi.
I pomalo postaje jasno zašto je ovjeravala fotokopije tih dokumenata čije originale na Sepetarevcu još nisam uspio naći: tada je, tok ružnog i strašnog sarajevskog ljeta, kratko nakon što sam ja već otišao iz grada, poželjela biti Slovenka. Nikada poslije mi o tome ništa nije rekla, nisam znao za ove papire, niti za to da mi je djed bio talijanski državljanin, pa je zbog toga gubio posao, da bi tek zatim postao državljanin zemlje koja je prethodila onoj u kojoj će se roditi ona, i sljedećoj u kojoj ću se roditi ja. Nisam znao niti to da je bio optant – onaj koji se odriče jednog da bi stekao drugo državljanstvo – a niti da je te 1924. izjavio da mu je slovenski materinji jezik, te da je porijeklom i jezikom Slovenac. Iako sam, naravno, znao da se cijeloga života osjećao i izjašnjavao kao Slovenac. Činjenica da u vezi toga postoji dokument, i to prvorazredni, na neki način učvršćuje stvar, fiksira je u jednoj tački, čini je nedvosmislenom i nepromjenjivom, kao što je nepromjenjivo to da je dana 15. prosinca 1924. Franjo Rejc zapečatio i ovjerio svoje odreknuće od pripadnosti Kraljevini Italiji. S Apeninskog se poluotoka trajno preselio na Balkan, bez mogućnosti povratka i pokajanja, tek jednom administrativnom gestom koja se njemu tada i nije činila važnom, pošto je dvadesetih godina još uvijek bilo bez značenja jesi li državljanin jedne ili druge zemlje, pošto su se državljanstva razmjeno lako stjecala i stjecat će sve do pojave Adolfa Hitlera i Drugoga svjetskog rata, a poslije toga više nikad; njemu to, kažem, i nije bilo važno, mnogo mu je važnije bilo to da se izjasni kao Slovenac u Bosni, ali je zato meni važno, i ne mogu da poreknem svojevrsnu ljubomoru koju osjećam prema njegovim pripadnostima prije 15. prosinca 1924. ili bolje rečeno žal za propuštenom prilikom koja više ne može biti nadoknađena, iako pritom racionalno mogu pojmiti da se ja ne bih ni rodio da je moj djed tada postupio drukčije, da je bio mudriji pa da je optirao za Kraljevinu Italiju, a ne za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.
U to su vrijeme postojale sve pretpostavke da postupi suprotno. Ili se meni čini da su postojale. Talijanski je odlično govorio i pisao. Vjenčao se sa ženom koja je završila talijansku gimnaziju u Dubrovniku. Imao je tada već jednogodišnjeg sina, spavaću sobu od dva kreveta i dva ormara, dva noćna ormarića i psihe, malo posteljine, posuđa i staklovine, i nije imao više ništa, i nije imao nikog tko bi ga zadržavao u Bosni i u toj nemirnoj i zloslutnoj zemlji u kojoj se Bosna nalazila. Pa zašto onda nije optirao za Italiju i jednostavno otišao? I u Italiji su trebali željezničare. Tamo bi mu se rađala djeca, koja bi zatim odrastala u nekim – vjerojatno – sretnijim, a – sigurno – materijalno bogatijim okolnostima; život bi mu se jednostavnije odvio, pa ako bi i bio stranac i manjinac, ne bi to bio onako kako će biti u Bosni i u Sarajevu, uz sinovljevu smrt, uz strahove i poniženja, i tu strašnu i nepodnošljivu samoću koju mi je ostavio u naslijeđe i koju prepoznajem u sebi kao svoj zlatni gen i ključ identiteta.
Odgovor je, zapravo, žalosno jednostavan: nije otišao u Italiju upravo zato što je bio Slovenac. A ovo je, barem nominalno, bila i kraljevina Slovenaca. Kao što će ono što nastane nakon Drugog svjetskog rata, kada više ne bude u prilici da bira i optira, biti i republika Slovenaca.
Tako je bilo s njim. Ali što se to u ljeto 1993. zbivalo s njegovom kćeri, mojom majkom? I zašto o tome nikada nije govorila, nego me je još navodila na krivi trag, pa sam u “Rodu“ pisao poglavlje naslova “Hrvatica”, u kojem sam opisivao kako je posljednjih mjeseci života pisala molbu za primitak u hrvatsko državljanstvo na koju nikad nije stigao odgovor, da li zato što je u međuvremenu umrla, da li zato što su njezini dokumenti upali u birokratsko-administrativni lim, u kojem borave i danas? Tada je, poželjevši ono za što je prethodno bila savršeno nezainteresirana – da u posljednji životni čas službeno postane Hrvatica, majka vapila pomoć od Republike Hrvatske, te goleme imaginarne i svemoćne sile, za liječenje od bolesti koja je već bila zašla u terminalnu fazu. Tražila je čudo, pa joj se čak i Hrvatska učinila mogućim čudotvorcem.
Prije toga bila je nezainteresirana za domovnicu, pretpostavljao sam zato što joj se to pričinjalo kao nekakva izdaja vlastitog komšiluka, zavičajnosti, svakodnevnih životnih pripadnosti koje su u njezinom slučaju daleko nadilazili ideale nacije i domovine. Ili te svakodnevne životne pripadnosti i čine domovinu?
Ali očito da me je prevarila. U kolovozu 1993. htjela je steći slovensko državljanstvo i postati Slovenka. U to je isto vrijeme, sigurno znam, odlazila u Slovensko kulturno društvo Cankar i vrijedno pohađala tečaj slovenskog, koji je vrlo površno govorila. Ali što je namjeravala s tim državljanstvom? I zašto ga na kraju nije zatražila? Ili ga je zatražila, ali su je odbili?
I tako se, malo pomalo, razvija nova priča, nešto o čemu ranije nisam mislio. Pa izviru novi papiri i dokumenti, koji potvrđuju ne samo to da smo se iz generacije u generaciju rađali u različitim državama čak i onda kada smo se rađali u Bosni, nego i da smo u svakoj od tih država u određenom vremenu, ili možda i cijeloga svog života, bili stranci.
Karlo Stubler je po rođenju bio državljanin Rumunije. Zavičajnost je stekao u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a u ljeto 1945. su ga, u novoj socijalističkoj Jugoslaviji, poveli u koncentracijski logor za pripadnike njemačke nacionalne manjine, i već su ga doveli do željezničke stanice na Ilidži, i već su ga trpali u stočni vagon, kojim se po nepromjenjivim običajima roda i plemena u svim sistemima odvode logoraši, kad su ga spasili komšije Srbi iz Kasindolske ulice. Kada je umrlo i kada je trebalo ispuniti njegov smrtni list, Karlov sin Rudolf nije se usudio reći da mu je otac bio – Nijemac.
Karlova žena Johanna, rođena u Sloveniji, bila je po jeziku Njemica, iako se govorilo da je Slovenka. Ali taj jezik Johanna, koja se zvala i Ivana, nije znala. Za divno čudo, ona s državljanstvom nije imala problema.
Johannina i Karlova kći, moja Nona, određivala se kao Hrvatica, iako je podrijetlom, jezikom i osjećajem trebala biti Njemica. Rodila se u Konjicu, dugo je zavičajna bila u Dubrovniku, s državljanstvom nije imala problema.
Moj Nono, Franjo Rejc izgubio je posao jer je bio državljanin Kraljevine Italije, nakon čega je, da povrati posao, optirao za državljanstvo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Najveći dio života proveo je u Bosni, braća su mu se deklarirala kao Hrvati, ali on je bio uvjereni Slovenac.
U suštinskom smislu Karlo, Johanna, Olga i Franjo bili su tokom svoji života – stranci. I uvijek bi se našao netko tko bi im stavio do znanja da su stranci.
Među papirima iz prozirne fascikle, položene na Izabrana djela Miroslava Krleže, ćirilično izdanje beogradske Slobode, originalni je dokument, list vrlo tankog pelir papira, otisnut pisaćim strojem, datiran i potpisan crnom tintom.
To se otac Franje Rejca, moj pradjed Josip, obraća vlastima:
“Josip Rejc pok. Matije,
kovač u rudniku Zenica
moli pripadnost.
G R A D S K O M K O M E S A R I J A T U
_________U Z E N I C I
Josip Rejc pok. Matije, narodnosti slovenačke, rogjen i nadležan 16. III. 1862. u selu Kneža općina Grahovo, okrug Tolmin, zemlja Kraljevina Italija, rimokatoličke vjere, udovac, 5ero djece – dvoje neopskrbljenih: sin Eduard rogjen 12. X. 1916. i kćerka Tereza rogjena 4. X. 1907, zanatom kovač, uposlen kod ovdašnjeg rudnika u svojstvu nadglednika od 14. IV. 1894. do danas
m o l i m
da bi naslov izvoleo primiti me u pripadnost opštine Zenica s time ako mi Ministarstvo Unutrašnjih Dela podeli državljanstvo.
Molbu potkrepljujem što neću pasti opštini na teret, jer sam radom u rudniku već stekao pravo na mirovinu iz rudarske Bratinske Blagajne, koja mi mirovina dostaje za opskrbu u starosti.
U nadi povoljnog rešenja moje molbe bilježim se sa štovanjem.”
Ispod toga, rukom: U Zenici 26. maja 1925. I: Josip Rejc. (Baš tako, s tačkom iza prezimena.)
Rukopis mog pradjeda kovača lijep je i uredan, premda neispisan. Ne zna se tko mu je na pisaćem stroju otkucao molbu, ali je zanimljivo, možda i ganutljivo, kako se u njoj miješaju ekavske s ijekavskim riječima, i koje su riječi ekavske, a koje ijekavske, i kako se u istoj rečenici zateknu srpska riječ i hiperkroatizirana birokratska fraza, upamćena iz austrougarskih vremena, u kojoj se kovač Josip Rejc svome naslovu bilježi sa štovanjem, sve napominjući kako je već stekao mirovinu, što će mu biti isplaćivana iz rudarske Bratinske Blagajne.
U vrijeme ovog dopisa – koji će nakon dugih godina zavlačenja ipak biti pozitivno riješen – živa je i njegova kći Tereza. Uskoro će ona zaploviti Bosnom, nakon što zanese s nepoznatom ljubavlju. I sve će biti sumračno i magleno, onako kako to jest u Zenici, u srednjoj Bosni i u našim kuferaškim životima. Od onih vremena, pa sve do danas. Teška je tu klima od rane jeseni pa sve do duboko u proljeće. Samo su ljeta lijepa, sunčana i svježa. I traju kratko. Poslije toga opet samoća, mrak i pustoš, i osjećaj neotklonjiv da nemaš nikoga svog, nikoga kome bi se mogao obratiti da ti pomogne time što će reći da si i ti naš, ovdašnji, domaći.
Ispod ćebeta, u sobi, iza
Zatvorenih kapaka na prozoru
Spava vojnik. Dok uzulicu ide kurir
Obuću u kuću, mater unosi
Ne da je skloni s kiše
Već da ga na ovom svijetu, ne bude
Više.
www.strane.ba, 2. 9. 2017.
Od kada pišete i kako ste počeli pisati?
– Prvo sam bio čitalac. Čitao-gutao od pete godine sve što je naštampano. (U tekstovima na novčanicama, makar ih rijetko viđao, još rjeđe držao u rukama, upoznavao sam „našu“ višejezičnost i višepismenost, pa se i danas sjećam pjevnosti makedonskoga na nekoj od njih: фалсификувајнето се казнува според законот.) Tako sam demonu-anđelu teksta zarana predavao dušu, još ne sluteći da je to neopozivo i nepopravljivo.
Ali dugo sam bio „samo“ čitalac, dugo nisam ni pomišljao na pisanje, bilo je to kao da bih nedostojnim rukama dirao u nešto nedodirljivo, malne sveto. Bio sam miran od te napasti, nije me gonila potreba za pisanjem niti mi se objavljivalo ono neodoljivo moranje, mistični poziv, o kakvome govore mnogi pisci, pjesnici naročito, a ja pred time što govore i danas ostajem u čudu. Ali još snažnije nego u čitanju, gubio sam se u doživljaju muzike, i u doživljaju prirode. Šuma, recimo, ili prastari putovi među kamenim suhozidima pod orahovim krošnjama, ili intima ljeskove šumice s krupnim ciklamama po tlima oko sniježno izbijeljene konjske kosti, planina – to je meni i danas, pod starost, najzagonetniji i istovremeno najrječitiji tekst. I otići ću, a neću otkriti o čemu se tu radi, kakva je to vrsta komunikacije između šume, planine, pejzaža uopće, i ovoga malog, lomnog subjekta koji, zatravljen, doživljava. Samo znam intenzitet i ljepotu toga nijemog razgovora, i znam da ga uvijek iznova mogu doživjeti u istoj punini kao prvi put.
Propisao sam negdje u osamnaestoj, devetnaestoj, a i to s ogromnim stidom, skriveno. Kada sam se usudio, nakon silnih oklijevanja, pokazati jedan zapis mome profesoru Juri Kaštelanu na prvoj ili drugoj godini fakulteta, a i to samo zato što je Kaštelan bio jedinstven i nevjerojatan čovjek, za kojega si bio potpuno siguran da te neće iznevjeriti, povrijediti, bio je to prvi „izlazak u javnost“, i trebalo mi je puno da se od njega oporavim. Uostalom, ni do danas me nije sasvim napustio taj osjećaj da je pisanje, moje pisanje, nešto što bi pametnije i ukusnije bilo sakrivati nego pokazivati.
Kako izgleda vaš proces pisanja?
– Ne znam za pravilo ni rutinu. Ne pišem svaki dan, puno je više dana u kojima ne pišem. Na pisanje se moram natjerati, a vrlo lako od njega odustajem, gotovo s olakšanjem. Pa onda – taj vječni problem prve rečenice! Čini ti se: ako s njome pogriješiš, sve će ostalo biti pogrešno, zato skoro praznovjerno odlažeš njezino ispisivanje.
Kada spremam prozu, pogotovo veću, „ozbiljniju“, pripreme su ono na što ide najviše vremena, truda, dilema, padova i uspona, odustajanja i ponovnoga prianjanja. Pripreme, istraživanja, kopanja po najrazličitijim vrstama dokumenata, papira, podataka… U toku su mi dva takva istraživanja, za dva tematski sasvim različita „projekta“, a ni za jedan ne bih mogao reći dokle je stigao, i kada će početi „proces pisanja“. Drukčije je kada pišem manje forme, volim ih zvati zapisi bez obzira na stručno žanrovsko određenje. To ide brže, ali ni to nikada nije gotovo otprve, gladim i dotjerujem dokle god ne osjetim da dalje ne može.
Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?
– Volim misliti da je to dvoje – jedno. Ne umijem se truditi posebno oko jednoga, posebno oko drugoga.
Da li autor bira temu ili tema autora?
– Autor odlučuje o čemu će pisati, to je jasno. Ali u mome iskustvu on neće napisati ništa, ili ništa da valja, ako ga tema nije uzela. Druga je stvar što ima pisaca raskošnoga radijusa zanimanja, pa su kadri pisati mnogo i podjednako dobro o najrazličitijim temama, dok drugi ostaju uzeti od vrlo uskoga kruga sadržaja i doživljaja, pa izgleda da pišu uvijek o jednome te istom. Dobro znam o čemu govorim…
Kako gledate na odnos proze i poezije, i da li jednu od te dvije forme smatrate zahtjevnijom?
– Poezija je čaranje, sažimanje, zaumnost, ona gleda unutra. Proza se otvara vanjskomsvijetu, htjela bi ga obuhvatiti opisivanjem, razumijevanjem. I još dok to nisam čestito ni izgovorio, žurim da se opovrgnem: obje se tvrdnje jednako odnose na jedno i na drugo. Proza bez poezije u sebi, poezija bez proznoga ideala u sebi – teško mogu biti ozbiljna književnost.
Koliko je za vas generalno važna poezija i kako vidite poziciju poezije u savremenom društvu?
– Izvorno, poeziji pripada povlašteno mjesto u čovjekovoj sposobnosti da svojim činjenjem privede u postojanje nešto čega prije njegovoga čina nije bilo, niti je bilo zamislivo da ga može biti. Sve je to u poeziji moguće zato, što ona otkriva nepoznate mogućnosti poznatoga jezika, a to je valjda najveća i najvažnija avantura ljudskoga duha. Posve je druga stvar to što je, poput mnogih drugih stvari, i poezija danas podložna ogromnoj inflaciji.
Koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?
– E, sad, sámo to pitanje otvara važan problem. Valjda nema ozbiljnog pisca koji se ovako ili onako nije mučio s tradicijom, proklinjući njezine okove, nastojeći da se iz njih izmakne, upravo zbog ultimativne potrebe da ničemu ne pripada. Umijeće nepripadanja i snaga za nepripadanje – to je moje čvrsto uvjerenje – temeljni je uvjet za pisca, za bavljenje književnošću. Tek kada pisac ovlada tim umijećem i osvoji tu snagu, otvorene su mu mogućnosti da se, sasvim individualno, „služi“ tradicijom. Ali više ne samo onom „kojoj pripada“, nego tradicijom, tradicijama, kao beskrajnim poljem u kojemu mu je slobodno birati po volji, po afinitetu…
Mislite li na vaše čitaoce dok pišete?
– Uvijek je taj napasnik-čitalac nekako prisutan u okrajcima svijesti, ali jedno je sigurno: ako ga pripustiš bliže, nema ništa od tvojega teksta.
Kako stoje stvari sa književnim prevođenjem u regiji?
– Nisam dobra adresa za odgovor na to pitanje, ne pratim sustavno, odmaknuo sam se… Do mene dolazi uglavnom ponešto od onoga što prevodi i objavljuje zagrebačka Fraktura i to je mahom vrlo dobro i zanimljivo.
Kako gledate na žensko pismo, žensku književnost u regiji?
– Protivnik sam tih termina. „Ženski senzibilitet“ u književnosti, to da, ali molim za pažnju: bez ženskoga senzibiliteta u književnosti koju pišu muškarci, i obratno, teško može biti dobre književnosti. A da „u regiji“ ima mnogo žena koje odlično pišu, to znamo, i to jest vrlo važna činjenica – i književna, ali i kulturna i društvena u širem smislu.
Šta je, ili šta bi trebala biti, angažovana književnost?
– Ništa nije, i ništa ne bi trebala biti.
Vjerujete li u nadahnuće?
– Čovjek može biti nadahnut, ali ne može pisati u stanju nadahnutosti. Barem ne suvislo.
Ko su vam uzori?
– Ne znam. Znam, i o tome bih vam mogao govoriti bez kraja, koje pisce, knjige, tekstove volim, od kojih sam učio (učim i danas), ali o uzorima ne znam govoriti. Vjerojatno ih je u mojim tekstovima moguće odčitavati, ali to mogu drugi, ne ja.
Šta trenutno čitate?
– Čitam mnogo toga što nije književnost u strogom značenju riječi, ali je meni jako važno. Zadnje takvo je, recimo, kroničarski i autobiografski spis staroga fojničkog franjevca fra Leonarda Čuturića. Diskutabilan, podatan za današnje podivljale revizionizme i zato opasan kao eksploziv u nevještim ili zlonamjernim rukama, subverzivan u odnosu spram idealiziranih slika Bosne i franjevaca, opor i naopak, ali u svemu tome – strašno autentičan, svoj, nepotkupljiv. Moćan svjedok vremena.
Književnost? Nakon dugo vremena, ponovo mi se našao u rukama Blagojevićev Kavafi, morao sam ga iščitati od prvoga do zadnjeg slova. Jedna od tako rijetkih knjiga po kojima možemo ravnopravno „ u svijet“. A onda: čudesni tekst Semezdina Mehmedinovića Meʼmed, crvena bandana i pahuljica (poezija?, proza?, esej?, meditacija?, odnosno sve to u jednome), Làszló Krasznohorkai, Satantango, Jaime Cabre, Ispovijedam, Ahmed Hamdi Tampinar, Pet gradova, prelijep lirski roman Vladimira Pištala, Sunce ovoga dana (Pismo Andriću) – to je nešto od svježije lektire. A „u pozadini“, uvijek uza me, Marko Aurelije, nedostižna sabranost i elegancija misli, da čovjek ne posrne, da se i ne uzoholi…
Svetlani Aksentijevič
Ulica Staljinova 27
Kad su nas deportovali
u gradić na obodu tajge,
jedno vrijeme smo živjeli u podrumu.
Sproljeća išli do šumice,
brali plodove,
a zimi – ko šta da.
Krompir, krompir, krompir!
Ulica Staljinova. Broj 27.
Danas svi, za sve, krive Njega.
Ali, svako od nas u sebi
pored đav’la,
ima i jednog malog Boga.
Gdje su,
pitam se,
u Ovim Novim,
nestali ti mali Bogovi?
Zločin i kazna
Dobili naređenje da spalimo kuću nekog šumara,
kolaboracioniste.
Unutra žena mu i djeca.
Kad je zaplamsalo,
mi još kraj prozora,
jedan dječak,
krenu kroz prozor, da iskoči van.
Ovaj moj kamarad odmah za pušku.
“Čekaj!”
oborim mu pucu,
i gurnem dijete nazad,
njegovima.
Možda nas Bog,
koga Oktobrom ukinusmo,
sad ovako,
Novim Buržujima,
kažnjava?
Ispovijest udovice
Iako pregurao Gulag,
slijep kod očiju,
uvijek je gledao samo Partiju.
Jednom tako ćerka,
apotekarka,
ukrala nešto skupih lijekova,
i donijela kući, da proda,
da se prehranimo.
Bila velika glad*.
A on, da i nju, i mene,
izbaci iz kuće:
“Vrati to odakle si uzela!”
Ne znam kad ga je slomilo.
Jednoga jutra obuče svečano odijelo,
sve s kravatom,
i pođe da obiđe bunker koji su,
onomad,
jedva odbranili od Švaba.
Nije se ni pozdravio.
Kad je obišao Svetilište,
pravo na prugu,
pa pod voz.
U džepu mu našli dva pisma:
jedno za Partiju,
drugo za druga Predsjednika.
A za nas, praznih stomaka – ništa.
(iz novog rukopisa)
vrabac u prozoru duždeve palače
veći od lanjskih očekivanja kljuca
izjednačen s ratnicima život
razlomljen poput posnog kruha
na prije i poslije rata
bacam bolje dane mračnim stratištima
kosti pred razjapljene čeljusti zloćudnih vukova
suštinska razlika među nama mimohod
ugašenih zjenica, braćo moja
iza humka mahovine
niti ste vi mene spasili niti sam ja odjenula vas
a vitar puše a vitar puše
SABRANA DJELA PETRA KOČIĆA
(Priredio Branko Milanović)
I pop i prator, i odža i gazda, i beg i aga, i subaša, sve se to džamijski isprsilo u ovoj zemlji, pa deblja i tovi se, plivajući u ustrijskoj pravi i slobodi. A radni narod i težaci bez prave i slobode, bez oružja i bez pomoći ni sa koje strane, a sa dvije strane navalile zlosti i napasti: iz čaršije ajduci, a iz gore vuci i jazavci.
Petar Kočić: Jazavac pred sudom
Čim sam se, po drugi put, prihvatio uredničkog posla u banjalučkom Glasu, gdje se izdavačka djelatnost razvijala na gotovo optimalan način, stavio sam kao naš prioritet izdavanje sabranih djela Petra Kočića. Za taj posao u to vrijeme pravi odabir bio je dr Branko Milanović, predavač na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i dugogodišnji glavni urednik člasopisa Putevi. Pored svega toga, nije bilo bez značaja to što je Milanović bio i Banjalučanin po rođenju. Od prvog našeg susreta u njegovoj kancelariji na fakultetu, profesor Milanović je za mene postao veoma značajan orijentir mog književnog stasavanja. U Putevima je objavljivao prevode vodećih savremenih književnih teoretičara, i bilo mi je neobično što predaje srpske i hrvatske realiste. Milanovićevi saradnici na Kočićevim sabranim djelima bili su Mirjana Bogavac i Ljubica Tomić-Kovač, koje su prilježno iščitale sve dostupne verzije objavljenih Kočićevih djela da bi ispravile ono što je vremenom pokvareno i otklonile brojne štamparske greške koje su se pojavljivale kao dio teksta. Bibliografiju je uradio Dragoljub Vlatković. Milanovićev uvodni tekst ostaje i dalje jedan od važnijih tekstova o Kočićevom djelu. Tehnički urednik ovog veoma lijepog izdanja u četiri knjige bio je slikar Enes Mundžić. Po značaju i izgledu to je svakako bio i ostao najznačajniji Glasov izdavački poduhvat. Sabrana djela Petra Kočića objavljena su 1986. godine, i promovisana na Sajmu knjiga u Beogradu. Bila je to izuzetna svečanost za mene, pored ostalog i zbog prisustva Kočićeve kćerke Dušice i njene porodice.
Moj poseban interes za Kočićevo djelo počeo je poznanstvom sa kompozitorom Vladom Miloševićem. Do tada ja sam plovio evropskim i svjetskim književnim vodama i uticajima. Evo kako je to bilo. Ovdje dajem u slikama koje su kao bljeskovi u mom pamćenju prepunom ljudi i događaja.
Prva slika, ili događaj, 1972. godina, još tačnije, 21.4. kada je na obnovljenoj sceni Narodnog pozorišta Bosanske krajine izvedena predstava Krajiške legende, sa malo dužim podnaslovom: Pripovijedanje Pantelije sa Zmijanja u 3 vakta. Bila je to predstava po Kočićevoj pripovijednoj zbirci Jauci sa Zmijanja, koju je adaptirao za scenu, ili nešto tome slično, Jovan Putnik, beogradski režiser. Predstava mi se nije svidjela i to sam napisao, otvoreno i iskreno, kao što obično rade u svojim prvim prikazima mladi ljudi. Stavio sam u naslov Ili Kočić ili Putnik. Ono što je za mene bilo iznenađenje i što sam pohvalio odnosilo se na muziku Vlade Miloševića, koga u to vrijeme ne samo da nisam poznavao, nego nisam znao nijedno njegovo djelo. Šta mi se svidjelo? Kantilena na violončelu, u kojoj se osjećao duh Zmijanja, planine, melanholije i drevnosti. To čelo je bilo poput ljudskog glasa, zborilo je bolje od glumaca na sceni, dozivalo sjećanja za koje i ne znamo da postoje. To je Zmijanje, to je Kočić, ta pjesma iz davnina, o kojima se u narodu pričaju bajke kao o vremenu pravde i blagostanja.
Druga slika, ili događaj, odnosi se na javno snimanje Miloševićeve Mrgude, simfonije u jednom stavu po istoimenoj Kočićevoj pripovijetki, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Neobično mjesto za takve poslove, ali pun pogodak što se tiče atmosfere. Bilo je to za mene uzbudljivo iskustvo, nešto do tada nedoživljeno. Mislim da su jednako doživjeli Miloševićevu muziku i svi prisutni. Simfonijski orkestar, da li sarajevske filharmonije iz Radio-televizije Sarajevo, pod dirigentskom palicom Radivoja Spasića izveo je zaista majstorski ovo neobično i teško djelo sa mnogo udaraljki i zvuka. Tu je snažna ekspresija izvirala iz svakog instrumenta. Sve je bilo puno zvuka, udaraljki, ekspersija kojom se izražava zmijanjska ljubav u kojoj se voli pretjerano, kao što je sve na toj visoravni pretjerano, i strada za tu ljubav i zbog nje. Vlado Milošević komponovao je više simfonijskih djela po Kočićevim pripovijetkama, ali Mrguda je sigurno njegov najviši domet i djelo koje je pri vrhu, ako ne i na samom vrhu njegovog bogatog opusa. Bez ijednog citata iz narodnog pjevanja, ono govori onome koji umije i hoće da sluša, o Zmijanju i njegovim ljudima i njihovoj tragici, jednakom snagom kao što to govori sam Kočićev tekst. Združeni, oni su svijet za sebe i po sebi. Sam Milošević to objašnjava ovako: Nisam doslovno slijedio i opisivao zbivanja kako redom teku u pripovijetki (a i da sam htio to ne bi bilo moguće). Kako sam radio na ovom djelu meni su pred očima bili ovi elementi: Mrguda, mladost, snaga, zdravlje i ljepota; zmijanjski pejzaž, odnosno ambijent u kome se radnja događa; susret s Mikom i njihova ljubavna veza; i završetak (Coda) – mali rekvijem, sjećanje na Mrgudu.
U svom poznatom eseju o književnom djelu Петра Кочића, Исидоре Секулић, skoro neposredno po piščevoj smrti piše: Доста се често чује, кад је реч о Кочићу, извесна бојазан за његову савременост. Oва мудра жена наводи na početku svog teksta све што је промијењено, већ у њено вријеме, а чему је Кочић посветио свој живот, па и своје књижевно дјело. Потом она маниром искусне књижевне адвокатице износи аргументе за и против тог дјела, да би га одбранила у оном што је најбоље, а што је у суштини поезија, као што су, наvodi Isidora Sekulić: Јаблан и најпесимистичнија прича Кочићева Кроз мећаву, гдје се страхота планинске зиме персонификује демонски, постаје зао бог босански. Преко таквих прича је Кочић истерао до чисте поезије, до онога што је рађено са сублимираним патриотизмом духа, до онога што је увек савремено.
Nema mnogo pisaca kod kojih su se život i djelo tako prepleli da ne možemo da ih razdvojimo, i kada više nema živog pisca među nama, njegov život je još uvijek tu, kao životni obrazac. Malo malo pa te neko podsjeti na njega, na njegovu ulogu u svom vremenu, na njegov odnos prema literaturi. Bio je Skerlićev ispisnik i prijatelj, prihvatao njegova načela, ali na svoj, strogo gorštačko individualistički način. Mnogo je naših stvarnih savremenika koji jedva da su šta pročitali od Koče, ali o njegovom životu izgleda znaju gotovo sve. Naročito da je bio tribun, posvećen svome narodu od mladosti, od spoznaje sebe kao individue koja bi mogla nešto učiniti za narod.
Moja stalna misao je, poput pitanja, ima li slobode naroda bez slobode pojedinca? Pojedinac se vezuje za državu da ga ona zaštiti, ali ako to ne čini on ustaje protiv nje. To je relovucija. Ali, ako je država strana, okupatorska, onda je borba protiv nje oslobodilačka. Je li baš tako? Da li se sa odlaskom okupatora ta borba završava? Primjer Pelagića i svih onih koji su se borili za socijalnu pravdu svakog čovjeka govori odrečno – borba za slobodu nikada se ne završava. Pelagić je robijao pod Turcima, da bi umro u srpskom zatvoru u Požarevcu. Upravo zbog te svoje nesalomljive borbenosti za dobrobit pojedinca, čija sloboda se ostvaruje kroz socijalno oslobođenje, dakle, zbog toga je on u ovom „novom“ vremenu naglašenog desnog nacionalizma potisnut u zaborav. I ovdje u B.L. smo imali njegovu lijepu bistu u Parku Petar Kočić, koja je u preoblikovanju parka poslije ovog novog rata naprosto nestala. Kočić nije, ali se sveo na tribuna u borbi za nacionalno oslobođenje od stranaca, a ne oslobođenje čovjeka uopšte, zbog čega je bio slavljen u socijalizmu. On je tribun obespravljenih seljaka, što znači pojedinca, i borba za njegovu slobodu ne prestaje kada se okupator otjera. Ona, u stvari, tek tu počinje. To je iskusio naš pokojni Đuro Damjanović i mnogi još, manje poznati i uočeni.
U prvoj Jugoslaviji Kočića su uglavnom svi prisvajali. Jednako žestoki nacionalisti i internacionalisti, iliti komunisti. U tom ključu, već 1936. godine, o njemu piše jedan od ondašnjih vodećih kritičara u Bosni i Hercegovini Jovan Kršić. On svoj tekst počinje navodeći zahtjeve svakom književniku koje je formulisao Bertolt Breht u emigraciji, u Parizu, a objavila revija Commune, da bi se iskreno odredio prema prilikama u ondašnjem svijetu naraslih protivurječnosti koje će uskoro rezultirati novim svjetskim ratom. Tu je osnovni zahtjev da se piše istina za koju svaki pisac mora imati smjelosti. Među one koji su sigurno ispunili taj zahtjev Kršić navodi Kočića. Dakle, Kršić Kočića smješta u pisce koji su pisali istinu i koji su imali smjelosti da tu istinu saopšte svijetu. Cijela njegova književnost stvorena je samo zbog te istine. Nama je i danas zanimljiv Kršićev ogled, pregnantan, on je iznio gotovo sve teme i pitanja koja će se postavljati u narednom periodu. Citiraću kraj njegovog teksta, gdje govori o Kočiću koji je izgorio u političkoj borbi u Sarajevu:
…to pesničko srce i ta prostrana ljudska duša ostavili su za sobom svetao trag, nekoliko pripovedaka od književne vrednosti i nekoliko smelih i naprednih ideja, bačenih kao seme. U našim prilikama, i sve dok se ne razvije to seme, dok ne dade svoj lepi cvet, mi ćemo se morati stalno vraćati književnim, političkim i socijalnim tendencijama Kočićevim.
List Otadžbina koji su, prije Drugog svjetskog rata, pokrenuli ljudi bliski proti Dušanu Kecmanoviću, donijeće 1936. godine komentar na događaje kojima je obilježeno dvadeset godina od Kočićeve smrti.
O dvadesetoj godišnjici Kočića smrti svi htjedoše da mu se oduže, ali ni sebe da ne zaborave. Kočić je slavljen i kao revolucionar i kao zemljoradnik, i kao nacionalist, i kao marksist, a da je malo dalje postojalo upisali bi ga i u Jerezu. Jedva se neko sjetio da kaže: Stanite, ljudi! Petar Kočić je Petar Kočić. Ima on svoj okvir i u te vaše male i uske okvire ne može nikako da stane.
Najdalje je otišao predsjednik opštine u Klašnicama. On se čudio što se i kako slavi Petar Kočić, protestovao što se Jazavac pred sudom prikazuje sa slikom Franje Josipa i što se ponavlja Kočićeva tužbalica: Kmeti. Ne živimo mi više u tom vremenu, kidiše on na pozorište. S njim se složiše i neki studenti i neka gospoda i građani Banje Luke koji Kočića proglasiše nesavremenim. Možda i s pravom, jer je svakako savremenije i korisnije slaviti žive, osobito kad su na vlasti.
Kočića je proslava ličila pomalo na Hegelovu u Njemačkoj u kojoj su se natjecali desni i lijevi. Ali su naši dešnjaci bili praktičniji. Oni jednostavno zabraniše bezazlenu brošuru staroga Kočićevca Martina Zreleca kojom se veličaju Kočića zasluge za radništvo u našoj Krajini; isto tako zabraniše i Kočića spomen na Zmijanju u Lusićima i Kolima, a recitovanje (ponavljanje) nesavremenih Kočića Kmeta prozvaše koncertom.
Što i mrtav Kočić smeta nekoj gospodi, nekim gazdama i nekim begovima, krštenim i nekrštenim, koji na razne načine sprečavaše Kočića proslavu može se razumjeti. I on je njih i njihove očeve dobro zadužio: toliko da ga htjedoše protjerati iz Banje Luke. Ali što se bune neki predsjednici opština i njihovi bilježnici teško je razumjeti, jer zvjerke te dlake za Kočića vremena nije bilo.
Poslije Drugog svjetskog rata, u kome će se podjele još produbiti, stradaće naše selo dibidus, da bi se, za pedesetak godina gotovo potpuno ispraznilo. Kako svjedoče zapisnici sa suđenja u Okružnom sudu u Banjaluci, pedesetih godina prošlog vijeka, sasvim solidan broj Zmijanjaca proveo je u zatvoru zbog sječe jednog stabla, a drugi zbog psovanja Partije i druga Tita. Sječa nečekićanog stabla donosila je od četiri do šest mjeseci zatvora, a ovaj drugi prestup mnogo više. U to burno vrijeme stradali su mnogi u svome, a ne Vukovom gaju. Zemlja, a sa njom i šuma, nisu bili više vlasnici pojedinca, nego države. Ovdje se samo pitam šta je suština a šta forma ljudske slobode i kako ona ide, od pojedinca do kolektiva, ili od kolektiva prema pojedincu?
Profesor Muhamed Filipović, i sam predratni Banjalučanin, prije pedeset godina tačno, 1967. godine, objavio je u sarajevskom književnom časopisu Život svoj tekst Bosanski duh u književnosti – šta je to. Između ostalog tu stoji:
I dok realna povijesna situacija napreduje u Bosni kroz stvaranje ekonomsko-materijalnih i državnih pretpostavki zajedničkog života, djeluju dotle još uvijek agresivni nacionalizmi, egoizmi i historizmi kao odjeci borbe oko Bosne, borbe koja je Bosni odricala svojstvenost i proglašavala je naslijeđem ove ili one države, ove ili one nacije, ove ili one kulture i tradicije. Uporedo sa ovim išla je i jedna nacionalna i nacionalistička interpretacija bosanske kulture i bosanskog iskustva“ i „tako je nastala nacionalno inspirirana kultura koja je Bosnu vidjela samo kao krajinu, a Bosance kao krajišnike nacionalnog duha i nacionalne svijesti, koja je povijest i ljudski život vidjela samo kao patnju nacionalnog heroja i nacionalnog simbola, u svim njegovim varijantama. Od onoga epskog junaka pa sve do ovoga socijalnog ili lirskog i romanesknog. Taj junak je uvijek signum posebnog, parcijalnog, nacionalnog, drugim suprotstavljenog junaka, simbol tumača ili reprezenta. Takva je literatura nastajala u Bosni za posljednjih sto godina i ona je Bosnu više dijelila, nego li mnoge vojske koje su preko nje marširale i u njoj krv prolijevale. Ona je dijelila i njen duh, ono osnovno počelo jednog zajedničkog osjećanja i životnog odnosa, što ga je Bosna mučno, kroz hiljadu godina svoje teške povijesti stvarala. Ta literatura počinje 70-tih godina 19. stoljeća da bi početkom 20. stoljeća dobila naročiti zamah u probuđenim nacionalnim pokretima kod njihovih duhovnih inspiratora, Kočića, Ćorovića itd., a kulminirala kod Andrića, koji je njen najbolji i najveći predstavnik.
Neću na ovom mjestu komentarisati ovaj pamfletski tekst, drugi su to učinili bolje od mene. Svaki uman čovjek onog i ovog vremena pitaće se šta je to što je, prema filozofu Filipoviću, Kočića učinilo protivnikom Bosne i njenog fantomskog duha? U njegovo vrijeme sve što je taj stradalnik radio bilo je usmjereno prema oslobađanju porobljene otadžbine i svakog njenog čovjeka. A sloboda je piće koje je poput nasušne vode, bez nje nema života. On je pisao samo o tome, dok je evokacija turskih vremena dolazila iz mitskih daljina kroz bajke i legende ispričane uz rakijski kotao.
Katica Mikulić
Kako tijelo trune u zemlji, tako u ranu jesen 2017. trune drveni križ Katice Mikulić.
Zime su na Svetom Mihovilu ledene sarajevske, magla koja će se uskoro spustiti na kotlinu neće se dići do proljeća, po zemlji i po grobovima leći će težak snijeg, jorgan od snijega debeo kao jorgani na njihovim davnim posteljama, i kada jednom, u dalekom budućem vremenu, dođu proljeće pa ljeto, sljedećeg augusta, akobogda, kada budem fotografirao Svetog Mihovila, neće se više poznati drveni križ Katice Mikulić.
Ili će to biti križ od zemlje na zemlji, a metalnu pločicu s njezinim imenom pokrit će trava.
I kako grobljanska dokumentacija ne postoji, i nema onog tko bi znao imena svih mrtvih na ovome groblju, kad istrune i u zemlju se pretvori križ Katice Mikulić, a pločicu s njezinim imenom prekrije trava, koja će istrunuti zatim, i iz nje će niknuti druga trava, ime će to iščeznuti s ovoga svijeta. Neće nitko znati da je ikada živjela, niti da su je mrtvu na Svetom Mihovilu ukopali, žena s imenom takvim.
Pod drvenim križevima leže oni iza kojih ostaje sjećanje siromaha.
I oni kojih se ne sjeća nitko.
Pod drvenim križevima leže kućne pomoćnice, bake, rodice, tetke onih što su se iselili daleko iz ovoga grada, i onih koji su u međuvremenu i sami izumrli.
Prvih godina netko je održavao grob pod drvenim križem.
Netko je sadio cvijeće, plijevio travu i svake je subote palio svijeće voštanice.
Na Svisvete u tisuću cvijetnih boja i plamenova gore grobovi pod drvenim križevima.
Na njima je više svega nego na kamenim nadgrobnicima; to sirotinja cvijećem i sjećanjem nastoji nadomjestiti manjak mramora.
A onda, malo pomalo, sjećanje mine.
Živi zaborave i umru.
Križ se sruši u travu.
Padne na zemlju.
I trune.
I bude zemljani križ u zemlji.
I bude ništa.
Na Svetom Mihovilu/11
Nikola Teški Radnik
Septembar je, i na grobu Nikole Teškog Radnika cvate sitan žuti cvijet.
Nitko ga tu nije sijao ni sadio, nego sam od sebe raste i šarenim čini grob na groblju na kojemu još rijetki među živima imaju nekoga svog.
Nikola Mestyanek nije imao nikog ni prije sedamdeset i četiri godine kada je umro u pedeset i četvrtoj godini paćeničkoga svog života, a kamoli da bi imao danas.
Za grad koji okružuje ovo groblje on nikad niti nije bio živ.
Najprije gradska luda, Čeh, latin i vlah, kojemu se od zabave i duga vremena sva rugala čaršija.
Kao što se, ne daj Bože, ne bi rugala nekome svom.
Oduvijek su se po Bosni ljudi jedne vjere rugali ludama druge vjere. I to je bila jedna od činjenica slavnoga bosanskog suživota.
A onda je Nikola Teški Radnik postao ličnost mitska i legendarna, poput Kraljevića Marka i Hrnjice Muje. Dok bi govorili o njemu, starim se Sarajlijama punilo srce. I samo što ne prsne od iznenadnog ushita i oduševljenja.
Pričalo se po Sarajevu gradu kako je Nikola Teški Radnik zajebavao ustaše i Nijemce.
Priča kaže kako je legao jednom nasred Titove ulice, koja je ime nosila po Anti Paveliću, poglavniku našem i mudrom vođi, i zaustavio kolonu njemačkih kamiona.
Dvojica su njemačkih vojnika pažljivo sa ceste sklonila ludu i posadila je na pločnik da stoji.
A on je onda, legenda kaže, rekao ovako:
Na svijetu ovom samo dvojica postoje koji su u stanju da njemačku zaustave vojsku: prvom je ime Adolf Hitler, a drugi je Nikola Teški Radnik.
Tako su Sarajlije stare u hrabrosti jedne lude utapale kukavičluk svoj.
I tako se u legendu utopio život lude.
Umrje Nikola Mestyanek s navršene pedeset i četiri. Godina bi 1943, a u legendi sarajevskoj nije rečeno tko je poslije njega zajebavao ustaše i Nijemce, i tko je bio nakon Hitlera drugi.
Osu mu se grobom sitan žuti cvijet.