U kompjuteru imam knjigu Šest balija: tekstove u njoj, koji su u tisku davno objavljeni, malo sam dotjerao, ali izdavača knjige, bezbeli, ne mogu naći, što nije ni važno, jer značaj jednog pisca, iza njegove smrti, mjeri se i brojem njegovih neizdatih spisa. I više ne znam zašto nisam objavio tekst Adil na sudu popušio: možda zato što je predug? Miljenku Jergoviću, jamačno, neće biti.

Adil Kulenović, poznatiji kao Duduk-efendija, na višoj sudskoj instanci ga je definitivno popušio: Kantonalni sud je donio pravosnažnu presudu kojom se ukida presuda sudije Sanje Vučijak da je Marko Vešović obavezan Adilu platiti 2 000 maraka, sve kamate i sudske troškove. Od moje žalbe na tu presudu moj advokat zamalo nije pao u nesvijest: “Znaš li da je ovo samoubijstvo?” Pa sam sudu poslao drugu, kraću i uštivniju žalbu, a ovu sačuvao za knjigu.

1. U obrazloženju presude se kaže: “sud je utvrdio da tuženi ne spori da je u sedmičnom listu ‘Dani’ dao svoj vrijednosni sud o tužitelju, smatrajući da tužitelj, kao javna ličnost, mora tolerirati određeni stepen kritike svoga rada, te da sporni tekst obzirom da se odnosi na satiričan prikaz ličnosti, u skladu sa čl. 7. Zakona o zašiti od klevete ne podliježe sankcioniranju po zahtjevu tužbe za naknadu štete. Cijeneći navedeno sud je utvrdio da nesporno prema praksi Evropskog suda za ljudska prava javni službenici moraju tolerirati intenzivniji nivo kritike od običnih građana, te da su granice dopuštene kritike znatno šire kad su u pitanju javne osobe nego kad se radi o privatnim osobama, jer se one svjesno izlažu pomnom ispitivanju svojih riječi i djela, kako od strane novinara tako i od strane cjelokupne javnosti, pa sukladno tome moraju iskazivati veći stupanj tolerancije.

Međutim, sud takođe utvrđuje da se u konkretnom slučaju navodi spornog članka ne odnose na vršenje funkcije tužitelja kao odgovornog urednika i da ne predstavlja kritiku njegovog rada, već da se istim tužitelj identificira kao osoba upitne pameti s obzirom na to da se za istog tvrdi da je u CK bio ‘vrtlar okopavao, đubrio i zalivao institucionaliziranu glupost, bosansku i jugoslovensku’, te dodaje da je ‘jedna od najvećih budala koje je bošnjačka čuna načinjela u 20. stoljeću, i da je bistar u svom vlastitom interesu. Toliko bistar da je od svoje gluposti napravio instuciju… te da svoju glupost muze kao šarulju… i da se napreže da prekoči normu bez koje ga neće pusti na olimpijadu budala’”.

Razmotrimo ove navode.

a) Tužitelj je vlasnik, glavni i odgovorni urednik koji na TV 99 intervjuirao 5 000 osoba, kako se na sudu hvalio. Upravo tu djelatnost tuženi je ismijavao, i nije istina da satira Pohvala gluposti ne predstavlja kritiku tužiteljevog javnog rada. Tužitelj je sarajevskoj javnosti poznat kao postavljač pitanja dugačkih od PPT Inženjeringa do Kozje ćuprije, zbog čega je ismijavan u Slobodnoj Bosni i u Danima: prvo o problemu natenane izloži svoje mišljenje od kojeg bi i poskok crkao, a potom intervjuisanom postavi pitanje. Gledaoci su, dakle, na Tv 99 čuli mnoštvo mišljenja ovog blago retradiranog filozofa na osnovu kojih je tuženi u svojim tekstovima izricao vrijednosne ocjene njegove javne pameti.

b) Sud sporni tekst tretira kao zaseban članak, a ne kao uvodni pasus teksta Pohvala gluposti čiji je naslov signal da je riječ o satiri: Pohvala gluposti je slavna satira Erazma Roterdamskog, što je tuženi istakao na sudu. Taj tekst se bavi vrednovanjem javne pameti tužiteljeve, a evo i jedan dokaz: “Ta blesa, na primjer, kaže da je RS stvorena ‘na mišiće’. Ne na kamu, no na mišiće: Rašo nije organizirao klanicu nego atletski miting”. Iskaz da je RS “stvorena na mišiće“ uzet je iz tužiteljeva intervjua sa generalom Seferom Halilovićem: zbog te tvrdnje tužitelj je smjesta bio ukoren od bivšeg komandanta Armije BiH.

c) Iz spornog teksta jasno se vidi ne samo da se tuženi bavi tužiteljevom javnom pameću već i priznaje da je privatno veoma pametan: “Znam, naravno, da je Adil bistar u svom vlastitom interesu. Toliko bistar da je od svoje gluposti napravio instituciju” (koja se zove TV 99). I završna rečenica iz spornog pasusa tužitelju priznaje privatnu a poriče mu javnu pamet: „Znam, dakle, da Adil mudro brine o svom probitku, ali, kad slušam njegovo brbljanje, koje mora da izaziva veliku zavist papagaja, ima dojam da se napreže da preskoči normu bez koje ga neće pustiti na olimpijadu budala”.

U svom navodu sudija Sanja Vučijak krivotvori smisao mog iskaza: otkida mu glavu, a njegov rep (“i da se napreže da prekoči normu bez koje ga neće pusti na olimpijadu budala“) uzima kao dokaz da tuženi govori o tužiteljevoj privatnoj pameti. I tvrdnju da je tužitelj “bistar u svom vlastitom interesu“, sud navodi kao dokaz da tuženi tužitelja “identificira kao osobu upitne pameti“, što je mogao kazati jedino sudija upitne pameti.

d) Sanja Vučijak je, tokom rasprave, donijela rješenje da se ne uzimaju u obzir tekstovi u kojim je tuženi Studio 99 nazvao “četničkim mitraljeskim gnijezdom“, kazao da je tužitelj “glupan iz Gornjeg Vakufa“ i da je sam po sebi “jedinica za glupost“, što je trebalo da obrazloži tužiteljevu tvrdnju da ga je tuženi podvrgao “medijskoj harangi“. U toku saslušanja, tužitelj odustao od tih tekstova, a njegova tužba je preinačena, to jest odustao je od kvalifikacije ”medijska haranga“, i ti tekstovi nisu uzeti u obzir pri parničnoj proceduri.

Ipak Sanja Vučijak u obrazloženju presude kaže da je tuženi ”u više navrata spominjao njegovo (tuženikovo – M. V. ) ime u kontekstima koji predstavlju opasnost kako za njega tako i za njegovu porodicu, pogotovo u tekstovima u kojima je naznačeno da je u Studiju 99. “četničko mitraljesko gnijezdo“, te da ga je vrijeđao i navodio da je “glupan iz Gonjeg vakufa“ , da je “jednica za glupost“. Sanja Vučijak je, dakle, u obrazloženju svoje presude stavila van snage svoje vlastito sudsko rješenje koje kaže da te tekstove neće uzimati u obzir, ali ovaj put ne znam govori li to o sudiji upitne pameti ili možda upitnog morala, ili je upitno i jedno i drugo?

2. U obrazloženju presude se kaže: mada tuženi tvrdi da “bez obzira da li je vrijednosni sud pohvalan ili kritičiki, ili je čak uvredljiv za tužitelja, isti ne predstavlja klevetu, jer je osnovna intencija člana 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama da ne uguši pravo na slobodu izražavanja, kao i da je tekst ‘Pohvala gluposti’ satirični tekst, sud utvrđuje da je neovisno od toga da li se u konkretnom slučaju radi o satiri, kao novinarskoj formi, kada se u određenom tekstu identifikuje konkretna osoba i o istoj se navode izrazito uvredljive činjenice, ispunjen je uvjet za građansko-pravu odgovornost tuženog, iako u spornom tekstu nema elemenata definiranih članom 4. zakona o zaštiti do klevete“. Razmotrimo i ove riječi.

Prvo, ne kaže se “bez obzira da li je” nego “bez obzira na to da li je”, i mada je ovo sitnica, njih u obrazloženju presude ima dovoljno za zaključak da ju je sročila osoba upitne pismenosti. Drugo, satira nije, kako Sanja Vučijak tvrdi, novinarska već književna forma. I ne kaže se ”novinarska” već novinska, jer se ne kaže ni književnička, već književna forma. Autor spornog teksta je na sudu insistirao da nije novinar već pisac sa 13 objavljenih knjiga što u obrazloženju presude nije uzeto u obzir. Sanja Vučijak donosi presudu neovisno o tom što je sporni tekst satira – dakle, neovisno o njegovoj suštini – a sa druge strane tvrdi da je tuženi u spornom tekstu navodio “izrazito uvredljive činjenice“. Kakve sad činjenice kad je prije toga rekla da su to vrijednosni sudovi?

Sanja Vučijak zadužila je historiju sudstva u BiH, jer je u praksu uvela “izrazito uvredljive činjenice“ kao novu batinu za pisce. Jer zakon kaže da sankciji podliježe pisanje “neistinitih činjenica”, i zna se kako se utvrđuje njihova ne/istinitost, ali kako se utvrđuje njihova “izrazita uvredljivost“? Sanja Vučijak sama sa sobom se dogovorila da su te činjenice “izrazito uvredljive“, što je bilo dovoljno za osudu. Stvar je, dakle, prepuštena slobodnoj procjeni sudije koji tvrdi da je satira “novinarska forma”.

Vrijednosne sudove koji po zakonu o kleveti mogu biti uvredljivi Vučijakova čarobnim štapićem pretvara u “izrazito uvredljive činjenice“ i tako je dobila osnov za osudu, mada vrijednosni sudovi nisu činjenice, jer da jesu, mogla bi se na sudu utvrđivati njihova ne/istinitost.

Treće. Osnovna je intencija člana 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama da ne uguši pravo na slobodu izražavanja, koja je osnov funkcionisanja i opstanka demokratkog društva, i jamstvo svih drugih prava i sloboda. Zato, u slučaju mogućeg sukoba ovoga prava s ostalim zagarantovanim ljudskim pravima, sudovi treba da cijene da bi svako ograničavanje slobode izražavanja s ciljem zaštite nekog drugog ljudskog prava zajamčenog Ustavom moglo biti tek izuzetak od pravila, u demokratskom duštvu dopušten samo ako to pravilo ničim ne ugrožava slobodu izražavanja nego je potvrđuje.

U svjetlu člana 10.te konvencije, presuda Sanje Vučijak koja kaže da u svakoj satiri, gdje se “identifkuje konkretna osoba“ i navode se “izrazito uvredljive činjenice“, “ispunjen je uvjet za građansko-pravu odgovornost tuženog“, što predstavlja smrtnu presudu satiri, likvidaciju slobode izražavanja u satiričkom obliku, jer je dovoljna “izrazita uvredljivost činjenica“, a nije potrebno utvrđivati njihovu ne/isitinitost. Ova presuda ne samo da nije “izuzetak od pravila“ nego je ugušenje svake slobode izražavanja u vidu satire, nezamislive bez “identifikovanja konkretnih osoba“ i vrijednosnih sudova koji po zakonu o zaštiti od klevete mogu biti uvredljivi, a zakon ne poznaje “izrazito uvredljive činjenice“. Ali ako su činjenice koje Vučijakova zove ”izrazito uvredljivim” sve do jedne istinite, je li za to kriv tuženi ili tužitelj?

3. U obrazloženju presude kaže se da se tuženi “u spornom tekstu izražavao na uvredljiv način o tužitelju, te stoga uvredljive kvalifikacije iznesene od strane tuženog predstavljaju očiglednu povredu ugleda i časti tužitelja, koja je zaštićena čl. 198. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, a kojim je regulirano da onaj tko drugome povrijedi čast, kao i tko iznosi neistinite navode o prošlosti, o znanju, o sposobnosti drugog lica, ili o čemu drugome, a zna ili bi morao znati da su neistiniti, i time prouzrokuje materijalnu štetu dužan je da je naknadi, a što je u vezi sa čl. 53. stav 3. Zakona o parničnom postupku, kojim je regulirano da sud nije vezan pravim osnovom tužbenog zahtjeva.“

Prvo. Tužitelj je tražio “naknadu nematerijalne štete zbog klevete“, a sud utvrdio da nema klevete, znači da nema ni naknade nematerijalne štete. Sa druge strane, odredba člana 198. Zakona o obligacionim odnosima propisuje naknadu materijalne štete. Kako je na temelju Zakona o obligacionim odnosima koji traži naknadu materijalne štete dosuđena naknada nematerijalne štete za klevetu?

Drugo. Pošto neistinitost navoda u spornom tekstu nije na sudu utvrđena, kako tuženi može biti osuđen zato što je iznosio “neistinite navode“ o tužitelju “a znao je ili bi morao znati da su neistiniti“? Upitna pamet Sanje Vučijak je zakonu koji šititi slobodu izražavanja pretpostavila je Zakon o obligacionim odnosima koji se može primijeniti samo ako je “tuženi iznosio neistinite navode”, “a znao je ili bi morao znati da su neistiniti”. Iako neistinitost navoda u spornom tekstu nije na sudu utvrđena, jer da jeste, tuženi bi bio osuđen za klevetu, ipak je Sanji Vučijak bilo dovoljno što su ti navodi, po njenoj procjeni, “izrazito uvredljivi“. Kapa dolje pred ovakvim sudijom!

Da je tuženi u tekstu rekao: “Adil Kulenović je lopov, jer je u ratu ukrao nagradu koja je u Belgiji dodijeljenu Marku Vešoviću”, to bi bila kleveta ako tu tvrdnju tuženi ne bi na sudu morao dokazati. Pošto je ne može dokazati, tuženi nikad javno neće reći da mu je tužitelj ukrao nagradu koju je dobio u Belgiji, ali tuženi jeste dvaput napisao da se vlasnik Studija 99 ponaša kao robovlasnik. To nije vrijednosno mišljenje već tvrdnja koja može biti istina ili laž. Ipak, tužitelj me nije tužio za klevetu, jer bih tu tvrdnju lako mogao dokazati: znam dva momka, jednome od njih sam bio profesor, koji su na Tv 99 radili bez plaće, u nadi da će biti primljeni za stalno, ali im je tužitelj, nakon 6, odnosno nakon 10 mjeseci, dao otkaze. Kako se, ako ne robovlasnik, zove čovjek za koga rade džabe? Međutim, zakon ne obavezuje tuženog da dokazuje istinitost vrijednosne procjene da je tužitelj “najveća budala koju je bošnjačka čuna načinjela u XX stoljeću”. To je satirična hiperbola i nije sprdnja tek s tužiteljem već i sa svijetom u kojem se i čune dijele na srpske, hrvatske, bošnjačke, sa svijetom u kojem su jurišnici Novaka Kilibarde utvrđivali civilizacijsku razliku između Srbina i “Turčina” na najbrži mogući način: skidanjem gaća.

Pošto neistinitost navoda u spornom tekstu nije na sudu utvrđena, iz tog proizlazi da je presudu donio sudija male pameti i to na osnovu zakona o slobodi javnog izražavanja vlastite gluposti. Samo sudija male pameti može vjerovati da može nekog osuditi na temelju toga što su navodi, po njegovom ličnom uvjerenju, uvredljivi, mada zakon zahtijeva da se dokaže njihova neistinitost.

Da bi zaštitila privatnu čast tužitelja koji je javna osoba, Sanja Vučijak baca pod noge logiku: tuženi je samo neistinitim navodima mogao “povrijediti čast i ugled tužitelja“, jer čast i ugled su javni, nešto što vam priznaje društvena zajednica, a oni se mogu povrijediti samo laganjem.

S druge strane, prihvatimo li tvrdnju da se tuženi “izražavao na uvredljiv način o tužitelju“, da je iznosio “uvredljive kvalifikacije“, to je moglo izazvati subjektivno osjećanje povrijeđenosti, i to osjećanje Vučijakova proglašava objektivnim, to jest “očiglednom povredom časti i ugleda tužiteljevog“, mada Zakon o zašititi od klevete, koji privatna osjećanja smatra manje važnim od slobode izražavanja, kaže da vrijednosni sud može biti itekako uvredljiv.

Treće. Osjećajući klimavost svoje argumentacije, Sanja Vučijak uvodi dodatno mjerilo: “navodi izneseni u spornom članku po objektivnoj ocjeni mogu škoditi ugledu tužitelja“. Pošto više ne postoji CK u koji smo išli po “objektivne ocjene”, tuženi smatra da se jedina “objektivna ocjena“ temelji na zakonu. Zakon je dezavuiran kako bi Sanja Vučijak uzurpirala pravo da izriče “objektivne ocjene“. Takav je to sudija?

To je sudija koji nije utvrdio istinitost navoda u spornom tekstu, a donosi presudu na osnovu ZOO koji se može primijeniti samo ako je tuženi “iznosio neistinite navode“ “a znao je ili bi morao znati da su neistiniti“. To je sudija koji uvodi pojam “izrazito uvredljive čijenice“, mada zakon govori isključivo ne/istinitim činjenicama. To je sudija koji tvrdi da “navodi spornog članka“ “ne predstavljaju kritiku“ tužiteljeva rada,“ što je laž. To je sudija koji sporni moj pasus razmatra kao zaseban tekst, a ne kao dio šire cjeline. Taj sudija uzurpirao si je pravo da donosi ”objektivne ocjene“. Da li se Sanja Vučijak u sudnici možda osjeća kao Bog?

4. Vučijakova kaže da “tuženi kao autor članka nije bio dobronamjeran“, jer drži da satira kao “novinarska forma“ mora biti dobronamjerna. Tuženi predaje književnost čio život, ali nije čuo da postoji dobronamjerna satira. Ko je završio srednju školu, zna metaforu “bič satire“, a je li iko čuo za bezbolne bičeve? Osuditi pisca zbog nedobronamjerne satire znači osuditi ga što bičem ne miluje.

Vučijakova drži da navodi iz spornog teksta “nepotrebno grubo odstupaju od etike, te kulturnog javnog izražavanja, neophodnog u demokratskom društvu“. I tuženi drži da tvrdnja kako “navodi spornog članka“ “ne predstavljaju kritiku tužiteljevog rada“ vrlo “grubo odstupa od etike”, sudijske, to jest predstavlja neistinu, a sudija koji smatra da je “kulturno javno izražavanje“ mnogo više “neophodno u demokratskom društvu“ od slobode javnog izražavanja koju zakon štiti očito vjeruje da je “pevanje na note” temelj demokratije.

I na kakve se “usvojene društvene norme i mjerila“ Vučijakova poziva kod procjene štete? Koja su to norme i mjerila? Koji ih je donio? Gdje su zapisani? Ko ih je usvojio? Je li Sanja Vučijak komesar za moral ili je plaćena da primjenjuje odredbe zakona?

5. Glavni junak ovog procesa je Novak Kilibarda, crnogorski Šešelj čiji je lik i djelo tužitelj na TV 99 godinama branio upornije no mečka mečiće. Da Kilibarda, koga je Njegoševom medaljom Karadžić zakitio za bratsku pomoć koju mu je pružio u istrebljivanju Bošnjaka, nije došao da se za svoje zločine “kaje” u Sarajevu, među svojim žrtvama, tužitelj ne bi doživio čast da se tuženi bavi njegovim pojedinstvom, jer ne gleda njegovu Tv 99, niti bi ga zanimali tužiteljevi intervjui u kojim intervjuisanim osobama drži predavanja dugačka kao Veliki Post, niti sluša poroštva njegove Vidovite Bebe: mada je tužitelj jučer njegovao marksizam, danas pomoću svoje Tv 99 njeguje sujevjerje, na osnovu čega je stekao neporečan ugled u javnosti.

Kilibarda se, godinama, nije skidao sa Tv 99, pa bi tuženom poznanici ili prijatelji ispričali ponešto od onog što na Tv 99 kaže taj presvučeni četnik i tuženi bi ponešto od tog komentirao u novinama. Ili bi mu telefonirali da su opet gledali Kilibardu i tužitelja na Tv 99, uz upozorenje da sjutradan može vidjeti reprizu tog divana. Sve što tuženi, gledajući te reprize, čuo iz tužiteljevih usta budilo bi duboko sažaljenje puno praštanja da nije tom zlikovcu omogućavao da se pred Sarajlijama razmeće muslimanoljubljem, čovjekoljubljem i demokratičnošću, ali i da o tuženom kaže šta mu na milu pamet padne.

Na sudu je tuženi rekao da je tužitelj na Tv 99 s Kilibardom napravio 8 ili 9 intervjua u kojim je taj četnik iz Crne Gore mogao da o tuženom kaže šta hoće. U jednom od njih, pozvao ga je da podijele megdan na Tv 99. U drugom, ponovio je poziv. U trećem, održao je tuženom lekciju kao lošem pravoslavcu. U četvrtom, toliko je tuženog ispljuvao da je Regulatorna agencija, koja je tužitelja Adila kaznila sa 2 000 maraka zbog emisije o tuženom, navela odlomak iz Kilibardinog govora kao jedan od razloga za kaznu. Rješenje o kazni priloženo je sudu. Da nije bilo tužiteljevih intervjua s Kilibardom, tuženi ne bi gledao Tv 99 i ne bi morao reći da je od “svoje gluposti napravio instituciju“, a onaj ko je intervjuisao 5 000 osoba jeste institucija. Pošto tuženi nema nikakvih kontakata sa tužiteljem, na osnovu čega bi, ako ne na osnovu onog što kaže se tv ekrana, mogao davati sudove o tužiteljevoj himalajski veličanstvenoj gluposti?

Ni jednu od činjenica koje se tiču tužitelja kao javne osobe Sanja Vučijak nije uzela u obzir pri donošenju presude, što joj je omogućilo da ustvrdi kako navodi iz spornog teksta “ne predstavljaju kritiku tužiteljevog rada“.

U obrazloženju presude se kaže: “Čitanjem Rješenja Regulatorne agencije za komunikacije BiH broj 03-07- 2367-7/06 od 20.9. 2006. godine, utvrđeno je da je Studio 99, čiji je vlasnik tužitelj oglašen odgovornim za kršenje odredaba člana jedan, točka 2. koje se odnose na pristojnost i uljudnost kodeksa za emitovanje RTV programa, te mu je naloženo plaćanje novčane kazne u iznosu od 2 000 maraka“. I to je sve. Tom dokumentu, jedinom koji nudi neoborive činjenice, sud u obrazloženju presude ne poklanja nikakvu pažnju, čak se u tom obrazloženju ne navodi zašto je tuženi ovo Rješenje dao sudu.

Iz obrazloženja presude se ne vidi da je tužitelj na Tv 99, mediju neuporedivo jačem od lista u kojem je tužitelj pisao, tuženog podvrgao medijskoj hajci, ne vidi se ni sadržina prekršenih odredbi člana 1. 2. Pristojnost i uljudnost Kodeksa za emitovanje RTV programa u kojim se pored ostalog kaže: “Ne smije se koristiti jezik kojim bi se moglo podsticati na izazivanje nasilja, nereda ili mržnje. Mora se izbjegavati bezrazložna upotreba jezika koji može izazivati uvredu”. Sudu je bilo nevažno što je tužitelj u medijskoj hajci na tuženog upotrijebio jezik “kojim bi se moglo podsticati na izazivanje mržnje” prema pripadniku manjine u gradu gdje živi 90% Bošnjaka.

Evo dio teksta kojim Regulatorna komisija obrazlaže zašto je ta emisija kažnjena: “Da se ne zaboravi: Marko Vešović iz Papa negdje u Crnoj Gori, nastupa na SDS-ovim mitinizima s početka 90-tih u Sarajevu, u Skenderiji, u domu Kulture na Grbavici, gdje drži vatrene govore na skupovima koji promovišu velikosrpstvo i sve ono što nam se dogodilo nakon 92. Da se ne zaboravi (emitovano više puta u razmacima tokom cijelog programa)”.

Pošto je ovaj džingl “emitovan više puta“, a emisija čiji je on dio takođe je ponovljena više puta, tuženi je imao zadovoljstvo sa Tv 99 čuti najmanje šest puta riječi: ”u Skenderiji, u domu Kulture na Grbavici, gdje drži vatrene govore na skupovima koji promovišu velikosrpstvo i sve ono što nam se dogodilo nakon 92. Da se ne zaboravi“. Šta je ovo ako nije medijska hajka?

Ako je na tim skupovima prije izbora “promovisano velikosrpstvo i sve ono što nam se dogodilo nakon 92“, zašto su Muslimani potom glasali za SDS i zašto ih je Izetbegović pozvao javno da glasaju za Koljevića i Plavšićku? Ili je laž tvrdnja da je na tim mitinzima “promovisano velikosrpstvo i sve ono što nam se desilo nakon 92”, ili je Izetbegović imao pamet upitniju od tužiteljeve, jer je iza izborne pobjede u skupštinu ušao zagrljen sa šefom stranke na čijim mintizima je promovisano velikosrpstvo, etničko čišćenje i genocid.

Međutim, u dane kad su Majke Srebrenice, Udruženje boraca Patriotska liga, Udruženje boraca Zelene beretke, Organizacija porodica šehida i poginulih boraca, Asocijacija za brigu o djeci poginulih boraca Fatma, Savez ratnih vojnih invalida BiH, Unija studenata univerziteta u Tuzli, Unija studenata iz Mostara, Unija studenata sarajevskog univerziteta, Udruženje studenata Federacije BiH, Naučno-nastavno vijeće Filozofskog fakulteta iz Tuzle, Helsinški odbor RS, Fond za humanitarno pravo iz Beograda, to jest Nataša Kandić, Savez logoraša RS, Savez studenata RS i akademik Esad Duraković, tražili da se Novak Kilibarda proglasi “personom non grata” u Sarajevu, tužitelj je potpisao u Oslobođenju objavljeno pismo podrške Kilibardi u kojem se pored ostalog kaže: »Zašto ne prihvatiti iskreno pokajanje jednog čovjeka koji je bio u zabludi”, i potom dodaje: ”Prihvatajući kajanje, mi moramo prestati da podsjećamo ljude na ono što su učinili“.

Tužitelj je na svoju Tv 99 pozvao fašistu koji se “u zabludi” borio za ujedinjenje srpskih zemalja, dušmanina Bošnjaka i rušitelja BiH, da prije svog konačnog odlaska u Crnu Goru na Tv 99 ispljuje tuženog koji je 25 dana bio vojnik Armije BiH, nosio pušku, spavao u zemunici i držao stražu, i u svojim ratnim napisima, objavljenim u tisku, branio Sarajevo, Bosnu i Bošnjake.

Tužitelj je pozvao zlikovca “u zabludi” da s Muhamedom Filipovićem na TV 99 raspali po tuženom, a dijelove onog što su njih dvojica te večeri kazali tužitelj je uključio u emisiju koju je Regulatorna komisija kaznila sa 2 000 maraka. Pošto je tuženi čuo šta na Tv 99 kažu o njemu, sjeo je i sročio tekst koji počinje rečenicom: “Sa televizije Adila Kulenovića, poznatog četničkog mitraljeskog gnijezda, opet je po meni, iz ‘sijača smrti’, dejstvovao Novak Koljibarda. Sreća je što je kao streljivo imao isključivo ćorke, inače bi mi bila dženaza”.

Dakle, kad brani zlikovca “u zabludi”, tužitelj traži da ga ne podsjećamo na ono što je u ratu činio i dobio orden. Sa druge strane, u obrazloženju Regulatorne komisije kaže se da onaj džingl “da se ne zaboravi”, ”emitovan je više puta u razmacima tokom cijelog programa”, a ta emisija je emitovana više puta na Adilovoj TV 99. Tužitelj je na Tv 99 do ludila uporno ponavljao “da se ne zaboravi” kako je tuženi nastupao na skupovima SDS, što je tačno, ali je laž da je na njima promovisano ”velikosrpstvo i sve ono što nam se dogodilo nakon 92”.

Recimo da je tačno što tužitelj kaže. Tuženi je za opsade Sarajeva pasao travu sa Bošnjcima i strancima dao bar 120 intervjua protiv etničkih čistača, koljača i silovatelja sa Pala, a u tisku dosad objavio najmanje 1 000 strana u odbranu BiH, Sarajeva i Bošnjaka, pa ipak tužitelj, koji zahtijeva da Kilibardi oprostimo ”zabludu”, na Tv 99 uporno ponavlja da se ne zaboravi da je tuženi, prije izbora, nastupao na SDS-ovim mitinizima s početka 90-tih “u Skenderiji, u domu Kulture na Grbavici, gdje drži vatrene govore na skupovima koji promovišu velikosrpstvo i sve ono što nam se dogodilo nakon 92”.

U peticiji upućenoj Branku Lukovcu, ministru inostranih poslova Crne Gore i Milu Đukanoviću, tužitelj je fašistu “u zabludi” predložio, ako Crna Gora izglasa samostalnost, za prvog crnogorskog ambasadora u BiH, a u Oslobođenju objavljenom pismu podrške Kilibardi poziva nas da zaboravimo njegove ruke koje okrvavio “u zabludi” i ne podsjećamo ga šta je radio u ratu u kojem ga je Dabić odikovao Njegoševim ordenom.

Ovo je tek jedna od stvari koje obrazlažu moj vrijednosni sud da je tužitelj “najveća budala koju je bošnjačka čuna načinjela u 20. stoljeću”. A pošto ne postoji blesimetar, kako se na sudu može utvrditi je li tužitelj najveća, ili jedna o najvećih budala koje je u 20. v. proizvela bošnjačka alatka za pravljenje djece?

To nije sve. Insistiranje da se ne pominje krv koju je Kilibarda prosuo “u zabludi” a da se ne zaboravi kako je tuženi, u vrijeme dok je vladao tužiteljev SK, nastupao na mitinzima SDS dokaz je tužiteljevog nemorala i objašnjava moj vrijednosni sud da od Adila “nema zornijeg oličenja intelektualne i moralne bijede koja je u današnjem Sarajevu uzjahala bijeloga konja”.

U obrazloženju kazne, Regulatorna komisija je navela i odlomak iz razgovora na Tv 99: KULENOVIĆ. Treba li pomoći Marku Vešoviću da iziđe iz stanja u kojem se nalazi ili ga treba shvatiti ozbiljno? … Muhamed Filipović: “Ja mislim da tu nema pomoći. Radi se o dubokim defektima, ljudskim moralnim, psihičkim…” KILIBARDA: On je uobrazio da će on jednim besprimjerno nekulturnim rječnikom, on upotrebljava vulgaritete. Znate, to možete čuti samo na nekoj pijaci, kada se posvađaju recimo šverceri konja. Vidite vi ovdje, neka se on upita čiji je on pisac, koja književnost njega priznaje? Znate đe je njegova tragika, ako ovo sluša neka sluša, znate gdje je njegova tragika, ima ovdje jedan sloj inteligencije koji mu pokazuje koliko je on promašena ličnost u bilo čemu, kome on pripada. Ono je doktoriro u vrijeme, u godinama kad ljudi završavaju svoj naučni rad. Đe su njegove knjige, ko je on, šta je on. Pravo da vam kažem, moram biti ponosan što u Crnoj Gori mi nemamo takvoga pljuvatora. Zaista nemamo».

Ovaj razgovor, u kojem su bošnjački akademik i crnogorski četnik ispljuvali tuženog, na Tv 99 ponovljen je nekoliko puta, a zatim je taj razgovor uključen u emisiju o tuženom koju je Regulatorna komisija kaznila. Dakle, tuženi je imao zadovoljstvo sa TV 99 čuti najmanje devet puta da mu nema pomoći kao osobi sa dubokim defektima, ljudskim, moralnim i psihičkim, i da se Kilibarda ponosi što Crna Gora, koja je izvršila agresiju na BiH, nema pljuvatora kao ja. Tekstovi tuženog o tužitelju, skupa sa tekstom Pohvala gluposti, objavljeni u sedmičnim novinama, mediju neuporedivo slabijem od Tv 99, bili su odgovor na medijsku hajku koju je tužitelj priredio tuženome.

Nakon okončane hajke na tuženog, tužitelj je 20. 9. 2006. novčano kažnjen od Regulatorne agencije, potom kažnjeni hajkač 12. 10. 2006. podnosi sudu dvije tužbe protiv tuženog u kojim sebe prikazuje kao nevinu žrtvu i traži odštetu 6000+ 6000 maraka, plus sudske troškove i kamate od dana podnošenja tužbe. Takav je tužiteljev moral. Sve je ovo predočeno sudu koji u obrazloženju presude nije uzeo u obzir niti jedan navod tuženog.

6. Sanja Vučijak pjesničke slike tumači proizvoljno. Na primjer. Iskaz da je tužitelj “u CK bio vrtlar, okopavao, đubrio i zalivao institucionaliziranu glupost, bosansku i jugoslovensku“ sadrži činjenice čija bi se ne/istinitost mogla na sudu utvrditi, ali na sudu nije dokazano da tužitelj nije radio u CK, ni da CK nije bio vrt za gajenje institucionalizovane gluposti, bosanskohercegovačke i jugoslovenske, ni da tužitelj tu glupost nije “okopavao, đubrio i zalivao“, pa na osnovu čega se u obrazloženju presude tvrdi da se tom slikom „tužitelj identificira kao osoba upitne pameti“? Ta slika je dio šire cjeline temeljne na igri riječima, koja je važno oruđe satire: tužitelj je juče kao baštovan njegovao institucionaliziranu glupost, ne svoju, a sad je svoju glupost pretvorio u instituciju.

Tužitelj je, na sudu, kaznu Regulatorne komisije objasnio riječima ”kadija te tuži, kadija te brani”. valjda je htio reći “kadija te tuži, kadija ti sudi” i promašio za dlaku, a i to kazuje štošta o njegovoj pameti, ali i o moralu, jer nema sumnje da su ga tužili gledaoci, a sudila mu Regulatorna. Tužitelj je čak predložio sudu da rješenje Regulatorne komisije podvrgne ekspertizi i utvrdi da li ima ličnog i redakcijskog stava u tekstu kojim je pomenuta komisija obrazložila kaznu. Pa mu ti piši pamet!

Stoga bi tuženi pitao: čije su, ako ne redakcijske, riječi: “Da se ne zaboravi: Marko Vešović iz Papa negdje u Crnoj Gori, nastupa na SDS-ovim mitinizima s početka 90-tih u Sarajevu, u Skenderiji, u domu Kulture na Grbavici, gdje drži vatrene govore na skupovima koji promovišu velikosrpstvo i sve ono što nam se dogodilo nakon 92”.I čija je, ako ne tužiteljeva, naredba da zaboravimo sve što je ratu radio zlikovac Kilibarda?

1. S. Za vrijeme procesa bilo je očito da Vučijakovoj idem na kurac, a zašto, ne znam. Je li Srpkinja? Ne znam. Ali joj čestitam što mi je ušla u sabrana djela.

ŠEKSPIR, LAZA KOSTIĆ  – RIČARD III.

Сад прође зима наше зловоље

…

Па кад не могу бити љубавник
У брбљању да дани прођу ме,
Е, принуђен сам бити зликовац,
Весеље света мрзит ништаво.

(Šekspir, Ričar III, prevod Laza Kostić)

Evo jedne zaista jedinstvene knjige. Zgužvanu i jedva uočljivu, kao i priličan broj takođe odbačenih, gotovo uništenih knjiga, među kojima je bilo i bibliofilsko izdanje Dekamerona, odmah iza zemljotresa 1969. godine, izvukao sam iz gomile papira predviđenog za otpad. Malo veća od dlana, otvorila se i pokazala mi svoj sadržaj. Nisam mogao da vjerujem, bilo je to kao poklon ljubitelju knjiga kome je nedjeljna razonoda tumaranje po tržnici u potrazi za starim knjigama. Šekspir, Ričard III, u prevodu Laze Kostića. Odnio sam je u knjigoveznicu Glasa, i dobio ovu meni tako dragu malu knjigu, dva velika pjesnika, pisca i prevodioca, Šekspir i Kostić. Porediti ih nećemo, ali silina njihovog talenta svakako je bila bliska, da hrabro ne kažem – podjednaka.

Ali, red je prvo da je opišem, pa ću potom nešto o obojici, a najviše, naravno, o sebi, jer to je smisao ovog teksta. Čak se neću propitivati ni koliko je Šekspir danas naš savremenik, kako nas je učio Jan Kot u svojoj izvarednoj knjizi Šekspir naš savremenik, baviću se sasvim prizemnim biografskim refleksijama iz vlastitog života. Dakle, opis knjige koja je unutar zelenih tvrdih korica kojima je zaogrnuta 1975. godine. Ima tvrdi predlist, potom slijedi naslovna, prva strana sa njenim opisom.

Виљем Шекспир

Ричард III.

         Трагедија у 5 чинова

С енглеског превео

         Др. Лаза Костић

У Мостару, 1904. ШТАМПАРСКО-УМЈЕТНИЧКИ ЗАВОД – ПАХЕРА И КИСИЋА.

Druga, unutrašnja stranica dodaje ovim informacijama i sljedeće:

„MALA BIBLIOTEKA“

UREDNIK : RISTO KISIĆ

VLASNIK : IZDAVAČKA KNJIŽARNICA PAHERA I KISIĆA

U svoje vrijeme, a to bješe upravo austrougarsko vrijeme, Mostar je bio značajnije kulturno žarište od Sarajeva. Imao je slavnog Aleksu Šantića, Svetozara Ćorovića i povremeno Jovana Dučića. Imao je Зору, časopis vrijedan pažnje. Mala biblioteka Pahera i Kisića bila je zaštitni znak mnogim vrijednim knjigama. Važno je ovdje istaći da su se te knjige čitale na cijelom našem srpsko-hrvatskom jezičkom prostoru. Ali, odlaskom i smrću svojih velikana, Mostar je u kraljevini Jugoslaviji potonuo u goru čamotinju od ostalih gradova, naročito Sarajeva i Banjaluke. Ujedinjenje nije donijelo poseban prosperitet Mostaru, ali ni drugim gradovima u Bosni i Hercegovini. Prije će biti da ih je ispraznilo, pošto su svi željni napredovanja i karijere, pohrlili u Beograd.

Trebaće da prođe dobrih šezdeset godina da se pojave knjige u ediciji Mala knjiga,  vrijednog Ice Mutevelića i njegove Prve književne komune. Tako je na najbolji način, uz časopis Most, obnovljena  izdavačka tradicije Mostara. O tome, naravno, treba poseban tekst, u kome će se dati pravo mjesto i pronaći prave riječi za sve ono što je Ico Mutevelić uradio za svoj grad. Mostar, grad sjajnih likovnih umjetnika, u Prvoj književnoj komuni dobio je ne samo izvrsne knjige, nego i grafički nenadmšna izdanja naših pjesnika i pripovjedača, Šantića, Andrića, Kulenovića, Maka Dizdara, Dževada Hoze i drugih. Baš kao što je u naslovnom objašnjenju prethodnog izdavača na koga se Ivo Mutevelić ugledao, njegova Komuna bila je štamparsko-umjetnički zavod. Danas, naravno, ništa slično ne postoji na ovom prostoru. Navikli da svijet počinje od nas, savremenika, lako uništavamo i negiramo prethodno, postajući ne veći nego objektivno manji od tog što nam je moglo biti osnov, temelj i odskočna daska priključenja toj nekoj Evropi.

Mene je, kao pisca, Prva književna komuna privukla kada je u njoj Bisera Alikadić objavila svoj provokativni, erotski roman Larva, a potom drugi roman o svojoj junakinji Evi, Krug. Ponudio sam Ici Muteveliću, preko Rade Prelevića rukopis svog romana Tijelo i ostalo, kojim sam, za sebe, oslobodio našu narodnu leksiku moralnih zabrana, odbacio tu potrebu da se jezik štroji i da pisci silne erotike, kao što su bili i Kočić i Ćopić, tu erotiku nisu mogli da iskažu do kraja punoćom narodnog jezika. Ali, knjiga nije imala vremena da živi svoj normalni život, politika je preuzimala glavnu riječ, a naš život postao je odvratno preživljavanje. Ipak, Larva, Krug  i  Tijelo i ostalo ni do danas, po onome što su uveli u naš romaneskni diskurs, nemaju u BiH neku značajniju konkurenciju. Valjda nema ko da to čita i konstatuje. Ili ima, ali mu se ne mile neki autori.

Šekspir i moj odnos prema njemu su jedna od priča koje su bile započele a da nisam znao ni ko je Šekspir ni zašto bih ga povezivao sa Ričardom III koji je za mene i moju generaciju bio sam film sa velikim ser Lorensom Olivijeom u ulozi kralja Ričarda. Njegova gluma, transformacija, ubjedljivost, tako su me, još tamo u Kostajnici, uhvatili, da sam kasnije, kad je tome došlo vrijeme, a to znači vrijeme lektire cjelokupnog Šekspira, želio da se bavim režijom i da ja postavim Ričarda III na sceni, recimo, društva Slobodan Princip Seljo. Naravno, to mi ne bi bilo dopušteno ni da sam zatražio, ali niko me nije mogao da spriječi da o tome maštam. Jednom prilikom pred kafanom Park u Sarajevu, govorio sam o Šekspiru, kako ga čitam sada integralno, kad je naišao Nenad Radanović i uključio se u razgovor na svoj posprdan način. Jedva sam i Hamleta pročitao, rekao je, ostalo mi nikada nije padalo na pamet. I tebi bi bilo bolje da se toga kaniš i da se baviš pravim piscima. Odjebi Šekspira, prihvati se savremenika. Znao sam da Nenad zbija šalu, ali i da u toj šali ima više istine nego šale. Njegove dotad objavljene priče, jednako za djecu i za odrasle, imale su oslonac u našim savremenim klasicima, Ćopiću i Andriću. Tek kada je, bar jednu deceniju kasnije, došao do Šulcovih priča, promijenio je svoj pristup ratnoj tematici iz svog banjalučkog djetinjstva. I to su mu najbolje priče.

Vraćam se knjizi koja mene vraća vremenu sarajevskom, ali i kasnije, banjalučkom. Laza Kostić je naš prvi šekspirolog, prevodilac i njegov promoter. Upravo će Šekspirovo djelo dati podstreka našem pjesniku da se ogleda i u dramskoj formi i da stvori Maksima Crnojevića. On je bio toliko fasciniran Šekspirom da je 1864. godine o tristotoj godišnjici Šekspirovog rođenja u Novom Sadu organizovao svečanost za koju je preveo dva čina upravo Ričarda III, koristeći po prvi put jampski stih, režirao i pokazao svojim sugrađanima. Bilo je to prvo uprizorenje jednog Šekspirovog teksta kod nas. Od tog će vremena proći upravo 40 godina do izlaska ovog teksta u zasebnoj knjizi u Maloj biblioteci u Mostaru. Nije  to jedini tekst koji je Laza Kostić objavio u Bosni i Hercegovini. On je 1894. godine objavio etnološki rad u Glasniku Zemaljskog muzeja, pod naslovom Narodno glumovanje. Da li je i Šekspir uticao na njegovu ljubav prema pozorištu, ne znam, ali uticaj velikog prethodnika više je nego vidljiv u njegovim dramama.

Vrijeme čini svoje, govorio je Zlatko Gorjan, jednom prilikom na književnoj večeri u banjalučkoj Vijećnici, original ne zastarjeva ali prevod treba mijenjati svakih pedeset godina. Zato nam i ovaj prevod djeluje, suprotno njegovoj originalnoj poeziji, pomalo zastarjelo, ali tačnost mu se ne može osporiti. Što se leksike tiče, na mnogim mjestima su bolja jezička rješenja nego u nama bližem prevodu Živojina Simića i Sime Pandurovića. Naravno, i od tog je prevoda već prošlo više od pedeset godina. Znam da je Luko Paljetak, pjesnik i pozorišni čovjek par excellence, preveo cjelokupnog Šekspira, ali osim soneta o kojima sam svojevremeno pisao, nijedan dramski tekst nisam čitao, tako da ne mogu uporediti. Ovdje govorim o ogromnoj jezičkoj  inventivnosti koja sve do Vinavera nije imala takmaca na našim prostorima. Trebalo bi načiniti rječnik s popisom riječi kojih nije bilo u srpskom jeziku prije Laze Kostića.

Laza Kostić ne bi ostao dosljedan i vjeran sebi da ne prilagođava Šekspirov stih domaćoj tradiciji, razmišljajući vjerovatno o njegovom lakšem prihvatanju, pa tako čuveno oplakivanje ledi Ane, prepjevava kao tužbalicu sestre Batrićeve. Evo, da uživate u ovom zaista izvanrednom prevodu našeg velikog pjesnika.

Ана

Спуст`е доле, спуст`е доле
товар часни,
Ако покров част још може
заклонити,
Да ожалим по начину,
тужној мени,
Прерани пад Ленкестера
предоброга! –
Грдна слико уштапљена
краља светог!
Блед пепелу дома моћна
Ленкестрова!
Допусти ми да призовем
дух твој сада,
Нека чује јаде горке
куку Ане!
Жене сина твог Едварда
убијеног,
Ког прободе иста рука,
рука клета,
Што удари ране ове,
ране моје,
Ох, прозоре, куд пролети
жиће твоје! –
Залуд сузе лију очи
несведене, –
Гром у руку, што отвори
јаме ове!
Гром у срце, што имаде
срца за то!
Крв проклета, што исцеди
крвцу ову!
Још страшнији удес стиго
тог јадника,
Који нас је ојадио
смрћу твојом,
Нег` што желим змијам, жабам,
пауцима
Ил` пузавој присојкињи
отровници!
Им`о л` чеда, и то било
недоношче,
Страхотиња на све пао
пре времена!
Е да Бог да, поглед његов
гадан, страшан,
Устравио око мајке,
што с` у њ узда;
Наследио сву злу срећу
свог бабајка!
Им`о л` љубу; е да Бог да
она млада
Црње јаде набрајала
за њим тада,
Нег` што ја за младим војном
и за тобом!
Сад пођите мирном гробљу
с том светињом,
Што узесмо из Павловке
за свет укоп,
Па кад год се уморите
од терета,
Стан`те да се ја над краљем
сва изјадам.

Imaginarni prijatelj/26

Je li Homer Simpson glasao za Donalda Trumpa? Ne pitam zato što je Homer glup. Krivo je misliti da su glupi skrivili diktatore ili da se zbog ljudske gluposti u vođe pretvaraju oni koji vjeruju da se mržnjom uspostavlja red u društvu ili da će se mržnjom gospodarstvo učiniti efikasnijim. Nešto bi drugo Homera Simpsona moglo preporučiti za Trumpova glasača, nešto što je ovaj vrlo dobro prepoznao, pa skoro da se Homeru i obratio, kada je u svom inauguracijskom govoru progovorio o ljudima iz predgrađa, o autsajderima ili o lumpenproletarijatu, kako se taj soj i sloj ljudi imenovao u vrijeme kada je Adolf Hitler – istina tijesno – u zimu 1933. pobijedio na izborima.

Homer je dijete iz disfunkcionalne obitelji, od koje bježi još kao dječak. Neredovno se ili nikako školuje, lišen socijalnih i intelektualnih talenata ima samo jednu, ali vrlo značajnu ljudsku kvalitetu: silna je dobričina. To amortizira njegovu glupost, čini ga dragim i simpatičnim, kod bližnjih i prijatelja budi specifičnu vrstu sažaljenja, a kod nadređenih na poslu budi osjećaj vlastite važnosti. Homer Simpson savršen je zupčanik u mehanizmu svakoga uređenog društva, onoga liberalno-demokratskog, u kojemu je Homer živio i u kojemu je postao slavan, ili onoga postdemokratskog i postčinjeničnog, koje je nastupilo s Donaldom Trumpom. Takvim ga, opet da naglasimo, ne čini njegova glupost. Mnogo je važnije to što je Homer Simpson dobričina. Tek u kombinaciji s glupošću to ga čini junakom naših dana.

On radi u atomskoj centrali. Ali nitko, zapravo, ne zna što Homer tamo radi. Osim što drijema na poslu, ide na gablec i s vremena na vrijeme izazove omanji nuklearni incident. Znana je epizoda u kojoj se poigrava komadom radioaktivnog uranijuma. Ta stvar zrači s ekrana, ždere živu tvar kao što ju je žderao Černobil – i kao što će ju žderati sljedećih tisućinjak godina, ali imaginarni junaci, pogotovu u crtanim filmovima, imaju tu moć autoregeneracije i preporoda već u sljedećoj epizodi da će Homer Simpson lako preživjeti susret s radioaktivnim uranijumom. Kao što će preživjeti i sve drugo: liberalni kapitalizam, eru rialiti programa, američki san, teror političke korektnosti, Billa Clintona i njegove seksualne avanture, Georgea W. Busha i njegove ratove… Samo junaci crtanih filmova u stanju su da prelaze iz jedne epohe u drugu, da istovremeno žive u prošlosti i u budućnosti, da istovremeno budu svoji preci i potomci. Junaci crtanih filmova neranjivi su i uglavnom besmrtni. Po tome su slični onome famoznom malom čovjeku, prosječnom građaninu koji nikada ni za što nije kriv i uvijek ga se, na kraju svake etape u izvjesnom i već drugotrajnom propadanju čovječanstva, proglašava za žrtvu povijesti. Homer Simson je metafora te žrtve. Naš čovjek, premda Amerikanac.

I onda, je li on glasao za Donalda Trumpa? Što vam se čini? Marge sigurno nije glasala za Trumpa. Ipak je ona studirala novinarstvo i jednom davno je bila društveno angažirana. Ned Flanders pogotovu nije glasao za Trumpa. Njegova bogobojaznost je u nesporazumu sa svim što taj čovjek predstavlja. Ali Homer? On je, ipak, to potajice učinio. I naravno da nikome nije priznao.

Važno je, međutim, imati na umu to da je Homer Simpson, vjerojatno, upravo tako postupio. Dobričine iz predgrađa, ljudi velikih srca i male pameti, čija se lica vihore na vjetru kao zastave, anonimni su pokrovitelji cjelokupne demokratske povijesti čovječanstva. I glavni uzročnici njezina diskontinuiteta.

“Ovako, blagoš, ti reci Mejremi, kaže Avdo, dok meće ćahije u kesu, ovako joj reci. Selam ti je Avdo i ovo ti je poručio: ako ne pojedeš ove tri ćahije pred ovim detetom, nemo’ više naoči da mi se pomoliš. Čul me. Tako ti njoj reci”.

Kad sednemo pod bor i kad se isplače (ona plače bez glasa i, dok plače, okrene glavu na desnu stranu, gleda u Svojbor i ćuberak šume na njegovom vrhu), ja izvadim ćahije iz kese, spustim ih u njeno krilo i kažem joj ono što mi je Avdo kazao.

Majka se blago nasmije. “A kako je Avdo?”, pita. “Šta čini?” Kažem da je dobro, da je nabavio novog šatka, da je tog šatka vodio na virove ispod čifutske ćuprije, da se bio prehladio i da mu se grba bila malo zapalila. Sad je dobro, Hako mu je na mešeku a on na furuni.

I kažem joj, jedi, mama, te ćahije, Avdo će se naljutiti.

Ona podiže ćahiju, polovi je. Jednu polovinu vraća u krilo, a drugu, kao da je bište, razgrće i čupka prstima.

Ćahija se ohladila i lako se troši.

Bijele trohe, slično pahuljama, hvataju se po maminom modrom, prtenom mantilu i tek ih se nekoliko spustilo u krilo.

Imaginarni prijatelj/25

Dječak se zvao Željko. Bilo mu je pet ili šest godina, živio je negdje u gori, pri partizanskoj intendanturi. U to vrijeme riječ gora nije mi značila planinu. Bila je to bjelogorična, najbolje hrastova šuma, na proljeće, u ljeto i s jeseni. Ali nikako u zimu. Zimi nije bilo gora.

Sjećam se i toga da se u romanu ništa važno nije događalo. Kuriri su dolazili i odlazili, partizani su živjeli nekim svojim gorskim životom, a Željko je sebe zamišljao kao jednog od njih. Sam se sa sobom igrao rata.

I onda se usred neprijateljskog napada – jesu li to bili Nijemci, ustaše, četnici? – našao dublje u šumi, tamo gdje ga nitko nije mogao naći. Naokolo je pucalo, naglavce se izokretao svijet, i činilo se da više nikad neće biti onakav kakav je bio prije nego što je zapucalo. A Željko se, sav ustreptao, našao oči u oči s Pirgom. Naravno da mi to tada nije izgledalo tako, ali bih danas rekao da se susreo s vlastitom – metaforom. Bilo je, naime, tako strašno da se njegova protuslika odvojila od njega, da se, lice pred licem, našao pred samim sobom. U nekoj vjerničkoj redakturi romana Anđelke Martić Pirgo bi mogao biti sam dragi Bog.

Kao što je svaka gora bila bjelogorična, tako je od tada svako lane bilo pirgavo. Naprosto, kao što zebra ima pruge, tako je i lane moralo imati pjege. Tako će dugo ostati.

Prijateljstvo između Željka i Pirga bilo je neobično, kao što je neobično svako prijateljstvo između čovjeka i životinje. Dječak je u odnosu na lane bio hrabar, pametan i razuman. Otprilike onako i onoliko koliko su odrasli bili hrabri, pametni i razumni u odnosu na dječaka. Željko se s Pirgom mogao igrati odraslosti. I to je čitatelju bilo zamamno, vuklo ga je na čitanje.

Lane nije bilo antropomorfno, Anđelka Martić nije mu pridala ljudske osobine, niti je zalazila u njegovu svijest. Jedino što u njemu nije bilo kao u živoga košutina mladunca bilo je to što se ponašalo kao domaća životinja, pa se sprijateljilo s dječakom. To je prijateljstvo bilo razmjena dviju nemuštih i nemoćnih samoća. Međusobno su se artikulirali u svijetu kojem, zapravo, nisu pripadali.

Ono što mi je smetalo u čitanju bilo je to što je priča bila ispričana iz naknadne perspektive. Naime, to odrasli Željko pripovijeda kako se sprijateljio s Pirgom. Na početku priče on, dakle, zna kako će se priča završiti. Danas mi je, odraslom čitatelju, to vrlo običan, često upotrebljavan, u biti neutralan ugao pripovijedanja. Kao dječaku – a roman sam čitao kada sam bio samo dvije-tri godine stariji od Željka iz priče, pa neka mi budu oproštene sve pogreške u sjećanju – bilo mi je nepodnošljivo to što priču priča netko tko zna njezin kraj. To mi je izgledalo kao prevara. Ali ne tolika da bih odustao od “Pirga”.

Sjetio sam se tog laneta, i romana Anđelke Martić, objavljenog davne 1953, kada sam, krajem 2016, negdje na internetu naišao na vijest da su mještani dobrovoljno okrečili Dječji vrtić “Pirgo”. Iznenadio sam se i obradovao pomislivši da negdje u Hrvatskoj i dalje postoji obdanište koje nosi ime po lijepom, iako odavno dekanoniziranom i odbačenom romanu Anđelke Martić. Onda sam u vijesti pročitao da se radi o vrtiću za romsku djecu.

Ne može biti ničega tačnijeg, niti može biti ičega uzbudljivijeg, kao kad piše pisac o piscu, a između njih vibrira potpuno unutarnje prepoznavanje. O Anastaziji Šubić, astralnoj pojavi sarajevske književnosti, piše Semezdin Mehmedinović u času njezine smrti, godine 1991, i taj zapis spada među najljepše naše književne stranice.  (I. Lovrenović)

Umrla Anastazija Šubić; saznajem to od mladog pisca koji mi, zadihan, kaže: Zaradio sam petsto dinara. Nosio je kovčeg sa mrtvom Anastazijom. Njena je glava bila pored mog ramena, ali ja nisam imao nikakav odnos prema tome; nosio sam teret, kaže.

Da li je surovo ovo što govori mladić? Nije, jer ju nije poznavao, nije čitao njene tekstove ni knjige. Nosio je kovčeg sa tijelom stranca. Ali je apsurdan svijet u kom veliki pisac završi kao anonimni teret, težak petsto dinara. Ni Bela se ne bi ljutila zbog ovog komentara, on je došao kao posljedica suro­vim uzrocima koji su učinili da veliki pisac proživi život u izola­ciji: njeni su rukopisi nepravedno zatureni u redakcijama i uredničkim kancelarijama. Napokon, Belu bi, mislim, rasrdilo snishodljivo strahopoštovanje. Poštovanje: da, to je u redu.

Poliglot, erudit, vrhunski stilist, u ono vrijeme, dok je još silazila sa Višnjika u grad, pa, znalo se desiti da uđe u foaje Narodnog pozorišta i malo žučnije porazgovara sa nekim ug­lednim kulturnim djelatnikom, služeći se u tom razgovoru i svojim kišobranom. Jer je imala mlado, divlje srce izrazito ne­trpeljivo prema svakom obliku površnosti i primitivizma. Koje imao otpor prema ovakvoj ženi? Oni koji su u književnosti vidjeli samo sredstvo za ostvarenje svojih sitnih komformističkih ciljeva. Komfor?, to Anastaziju nije zanimalo, niti se na ove sitne šićardžije znala okomiti zbog toga; ne, sva njena lutanja su dolazila otuda što su ovi majmuni razbijali prirodne meha­nizme u okviru tzv. književnog života, uglavnom, ulagujući se dnevnoj politici. Jer da ti mehanizmi postoje, onda bi prevodi­telji prevodili, a neki normalni kulturni model omogućio bi štampanje tih prevoda, distribuciju.

Anastazija je – možda s pravom – bila u potrazi za svojim čitateljima, uvjerena da ih ovdje ni nema. Oni su drugdje, u nekom drugom jeziku. Na to inozemstvo je ona mislila pišući u kratkoj autobiografskoj bilješci o profesionalnim nevoljama pi­sca čiji film Judejski rat biva i nagrađen u Beogradu, i stimuliran i preveden na engleski u Sarajevu, a onda zaključan u nekoj od ladica Sutjeska filma, čija radio-drama John and Mary baca Nikoziju u delirij a Tanjug o tome ni riječi, čija je esejistika o Shakespeareovom djelu mogla zemlji donijeti devize, a, govo­reno en passant, nije distribuirana dalje od sarajevske Malte. Možda je to utjeha? Možda se time branila od onih što su joj vraćali njene rukopise, neštampane?

Kad samo pomislim koliko se smeća od knjiga štampalo u Bosni: a njen scenario za tv-film Iscjeljenje, u kome se kao lik pojavljuje Josip Broz, vraćen je sa tako skarednim obrazloženjem, da je Anastazija u tekstu svog odgovora načinila jednu mirnu analizu citirajući ono što je u obrazloženju pisalo; a pisalo je, između ostalog, da je autor stavio svoj jezik u usta druga Tita. Jasno, ni taj tekst nije štampan, da se ne bi vidjelo kako su nam cenzori polupismeni svijet.

Ništa nas zapravo ne određuje koliko geografija; šta ako je mjesto našeg života u sukobu s našom prirodom? Njena apartnost, aristokratska mušičavost, njena oholost je, takoreći, ideološki bila u sukobu sa macho-partizanskom sredinom u kojoj je svaki pastir s jednom ruralnom poemom dospijevao u esta­blishment. Ona je za njih bila žena. Drugdje, još za života Anastazija Šubić bi, zacijelo, bila šekspirolog od ugleda. Nije slučajno (niti je išta slučajno) što u briljantnom eseju Credo, iz knjige Sa Shakespeareom, priča o vječnom Židu, o onom čiji se život pretvorio u strasni san o smrti, završava smrću; u Ahasvera puca neki mladi crvenoarmejac. Komunizam fakat pouzda­no raspolaže smrću; komunizam kao posljedica one hereze u kršćanstvu, jednom utvrđene maksimom: Molitva je utabani put do Istine; tako je istina mogla biti dostupna i smrtnicima; Staljinu, recimo, koji je strahom od smrti upravljao temeljitije od samog Boga.

Ljubitelj očitog, Anastazija je bila pasionirani lovac na gre­ške. Jednom je u kancelariji Udruženja književnika prekoravala mladog romansijera zato što ovaj rečenicu započinje sa Baci­mo, na trenutak, oko… Kako se to baca oko? i još: na trenutak? pitala je. Jednako tako je lovila i vlastite greške: a u čemu je griješila? Na televiziji je gledala nekog pjesnika prilikom do­djeljivanja ugledne nagrade, zatim mu je čitala stihove i – odmah, iste večeri napisala knjigu pjesama. Djevojčica koja je mislila da se status po zasluzi stiče vrijednošću vlastitog djela; a ne doživotnom snishodljivošću, ulagivanjem, podilaženjem prinčevima, na šta ona nikada ne bi ni pristala.

Djevojčica; ali ona djevojčica koja je otkrila daje i Shakespeare, razumije se, griješio: jer kako je moguće da u tradiciji evropskih dinastija nakon smrti kralja prijestol naslijedi njegov brat, ako umrli otac ima već uveliko punoljetnog sina, Hamleta. I još dodaje: Shakespeare, on je genijalan i u svojim greškama.

Nakon čitanja nekih knjiga, ona bi uvlačila papir u mašinu i – nastavljala ih. Napisala je nastavak na Nepodnošljivu lakoću postojanja Milana Kundere; i druge. Sasvim je podražavala stil pisca, čije djelo produžava samo stoga jer u njemu nedostaje ono što bi, po njenom osjećanju, moralo biti prisutno. Istjerati stvar do kraja; i u najobičnijem razgovoru. Jednom sam joj, rezignirano, rekao da se osjećam tako da bih se rado mijenjao s bilo kojim prolaznikom; ili nešto slično. Pa, dobro – rekla je, ne bez ironije – ako je tako, hajde da nađemo dva revolvera i da pred Skupštinom, na jen-dva-tri: sad, pucamo jedno u dru­go.

Onaj koji jasno misli, i njegov govor je razumljiv; onaj koji ima nešto saopćiti svijetu, on to oblikuje jednostavnim, razum­ljivim jezikom; i to je pretpostavka književnosti – govorila je. Možda će proći dosta vremena, prije nego budući klinci, manje surevnjivi, sakupe i objave djela Anastazije Šubić. Priželjkujem da bude štampana u kožnom povezu, sa zlatotiskom. Biće tamo i neka njena fotografija iz mladih dana, kakve je i sama birala za omotnice svojih štampanih knjiga. To: da je bila lijepa i umna žena, već je dovoljno za jednu solidnu tragediju.

Bela je vjerovala da pisca određuje i njegova fizionomija; da se u rukopisu razaznaje njegov stas, crte lica. Jednom je na televiziji vidjela Borislava Pekića, i strašno ju je dojmio; on je kao neka biljka, rekla je, i tražila da joj nabavim njegovu knji­gu: ako može Zlatno runo. Toga je puno, Anastazija, tek što pročitaš jedan tom, iz štampe izađe drugi, a malo nam je života ostalo da bi ga potrošili na jednog pisca – rekao sam, u šali, neoprezno, zaboravljajući da te riječi upućujem starici. I ona se zamislila. A onda rekla: Ne bojim se smrti, strah me je zamira­nja; jedino što ću tražiti: da me bar četiri dana ne ukopavaju kad umrem: užasava me pomisao da bih se mogla u grobu probuditi.

Ali, da ne budem pogrešno shvaćen: nije Anastazija Šubić mistificirala bijeli svijet u koji je gledala preko sarajevske Mal­te; gledala je u svijet u kom je književnost vrednovana; nije to otpor prema sredini u kojoj živi (koju je duhovno, itekako, nadrastala) i s njom dijeli zajednički jezik, već želja za razu­mijevanjem i ozbiljnim kritičkim sudom; a tim razumijevanjem bi se umanjile nevolje pisca kojem je književnost – život. Um­na, kakva jeste, bila je ona načisto s tim da na zemlji ne postoji nijedan narod koji ne bi jednog Isusa razapeo.

(1991)

(Sarajevo blues, Zagreb 1995, Sarajevo 2004)

(Odgovor u anketi podgoričke Pobjede)

Bilo je vremenā u kojima je nad crnogorsku kulturu, pismenost, nad crnogorsku svakodnevnicu, Njegoš bio nadvijen kao idol, uz latentnu opasnost da ona postane kultura jedne knjige. Tada je za tu kulturu jedan od najprečih zadataka bio – emancipacija od tako upotrebljavanoga Njegoša. Moderna Crna Gora, i sama historijski i politički emancipirana, taj zadatak u njegovim najvažnijim elementima uspješno obavlja, zahvaljujući najprije generaciji modernih, svijetu otvorenih, oslobođenih pisaca i intelektualaca.

Trenutno smo, međutim, svjedoci jedne drukčije upotrebe Njegoša – njegove ideološke demonizacije, koja ne vodi računa ni o kulturi, ni o književnosti, ni o duhovnosti uopće, a najmanje o Njegošu – pjesniku. Pa, rekao bih, ni o Crnoj Gori, za koju se književnik Milorad Popović s pravom i s pokrićem znalca i pregaoca pita: „može li Crne Gore biti bez Njegoša“.

Nije ovaj  vid demonizacije Njegoša nov, takvih je glasova bilo i prije, samo su se sada javili na političkoj sceni, u obliku radikalno zaoštrenih sudova, koji su do paroksizma dovedeni u zahtjevu da „Bošnjaci trebaju tužiti Crnu Goru zbog izučavanja i čitanja Njegoševog Gorskog vijenca u obrazovnim institucijama. Razlog je taj što Gorski vijenac potiče čitatelje na činjenje genocida.“ (Mustafa Cerić, predsjednik Svjetskog bošnjačkog kongresa.) „Zbogom, draga pameti!“ – stara je bosanska izreka.

Njegoš i Crna Gora? Njegoš je prinos male Crne Gore svjetskoj „banci“ duha i poezije; po njemu Crna Gora nije mala, nije „slamka među vihorove“. Nitko sam sebe  tako ne opovrgava, kao što Njegoš – primjerom vlastite veličine – opovrgava svoje stihove: „Iz grmena velikoga lafu izać trudno nije, / u velikim narodima geniju se gn’jezdo vije.“

Pjesnička i duhovna veličina Njegoševa genija nije iscrpiva; ona je u isti mah i zagonetna, i svaki put novim uvidima otvorena. Možda stoga u žestokim vandalskim nastupima ima i nečega potencijalno dobrog; oni možda mogu izazvati i pospješiti književne i historijske interpretacije, jednako udaljene i od tradicionalističke idolatrije, i od ideološke redukcije i difamacije; takve interpretacije u kojima će na novi način biti osvjetljavana i afirmirana ta nesvodivost i otvorenost Njegoševoga pjesničkog djela i uma.

Pobjeda, Podgorica, 20. 2. 2017.

izvijaju se i vise golim grlom
licem plitko prema noći

okupator misli da je vješanje
niža recimo zečja smrt

inače bi bilo jednostavnije
s giljotinom na kovanice

vise s balkona i u rukama
drže prazne grude zraka

tanko vlakno lipnja veže
dah za dah za dachau

kao muhe na masakru
kompletira se crna snimka

tužan srednji menadžment
odjednom prekida vješanje

iz tehničkih razloga naime
nema više špage

samo banalnost dobra
banalnost banalnosti

hannah arendt
hannah montana

palačinke od jaja carskog pingvina

_______________Tulle, 1944.

U prozirnoj fascikli iz jedine uredne ladice tri su pisma, dvije dopisnice i razglednica, pisani rukom Franje Rejca i slani iz Drvenika u Sarajevo. Obraćao se kćeri, u svoje ime, ali i u ime naše male zajednice, pošto je uvijek bio više pri peru njego njezina majka, a moja Nona, Olga Rejc. Vjerojatno se radilo i o tome da je s Javorkom bio bliži i prisniji, pa su se i ceremonijali pisama, uključujući i način obraćanja ali i sentimente koji se u pismima ne mogu izbjeći, između njih dvoje lakše prenosili i podnosili.

Najstarija je razglednica s datacijom: “Drvenik 8.5.67.”

Crno-bijela fotografija Dubrovnika – a ne Drvenika – s hotelom Excelsior u prvom planu, i vizurom Grada u dubini slike. Na lijevoj strani, samo što ne isplovi iz prizora, barka na jedra. Ispred Excelsiora kaići na vesla, sedam ih je, osam, a na obali ljudi, ushodali su se naokolo, kao da se nešto zbiva. Kasna su proljetna ili jesenja doba, nema kupača.

Na poleđini, iznad prostora za pisanje: “Crno-bela fotografija i izrada ‘Zadružne knjige’ – Beograd. Snimio: M. Mrđanov”

U Gornjoj Vali u to vrijeme nije bilo kioska ni pošte. Možda ni u Donjoj Vali kiosk nije radio, tek Nono je zbog nečega slao dubrovačku razglednicu. On to ne bi učinio bez jakog razloga, nije bio od onih ljudi kojima je svejedno na čemu, kako i odakle pišu. U svemu je morao postojati red i smisao, kao da ni dopisnice nisu samo dopisnice, niti služe samo onima kojima se šalju, nego bi u nekom budućem vremenu trebale poslužiti u neke druge svrhe, za arhiviranje, dokumentiranje i utvrđivanje činjenica o vremenu i o epohi. Franjo Rejc bio je afektivni dokumentarist, sakupljač i arhivar, iako, zapravo, ništa nije sakupljao. Čak nije ni čuvao dokumente koje bi usput stvarao. Ali i o tome bi tek moglo biti riječi.

Draga djeco,

Ekspr. pismo od 8.5. sada primili, odmah odgovaramo. Miljenko je 3.5. dobio drugu vakcinu, na 5.5. bili smo svi u Dubrovniku i malome kupili cipele kao i ponijeli Brankin dar. Osim toga Dragan i Viola su mu donijeli 2 para odjeće. Ovdje su bili Zeničani na 6. i 7., mi smo na 6. otišli u Gradac, a 7.5. osim Zeničana došli su nam iz Gradca njih šestero. Vrijeme je odlično i lijepo provodimo boravak.

tata

Ispod, dodatak drugim pisalom i rukopisom:

Sve je uredu, voli Te Mama.

Razglednica je adresirana na Jergović-Rejc Javorku, JNA 22/IV, Sarajevo.

Pisana nalivperom, tako da se tinta ponegdje razlila, sitnim, lijepim i skladnim rukopisom, nad koji se nadnosim već četrdesetak godina, divim mu se i zavidim pisaču. Ljepota tog rukopisa nije bila u preciznom pisanju slova, niti u starinskom slijedu tankih i debelih crta – niti su mu slova bila kao u kaligrafskim albumima, upravo suprotno od toga, niti je pisao onako kako su ga učili u školi- ljepota rukopisa Franje Rejca u gustoći je njegovih redova i u vrlo specifičnoj urednosti: iako mu slova nisu bila kao iz slovara, onako kriva i njegova vazda su bila ista. Ponavljao ih je na isti način, kao da ispisuje logo Coca-cole, što ih, na kraju, i čini tako čitljivim, čak i kada se tinta razlijeva po dopisnici.

Ne obraća se kćeri, nego govori- Draga djeco. Tada i nikad više, niti u jednoj drugoj sačuvanoj poruci. Drugo dijete, uz moju majku, za njega je tog svibnja 1967. bio moj otac. Iako je već bilo jasno, a na neki način i izrečeno, da oni više nisu skupa, da od njihova braka neće biti ništa.

Sam sadržaj poruke, iz dana u dan, skoro iz sata u sat, što rade, gdje idu, s kim se viđaju, cipele za malog i vakcine, sve to pripada njegovoj maniri. Savršenom knjigovodstvu života, što ga je Franjo Rejc vodio, a od čega su ostali samo tragovi. Ta strast za pobrajanjem i bilježenjem je nešto što sam, možda, od njega naslijedio. Ili, vjerojatnije: u njega sam se ugledao, preturajući, još kao mali dječak, po one tri njegove ladice u starome ormaru sobe u kojoj je umirao, koje su, kao i ormar, bile u toj sobi i u stanu na Sepetarevcu, sve do rata.

Ali u toj je knjigovodstvenoj preciznosti i još nešto. Možda strepnja, nelagoda i uznemirenost pred neobičnim okolnostima, koje su i meni do danas ostale neobične, a upisane su u moju narav, zbog njih, možda, i radim ovo što radim. Naime, tog mi je osmog svibnja jedva jedanaest mjeseci. Umjesto da sam s majkom i ocem, ja sam s djedom i bakom, tristotinjak kilometara od njih. Djed je astmatičar, na moru smo zbog njegove bolesti. Zapravo, njih dvoje su, Nona i Nono, na moru zbog njegove bolesti, a zbog čega sam ja s njima? Vjerojatno zato što nemam s kim biti.

U to vrijeme, u proljeće 1967, majka je demonstrativno poderala index medicinskog fakulteta – čije sam korice našao u nekoj kutiji, među gomilama stvari, ali sam ih odmah bacio u smeće – optužujući, naizmjence, mog oca, ali i svoju majku, da su je potjerali od studija koji je, navodno, bio njen životni izbor, i optuživat će ih u razgovorima, sjećanjima, lamentacijama nad sobom, dok god bude živa, i vratila se studiju ekonomije. Nije bila zaposlena, nije ni honorarno radila, odselila se od mog oca i živjela u našem starom stanu u Ulici JNA 22/IV. Zašto me nije mogla imati uza se, to nikada, zapravo, nisam saznao. Zato što je morala učiti za fakultet? Nisam se o tome ni raspitivao, valjda i zato što sam činjenicu odrastanja uz Nonu i Noneta doživljavao, i još uvijek doživljavam, kao najvažniju formativnu okolnost djetinjstva i života. Kakav bih bio, što bih danas bio, i da li bi me uopće i bilo da su se Nona i Nono uzinatili, da su procijenili da je za dijete važno da odrasta uz majku, ili čak uz oba roditelja? Ne znam, ne mogu zamisliti, to je za mene nevjerojatnije i više me plaši od zamišljanja svijeta u kojem je Adolf Hitler pobijedio u Drugome svjetskom ratu. Golem je, a možda i neobjašnjiv, moj strah da će vrijeme poteći unatrag, da ću opet imati devet mjeseci i da ću se umjesto s njima zateći s njom, posve sam, u stanu na četvrtom, a ustvari petom, katu zgrade gospođe Heim. Mrzim li je, mrtvu? Ne, ali se plašim toga da se mali i nezaštićen nađem opet s njom. Braneći sebe od stvarnih i fantomskih ugroza, moja majka je bila spremna da me uništi. A otac? Otac me je samo uvjetno imao.

Svake je godine Franjo Rejc kupovao novi stolni kalendar. Ne znam postoje li još uvijek takvi kalendari: metalno ili plastično, položeno postolje, na koje su u dvije polukružne opruge umetnuti listovi kalendara, a u koje se, kao u rokovnik mogu unositi bilješke. Listovi su otisnuti samo s jedne strane, tako da se na praznoj pozadini također može pisati.

Na takvom bi kalendaru Nono vodio svoj vrlo precizan godišnji dnevnik. Zapisivao bi dolaske i odlaske gostiju, izmjenu plinske boce, promjene vremena, odlaske liječniku, manje i veće kupovine, događaje u selu… A kada bi godina završila umjesto da sačuva lanjski dnevnik, da ga negdje spremi i arhivira, on bi ga jednostavno bacao.

(Izuzetak je kalendar za 1972, godinu u kojoj je Nono umro. Otišao je u listopadu, u rujnu te godine ostao je u Sarajevu na liječenju, a Nona i ja smo se vratili u Drvenik, jer sam kretao u školu, ali je od siječnja do kraja kolovoza uredno vodio svoj drveničko-sarajevski dnevnik. Sačuvala ga je Nona, a ja sam ga još 1996. odnio sa sobom u Zagreb, kao memorabiliju, ali i kao mogući materijal za priču…)

Među pismima iz prozirne fascikle nalazim iskinute stranice kalendara za 1969, od nedjelje 22. juna, do subote 23. augusta. Nikad ih ranije, kao ni sva ova pisma i dopisnice, nisam imao u rukama, niti sam znao da postoje.

Riječ je o dnevniku naše selidbe iz zgrade gospođe Heim na Sepeterevac.

Prepisujem onako kako tu stoji:

Crvenom kemijskom olovkom upisana je zvjezdica na subotu 5. juna, a onda na stražnjoj strani lista piše:

“U Drveniku Biščević u prisustvu mene, Javorke, none, Dragana izjavio da ćemo na 15. jula u Sarajevu dobiti ključeve stana u Ulici Miladina Radojevića.”

Sljedeći zapis započinje u nedjelju, 6. jula, pisan grafitnom olovkom, pa se nakon prve rečenice ispisane na bijelom polju datuma preko zvjezdice opet nastavlja na pozadini lista:

“U sumrak Dragan nas dovezao (nono, nona, Javorka i Miljenko) iz Drvenika u Sarajevo. Oko 7h Dragan produžio u Zenicu (tu je zvjezdica, op. M.J.). Oko 16h došao Biščević bez da znamo zašto; spominjao da ide komšijama, međutim to je bila isprazna izjava, jer smo na 8.7., oko 22h ja, Javorka i komšinica neposrednim razgovorom to utvrdili.

Ispod, ponovo crvenom kemijskom, na 7. jula, koji je neradni, praznični dan (Dan borca), kratka bilješka:

“Biščević ponovo tvrdi (vidi 5.7.) kao 5.7.”

Ispod, olovkom, na 8. jula, započinje novi zapis:

Oko 13h Dragan stigao, a oko 17h vratio se u Zenicu. Pregledali novi stan na Mejtašu. (pa dvije zvjezdice crvenom kemijskom i nastavak na stražnjoj strani lista:)

“Vlasnik novog stana objavio preda mnom, Javorkom i Draganom da još nije dobio novac od Energoinvesta (Univerzal Promet- posrednika), a da je u Bgd. kaparisao 1. stan, a kapara mu je propala i da je nakon toga našao drugi stan. Dalje izjavio je da u trećoj sobi stanuje njegov zet Hauptman Franjo, kome je obećao besplatno stanovanje do 31.10.1969. (?)”

Slijedi zapis od utorka, 15. jula, olovkom:

“U sudu doznao da se srijedom daju pravni savjeti. (zvjezdica, pa nastavak na stražnjoj strani) Kancelarija u Univerzal Promet: ja, Obrad Trklja, službenik, šef komisije. Biščević i pravnik i usmena objašnjavanja između mene i pobrojanih. Pravnik između ostalog spomenuo da sam na šverc sagradio treću sobu. Univerzal Promet od 9h do 13h uzaludno traži telefonsku vezu sa Zagrebom. Nakon 13h doznaju da je primljen novac od Energoinvesta, da radi velike sume Pošta nije pristala na telegrafsku otpremu i da šalju novac u Sarajevo putem Banke.”

U četvrtak, 17. jula, olovkom:

“Trklja primio novac (dvije zvjezdice, nastavak). Izjavio da ključeve od kuće ne da dok se u Beogradu ne smjesti u novom stanu.”

U subotu, 19. jula, olovkom:

“Trklja kamionom odvezao stvari u Bgd.

U srijedu, 23. jula, olovkom:

“Obrad Trklja se vratio u Sarajevo.”

U četvrtak, 24. jula, olovkom:

“Dragana pozvala nona u Sarajevo.”

U petak, 25. jula, olovkom:

“Nono prvu noć spavao na Sepetarevcu”

Zbog nečega mi je ovaj detalj važan. I zamišljam tu noć, vruću srpanjsku, koju je prvu noćivao na Sepetarevcu, koji više ne zove Ulicom Miladina Radojevića, nego onako prisno i po domaće, kako ćemo ga zvati sve do kraja. Mom djedu Franji Rejcu sedamdeset i dvije su godine. To srećom ne zna, ali pred sobom ima još tri godine života. Te će tri godine njemu biti kratke, a meni onoliko duge koliko je velika razlika između trogodišnjaka i šestogodišnjaka. Koječega ću se iz tog doba sjećati. Ali ne i prvog odlaska na Sepetarevac. Toga se ne sjećam.

Ne znam u kojoj je sobi i na kakvom ležaju Nono prespavao ovu noć. U dnevnom boravku s kuhinjom. U prvoj sobi do vrata. Ili u onoj drugoj, najljepšoj, gdje će s pogledom na Trebević umirati. I na čemu je, zapravo, spavao? Valjda je od Obrada Trklje opstao neki priručni ležaj, neki otoman za baciti. Gdje se taj otoman nalazio? I što je Franjo Rejc mislio, što je osjećao dok je stajao nasred sobe, u stanu niskih stropova – jer stropovi u JNA ulici bili visoki, starinski – s onim veličanstvenim pogledom na Trebević, koji će nam, trideset i pet godina nakon njegove smrti, konačno zagraditi nekim sivim zidom, i tako, simbolički, najaviti naš nestanak sa Sepetarevca?

Vidim ga kako stoji ispred otvorenog prozora, pali cigaretu i puši. Iz doline čuju se glasovi grada, s Bistrika uz pisak polazi posljednji ćiro prema Višegradu.

A zapravo, zašto je on tu noć bez nas proveo na Sepetarevcu? Iz straha da bi mogao ostati bez stana?

U subotu, 26. jula, olovkom:

“Dragan u Sarajevu.”

I pet dana kasnije, u četvrtak, 31. jula 1969:

“U 2 kamiona izvršena selidba iz JNA u Radojevića ulicu.”

U utorak, 5. augusta, olovkom:

“I Obrad i Javorka za istu struju (konačnu) položili po 20 n. dinara.”

U srijedu, 6. augusta, olovkom:

“Nono isplatio Obradu Trklji 640 novih dinara, po njegovom računu od 8. jula, i vodoinstalateru Stojanoviću iz Fadila Jahića Španca ulice 40 n. dinara za uređenje banje.”

U subotu, 9. augusta, olovkom:

“Vesna Rejc stigla iz Drvenika.”

U srijedu, 13. augusta, olovkom:

“Javorka otišla u Zenicu.”

U ponedjeljak, 18. augusta, olovkom:

“Dragan, Viola i Mladen stigli iz Drvenika. Mladen ostao u Sarajevu. Dragan i Viola produžili u Zenicu.“

U četvrtak, 21. augusta, olovkom:

“U Gundulića ulici naplaćeni dvostruki računi (Obrad i Javorka) – odustao od toga.”

U nedjelju, 24. augusta, olovkom:

“Anka se vratila sa godišnjeg odmora iz Budve.”

U ponedjeljak, 25. augusta, olovkom:

“Javorka (sa Vesnom R.) se vratila iz Zenice. Vesna se uvečer vratila u Zenicu.”

U utorak, 26. augusta, olovkom:

“Naci i Rudo bili u posjeti.”

I tu se dnevnik ljeta 1969. završava. Što je bilo dalje onome tko je iskinuo listove – vjerojatno je to bila majka – više nije bilo važno. Na stražnjoj stranici dvadeset devetoga tjedna, onog od sredine srpnja, još su dvije adrese i jedan telefonski broj, koje prepisujem.

Crvenom kemijskom:

Rizvanbegović Ale

Rizvanbegović Jozefina, rođena Meštrović

Vujevića 2, Sarajevo, tel. 37-357

I običnom olovkom:

(Božo) Meštrović Dragica

Aleja Borisa Kidriča 8/I

I onda ova imena – prva dva, koja su u rasporedu vjernih i inovjernih nazivaka dovoljno iznimna i rijetka – upisujem u internetski pretraživač. Ne saznajem tko su bili Ale i Jozefina, odakle ih je Franjo Rejc znao, zašto su mu bili važni, ali, ipak, saznajem neke činjenice njihovih života i smrti.

Na stranici Geni, s genealogijama poznatih i nepoznatih ljudi, nekoj vrsti internetske matične knjige rođenih i umrlih, piše:

Jozefina (Fina) Rizvanbegović (Meštrović)

Birthday: circa 1908.

Death: died 2006.

Place od Burial: Sarajevo, Federacija Bosna i Hercegovina, Bosna i Hercegovina.

Occupation: viši bankovni činovnik.

O Ali Rizvanbegoviću moguće je doznati samo to da se rodio 1909. i umro 1990., te da mu je Jozefina Rizvanbegović bila žena.

Ale je Noneta nadživio punih osamnaest godina, a Nonu četiri. A gospođa Fina, viša bankovna činovnica, umrla je s valjda navršenih devedeset i osam, nakon što je preživjela opsadu Sarajeva. Još sam je nedavno, možda, mogao pitati odakle njezino ime, broj telefona i adresa u kalendaru Franje Rejca.

Stanovali su u Mile Vujevića ulici, blizu Sepetarevca, i bili su, čini se, prvi naš poznati komšiluk.

A što je bilo s Dragicom Meštrović i tko je bio Božo?

Upisujem i njihova imena u pretraživač, i začudo nalazim ih, vrlo pouzdano, na stranici Geni, premda su im imena tako opća i česta.

Dragica Meštrović, rodom Vugec, rodom iz Pušće blizu Zagreba, bila je, kako piše, diplomirani ekonomist ili inženjer. Rođena 15. novembra 1919, umrla je u Zagrebu, i to od raka želuca, 21. juna 2004. Njezin muž Božidar Meštrović, rođen 11. decembra 1906, umro je 17. jula 1975, od srčanog udara, također u Zagrebu. Rodom je bio iz Livna, a Jozefina Fina Rizvanbegović, i to piše na stranici Geni, bila mu je rođena sestra.

Aleja Borisa Kidriča nije postojala u Sarajevu, gdje je, međutim, postojao Bulevar Borisa Kidriča.

Aleja je, naravno, bila u Zagrebu. Nakon 1990. nekadašnja se Aleja Borisa Kidriča premetnula u Aveniju Dubrovnik.

Božo i Dragica Meštrović, brat i snaha Fine Rizvanbegović, živjeli su, dakle, u Novom Zagrebu. On je, kao, možda, i ona bio ekonomist. Netko od njih dvoje je, pretpostavljam, radio u banci, preko koje je trebala biti provedena transakcija isplate stana na Sepetarevcu.

Obrad Trklja je nešto petljao, petljali su u Energoinvestu, koji nas je zbog izgradnje svoje poslovne zgrade kod Narodnog pozorišta i iseljavao iz našeg stana u stan na Sepetarevcu, koji je Javorka odabrala među dvadesetak ponuđenih, a Franjo Rejc je, preko Ale Rizvanbegovića i njegove žene, našao vezu u banci, tako da ga nisu mogli vući za nos, nego je ispratio transakciju. Božidar Meštrović, Božo iz zagrade, očito mu je nešto u svemu tome pomogao.

I tako bi iz tih nekoliko oskudnih, ali sasvim pouzdanih podataka, s jednoga čudnog sajta, o četvero nepoznatih ljudi čija sam imena našao na listu stolnog kalendara za 1969, mogla započeti duža pripovijetka s temom selidbe, dijelom zasnovana na stvarnom događaju i na jednom od mnogobrojnih rukavaca knjige “Rod”, a dijelom na… Ali od te priče ovdje neće biti ništa. Na ovim stranicama samo bilježim što sam našao u providnoj fascikli iz one jedine uredne majčine ladice.

A tko je bio Biščević? Očito neki gad i petljanac iz Energoinvesta. Ili, možda, odvjetnik? Tko god bio, Nono ga se bojao, bojao se prevare koja će njega, ženu mu, kćer i trogodišnjeg unuka ostaviti na ulici.

Dijelom je to bila paranoja, stečeni strah kuferaša koji, za razliku od svih onih koji su u Sarajevu i okolo Sarajeva imali svoje zemljake, sunarodnike i suplemenike, za razliku od svih konstitutivnih zavičajaca, Srba, Hrvata i Muslimana (s malim i s velikim m, koji će se jednom prozvati i Bošnjacima), zapravo nije imao nikoga svog, nikoga tko bi mu po krvi, zavičaju ili naciji bio dužan uslugu, a dijelom je to, kroz svo to sarajevsko zlopaćenje i lijepo življenje, otkako se početkom tridesetih udomaćio u bosanskome glavnom gradu i prestao se seliti od stanice do stanice, bio stalni problem mog djeda Franje Rejca. Tu je strepnju prenio na svoju kćer, moju majku, a onda sam je i ja prihvatio kao svoju. Tako da mi u tom smislu selidba u Zagreb, gdje nisam svoj na svome, nije predstavljala veći problem, jer ni u Sarajevu nisam bio svoj na svome. A strah da bi me netko mogao prevariti i da bi gologuz mogao završiti na cesti ponio sam sa sobom kao važan dio svoga identiteta.

Otkrivam u tom njegovom dnevniku selidbe iz ljeta 1969. jedan vrlo zanimljiv detalj.

To je ono kad mu Energoinvestov pravnik – očito taj nije Biščević – kaže da je “na šverc sagradio treću sobu”.

Ta treća soba, u JNA ulici 22/IV, koja će dijelom, premda ne i bitno, zadati kvadraturu našeg stana na Sepetarevcu, nastala je Franjinim “probojem” na zajednički tavan i širenjem svoga stambenog prostora. Zbilo se to u kasno ljeto, godine 1951. ili 1952. Zgrada je bila nacionalizirana, oduzeta gospođi Heim i njezinoj sestri Mariji Peserle, koja je tada već bila u staračkom domu u Travniku, Franjo Rejc je za svoje proširenje tražio dozvolu nadležnih službi, a onda i svih stanara. Dosta je bilo da se jedan usprotivi, pa da proširenje propadne, premda tavan više nikome nije služio, niti je teoretski mogao poslužiti, jer se – premda je bio formalno zajednička prostorija – pristup do njega bio moguć samo kroz naš stan, koji, zapravo, u vrijeme izgradnje i nije bio stan, nego tavan, ali je poduzetna investitorica, gospođa Heim, dogradila još jedan prostor. Komplicirano zvuči, ali zapravo je vrlo jednostavno…

Išao je tako od vrata do vrata, svi su mu bez puno priče potpisivali, raslo je pomalo u njemu i samopoštovanje – jer kako i ne bi ako ga komšije tako vole – a gospođu Heim, bivšu vlasnicu zgrade, kojoj je sada ostao samo jedan stan, onaj u kome živi, Franjo Rejc je ostavio za kraj. I kako su mu se, jedan za drugim, potpisivali i zadnji stanari, tako su mu se podsijecale noge.

Danima se nije usuđivao pozvoniti na vratima gospođe Emilije Heim.

Opet je, naime, imao problema sa savješću. Ili sa stranom povijesti na kojoj se zatekao. Naime, u tu se zgradu doselio kao stanar kod gospođe Emilije i njezine sestre Marije. Plaćao im je kiriju, vodio računa o tome da djeca ne budu glasna na stubištu, da se poslije osam navečer ne čuje radio iz njegova stana, a one su, iako drage i pristojne, pripadale nekoj višoj društvenoj klasi, nalazile su se na sunčanoj strani povijesti, udovica i šogorica lokalnoga novinskog magnata, sve dok se nije dogodio povijesni prevrat – zapravo čak dva povijesna prevrata, jedan iz 1941. i drugi iz 1945, u kojima je on, istina, izgubio sina, ali je najednom bio izjednačen s njima dvjema. Najednom su sve troje – prije nego što je gospođa Marija ispraćena u starački dom – bili stanari u tuđoj, ili u zajedničkoj, u državnoj, dakle, zgradi, i on je sad njoj, kao i bilo kome drugom, išao da mu potpiše privolu širenja stambenog prostora na zajedničke, nekorištene prostorije, kako je to birokratskim jezikom bilo formulirano.

A je li postojala ikakva mogućnost da se proširuje na tavan dok je zgrada pripadala gospođi Heim? Što bi se, recimo, dogodilo da je 1935. ili 1938. poželio da proširi tavanska vrata i sagradi si treću sobu? Ništa! Jer takvo što naprosto nije mogao poželjeti. U mišljenju, u jeziku, u emociji tad nije postojala takva mogućnost. Dvosobni stan je naprosto bio dvosobni stan. Da je poželio trosobni, ili da je za trosobni imao novca, mogao ga je i unajmiti. Ali da sam sebi gradi treću sobu u kući koja nije njegova, e to se nije moglo ni zamisliti.

Kada je konačno skupio hrabrosti i kada se sa svojom kartonskom mapom, s prikupljenim papirima i molbom koju je, kako je bilo i propisano, napisao rukom, na dvolisnici trgovačkog papira, pojavio pred vratima gospođe Heim, pozvonio joj, ona mu otvorila, a on joj objasnio o čemu se radi, stara se gospođa ljubazno osmjehnula, pa širila ruke, Bože, gospon Rejc, pa naravno, samo dajte, kako vam ne bih potpisala, i sve je u trenutku bilo gotovo.

Tu trgovačku dvolisnicu s prikupljenim potpisima, kao i dokumente iz Mjesnog odbora, čuvao je kao i sve važne papire koji su svjedočili o njegovom identitetu, identitetima njegove djece, i nakon što se već činilo da su zastarjeli, da odavno ničemu ne služe. Čuvao ih je i nakon što je sve račune plaćao na – trosobni stan, i nakon što su mu država i ljudi na svaki način priznali da ima stanarsko pravo na – trosobni stan.

A onda se u utorak, 15. jula 1969. pojavio Energoinvestov pravnik da mu govori kako je na šverc sagradio treću sobu.

Kopirao je i ovjerio onu dvolisnicu.

I papire iz Mjesnog odbora.

I račune i uvjerenja iz nekih već odavno prošlih vremena.

I otišao u Energoinvest da nađe onog pravnika.

Naravno nije ga našao.

Naravno nije mu se javljao ni na telefon.

Ali on nije odustajao.

Nego je šest mjeseci kasnije, ili možda cijelu godinu kasnije, na njegovo ime poslao preporučenu pošiljku s povratnicom, u kojoj su bili svi kopirani papiri. I kratko pismo u kojem mu je otpisao da on nikada ništa nije “na šverc” sagradio i da njemu i njegovima želi svu sreću u životu i radu.

Slijedi dopisnica s datumom 10.3.’70, poslana, kao i sva druga pošta, iz Drvenika u Sarajevo, ovaj put na adresu Miladina Radojevića 23, pisana kemijskoj olovkom, a ne više nalivperom.

Draga kćeri,

jučer smo dali Tvoj broj telefona Ismetu Brkiću, direktoru bivšeg Montažno-projektnog preduzeća, da sa Tobom ugovori prebacivanje televizora ovamo. Ovo Ti javljam da se ne iznenadiš kada će da Te potraži ovaj čovjek. Posebno se dogovori sa majstorom, koji popravlja aparat o sigurnom transportovanju antene obzirom na ograničen prostor u automobilu. Mene ujedno zanima da li je Dragan ostavio u Zenici i stabilizator ili ga je odnjeo u Moskvu. Mama je pronašla nakon Tvoga odlaska rukavice – ovo toliko da ne kupuješ nove. Za danas bi to bilo sve što imamo da javimo. Oslobođenje nam dolazi redovito, a pretplatili smo se i na Nin.

Pozdravljamo

nono.

Nono je bio uzbuđen oko tog televizora, prvog u mom, prvog i posljednjeg u njegovom životu. Bila je to teška, kabasta kutija, mislim najveći i najteži, a onda i najružniji televizor kojeg sam vidio, sivo-zelenog ekrana, koji je bojom i oblikom, iako je bio mnogo veći, podsjećao na ekrane kakve su u ono vrijeme imali neki medicinski aparati – ili se meni samo tako činilo, pa sam pomalo zazirao i od tog televizora, koji je, zahvaljujući inženjeru Ismetu Brkiću, stigao do Drvenika, ali je radio samo tri večeri, da bi za sva vremena pregorio.

Nakon toga Franjo Rejc živ nije dopuštao da se bilo kakav televizor instalira u njegovoj blizini.

Ali ta će golema ružna kutija, koja je zauzimala pola zida u našoj konobi, ostati tu još sljedeće tri godine. Iz Gradca i Makarske će dolaziti mehaničari da popravljaju televizor, ali će ga samo otvoriti i zatvoriti, kao nasmrt bolesnog čovjeka. Ne može se tu ništa učiniti, govorili su. Sve je u njemu drukčije nego u naših ili njemačkih televizora. Nijedna lampa nije po JUS-u.

I tako je crno-bijeli sovjetski televizor, aparat – kako tu stvar naziva generacija Franje Rejca, što ga je ujak Dragan iz nekoga ludog hira nekako dopremio čak iz Moskve, a inženjer Ismet Brkić ga u svom Peugeotu 404 dovozio iz Sarajeva, završio na nekom srednjodalmatinskom deponiju smeća, u nekoj profundi ispod magistrale.

A inženjer Brkić, suhonjav čovjek s brčićima kao u Koče Popovića, ozbiljna držanja i s nekom kroničnom bolešću, o kojoj bi se govorilo kada bi moj otac došao u Drvenik, bio je brat narodnog heroja Hasana Brkića, po kojemu će ponijeti ime jedna ulica na Koševu, i to baš ona u kojoj će otac proživjeti posljednjih tridesetak godina života. Imao je vikendicu odmah iza Punte, na početku vikendaškog naselja gdje su kuće za odmor gradili Beograđani i Sarajlije. Njegova je bila na samoj obali, u onom pojasu koji je već tad bio zabranjen za gradnju, s velikom taracom nadnesenom nad more. Nona i Nono bi me vodili kod inženjera Brkića na sijelo. Oni bi pili kafu, a ja sam sjedio na rubu tarace, noge bi proturio kroz ogradu, i gledao dolje, u tamno zelenilo mora kojem se nije ni naslućivalo dno. Gledao sam i uživao u jezi, u maštariji da padam u more, a ne znam da plivam. Ideja da bi me more moglo progutati, i da bih tko zna koliko dugo tonuo do dna, hipnotizirala me, svaki put nanovo. I svaki put sam sjedio tako, na rubu tarace, s nogama prometnutim kroz ogradu, sve dok mi jednom sandala, ona plastična plava, za hodanje po plićaku, kakve bih nosio od cijelo ljeto, i onda bih ih, sve do Nove godine i duže, imao bjelinom ocrtane na stopalima, nije kliznula u more, nekoliko se trenutaka zadržala na površini, a zatim potonula.

Iz 1971. nema sačuvanih pisama i dopisnica.

Slijedi 1972, posljednja godina života Franje Rejca.

Dopisnica od 18. siječnja 1972, pisana je kemijskom olovkom. Pisaljka ga je slabo služila, ili je iz nekog drugog razloga jako pritiskao, tako da se pod prstima na kartonskoj dopisnici osjeća reljef njegova rukopisa, kao da je pisana za slijepe. To je čini živom, kao da je jučer napisana, i živa je ruka koja ovo piše.

Draga kćeri!

Evo da Ti se javim ove godine prvi put. Primili smo paket, u kojemu je najveće veselje izazvano kod Miljenka sa satom koji navija i osluškuje kako zvoni. Miljenko je dobio od Vesne i Pertija novogodišnju čestitku na finskom jeziku. Ovdje sada borave Postnikovi, pa Ti svaku večer sijelimo. Pošalji nam zadnji ček od penzije. U socijalnom se interesuj jeli išta učinjeno sa mojim zahtjevom za priznanje rada u Državnom arhivu i Hotel Pošti. Vrijeme ovdje za sada još uvijek je podnošljivo. Dragan i Viola su se javili jednom dopisnicom sa Bajkalskog jezera (Irkutsk). Javio nam se i Amerikanac, ovaj put iz Malage (Španija) i javlja da je klima blaža nego na Jadranu. Iz Dubrovnika nam se je javila Mina. Mama se sprema sa Miljenkom, da ode tamo radi kupovine cipela. To bi bilo sve što sam imao da Ti pišem.

U zdravlju,

nono

Sat je bio od plastike, tridesetak centimetara visok, iza prozirne, okrugle plohe po kojoj su se kretale dvije crvene kazaljke, vidjela se unutrašnjost, raznobojni zupčanici i opruge, redom od plastike. Uz sat bilo je priloženo i pisano uputstvo za njegovo rastavljanje i sastavljanje. Mogao se rastaviti na sastavne dijelove, do posljednjeg beskorisnog zupčanika, a onda ponovo sastaviti u sat koji kuca, radi kao svaki drugi sat. Jednom, kada je te zime dolazio u Drvenik, otac je na moje oči rastavio i opet sastavio sat. Bio sam fasciniran. Mislio sam da on tako može rastavljati i sastavljati sve druge satove.

Nije zvonio, Nono je to krivo napisao, nego je glasno otkucavao – baš, kao u onoj pjesmi, drobio vrijeme – i da, ja sam ga slušao. A Nono je, kao što se odraslima to događa kad prate što djeca rade, kucanje sata zamijenio zvonjavom.

Pismo od 6. lipnja 1972. najduže je i najsadržajnije. Pisano kemijskom olovkom na trgovačkom papiru, u uredno razdvojenim odlomcima.

Zdravo kćeri!

Da ne kažeš – zaboravili smo Sarajlije, evo Ti pišem. Kao prvo: Miljenko će biti upisan u ovdašnju školu u petak 16.VI. Primiće ga zato što u toku ove (1972.) kalendarske godine navršava više od 6 i po godina života. Bio je jučer u Gradcu radi pribavljanja ljekarskog uvjerenja. To uvjerenje bismo već imali u ruci, ali pošto u Gradcu nismo mogli kupiti taksenu marku od 4 dinara, nabavićemo ovu taksu iz Makarske, pa ćemo morati ponovo otići radi toga u Gradac. Tako, dao bog dobro ako ne iskrsne još nekakav problem, za ovaj upis smo do sada investirali 75 n. dinara.

Kao drugo: nona. Njen boravak u Sarajevu od 31/5. do 3/6. bio je više nego neophodan. Mogu Ti reći da vrlo marljivo pije najnoviji antibiotik protiv upale bubrega, i ne samo to, sada znatno više troši sve višestruke praške – vitamine, a kao najvažnije nije više toliko zagrijana u permanentno kuhanje, pranje i peglanje rublja. Kaže da se osjeća prilično dobro, međutim ja lično uočavam da je, upravo da kažem, izmijenila svoju kritičarsku ćud. Da ne duljim više o mami: budi mirna i gledaj svoga posla.

Sada prelazim na svoje brige. Koliko sam ja lično mjerodavan, skoro bih pomislio da nisam bolesnik, nego starac. Ali, ako pomislim na pojedinačne smrtne slučajeve, dolazim do zaključka da nisam prestar. Mama mi je iz Gradca donijela 4 paketića Stugerona, tako da sada imadem na uzalihi Stugerone (velike tablete) do zaključno 4. augusta. Odmah dodajem, da onih malih tableta što mi je Dobro nabavio (odnosno posredovanjem dr Perinovića dao) imadem samo do zaključno 25. juna, što znači da u malim tabletama mi fali 80 komada. Lassex tableta isto tako imadem do 25. juna. Da budem konkretan i da ne duljim, pošalji mi najhitnije recept za male tablete (ja im ne znam naziva, Dobro ih je poimence opisao i rekao, da je njihovo djelovanje umirujuće).

Nastavljam o drugim stvarima. Tvoj paket smo primili iza otisnutog sarajevskog poštanskog žiga. Ja sam na 1. juna potrošio zadnje Chymociclerome, koje mi je dr Doder prepisao, znatiželjan sam kako će se moja gospođa kičma dalje ponašati. Ako se ponovno razboli nakon 9 mjeseci, ja bih toj gospođi zaželio, da okoti blizance. Društvo imademo u oba komšiluka, nešto malo više smo prisni sa Postnikovima, jer su oni ipak za naš ukus nešto podobniji, mada ne smijemo zanemarivati ni Nikolićeve. Ovo posljednje naročito radi toga, jer je Momčilo uložio upadno mnogo svoga truda u našoj građevinskoj djelatnosti. Ukratko rečeno sprat nam je jedinstven, velika soba proširena, mala soba je zadržala svoja dva ležaja, a prednja soba je dobro, dobro prostrana i unatoč velikih vrućina, ja u toj sobi obično spavam iza ručka bez da mi imalo smeta žega. Vrlo važno: do danas još nismo primili ništa od novca, koji je nona u nedjelju 4. juna prilikom povratka iz Sarajeva ostavila kod tebe, a u odnosu na Dragana potrebna nam je tvoja saradnja. Kako sada stvari stoje, mi ćemo ovdje da čekamo dolazak Moskovljana dana 20. jula o.g.

Kako vidiš bio sam nešto opširniji nego što treba i nastojao sam, da Vama oboma barem dočaram naše stanje ovdje.

Pored Tebe, svi koji eventualno pitanju za nekoga od nas, da su nam zdravi i veseli.

nono

Šest dana kasnije, 12. lipnja, na bijelom papiru za pisma, kemijskom olovkom piše:

Draga kćeri!

Vjerojatno si primila moje opširnije pismo datirano (približno) 8. juna. Neposredno na 10. juna smo dobili od Tebe novčanu pošiljku. Upis Miljenka u ovdašnju školu je određen za 16. ili 17. o.mj. Danas vadim u Gradcu već gotovo ljekarsko uvjerenje.

Od drugih novosti, sada nam čini društvo familija Postnikov. Vrijeme vrlo toplo, mi smo oboje zdravi, a o malome da i ne spominjemo. Turizam: do sada što se tiče stranaca tek pokoji Bečlija, od polovine ovog mjeseca biće življe, jer će početi da stižu Subotičani, koji su si ugovorno organizovali odmaralište za 60 ležaja u 3 zgrade kućne radinosti. Na vikende (subotama i nedjeljama) dolaze Mostarci masovno, a viđa se poneki i Sarajlija. Priupitaj dunda Vilka misli li ovamo, jer je nešto takvo mami najavio. Pa ako je to tačno sljedeću pošiljku novca udesi, da on lično donese. Znaš meni baš nije drago da na našu adresu stižu znatniji iznosi.

Mama vrlo pedantno pije lijekove, ja trošim stižerone i upravo obavezno umjesto bevande sam zaveo razvodnjen koncentrat paradajza i nadam se najbojem. Nimalo mi ne smeta neslana hrana.

Pozdrav,

tata

To su posljednja dva sačuvana pisma Franje Rejca odaslana iz Drvenika u Sarajevo. Ono treće, nedatirano i starije (jer je adresirano na našu staru adresu, JNA 22), nije pisao Nono, iako je on na poleđini naveden kao pošiljatelj, nego Nona, kemijskom olovkom, na polovini lista iskinutog iz bilježnice većeg formata.

Draga Javorka!

Dobila sam paket i pismo. Ovdje je sve u redu.

Javila se je i sestra Mileva. Nažalost nemaju mrtvu vakcinu, kaže ako dobiju da će ona doći da nam da. Vrlo ljubazno od nje. Šta je od Dragana? Nama se nije javio. Tetka Lola piše da joj je Branka pisala da joj je Dragan javio da će se nastaniti u Njemačkoj pa joj je jako drago da i ona ima nekog svog tamo.

Mirjani je došao unuk i ostati će neko vrijeme. Mama mu je počela raditi pa nemaju kud s njime. To su naše novosti.

Vrijeme je vrlo loše, kiša pada već tri dana. Miljenko je peksijan, tri puta ga na dan presvlačim, vječno je blatan i mokar kod ovog vremena. Inače je dobro, rumeni se ko jabuka. One kocke mu se jako sviđaju, barem sjedi pola sata i igra se. E pa hvala Ti na darovima. Tvoji te čekaju kad dođemo. Miljenko se ne veseli Sarajevu, kaže da su tamo zločesti doktori.

Voli Te Mama

i ćaća

Posljednje pismo poslano je u zimu 1968/69. Teta Mirjana Nikolić, naša susjeda slijeva, ona koja me je naučila hodati i koja je pekla hleb, lebac, što se u mojoj ranoj jezičnoj imaginaciji, a onda i zauvijek, razlikovao od kruha – lebac je domaći, kruh je kupovni – dobila je na čuvanje unuka Momira – koji je tad mogao imati desetak mjeseci, a to je kod mene izazvalo prvu veliku životnu ljubomoru, prvi osjećaj izdaje i napuštenosti, izbačenosti iz svijeta, da bi dvije-tri godine kasnije Momir postao moj najbolji prijatelj. Opisano je to u pričama iz Mame Leone.

Za božićnog putovanja u Beograd, prosinca 2016. išli smo, vođeni nađenim majčinim adresarom iz jedne od ladica sa smećem, do Carigradske 22, bivše Đure Strugara, na Dorćolu, dvjestotinjak tristotinjak koraka od stana u kojem boravimo kad god smo u Beogradu, jer su tamo, u Đure Strugara 22, živjeli Nikolići, Momčilo i Mirjana. Ali na tom smo broju zatekli novu četverokatnicu, podignutu dvijetisućitih, visokokomfornu, s podzemnom garažom i nadzornim kamerama. Među prezimenima stanara uz kućna zvonca nije bilo nijednog Nikolića. Mirjana i Momčilo danas bi bili skoro stogodišnjaci. Vezu s njima izgubili smo krajem sedamdesetih, nakon što su kuću u Drveniku prodali poduzeću Metalorad iz Turbeta, koji je nekoliko godina tu držao radničko odmaralište. Pronađeni adresar je iz sredine sedamdesetih. Telefonski brojevi su još uvijek bili petocifreni.

Pamtim taj pustošeći osjećaj napuštenosti, ali i podsmijeh, Nonin i Nonetov, nad srcem koje mi se nadvoje raspuknulo – na onu polovinu sjećanja, kada sam bio jedini teta Mirjanin princ, i na ovaj jad i led u grudima, nakon što me je napustila. Pokušala me je zagrliti i utješiti, ali sam pobjegao ispod stola i nisam izlazio sve dok nije otišla. Smijali su mi se, svi osim nje, a ja sam zapamtio taj smijeh. Osjećaj kojim sam ga dočekivao, sjedeći pod stolom, na hladnim crvenim pločicama, jedan je od onih izgrađenih i dovršenih osjećaja, koji će se kroz život javljati nepromijenjeni, onakvi kakve sam ih osjetio prvi put, uza samo malo više činjenica, misli, argumenata i strahova, tog inventara i smeća odraslosti.

Nikada više nisam osjetio takvu ljubomoru.

Ni kada bih, trideset, četrdeset godina kasnije gubio naklonost nečijeg srca.

Ni kada bi mi se samo činilo da tu naklonost gubim.

Ni kada su se raspadale životne veze za koje sam vjerovao da su trajne, ni kada sam stvarno ostajao sam, u neprijateljskom okruženju, na dnu presušenog bunara, s pogledom na zimsko nebo u visinama, bez pomoći i nade u izlazak na površinu, nisam osjećao ništa što bi se moglo usporediti s onim osjećajem koji je slijedio bezazlenu rečenicu iz Noninog pisma majci: “Mirjani je došao unuk i ostati će neko vrijeme.”

To neko vrijeme za mene će biti zauvijek.

Prvo u životu.