уђем у кућу
и затворим је
уђем у собу
и затворим је
уђем под кожу и затворим је
уђем у груди и затворим их
уђем у срце и затворим га

онда отворим срце и изађем
отворим груди и изађем
отворим кожу и изађем
отворим собу
и изађем
и отворим кућу
и изађем

Bela Astaloš

U prvome redu uz kamenu stazu leži Bela Astaloš.

Ime moćno, kao da je ugarski junak ili konjanik, prvi do Kossutha Lajosa u revoluciji 1848, lijevo krilo Lake konjice, u redu uz Puskasa, Kocsisa, Hidegkutija, ili jedan od junaka Pavlove ulice, Maraijev sudrug u pustoši San Diega.

Bela Astaloš pod dobro utvrđenim kamenim nadgrobnikom, koji i devedeset i dvije godine kasnije čvrsto stoji, kao što je stajao prvoga dana. Zemlja se pod njim ne ugiba, ne tone u mehku koševsku zemlju, u glib, glinu i mulj bivšeg svijeta o kojem više ne brine nitko, stamen kao što je stameno ime onoga koji pod kamenom leži.

Bela Astaloš.

U kamen nisu urezana imena onih koji su ga žalili, koji su ga smjestili tu i poslije mu dobar podigli spomenik. Ne zna se čiji je Bela Astaloš bio, ime mu plitko pri vrhu ploče klesano, tako da i drugi stanu za njim, ali zbog nečega poslije više nije dolazio nitko.

Bela Astaloš, junak, koji se ne plaši samoće ni mraka, rođen 8. lipnja 1919, a svijetom minuo 25. listopada 1925.

Između njega i imena njegovog cijelih je šest sarajevskih godina.

Pred akciju

Majka sinu vojniku u oči ukapava
Zoru, iz džepova izgoni mrak

Okovrata veže dan, sunce
Na vrh neba, stepenice

Dlan,
dlan,
dlan…

U uši mu kriomice gura ptice dvije
U kljun umetnula pamuk

Desnom rukom uhvatila nebo
Namješta mu jastuk.

Akcija

Zora ima boju ko kaduljin čaj
Majka je kožna futrola za očaj

Podrumska vrata drhte Boga
Usvakom od nas – svakog je svoga

Pucnjava traje koliko i ljubav zečke
Utihne ko kad zadnje zrno – ispadne iz zvečke

U podne, tišina se natkrili ko šator
I hoblu tad odloži nebeski majstor

U luk strijele se zategne majčino lice
Vjesnik sinove smrti – žongler je na žici

Pokop

Zemlja zjevnula grobovima
Hodža krklja riječima:
Tabuti su tek savijen japrak.

Nebo se okrenulo na drugu stranu
Plavo se pravda pticama:
Sunce je rupa na čarapama.

Motike zveckaju o kamenje
Nišani se otimlju paralelama:
Muški glasovi škirpe dok plaču.

Poslije, gdje god da kreneš
Ko kokoš si pred koju je neko
Stavio draču.

Subota na groblju

Padala je kiša na Groblju svetog Mihovila.

Niz ravnu kamenu stazu na čijem je kraju raspeti Isus išla je gospođa s kišobranom.

Subota je, a subotom se na groblje uvijek išlo dok su živi bili svi oni oko nje, sada postrojeni u mramornom špaliru.

U ovom je gradu, na ovom groblju, živa još samo ona. I kao što je red, kao što je to oduvijek bilo, korak po korak, polako, ona ide. U lijevoj joj ruci otvoren kišobran, u desnoj štap.

Znatiželja me tjera da potrčim, da joj se što tiše prikradem, da vidim na čiji to grob ide, kako se zovu njezini mrtvi.

Ali ne činim to, nego silazim sa staze, idem iza groba Ivana Peserlea nekim svojim, još uvijek neobjašnjenim poslom. Slikam grobove.

Nitko za mene u ovome gradu nije življi od mrtvih na Groblju svetog Mihovila. I nikome nisam miliji gost nego njima.

Dok s tri kamere slikam grobove, prolazi vrijeme. Možda sat, možda duže od sata. Kiša prestaje padati, i ona korača prema izlazu. Više joj ne treba kišobran. Ništa nije tako sporo kao njezin hod. Uskoro će izaći na ulicu i nestati.

Ne vidi me, ali ja vidim nju.

Posljednju živu na Svetom Mihovilu.

Kako je biti posljednja na svijetu? Posljednja živa na mrtvome groblju.

Kada nestane nje, svijet više neće ići subotom na groblje.

Ona je svijet.

Svijet živih.

*

Često se pitam zašto u posljednjih dvadesetak godina moji vršnjaci, takozvana bebi-bum generacija, ne želi da se sjeća svojih najljepših (mladalačkih) godina života, onih proživljenih u socijalizmu. I koliko god se puta pitao, uvijek dolazim do sličnog ili čak istog odgovora: većina njih u ovo vrijeme nezrele demokratije – kada su sva tri bosanskohercegovačka državnotvorna naroda vlastitom voljom većine pristala da živi u nacionalnim torovima – želeći da izbriše taj kȯd iz svoje memorije, nastoji da negira (pa i potpuno zaboravi) svoj dotadašnji način življenja, pa i životnu filozofiju. A to je činjenica da smo cijelo vrijeme našeg odrastanja, pa i rada, za svoje drage susjede, prijatelje i kolege imali ljude drugačijeg imena, vjere i svjetonazora od našeg. U ovim današnjim okolnostima, a to je vrijeme trodijelne Bosne i Hercegovine, nekadašnji tolerantni, prisni i liberalni Bošnjaci, Hrvati i Srbi postali su licemjeri i prema sebi i prema vlasti kojoj se svesrdno priklanjaju iz različitih razloga, nastojeći da pokažu kako su veće pape od samog Pape.

U kontekstu ovih mojih razmišljanja može se posmatrati i ideja o obilježavanju 50 godina učiteljske mature učenika Srednjoškolskog centra u Travniku, u okviru kojeg su – osim Učiteljske škole – djelovale još i Gimnazija te Ekonomska škola.

Te 1967. godine, u junu mjesecu nas stotinjak učenika Učiteljske škole, raspoređenih u tri odjeljenja polagalo je maturu da bi postali učitelji i uputili se u svoje zavičaje u Zenicu, Zavidoviće, Kakanj, Bugojno, Travnik, Novi Travnik, Jajce, Mrkonjić Grad, Gornji i Donji Vakuf i još poneka susjedna mjesta. Većina nas je najesen te godine ušla u škole kao novi, mladi kadar koji će obrazovati i vaspitavati generacije djece i spremati ih za život, a neki su našli posao u općinskim i drugim institucijama kao službenici, dok su treći nastaviti studirati, postajući profesori, ljekari, inženjeri, glumci, novinari…

Naše IV-2 odjeljenje, čiji je razredni starješina bio Marko, nastavnik općenarodne odbrane i društvene samozaštite, činilo je tridesetak učenika iz pomenutih mjesta, od kojih je četvrtina bila iz Travnika, a među njima danas poznati Mirko, nekadašnji glumac i režiser u travničkom Amaterskom pozorištu, i Ešref, koga smo zvali Šoha, tada već izrastao muzičar koji je svirao saksofon u kultnom travničkom ansamblu “Veziri” a kasnije će postati i voditelj Limene glazbe.

Zašto spominjem samo baš ovu dvojicu Travničana? Iz jednostavnog razloga što sam se nakon rata jedino s njima dvojicom ponekad susretao u Travniku kad sam kao novinar dolazio da pozavršavan neke neodložne poslove, ali sam uvijek našao vremena da se s njima susretnem i razmijenim mnoštvo uspomena na te mladalačke dane.

Sjećam se i danas da su oni kod većine profesora uživali simpatije, pa i renome, za razliku od nas učenika pridošlih iz manjih mjesta. A znali su oni i tada, baš kao što i sada znaju, tim svojim travničkim šarmom – i kad su naučili i kad nisu školske lekcije – da utiču na profesore da nas taj dan ne ispituju i ocjenjuju, jer nije baš najbolja prilika za to. Sjećam se da ih je u tome naročito podržavala mlada profesorica književnosti i maternjeg jezika Mirjana, tek pristigla sa fakulteta iz Zagreba, koja nam je ponekad objašnjavala kako je malograđanski kazati komšija a modernije susjed, čija simpatija je bio profesor sociologije, šutljivi Malenica. Naklonost, međutim, nisu imali kod izrazito pravične i mirne profesorice francuskog jezika Zrinke, čijeg muža Stojana ću dvadesetak godina kasnije upoznati kao novinara u “Sebešiću”, ali ni Rajkovića, profesora psihologije koji je sve nas na samom startu dobro “snimio” i znao napamet redoslijed naših imena u dnevniku.

I tako se ja prošle jeseni, dakle krajem 2016. godine, sjetim da se približava 50-godišnjica naše učiteljske mature i poželim da se na tom obilježavanju, tog za mene, a vjerovatno i za druge, veoma važnog jubileja, ponovo vidim sa svojim srednjoškolskim drugovima. Od završetka srednje škole pa do danas naša generacija se na tim godišnjicama sastala samo jednom, i to na obilježavanju 20-godišnjice u travničkom restoranu “Plava voda”.

Poslije nam se desila prvo demokratija pa rat i onda nam je propala 30-godišnjica, pa još jedna jubilarna godina i evo sada smo na pragu mogućeg obilježavanja pola stoljeća od učiteljske mature.

Kažem prošle jeseni prilikom jednog slučajnog susreta u sarajevskoj Dobrinji ovu svoju inicijativu Esadu, s kojim sam u četvrtom razredu zajedno sjedio u klupi, mom drugaru koji je nakon srednje škole diplomirao pedagogiju i psihologiju i koji je gotovo cio radni vijek proveo u državnoj bezbjednosti u Sarajevu. Nije se nasmijao na moju ideju, ali je kazao da obilježavanje tih maturantskih godišnjica u ovom duboko nacionalno podijeljenoj državi nema više smisla, jer se većina naših nekadašnjih drugova homogenizirala u svojim nacionalnim sredinama i ne interesuje se više za svoje nekadašnje drage prijatelje.

Esadovu reakciju na moj prijedlog prihvatim kao njegovo mišljenje, ali mu kažem da ću istrajavati na svojoj ideji i da ću pokušati da nagovorim Mirka i Ešrefa da kao Travničani u vezirskom gradu počnu raditi na organizovanju obilježavanja naše mature. Odmah pozovem Ešrefa, jer imam njegov broj telefona ali ne i Mirkov, te ga zamolim da njih dvojica zajedno sa Zdravkom, koji također živi u Travniku, načine spisak učenika IV-2 odjeljenja i da počnemo – koliko ko za koga zna – da obavještava bivše školske prijatelje.

Obeća Ešref da će sa ova dva prijatelja to uraditi, uz opasku da ima još dosta vremena za to. Kako se nakon dva mjeseca Ešref nije javljao, ponovo ga pozovem oko Nove godine i podsjetim na dogovor, ali ni tada nije bilo reakcije, mada je ponovo obećao da će to uraditi. Onda priđem drugoj metodi: jedan dan preko telefona nazovem sekretara Srednjoškolskog centra, kazavši mu moju molbu – da mi iz školskog dnevnika pošalje imenak učenika IV-2 odjeljenja.

A on, onako birokratske svijesti i alergičan na čačkanje po arhivu, za tren me skide s dnevnog reda kazavši kako je nelogično da ja iz Sarajeva od njega tražim ta popis imena pored Travničana Ešrefa i Mirka. Nisam mu rekao kako je on ipak u pravu, ali da se sa ova dva svoja drugara teško mogu dogovoriti oko ovog spiska.

Ne znam da li je sekretar ovaj moj razgovor nekada spomenuo Mirku i Ešrefu, ali kako se oni ni nakon toga nisu javljali, prije mjesec ponovo pozovem Ešrefa i zamolim ga da započne dogovaranje oko utvrđivanja imena učenika iz našeg odjeljenja. Obeća mi, ko zna koji put da će to i učiniti čim se Mirko vrati iz Splita, iz posjete svom prijatelju. Sve ovo kažem Esadu prilikom prvog našeg susreta, ali je on i dalje ostao pri svom ranijem mišljenju – da nije više vrijeme za obilježavanje ovih godišnjica. Uz to, veli mi da naši srednjoškolski drugari iz Travnika isto misle kao i on – da nema ništa od našeg okupljanja – ali mi neće to da kažu.

I kada danas, nakon svih tih mojih razgovora i pokušaja da se sa nekoliko prijatelja dogovorim oko organizacije i obilježavanja pola stoljeća naše učiteljske mature, i meni je jasno da se svijest o nekadašnjem iskrenom prijateljstvu kod tih ljudi izmijenila, vjerovatno pod uticajem okruženja i poodmaklih životnih godina, te da od ovog događaja zaista neće biti ništa.

Zato mislim da za neobilježavanje pola stoljeća naše učiteljske mature nisu isključivo kriv ni sekretar Srednjoškolskog centra, a ni moji travnički drugari, nego ovo ludo tranzicijsko vrijeme koje ne priznaje kategoriju kulture sjećanja. A bez sazrijevanja svijest o važnosti kulture sjećanja u ljudskom životu, siguran sam, neće biti ni obilježavanja godišnjice mature.

Tako bi mi bilo drago da se, u sedamdesetoj godini života, susretnem sa svojim školskim drugovima koji su bili (i ostali) dio mog mladalačkog života, tih meni dragih prijatelja s kojim sam zajednički dijelio najljepše bezbrižne trenutke koji danas izgledaju kao san.

Negdje na dva stara sarajevska katolička groblja na Koševu, Groblju svetog Mihovila ili Groblju svetog Josipa, trebao bi postojati grob Karla Dragutina Harta, posljednjeg službujućeg krvnika u našim zemljama, koji je obavljao službena pogubljenja od 1928. do 1941. Prije njega tim se poslom bavio Florijan Mauzner, koji je na dužnosti bio između 1922. i 1928, kada ga je pokosio fatalni infarkt. I on je pokopan na Svetom Mihovilu ili Svetom Josipu, pa bi i njegov grob trebalo naći. Prije njih obojice poslom državnog krvnika bavio se Alojz Sajfrid, kojeg ponegdje srećemo i kao Alojza Zajfrida, a na jednom mjestu i Alojza Sajferta, iako se rodio i u krvničku službu stupio kao Alois Seyfried. On je, na neki način, bio figura kontinuiteta između dvije države: nakon što je 1. prosinca 1918. nestalo Habsburške Monarhije, Seyfried, čije se prezime od tada službeno navodilo kao Sajfrid, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca nastavio je obavljati svoj posao, uz iste formalne prinadležnosti, ali nižu plaću, možda zato što je nova država bila osiromašena ratom, a možda i zato što je, za razliku od one prethodne, iskazivala određeni prijezir prema poslovima jednog dželata.

U ta prevratna vremena Alois je već bio čov­jek u godinama. Kada je završio Veliki rat, bile su mu šezdeset i dvije. Radio je još četiri godine, a onda je otišao u penziju. Umirovljeničke je dane provodio u Sarajevu, gradu u kojem je proveo najveći dio života, a onda se naglo, godine 1930. vratio u svoj rodni gradić Brunn am Gebirge, u vinogradarsku idilu Donje Austrije. Vjerojatno je bio uznemiren i ojađen novinskim napisima i ogovaranjima, koji su tih mjeseci postali učestali.
zločinci i pravednici

Naime, nakon što je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju, a kralj Aleksandar u propagand­noj kampanji što je pratila šestojanuarsku diktaturu nastojao načiniti slitinu jugoslavenske nacije, e ne bi li tako amortizirao posljedice atentata u Skupštini i ubojstva Stjepana Radića, stvoren je i mit o Vidovdanskim junacima, među kojima su neki od najistaknutijih završili na Seyfriedovim vješalima. A onda se, malo-pomalo, javnost bornirana ciljanom propagandom počela prisjećati koga je sve, prema pravomoćnim sudskim odlukama, poslao na drugi svijet: narodne junake, hajduke, borce za pravdu, tiranoubojice… Najednom se, s promjenom društvene klime, počelo zaboravljati da državni krvnik taj posao nije obavljao po vlastitoj odluci i inicijativi, i da toliki mrtvi ne mogu njemu pasti na dušu. A onda se više nije željelo znati ni to da Alois Seyfried nije “justificirao” samo u ime njegova kraljevskog i carskog apostolskog veličanstva Franje Josipa Prvog, nego i u ime kralja Osloboditelja, Petra I Karađorđevića, i njegova sina, regenta Aleksandra, koji će uskoro nakon Aloisova umirovljenja biti čašćen kao kralj Ujedinitelj.

I tako je pred nagovještajem mogućega narodnog gnjeva, a možda i pred vlastitim strahom od toga što su najednom, činom neke nove revolucionarne pravde, njegovi klijenti, redom po zakonu osuđeni zločinci za zlodjela koja su im dokazana i koja su, uglavnom, i priznali, postali pravednici i mučenici, simbolične figure neke nove istine i slobode, Alois Seyfried je napustio voljeno Sarajevo. Bile su mu sedamdeset i četiri, i vjerojatno je, prema boljim običajima epohe, na Svetom Mihovilu ili Svetom Josipu i on imao zakupljeno grobno mjesto, a možda i sagrađenu grobnicu. I to bi vrijedilo provjeriti: možda na jednom od ta dva groblja postoji grobnica obitelji Seyfried, sa žalobnim natpisom u gotici i na njemačkom jeziku, ili grobnica obitelji Sajfrid, na hrvatskome jeziku i latinici. Ali nije mu bilo suđeno da tu počiva. U grob će leći, kao vjeran katolik, ispraćen, po pravilima života i službe, posljednjim sakramentima, 9. listopada 1938. Bile su mu osamdeset i dvije, i bila su to već neka nova vremena. Dvije godine ranije Adolf Hitler proveo je Anschluss, Austrija je postala južna njemačka pokrajina, većina naroda s oduševljenjem je prihvatila legendu o povratku matici, zem­lja je munjevito nacificirana, i samo su još malobrojni nostalgičari i ono malo čestite gospode osjećali žal za starim dobrim vremenima i za Habsburškom Monarhijom.

Nikada nećemo saznati što je Alois Seyfried osjećao prema Hitleru: jesu li ga zahvatili entuzijazam epohe i epidemija zle vjere? Ništa u povijesti nije tako efikasno ozdravljalo staračke bolesti i bodrilo savjest kao fašizam! Ali ako bismo život promatrali kao priču, i ako bi čovjekova sudbina bila vođena ikakvom logikom, tada bismo Aloisa Seyfrieda vidjeli na strani one nostalgične manjine koja nije mogla prihvatiti Hitlera. Previše je on toga uložio u nevinost i ispravnost kraljevskog i carskog apostolskog veličanstva i njegova bogomdanog imperija na zemlji da bi tek tako predao dušu jednom paganinu, razvjerenom katoliku, provincijskom fićfiriću.

Alois Seyfried rodio se 27. svibnja u obitelji Franza i Caroline, rođene Herger. Imao je dvojicu starije braće: Rudolfa i Josefa, koji su, također, bili krvnici. Prema legendi, koju je nemoguće provjeriti, zanat su izučili kod Rudolfova punca, bečkoga krvnika Heinricha Willenbachera. Prema drugoj legendi, braća Seyfried bila su iz stolarske obitelji, koja je za državu izrađivala vješala. Vjerojatno ništa od toga nije istina.

Neporeciva je činjenica da je 1. kolovoza 1886. Alois Seyfried postavljen za privremenog krvnika (provisorischer Scharfrichter) za Bosnu i Hercegovinu. Nije bio svrstan niti u jedan činovnički razred, nego mu je dodijeljena jedinstvena godišnja plaća od 800 florina, te dodatak uz plaću od 400 florina. Pored plaće i dodatka bilo mu je odobreno i 500 florina godišnje za pomoćnika, kojeg je sam postavljao, a Zemaljska bi vlada izdavala suglasnost uz njegovo postavljenje. Uz svako obavljeno vješanje Seyfried je, na ime prinadležnosti i troškova, naplaćivao i posebnu pristojbu od mjesne uprave pri kojoj je justifikacija izvršena. Pristojba je iznosila 25 florina za krvnika i 5 florina za zamjenika, te za svakog dodatnog pomoćnika što ga je Seyfried angažirao bez Vladine suglasnosti. Također, primao je po 5 florina na ime amortizacije sredstava za rad – vješala, konopca, crnog odijela s cilindrom i bijelih rukavica – a imao je pravo i na troškove prijevoza, dakle kočije za sebe i zaprežna kola za odvoženje leša. Za pogubljenja što bi ih obavljao izvan Sarajeva, a takvih nije bilo malo, imao je pravo na dnevnicu od 5 florina, koja bi njemu i njegovu zamjeniku trebala biti dovoljna za hranu tokom putovanja, ali i neutvrđeni iznos za put i smještaj, opet za sebe i za zamjenika. Dodatne je pomoćnike plaćao iz vlastitih sredstava. Vlakom je mogao da putuje u trećem, a brodom u drugom razredu. Godišnja primanja su mu isplaćivana iz proračunskih sredstava za plaće državnih činovnika, a naknade iz proračunskog dijela “Ishrana, pratnja i drugi izdaci za zatvorenike”. (Sve je ovo riješeno prema odluci Zemaljske vlade Bos­ne i Hercegovine iz 1884. godine. Dakle, Vlada se pobrinula za uvjete života i rada svog činovnika dvije godine prije nego što ga je imenovala.)

Deset godina i nekoliko mjeseci po imenovanju privremeni je krvnik za Bosnu i Hercegovinu unaprijeđen za stalnog. Radni su mu uvjeti, kao i visina plaće, ostali isti, a za zamjenika je odabrao Johanna Lorencza Plahovića, koji je povjereni mu posao prilježno obavljao sve do zime 1915. kada je iznenada umro. Tada pomoćnika Florijana Mauznera unapređuje u svog zamjenika.

Alois Seyfried cijelu je svoju karijeru mučio muku zato što se bavi jedinstvenim poslom, izvan činovničkog ili bilo kojeg drugog ceha, ali i zato što svoj posao obavlja daleko od Beča. To što su ga kolovoza 1886. ostavili izvan činovničkih razreda bilo je posljedicom za Habsburšku Monarhiju, a možda i za sve velike birokratske sustave, tipične nesposobnosti da se izvan općenito postavljenih pravila i okvira rješavaju pojedinačni slučajevi koji se ne mogu uklopiti ni u kakve okvire, ali u početku on od toga nije imao izravne štete. Dodijeljena mu je solidna plaća, pogotovu za mladog činovnika bez prethodnog iskustva. Ali kako je ostao izvan platežnih razreda, nije bilo osnove da mu se plaća s vremenom povećava. Ili je mogla biti povećana samo posebnom odlukom centralne vlade u Beču. A koja bi se to Vlada sastajala samo da jednom činovniku podiže plaću?

U međuvremenu su, kao i danas, rasli troškovi života, Monarhija je, kao i svaka druga prosperitetna država, živjela u uvjetima umjerene i dobro kontrolirane inflacije, a nesretnom Seyfriedu desetljećima nitko nije povećavao njegovu plaću, koja je u međuvremenu već postala bijedna. Monetarnom reformom iz 1892. promijenjeno je ime nacionalne valute, na mjesto florina stigla je kruna, ali s dvostruko manjom nominalnom vrijednošću, pa je jedan florin mijenjan za dvije krune. Tada je ukupna njegova plaća, zajedno sa svim dodacima, uključujući i dodatak na skupoću, iznosila 3200 kruna.

U međuvremenu oženio se, dobio sina, i počeo pisati molbe i žalbe kojima je od Beča tražio povišicu i uvođenje u neki platni razred. Osim na skupoću i na obezvređivanje njegova časnog i čestitog posla, Alois Seyfreid žalio se i na svoj specifični činovnički položaj zbog kojeg ovisi samo od državne plaće i nije mu dopušteno da naokolo traži honorarne poslove. Osim toga, nijedan poslodavac u Sarajevu ne bi u svoju službu uzeo jednog dželata.

Kada je 1914. počeo rat, a njegov položaj se nije promijenio, podršku mu je pružila i Zemaljska vlada u Sarajevu. U pismu Zajedničkom austro-ugarskom ministarstvu financija iz 1917. Zemaljska vlada predlaže da se krvniku poveća plaća, kako zbog rasta cijena, tako i zbog toga što on “s obzirom na predrasude sugrađana prema njegovom položaju ne može pribaviti dodatnu zaradu”.

Iz Beča je stigao zanimljiv odgovor. Kako je poznato da je gospodin Seyfried vičan stranim jezicima, pisali su iz bečkog ministarstva financija, neka mu se pronađe honorarni posao prevoditelja ili tumača negdje pri vladinim institucijama i neka na taj način bude namirena razlika između njegove nedostojne i nedovoljne zarade u njegovome stalnom poslu i razumnih potreba njegove obitelji. Ako njegovi sugrađani imaju predrasuda prema Seyfriedovom poslu, Vlada takvih predrasuda nipošto ne bi smjela imati. Tako je, dakle, odgovoreno 1917, pred sam kraj rata, kada se malo-pomalo raspadao veliki imperij, ali još uvijek je, kako vidimo, bio živ sustav vrijednosti na kojemu je temeljen, a s tim sustavom i svojevrsni cinizam birokratskih institucija, ljubak i ljubazan, kojim je i službeni krvnik mogao biti proizveden u službenog prevoditelja, tumača, dolmetschera, za kakvim je u bečkim kao i u briselskim uvjetima postojala još i veća potreba nego za dželatima.

U to vrijeme Aloisu Seyfriedu je šezdeset i jedna, vrijeme kada činovnici već uživaju zaslužene mirovine, istrošen je teškim i delikatnim poslom, a još i više načinima na koje pokušava umiriti savjest i zaštititi se od okoline koja ga više doživljava kao duha, znak i avet nego kao živa čovjeka koji, kao i svi drugi ljudi, ima svoje radosti i tuge. Otpočetka rata uposleniji je nego ikada prije: više je pogubio ljudi u tih tri i pol godine nego u cijeloj prethodnoj karijeri. Zovu ga na sve strane: u okupiranu Srbiju i u Crnu Goru, dokle god su na istok prodrle austrijske trupe. Gdje god se okreneš nekome se sudi, a u ratu su presude uglavnom smrtne. Pritom, Austro-Ugarska se drži onoga istog gvozdenog načela koje je Seyfrieda dovelo u Bosnu: između sudske presude i dragoga Boga stoji samo ovlašteni krvnik. Pa kao što sudske ni Božje ovlasti ne može uzurpirati neki, recimo, kafedžija ili abadžija, ali ni plemić ili general, tako ni ovlasti Aloisa Seyfrieda nitko ne preuzima.

Izrazito je visok, ali krhke građe, ne izgleda onako kako bi prema općoj zamisli trebao izgledati jedan dželat. U leđima je već pomalo pogrbljen, obraza crvenih, s istak­nutim modrim žilicama, kao u pijanica, ali on ne pije. Ili ne pije toliko da bi bio alkoholik. Naprosto su mu takvi geni, način je to na koji Alois Seyfried stari i propada.

O ženi mu se malo toga zna. Neke su sarajevske novine oko tisuću devetstote objavile da je oženio bivšu cirkusku krotiteljicu zmija. Moguće i da jest. Ali vjerojatnije će biti da je i to dio legende o dželatu iz naše čaršije. Kažu da ćeš taj dan biti nesretan ako izjutra na ulici sretneš Aloisa Seyfrieda. Sin mu je suhonjav i pomalo grbav mladić. Vjerojatno je rahitičan.

Skoro sve svoje sarajevske godine krvnik je proveo na Širokači, u mahali iznad lijeve obale Miljacke. Stanovao je u ulici koja se u prvo austrijsko vrijeme zvala Hambina carina, pa je podijeljena, a onaj dio u kojem je živio Seyfried ponio je ime po Širokači. Godine 1919. ulica je dobila ime Husein-kapetana Gradaščevića, koje će nositi sve do uspostave NDH, kada joj je vraćeno staro ime – Širokača, a Husein-kapetanu, koji je i u ustaškoj mitologiji imao vrlo istaknuto mjesto, namijenjene se veće časti. Naime, Širokača je vrlo stara, ali sirotinjska mahala, koja jednako nije služila na čast Husein-kapetanu kao ni carskome i kraljevskom krvniku, ako ne visokom, onda barem jedinstvenom bečkom činovniku pri Zemaljskoj vladi u Sarajevu.

Je li do Aloisa i njegove socijalne probitačnosti, ili je do nedostatka poštovanja prema njegovom poslu, tek činjenica je da živi daleko od kuferaške gospode, vladinih službenika, poštanskih i željezničarskih činovnika. Pomalo izoliran od svijeta iz kojeg je potekao, Alois Seyfried sa svojom malom obitelji provodi život među muslimanskom sirotinjom, u mahali koju je teško prispodobiti životnoj putanji jednoga malograđanina iz Donje Austrije.

U slobodno vrijeme slika sarajevske vedute, prizore iz okoline Sarajeva, divlju prirodu Trebevića, Pale i Romaniju. Uglavnom su to akvareli. Svoje sličice poklanja malobrojnim prijateljima i poznanicima. Vjerojatno se još negdje po stanovima visokih stropova u centru Sarajeva, u domovima posljednjih kuferaša, njihovih praunuka i šukununuka, koji nisu iz grada otišli onda kada se odlazilo i kada su sve te amerike i australije bile spremne da im pruže utočište, mogu vidjeti Seyfriedove sličice. Samo tko bi danas znao da ih je slikao bečki dželat.

Kada nije slikao, svirao bi citru, instrument koji je tada bio u modi. Bio je ono što će kasnije postati gitara: glazbalo oko kojeg se okuplja društvo. Pokušavao je skladati. Omiljeni kompozitori bili su mu Schubert i Chopin. Svoje kratke melankolične melodije zapisivao je u bilježnicu crno-zelenih korica. Planirao je da sina pošalje u Beč, na studij tehnike. Ne zna se je li mu to uspjelo. Seyfried je bio pismen i darovit čovjek: osim što je imao lijep i uredan rukopis, poznavao je note, govorio je više jezika, vladao različitim administrativno-birokratskim vještinama.

Razvio je filozofiju krvničke dužnosti. Misao dosljednu i čvrstu koja će mu štititi savjest. Govorio je da osjeća sućut prema onima koji “po nesreći” postaju njegovi “pacijenti”. Trudio se da u poslu vazda bude svečan: u crnom odijelu, s cilindrom i bijelim rukavicama, “jer time odaje(m) poštu tragičnom momentu nasilnog umiranja”. Tvrdio je, istina bez ikakvog pokrića, da je izumio novi način pogubljenja. “Smrt sada nastupa u sekundi.” Svjedoci, međutim, tvrde da bi agonija potrajala i cijelih deset minuta.

Alois Seyfried je kao Alojz Zajfrid našao svoje mjesto u knjizi “Sarajevo 1914.” Vladimira Dedijera, do danas najvažnijem i najreferentnijem djelu o Sarajevskom atentatu. Opisana je justifikacija, iliti pogubljenje trojice zavjerenika: Veljka Čubrilovića, Miška Jovanovića i Danila Ilića. U tom se opisu, u riječima koje su preuzete iz jednoga od dva novinska intervjua što ih je krvnik za života dao, vrlo precizno očitava Seyfriedova psihologija: “Sa osuđenicima, kojima su skinuli lance još u ćeliji, došao je sveštenik koji je čitao posljednju molitvu. Oni su bili vrlo sabrani i mirni. Kad je ponovo pročitana presuda, koju su mirno saslušali, došao je na red jedan između njih koji je bio onizak. Bio je to Veljko Čubrilović. Kad je stao pod stub, počeo je da skida kragnu i kravatu. Ja sam htio da mu pomognem, jer je teško otkopčavao, a on mi je mirno dodao: ‘Nije potrebno, sam ću!’ Drugi je bio mršav (Miško Jovanović). I on je bio miran. Treći (Danilo Ilić), koji je kao najkrivlji bio posljednji, bio je također vrlo miran i sabran. Jedan od ove trojice – ne sjećam se koji – rekao mi je: ‘Molim vas da me samo dugo ne mučite! – ‘Ne brinite, ja sam pečen u svom zanatu, neće ni sekundu trajati’ – rekao sam mu.”

Zanimljivo je kako Alois Seyfried ima potrebu da lijepo govori o svojim “pacijentima”. Način na koji ih štiti, ili na koji se postavlja kao jamac njihove časti i junaštva, pomalo doista podsjeća na liječnika koji sa simpatijama i nekom sjetom svjedoči o svojim preminulim ili čak i izliječenim pacijentima. S njima je on u nekoj vrsti muške zavjere. Razlika je tek u tome što je on s jedne, a oni s druge strane vješala.

Pritom, ne zna se je li Seyfried hvalisav, ili je to vazda aktivan mehanizam za umirivanje savjesti, tek riječi kojima se obraća Danilu Iliću, inače učitelju i stvarnom organizatoru Sarajevskog atentata – “Ne brinite, ja sam pečen u svom zanatu, neće ni sekundu trajati” – zvuče gotovo zaumno. Kao da se u tim riječima cijelo čovječanstvo dijeli na one koji vješaju i one koji trebaju biti obješeni. (Drugo je što u Seyfriedovoj frazi “pečen u svom zanatu” ima nešto od iskustva prethodnog jezika i govora, što u slušatelju i čitatelju izazove gotovo nostalgično ganuće. Naime, nitko danas više ne bi upotrijebio tu frazu, koja je u govoru prethodnoga doba, sarajevskom koliko i zagrebačkom ili beogradskom, bila sasvim uobičajena, ali svatko s tek malo više jezičnoga dara ili iskustva osjeća živu vibraciju i značenje ovih riječi.)

Na pitanje jesu li ova trojica na gubilištu štogod protiv Austrije govorila, Seyfried rado i čilo svjedoči: “Kako ne. Ja sam to bolje čuo nego drugi, jer su doboši lupali. Klicali su protiv Austrije i to vrlo živo. Šta bi drugo i moglo biti, ta oni su ubili našeg cara i mrzili su Austro-Ugarsku. Ja vam ovdje – kao Austrijanac koji voli svog vladara – kažem da hrabrijih i mirnijih delikvenata u svojoj praksi nisam imao.”

Nema kod Aloisa Seyfrieda teških riječi, kakve će se uobičajiti u nastupajućim epohama. Ilića, Čubrilovića i Jovanovića on ne naziva zločincima niti ubojicama. Za njega su oni samo delinkventi, prijestupnici koji su prekršili pravila i zakone, pa su iz nekih svojih uvjerenja – koja su legitimna kao i suprotna im uvjerenja – ubili čovjeka kojeg Seyfried naziva “našim carem”. U tom pretjerivanju, jer Franjo Ferdinand je tek u nekoj opet sasvim neizvjesnoj budućnosti trebao biti carem, kao da čujemo nešto tipično sarajevsko. Tipično za sarajevskog Austrijanca, koji je živeći u Bosni postao Bosanac, mentalitetno blizak drugim Bosancima. On govori da kao Austrijanac voli svog vladara samo da bi naglasio drugi dio rečenice: da hrabrijih i mirnijih delinkvenata u svojoj praksi nije imao.

Ulogom Aloisa Seyfrieda bavio se, ali na posve različit način nego Dedijer, i Vojislav Bogićević, suputnik Mlade Bosne i njezin kroničar, dugogodišnji upravnik Arhiva Narodne (pa Socijalističke) Republike Bosne i Hercegovine, vrlo dobar i prilježan dokumentarist i istraživač, ali čovjek svoga vremena, ideološki preopterećen, ponesen revolucijom ovom i onom, te stoga i slab povjesničar. U dnevnom listu Oslobođenje od 24. veljače 1952. Bogićević je objavio kas­nije mnogo citiran članak pod naslovom: “Zločinac koji je objesio trojicu učesnika sarajevskog atentata – zvanički dželat Kraljevine Jugoslavije”, s krajnjim ciljem da opanjka karađorđevićevsku državu. Ali i takav, Bogićevićev je članak zanimljiv zato što jednoga dostojnog državnog činovnika proizvodi u zločinca, na način na koji će se u to vrijeme, te u kasnijim desetljećima, pojedini dostojni činovnici Trećega Reicha, Nezavisne Države Hrvatske te inih osovinskih, nacističkih i pseudonacističkih tvorevina s vrlo dobrim razlozima proizvesti u zločince. U tom ozloglašavanju Austro-Ugarske, a preko nje i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ima nečega što će s vremenom zaživjeti i pretvoriti se u danas uobičajenu metodu diskvalifikacije, čiji je konačni, svjesni ili nesvjesni učinak opravdavanje Trećega Reicha i prikazivanje svijeta kao golemog skupa trećih rajhića u kojemu više nijedan hitler nije baš tako strašan. Ali o svemu tome uzgred, važna je priča o Aloisu Seyfriedu. A Bogićevićev je članak u toj priči važan i još zbog nečega: u njegovom tonu, više nego u argumentima, glavni su razlozi zbog kojih je 1930. umirovljeni dželat klis­nuo iz Sarajeva i vratio se u svoje rodno mjesto.

Alois Seyfried svoje mjesto nalazi u “Vratima od utrobe”, u dokumentarnoj epizodi jednoga od najvažnijih suvremenih romana južnoslavenskih književnosti, što ga je Mirko Kovač objavio u Zagrebu 1978. Tih nekoliko rečenica su, po svoj prilici, istinite, i ne govore baš najugodniju istinu o bečkom krvniku i samom finalu njegove karijere: “Prema godinama, snazi i imetku Gavrilo bi ih mogao imati toliko (govori se o djeci: sedmorici sinova i ponekoj kćeri, op. M.J.), bogme bi ih i imao da 1914. godine nije obješen u Trebinju među devetnaestoricom Srba, mahom trgovaca, ljudi od ugleda i srpskih prvaka. Njegova će fotografija ispod vješala obići Europu; na njoj Gavrilo stoji na drvenom postolju, namiče omču na vrat, okrenut je poludesno, na licu mu je osmijeh, onaj koji je krasio njegovu prirodu odvažnog čovjeka, obdarenog svim vještinama u nadmetanju i igrama, utemeljitelja seljačkog Srpskog Sokola u L. Kraj stuba od vješala stoji sarajevski dželat Alojz Sajfrid, pogleda uprtog prema Nasmijanoj žrtvi; on će tek pri kraju 1914. godine ispostaviti račun za vješanje trebinjskih Srba na 1730 kruna. Ta fotografija izašla je u Ilustrovanom listu u Beogradu, možda 1917. godine.”

Ljudi koje je Seyfried 1914. vješao po Trebinju i Hercegovini, a onda i u Tuzli i Bijeljini, bili su žrtve odmazde zbog ubojstva nadvojvode Franje Ferdinanda. Malo je tko od njih po austrijskim zakonima zaslužio smrtnu kaznu, ali je svaki taj čovjek, istina napoprijeko, od sudova te države osuđen na smrt, pa ga je službeni krvnik justificirao kao što bi i svakoga drugog. No, savjest mu, ipak, nije bila na mjestu, na čemu insistira i Kovač, kada spominje da je tek krajem 1914, premda gonjen i moren sirotinjom, Alois Seyfried ispostavio račun za trebinjska vješanja. Valjda je tek tada dobro i do kraja promislio jesu li smaknuća u kojim je sudjelovao bila po pravu i po zakonu, u slavu cara i kralja i države koju je volio, i tek je tada dokonao i zaključio da jesu. Ili nije zaključio ništa, nego je pustio da ga nosi val svjetske povijesti, a on je samo naplaćivao svoje račune. (Ali ako je tako, je li Vojislav Bogićević, ipak, malo u pravu?)

Posljednji put Alois Seyfried je stao pod vješala 8. ožujka 1922, kada je justificirao Aliju Alijagića, člana Socijalističke radničke partije Jugoslavije i organizacije Crvena pravda, koja je planirala da se terorističkim sredstvima bori protiv onih koji su u sklopu Obznane i protukomunističkih zakona zaveli državni teror protiv radnika, sindikalista i članova zabranjene Komunističke partije Jugoslavije.

Nekoliko mjeseci ranije, u Delnicama 21. srpnja 1921. Alija Alijagić, mladi stolarski radnik iz razvlašćene i osiromašene bijeljinske begovske porodice, pucao je i pogodio ministra unutrašnjih poslova Milorada Draškovića. Sudilo mu se u Zagrebu, gdje je osuđen je na smrt vješanjem, i pogubljen. Imao je dvadeset i šest godina. Njegovom justifikatoru bilo je šezdeset i šest.

Sljedećeg ga je mjeseca, s Božjom pomoću, zamijenio njegov dotadašnji pomoćnik pa zamjenik Florijan Mauzner.

Rodom iz Jalžabeta kod Varaždina, Mauz­ner je po svemu manje delikatna figura od svog prethodnika. Imao je sedam godina kad se 1879. zajedno s roditeljima preselio u Zenicu, gdje mu je otac, po zanimanju šinter, dobio posao gradskog strvodera. Dogodilo se to nepunu godinu po austrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine, a činjenica da su vlasti tako brzo osnivale strvodersku službu, pa još u Zenici, koja je u to vrijeme bila malena, gotovo posve nevažna kasaba, štošta govori o stanju javne higijene po ulicama i sokacima bosanskih gradova. Iako Jalžabet nije bio neko napredno i ogledno selo, niti se ondašnji Varaždin dičio zasadima svoje barokne povijesti, a ni svjetonazor šinterske zagorske obitelji nije baš mogao dosezati neke visoke duhovne sfere, mora da je predstavljalo popriličan kulturološki šok za jednog dječaka doseljavati se 1879. u Zenicu.

Istina, tu će Mauzneri bolje i bogatije živ­jeti nego u Jalžabetu ili u Varaždinu, jer su, iz razumljivih razloga, plaće u okupiranoj i novootkrivenoj Bosni bile veće nego u drugim, naročito perifernim dijelovima monarhije.

Florijanu, međutim, ne ide škola. Ne uspijeva završiti ni prvi razred pučke škole, nego pomaže ocu Đuri u poslu koji se u to vrijeme svodio na prilično brutalno ubijanje uličnih pasa i mačaka, davljenjem ili lomljenjem vrata.

Otac mu umire 1890, nakon čega se s materom i mlađim bratom seli u Sarajevo. A mati, zvala se Tereza, nije, kako bi se očekivalo, bila domaćica, niti je čistila po tuđim kućama, nego se i ona bavila šinterskim zanatom. Florijan, kao već odrastao mladić, nastupa kao njen pomoćnik, i sprema se da jednoga dana preuzme posao.

Jednoga dana, godine 1893. – zamišljam da je to moglo biti u ljeto, kada je najviše pasa na sarajevskim ulicama, a omamljeni su suncem, pa im je oprez nikakav – bosanski krvnik Alois Seifried sreće ga kako u kasno popodne po glavnoj gradskoj ulici davi pse i jednim im vještim trzajem lomi vratove. Prilazi mladiću, pita ga za ime i kaže da, možda, za njega ima dodatni, mnogo bolje plaćen posao.

Od 1893, pa sve do 1915, Florijan Mauzner radi najprije kao privremeni, a onda i kao stalni Seyfriedov pomoćnik. Hladnokrvan, naizgled bezosjećajan i šutljiv, ali jak kao zemlja, idealan je u ovom poslu. Kada Seyfriedov zamjenik, ili sam Seyfried, osuđeniku izmaknu klupicu ispod nogu, Mauzner ga snažno obgrli i svom se težinom objesi o tijelo. U sretnijim slučajevima uspijeva mu da mu tako slomi vrat, ali ako agonija i potraje, ona publici ostaje nevidljiva, zato što je osuđenik sve vrijeme u Florijanovom zagrljaju. On na svome licu i tijelu osjeća njegove trzaje, možda čuje posljednje otkucaje njegova srca. (Vješanje u Austro-Ugarskoj nije se provodilo na vješalima u obliku ćiriličnog slova G – u latinici naprosto nema slova takvog oblika, pa ga je teško opisno prikazati – s dubokim propadalištem i dugim konopom, nego se vješalo na stupu, s kratkim konopcem zavezanim o klin, tako da je vješanje trajalo dugo, i važna je bila uloga pomoćnika koji će svojom težinom i trzajem pridonijeti efektu.)

Nakon što mu je 1915. umro dugogodišnji zamjenik Johann Lorencz Plahović, Seyfried Vladi predlaže Mauznera za svog zamjenika. Vjerojatno nije imao nikoga drugog pa je silom prilika birao njega, iako su Florijanove sposobnosti očito bile krajnje ograničene. Intelektualno i duhovno zapušten, ograničeno sposoban u prihvaćanju novih vještina i znanja, formalno opismenjen tek tokom devedesetih, za služenja trogodišnjeg vojnog roka, svojim će žrtvama, ili kako bi to Seyfried rekao – pacijentima, Florijan Mauzner biti najgori krvnik.

Početkom rata, u listopadu 1914. ženi se Rozalijom Arpogaš, koja je tada imala dvadeset osam godina, nije imala nikakvih dokumenata, nije znala za mjesto rođenja, a roditelji su joj se, prema njezinom iskazu, zvali Ivan i Nani. Pošto se nije pouzdano moglo znati je li kršćanka, fratri su je na Bistriku uvjetno krstili. Biva, ako je prethodno već krštena, onda se ovo krštenje ne važi. Rozalija i Forijan nisu imali djece. S njima je u obiteljskoj zajednici živio njezin brat.

Preporučujući ga za svog zamjenika, Alois Seyfried piše Zemaljskoj vladi kako je Florijan Mauzner kod njega položio “državni ispit”, “moralno i politički je besprijekoran”, “vrsna je sila” u svom poslu, i već je sam, pod majstorovim nadzorom, vršio pogub­ljenja. Seyfried je prešutio ono što su sasvim sigurno znali i u Zemaljskoj vladi, to da Forijan baš i nije moralno tako besprijekoran, jer je barem dvaput nakon 1896. osuđivan zbog krađe. Ali tako je to bilo, država se polako raspadala, i nije bilo prevelikog interesa za dužnost zamjenika bosanskog dželata.

Kada je nakon pogubljenja Alije Alijagića Alois Seyfried umirovljen, a Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca nakratko ostala bez krvnika, nekako se i logičnim činilo da Florijan Mauzner bude proizveden na tu formalno visoku i zvučnu dužnost. Istina, pred imenovanjem se ispriječio formalni problem krvnikove pismenosti. Ali i taj je otklonjen nakon što je budući krvnik potvrdio da sasvim dobro čita i piše latinicu, “a ćirilicu učim pa ću na skoro naučiti”.

Ne zna se je li tada već pedesetogodišnji dječak iz Jalžabeta, kojemu je majka izdala potvrdu da je vičan šinterskom, a Alois Seyfried da je vičan dželatskom zanatu, ikada naučio ćirilicu. Ako nije, to bi mu danas, da je živ, mogla biti profesionalna preporuka u domovini.

Za državnog činovnika imenovan je u prosincu 1922, ali kako još od Seyfriedovih vremena nije bio riješen problem sa specifikacijom toga jedinstvenog radnog mjesta u cijeloj Kraljevini, raspoređen je na mjesto poslužitelja u Okružnom sudu, uz napomenu da je dužan izvršavati smrtne kazne, za što će dobiti posebnu naknadu. U suštini, Florijan Mauzner ne samo da je po svemu bio inferioran svome prethodniku, koji je svirao citru, obožavao Schuberta i Chopina, slikao akvarele, i istinski patio zato što ga u društvu gledaju s podozrenjem, nego su ga i nadležne kraljevinske vlasti tretirale kao nižerazrednu poslugu. Ili kao ono što je on doista i bio, kao šintera.

Koliko god da je bio vičan kao Seyfriedov pomoćnik, onaj koji će se objesiti o tijelo i svojom težinom lomiti vratove osuđenika, Florijan Mauzner je bio nesposoban, loš i aljkav krvnik. U njegovim rukama napatilo se nesretnika – uključujući, recimo, i slavnoga hajduka i razbojnika Jovana Stanimirovića Čarugu i člana njegove bande Pavu Prpića Velikog – o čemu su se prenosile crne legende i pričali još crnji vicevi. Tako mu je, navodno, nakon što je u Osijeku punih dvanaest minuta vješao jednog osuđenika, gradski fizikus užasnut doviknuo: “Vi ne znate da vješate! Ovo je sramota! Ovo nije vješanje, nego šinteraj!” Mauzner se na ovo zadnje nasmijao.

U devetnaestom i početkom dvadesetog stoljeća dželati su ponekad znali biti estradne zvijezde. Ljudi su od njih zazirali, ali su se istovremeno zanimali za njihov posao. Bilo je to kao u kasnijim horror filmovima: istovremeno odbijanje i privlačenje. Među njima je bilo i takvih koji su po džepovima nosili fotografije ljudi koje su pogubili. Potpisivali su se na te slike i prodavali ih zainteresiranima. Takvim se stvarima Alois Seyfried nije bavio, ali Florijan Mauzner jest. U novinskom izvještaju beogradske Politike iz 1927. može se pročitati kako je na željezničkom kolodvoru u Slavonskom Brodu opljačkan državni dželat, koji se upravo otputio u Pančevo da objesi Žarka Lackovića, silovatelja i ubojicu dviju djevojčica. Pljačka se dogodila dok je presjedao iz bosanske u beogradsku željezničku kompoziciju. Lopovi su mu odnijeli službenu legitimaciju, 1600 dinara i “više fotografija obešenih zločinaca”.

Kako je za svog zamjenika odabrao i vlastima predložio baš Karla Dragutina Harta, to, na žalost, više nije moguće saznati. Ali Hart će ga zamijeniti mnogo brže nego što se mogao nadati. Florijan Mauzner umro je iznenada, u nedjelju 21. listopada 1928, u gostima kod brata, za vrijeme nedjeljnog ručka. Florijanov je brat inače nastavljao obiteljsku tradiciju, radeći kao sarajevski strvoder.

Karlo Hart rođenjem je bio Čeh, izvorno se zvao Karel, iako se po Sarajevu govorilo da je, zapravo, bio češki Rom. Što, naravno, može, ali niti ne mora biti istina, između ostaloga i zato što je prispodoba Roma dželata prisutna u narodnim predrasudama još iz turskih vremena.

Činjenica je, međutim, da se Karlo Hart, koji će prigodice koristiti i pohrvaćeno ime Dragutin, u Sarajevu pojavio kratko nakon Velikog rata, kao demobilizirani austrougarski vojnik. Ubrzo se pojavio kao Seyfriedov pomoćnik, a onda i Mauznerov zamjenik, da bi nakon njegove iznenadne smrti po nekom već uspostavljenom dinastičkom redu promoviran u službenog krvnika. Međutim, još je kratko boravio u Sarajevu, da bi 1930, kako radi smanjivanja troškova tako i radi potreba službe, bio premješten u Zenicu, gdje mu je u krugu kaznionice bio dodijeljen stan.

Za razliku od Mauznera bio je uredan čovjek, ljubazan, rječit i dopadljiv, spreman da se bori i izbori za svoj društveni položaj, plaću i ugled. Nije se, poput svoga velikog učitelja Seyfrieda, zlopatio s birokracijom, niti je dopuštao da mu inflacija obezvređuje prihode. Vehementno bi se žalio kaznioničkim i sudskim vlastima, a onda i ministarstvima u Beogradu. Ako bi mu se oglušili na molbe za povećanjem plaće ili za isplatu zakašnjelih honorara, Hart bi zaprijetio da neće doći na izvršenje kazne. Bio je prvi državni krvnik klasificiran unutar platnih razreda, redovito je dobivao povišice i unapređenja, i uspijevao se izboriti za ono što je Aloisu Seyfriedu neprestano izmicalo, a za što Florijan Mauzner već i uslijed svoje intelektualne inferiornosti i nije previše mario: stekao je određeni društveni ugled i poštovanje. Bilo ga je po novinama, davao je intervjue i izjave, bio je neka vrsta istaknute javne osobe, tamna zvijezda društvenih kronika, imao je talenta za osobnu promociju i marketing.

Oženio se čim je došao u Sarajevo, još dok je samo bio Seyfriedov pomoćnik. Djeca će mu se rađati u Sarajevu i u Zenici. Bit će ih četvero, najmlađa kći Marija rodila se 1934. u Zenici. Život u gradu narastajuće industrije, u kojem tada skoro da i nije bilo ničega osim rudnika, željezare, zatvora i mnogobrojne proleterske sirotinje, očito se nije sviđao ni Hartu, a ni njegovoj ženi. Više je puta tražio premještaj u Sarajevo, da bi ga konačno dobio godinu nakon Marijina rođenja. To je sa stanovišta posla bila samo formalna promjena, kojom su, vjerojatno, sa stanovišta države poskupjeli troškovi njegova radnog mjesta, ali suština je ostala ista: Hart je i dalje putovao na egzekucije diljem Jugoslavije, iako, vjerojatno, najviše u Sremsku Mitrovicu.

Vodio je precizan i, navodno, vrlo sadržajan dnevnik svojih pogubljenja, koji bi danas vrijedilo naći i pročitati. Fotografirao je svoje “pacijente”, ali ga je silno živciralo – i to je više puta javno demantirao – kada bi čuo da se priča kako on prodaje te slike, i kako prodaje komadiće konopca za vješanje: “Više njih mi se posle justifikacije obratilo s molbom da im dam komad konopca kojim sam obesio prvog zločinca. Kažu da će im to doneti sreću. Ja nisam trgovac i nisam prodavao konopac nego sam ga isekao na parčiće i razdelio ih nekolicini onih koji tvrdo veruju da će im to doneti sreću. Ali zamislite, gospodine, koliko bih morao biti srećan ja, koji kod kuće imam na tuceta takvih konopčića.”

Pun sebe, Karlo Dragutin Hart jedini je od trojice dželata uživao u svojoj slavi, i naravno da nije slutio da njegovo vrijeme ide kraju, i da se s rađanjem fašizma i približavanjem Drugoga svjetskog rata bliži kraj njegovoj profesiji. Krvnik je tu da u ime zakona i države dovede pravdu do posljednje njezine konsekvence, da s odobrenjem zajednice krši najvažniju Božju zapovijed i tabu svake religije, da u nekoj obrnutoj perspektivi čini što i Isus Krist – da na sebe preuzima sve grijehe svijeta, e da bi se provodila pravda i da bi zajednica bila slobodna od onih koji su, navodno, najgrešniji, te, konačno, da do kraja personalizira odnos države prema čovjeku. Jer ako se zna ime suca koji zločincu sudi, zašto se onda ne bi znalo ime onog tko tu presudu provodi?

Međutim, nacisti i njihovi saveznici i ideološki srodnici diljem Europe nisu više trebali krvnike, a ni personaliziranu pravdu. Ubijanje ljudi više nije bilo moralno nego je postalo higijensko pitanje – u ime države ubijani su svi “nečisti”, a među njima, onako uzgred, i ideološki protivnici – a odgovornost za “čišćenje” je, logično, s pojedinca i s krvnika u najvećoj mjeri prebačena na kolektiv, na zajednicu i na narod u čije se ime ubija. Tako je onda sasvim logično da ni Nezavisna Država Hrvatska nije trebala službenog krvnika.

A neće ga trebati, istina iz ponešto različitih razloga, ni nova Jugoslavija. Premda je još neko vrijeme u zakonu i u praksi bila zadržana kazna vješanjem – kao teža i sramotnija od smrtne kazne strijeljanjem – nije se znalo ime dželata, ili je dželat određivan među službujućim milicionerima i zatvorskim radnicima. Strijeljanja su, kao i drugdje, provodili jednokratno imenovani vojni ili policijski vodovi, ali tako da u jednoj pušci uvijek bude ćorak, pa svakom u streljačkom vodu ostaje nada da nije bio taj koji je ubijao. Osim što je u tom licemjerju sadržano i sve licemjerje epohe koja će se dičiti ljudskim pravima i frazom kako je dragocjen svaki ljudski život, ovim kao da je preokrenut princip na kojemu je zasnovana figura službenoga državnog krvnika. Ono što je bilo personalizirano i uosobljeno, što je imalo lice koje je, kao i lice suca, policajca ili cara, predstavljalo državu, pretvoreno je u nekakvu crnu lutriju u kojoj jedan među desetoricom njih ćorkom provodi pravdu.

Priča o Karlu Dragutinu Hartu naglo je prekinuta u travnju 1941, kada njegovo ime skoro bez ikakvog traga iščezava iz povijesti. Iako je u svojoj bogatoj karijeri pogubio i barem dvojicu budućih mučenika ustaškog pokreta, pripadnike Pravaške radničke mladeži Matiju Soldina i Marka Hranilovića, osuđene radi ubojstva Tonija Šlegla, zagrebačkog novinara i osobnog kraljeva pouzdanika, Hart je rat u miru provodio u svome stanu, u Sarajevu. Justifikaciju nad Soldinom i Hranilovićem proveo je 1931. u dvorištu policijske zgrade u Petrinjskoj ulici. Desetak godina nakon rata dao je još jedan intervju dopisniku Politike, da bi se upokojio u dubokoj starosti, na internom odjelu koševske bolnice. Moglo je to biti sredinom šezdesetih.

Lutajući, uglavnom uzalud, po smetljištima i bespućima interneta, e ne bih li pronašao još nešto što o trojici krvnika nisam znao, među brojnim dezinformacijama, verbalnim i tabloidnim petardama i krivim navodima našao sam nešto silno zanimljivo i literarno: naime, kako prezime Hart nije baš često u našim krajevima, pogotovu u Bosni i u Sarajevu, tako me je na stranici Gradskog groblja Miljevići (“Srpsko Novo Sarajevo”), privuklo jedno ime. Ispod apela: “Pale borce Republike Srpske ne smijemo zaboraviti! Ukoliko imate nešto lijepo da napišete o ovom borcu kliknite OVDJE!”, slijedi kratko svjedočanstvo o Boži (Karla) Hartu, rođenom 28. veljače 1959. u Vogošći kod Sarajeva, gdje je i poginuo 3. srpnja 1993. U priči naslova “Vogošćanski heroj Božo Hart” na već je uobičajeni način opisan ratni put poginulog, uz napomene koje su također notorne kad god je “poginuli” heroj manjinske pripadnosti. Šteta bi bila kada ne bismo citirali barem nekoliko rečenica s početka: “Kada se piše o Boži Hartu, najbolje je pisati istinu jer je to upravo ono što bi i on želio od mene. I kad smo kod toga, već na osnovu Božinog prezimena se može zaključiti da je nacionalizam za njega bio nešto sasvim strano! Božo je po nacionalnosti, vjeri i političkim ubjeđenjima prije svega bio ‘Vogošćanin’ i samo Vogošćanin! Cijeli je život posvetio sportu i kulturi Vogošće. Kao vogošćanski patriota, dao je svoj život braneći Vogošću od muslimanske agresije.” (Uzgred, u Vogošći je prema popisu stanovništva iz 1991. živjelo: 3724 Muslimana, 4698 Srba, 545 Hrvata, 1291 Jugoslaven i 340 ostalih. Danas je Vogošća u Federaciji BiH.)

Osim što je gotovo posve nevjerojatno da bi se u Sarajevu, tojest u Vogošći, netko 1993. mogao prezivati Hart, i da mu se otac zove Karlo, a da je ni rod ni pomoz’ bog trećem i posljednjem bosanskom dželatu, mladić s fotografije, u bijelo-plavoj trenirci, s rukama na struku, zagledan negdje u daljinu, pljunuti je Karlo Dragutin Hart. Božo je očito njegov unuk.

Sva trojica bosanskih dželata, koji su svoj posao obavljali širom Bosne, a onda i Kraljevine Jugoslavije, bili su kuferaši. Pripadali su onome čudnom svijetu čijim se sudbinama već dugo bavim, svijetu koji izmiče svim onim jednostavnim i samorazumljivim nacionalnim šiframa, definicijama i podjelama na Hrvate, Srbe, Bošnjake: doseljenicima i došljacima, Austrijancima, Česima, Poljacima, Madžarima, činovnicima i probisvijetima, svakovrsnim čudacima i običnim ljudima koji su po nekom neobičnom rasporedu uloga, vođeni nalozima velike povijesti i svojih malih sudbina, završili u Sarajevu. Seyfried i Hart bili su dobri i prilježni činovnici, a Mauzner je prema nekim svjedočanstvima bio patološki sadist. A možda je samo bio nesposoban. Ali sva trojica su do posljednjih konsekvenci doveli vlastitu iskorijenjenost. I onda je nekako očekivano, kao u nekoj velikoj priči, i da Karlov unuk Božo završi kao Karadžićev vojnik, kao onaj koji brani Vogošću od Sarajeva i od barem polovine vogošćanskog stanovništva. Gordijev čvor kuferaških identiteta.

Banjalučki pisac, pjesnik, esejist i pripovjedač, moj dobri drug Ranko Risojević, napisao je i 2004. objavio roman “Bosanski dželat”, ponesen pričom o Aloisu Seyfriedu. Ali bez obzira na Risojevićevu knjigu – ili pomalo i zahvaljujući njoj – na um mi je padalo da pišem svoj roman o njemu, o Mauzneru i Hartu. Mogla bi to biti zanimljiva knjiga o rodu i o zavičaju. Ovo su samo neki od dokumentarnih pabiraka za nju. Našlo bi ih se mnogo više. Ali za početak bi trebalo naći dva groba na Svetom Mihovilu i Svetom Josipu. I onaj treći, u donjoaustrijskoj tuđini. Kuferašu je i zavičaj tuđina.

sjedila je uz otvoren prozor i šivala
kaputić zimski na singerici od rašivenog jeleka
singerici koju je naslijedila od babe kate
nije ju čuvala, nije joj kuhala, trogodišnje siroče na kućnom pragu
djeca se igraju skrivača, zavrte je pa pobjegnu
a ona čeka čeka i mrak i zebnja i vlaga
dan je bio oktobarski nevažan
siročići su opkoljavali busiju napuštenih kuća
raznosili ugljen sa zgarišta bosonogi i divlji
u pohabanim košuljama samo ogromne oči
ni psa ni magarca samo siročići siročići
zvuk singerice crkvena zvona ni psa
slučajni njemački oficir nižerangirani dabar
iz huje hujine leteći metak kroz vrata ormara
iz obijesti uštirkanu posteljinu
njegove kravate, crna i crvena kao zastave crvena kao krv
pod vrelim dlanom utrobu grabi da ne iscuri van ne iscuri
po pločicama, sve jutarnje mučnine
da joj ne pobjegne sad kad se strah
sad kad se strah primio duboko
za života nije prebolio taj gubitak
noćno sjeme lancun preko glave i nečujni vapaj
sedam mjeseci pod srcem a partizanima ni traga
svaki dan svaki dan rašiva i zašiva krpi rašiva para
pribadača na kućnoj haljini mehanizam na okupu drži
tratinčice i zeleni naprstnjak zelena baka zelena baka
nitko ne razumije moje prve riječi dokle tako
majka je progutala oljuštene stanice kože
nespremnost i mušku frizuru
plakanja se gorkih u plodnoj vodi nagucala
sašiveno za njega mornarsko odijelo
grčevito se izvija na fotografiji iz četrdesetineke umjesto njega
moja nejaka mater
a iz crnih joj očiju zgarišta nedonoščad siročići
zelena baka zelena baka dobrota svijeta šiva i rašiva
zimski kaput u čeleste boji
oplakuje najmlađeg palog od tuberkuloze
brata naočitog advokata i mater svoju
klasje panonsko pletenice njene, naposljetku oca
zašiva za prst iz kojeg krv crvena kao zastave
marširaju zastave za njima trče siročići
siročići još i danas a mi im mašemo s balkona i lođa
mašemo mašemo puzeće pelargonije

Nakon desetak godina, krajem šestog mjeseca smo opet dvadesetak dana preživjeli u Medulinu. Svašta se zato vrijeme promijenilo. Svuda se vide tragovi i utjecaj kapitalističke doktrine, pravila i zakonitosti tog, po mišljenju nekih, uspješnog društvenog uređenja.

Prvi dan smo jedva pronašli i prepoznali nekada omiljeno mjesto na obali u blizini hotela, gdje smo više godina zaredom, provodili godišnje odmore. Naime, praktično sav prostor između hotelske ograde i mora bio je prekriven raznoraznim ležaljkama i nekim istrošenim dušecima, vjerojatno kupljenim negdje na rasprodaji u turističko razvijenijoj Italiji. Između tih ležaljki i madraca – uglavnom praznih, nije bilo velikog prostora za one koji za te ležaljke nisu bili voljni platiti 50 kuna po danu.

Svake godine sam za vrijeme odmora imao i neki poseban zadatak, pa bilo to čitanje dugo vremena odgađane i obično debele knjige, pisanje nečega zašto se prije nije našlo vremena, ili više puta popravljanje nekih manjih elektronskih uređaja ili mobitela, koje mi prijatelji donesu da pogledam, prije nego što bi to završilo u nekom kontejneru za tu vrstu otpada. I ove godine sam imao poseban zadatak. Sa sobom sam uzeo knjigu, “Sarajevo, plan grada”.

Tu knjigu sam kupio početkom ove godine, kada sam nekoliko dana bio u blizini Zagreba, i tako iskoristio mogućnost besplatne pošiljke od izdavača, namjesto plaćanja veoma skupe poštarine u primjeru da bi mi knjigu dostavili u Sloveniju. O toj knjizi sam već prije dosta slušao i čitao, zato sam je već nedugo poslije preuzimanja na recepciji hotela imao u rukama. Odmah sam primijetio, da je to neka posebna knjiga, uostalom, zar nisu sve Jergovićeve knjige posebne? Dva dana sam pokušavao čitati tu knjigu kao i sve druge, ali nije išlo. Onda sam napokon odustao i u ruke uzeo drugu knjigu iz paketa koji sam naručio, i koja je bila dosta tanja in lakša za čitanje.

Naime, “Sarajevo, plan grada“ je knjiga iz koje netko tko ne poznaje Sarajeva, može – iako je pisana kao roman, naučiti mnogo. Bar sam ja tada tamo to zaključio. Zato sam odlučio da ću uz pomoć današnje tehnologije, koja nam omogućuje posjetu gradovima ili područjima u kojima nikad nismo bili niti ćemo biti, čitajući knjigu, istovremeno na nekom ekranu gledati te ulice i područja, koja su u toj knjizi opisana. Tako ću malo zaviriti u Jergovićev Mejtaš, Sepetarevac  … pa sve do groblja Bare.  Trebat će mi za to više vremena, neki kompjuter sa dostupom do interneta i dobri stari Google odnosno njegov Google Earth.

***

U Sarajevu sam bio dva puta. Prvi put davno, kada me je doktor iz vojne bolnice Mladika iz Ljubljane, prilikom obaveznog pregleda pred odlazak na služenje vojnog roka, poslao na pregled očiju u Sarajevo. Zašto u Sarajevo, nitko osim njega nije znao. Jer, takav pregled sam bez ikakvih poteškoća mogao, kao i stotine drugih, jednostavno napraviti u Ljubljani?

Putovao sam vlakom. Poslije noćne vožnje, u jutarnjim satima sam prvi put zadihao sarajevski zrak. Bilo je kasno proljeće, lijep dan. Na red kod okulista u vojnoj bolnici došao sam zadnji. Na kraju njegove smjene. Doktor me pitao, zašto sam iz Ljubljane došao u Sarajevo, odnosno, zašto me nisu pregledali tamo? Nisam znao odgovora pa sam samo slegnuo ramenima. Sjećam se da je doktor nešto opsovao i bez posebnih pregleda mojih očiju napisao da sam u mirnodobnom stanju nesposoban za vojsku. Mislim da mi je tada zapečatio sudbinu i zauvijek zatvorio vrata kasarni nekadašnje vojske. Navečer istog dana vratio sam se u Ljubljanu. Od Sarajeva se ne sjećam ničega, osim lutanja gradom tražeći Vojnu bolnicu i tog susreta sa doktorom.

Mnogo godina kasnije, kada je Sarajevo već bilo glavni grad evropske države, opet sam se našao tamo. Ovaj put kao turista i jedan od pedesetak putnika autobusa koji nas je preko Banjaluke, Jajca, Travnika, dovezao do Sarajeva. U Sarajevu smo posjetili Tunel spasa, Baščaršiju, Svrzinu i Inat kuću, pa brdo iznad bolnice, sa kojeg se vidi “moderna arhitektura” groblja, za koju su neki “arhitekti” dobili čak i posebne nagrade u Hagu.

Najveći utisak na mene ostavio je susret sa Brankom Ćopićem, nažalost samo njegovim spomenikom, i posjeta Svrzine kuće, odnosno strme ulice do nje koja me je kasnije podsjetila na Jergovićev Mejtaš i Sepetarevac.  O tome sam naime najmanje znao ili čuo.

***

Na obalu smo prvi dan došli ranije i uspjeli naći relativno dobru lokaciju u blizini plaže i nekolicini drugih turista, koji su se namjestili između već prije spomenutih ležaljki. Ubrzo sam se uspio naći slobodnu i kvalitetnu internetsku vezu i tako uspostaviti osnovne uvjete za čitanje knjige tako, kao što sam već isplanirao.

Opet sam bio na početku. Peta strana, Mejtaš, opis mjesta. I odmah tablično računalo …  traži Mejtaš …  i … evo ga. To je to. Moj plan čitanja te knjige se ostvaruje. Odlazim zadovoljan u vodu i brzo se vraćam, sušim ruke, uzimam knjigu…

Prvih dana sam na plaži upoznao zanimljivog čovjeka, koji je veći dio života proveo u bosanskim rudnicima radeći kao rudarski inženjer. Čovjek uređivao život i sanjao kako će uživati, kada ode u mirovinu. Dugo nisu imali djece, a onda u dvije godine dva sina. Eh, nekoliko godina do mirovine, a onda … onda uživancija, razmišljao je on odlazeći na posao. Ali sudbina nije bila tog mišljenja i na kraju je jadnik, spašavajući živu glavu i porodicu, završio u Puli. Sa ženom su tu “iškolali” sinove, koji su kasnije otišla u Švedsku i tamo se poženili, dobili djecu i sretno žive. Priča on to meni ležeći na susjednoj ležaljci.

Ja sam malo čitao “Plan grada”, da bi onda nešto tražio na tábletu, a on Jutarnji pa Večernji list, a onda neke riječke novine. Ponosno, i sa suzama u očima, govorio je o sinovima u Švedskoj i porodičnoj tradiciji da se svake godine nađu baš tu u Medulinu, gdje su sinovi kupili veći stan. “Dolaze sutra,” kaže on gledajući negdje prema istoku.

Tako smo upoznali i njegovu širu obitelj. Sinove i njihove žene, svaki sa dvoje djece u starosti od 7-8 godina. Za žene se odmah dalo utvrditi da nisu Šveđanke. A djeca su bila posebno zanimljiva. Između sebe su govorili švedski. Sa roditeljima također švedski, dok bi im ovi odgovarali na “našem“, što je značilo, da djeca ipak znaju materinji jezik. Sa djedom i bakom unuci uglavnom nisu ni govorili, trudeći se da ih svakom prilikom zaobilaze, kao da se ih stide ili bóje.

Tako smo danima ujutro dolazili ranije i postavljali ležaljke, a poslije se svatko bavio svojim obavezama. Susjedi sinovima, snahama i unucima, a ja malo knjigom malo tábletom, “šetajući” Sarajevom. Kada smo i žena i ja odlazili u more, susjed se ponudio da pripazi na naše stvari, jer kako je govorio: “ima nas svakakvih”.

Početkom drugog tjedna – bio je ponedjeljak, i baš kada sam se vraćao sa prvog plivanja, dok je žena još ostala u vodi, susjed mi je izdaleka nešto mahao i govorio, mada ga još nisam dobro čuo niti razumio. Kad sam došao bliže, samo je rekao: “Ukra’še ti Jergovića!”

Prvo nisam shvatio o čemu govori, a tek onda sam vidio, da mog Sarajevskog plana nema na ležaljki, gdje sam ga ostavio prije odlaska u more. Táblet i ostale stvari smo ostavljali u torbi između dvije ležaljke, a knjigu sam, odlazeći u more ili na piće, ostavljao na ležaljki. Malo je onih koji knjige kradu, mislio sam i baš nikada nisam knjige sakrivao pred pogledima. Možda sam ih čak i više postavljao na vidna mjesta, da bi netko možda i sam vidjevši knjigu, uzeo neku u ruke. Ali, sada moje knjige, mog „Sarajeva, plana grada“ nije bilo tamo gdje sam ga ostavio.

Izvinjavao se susjed, nezgodno mu zbog knjige, jer, kako kaže, sam se je ponudio, da će paziti na naše stvari, a sad ovo. Poslije mi ispriča da je između ležaljki prošao neki mladić sa dugom kosom, sagnuo se, pograbio knjigu i pobjegao prema hotelu. Njegova žena kao i obično šuti i samo kretnjama tijela potvrđuje ono što on govori.

Pričam mu ja, kako sam tu knjigu teško dobio, jer se u Sloveniji rijetko u knjižarama nađu neslovenske knjige. A ako je naručuješ, poštarina je u nekim primjerima skuplja od knjige. Tješi me on riječima, da će pokušati u Puli naći tu knjigu idućih dana, pa ako bude, donijeće on nju meni.

I baš nemam sreće s tom knjigom, razmišljam nekoliko narednih dana, koji su mi promicali nekako sporije nego prije. A ni susjed nije imao vremena za mene, jer se je bavio svojima, ne govoreći više o knjizi niti o tome, dali je bio u Puli.

Odmor se je bližio kraju, tek još nekoliko dana, pa opet prema sjeveru. Žena me ubjeđuje da je možda bolje što su mi tu knjigu ukrali, jer od tada više plivam, navečer više šetamo, a i za nju se našlo više vremena. Nisam se potpuno slagao s njenim razmišljanjima, iako moram priznati, bila je u pravu. Ipak sam odlučio da se u Sloveniju ne vraćam bez te knjige, pa makar je morao tražiti do Rijeke.

Konačno mi susjed saopći, da u Puli, u dvjema knjižarama te knjige nema, ali da će je uskoro dobiti. Kad je to uskoro, nisu mu rekli, tako da to može biti sutra, a može i do kraja godine. Pita me kako da mi nadoknadi štetu, jer mu je, kako kaže, veoma neprijatno.

Zahvalih se čovjeku i sjetih se za trenutak da mu čak ni imena ne znam. Opet se ponavlja stara navika, pomislih, da se sa ljudima koje upoznaš na odmoru obično zadnje dane najviše priča, mijenjaju adrese i telefonski brojevi, uz obećanja posjeta i svega što uz to ide. A onda, niti tko koga zove niti posjećuje. Ponekad te ljude sretneš nakon niza godina, i opet ponovo – obećanja, koja se obično nikada neće ispuniti.

Poslije sam ženi predložio da na povratku svratimo u Pulu i potražimo knjigu, pa ako je tamo ne nađemo, onda namjesto prema Umagu, na Istarskom ipsilonu krenemo prema Rijeci. A tamo bi već moralo biti više knjižara i knjiga. Pa na odmoru smo, vadim se ja, kao da bih se želio zbog nečeg izvinjavati.

Predzadnji dan smo sa susjedima opet bili sami. Njihovi su otišli posjetiti rodbinu i prijatelje u Bosni, a on opet sam, sa svojom “babom”, kako kaže. Ne pričamo o knjizi, već o sadašnjim prilikama i dnevnoj politici, koja sve više truje odnose među ljudima na svim kontinentima, a posebno  ovim našim brdovitim krajevima.

Pomalo sit svega, odlazim u vodu odlučen da danas postavim svoj rekord u plivanju, a to je tri plivanja do označene granice kupališta. Danas ću preplivati pet puta, rekoh susjedima i ženi odlazeći prema moru. Nekako rasterećen svega, plivao sam kao delfin, doduše onaj stari delfin, ali ipak mnogo lakše nego svih ovih prošlih dana.  Postavio sam svoj rekord, pa čak plivao i više nego što sam namjeravao odlazeći u vodu.

Vraćam se prema ležaljkama i vidim da je samo susjed u blizini, a naših žena nema. U vodi su mislim, i zadnji put ove godine u Medulinu, bacam pogled po preplanulim dolinama i brežuljcima ženskog svijeta, koji se namazan i izložen sunčevim zracima, u svim mogućim položajima namješta i premješta po medulinskom pijesku i kamenu. Prilazim svojoj ležaljki još uvijek okrenut napola prema plaži i pružam ruku do ručnika, koji je bio složen na rub ležaljke. I tek tada opazih knjigu. Moja knjiga! Jergović! “Sarajevo, plan grada”!

Ne mogu vjerovati. Otvorim knjigu i tamo moj potpis i mjesto sa datumom, kada sam je kupio. Traka koja označava stranice, umetnuta na stranici 118. “Kulovića ulica, drugi dio.” Tamo gdje sam je ja ostavio. I na dnu mali listić, sa lijepim rukopisom napisano Hvala!

Ispod oka gledam susjeda, on čita novine ležeći okrenut na drugu stranu. Pa ovome bi mogli ukrasti i ležaljku ispod njega pomislih, a ne Jergovića. Otkud sad knjiga, razmišljam ne vjerujući da se to zbiva. Kao da ju je duh donio. Susjed opazi da sam se vratio pa složi novine i pogleda prema meni. Ugledavši knjigu onako spokojno reče: “A si je naš’o … gdje? U Puli … a vidiš onda su je već dobili.”

“Ne, to je ona moja knjiga, ona što su mi je ukrali. Ali ste vidjeli nekoga, da ju je vratio na ležaljku?” pitam ga, još uvijek ne vjerujući u ono što se je dogodilo.

“Ni’ko živ tu nije bio,” kaže on gledajući me začuđeno.

U Kamniku, augusta 2017.

Zelena pisanska bilježnica, i na njoj, kemijskom olovkom, velikim štampanim slovima, ispisan naslov: “Knjiga zabilješki za bolesnicu”.

Na prvoj unutrašnjoj stranici, istim rukopisom ubilježeni su telefonski brojevi “Mjesne nadležne ambulante”, Rejc Javorke (Služba: 48-633, lokal 46, kuća 514-489.) i Levi Marije.

Ali telefonskih brojeva Levi Marije više nema. Komadić papira na kojemu su bili zapisani pažljivo je iskinut, okružen, tako da preostala bjelina ostane sačuvana, samo da se ne može znati na koji se telefonski broj prije trideset i osam godina javljala stanovita Marija Levi, žena za koju možemo pretpostaviti da je bila liječnica ili, možda, patronažna medicinska sestra.

Na sljedećem listu, opet na desnoj stranici, urednim rukopisom, s pravilnim marginama, vrlo je ambiciozno načeta zelena pisanska bilježnica:

___“18.V.1979.

___Sestro Tanja,
___Obzirom da ne obilazim bolesnicu svaki dan u slučaju da vam šta treba zovite na telefon koji sam ostavila na prvoj strani.
___Ja sam kupila kao što ste tražili: 1 puder, 1 bademovu mast, 1 dijanabol mast (drugu kutiju ću kupiti u idućoj sedmici).
___Dr Branko koga ste najavili 17.V.79. nije došao (sad je 17h).
___Što se tiče lijekova bolesnica ih uzima samo 1x dnevno kad joj sestra da, sama neće, a od drugih lica ih odbija – uostalom bolje je i jednom dnevno nego nikako.

___Pozdrav
___Javorka”

Rukopis joj je vrlo čvrst. Kemijskom olovkom pritišće po papiru, pa kada zatvorimo oči i prelazimo prstima niz poleđinu lista osjećamo težinu njezine šake, pritisak vrha kemijske, oblinu i oštrice slova, životnu snagu. Drži je početni entuzijazam, ili je zbog nečega nervozna i ljuta. Vjerojatno i jedno i drugo.

Ime u potpisu netipično je podvukla kratkom, oštrom crtom.

Osam dana ranije navršila je trideset i sedmu.

Tek deset dana kasnije sestra Tanja ostavlja svoju prvu poruku. Piše je bezvoljno, u kratkim frazama i bilješkama, stilom i rukopisom onodobnih liječničkih recepata. Navodi terapiju koju je dala bolesnici (Lasix), moli Javorku da kupi Rivanol (“ona žuta tečnost”), zavoje, gaze, pakovanje vate, pakovanje Dulcolaxa. “Sad za sad ne treba dodati ništa drugo. Teta Vilma nema stolice, danima pati, te ću joj ujutro dati tabl. za otvor. Spremačica bila od 8 i 15 do 10 i 20, sa putom 2 sata i 30.”

I ispod, dodatak: “Ribaća četka, plavi radion, 1 Rubel za zavoje. Kad mogneš navrati se u službu.”

Iako se, vjerojatno, ne poznaju duže od dva tjedna, Javorka je sa sestrom Tanjom već na ti. Tiče se to naravi i običaja toga grada, a pomalo i okolnosti u kojima su se zatekle. Istina, jedna je patronažna sestra, ovo je njezin posao, i u tom poslu, vjerojatno, nema ničega što joj se i inače ne događa svakodnevno, Sarajevo je stari grad, kraj se sedamdesetih i u njemu još uvijek boluju i umiru i oni koji su rođeni u devetnaestom stoljeću, ali za Javorku je sve to, ipak, šokantno.

Tanja bolesnicu zove teta Vilma.

Javorka je zove teta Doležal.

Tako je zovu svi, otkako se preselila iz JNA ulice, zapravo otkako joj je u logoru u Norveškoj umro muž, a ona ostarila. To joj je ime po kojem je bližnji znaju, dok se drugi na njega teško mogu naviknuti. Osim što je neprimjereno, indiskretno je ljude nazivati onako kako ih zovu oni koji su sa njima bliski, u toj je konstrukciji nešto čudno i neizgovorljivo. U imenu iz milošte i dragosti upisano je prezime.

Kada ga kratimo, jer ne možemo je stalno zvati teta Doležal, onda je zovemo samo Teta. U vremenima ove bilježnice, sedamdesetih i osamdesetih, sarajevski se govor već transformirao u skladu s govorima gradskih pridošlica, pa se riječ teta u pravilu izgovara uz kratke naglaske. Teta Doležal se, međutim, naglašava starinski: s dugim naglaskom na e.

U naglascima je razlika između prošlosti i sadašnjosti. Tako je kroz sva naša djetinjstva, ali mi to i ne primjećujemo. Normalno nam je, zato ne primjećujemo. Primijetit ćemo kada jednog dana svega toga nestane.

Teta Doležal. S dugim e u riječi Teta. Riječi koja se piše čas malim čas velikim slovom.

U vrijeme o kojem govori zelena pisanska bilježnica, Tetina kći jedinica Vilma bila je već godinama mrtva. Zet Vlado Nagel i sin kojeg smo zvali Bucika, tako da mu nisam zapamtio ime, ako sam ga ikada i znao, odavno su živjeli u Rijeci. U Sarajevu nije imala nikoga osim nas, a mi smo joj bili bivši komšije.

Slijedi bilješka od 31. svibnja.

“Ovo je napomena za sestru! Dali bolesnici Dulcolax, 2 tabl., Lasix, 1 tabl. Tražiti od ljekara recept za Dianabol i Lasix tabl. Odnijeti u ambulantu /ambulanta Vrbanja/ (riječ koja se ne može pročitati, op. aut.), zamoliti da sterilišu gaze.”

Ne znam tko je pisao bilješku, rukopis je nepoznat, i neće ga više biti u zelenoj bilježnici.

Dva dana kasnije, 2. lipnja, sestra Tanja smeđom drvenom bojicom kratko zapisuje:

“Bolesnici od lijekova samo dat Isoptin, 1 tabl.”

I potpis, podvučeno ime.

Ispod toga, na istoj stranici, opet kemijskom olovkom, Javorka:

“Ja ću doći u Službu radi sklapanja ugovora u srijedu 6. 6. 79. g. ujutro u 7h.”

Na sljedećoj praznoj desnoj stranici, bilješka od 5. lipnja:

___“Javorka,
___danas spremačica bila 2 h.
___Za obradu rana treba dalje:
___2 gaze
___3 zavoja
___1 Jecoderm
___1 asepsol
___Pozdrav,

___sestra Tanja”

Bilješka od 7. lipnja je nešto duža:

___“U terapiji bolesnici je izmijenjeno po posjeti ljekara od 6.VI.79.
___Umjesto Isoptina daje se:
___3×1 Inderal
___3×1 Dianabol tabl.
___utorak i četvrtak, Lasix po jedna tabl.
___Astmofilin po potrebi.
___Sa previjanjem nastaviti.
___Sestra Tanja uzela recepte da podigne i novce iz vitrine, iz plave koverte (10.000 din ukupno).
___Račun u iznosu od 50.400 u svesci za spremačicu.

___Tanja”

Posljednji zapis u zelenoj bilježnici je od 8. lipnja:

___“Th: Inderal 3×1
___Dianabol 3×1
___Rane: Dianabol, Rivenal, previjanje.
___Svu terapiju dobija kad je sestra /jedan obrok/.”

Sljedeća stranica je istrgnuta. Neuredno, bez brige o tome kako će bilježnica izgledati. Dojam da je istrgnuta zato što je netko, vjerojatno Javorka, htio poništiti ili od nekoga sakriti sljedeću bilješku.

Ne znam kojeg je datuma umrla teta Doležal, ali sudeći prema onom što je u ovih dvadesetak dana zapisano u bilježnici zelenih korica, zbilo se to u lipnju 1979.

Tetu je već mučio teški dekubitus – previjanja, zavoni, gaze, Rivanol… – imala je slabo srce – Isoptin, Inderal – vjerojatno teške tahikardije i anginu pectoris, bolovala je od astme – Astmofilin, po potrebi – probleme s bubrezima, kombinirane sa srčanom slabošću – Lasix – i bila je, sve u svemu, na samrti.

Uza sve te lijekove, koji su, svaki za sebe, onima oko nje stvarali iluziju o odgađanju smrti sve do trenutka kada će se nekim čudom vrijeme preokrenuti i poteći prema mladosti, ili će Teta čudesnim ozdravljenjem biti nagrađena za sva dobra koja je ljudima činila, davali su joj i Dianabol. Jedan od prvih uspješno sintetiziranih anaboličkih steroida, koji se u tabletama masovno proizvodio još od pedesetih godina. U početku Dianabol je i bio to čudo u tableti: mrtvima je vraćao snagu, tijelu je vraćao oblik i formu, pružao život onome u čemu ga više nije bilo. Koristio je, manje više, protiv umiranja. I bio je neefikasan. Kasnije su ga koristili sportaši, hrvači, boksači, bodibilderi. Duga je lista onih koji su zahvaljujući Dianabolu kažnjeni zbog uzimanja dopinga.

No, sve će se to zbiti nakon Tetine smrti i priče iz zelene pisanske bilježnice. Za sestru Tanju, neimenovanog liječnika i Javorku Dianabol je lijek kao i svaki drugi.

Ali ono što se ne spominje u ovim bilješkama, a živjelo je u sjećanjima na tetu Doležal, sve dok se imao tko sjećati, jest da se jedva još ičega sjećala. Javorku bi s vremena na vrijeme i prepoznala, sestru Tanju bi svakoga dana vidjela prvi put, kao i liječnika i spremačicu. Za nju sve su to bili nepoznati ljudi, s kojima bi dolazila neka prijetnja, nešto bi se od njih trebalo sakriti, nekoga zaštititi, a onda nije imala snage da ustane i da se obrani od njih. Živjela je u svijetu koji je za njih već odavno prošao, godine su bile ratne, četrdeset prva, druga, treća, pa predratne, dvadesete i tridesete, a njezin je čovjek, šeprtlja i pijanica, radio kao tamničar. Dobar čovjek, a tamničar! Ona je radila na pošti, bila je poštanska činovnica, i svi su je na poslu hvalili. Ali sto je briga imala: čas bi se on napio, čas bi već stigla vijest da je umro u logoru u Norveškoj, da bi odmah zatim od njega došlo pismo, u kojem joj se žali da mu je tamo hladno i da mu je teško, baš kao da mu ona, odavde s Marijin dvora, može pomoći…

I sve to vrijeme, koje se u bilježnici zelenih korica mjeri danima, možda tjednima, a njoj traje godinama, traje cijeloga njezinog života, koji se stalno ponavlja i vraća, dok se ti nepoznati ljudi, uglavnom žene, bit će kurve i špijunke, vrzmaju oko nje, peku je, kao svetoga Lovru, njezine rane.

Kada čovjek zaboravi sve ono čega se mora sjećati da bi ga drugi ljudi prihvaćali i da bi među njima normalno živio, kada ga, dakle, osvoji alzhajmerova bolest, samo jedno ostaje onako kako je uvijek i bilo: fizička patnja i bol.

Tetu Doležal tih dana peku rane onako kako bi je pekle i dok je bila mlada i dok je znala tko su svi ti ljudi oko nje.

Javorka se za nju brine zato što Teta zapravo nema više nikoga. U toj se brizi, kao u nekoj priči, ogleda ono što će se sa njom, s Javorkom, zbivati trideset i tri godine kasnije. I ona će tako umirati, ali sjećajući se svega.

Ima li u zaboravu utjehe? Nema, kao što utjehe nema ni u sjećanju. I jedno i drugo je patnja.

Bilježnica je bila njezina ideja. Kako se ona i patronažna sestra Tanja neće viđati, jer jedna dolazi kad druga više nije tu, onda je najbolje da se jedna s drugom dopisuju.

Kada je teta Doležal umrla, Javorka je, umjesto da baci bilježnicu zelenih korica, kao što je za baciti bilo skoro sve sa čime je Teta na kraju živjela, u bilježnicu spremila tri razglednice, koje su bile zataknute za staklo vitrine koju spominje sestra Tanja, i odnijela je sa sobom.

Bile su to razglednice Drvenika, Male Dube i Sućurja.

Sve tri adresirane su na ime Doležal Vilma i adresu Maršala Tita 4/II

Na prvoj, od 2. listopada 1975. piše:

___“Draga teto,
___konačno se i ja malo odmaram. Vrijeme je prekrasno.
___Mnogo pozdrava,

___Javorka.”

A na drugoj, od 26. srpnja 1977:

___“Draga teto,

___provodeći godišnji odmor u ovom malom mjestu često pomislim na Tebe. Mnogo srdačnih pozdrava.”

A onda u potpisu: Javorka, Miljenko, Naci, Nena i djeca.

Obično bi mi, sjećam se, davala razglednicu da dopišem svoje ime, ali ovaj put ga je, Bog zna zašto, sama napisala.

Na trećoj razglednici, datiranoj u Sućurju, 21. srpnja 1978. piše:

___Draga teto,

___već deset dana sam sa Miljenkom na odmoru u ovom malom mjestu na otoku Hvaru. Kad se vratim doći ću Ti. Mnogo Te pozdravljaju i rado Te se sjećaju,

___Javorka i Miljenko.

Tu sam se potpisao. Velikim i ružnim štampanim slovima.

Zelenu pisansku bilježnicu našao sam u ormaru, među gomilom starih ženskih magazina.