1. Od Toplana Sarajevo, tačnije od Mevledina Bećirovića, direktora službe prodaje i komunikacije s korisnicima, dobio sam pismo, datirano 2. 12. 2016. godine, u kojem se pored ostalog kaže:

“Utvrdili smo da koristite naše usluge u stanu na gore navedenoj adresi, te vas ljubazno molimo da odgovorite na naš poziv, u suprotnom poduzet ćemo zakonom dozvoljene mjere.

Pozivamo Vas da se javite na jedan od naših centara za korisnike radi zaključivanja  ugovora o korištenju toplotne energije u skladu sa odredbama Uredbe.” Itakodalje.

Odgovorio sam: “Lažete, i to kao kučka, dodali bi u Crnoj Gori, da koristim vaše usluge. Time ste rekli da godinama kradem. Znam da su, za ološ kojoj služite, otimačina i krađa sitni nestašluci, a vaša je sreća što nisam mlađi 10 godina: da nikad nisam ukrao u staroj državi ni dinar, a u novoj ni fenig – objasnio bih vam mačugom.”

Odgovor nisam poslao. Jer šta bi pisac sa 33 objavljene i 27 neobjavljenih knjiga imao da divani sa lažovom koji bi bio nitko i ništa da ga Sin Babin nije zadirektorio? Da se spustim na njegov nivo, morao bih koristiti padobran. Ovu dosjetku sam čuo kad sam bio na postidplomskom u Beogradu, a evo pamtim je i dandanji.

Nisam ga poslao i zato što sam se sjetio Ive Andrića. Jedno društvance pisaca sprdalo se sa Simuenom Zatezalom: pamti li više iko tog srpskog političara? Andrić rekao: “Jeste, Zatezalo je niko i ništa, ali ja ga ne bih potcenjivao, jer sedi na takvom mestu odakle može mnogo zla da nanese čoveku.”

Znao sam štošta o Bećiroviću i rekao sebi: on jeste nitko i ništa, ali hoćeš li da tebe, starca u 72. godini, infarktaša koji dvije i pol godine uzima i lijekove za prostatu, hoćeš li da te, bez i jednog dokaza, Bećirović vuklja po sudovima? Ne razdražuj to zvjere.

I htio sam vidjeti dokle će ići njegov bezobrazluk. Jer, ako me oči ne lažu, na vidiku je bio sedmi balija. Nisam se prevario. Ne zato što sam vidovit, već stoga što sam iz razgovora sa žrtvama Toplana Sarajevo znao dovoljno o Bećiroviću da sam mogao očekivati još jedan napad balije na vlaha, mada mi taj napad kao piscu treba.

Na Ajfelovom mostu sam već pominjao svoju knjigu Šest balija u kojoj su svi tekstovi, osim jednog, davno publikovani, ali nitko u Sarajevu knjigu sa takvim naslovom, koji pogađa u srčiku, neće objaviti. No jednom će, možda sto godina iza smrti, izići moja sabrana djela i u njima ta knjiga čijim naslovom nisam bio posve zadovoljan, jer zašto ih je baš šest? Izgleda, sâm život se pobrinuo da mi pošalje Bećirovića kao sedmog baliju, i naslov moje knjige opskrbi svetim brojem o čijim značenjima u Rječniku simbola ima oko osam i pol stubaca teksta. Pričeknuću da vidim šta je namislio.

U svojoj knjizi sam, naravno, objasnio šta podrazumijevam pod balijom, a kad je o Bećireviću riječ, zovem ga balijom jer je prostak i primitivac koji vjeruje da može, zato što od SDA postavljen za direktora, raditi šta mu prahne, jer se ćuti vlasnikom Sarajeva. To može pripadnicima svog ummeta, koji ga i jesu doveli na vlast, ali taj kuša da uzjaše slobodnog vlaha Marka Vešovića, što će biti kad mačka zalaje. Od finskog pjesnika Pentija Sarikoskog znam da se može jahati samo na svijenoj grbači, zato sam svoj vijek proživio uspravno, pouzdan dokaz da te niko nije uzjahao.

Ne govorim o privatnom Bećiroviću, o kom ne znam ništa, već o direktoru, o javnoj osobi čiji je rad podložan vrijednosnim sudovima. Sam po sebi, on je nevažan, osim kao simbol, a gdje pjesnik nanjuši simbol, tu ima posla za njega: Bećirović je do groteske dovedeno utjelovljenje današnje banditske vlasti u BiH. To je vlast koja, bez straha od Boga i stida od ljudi, radi stvari od kojih ljudski mozak staje, i sve po zakonu. Ali, dok mi banditi Milorad Dodik i Dragan Čović ne mogu naškoditi, bandit Bakir Izetbegović može: jedan njegov potrčko već hoće da zavuče ruku u moj penzionerski džep, što će biti kad miš kukurikne.

To su banditi koji ližu oltare i klanjaju pet vakat-namaza, a pošto su i Alah i Gospod i Gospodin veresija, više vole Boga u kešu, ili kako Nijaz Duraković reče: Jedni vele alahuegber, i pare u padže, drugi vele Gospode, smiluj se, i pare u padže, treći vele Gospodine, pomiluj nas, i pare u padže.

Lova je jedino u šta vjeruju, jedino boštvo kome služe, a otimačina, pljačka i krađa su jedina ideologija koju upražnjavaju.

I ovdje se radi o šoldima. Dokumenti koje imam kažu da sam, dvije godine, u prosjeku, za grijanje plaćao 180 maraka mjesečno. Mevledin tvrdi da mu mjesečno dugujem 196 maraka, i ta je razlika mizerna, zašto bih oko 16 maraka dizao dževu? Jest, ali ja plaćam grijanje samo šest mjeseci, a bandit Bećirević od mene traži za svaki mjesec 196 maraka, ili oko 2 400 maraka godišnje, što će dobiti kad nestane petka u nedjelji. Misli li da bi meni, koji sam 20 godina pisao protiv srpskih nacionalista, bila velika čast  da 1 200 maraka godišnje doniram bošnjačkim nacionalistima?

2. Danas nema razlike između bošnjačkih, srpskih i hrvatskih nacoša. Ili moje oči ne valjaju, možda ta razlika zaista postoji: ono pas, a ovo mu brat? Među beha mafijašima vlada žešće bratstvo i jedinstvo nego, za Titinog vakta, među narodima i narodnostima.

Ne vjerujem da bošnjačka vlast oskudijeva u bećirovićima; mnogi moji prijatelji kažu da u toj vlasti ima balija lopatom da ih zgrćeš, a Mustafa Čengić, moj drug iz studentskih klupa, u izvrsnoj knjizi, gdje ne bih rekao da se pohvalno izražava o Aliji Izetbegoviću, kazao je (citiram po sjećanju): Balije i hojrati, ono najgore u bošnjačkom narodu, odredili su njegovu sudbinu za sljedećih pedeset godina.

Ne zanima me šta se dešava u Sarajevu, jer je prije šest godina, na portalu Rijaseta Islamske zajednice, njihov mislilac priopćio dijagnozu da sam „okorjeli islamomrzac“, mada se meni, okorjelom ateisti, živo jebe i za pravoslavlje i za katolicizam i za islam: sve su to priče iz slikovnica za predškolce. Što bih mrzio slikovnice za obdanište El Fatih? Andrej Nikolaidis bi rekao: ako vam je Vešović neprijatelj, tanki ste s prijateljima.

Ne zanima me šta rade balije na vlasti, ali se od njih moram braniti svim zakonski dozvoljenim sredstvima, a zakon o slobodi govora dopušta da vrijednosni sudovi o bilo čijem javnom radu mogu biti uvredljivi, jer je sloboda govora, kao temelj svih drugih sloboda, važnija od bilo čije privatne osjetljivosti.

3. Od devedeset druge do prije šest godina, ratovao sam za Bošnjake, a iza Dejtona i protiv balija. Za prve sam ratovao perom, naravno, mada ne smijem zaboraviti da sam 25 dana dobrovoljno bio vojnik Armije BiH, u uniformi, sa pancirnim prslukom, šljemom i kalašnjikovim, da sam ispalio na četnike dva trombolna i pucao na njih iz mitraljeza Breda, da sam spavao u zemunici, držao stražu i borcima održao književno veče. I protiv balija sam ratovao perom, jer polemika dođe od grčke riječi polemos, to znači rat, a najveći među tim balijama je paramilitarni hodža Džemaludin Latić o kome sam sročio 60 strana.

Sve je ovo znano i Bogu u narodu, i ne hvalim se već iznosim činjenice. Ali ću ponoviti ono što sam često u Crnoj Gori, odakle sam podrijetlom, govorio i pisao: od ’92. naovamo među narodom u Sarajevu, pretežno bošnjačkim, dakako, doživio sam više pažnje, poštovanja, pa i ljubavi no što bih u Crnoj Gori za deset života.

Danas dodajem: pošteno opandrčiti baliju kad me bez dokaza napadne, to smatram pitanjem književne časti. U tom smislu Bećirović je klasičan balija: smatra sebe vlasnikom Sarajeva, a ono što kaže drži za apsolutnu istinu kojoj su dokazi nepotrebni. Direktor Bećirović mi liči na Andrićevog valiju (ne baliju, nego valiju) koji „u svoju ograničenu pamet veruje neograničeno.“

4. Od ’92. godine naovamo razgovarao sam sa tisućama ljudi na ulici, u kavani, i uopće na javnim mjestima, i da sam bar dio toga bilježio, danas bih imao debelu knjigu koja bi bila vrsna četvrtstoljetna hronika Sarajeva. Nisam ništa zapisivao  bojeći se da će čitatetlji misliti kako se hvalim, a danas znam da bi to bila ne samo izvorna priča o patnjama, nesrećama i svakodevnim nevoljama mojih sugrađana nego i pohvala njihovoj ljudskosti.

Ti ljudi su mi pričali i o sarajevskim toplanama koje su – treba li to uopšte pominjati? – zlatna koka vladajuće stranke, i mada sam mnogošta zaboravio, dovoljno pamtim da je jedno izvjesno: prije bih s Mehmed-pašine ćuprije skočio u Drinu, kao Andrićeva Fata Avdagina, nego potpisao ugovor sa derikožom Bećirovićem.

Iz tih razgovora doznao sam da Bećirović dvaput naplaćuje istu toplotnu energiju. Ljudi iz Ali-pašinog Polja pričali su mi da im je grijanje katastrofalno i da se moraju dodatno grijati na struju, a ne smiju raskinuti ugovor sa toplanom, jer će biti sudski primorani da plaćaju četrdest posto ranije sume, pošto ih griju komšije ozgo, ozdo, sa desna i sa lijeva! Takav im je zort Bećirović ućerao.

Potom mi je čovjek koji je raskinuo ugovor sa toplanama rekao da je istina što sam čuo: sudski je prisiljen da plaća četrdeset posto ranije sume. Ako ovo nađete iđe na trećoj sunčevoj planeti osim u BiH, pojašite me kao magarca! Ali i BiH je sprdnja od države kakve nema pod kapom nebeskom i priliče joj zakoni kakvih nema na dunjaluku, i sudijske odluke koje nemaju veze s mozgom: kao da je stan tog čovjeka ledara, kao da on svojom električnom energijom ne grije stanove komšija! Jest, ali toplane su krave muzare vladajuće stranke i ta energija je sveto mijeko koje se mora platiti.

Kada sam bio poslanik u Parlamentu F BiH, shvatio sam da je ovo lupeška i otimačka država gdje su zakoni pisani za grabljivce i lopove. Evo primjer. Usvojen je zakonski amandman protiv koga sam iza govornice zalud bjesnio, a po kojom predsjedniku Federacije možeš podnijeti molbu za pomilovanje na dan kad sudska presuda postane punovažna! Po tom zakonu možeš pokrasti pola države, a ne sjediti u ćuzi ni dana.

Postoji i propis po kojem se ne možeš, bez opravdanih razloga, isključiti iz toplanine mreže za grijanje. I to je zakon od kojeg mozak staje, a ako je naslijeđen od stare vlasti, to je još jedan dokaz bjelodane istine: nacionalisti su od socijalizma uzeli ono što je u njemu bio najgore, a sve što je valjalo uništili su.

Taj propis ne važi za mene. Jer je moj stan, skupa sa još sedam, naknadno nazidan, a pošto nisam potpisao ugovor sa toplanom, nisam se nikad uključio u njenu mrežu za grijanje i nisam se mogao ni isključiti iz nje, kapirate li, Bećiroviću, ili treba da ponovim? Vjerujem da ne kapirate, jer ste jedno od oličenja „divlje siletine bez pameti i sućuti“ o kojoj Mihailo Lalić govori u svom romanu.

5. Od vas, g. Bećiroviću, nakon vašeg pisma, dobio sam tri obavještenja da vam dugujem dvjesta, pa četiri stotine, pa šesto maraka za grijanje. Pošto s vama nisam zaključio ugovor o korištenju toplotne energije, te pare ćete dobiti kad rodi riža na Bjelašnici. S istim pravom ste mogli i Isi Pejgameru poslati obavijest da vam duguje šesto maraka. A da ste slagali kako se “koristim vašim uslugama“ dokazaću na sudu dokumentima koji vele da se grijem na struju.

Pošto kušate zastrašiti me šaljući mi račune o fiktivnim dugovima, s vama bi se moglo povući i potegnuti o pitanju: spada li u zakonom dozvoljena sredstva ućerivanje zorta gomilanjem nepostojećih dugova? Šalim se. Oni vam trebaju kako biste imali razlog da me tužite. Hoćete li u laganju ćerati do 7 000 maraka?

Sjetio sam se vašeg procesa protiv P. A. Nabešali ste joj 7 000 maraka duga za grijanje, iako s vama nije zaključila ugovor o korištenju toplotne energije, i tužili je, ali kad je sudu podnijela dokaze da se grije na struju, povukli ste tužbu. Rečeno jezikom Tribjun Ferala: „Sudija ponudio lulu mira. Bećirović popušio“. Istu lulu popušićete i u sudskom pocesu protiv mene.

Dakle, ako tužba upali, upali, ako ne, povučemo ju. Te ublehe ne možete meni prodavati, mada razumijem vašu osionost. Sjetio sam izbornog slogana SDA FOREVER koji sam u knjizi Šest balija  komentirao ovako: „Kad se prevedu na bosanski, te riječi znače da ćete vladati do kijametnog dana.“ Pa što ne biste radili šta vam je kurcu ćejf?

Čujem to gospoče kako se zgraža: kakav je ovo vulgarni jezik? Bagri se valja obraćati jezikom bagre, jer bagra jedino taj jezik do kraja razumije, veli Adam Mihnjik. Vjerujem da je psovanje jedino doraslo vašoj bezočnosti.

6. Ali ako odustanete od sudskog gonjenja, biću grdno razočaran, i dabogda se ja okamenio i više se ne makao s mjesta ako neću, jer će moja knjiga ostati bez sedmog balije, a ovaj tekst moraću staviti kao njen dodatak, što je mizerno malo. Čak bih naslov morao izmijeniti: Nažalost, samo šest balija.

Kad pogledam danas šta sve nemam i šta sam sve izgubio, jasno mi je da, izuzmem li svoju kćer, nemam ni jedan razlog da živim, osim pisanja. Pomognite me i vi, gosin Bećiroviću, malo u tome, priredite mi jedno fino malo suđence da imam o čemu pisati. Jer ko hljeb mi treba još jedan balija za moje djelo.

Ako me ne tužite, neću moći, kad izgubite proces, tužiti vas i Toplane zbog duševnih bolova koje ste mi nanijeli kad ste starca u 73. godini, infarktaša i čovjeka koji se dvije i pol godine liječi od prostate, mrcvarili po sudovima bez i jednog pravno validnog dokaza. Te vas molim: tužite me. Čak ću po crnogorski reći: tužite me, kumim vas Svetim Vasilijem Ostroškim, da mogu dopuniti knjigu Šest balija i vašim parama se grijati stanovito vrijeme.

7. G. Bećiroviću, ja vas žalim. Ja sam živio u svijetu gdje sam ono najbolje u sebi: pamet, obrazovanost i talenat, koristio da bih uspio. Vi živite u svijetu gdje su mnogi prisiljeni da koriste ono najgore u sebi kako bi uspjeli. Ili vas ne treba žaliti? Možda u sebi i nemate ništa osim onog najgoreg?Tolstoj u svom dnevniku veli: “Taj čovjek bi bio potpuna hulja kad ne bi volio pse“. Možda vi ni pse ne volite? Ne znam. Ali vidi i ko očiju nema da danas nitkovi cvjetaju ko blagovijest, da se opet izrazim crnogorski. Bošnjaci bi rekli: Ja plaha zemana za pogana insana. Takve ne treba žaliti nego im dati preko labrnje. O čemu govore i ovi moji stihovi:

Mnogi lažov i nitkov, skupa sa svojim njakom,
Od mene dobio je, moj svjedok je Jehova,
U prozi i u stihu, po njušci svijećnjakom
Koji sam pozajmio iz priče A. Čehova.

Ko da sam nesuđeni pop, volim hulje pričešćivati, ali tojagom. To sam činio i u knjizi Šest balija. A biće ih, akobogda, sedam.

Imaginarni prijatelj/33

U vicevima i narodnim pričama ona ispunjava po tri želje svakome tko je ulovi. U pjesmi Duška Trifunovića, koju je na nekom festivalu otpjevao Seid Memić Vajta, kao i u priči Aleksandra Puškina, ribica je ispunjavala po jednu želju. Kod Vajte, ribar ju je pustio obrazloživši: “ja nisam čovjek od jedne želje i pustit ću te iz inata”. Puškinov ju je ribar također pustio, ali zato što je bio dobra srca.

Taj ribar bio je siromah starac, i živio je sa svojom sirotom ženom u nekoj ruševnoj straćari pokraj mora. Bili su, uglavnom, sretni i zadovoljni, ali nju je mučilo to što nije imala korito u kojem bi prala rublje. Pa kada se on vratio kući, i kad joj je ispričao da je ulovio, a zatim čista srca na slobodu pustio zlatnu ribicu, ona se uhvatila zaglavu, pa ga poslala nazad da traži tu ribicu i da mu ona naknadno ispuni želju – novo korito.

Stari što će, baš mu se i ne da, ali ode do mora i, začudo, nađe ribicu. Ona mu stvori lijepo korito, i on pođe kući, misleći da će mu baba biti sretna. Ali stara ga šalje nazad, da kakvo korito, neka mu ribica nekako providi i novu kuću. Nemoj, ženo draga, vidiš da se na moru digla oluja. Ma kakva oluja, nije babu briga, nego ga šalje da traži ribicu.

Ribica bi dobra, ne dopusti mu da se utopi, nego se opet pojavi i ispuni mu i želju za kućom. Ali ni to nije bio kraj – jer da jest bajke ne bi ni bilo – jer se sad u babi probudila želja za većim bogatstvom. A kada je i njega dobila – uz sve veću i veću oluju, sastavili se nebo i zemlja – poželjela je i moć. Htjela je da postane carica, pa je poslala svoga dobrog starog čovjeka u sigurnu smrt, ne bi li joj i tu želju ispunio. I bi tako: posta ona i carica. Ali ni to nije dosta: sad bi da bude vladarica svijeta.

Tu želju kada je ribar ribici prenio, ona mu ništa nije odgovorila, nego ga je poslala natrag kući. A tamo ničega više ne bi od čarolije, čak ni novoga korita. Nego sirota, pogubljena baba, u straćari koja im je bila suđena da u njoj žive i umru.

Kakvo se to zlo najednom probudilo u zlatnoj ribici? Zašto je to učinila starcu? Nije, valjda, on kriv što se u babi probudila ta strašna, dugo zapretena, pohlepa. Ili, možda, jest kriv. Nije smio pristati, nakon što je od ribice već izmolio novo korito, da se još jednom spušta do mora. Učinio je to iz ljubavi ili zbog vlastite karakterne slabosti? Staricu je njihova beskrajna sirotinja karakterno deformirala i skršila tako da je postala bolesno pohlepna. Starca je ista sirotinja učinila beskarakternim i slabim. Možda je zato ribica odbila da proizvede babu u vladarku svijeta, nakon što ju je već učinila caricom. A možda i zato što je ribica, kao i svi čudotvorci, mesije i dobri čarobnjaci, čuvarica reda u svijetu. S prvom sljedećom željom – nakon želje da se vlada svijetom – baba bi remetila red. Zato ju je zlatna ribica zaustavila.

Vajtin je ribar, u pjesmi Duška Trifunovića, greškom ulovio Puškinovu ribicu. I to u vrijeme kada se znalo da zlatna ribica ispunjava po tri želje. “Kakva su ovo došla vremena”, zavapio je i odmah zatim posumnjao: “možda i nisi zlatna ti”. A bila je zlatna.

U tri je želje mogućnost izbora. Sveden na jednu jedinu želju, čovjek ne želi ništa. I to je konačna istina zlatne ribice.

Imaginarni prijatelj 32     

Glava ti je ko Cocin bubanj! Bila je to valjda i prva refleksija svijeta na moju osobu, čim sam prvi put samostalno prekoračio kućni prag. I poslije su mi, dok god se nisam odselio iz rodnoga grada, papagajski ponavljali istu stvar. Danas, kada od nekoga nepoznatog – a to je nešto što se, uglavnom, čuje od nepoznatih – u Zagrebu čujem da mi je glava ko Cocin bubanj, ja znam da je taj odnekud iz Bosne. I da se preko moje glave nastoji kurtalisati svoga bosanstva i postati domaći. Ne zamjeram mu. Iako konstatiram da gorih dušmana nema od onih iz rodnoga kraja.

Glava mi je ko Cocin bubanj! Govorio sam, iz neke druge perspektive, tako da ni uzrečica više nije bila ista, kad god bih se za rane mladosti grdno napio. Istina, to nije bilo često. Možda svega pet ili šest puta u životu, i to mi je bilo dovoljno da shvatim kako od mamurluka nema većeg jada. Sklonost mamurlucima je, vjerojatno, nasljedna. Tko ju je u genima ponio, taj nikada neće postati alkoholičar, jer će ga to strašno stanje odbiti od prekomjernog uživanja u rakiji (pivu, vinu, pitralonu…). I vazda mi je milije bilo da onaj drugi konstatira da mi je glava ko Cocin bubanj, nego da se zateknem u prigodi da sam to za svoju glavu govorim.

Ali tko je, zapravo, bio taj Coco? Ovo pitanje će si postaviti onaj tko je sklon da rastavlja jezične i govorne fraze, poslovice, uzrečice i složenice, i da zaviruje što je u njima. Odgovor će u stvarnosti i u činjenicama rijetko naći, ali zato postoji imaginacija. O onom do čega se ne može doprijeti, što se pretvorilo u golu frazu, u logično ili nelogično nizanje riječi ili glasova, trebala bi se ispričati priča. Pa tako i o Coci.

Međutim, Vehid Gunić, stari sarajevski televizijski voditelj, reporter i novinar u knjizi “Bosanske izreke, strpljen-spašen” tvrdi da je Coco ustvari Husein Coco, telal i dobošar iz Banje Luke. Bilo je to u devetnaestom stoljeću, kada su se sve važne vijesti po Bosni još uvijek telalile preko ovlaštenih telala, koji bi se zaputili s kraja na kraj čaršije, pa bi bubnjajući u doboš – nalik onom koji nosi Grassov Oskar Matzerath – objavljivali svijetu ono što bi mu trebalo biti važno. Telali su bili prvi glasnogovornici našega svijeta. Zanimanje im nije bilo pretjerano cijenjeno. Valjda zato što su i u ono vrijeme raznosili uglavnom loše vijesti.

E, pa rečeni Husein Coco je, po Guniću, nesretnik imao neki samo malo veći bubanj. A u našim čaršijama i među našim klajnburgerskim svijetom, bio on zapadnih ili istočnih korijena i manira, fatalno je po čovjeka kad mu je nešto samo malo veće ili samo malo manje, ako mu je šarenije, ćoškastije ili je druge boje. Nego sve mora biti osrednje, onako i onoliko kako je i koliko je kao u drugoga svijeta. Svejedno je li riječ o bubnju ili o glavi.

Može biti da je Vehid Gunić u pravu, a može biti i da nije. Trebalo bi, naime, sa sigurnošću znati je li doboš u Huseina Coce stvarno bio veći ili su ga nabijedili da mu je veći. Ako je ovo drugo u pitanju, tada se radi o fikciji u koju je nesretni Coco samo umetnut, o pripovijesti u kojoj se našao vjerojatno i zato što mu je prezime bilo dobro za opću zajebanciju.

Ni danas mi nije mrsko čuti što se ima za reći o mojoj glavi. Tad njome mine uvijek drukčija kratka priča o tajanstvenom Coci. Da sam te priče pamtio ili zapisivao bila bi to zanimljiva knjiga.

Juče, u Fontani, na terasi, malo po zalaska sunca.

Terasa puna kao šiše. Naš sto, negdje po sredini.

Pijemo votku, laprdamo.

Tamo, od Furgona, između Ljucing kioska i Zukove fotografske radnje, pomalja se Tibor i za njim, na pristojnoj udaljenosti, desetina domaćih, handžiskih paščadi.

Tibor je rasni pas, afganistanski hrt, ali prestarao, napuđen, napušten. Služi čaršijskim dokonašima za sprdnju. Oni ne podnose otmenost ni kada je nosi životinja. Nahuškaju, tako, na Tibora, čopor pasa lutalica koji se vuče oko kafana u Pijanom sokaku. Pri tom se i sami pridruže napadu: mlataraju rukama i nogama, pljuju, psuju, harlauču. Tibor se, s prva, okreće oko sebe, brani se vilicama od pasa najbližih, a onda se otme krvoločnom krugu i poleti kroz čaršiju. Čaršijska paščad, posebno minjičad, pojure za njim. Kad se odmakne od kafana i kad se ulica prorijedi od ljudi, Tibor se naglo zaustavi, okrene se i uhavti za vrat prvo od onih nesretnih minjičadi. Ono ostane da cvili i kvrči se u vlastitoj krvi koju prašina ne može upiti. Tibor krene polagano niz neko skokače koje vodi ka Svojvoru, a ostala paščad, u gomili, nazad ka čaršiji.

Ide, dakle, Tibor od Ljucinog kioska, ide pravo ka Fontani.

Kada uđe među trščane kafanske stolove, čuju se prvi posprdni komentari, prve psovke i uzvici. Tibor se mirno prolvači između stolova.

Gledao sam (slučano) u tom prvcu i kunem se: išao je kao što idu oni sa jasnom namerom.

Stigao je do našega stola, stao, i onda spustio glavu Ademu u krilo. Adem ga je pomilovao po glavi i šapnuo: e jebi ga, stari.

Milovao ga je par sekundi.

Onda  je Tibor podigao glavu, pogledao u Adema i mirno se udaljio.

Svi smo, smanđijani, gledali čas u psa a čas u Adema.

Adem je gledao, kao slijepci, u nešto što mi ne vidimo.

1. Portret poetskog opusa ili poezija kao misaona muzika u jeziku

Od prve zbirke Prirodni redoslijed (1996) do posljednje pjesme Dijalektika tmine; Todesfuge, objavljene na internet stranici Ivana Lovrenovića u novembru 2016. godine, Amir Brka je pjesnik koji pažljivo gradi svoj pjesnički jezik i poetsku sliku u njemu kao noseću semantičku jedinicu. Otud njegova poezija stalno teži osvojiti novi prostor u jeziku, ali ne eksperimentom već ustrajnim istraživanjem mogućnosti jezika i stiha u kojemu se pjesnička imaginacija saobražava s leksikom i gradi onaj sklad zbog kojeg Brka i jeste sasvim poseban pjesnik u policentričnom štokavskom jeziku. Od poetske slike do sintakse stiha i načina organizacije ritma, ovaj pjesnik je osvojio osoben prostor u jeziku, pa je pri prvom slušanju, a ne nužno i čitanju pjesme jasno da se radi o Brkinom rezbarenju i rudarenju u jeziku.

Ritam u poeziji, znamo to iz naslijeđa francuskog simbolizma i Moréasovog manifesta, nije formalni već psihološki fenomen. On nije puki sklad zvuka, igra tonova u jeziku ili poštivanje formalne organizacije metra i rime, nego dubinsko suglasje misli i emocija, sadržaja i figure, te je poezija prije svega svojevrsna misaona muzika, a tek potom nešto izvan i iznad toga. U Brkinom slučaju – tu misaonu muzikalnost pjesme naglašava najprije sintaksička organizacija stiha u kojoj se gramatika podređuje emociji i misli, a potom niže razine organizacije stiha, prije svega leksički sklopovi koji grade poetsku sliku i njome ostvaruju figurativnost poetskog jezika.

Brka nije pjesnik koji apriori gradi hermetičnu pjesmu, no ona je počesto toliko semantički gusta da se doima kao osobena filozofska rasprava. U takvim slučajevima jezik nije metaforičan, niti pretjerano figurativan, ali pjesma ponire u filozofsku dubinu nedvosmisleno pokazujući da je njeno polazište u određenom filozofskom problemu, te da se taj problem prevodi u poetsku sliku i u njoj razrješava. Takva filozofska poezija obilježava, npr., cijelu knjigu Antikrist u jeziku u kojoj Brka jest pjesnik dekonstrukcije jezika kao hajdegerovski shvaćenog bitka, s krajnjim pitanjem: a kako se to nebitak smješta u jezik, kako se ono ništa iza materijalnosti i metafizičnosti svijeta održava u jeziku? A nekad se pjesma, na tragu mističkih filozofskih koncepcija, ostvaruje u vidu poetsko-filozofske rasprave koja spaja čulno i misaono i taloži se u jeziku kao ontološkom prostoru koji dohvaća sfere iza materijalnosti svijeta.

No, nije Brka pjesnik koji istražuje isključivo filozofske mogućnosti poezije već i prostor poezije kao kritičke slike političnosti svijeta, odnosno kritičke slike historije. U takvim pjesmama politika i historija postaju toposima egzistencijalne zebnje, u konačnici bivajući talionicama smrti, kako bi rekao Ottó Tolnai. One, te talionice smrti, dolaze iz krvavog iskustva našeg vremena, pa je Brka pjesnik zagledan u njegovu dijalektiku tmine, ali i tminu koja se nadaje iz logosa historije u kojoj je kainskim znakom obilježen ukupan lanac zbivanja. Takav kritički potencijal poezije tjera poetsku sliku da u konkretnoj realiji otkrije simboličke mogućnosti i u jednom vremenskom odsječku prepozna onu poznatu eliotovsku trovremenost u kojoj se stapaju prošlost, sadašnjost i budućnost u tački čovjekove zebnje pred andrićevski shvaćenim krvnikom životom. I tu je, kao i u prethodnoj liniji Brkinog pjesništva, poetska slika postala refleksijom. Ali, dok je u istraživanju svoga filozofskog potencijala ona bila upućena ka onome iza i iznad stvarnog, ovdje se koncentrira na društvenu ili povijesnu realnost i u njima traži one suštine koje nadilaze svaku pojedinačnost uključujući se u dijalektički lanac tmine. Poezija, historija i politika kao ontološki prostor, i to prije svega onaj iz kojeg izbija fobija i sartrovski pojmljena egzistencijalna mučnina, susreću se u Brkinoj poetskoj slici iz koje izranja andrićevska prokleta avlija čovjekove egzistencije. Takva vizija svijeta kao ljudskoga gubilišta rasprostire se Brkinom poezijom od prve knjige Prirodni redoslijed do političke poeme Gazi Ferhad-beže iznova u Tešnju (2016).

Naravno, Brka nije samo refleksivni ili pjesnik koji opjevava užas čovjekovog postojanja u historiji i unutar društvene stratifikacije moći. On je i pjesnik ljubavi, i to one koja se proteže od svakodnevnog preko historijskog do kosmološkog principa postojanja, kao npr. u antologijskoj poemi Tačka (2015). Slično kako se to zbiva u Pasternakovom Doktoru Živagu, u ovoj poemi historija je, sa svojom svirepošću i iracionalnim djelovanjem, pljusnula u ljubav, ali je nije razrušila, nego je ljubav u otporu svirepoj historiji ojačala i izdigla se iz zemnog i vremenitog u metafizičko i vječno. Ona je u toj svojoj snazi spojila čulno sa kosmološkim – ukazujući se kao metafizička vrijednost naspram pustoši koja niče iz historije.

Ili je Brka autorefleksivni pjesnik koji promišlja okvire tvoračkih mogućnosti poezije i u dijalogu sa nizom pjesnika ispituje hakslijevski pojmljenu oblast poezije. Ćatić je ključna poetska figura u Brkinom unutarpoetskom dijalogu, no tu je i čitav niz drugih pjesnika – od Miłosza, Celana, Różewicza, Herberta do Skendera Kulenovića. Stoga se poetski dijalog u Brkinom pjesništvu zasniva na spajanju lokalnog i univerzalnog, vremenitog i vječnog, a babilonska situacija jezika prevladava se bibliotekom poezije u stalnoj igri pjesničkog prevođenja i suglasja. Zato je Brka polikontekstualan i višejezičan pjesnik čije istraživanje prostora poezije ponekad podsjeća na ono što je nudila modernistička ideja estetskog utopizma, prema kojoj sâm čin stvaranja otvara prostor za umicanje egzistencijalnom apsurdu i spoznaji da egzistencija u smrti propada u nepojamno ništa. Međutim, takvo poimanje samog procesa stvaranja ne vidi se u Brkinoj pjesničkoj viziji isključivo kao utopija egzistencijalnog spasa, već je to prostor kreativne igre u kojem trijumfuju ironija i autoironija, a u jedno se spajaju skepsa i nada – gradeći paradoks egzistencije ukliještene u procjep između smisla stvaranja i apsurda postojanja.

2. Politika kao ontološka mreža čovjekove egzistencije

Da je politika postala ontologijom modernog doba pokazao je još Kafka u svom Procesu, ili ranije Gogolj u Mrtvim dušama, odnosno Dostojevski u Zlim dusima. Pored političkog romana, dvadeseti vijek donio je na književnu scenu i političko pjesništvo, prije svega u onom općepoznatom modelu otvorenog, direktnog poljskog pjesništva, kakvo su pisali, npr., Miłosz, Szymborska, Różewicz ili Herbert. Brkina politička pjesma baštini mnogo od iskustva poljskog političkog pjesništva, ali ga u bitnoj mjeri i nadilazi. U slikanju društvenog prostora ona slijedi i onaj poetski senzibilitet koji je uspostavio još Baudelaire u svojoj poetskoj filozofiji pariškoga splina, pridodajući mu i skepsu karakterističnu za savremeno doba i njegov doživljaj društva kao marinkovićevski shvaćenog zoopolisa. Taj spoj splinskog senzibiliteta i modernog skepticizma u Brkinoj poetskoj slici gradi semantičku napetost koja nastoji politiku oslikati kao ontološku mrežu što presudno određuje gotovo sve aspekte čovjekove egzistencije. Zato je politički prostor u ovoj poeziji sručen unutra, u čovjeka, postavši na taj način i njegovom unutrašnjom dramom, ali i silom koja ruši osnove njegovog svijeta.

U poemi Gazi Ferhad-beže iznova u Tešnju političko se pretočilo u oniričko i fantazmagorijsko, da bi, na koncu, postalo unutrašnjim opterećenjem lirskog subjekta koji kritički stav može izreći samo kroz oniričku predstavu. Činjenica da se takav stav premješta iz realnog u fantazmagorijsko upućuje na snagu sistema koji različitim vrstama opresije kontroliše društveno diskurzivno polje. Otud je fantazmagorija pretvorena u oniričko-gnoseološki prostor u kojem se davni osnivač grada u nekoj vrsti snovide pojave vraća iz prošlosti, čak smrti, i ukazuje u sadašnjosti, iznoseći oštru kritiku moćnika s vrha društvene piramide. To je ona vrsta fantazmagorije o kojoj Renate Lachmann govori kao o arkanističkom prostoru koji, između ostalih, ima spoznajnu funkciju. U Brkinoj poemi arkanistički prostor obuhvata ukupnō moralno polje društva i prikazuje različite oblike njegove nakaznosti. Zasnovana na fantazmagoriji, poetska slika u ovoj poemi postaje istina društvene realnosti, a izbrisana granica između realnog i fantastičnog omogućuje prodor ovog drugog u prvo – da bi se otkrile nevidljive i neizgovorive društvene suštine. To je, naravno, bulgakovljevski model političke književnosti u kojoj se društvena stvarnost unutar fantastičke scene mjeri idealima, a politička kritika pretvara se, na koncu, u moralnu vivisekciju društvenog polja.

Podsjećanja radi, Todorov u Uvodu u fantastičku književnost¹ smatra da se fantastičko u književnom tekstu pojavljuje u situacijama kada junaci racionalnim putem ne mogu spoznati čudovišne događaje. U Brkinoj poemi političko se zbog svoje amoralnosti pretvorilo u čudovišno, a poetska slika koristi fantastičku naraciju kako bi izvršila analizu sadašnjosti iz vrijednosne optike humanističkih i drugih ideala što ih je u davnoj prošlosti osnivač grada postavio u njegove temelje.

Dvije do sada objavljene Brkine poeme na potpuno različite načine sudaraju se sa političkom moći i iracionalnom ideološkom silom koja upravlja povijesnim i društvenim procesima. Prva, Tačka – u svojoj mozaičkoj kompoziciji istražuje odnos čovjeka i historije, a druga, Gazi Ferhad-beže iznova u Tešnju – u svojoj narativno-fantastičkoj podlozi odnos čovjeka i društva kao političkog zvjerinjaka. Pri tom, ove dvije poeme koriste sasvim drugačije poetske postupke. Prva je sva u lirsko-meditativnom, a druga u fantastičko-narativnom postupku. U prvoj se lirski subjekt u formi sjećanja i prisjećanja obraća dragoj, pokazujući kako i koliko ljubav i uz nju sam proces stvaranja mogu izdići čovjeka iz historijskog užasa u kosmičku harmoniju. U drugoj je lirski subjekt zagledan u društvenu stvarnost i njen nakaradni prezent, a u spoju fantastičkog i narativnog obraća se imaginarnom adresatu, ili zamišljenoj društvenoj zajednici, kako bi pokušao moralizirati društvenu scenu u čežnji za autentičnim oblikom egzistencije. Prva poema riječ svodi na poetsku sliku i lomi stih sve do pojedinačne riječi, a druga je u rimovanom šesnaestercu, uz prozni metatekstualni uvod na svom početku, pa je, na razini svoje makrostrukture, ona dvostruko kodiranā poetska slika. Taj uvod mistificira nastanak poeme i pretače je u poetski dokument tobože nastao u nepoznatom vremenu, vjerovatno Ćatićevom i, moguće, napisan njegovom rukom.

Već ovaj nivo kritičkog opisa ovih poema ukazuje na različitost formativnih obrazaca u Brkinom ostvarivanju mogućnosti poetskog jezika i razlike u njegovim poetskim postupcima. Vraćajući se vezanom stihu u Gazi Ferhad-begu, Brka pokazuje majstorstvo u gradnji rime i poštivanju cezure, u ovoj poemi u pravilu iza osmog sloga. Taj povratak vezanom stihu nije uzrokovan samo unutrašnjim poetskim nalogom, kako je to u Vešovićevoj poeziji nastajaloj posljednjih godina, npr., u Knjizi žalbi, Tamo smo gdje nismo ili Kalemaru, nego je i prilagođen formi poetskog dokumenta. Zato u Brkinom vezanom stihu ne pjeva lirski subjekt manje ili više podudaran s pjesnikovim egzistencijalnim ja, kao u Vešovićevom slučaju, nego lirski subjekt izjednačen s nekim autorskim ja iz nepoznatog vremena.

Vezani stih na toj osnovi postaje eliotovska poetska nauka o imaginarnom Drugom, ali i drugom vremenu i drugom društvenom subjektu, a poemi to omogućuje da preko glasa Drugog ostvari asocijativno povezivanje svih vremena, društvenih sistema i unutrašnjih ljudskih stanja uzrokovanih pritiskom društvene moći koja mrska ljudsku supstancu. Na ovaj način Brka radikalno proširuje formativne okvire poeme do sada ostvarivane na južnoslavenskom govornom području. Naime, u njemu je poema, još od Matoševe More, preko Skenderovih Stojanke majke Knešpoljke, Na pravi put sam ti, majko, izišo, Ševe ili Jame Ivana Gorana Kovačića, uglavnom organizirana kao ispovijest lirskog subjekta, u principu izjednačenog sa pjesnikovim egzistencijalnim ja. Brka u svoju poemu uvodi dokumentarni lirski subjekt koji se ne ispovijeda, nego u svojoj naraciji predočava društvene deformitete. Takav lirski subjekt redefinira i samu poeziju, koja više ne može ostati zatvorena u svoju poetsku bjelokosnu kulu, niti modernistički pojmljenu autonomiju, nego ulazi u poredak društvenih diskursa i ostvaruje različite relacije prema njima. A to znači da je ova poema radikalno transformirala svoju tradicionalnu formu i pokazala kako je moguće tradicionalnim poetskim sredstvima pjevati iz perspektive savremenog senzibiliteta.

Poezija počiva na jeziku koji otkriva naličje stvari i prodire iza manifestnog u ono skrivenō. Politička moć, pak, zasniva se na stalnom prikrivanju svog stvarnog cilja. Stoga je njen diskurs u pravilu postavljen tako da pojavnim fenomenima prikrije svoje suštine. Poetski diskurs u pojavnom traži ono skriveno i suštinsko, ukazujući na višeslojnu sadržinu pojavnosti, a politički ukupnu stvarnost svodi na pojavno i tumači je isključivo u jednodimenzionalnoj ravni. Otud je politički jezik baziran na paroli, a poetski na višeslojnoj figuri.

Za razliku od metafore, koja svoju semantičku višestrukost zasniva na prevođenju referencijalnog okvira u jezičkom spregu na čitav niz asocijativno sličnih ili identičnih pojava, ironija i humor radom uma otkrivaju skrivena lica svake pojave u realnosti. Groteska, pak, deformira pojavnu stvarnost da bi doprla do njene skrivene suštine, a fantastika pravi svijet naporedan onom stvarnom da bi joj poslužio kao ogledalo u kojem se može vidjeti istina društvene realnosti.

Brka je pjesnik koji u svom istraživanju mogućnosti poetskog jezika plodotvorno spaja navedene figure kako bi razobličio političku moć koja je za sebe prisvojila pravo na jednu i jedinu istinu što se proteže u rasponu od realnog do metafizičkog. Zato je Gazi Ferhad-beže iznova u Tešnju pravi rezervoar figura kojima se društvena stvarnost razotkriva u svojoj višedimenzionalnosti. U toj višedimenzionalnosti Gazi Ferhad-beg iz perspektive metafizičkog poretka vrijednosti prosuđuje karakter moćnika ogrezlih u različitim oblicima nemoralnosti. Njegov iskaz u poemi karakterizira gradiranje slika u kojima se ostvaruje osobena poetska analiza društvenog trenutka i karaktera gradske elite. U toj gradaciji slike slijede jedna drugu, da bi stalno jačao intenzitet Gazi Ferhad-begove osude moćnika, ali i intenzitet poetskog predočavanja njihovog zla. Na taj način se fantastička naracija pretače u poetsku gradaciju koja svoj vrhunac dostiže u stihovima:

I nečasno i dȕšmanski jedni druge uhodite,
gvozden obruč, neraskidiv, na dunjaluk da stavite –
jadna i mizerna, tô je vama opsesivna težnja!

Težnja da se vlast pretvori u svevlast, a moć u svemoć proteže se na cijelu društvenu zajednicu i presudno obilježava svakog od moćnika kojima se obraća Ferhad-beg, opominjući da, pored društvenih, postoje i onostrani zakoni, te da kazna za nehumano i nemoralno djelovanje stiže nakon smrti. Ka metafori gvozdenog obruča, što bi moćnici u njega zarobili ukupno društvo, streme sve poetske slike u Brkinoj poemi. Također, toj metafori upućena je i cjelokupna poetska gradacija. Metafora, pak, u sebe sažima pojam okova, koji se stavljaju pojedincu da bi ga se učinilo robom, i obruča, koji drži svoj sadržaj bez mogućnosti da se on raskine. Metafora, naravno, zbira iskustvo modernog doba i mnogostrukih načina kažnjavanja i nadziranja podanika od strane vlasti. Otud se gvozden obruč poetski doziva sa glagolom uhoditi, pa asocijativna polja metafore i ukupne poetske slike upućuju na policijske, špijunske, totalitarne i različite opresivne metode modernih političkih sistema i njihove žrtve. Zato je fantastička pojava Gazi Ferhad-begova ustvari oniričko prizivanje spasa, baš onako kako se, npr., u vrsnoj pripovijetki Mrkodol Dinka Šimunovića pobuna protiv crkvene moći i spas od nje mogu nazrijeti samo u snu.

Ali, ako je san prostor slobode, a društvena stvarnost obilježena stanjem potlačenosti slabih od strane moćnika, onda je nada u spas prebačena u metafizički prostor. Otud Brka svoju političku poemu zasniva na ukrštanju metafizičkog i političkog, pri čemu metafizička istina postaje mjerom društva kao političkog bestijarija. Na toj osnovi pjesnik razvija subverzivni potencijal poetskih slika u ovoj poemi.

Kritika društvene stvarnosti i subverzija političke moći dolaze do izražaja i u drugim Brkinim pjesmama, pa se može reći da je ovaj pjesnik načinio čitav niz pjesama koje dovode u pitanje, osporavaju i razobličuju političku moć. Takve pjesme razastrte su po cijelom njegovom poetskom opusu, od prve zbirke Prirodni redoslijed, do posljednje objavljene pjesme. U zbirci Bjelina paspartua (1997) takva je, npr., pjesma Kako smo doživjeli imploziju, ili pjesma Ako zamislim. Obje opisuju postratno bosanskohercegovačko društveno stanje i obje na različite načine subverziraju hijerarhijsku ljestvicu njegovih vrijednosti.

U prvoj stanje traume, izazvane ratom kao netom zaustavljenim kiklopom, nije razlog za bilo kakav oblik patriotskog slavlja ili herojskog zanosa, već za imploziju zbog koje traumatizirani subjekt ne može pristati ni na kakav oblik reda. Na taj je način trauma, a ne red, obilježje postratnog društvenog prostora – čime se direktno osporava normativna interpretacija ratnih zbivanja što ju je nametnula politička moć tvrdeći da je ona u ratu pobijedila i time dokazala svoje herojstvo i ispravnost svojih ideoloških naracija.

Ovakva vrsta subverzije normativnog društvenog poretka vrijednosti pogotovo dolazi do izražaja u pjesmi Ako zamislim, u kojoj se na ironičan način prikazuje mogući susret starog bošnjačkog pjesnika i njegovih pjesama kao krozotina eha okultne pjesme sa mladim koji piše ilahije. Njihov susret u imaginarnoj vremenskoj projekciji Brka prikazuje kao osobenu sudnicu u kojoj se stari pjesnik mora pravdati da nije Juda budućnosti, a mladi ga optužujuće motri sve dotle dok se ne zanjiše i počne probadati iglama. Naravno, riječ je o poetskom podrivanju normativnog koncepta nacionalnog kulturnog i ukupnog društvenog identiteta što ga politička i kulturna moć nameću nacionalnoj zajednici. Bošnjačke političke i kulturne elite su sakralizacijom islamske tradicije i njenim ideološkim tumačenjem kao jedinim autentičnim izvorištem ukupnog kulturnog identiteta etničke zajednice arhaizirale su bošnjački nacionalni identitet. U takvom procesu formiranja arhaičnih formi identiteta osudi su izloženi svi oblici identitetske modernosti i nositelji emancipatorskih kulturnih ideja i praksi. Stoga se Brkin mladi pjesnik nameće kao neka vrsta identitarnog suca koji iz nacionalne tradicije odstranjuje modernu kulturu, ocjenjujući je čak i kao nacionalnu izdaju. Takvo suđenje kulturi i vrijednostima koje je ona donosila na društvenu scenu u Brkinoj ironijskoj slici djeluje kao proces osobene lobotomije, a arhaizacija kulturnog i ukupnog nacionalnog identiteta izjednačena je sa stvaranjem specifičnog mentalnog zatvora. Naravno, u podtekstu pjesme nazire se Brkin stav da kultura jest vrijednost samo ako unutar sebe posjeduje moć dijaloga i ako ostvaruje različite oblike kulturne pluralnosti. U suprotnom, ona je forma mentalne kontrole društva i instrument u rukama moćnika na vlasti.

Kulturna i politička moć u postratnom traumatiziranom bosanskohercegovačkom prezentu namjesto poliloškog kulturnog polja nastoji zasnovati ono monološko, kako bi ostvarila mentalnu kontrolu nad zajednicom. Zato pjesma i insistira na figuri Juda budućnosti, u kojoj se simbol Jude iz biblijskog mita spušta u društveno polje i njegovu nakaradnu hijerarhiju vrijednosti, a u ironičnom fokusu prikazuju se strategije isključivanja, stigmatiziranja, osude i demonizacije svakog onog pojedinca koji se ne uklapa u vladajući identitarni model i odbija ući u vlastodržački mentalni kalup.

Brkina poezija se, dakle, nosi s različitim društvenim fantazmama i na taj način realizira svoju karnevalesknu i subverzivnu potenciju. Karnevalizacija kao dehijerarhizacija društvenog poretka vrijednosti stalna je podloga pjesnikovom ironičnom pogledu na društveno polje i stalna karakteristika njegovog vrlo često gorkog humora. Humor je to koji boli, a ne isključivo nasmijava, ne samo trijumfuje u bljesku inteligencije koja prodire iza naličja stvarnosti u njene maligne suštine. Gorki humor, pri tom, ne zadovoljava se jedino subverzijom društvene norme i njene moći, već u svom podrivačkom pristupu ideološki proklamiranim vrijednostima zasniva humanističko polje slobode. Otud je to poezija odbrane antropoloških vrijednosti pred navalom političke i svake druge vrste moći.

Na takvoj odbrani antropoloških vrijednosti pred naletom sveopće društvene deformiranosti bazirana je vrsna pjesma Odveć ozbiljan grad. U njoj se vrlo vješto koristi postupak jukstaponiranja sinegdoha i metonimija, a svaka poetska slika nosi bodlerovski shvaćen splinski ambijent neimenovanog bosanskog grada. Naslov pjesme, pak, upućuje na to da civilizacija grada sama u sebi zasniva deformaciju vrijednosti kao klicu etičke propasti. Naravno, što je više etički deformiran – grad je veći, ozbiljniji, a negativne konstatacije u sinegdohama i metonimijama potvrđuju ono što je o modernom senzibilitetu u poeziji ustanovio još Hugo Friedrich u Strukturi moderne lirike.² Friedrich, naime, smatra da je, tragom Baudelaireovog obrata u poeziji, poetika moderne donijela fobičnu sliku grada kao simptom rasula moderne civilizacije. Takvu fobičnu sliku grada pojačat će grobljanska poezija ekspresionizma sa slutnjom militarističkog zla i klaonice Prvog svjetskog rata. Visoki modernizam pridodat će toj fobiji i sliku grada kao prostora obezljuđenja i krajnje čovjekove alijenacije od svoje humanističke biti. Naravno, Brkina pjesma u svojoj podlozi nosi sve te naslage svjetske poetske tradicije, ali im pridodaje i sliku lokalnog društvenog splina koji je uspostavio svoju hijerarhiju otuđenih vrijednosti, vertikalu društvene moći i svoj oblik rasula, pri čemu se lokalnost neprestance univerzalizira poetskom igrom jukstaponiranja sinegdoha i metonimija.

Pogledajmo kako se to ostvaruje u samoj pjesmi:

Ovo je grad, vrlo, vrlo ozbiljan grad:
age i begovi, slavne prošlosti stjegovi,
na prvom mjestu ponosna nacija,
sveudilj znana kulturna gradacija,
turske i austrijske zgrade raskošne,
na ulicama preciozne dame prpošne,
veliki novci na štedionicama, i još veći
u dušecima, cvijetne avlije, svećenici,
zapisi i hamajlije, veličajne familije,
titule i karijere, stoljetne mentalne
barijere, blistave ladanjske trokatnice,
besane sirotinjske udžerice, narkodileri
i svodnici, bolnički sivi hodnici, krvavi
ispljuvci po pločnicima, jedan za
drugim monoman manijak, za lokalnim
moćnicima nesnošljiv amonijak, kockari,
protuhe i pijanice, abolirani ubojice

Ovo jest grad, ozbiljan, preozbiljan grad:
muslimani, ateisti, kršćani, komunisti,
bijeli Romi, povijesni pogromi,
ekumenisti, iluzionisti, neumrli šehidi,
beživotni invalidi, homeinijevci i kemalisti,
vehabije i hanefije, uzvišeni javni moral,
skriveni plaćeni seks oral, odlikovani
pedofili, rumenoliki nekrofili, narod što
kolje ovna, masa što u rijeku ispušta
govna, tajni kurvari i vajni političari,
prijateljice noći, ljubitelji okultnih moći,
muževi dični, vlastodršci anemični,
klošari i kokošari, lažnoga optimizma
dobošari

Ovo je grad grad, odveć ozbiljan, veliki,
u sebi za se prevelik, ovdje se nikada nije
smio roditi pjesnik

Kada se pobliže analizira arsenal Brkinih metonimija i sinegdoha, lako se može zaključiti da se one međusobno dozivaju tvoreći ajzenštajnovski shvaćenu montažu atrakcija, a cjelina poetske strukture ostvaruje se u formi panoramskog snimka moralnog stanja grada. U tom snimku pjesnikov pogled ide odozdo ka gore, snimajući nakaradnu hijerarhiju vrijednosti. Tom se vertikalnom kretanju pogleda pridružuju i snimci društvenog prostora grada u horizontalnim vrijednosnim nizovima, pa bi se moglo reći da je pjesma uhvatila totalitet grada i iznutra i izvana, dakle i kao stanja društvene svijesti, ali i kao stanja nizova deformiranih društvenih vrijednosti, da bi ih potom i ukrstila. Plijeni takav postupak nizanja sinegdoha i metonimija – od aga i begova kao simboličkih vrijednosti društvene elite do monomana manijaka, odlikovanih pedofila i rumenolikih nekrofila kao poetskih slika što predstavljaju psihološke, moralne, sociološke i kulturne izopačenosti koje su moralno legitimizirane i učinjene prihvatljivim, čak i odlikovanim. A onda se takvim poetskim snimcima pridodaju drugi, gdje age i begove prati slavna prošlost i njeni stjegovi. U njima pjesnik podriva igru autostereotipizacije karakterističnu za tzv. monumentalističke kulturne strategije i njihovu izgradnju herojskog simboličkog imaginarija i s njim tijesno skopčanog nacionalnog narcizma. To vodi zaključku da iza svake sinegdohe ili metonimije stoji pažljivo izvedena poetska filozofija koja ne dozvoljava niti jednom društvenom fenomenu da ostane netaknut i nepropitan.

Nadalje, u montažiranju poetskih slika pjesnik strogo vodi računa o ukrštanju onih pogleda po vertikalnim i horizontalnim nizovima društvenih vrijednosti – da bi one s vrha spustio na dno, a one iz podnožja društvene vertikale iskoristio kao sistem podrivačkih slika koje osporavaju svaku predstavu o normalnosti, cjelovitosti, etičnosti i humanističkom poretku vrijednosti gradske sredine. Takva poetska strategija upućuje ka kritičkom potencijalu Brkine poezije i njenoj implicitnoj subverzivnosti, pa se u pjesmi ukrštaju i međusobno dozivaju slike mentalnih barijera sa onim amonijakom što ostaje iza lokalnih moćnika, ili se blistave ladanjske trokatnice ogledaju u besanim sirotinjskim udžericama, gdje je, naravno, semantički akcent na ovom besane. Tako se na jednoj strani otkriva oholost bogatstva i njegovo ladanje koje će se ukrstiti sa sirotinjskom patnjom i besanim noćima zbog egzistencijalne neizvjesnosti i borbe za preživljavanje. Istodobno, zbog načina povezivanja njenih slika, pjesma se uspijeva ostvariti kao višestruka analiza gradskog pejzaža, pa je ona i etička, i kulturološka, i povijesna, i politička, i ideološka vivisekcija svih vrsta gradske negativne ontologije. A svaka od tih slika upućuje se ka čitaočevoj savjesti i traži i njegov moralni odaziv. Drugim riječima: čitatelj ne može umaći imaginativnoj oštrini Brkinih slika i ostati ravnodušan prema njihovom nastojanju da odbrane antropološke i upute ga ka autentičnim vrijednostima ljudske egzistencije.

No, lokalni, bosanski grad svojom izopačenošću, upućuje pjesma već od naslova, uključuje se u civilizaciju gradova koji su po prirodi svoje organizacije izopačeni. To saznanje podcrtava se i u stihovima: Ovo je grad grad, odveć ozbiljan, veliki, / u sebi za se prevelik. I u ovim stihovima nalazi se Brkina vješta igra u jeziku. Nakon prve imenice grad ne postoji zarez, pa se stih ne razvija kao tautologija već se pretvara u tvrdnju prema kojoj izopačenost i poremećenost taj grad i čini gradom. To znači da su takve deformacije sâmē suštine grada, a čitav niz sinegdoha i metonimija sad se pojavljuje kao poetski dokazni postupak, kao niz poetskih argumenata na kojima se zasniva tvrdnja da baš stepen deformacije humaniteta i etičkih vrijednosti taj neimenovani grad i čini gradom. Ali, odmah iza toga slijedi oporo saznanje koje istodobno naglašava veličinu deformiranosti društvene sredine i klicu poraza grada od samog sebe. Jer ako je u sebi za se prevelik, taj grad ne može izdržati svoju unutarnju gradskost, tj. deformiranost, pa se njegovo trajanje pretvara u unutarnje urušavanje. Stoga se u gradu i nije smio roditi pjesnik kao onaj ko upozorava, otkriva skrivenu suštinu, remeti poredak istina i, na koncu, prokazuje takvu gradskost grada.

Ova pjesma dvostruko je subverzivna prema normativnom poretku vrijednosti. Na jednoj strani, njena je subverzivnost skoncentrirana na ovdje i sada, na lokalne prostorno-vremenske relacije, kulturološke, ideološke i druge naracije koje obrazuju autonarcističke predstave identiteta i s njima usklađene identitarne norme. Ali, tu se ne iscrpljuju semantički kodovi pjesme nego ona svoju subverzivnost ispoljava i prema civilizaciji grada uopće, pa se grad ne vidi kao razvoj humaniteta i svih drugih antropoloških vrijednosti u vremenskom toku, dakle kao dokaz novovjekovnih ideja napretka uma i društvenog progresa. Upravo suprotno: pjesma razvoj grada vidi kao degeneraciju humaniteta, a vizija grada pretače se u gorku, distopijsku predstavu prema kojoj je stupanj splinskog ambijenta grada dokaz ukupnog urušavanja moderne civilizacije i modernističkih predstava o historiji kao stalnom napredovanju uma i emancipaciji ljudskosti od svoje prahistorijske divljine.

Tu se ova doziva s Brkinom pjesmom Vrijeme sretnih gradova:

Jednom će doći vrijeme sretnih gradova
iz kojih je prognan pjesnik
Ne samo da ga tada
na centralnome trgu
neće dočekivati narod
i pozornica s koje laude izriču zvaničnici
nego će svima biti znano kako se
tom vatronoscu zapaljenih očiju
nipošto ne smije dopustiti da se
s novim sveskom hulnih stihova u džepu
ušulja preko obala grada
do prvog birca u kojem će
uvjeren da lebdi iznad sebe
unezvijerenim razvodnjenim očima
kazivati o životu o ljubavi o smrti
o odsustvu boga
očekujući da ga barem ovi
sa svoga srodnog dna
razumjeti mogu

Obistinit će se proročanstvo
i tim nitkovima
što sagorijevaju u vapijućoj vatri pakla
u kojem su čovjek i demon
dva lica istog pisca
dozvoljeno neće biti
smutnju sijati po zemlji
u kojoj se sretni narod
zavodljivome zlatnom teletu klanja

Zatvorit će se kapije i tajni prolazi
a na trgu
za svaki slučaj
vješala će biti podignuta
umjesto slavoluka

Promatrane u semantičkom suodnosu, ove dvije pjesme zasnivaju negativnu, distopijsku viziju grada kao simboličkog i stvarnog toposa čovjekove civilizacije. I dok je prva bazirana na lokalnosti prostorno-vremenskih relacija neimenovanoga bosanskog grada koje se univerzaliziraju u pjesnikovoj imaginativnoj igri mogućnostima jezika, druga donosi sasvim distopijsku viziju budućnosti. Otud se vrijeme sretnih gradova ukazuje u formi pjesnikovog fobičnog pogleda u budućnost u kojoj neće biti moguć, čak će biti zabranjen i obješen na gradskom trgu onaj pjesnik koji se nije smio roditi u bosanskom gradu iznutra razorenom deformacijom antropoloških vrijednosti. Ako su prošlost i sadašnjost obilježene ljudskim postojanjem kao antropološkom tragedijom, budućnost je, boji se lirski subjekt ove pjesme, u znaku gubitka svakog oblika slobode i humaniteta, te potpunog trijumfa političke, totalitarno ustrojene uniformnosti u kojoj se sretni narod zavodljivome zlatnom teletu klanja.

Opet Brkina poezija vodi u sudar poetskog i političkog kao suprotnih principa ljudskog postojanja i djelovanja. Dok se političko zasniva na kontroli, nadzoru, kazni i moći, poetsko je prostor kreacije, slobode, igre i težnje za istinom. Političko nudi zavodljivu zlatnu telad, a poetsko smutnju i svezak hulnih stihova. Podloga ovoj vrsnoj pjesmi jesu, naravno, mitske naracije i platonovska ideja idealne države iz koje je, kako podcrtava ovaj filozof, nužno protjerati pjesnike budući da oni ne donose istinu zbog principa na kojima je ustrojena mimeza njihove umjetnosti. Platon, naime, misli da umjetnost, prije svega poezija, oponaša materijalnu stvarnost, a ne sisteme ideja kao ontoloških istina. Otud poezija ne dopire do istine, već to, prema Platonu, čini filozofija, pa poeziji i nije mjesto u idealnoj državi baziranoj na sistemu apsolutnih istina. Platonovim tragom i kur’anska mitska naracija protjerat će pjesnike iz prostora svoje zajednice vjernika, baš kao i ona biblijska koja izjednačava književnike i farizeje.

Brka, dakle, u intertekstualnom obzoru ove pjesme spaja monoteističke mitske naracije sa filozofskim predstavama, a onda im pridodaje iskustva modernih totalitarnih sistema i njihove gulage za slobodu stvaranja, da bi ocrtao budućnosni horizont kao prostor strepnje u kojem ne postoji mogućnost pjesničkog prodora u istinu postojanja, već samo ona za masovni ushit pred trijumfom moći, čijoj se zlatnoj teladi sretni narod klanja.

Ali, to vrijeme sretnih gradova ne može doći niotkud. Ono, asocijativno se naglašava u pjesmi, niče iz mitskih naracija kao vrijednosne osnove na kojoj je utemeljeno društvo. Ako je mit u koji društvo vjeruje i na kojem je zasnovano obilježen progonom pjesnika, onda tako ustrojeno društvo i mora prognati poeziju i njene hulne istine. Brka pjesnika imenuje metaforom vatronosca, koja u pjesmu doziva novi mit, onaj o Prometeju. Ta metafora pjesnike vidi kao one koji se žrtvuju za ljude i, uprkos svim zabranama, daruju im istinu egzistencije. Zato je pjesma u svojoj osnovi razradila i nekoliko bitnih opozicija. Prva je svakako: društvena moć – poezija, a pjesnike u vremenu sretnih gradova čekaju vješala na trgu. Druga je: mitske naracije – poezija, gdje je poezija jednaka alternativnoj, nevidljivoj i nedostižnoj istini, a mitske naracije izvor su vjerovanja u moć zlatne teladi. Treća opozicija podsjeća pomalo na onu vrsnu scenu iz Braće Karamazovih Fjodora Mihailoviča Dostojevskog u kojoj se susreću veliki inkvizitor i Isus. Prvi nudi hljeb i zahtijeva pokornost, drugi obećava slobodu i istinu, nakon svih čuda što ih je izveo da bi dokazao ljudima da je on uistinu Isus. Znamo kako se ta scena završava kod velikog ruskog romansijera, a Brka, pak, naraciju o sudaru nemoćne individue koja zna istinu egzistencije i čezne slobodu s moćnikom koji upravlja istinom vlastodržačkog aparata vidi i kao budućnosni sukob što niče iz mitskih korijena društva. To ukrštanje mitskog, političkog i poetskog i čini Brkinu političku poeziju velikom.

Poezija, naime, jest to samo ako u imaginativnoj igri u jeziku uspije u sebe sažeti velike kulturne prostore i ogromna ljudska iskustva, pri čemu se jezik sažima, a asocijativne i misaone igre u njemu šire u univerzum semantičkog beskraja. Ova, ali i ukupna Brkina politička poezija ne svodi se na zbir parola, što se često i zbiva u političkoj poeziji. Upravo suprotno, ona od iskustva poezije uzima ono najbolje: igru u jeziku i s jezikom kako bi postala samom sublimacijom čovjekove upotrebe jezika, da bi se nakon toga ulančala u niz svjetske političke književnosti i prikazala politički i društveni prostor kao ontološku mrežu u koju je uhvaćena suvremena ljudska egzistencija. Bitak za tu Brkinu poeziju nije smješten samo u metafiziku, niti se on svodi na jezik, kao što je to slučaj s pjesnikovom refleksivnom ili metajezičkom, odnosno autoreferencijalnom poezijom. U Brkinoj političkoj poeziji bitak se ukotvio u hijerarhijske strukture moći, ideološke naracije, represivne aparate države, identitarne konfiguracije zajednice – i sažeo u sebi sveljudsko iskustvo stradanja u historiji kao lancu antropološke tragedije.

Zato ta poezija, ma koliko okrenuta unutra, u sam način svoje jezičke gradnje, i posvećena istraživanju mogućnosti poetskog izraza, istodobno stremi i vani, u niz svojih konteksta i polikontekstualnih situacija u kojima poezija hoće biti i opozicioni diskurs onom normativnom, političkom i ideološkom, ali, na bazi univerzalizacije svojih značenja, hoće i nadići sve prostorno-vremenske situacije i u poetsku figuru sažeti sveljudsko iskustvo postojanja u vremenu kao stalnom mrvljenju ljudske supstance pod pritiskom društvene moći.

3. Ima li spasa od historije ili živjeti u talionicama smrti?

Brkina poezija nerijetko objedinjuje svoje dvije bitne teme: historiju i politiku – kako bi prikazala dramu ljudskog postojanja u njihovim okvirima. Brka je ustvari jedini suvremeni bosanski pjesnik koji ne pristaje na zablude ograničavanja poezije, karakteristične za modernističku poetiku koja je insistiranjem na autonomiji književnog polja znala poeziju pretvoriti isključivo u govor pjesnikove nutrine. Takva poetika ukidala je poeziji mogućnost da se u društvenoj diskurzivnoj mreži ukaže kao diskurs koji subverzijom moći otkriva nove prostore čovjekove slobode i zacrtava nove humanističke horizonte i vrijednosti. U stalnoj zapitanosti nad čovjekovom političkom i historijskom sudbinom, Brkina poezija je i neprestano podrivanje normativnog načina mišljenja i utvrđivanja poretka istina – ne samo u političkom nego i u kulturološkom prostoru.

Takvo podrivanje normativnog poretka vrijednosti i s njim skopčanog modela mišljenja nalazi se i u onim Brkinim pjesmama koje tematiziraju besmislenost historijskog lanca zbivanja. U pjesmi Sašlušaj me iz zbirke Đavo na Dunavu (2008) čitatelju se obraća sasvim specifičan lirski subjekt koji, govoreći iz perspektive prahistorijske žive vrste, odbija evolutivni lanac razvoja vrsta na čijem vrhu je čovjek:

Ja sam sjeverni iglo
ne postoje preostale strane
ja sam arhajski skelet
u bjesomučnom stampedu prahistorijom
buduće vrste neka me se klone

Čovjekoliki, saslušaj me:
ja želim ostati gmaz
ne naseljavaj se u me
ne zarobljavaj me u se –
ne zanimaju me limiti kompasa

Ako iz moga otkinutog repa
iznikne tvoja povijest
smiluj mi se: ne oživljavaj me
jer ne želim tvoje konkvistadore
ni tvoju rekonkvistu
ne volim tvoje valpurgijske noći
ni prosvjetljujuće tvoje lomače
ni križarske bojne
ni državne grobne gromače
izbjegao bih globalizacije
i tisućljetne vojne
tvoje božanske misije
i tvoje atomske fisije
tvoje gulage
i tvoje holokauste
tvoje aušvice
i tvoje srebrenice
tvoje barbare
i tvoje aristokrate
neka me iz moga deenka
nikada na svijet ne vrate

Naravno, pjesma se razvija kao igra metonimijskih slika koje predstavljaju besmisao, zlo i nasilje ljudske historije. Na razini cjeline poetske strukture razvija se osobena gradacija poetskih slika besmisla ubilačkog nasilja i ljudskog zla – od konkvistadora do dvadesetovjekovnog iskustva koncentracionih logora i genocida u Srebrenici. Pri tom su metonimije kao slike ulomaka povijesti date u množini, što upućuje na spoznaju o ponovljivosti lanca zla. Niti jedna povijesna sekvenca zla i ubilačkog nasilja ne može ostati neponovljena, naglašava lirski subjekt, a pjesma odbija svaku mogućnost humanizacije povijesti i njenih modernističkih teleogenetičnih tumačenja baziranih na metanaracijama emancipacije čovjeka i čovječanstva, napretka uma, razvoja humaniteta i progresa. Povijest je, spoznaje ovaj Brkin lirski subjekt iz svoje predčovječanske perspektive, slijepa sila kojom upravlja ubilačka moć, a ironija mu služi da njome kao osobenim semantičkim reflektorom razbije svaku iluziju da se od takve povijesti možemo spasiti. Istodobno, ironija u pjesmi ima dvostruku funkciju. Na jednoj strani, ona samjerava besmisao krvave povijesti, a na drugoj, podriva ustaljenje filozofske obrasce zasnovane na idejama moderne o čovjeku kao racionalnom biću koje je nakon evolutivnog lanca razvoja usavršavalo i svoj svijet. Iskustveno, a ne naučno znanje, pokazuje da povijest nije nikakav razvoj čovjeka i čovječanstva već usavršavanje njihove ubilačke sposobnosti od konkvistadora do koncentracionih logora i genocida.

Također, lanac metonimija u njihovim množinskim oblicima omogućuje pjesmi da se razvije kao svojevrsna poetska gradacija u kojoj glas lirskog subjekta naprosto vapi da ga sasluša čovjekoliki oblik inteligencije s kraja evolutivnog lanca. Činjenica da se lirski subjekt obraća čovjekolikom obliku inteligencije, a ne čovjeku, ukazuje na ironijsku dimenziju glasa lirskog subjekta koji prozire da čovjek nema humanističke osobine, nego zvjerske, ubilačke, te da njegova povijest zvjerstva to i dokazuje, pa stoga on nije čovjek, nego tek čovjekoliki oblik života na zemlji.

Tu se iznova pokazuje Brkino majstorstvo u gradnji gorkog oblika humora i ironije položenih u suvremeni skeptični senzibilitet. Skepsa, zapravo, prati poeziju od njenog modernističkog obrata sa Baudelaireovim poetskim opusom do današnjih dana, a o takvoj skepsi Hugo Friedrich govori kao o negativnim konstatacijama u modernom pjesništvu, odnosno o nekoj vrsti negativne ontologije čovjekovog modernog svijeta. Na tragu tog skepticizma – pjesma i podriva antropocentrički narcizam na kojem je zasnovano ljudsko znanje, koncepti metafizike i etike, kultura, pa čak i kosmogonija. Ako je antropocentrizmom obilježio svoje mitske naracije, čak u njima uobličio boga po svojoj slici i prilici, onda se čovjek nužno morao proglasiti i vrhuncem evolucijskog razvojnog lanca, te, uz svog mitskog boga, središtem kosmosa. No, saopćavajući mu gorke istine o njegovoj historiji kao stalnom gubilištu, lirski subjekt čovjeku pokazuje da je, namjesto razvoja humaniteta u vremenu, ljudska historija obilježena razvojem tehnologije smrti.

Otud ova pjesma implicitno traži da se antropocentrični pogled na kosmos i s njim sukladna antropocentrička etika zamijene biocentričnim i na njegovim osnovama postavljenim etičkim sistemom. A to znači da ova pjesma ne subverzira samo političko i ideološko kao osnovnu moć koja tvori historiju, nego im pridodaje i kulturološki sistem i njegov antropocentrizam. Metonimije, koje oslikavaju lanac historije kao usavršavanje tehnologije smrti, naprosto vape za velikim kulturološkim obratom u kojem bi antropocentrizam morao biti zamijenjen biocentrizmom, odgovornost čovjeka za čovjeka u antropocentričnom sistemu etike odgovornošću čovjeka za život po sebi u biocentrično zasnovanom etičkom sistemu.

Subverzija normativnih vrijednosti, bile one politički, ideološki, kulturološki ili ma kako drugačije formirane, kao model gradnje Brkine poetske slike, ovom pjesmom dostiže svoj vrhunac. Subverzija kao odnos poetske slike, a samim tim i poezije, prema proklamiranim društvenim normama – širi se, dakle, u Brkinoj poeziji u osobenim koncentričnim krugovima. Ona polazi od lokalnog i dostiže ono univerzalno, demontira političko i ideološko, dekonstruira kulturološke predstave i na njima utemeljena znanja, da bi se, na koncu, suočila sa čovjekovom historijom, njegovom metafizikom i etičkim sistemom, te narcističkim antropocentrizmom kojim se čovjek postavio za središte života na zemlji, ali i ukupnog kosmosa.

Tim idejnim planovima i subverzivnom potencijalu poetske slike pridodaje se još jedan bitan aspekt u Brkinom pjesništvu. Naime, ovakvim modelom poetske slike Brka je radikalno proširio hakslijevski pojmljenu oblast poezije u policentričnom štokavskom jeziku. Brkina poezija napustila je samodovoljnost, koju joj je nametnula modernistička poetika autonomije književnosti i estetskog utopizma, i upustila se u društvenu diskurzivnu mrežu dokazujući da može preispitati njen poredak vrijednosti. Takvo proširenje oblasti poezije ponajviše se ogleda u pjesnikovoj političkoj poeziji koja je političku i ideološku moć pokazala kao ontološku mrežu u koju je zarobljen suvremeni čovjek i u koju je njegov bitak zguran pod pritiskom moći. Tako se političko u ovoj poeziji ukazalo kao ontološko, da bi mu se – unutar pjesnikovog gorkog humora, skepse i distopije – pridodala i historija kao stalno usavršavanje tehnologije smrti.

Pjesnik, koji je u svojoj refleksivnoj, ljubavnoj, filozofskoj, autoreferencijalnoj ili poeziji koja se pitala o jeziku kao staništu bitka, ali i o onom ništa izvan samog bitka, onom iza postojanja, istraživao mogućnosti poetskog jezika – u svojoj političkoj ili poeziji sa subverzivnim potencijalom istražuje i samu oblast poezije. Ono što se u tradicionalnom ili visokomodernističkom poimanju poezije činilo nepoetskim, ovdje je postalo temeljem poetske slike, a poezija je stala pred različite oblike moći, pretvarajući onu tradicionalnu krhkost svoje riječi u snažnu subverziju koja brani ljudsku supstancu, njen horizont slobode i prava u svijetu kao političkom stratištu i prostoru antropološke tragedije.

U kući Hasiba i Hazima, prvih komšija. Čuvamo Hasima.

I Hasib i Hazim bili su hamali. Teret su prenosili na leđima. Na leđa su namicali neku vrstu samara na koji bi stavljali stvari, vezali ih konopima i nosili. Hasib je bio starac lijepe brade, produhovljena izgleda i stalno je nosio hamalski takum. Njegova velika, uramljena slika vislila je do skora u hotelu “Astorija” u Beogradu. Ispod slike je je pisalo: “Poslednji potomak Nemanjića”. Umro je prije desetak godina, a Hazim upravo umire.

Na Sepetarevcu sam, među papirima iz onog vremena, našao izrezak posljednje strane novosadskog književnog časopisa Polja, broj za januar/februar 1990, s vrlo kratkim pričama koje sam pisao u to vrijeme, zamišljajući da ću jednom od njih sačiniti knjigu. Knjige na kraju nije bilo, a većinu Pričica (tako sam ih nazivao) u međuvremenu sam zagubio i zametnuo. Preživio je još samo jedan novinski izrezak iz Oslobođenja, s još nekoliko ovih tekstova. Ostalo se zagubilo.

Neobičan je osjećaj kada se nakon dvadeset i sedam godina otkrije nešto što je u međuvremenu zaboravljano, a što si nekad bio ti. I kada se otkrije put kojim si išao, i koji je malo zatim bio prekinut. A prekinuo ga je rat… 

Prva:

Mama, ne kolji ga, molim te – urlao je Ivica dok je mama pokušavala da razreže ananas za kompot.

Dječak nije mogao shvatiti da se tako lijepa stvar jede.

I nije jeo ananas.

Te noći plakao je dugo, dok konačno nije zaspao. Sanjao je hiljadu mama kako kolju hiljadu ananasa.

Za priču bi možda bilo efektnije da je sanjao dječake kad ih ubijaju u Aušvicu.

Ali o njima Ivica nije znao ništa.

Druga:

Ako ste tužni popijte acisal – savjetovala je apotekarka Ana sve svoje mušterije.

Ali njih su morile druge stvari: prehlade, zatvori, problemi sa jetrom.

Ako ste tužni popijte acisal – govorila je Ana i vozaču ambulantnih kola Vronskom, koji je patio od depresije, te joj je na koncu postalo jasno da je zaljubljena u njega.

Bio joj je na umu i kada se uputila u šetnju peronom i tamo srela Rika, koji se upravo spremao baciti pod voz.

Ako ste tužni popijte acisal – šapnula mu je Ana u posljednjem trenu. Riku, starom ciniku, učinilo se da je riječ o dobroj šali, pa je odlučio da ne ide pod voz već da uđe u njega.

No, Ana je sa sobom odlučila drukčije. Tek za čas zaboravila je na acisale.

Treća:

Orest se smijulji dok ga gledaju.

Čitava porodica Tomaš okupila se u kupatilu oko čudne spodobe što lebdi nad lavorom u koji je sinoć gđa Tomaš potopila grudnjake da se kišaju. Duhovi naših dragih trepere nad vodama – rekao bi patetično papa Vojtila. Ali ni porodica Tomaš nije se uplašila.

Neznanac je djelovao baš dobrodušno.

Tako su prošli i sat i dva, sve dok Orest nije odlučio da ode.

Varšavom se oko dva sata prolomila užasna eksplozija. Od zgrade u kojoj su živjeli Tomaševi nije ostalo ništa. Od njihovih tijela još i manje.

Orest se grohotom nasmijao.

Pouka iz ovog slučaja je jasna. Ne kišajte grudnjake preko noći ako vam je život mio. Jer svaki duh ipak nije Kasper.

Četvrta:

Ne idi Marina! Ne idi Marina! Ponavljao je mornar, potpuno sam, na drvenom molu, u noći punoj komaraca.

Marine, međutim, nije bilo.

Vjerojatno je otišla.

Hajdemo zato i mi: ostavimo mornara na molu, možda je lud, možda je Marina duh skuše koju je ulovio prije petnaest godina, a možda i ne postoji.

Ili je Marina ipak otišla.

Ne gubimo vrijeme na tugu mornara. Uvucimo se u naše tople krevete, pokrijmo preko glave i sanjajmo svijet izvan pokrivača.

Pospanom čovjeku suze oči i onda zvijezde izgledaju kao zečice iz Plejboja.

Peta:

Svica Luksa donijela je zvijezda repatica da sazna što više od građanima Hrida.

“Moje je srce violina, zašto ga diraš kad ne znaš da sviraš” – odjekuje iz limenih baraka.

Starice ispred, u tišini, ispijaju rakiju iz kafenih šoljica sa likovima anđela i oblacima na dnu, tamo gdje bi trebao biti talog.

Muškarci su uzeli puške i polaze u rat. Boriće se protiv zečeva, fazana i vukova. Veseli su i, po svemu sudeći, sigurni u pobjedu.

Djeca hvataju svice.

Luks ništa ne zna o mogućnosti da bude uhvaćen, ali mu je smisao žrtve jasan. Isus na križu ili fosforni prah na dječjim prstima – rezultat je konačno isti.

I sve da bi oni gore utvrdili jesu li ljudi napokon postali dobri.

Šesta:

Dvogodišnji Samjuel Beket nije progovorio još nijedne riječi.

Roditelji su se plašili da im je sin debil.

No, ipak malo pomalo Sem je počeo redati lekseme. Sa odvratnošću i nekakvim stidom pristupao je prvim dijalozima.

Svakim danom bio je nesretniji i nesretniji za nove naučene riječi.

U vrijeme kada je napisao Čekajući Godoa bio je najnesretniji čovjek na svijetu. Užasno mnogo je pio, i tek povremeno bi se oteturao do klavira i čelo spustio na dirke.

Plong!

To bi iz sna trgnulo starog cinika (još jednog uz Rika) Miroslava K. Play ih again Sam – promumlao bi. To je Beketa uvijek moglo razgaliti i otpjevao bi Miroslavu neku irsku uspavanku.

Sem ga je volio. Miroslav je bio tako šutljiv.

Sedma:

Svake večeri Džordž Harison svira buldogu Fricu svoj veliki hit Dok moja gitara tužno jeca.

Godina je 1968.

U Vijetnamu ginu američki dječaci, u SSSR-u beru jagode, a u jednom čikaškom stanu svake večeri nestaje vode. Džordž i Fric nekaju druge do li da jutro čekaju sa tužnim pjesmama. Onda dođe voda.

Proći će puno godina. Fric će umrijeti od raka na debelom crijevu. Džordž će postati pop-zvijezda, mrtve u Vijetnamu će pojesti buba-mare, a u SSSR-u će saditi naranče, kisele i radioaktivne.

Ali ipak sa radošću Džordž i Fric i drugi hipici grabe u budućnost.

Možda neće biti tako ružna.

Možda je sve samo fiction.

Osma:

Dilen Tomas pisao je vesele pjesmice za lokalni cirkus.

Jedna pjesmica – dva penija, a za peni se tih godina moglo kupiti pet raznobojnih klikera ili sedam žutih.

No, Tomas nije kupovao klikere. Nije imao vremena za igru.

On je vrijedno skupljao peni na peni da bi jednoga dana mogao kupiti bicikl.

Kada je sakupio sedam funti, taman za jedan krasni plavi, bio je već starac, bicikl ne bi mogao voziti, a i kuda da ide biciklom.

Tomas je zbog toga bio tužan.

U cirkusu su se već pjevale druge pjesme. Onoga dana kada je Robert Cimerman pjevao prepunoj šatri Blowin in the wind tužni Dilen Tomas bio je već mrtav. Ležao je na mjesnom groblju između Džozefa Smita i stabla jorgovana, zarastao u travu i pomalo prljav – kakav je bio i za života.

Sedam funti naslijedila je nećaka Nensi i za taj novac kupila krinolinu.

Deveta:

Većini ljudi se ime prvi put pojavi u novinama kada umru.

Sa Ratkom Ilićem nije taj slučaj. Prošlog mjeseca on je dobio milion dolara na lutriji i sve su novine pisale o njemu.

Umro je tek sedam dana kasnije.

Naš glavni ovogodišnj cilj, Slaninijada se, rekoh, ove zime održava trideseti put. Polako, ali sigurno raste broj njenih posjetilaca. Osim majstora u spravljanju dobre svinjetine, u tom rastu značajan udio svakako imaju i oni koji je virtuelno „prodaju“. Evo nadahnutog teksta sa njihovog sajta. Bolje ga ni Fransoa Rable ne bi sastavio!

Добродошли у најмасније село на планети!

Качаревци кажу да је сланина и ветар и живот, оно што мирише и што се осећа у венама. Сланина се топи када се мора, а једе увек. Сланина је као здравље. Кажу да је качаревачка сланина најбоља на земљиној кугли, као што је банатски хлеб најмекши на свету. Сланина је за Банаћане одувек била антибиотик, сапуњаром су се лечили, кожуром подмазивали ђермове. У Банату кажу постоји сланина сапуњара, барена сланина, са црвеном паприком, сланина са прљеном кожицом, сланина од гројника, сланина поребруша, адидаска и ко зна каква све не? У сланинарској републици у Качареву највише кажу воле сапуњару. „Код нас се сланина сапуњара воли као девојка у селу“ кажу Качаревци. Сланинијада је манифестација заснована на производима од меса која репрезентује традиционалне гастрономске обичаје и кухињу становништва Јужног Баната. Качарево је место сусрета двеју традиција – староседелачке традиције, и оне дођошке колонистичке, и ту је створена нова, измешана верзија спремања сувомеснатих производа. Качаревци су вешто узели од лала све што је добро, па томе додали и понешто своје, а нарочито оног такмичарског, а и по мало инаџиског. Онда се немојте чудити одакле сланинијада баш у Качареву, ово је место чији су житељи дошли са 18 страна света!

***

No, prvi utisak nije baš sjajan. Dočekuju nas loše vrijeme i, to je za oekivati, ogromna gužva. Jedva pronašavši slobodno mjesto daleko od centra, pješice „šipčimo“ ka štandovima. Kraj puta „krdo“ autobusa. Većinom prastarih, kao iz filma  „Ko to tamo peva“. A ima ih iz cijele Srbije: Kraljevo, Čačak, Pančevo, Požarevac, Kragujevac, Niš Beograd…

Puše neki nezgodan, „mokri“ vjetar. Nabijam vunenu kapu na čelo. Crna je, i dobro se slaže sa „patriotskim“ stjegovima na nekim od tezgi s drangulijama: Draža, četnici, Ravna Gora… A sve to u Ulici maršala Tita!

Život je, katkad, stvarno najbolji harlekin.

Ima i čudnih, nepismenih natpisa. Tako, na jednom štandu, nevještim rukopisom, stoji: „Navali, narode! Naočari za vid.“

Jok, nego su za sluh!

Malo me „diže“pogled na drugu stranu ulice: kobasa, pršut, šunka, slanina, vrući čvarci… A eno tamo, malo dalje, veselo se krčkaju čobanac, ljuti paprikaš i vrti par gudeka. Kožurica im baš lijepo porumenila, dušu dala da se prelije, i zalije hladnim pivom.

Iz kafića trešti, bezbeli, ćirilica. Muzika koju širom bivše Velike Avlije, na žalost, sluša sve više mladih, pa i gradske raje.

(U moje vrijeme „sumnjivi“ su bili već oni koji su slušali Mišu, Terezu, o Dušku Lokinu da i ne pričam. A Mišo je za ove ovdje – Lučiano Pavaroti.)

Nakon dosta bazanja, razgledanja i kušanja, odlazimo, i to po preporuci, kod jednog našeg. Kaže da je Bosanac, a kad ga upitamo odakle, navede neko mjesto za koje niko od nas nije čuo.

„Vidi, imam i diplomu,“ smiješi se krezubi mladić, pokazujući na komad papira okačen iznad štanda. „Probajte!“

Sve mu je od mangulice, popularne dlakave svinje za koju doskora nisam ni čuo.

Nisam baš oduševljen. Učini mi se malo prijesno, neslano. No, prijatelj, još od sinoć poletan k’o dječarac, sve mljacka i oblizuje se. A on se, valjda, u meso bolje kuži od mene. Osim toga, ovaj ovdje je naš, Bosanac…

„Da ovdje sve pazarimo, pa u kafanu“, pita drug, sve mjerkajući ogromnu hrpu na tezgi.

„U redu. Dosta smo se nahodali.“

I tako, na brzinu odaberemo čvarke, kobasu i pršut, potrpamo sve u kese, pa u birtiju. Zapeo nam mesni dim u grlu, valja ga isprati.

Ali nije birtija, nego kafić. I to na sprat. „Busiju“ zauzmemo na galeriji. Na gredi iznad naših glava čitam još jedan alanfordovski natpis: „Ne udaraj glavom u plafon.“

Samo za očajnike.

***

Kad pomislim na Niš, prvo što mi padne na pamet je Bregina „Pjesma mom mlađem bratu“. Mangupčića kome je posvećena ranih sam osamdesetih često viđao po sarajevskim kafićima, najčešće u Dedanu i u 84.

Grad Niš, Grad Niš 
Ludvig van… peta simfonija
Kraticom u raj nikad stić’
Ovako cijepljen protiv rijetkih infekcija

[…]

Loš dan, kako si
Moj mlađi brate? Ovdje kiše do neba 
Ostaćemo sami ti i ja
U svijetu kome rod i ne treba …

A Niš je, zapravo, i po drugim stvarima grad koji valja upamtiti. Jer, tu se je, u tadašnjem Naisusu, u drugoj polovini 3. vijeka nove ere rodio Konstantin Veliki. On je Rimskim carstvom vladao skoro tri desetljeća, od 306. do 337. godine nove ere, kada njegov grad, sve sa lusuznim predgrađem Medijanom, doživljava puni procvat.

Mogli su mu u čast, vala, dati neko bolje mjesto od onog lego-aerodroma!

A vrijeme moje mladosti, malo poslije Rimskog carstva, Niš je bio grad jake ekonomije i veoma dobrog fudbala. FK Radnički je početkom osamdesetih sa zavidnim uspjehom igrao u UEFA-kupu, današnjem Evropa kupu 2. Što se privrede tiče, tu su „perjanice“ bile Fabrika duhana Niš i Elektronska industrija. Moji zadnji konjički zvučnici, kojima sam se onomad silno gordio, proizveo je upravo Ei.

(Kad sam, marta devedeset četvrte, s majkom navrat-nanos izlazio iz grada, prodao sam ih, i to skupa sa tv-om, za 250 „mara“. Tada, ni tri „šteke“ cigara. A to se, u tim okolnostima, još smatralo fer ponudom!)

***

Iako sam čuo i drugačije priče, centar Grada je prilično čist i uredan. I prilično velik, prostran. Uostalom, Niš za naše pojmove i jeste prilično veliki grad. Sa svojim frtalj miliona stanovnika treći u Srbiji, odmah iza Beograda i Novog Sada.

Na žalost, (danas) čiste ulice su tek jedna strana medalje. Onu drugu stranu čine posrnula, u odnosu na predratnu skoro-pa-prepolovljena industrija, i čak 36 000 nezaposlenih!

Od nekadašnjih giganata koliko-toliko se drži još samo duhanska industrija.

Pa da. Mi smo narod koji mnogo voli da puši.

***

Pošto  se sutra vraćamo u Holandiju, za Tvrđavu, Ćele-kulu, muzeje i ostale ovdašnje znamenitosti zaista nemamo vremena. Biće, valjda, i za to prilike. Samo da nam poživi niskobudžetni Wizz Air. Ako na vrijeme „ubodete“, karta za let iz Holandije jeftinija je od večerice u prosječnom NL-restoranu.

Zato, nemajući izbora, poslije kratke šetnje, ulazimo u restoran “Kod Rajka”.

Relativno rano, a on već pun k’o oko! Jedva nađosmo prazno mjesto.

(U ovo doba restorani u Njemačkoj i Holandiji uglavnom nisu ni otvoreni. A u onima koji to jesu, pristojan svijet gucka čaj ili kaficu. Ponekad mi je baš drago što ne spadam u tu sortu.)

Davno sam naučio od oca: u nepoznatom gradu nema bolje preporuke od pune kafane. Mještani najbolje znaju gdje se mogu dobro “omrsiti brci”. Oprobano i potvrđeno, minjet. I ovoga puta. “Ubili” smo se od klope!

***

Već pao mrak, i u kafiću gledamo finale Kupa Radivoja Koraća.

(Sjećate li se Žućka? Jedan od najboljih košarkaša koje je Juga ikada imala. Na utakmici Kupa šampiona između njegovog OKK Beograda i švedskog Alvika u Štokholmu 1965. godine sam-samcit “zabio” 99 koševa. I zamalo oborio rekord slavnog Vilta Čembrlena! No, kao i genijalni Dražen, i Žućko je tragično skončao. Poginuo je 1969. godine, u saobraćajnoj nesreći, kod nekog sela blizu Sarajeva.

Večeras se sastali Zvezda iPartizan. I to, pojma nemam zbog čega, baš u Nišu, na par stotina metara od nas.

Kao i uvijek kad se sudare Grobari i Delije, u i oko terena vraški “vruće”. Nekog gledaoca iz prvih redova petarda pogodila u glavu. Eno ga upravo iznose sa terena.

Lijepa kafana. Mir božiji. Šutke cugamo, mezimo, i zurimo u ekran.

I, ipak, pomalo navijamo. Ko za “jelen”, ko za Jelenu. Konobaricu.

***

Na asvaltu pred ulazom u aerodrom, u strahu od carine još jednom prepakujemo vreće i kese. Jedan se cuko, avlijaner, sasvim približio i čeka. Vreba svoju šansu.

Odvežem kesu, i bacim mu dva čvarčića. Onako, protiv uroka. Da nas carinici ne zaskoče.

I uspjelo. Sve prenijeli! Hvala ti, cuko!

Kad smo sve dobro zakamuflirali, prodavačicu na kiosku pitam imaju li današnju “Politiku”. Ne. “Vreme”? Ne. “NIN”?

“Džaba pitate. Nema Vam ovdje ozbiljne štampe. Dolazila po dva primjerka, stalno ih vraćala neprodate, pa prestala da naručujem. Evo, imate ‘ALO!’, ‘Blic’, ‘Kurir’, ‘Novosti’, križaljke…”

I stvarno: pult se lomi od tabletoida, a ništa za čitanje. Doduše, nisu ni “NIN” i “Politika” više nešto, ali…

“Imate li barem ‘Politikin zabavnik’, ne dam se ja.

“E, to smo imali. Čak tri komada. Juče sve prodala!”

Ništa pazario, a silno mi laknulo. Dok ljudi čitaju “Politikin zabavnik”, nije baš sve propalo.

***

A kad smo, kući, sve “rastovarili” i pošli da se pohvalimo, ispalo je da nam je “Bosanac” stvarno zajeb’o. Kobasica neslana, šunka masna i prijesna, čvarci ljepljivi… Tako smo mi, “veseli Bosanci”, valjda jedini srećkovići koji su se sa Slaninijade vratili s lošom robom.

Tako mi i treba kad uvijek mislim da svi sve bolje znaju od mene!

Kad ona zapjeva, i pustinjski pijesak progovori.
Podsjeti nas na svoju davnu pjesmu. Mrtvo more oživi.
Bljesne zlato kupole Al-Akse. Oglase se Zaručnica i Zaručnik.
I Zbor djevojaka Salomonove Pjesme nad pjesmama.
Zamiriše nard. Zaigraju srne i košute. Poteče vino
iz vinograda engedskih. Zaguguću golubice.
Zanjišu se čempresi. Ljiljani u dolu ugoste
kćeri jeruzalemske.

Kad ona zapjeva, glas ljubavi preleti brda i brežuljke.
Zelenilo postane postelja zaljubljenih, starih i umornih.
Mrtvi se probude, živi ih dočekaju kao da nikad i nisu
bili mrtvi. Vjetrovi pometu suho lišće. Vode probude
sjeme trave. Šume ozelene. Rijeke i mora
umnože svoju huku.

Kad ona zapjeva, i pustinja zamiriše smirnom i tamjanom.
Srebro i zlato bljesnu. Biserne ogrlice zazvone. Mirisna
trska i cimet proputuju vrtovima
u svojim haljinicama od prozirnih oblačića.

Kad ona zapjeva, svi uspavani svjetovi se probude. Voda
u ribnjacima umnoži treptaje svjetlosti. Ribe ubrzaju
svoje skokove.

Kad ona zapjeva, vrate nam se i vrijednosti života
koje su spavale ispod Zemljine kore. Listovi svetih knjiga
probude svoja slova. Čuvari starina s njima krenu na put.
Da slave njezin novostvoreni svijet poput apostola.