Antun Hangi

“Muslimani više čuvstvuju, negoli umuju i zato su, osobito stariji i imućniji, koje ne taru brige za egzistenciju, ozbiljni zamišljeni i kao zadubljeni u neku daleku, neopredijeljenu misao. Neki od njih mogu u tim mislima čitave sate presjediti na obali rijeke i gledati, kako voda teče, a da s nikim riječ progovorili nijesu.”

Pisao je profesor Antun Hangi u djelu “Život i običaji muslimana”. Došljo i kuferaš poželio je prilagoditi se novoj sredini, a ne da sredinu prilagodi sebi, te je gledao sa strane, proučavao i uhodio komšije muslimane, i iz tog je uhođenja nastala ova knjiga. Što je u njoj istina, to će znati onaj koji bude gledao dalje.

I sad leži profesor Antun Hangi na Groblju svetoga Josipa. Obilaze ga duhovi njegovih učenika, koji leže na ovom i na drugim grobljima. Progone ga duhovi muslimana koje je uhodio i uhođenjem svojim uznemirio, pa sad više misle i umuju, negoli što na obali rijeke sjede i čuvstvuju.

Dok ti spavaš, ja tebe sanjam.

*

Ilija Blešić

Iz srca Ilije Blešića niknuo je bor.

Ima mu dvadeset, možda i trideset godina, možda je nicao u ratu, kada su jedno za drugim padala stara grobljanska stabla.

Toliko godina njegov grob nitko ne obilazi.

Toliko se dugo o njemu ne brine uprava groblja.

Iz srca Ilije Blešića niknuo je bor, iz zemljanog procjepa u obliku romba, načinjenog na spomeniku, da se u toj zemlji posadi cvijet ili usadi svijeća.

Umjesto cvijeta, jednog je dana, davno, vjetar nanio sjeme iz kojeg je niknuo bor.

I sada iz Ilijinog srca raste, moćan i krilat, i grob Ilijin rastvara, o kojem se već dugo ne brine nitko.

Ovo je najljepši grob na Pravoslavnome groblju svetog Mihajla u Sarajevu.

Takvoga nema na svim sarajevskim grobljima.

I neka nitko ne posiječe bor koji raste iz srca Ilije Blešića, koji se rodio godine 1883. i umro 1944, pred kraj onoga rata.

U tom je boru i grobu sudbina sarajevskih Srba

U njemu je sudbina ljudi.

Govor na otvorenju Beogradskog sajma knjiga 22. oktobra 2017.

Dame i gospodo,

najtalentovaniji i stilski najoriginalniji austrijski fudbaler preziva se Arnautović i Srbin je. Srbin je, jer ga je otac naučio jezičkoj i kulturnoj samosvesti jednog Srbina i preneo mu to kao porodičnu tradiciju; ali je on naravno i Austrijanac, rođen i odrastao u Beču. Njega odlikuje – da iskoristim stari izraz – dvojni nacionalni identitet, kakav se u Austriji podrazumevao u vremenima pre nego što se Dvojna monarhija počela raspadati u nacionalnim borbama. Pojedini huligani nacionalnog fudbala kude Marka Arnautovića što igra za reprezentaciju Austrije, ali ponekad i empatično govori o Srbiji kao o svojoj domovini. Pre otprilike tri nedelje u utakmici protiv Srbije postigao je gol za Austriju, ali onda skoro pa demonstrativno nije učestvovao u demonstrativnom veselju; on, koji uopšte važi za neobuzdanog čoveka, čak i za čoveka kome manjka poštovanja prema drugima, obrazložio je to, u razvučenom bečkom dijalektu, uvažavanjem srpskog dela svoje porodice kao i protivnika na terenu.

Arnautović je odrastao u Floridsdorfu, 21. okrugu u Beču. U 3. okrugu, u blizini centra grada, nalazi se mala četvrt koja se u romanu Ingeborg Bahman „Malina“ naziva „Mađarskim krugom“, „Ungargassenland“, i to po „Ungargasse“, ulici na blagoj padini, koja u romanu „Malina“ igra važnu topografsku ulogu. Ja sam, pre nekoliko godina, ovaj kraj obišao od kuće do kuće i pritom prošao kroz različita vremena i različite svetove. U jednoj od bočnih ulica po imenu „Marokkanergasse“ ili Marokanska ulica, pedeset je godina, u stanu premalom za sve veću biblioteku i za naslednike, proživeo Srbin Vuk Karadžić, koji je sa svojom suprugom, Bečlijkom Anom Knaus, imao dvanaestoro dece. Vuk Karadžić bio je sin jednostavnih zemljoradnika, koji nisu mogli da mu na životnom putu omoguće više obrazovanje; no ipak je kao izbeglica u Beču postao jedan od najvećih evropskih intelektualaca 19. veka, koji je od dijalekata svoje domovine oblikovao srpski književni jezik, definisao pravopis, sastavio rečnik sa preko 27.000 odrednica i sakupio narodno stvaralaštvo koje se do tada prenosilo isključivo usmenim putem.

Na svega nekoliko minuta hoda od „Marokkanergasse“ došao sam do „Ungarngasse“, Mađarske ulice, gde se na broju 39 nalazi kuća još jednog slobodnog duha s Balkana. Na zarđaloj tabli, kao stvorenoj za to da je čovek previdi u divljem i uskovitlanom gradskom saobraćaju, stoji natpis: „U sećanje na Petra Preradovića, velikog hrvatskog pesnika“, a malim slovima ispod toga stoji izbledela napomena kakva se danas više ne bi mogla napisati, jer je svet o kom ona svedoči nestao u ratu i užasu: „Postavila Jugoslovenska akademija nauka i umetnosti.“

Kao što je Vuk Karadžić srpski jezik standardizovao u tuđini, tako je i Preradović hrvatski kao književni i pesnički jezik otkrio tek kao pitomac raznih ustanova Dvojne monarhije i prisvojio ga u svom delu. Karadžić, Srbin iz Marokanske ulice, i Preradović, Hrvat iz Mađarske ulice, upoznali su se u tom malom velikom svetu trećeg bečkog okruga i cenili prijateljstvo onog drugog. Što ima smisla, jer su obojica zapravo stremili kao istoj stvari: naime da kroz akademsko i umetničko bavljenje jezicima izvedu Balkan iz istorijske usamljenosti i uvedu ga u modernu.

„Četiri zemlje, jedan jezik“ – tako glasi slogan ovogodišnjeg Sajma knjiga u Beogradu. Nemačka, Švajcarska, Lihtenštajn i Austrija učestvuju u zajedničkoj istoriji, ali istodobno još od srednjeg veka imaju svaka svoje osobenosti i vlastite tradicije, koje su doprinele tome da se ove zemlje, ne samo kulturno-istorijski, različito razvijaju. Nije uvek bilo tako, ali danas teško da bi iko doveo u pitanje tvrdnju da Austrija nije isto što i Nemačka ili da Lihtenštajn nije nemačka državica koja tek istorijskom nepravdom nije deo nekog većeg nemačkog carstva, kao što je i Švajcarska Švajcarska, a ne nekakav ogranak Austrije ili još jedna neostvarena nemačka pokrajina. Što se jezika tiče, meni koji sam iz Salcburga nije nimalo lako da pratim razgovor ljudi iz Ciriha; a i u Šlezvig-Holštajnu govori se sasvim drugačije nego u Tirolu ili u kantonu Uri. A svejedno se i tamo i ovde govori i piše nemački, dok su se lingvisti u međuvremenu usaglasili da ne samo da postoje brojni nemački dijalekti nego i nekoliko „varijeteta nemačkog književnog jezika“.

Za bogatstvo glasova i zvukova savremena književnost na nemačkom jeziku ima da zahvali upravo činjenici da ne postoji jedna obavezujuća i uzorna norma već nekoliko različitih varijanata standardnog jezika. Ali razlike ipak nisu toliko velike da ne bi i dalje sve vreme bilo reči o jednom nemačkom jeziku. Srećan sam što mogu da čitam knjige autora iz Bazela ili Kelna i što isto tako na mojim knjigama u knjižarama u Lucernu, Vaducu ili Lajpcigu nema napomene „prevedeno s austrijskog“.

Nije mi ni na kraj pameti da ja Hrvatima, Bosancima, Crnogorcima i Srbima određujem da treba da se drže onoga što se ranije nazivalo „srpskohrvatskim“. Razlike u zvučanju, rečniku ili rečeničnoj melodiji, nijanse izraza, taj čuveni lični stil – sve te stvari su od izuzetnog značaja za književnost. Ali isto tako može biti pokušaja da se te razlike na ravni jezičke politike uvećaju i načine dubljim nego što jesu. Da je nekakva komisija za brigu o jeziku pre pedeset godina u Švajcarskoj naložila da „švicerdič“, dijalekat kojim se govori u svakodnevnom životu, bude i obavezujuća pisana forma nemačkog u Švajcarskoj, danas bi se švajcarski romani morali prevoditi kako bi ih razumeli i čitaoci u Nemačkoj i Austriji.

Ono što mnogo koji fudbaler, koji se možda i nije bavio pitanjima pesništva i jezika, jako dobro zna, a na šta treba podsetiti jezičku policiju: Nikog od nas nisu oblikovali samo jedna jedina nacionalna kultura ili regionalni identitet, kao što ni jezik u svakodnevici i u umetnosti nema za cilj da odvoji jednu grupu od druge nego da se ljudi sporazumevaju i u rečima onog drugog otkriju sebe same.

***

Meine Damen und Herren,

der talentierteste und in seinem Verhalten originellste österreichische Fußballer heißt Arnautovic und ist ein Serbe. Er ist ein Serbe, weil ihm sein Vater das sprachliche und kulturelle Selbstbewusstsein eines Serben vermittelt und als familiäre Tradition weitergegeben hat; aber er ist natürlich auch ein Österreicher, der in Wien geboren wurde und aufgewachsen ist. Was ihn auszeichnet, ist also – in alten Begriffen gesprochen – eine doppelte nationale Identität, wie sie zu Zeiten, als die Donaumonarchie noch nicht in Nationalitätenkämpfen zu zerfallen begonnen hatte, etwas Selbstverständliches in Österreich war. Von einigen Hooligans des nationalen Fußballs wird Marko Arnautovic dafür gescholten, dass er zwar im österreichischen Nationalteam spiele, periodisch aber mit emphatischen Worten auch Serbien zu seinem Heimatland erkläre. Vor bald drei Wochen hat er im Länderspiel gegen Serbien ein Tor für Österreich geschossen und sich danach des demonstrativen Jubels geradezu demonstrativ enthalten; er, der allgemein als ungestüm, ja als respektlos gilt, begründete das in seinem breiten Vorstadtwienerisch mit dem Respekt, den er gegenüber dem serbischen Teil seiner Familie und dem Gegner auf dem Platz empfinde.

Arnautovic ist in Floridsdorf, dem 21. Gemeindebezirk von Wien, aufgewachsen, im zentrumsnahen 3. Bezirk gibt es ein kleines Viertel, das im Roman „Malina“ von Ingeborg Bachmann das „Ungargassenland“ genannt wird, nach jener leicht hügelabwärts führenden Ungargasse, die in „Malina“ eine so große topographische Rolle spielt. Ich bin diese Gegend vor einigen Jahren Haus für Haus abgeschritten und dabei durch verschiedene Zeiten und Welten gekommen. In einer Seitenstraße, die den Namen Marokkanergasse trägt, lebte fünfzig Jahre lang in einer für seine stetig wachsende Bibliothek und Nachkommenschaft viel zu kleinen Wohnung der Serbe Vuk Karadzic, der mit seiner Frau, der Wienerin Anna Knauß, zwölf Kinder hatte. Karadzic war der Sohn einfacher Dorfbewohner, die ihm keine höhere Bildung auf seinen Weg in die Welt mitgeben konnten; aus dem Flüchtling ist in Wien dennoch einer der großen europäischen Gelehrten des 19. Jahrhunderts geworden, der aus den Dialekten seiner Heimat die serbische Hochsprache formte, ihre Rechtschreibung festlegte, ein Wörterbuch mit 27.000 Eintragungen verfasste und die vorher nur mündlich überlieferte Volksdichtung sammelte.

Nur ein paar Gehminuten von der Marokkanergasse entfernt,  stieß ich in der Ungargasse 39 auf das Haus eines anderen freien Geistes vom Balkan. Auf einer rostigen Tafel, wie geschaffen dafür, dass man sie im wild brausenden städtischen Verkehr übersehe, steht dort geschrieben: „Zur Erinnerung an Petar Preradovic, den großen kroatischen Dichter“, und klein darunter ist in verblassender Schrift angefügt, was heute niemand mehr schreiben könnte, weil die Welt, von der es zeugt, in Krieg und Schrecken untergegangen ist: „Errichtet von der Jugoslawischen Akademie der Künste und Wissenschaften.“

Wie Karadzic das Serbische in der Fremde kodifizierte, hat Preradovic das Kroatische als Hochsprache der Dichtung erst als Zögling verschiedener k.u.k. Kadettenanstalten für sich entdeckt und in seinem Werk gewissermaßen erschaffen. Karadzic, der Serbe aus der Marokkanergasse, und Preradovic, der Kroate aus der Ungargasse, haben sich in dieser kleinen, großen Welt des 3. Wiener Bezirks kennen- und als Freunde schätzen gelernt. Und das lag auch nahe, denn beide strebten im Grunde ja nach dem Gleichen, nämlich den Balkan mittels der gelehrten wie der künstlerischen Beschäftigung mit seinen Sprachen aus seiner welthistorischen Einsamkeit in die Moderne zu führen.      

„Vier Länder, eine Sprache“ ist das Motto, unter dem die heurige Buchmesse von Belgrad steht. Deutschland, die Schweiz, Liechtenstein und Österreich haben Anteil an einer gemeinsamen Geschichte, sie haben aber auch seit dem Mittelalter ihre besonderen und eigenen Traditionen, die dazu beitrugen, dass sich diese Länder nicht nur kulturhistorisch unterschiedlich entwickelten. Es war nicht immer so, aber heute wird es von kaum jemandem mehr angefochten: Österreich ist nicht Deutschland, und Liechtenstein ist kein deutscher Kleinstaat, der nur durch die Unbill der Geschichte nicht Teil eines größeren deutschen Reiches wurde, und die Schweiz ist die Schweiz und weder eine Abspaltung Österreichs noch eine unerlöste Provinz Deutschlands. Was die Sprache betrifft, so fällt es mir als Salzburger durchaus schwer, Zürichern zu folgen, wenn sie sich untereinander unterhalten, und auch in Schleswig Holstein reden die Leute ganz anders als in Tirol oder im Kanton Uri. Gleichwohl ist es Deutsch, das da wie dort gesprochen und geschrieben wird, und die Sprachwissenschaftler haben sich inzwischen darauf geeinigt, dass es nicht nur viele deutsche Dialekte, sondern auch ein paar so genannte „Varietäten des Hochdeutschen“ gibt.

Ihren Reichtum an Stimmen und Klängen verdankt die deutschsprachige Gegenwartsliteratur auch dieser Tatsache, dass es eben nicht die eine verbindliche und vorbildliche Form, sondern einige voneinander abweichende Varianten des Hochdeutschen gibt. Aber die Unterschiede sind auch wieder nicht so groß, dass es nicht stets die eine deutsche Sprache bliebe. Ich betrachte es als Glück, dass ich Bücher von Autoren aus Basel oder Köln lesen kann und ebenso, dass in meinen Büchern, wenn sie in einer Buchhandlung in Luzern, Vaduz oder Leipzig zu finden sind, nicht steht: „Übersetzt aus dem Österreichischen.“

Ich bin der letzte, der den Kroaten, Bosniern, Montenegrinern oder Serben vorschreiben möchte, doch gefälligst bei dem zu verharren, was früher „Serbokroatisch“ genannt wurde. Unterschiede in Klang, Wortschatz oder Satzmelodie, Nuancen des Ausdrucks, der berühmte eigene Stil – das alles sind Dinge, die für die Literatur enorme Bedeutung haben. Aber man kann auch versuchen, die Unterschiede sprachpolitisch zu vergrößern und zu vergröbern. Hätte eine Schweizer Sprachkommission vor fünfzig Jahren verfügt, dass das im Alltag gesprochene Schwyzerdütsch zur verbindlichen Schriftform des Deutschen in der Schweiz werde, müsste man heute Schweizer Romane übersetzen lassen, damit sie auch in Deutschland oder Österreich verstanden werden könnten.

Was mancher Fußballer, der sich vielleicht nur wenig mit Sprache und Dichtung beschäftigt hat, gleichwohl weiß, daran müssen Sprachpolizisten erst erinnert werden: Dass wir alle nicht von einer einzigen nationalen Kultur oder regionalen Identität alleine geprägt werden; und dass die Sprache im Alltag wie in der Kunst nicht dazu da ist, Gruppen gegeneinander abzugrenzen, sondern dass die Menschen sich verständigen und im Wort des anderen selbst entdecken können.  

Slatinšek Josip

Leži u grobu širine dva, a dužine tri pedlja, načinjenom od betona u koji je zamiješeno i malo crvene boje. Nad uzglavljem mu poboden nadsvođen kovani crni križ, na njemu ovalna ploča na kojoj bijelim slovima pišu prezime, ime i samo jedna, 1944. godina, iz čega prolaznik u travu zagledan zaključuje da se Slatinšek Josip iste godine rodio i upokojio. Uz desno mu rame kovana kućica za svijeću, da izgori do kraja, da je ne udune vjetar, na kojoj je još jedno staklo ostalo cijelo.

O NASTAJANJU ROMANA DOM BLAŽENOG DJETETA (1)

Od 2009. godine, kada sam roman Dom blaženog djeteta imao u prvoj gruboj verziji, pa do ožujka 2016. godine, stalno sam se njegovom tekstu vraćao i stalno sam u njemu nešto brisao, dodavao, prerađivao. U toj njegovoj prvoj verziji već sam imao donekle profiliranoga glavnog junaka, dječačića Krešimira Juristića, s infantilnom prijetnjom smrću ako se ne zaustavi rat i njegov progon iz zavičaja, sve ono što njegovom uzrastu i nije pripadalo, ali jest vremenu u kojemu je životu prijetila smrt na svakome koraku. Tada, međutim, još nisam znao cjelinu priče o njemu niti što je to njezina glavna ideja.

Na samožrtvovanje dječačića Krešimira Juristića u korist mira na zemlji među svim ljudima uputio me je jedan osobni razgovor iz daleke prošlosti sa šomartskim župnikom o blaženim i svetim, o nevinim koji nemoćni stradaju i svetim koji su moćni da zaustave i ratove, za što je vrijedno dati i vlastiti život. Prisjetio sam ga se u podrumu svog nebodera nakon granatiranja gdje je nečije dijete plačnim glasom stalno ponavljalo da će se ubiti ako rat ne prestane odmah što je neke susjede istjerane u sklonište zasmijavalo, većinu zbijalo jedne uz druge. Lice djeteta nisam vidio, samo sam čuo njegovu vrisku iz koje se cijedila ta zastrašujuća prijetnja. Ona me je preselila u daleku prošlost, u moj razgovor sa šomartskim župnikom fra Andrijom kada sam imao pet godina. U romanu moj glavni junak sličan razgovor obnavlja, u njegov smisao fanatično je uvjeren, iako je pomalo samim činom umiranja i prestrašen, idejom samožrtvovanja za mir fanatično je opsjednut. Taj moj kratki izlet u djetinjstvo u kojemu sam se u vrijeme Drugog svjetskog rata svom izbjegličkom životu žestoko opirao plačem zato što sam s majkom stalno bio u pokretu i u različitim mjestima, u svakome nesiguran i stalno suočen s različitim pričama stradanja, pomogao mi je, poslije, da do tančina profiliram ličnost svog dječačića Krešimira Juristića trudeći se da ona u romanu bude što vjerodostojnija. Vratio sam se s tog izleta iz vrtloga prohujalog vremena svoga djetinjstva i Drugog svjetskog rata i duboko zaronio u vrijeme u kojemu je Krešimirova priča nastajala, preselio sam je, dakle, iz vlastite prošlosti u sadašnjost tog svog glavnog junaka koji je u gruboj verziji romana, kao i onaj nevidljivi i uplakani dječačić u podrumu, već prijetio da će se ubiti ako rat ne prestane odmah. I što sam u njegovom vremenu zatekao, što je izravno prijetilo njegovom životu? Djeca su svakodnevno u minulom ratu u BiH i Hrvatskoj stradala, i u mnogim ratovima u svijetu bila su najveći gubitnici s najbolnijim i najdubljim ranama. Je li to ono na što se samo smrću nevinog može ozbiljno upozoriti, zaustaviti se sigurno ne može? Što sam više nastojao da dječačića udaljim od smrti, to mi se on kao glavni lik romana tome sve jače protivio, nije smrt želio izbjeći nikako. Nije želio ostati u svijetu koji svakodnevno uništava mlade živote, ne dozvoljavajući im miran i siguran razvoj. Želio je zadržati taj svoj fantastični status isključivo s takvim otporom zlu rata.

Ta vrlo neobična priča, dakle, nije se nikako smjela vratiti običnome, morala je ostati i provokativna i u sadržajnom i u smislu obrade sadržaja. Morala je kazati nešto što nikad nitko nije kazao prije otkako se uopće priča. Dječačić Krešimir Juristić morao je kroz nju proći krivudavo, nikako pravolinijski, kroz sva vremena u kojima smo živjeli na prostoru BiH i Hrvatske s plačem djece kao stradalnicima. Njegov stvoritelj, stric, o svojim mukama vjerodostojnog kazivanja takve priče morao je progovoriti punim glasom. Htio sam, dakle, priču s dosta otvorenih pitanja na koja ona ne želi dati i gotove odgovore. Priču u kojoj su i pitanja i odgovori istovremeno vrlo diskutabilni, razine značenja višebrojne.

U toj priči, kad god sam joj se vraćao, valjalo se nešto veliko, a nikako nisam mogao odrediti što je to. To nešto neodređeno, međutim, tjeralo me je da je ne napuštam.

Nisam, dakle, imao nikakav unaprijed razrađen sinopsis za ovaj roman. Bilo je tek nekoliko grubih naznaka što bi on u svome sadržaju trebao imati. Nije pisan prema uputama dobro naučenim u nekoj od škola kreativnog pisanja i uzorno primijenjenih na tekst romana. Razvijao ga je sam dječačić Krešimir Juristić, taj njegov glavni junak. Razvijala ga je avantura pisanja. Bez nje je sve najobičnije činovništvo. Samo pisanje je otkrivanje svijeta čije nam je postojanje nepoznato. Pisanjem taj svijet upoznajemo i otkrivamo koliko za sebe toliko i za drugog kao nešto novo, nesvakidašnje. Stvarnost ne postoji. U svom djelu pisac je gradi prema kriterijima vlastite poetike i prema kriterijima koje avantura pisanja stvarnost uspijeva inaugurirati vjerodostojnom.

Od 2009. do 2016. godine svjedok nastajanja ovoga romana bio je sveučilišni profesor povijesti hrvatske književnosti akademik Krešimir Nemec (jedini je čitao već spomenutu prvu radnu i posljednju verziju romana, dvije tri njegove verzije slao sam još jednom prijatelju, ali, nažalost, on nikada nije pročitao niti jednu). Posljednju je uz akademika Krešimira Nemeca pročitao samo Seid Serdarević, njegov bivši student. Nudio sam roman, potom, na šest mail adresa zagrebačkih izdavača, nitko mi nikad nije odgovorio, osim Serdarevićeve Frakture. Nakon Frakture, kad sam Serdareviću već bio roman „obećao“, javio se i vlasnik Naklade Pavličić s pitanjem je li roman još uvijek „slobodan“.

Moram posebno istaknuti ulogu akademika Nemeca u izboru mog budućeg izdavača. Koncem siječnja 2014. konačno je pročitao moj roman, napisao mi je u mail poruci ovo:

Poštovani gospodine Marjanoviću,

pročitao sam (konačno) Vaš roman. Sram me je kad vidim da ste mi ga poslali prije više od pet mjeseci, ali prije jednostavno nisam stigao. Bio sam u povjerenstvu za nagradu V. Nazor, a to je značilo čitanje petnaestak romana, među njima i „Umjetne suze“ M. Valenta –inače dobitnika godišnje nagrade – koji ima 1400 stranica!

Dakle: impresioniran sam onim što ste napisali. U prvom dijelu romana dominira vizura tzv. infantilnog pripovjedača, za pisca vrlo teška i riskantna, ali mislim da ste probleme znalački riješili. Sama priča je moćna, topla i humana. Zadire duboko u naše osobne i kolektivne memorije. Ne bih htio sada pisati recenziju, ali – riječju – uživao sam u čitanju.

Nadam se da ste dobro. Kod mene ništa nova. Andrić napreduje: za tisak sam priredio još pet svezaka Djela I. A.; monografija raste, ali kraj se još ne nazire.

Koristim ovu priliku da Vam od srca zaželim puno sreće i zdravlja za skori rođendan.

Srdačan pozdrav,

K. Nemec

U časopisu HAZU „Forum“, čiji je glavni i odgovorni urednik, akademik Nemec objavio je dva podulja ulomka iz romana. Vratio mi je vjeru u taj rukopis koju sam već bio izgubio. Razmišljao sam da ga bacim u koš i da započnem nešto posve drugo. Ponekad mi se činilo da sam ostvario nešto veliko, ponekad da je to – nula, nedostojno tolikog truda! U radu me je držala konačno iskristalizirana ideja tog romana, žrtva dječačića da u ime mira svog naraštaja umre. Činilo mi se da sam s tim rukopisom s onu stranu života, nisam imao snage da u život zaronim nešto bukvalnije. Otkad pišem, to mi se gadilo. Bukvalno u književnosti, umjetnosti uopće, nije ekvivalent stvarnosti, stvarnost čije sam djeliće ugrađivao u svoju književnost bila je u njoj nešto posve drugo. Samo moje. Ništa doslovno tradicionalno nisam podnosio ni u čemu, najmanje u umjetnosti. Neki moji kritičari to su i prije ovoga romana posebno isticali: bijeg od tradicionalnog posebno im se dopadao. Na svojoj web stranici i Miljenko Jergović je objavio dva ulomka romana i tako ga je, uz akademika Nemeca, podržao i on.

Želio sam postaviti u toj priči o dječačiću Krešimiru Juristiću sve tako da se uvijek može čitati i tumačiti na različite načine. I kao najgrublja stvarnost i kao alegorija i kao metafora i kao poseban tip fantastike. Želio sam takvu njezinu vjerodostojnost u svemu tome s dosta upitnika, želio sam da je samo pripovijedanje iskristalizira i pri tome sam se stalno sjećao Gabríela Márqueza i jedne njegove rečenice iz teksta Živjeti da bi se pripovijedalo: „Život nije ono što smo preživjeli, već ono čega se sjećamo, kao i način na koji se sjećamo da bismo ga pripovijedali.“ Sjećao sam se i jedne Jergovićeve rečenice kao vodilje u pripovijedanju te svoje neobične priče koja se sastojala od njih više iz njegova teksta Obećana zemlja posvećena Laszlu Vegelu. Glasila je: „Književnost polazi od izmišljene priče koja će dovesti do istine“.

Konačno, ta temeljna ideja priče, tek kad je pred sobom sama uspjela prokrčiti vlastiti put, mnogo kasnije je došla i do ovakvoga sinopsisa: Milijunima djece širom svijeta ratovi su donijeli patnju i bol. I u ovome romanu nedavni je rat na prostorima BiH i Hrvatske jednome dječačiću podario i jedno i drugo. Ime mu je Krešimir Juristić, taj dječačić je čudo od djeteta. U ovome romanu on pati i boluje u ime sve djece rođene  u vremenu apsurda i nečovječnosti. Sin je odvjetnika Bartola Juristića, brata pisca Zvonimira Juristića, zatočenog u Sarajevu sa suprugom Klelijom, koji ga je već u trećoj godini, prije progona iz Šomarta u Bosanskoj Posavini u zagrebačku Dubravu, naučio pisati i čitati. Kao jedan od dva pripovjedača romana, dječačić je u romanu Dom blaženog djeteta alter ego pripovjedača Zvonimira Juristića, svoga strica, koji kao drugi na temelju višegodišnjih zapisā svog umrlog bratića, uvezujući ih u cjelinu, određuje konačni smisao i sadržaj romana. Dječačić odraslima postavlja preozbiljna pitanja o ratu u Bosni, njezinoj povijesti koju proučava i u čiju je literaturu prerano gurnut kao usamljenik i patnik, na koja odrasli, upravo zato, i izbjegavaju odgovore. Iz jedne stare knjige svog pretka, franjevca, upoznaje svoje obiteljsko stablo na čijim su se granama mnogi njegovi članovi, od vremena turske i austrougarske vladavine, prve i druge Jugoslavije, različitih vjera i nacionalnosti, stalno rodbinski miješali s drugim i drugačijim, u čemu prepoznaje i pravo lice svoje zemlje Bosne i Hercegovine, pa pita svoje najbližnje zašto u njoj ratuju različiti a isti, ali mu nitko na to ne daje prave odgovore. Zato je usamljen, samoće se oslobađa čitajući sve što u očevom odvjetničkom uredu u Dubravi može pročitati. Druži se s vrapčićima, golubovima i Ivanom, prognanom zemljakinjom iz okolice susjednog Polja. Prateći preko televizije ratna zbivanja u Sarajevu i Bosni s djedovima i bakama, koji ga i u Dubravi kao i u Šomartu, dok su otac i majka na poslu, odgajaju, on jedini istinski suosjeća patnju svoga strica u Sarajevu, čiji dolazak u Zagreb očekuje. Dok odrasta u svijetu u kojemu rat ne prestaje, čija je okrutna stvarnost, nažalost, njegov jedini dom, prijeti da će umrijeti od žalosti, samoće i srama što stariji ratuju i što se ratu jače ne opiru ni mladi. Vođen Glasom neba iz jednoga sna kojemu se zakleo da s takvom prijetnjom, ni po cijenu smrti, pred starijim neće nikad stati, u stvari, on svoje bližnje, ne bi li mu posvetili što veću pažnju, tako i plaši i zabavlja, tu njegovu igru, iznenada, i prekida smrt. Nije na nju mislio ozbiljno, priznaje sestri dok umire u osmoj godini života, nakon dolaska strica sa suprugom u zagrebačku Dubravu pred potpisivanje u Parizu Daytonskog sporazuma o miru u BiH. Stričev mu ratni dnevnik, koji po dolasku pretipkava i objavljuje u nastavcima u jednome zagrebačkom tjedniku, otkriva pravo lice rata i stradanja ljudi u njemu, od toga sve ozbiljnije pobolijeva, iz bolnice, koju stalno odbija, nakon više detaljnih ispitivanja, međutim, otpušten je kao posve zdrav. Umire kad su svi bili uvjereni da se prijetnjama sa svima uistinu samo poigrava, sahranjuju ga u Mirogoju koncem siječnja 1996. godine.

U Šomart se nekoliko godina poslije, s djedovima i bakama, koji ondje misteriozno ginu, vraćaju još tri člana ove velike obitelji, među kojima je i Krešimirova sestra Gabrijela, slikarica. Ona ga je i u Šomartu i u Dubravi, sve do pred njegovu iznenadnu smrt, stalno izbjegavala, ne mireći se s pameću odraslog u tijelu dječačića. Iz kuće u Dubravi, u Kanadu, sa suprugom Azrom i kćerkom Danijelom, odlazi i Josip Dubravić, član te obitelji, a Zvonimir i Klelija Juristić vraćaju se u svoje Sarajevo. Tako u kući u Dubravi, kupljenoj pred rat, ostaju samo odvjetnik Bartol Juristić sa suprugom Sofijom i duh maloga Krešimira, patnika i stradalnika, duh djeteta, ali i njegova naraštaja, koje je i na koncu dvadesetog i na početku dvadeset i prvog stoljeća bilo istinska žrtva bezdušnih i nehumanih, i koje je ratovima kod nas i u svijetu, doslovno kazano, bilo razapeto na križ i zaustavljeno u svom normalnom razvoju. Njemu se i blaženstvo i svetost na zemlji, i danas, nažalost, brutalno uskraćuju i gaze.

Uza sve rečeno, ovaj roman, međutim, ne propituje samo navedene probleme djece i odraslih u ratu, već i problem identiteta starijih, problem drugog kao nositelja sjećanja na djelo drugoga u presudnim trenucima njegova života i života onih s kojima ga dijeli. Je li taj drugi onakav kakvog smo ga već upoznali i zavoljeli u vremenu prije minulog rata ili nam njegovo pravo lice otkriva dugo skrivano zlo iz dalekog Drugoga svjetskog rata kojega se moramo stidjeti makar smo s njim na istoj grani obiteljskog stabla?

Struktura ovoga romana u romanu je dosta neobična, njegove pripovjedačke dionice su povremeno i esejistički intonirane. Povremeno su i roman-esej i roman-rasprava. Roman je antiratni sa svim svojim porukama. Strahote rata i bijedu i nesigurnost mira opisuje bez optužbi onih koji su rat pokrenuli i koji ga vode.

Tekst je romana i u tipološkom smislu nestandardan. On nema linearni pripovijedni tok i ne oslanja se na tradicionalne narativne klišeje. U tom smislu preferira fragmentarnost i razlomljenost, sagledavanje problema koje oblikuje iz više smjerova, s različitih mjesta, iz različitih vremena. Riječju, ovaj je roman sličan magnetnom polju: u svoje središte uvlači s raznih strana sve što je bitno za život, za dom različitosti, zapravo. Koliko god govori o jednoj velikoj obitelji kroz stoljeća, vjerski i nacionalno izmiješanoj, toliko govori i o zemlji u kojoj je ona živjela i živi. O jednome ogledalu s dva gotovo identična lica.

Da ponovim: temeljna priča romana Dom blaženog djeteta govori o nekoliko naraštaja obitelji Juristić i sastoji se od više različitih priča čije se teme neprestano prepliću i dopunjuju. Sve govore o minulom ratu i poraću u bosanskoposavskom mjestu Šomart i zagrebačkoj Dubravi, ali i o vremenima koja su im prethodila. O stradanju djece u ratu one govore toplo, suptilnim poetskim jezikom, a o oholosti i bešćutnosti vođa posljednjeg rata i svih drugih ratova to čine jezikom upozorenja i opomena. Jedna od tih priča ispituje i ulogu djeda Martina, najstarijeg člana velike obitelji Juristić, u Drugom svjetskom ratu, vješto prešućivanoj sve do minulog rata u BiH i Hrvatskoj, ali ta uloga,  i nakon ispitivanja, ostaje i dalje mutna i nerasvijetljena i za njegova dva sina, pravnika i pisca. Njezin najmlađi član, Krešimir, iz jedne stare knjige svog pretka, franjevca, upoznaje svoje obiteljsko stablo na čijim su se granama mnogi njegovi članovi, od vremena turske i austrougarske vladavine, prve i druge Jugoslavije, različitih vjera i nacionalnosti, stalno rodbinski miješali s drugim i drugačijim, u čemu prepoznaje i pravo lice svoje zemlje Bosne i Hercegovine, pa pita svoje najbližnje zašto u njoj ratuju različiti a isti, ali mu nitko na to ne daje prave odgovore. Na vrlo originalan i nadahnut način ovaj roman ispituje i odnos književnog djela i života, stvarnosti i fikcije. Već prve njegove rečenice čitatelju skreću pozornost i na načine umjetničke obrade njegove temeljne teme i svih priča i sadržaja u njemu. One glase: „Nije ovo samo jedna, a nije ni obična priča, jer, ovdje se ništa ne dešava prema poznatom i ustaljenom. Veliko je pitanje, zapravo, ima li ovdje priče na kakvu je čitatelj naviknut od davnina, iako je i ono, ovdje, neobično i sudbonosno, kao i sve drugo…“

Dječakovu smrt nešto je nadnaravno snažno moralo odrediti. To nadnaravno se spominje samo tri ili četiri puta u romanu s jednom ili dvije rečenice, a priča o misterioznom Glasu neba iz sna, koja tu smrt određuje, iskazana je na kartici teksta uglavnom kroz dijalog. Nije se smjela ponavljati, morala je svoju snagu nastaviti zračiti bez spominjanja. Tek u času Krešimirove smrti saznajemo da je Glas neba, u stvari, glas njegova strica koji priči svog bratića na temelju njegovih zapisa daje posljednji oblik i smisao.

Krešimira kao ličnost stvorila je naša ratna i poratna poremećena stvarnost. Tko je o toj stvarnosti imao najviše prava da govori? Onaj tko je u njoj najviše patio. Dijete. U toj stvarnosti djetetu je bilo najteže. Svoje emotivne tragove o njoj ostavlja u svojim zapisima koji jesu infantilni, ali oni drukčiji i ne mogu biti. Na temelju zapisa i priča djeteta, roman ispisuje pisac koji je u ratu i poraću preživio moždani i srčani udar. Njegova je memorija oštećena, a dovodi u red ono što je od djeteta čuo i što mu je dijete zapisalo. Konačni oblik svega toga određuje njegovo kompletno ranjeno tijelo.

Suluda je i sama pomisao da se pisac upušta u oponašanje stvarnosti. Ni fotografski aparat ne oponaša stvarnost doslovno: njezino je u njegovom okularu samo ono što mu je pokazala svjetlost, ostatak je u sjeni, i njemu nepoznato. Pisac gradi novu stvarnost. Svoju. U kojoj se ona mjeri sa svim svojim elementima uklapa u stvarnost u kojoj on to čini, to je nebitno. Bitno je da li nam je jezik njegove stvarnosti uvjerljiv, budi li u nama nešto što je supstanca života  otkrivenog tim jezikom. Književnost, umjetnost uopće, ne može računati samo na ono što je spoznato, ona mora ići dalje od spoznatog. I njezin je zadatak da spoznaje. Kad bi se ona zasnivala samo na onome što je čovjek u stvarnosti spoznao, njezino bi područje istraživanja bilo vrlo malo. Kad bi u umjetnosti postajala samo jedna mogućnost, umjetnost bi bila mrtva, bez šanse da sama otkriva, da i sama stvara stvarnost i sudjeluje u njezinom obogaćivanju.

Tin Ujević veli: „Samo je san stvarnost“. Da u takvom snu, u takvoj stvarnosti, „nema ni jučer, ni danas, ni sutra…“ „Preostaje samo nada i očekivanje“. Moja priča o dječaku Krešimiru Juristiću možda pripada upravo takvoj stvarnosti. Onome što je on učinio svojom odlukom da svijetu osigura stvarnost bez rata „preostaje samo nada i očekivanje“. Dao je svoj život za to. Svjesno i dragovoljno. Ako je umjetnički vjerodostojno, onda je i ono što nazivamo nemogućim –  umjetničko!

Kompoziciju i strukturu prvog dijela romana odredili su zapisi Krešimira Juristića prema kojima je taj dio oblikovao njegov stric Zvonimir.

Glas neba –  daje mističnost Krešimirovim prijetnjama da će umrijeti od žalosti, samoće i srama što mora biti realizirano i mimo njegove volje. Za Glas neba ne smije nitko znati ali on se mora poštovati i zakletva njemu ne smije se iznevjeriti. Zakletva stricu čiji je taj Glas neba, glas je onoga koji stvarnosti daje posve novi oblik.

Ne znam pisati konvencionalno. Ne poštujem pravila konvencionalnog. Pišući tražim, pronalazim i utvrđujem vlastita pravila. Tek je povremeno ovo i klasični narativni roman čija se priča odvija u kontinuitetu.

U ovom tekstu ne treba zanemariti i same naslove pojedinih poglavlja romana. Ima ih šest. U svakome je glavna riječ dom. Što ta riječ danas pokriva? U prvom poglavlju Dom blaženog djeteta ona je krov nevinosti stradalnika ratova, djece. Njih predstavlja Krešimir koji se stradanju protivi, on na obranu nevinih polaže svoj život. U kakvom on to svijetu živi? Drugo poglavlje u kojemu je također glavna riječ dom na to pitanje pokušava odgovoriti na relaciji umjetnost i život… Svjestan harakirija jednog dječaka čijim je vršnjacima u BiH i Hrvatskoj, ali i u svijetu, ukaljana čast i nanijeta sramota, u hrvatskoj književnosti ovo je prva takva obrana takve časti.

U biti, Krešimir je u toj ratnoj zbilji postavio sebi shakespeareovsko pitanje: Biti ili ne biti – pitanje je sad. Nije znao koji će odgovor uslijediti nakon takvog pitanja. Smrt je kao rješenje došla neočekivano, i to ona smrt kojoj se daruje djelo od kojega se nastavlja živjeti i nakon smrti. To je djelo u Krešimirovom slučaju sam taj čin, spremnost da joj se mladi život daruje kao nešto što je najdragocjenije i najskuplje ne darovatelju nego darovanom. Krešimir je, u stvari, metafora. Infantilnost njegove priče je sukladna toj metafori, ali i tipu fantastike.

Na kraju, postavljam i sebi i drugima i ovakvo pitanje: Je li moguće da dječačić u tim godinama razmišlja o životu i ljudima u stvarnosti koju žive na Krešimirov način? Jest. Evo i jednog primjera koji to potvrđuje. Pripada autorici Harry Pottera i Kamena Mudraca (1997.), slavnoj Joanne “Jo” Rowling, koja je kao dijete često pisala priče i zatim ih čitala svojoj sestri. “Još se mogu sjetiti da sam joj pričala priču u kojoj je upala u zečju rupu te ju je obitelj zečeva u njoj hranila jagodama. Sigurno prva priča koju sam napisala (kad sam imala pet ili šest godina) bila je o zecu koji se zvao Zec. Dobio je ospice te su ga posjećivali prijatelji, uključujući i divovsku pčelu koja se zvala Gospođica Pčela”.

Ovu strašnu priču u prvom dijelu romana pripovijeda dijete, u drugom odrasla osoba, stric toga djeteta. Zašto je tako veliki teret povjeren djetetu? Zato da bi ta priča bolnije odjeknula u svijetu odraslih koji djecu ne shvaćaju ozbiljno, koji djeci proizvode zlo i ne pitajući se koliko će ih ono zaboljeti i unazaditi. Da tako čitatelja brže natopi emocijama s kojima bi se mogao bar zapitati: Pa, stvarno, u kakvom to mi svijetu živimo? Zašto ništa ne poduzimamo da čovječanstvo spasimo od zla? Dodjela takve uloge djetetu je lukava i cinična, računa na probojnost prema odraslom i odgovornom, posramljuje odraslog i neodgovornog.

Ukratko: što je ovaj moj roman? Ovaj je moj roman ona uplakana djevojčica Željka Jurić iz Vukovara, ovaj je moj roman i tragedija djece Sarajeva. Ovaj je moj roman onaj petogodišnji dječačić Omran Daqneesh iz Alepa, onaj trogodišnji dječačić Aylan al Kurdi, s pijeska plaže na obali turskog Bodruma… Sličnih stradalnika pun je naš okrutni svijet. Okrutan je posebno prema djeci. Njihov vršnjak Krešimir se ubija da bi nas na to i on opomenuo, nažalost, vjerojatno beskorisno.

Nakon što je dan prije u turskom Gaziantepu ubijen 51 gost, a ranjeno ih još 90, dok su plesali na svadbi, iračka je policija uklonila samoubilački pojas s izbezumljenog dječaka koji se namjeravao raznijeti u Kirkuku u nedjelju navečer 21.VIII.2016. Imao je između 12 i 14 godina. I to je moj roman Dom blaženog djeteta (u riječi dom je stvarnost koju danas živimo svi s raznim ranama na svojim dušama!). Bijeg od faktografske i fotografske kopije stvarnosti u posve novu, autorsku stvarnost, u jezik fikcije. Summa summarum, sve ono što sam svojim ukupnim  književnim opusom želio ostvariti i označiti samo svojim i ničijim drugo, to iskazuje i ovaj moj roman.

Živimo u svijetu koji je sličan srušenom domu iznad kojeg se nikako ne gase oblaci puni smrada od streljiva raznoraznog oruđa i oružja i proba nuklearnih bombi. Ni djeca ni starci ne mogu biti sretni u takvome domu, a ne mogu reći da nije i njihov. I to je moj roman.

Samo je knjiga naša spasiteljica od zla kojim je čovječanstvo danas devalvirano i označeno kao vrlo jadan i sramotan ljudski dom.

• Izdavač Fraktura, Zaprešić, R. Hrvatska, 2017.

Šuma je odmah iza posljednje stanice gradskog autobusa. Tako je na tri od četiri strane svijeta, ako gledamo od zagrebačkoga glavnog trga. Šuma je, obično hrastova, naročito tamo prema Turopolju i Vukomeričkim goricama, pa prema savskim nizinama. Dokle oko seže, i još dalje, iza onih brežuljaka prema istoku, prostiru se do u beskraj, do Papuka i Krndije, i sve dalje, tamo do pred granicu za Srbijom, kada već usporavamo na autoputu, po džepovima tražimo novac za cestarinu, gledamo gdje su nam osobne iskaznice i pasoši, a okolo se, slijeva i zdesna rasprostru moćne spačvanske šume, drevne i dobro održavane, starije od svega drugog što se naokolo može vidjeti.

A dolje skroz na jugu, iza Dubrovnika pa u Konavlima, na gornjoj bandi, visoko iznad magistrale, odmah ispod stijenja koje čini prirodnu granicu s Hercegovinom, šire se dubrave. Uglavnom neprohodne i zadivljale, upisane u vlasništvo nekim odavno pokojnim pradjedovima i šukunbabama, trebale bi se u ostavinskoj raspravi koja vjerojatno nikada neće biti održana, podijeliti između pedesetak poznatih i nepoznatih nasljednika, od kojih neki žive u Australiji, Pittsburghu i Vancouveru, većina ih je u Zagrebu i Dubrovniku, barem jedan je u Beogradu – ali ni njega se nikako ne može zaobići, a dubravom se koristi samo ono dvoje-troje preostalih staraca, jedinih koji su među njih pedeset ostali u Konavlima, u Pridvorju, na Mrcinama, u Dunavama. Koriste se tako što svake zime sruše barem po jedan dub, da ga ispilaju i iscijepaju, i da ih grije sve do proljeća, koje u ovim krajevima dolazi brzo, pa onda drva ostane i za potrebe kuhanja, i još da se kome da i pokloni, bude li velika potreba i sevap. A kada pređu osamdesetu i više ne budu u snazi da sami obore, išegaju, prepilaju, iscijepaju cijeli jedan stoljetni konavoski dub, onda će naći nekoga u selu s kojim će se dogovoriti ovako: neka za njih u njihovoj dubravi obori jedno stablo i neka ga izreže, priredi za loženje i složi pod strehu – a streha je iza zida od kužine, pa ne treba daleko do njega ići – a za plaću neka sebi obore isto takvo stablo, i još ljeski i divljega drveća pride, i neka ga sebi za zimu uzmu. Valja li ovakav dogovor? Je li pošteno plaćeno?

A je li grešan onaj svijet koji obara stoljetno hrašće po svojim dolovima da bi se na njemu zimus grijao?

Tamo se, gdje dubove ruše za zimu, do danas u živome govornom jeziku održao taj stari slavenski naziv za hrast, iz kojega, pak, izvire prva naša riječ za šumu: dobrava, dobrova, dubrava. Rusi kažu dubrova, Poljaci dabrowa. U svim dijelovima Hrvatske i Bosne i Hercegovine su se u nazivima mjesta, u toponimima i u prezimenima sačuvala sjećanja na dubove i dubrave. A tamo gdje je stari govor još uvijek živ, i gdje se hrast još zove dubom, a šuma dubravom, nalazi se najveličanstveniji od svih: Dubrovnik.

Dubrovnik je ustvari šumski grad, Dubrovnik je Šumograd.

Premda je podignut na mitskoj stijeni Laus, a oko njega već odavno nema hrašća ni hrastovih šuma, u imenu Dubrovnika krije se njegovo mitsko podrijetlo.

Ali prebrzo misli nam odletješe dolje na jug. O ovim je šumama, tu iza posljednje stanice gradskog autobusa, ustvari trebalo biti riječi.

Na četrdesetak minuta vožnje od glavnoga kolodvora, nakon desetak usputnih stanica, malo iza Donje Lomnice i Lukavca – koji se spominje u „Baladama Petrice Kerempuha“, počinju hrastove šume. A sa šumama i prva lovišta, predana na staranje i upravljanje mjesnim lovačkim društvima, tako da je svaka šuma po jedan mali, lijepo uređeni i održavani posjed, u koji se, međutim, sasvim slobodno ulazi, ograđen s dviju strana metalnom brkljom, i s dobro temeljenim kolskim putem, da kamioni i auti mogu ući u šumu i u lovište.

Ove šume su, vjerojatno, najbolje održavani, pripitomljeni, čovjekovoj mjeri i potrebi prilagođeni dijelovi prirode u Hrvatskoj. Fragmenti romantične divljine u koje se može ući, boraviti tu neko vrijeme, a onda izaći na drugu stranu. Cesta koja vodi kroz šumu obično nije duža od četiri-pet kilometara, u pravilu je do kraja prohodna, i spaja dvije asfaltirane ceste, ili se poput zategnutog luka svija oko jedne iste.

Hrašće koje tu raste, i koje se sezonski razređuje, kultivira, siječe i odvlači, prevozi na kamionskim prikolicama i prerađuje tko zna gdje, ali vjerojatno daleko izvan Hrvatske, u pravilu je starije od nas koji tom šumom šetamo, a onda, naravno, i od najstarijih stanovnika šume. A u njoj, u hrastovoj šumi po brežuljcima koji se uzdižu iznad presahlog Panonskog mora, živi kojekakva zvjerad, od vjeverica, lisica, srna i divljih svinja, do mušica i komaraca što se uzmuvaju i razlete, spopadne ih hiperaktivnost njihova kratkog životnog vijeka naročito kada su dani topli, a zrak vlažan, od travnja sve do rujna i listopada, i prvih jačih mrazeva koji namah potuku i pomrznu sve što leti, a sitnije je od vrapca.

Ali, ipak, najbrojnija je u tim hrastovim šumama, kao i, pretpostavljamo, u svim drugim šumama, ona pernata zvjerad: djetlići, kosovi, ptice pjevice, sove, ptice grabljivice i notorni, stotinu puta spomenuti vrapci, koji se pojave i probiju iz obližnjih sela, dolete iz velikog grada, da vide kako je tu, u šumi.

Nama koji o njima ne znamo ništa, kao što ništa ne znamo o svim drugim pticama, i kao što ništa ne znamo o svom tom šumskom življu, nego i sve njih, i zvjerčice i ptičice, kao i visoke snažne hrastove, o kojima također nemamo pojma, promatramo onako u prolazu, kada barem jednom tjedno pješačimo njihovom šumom, ponašanje šumskoga svijeta isključivo služi za okrjepu duše i za život mašte. Pa onda lako kliznemo u nešto što sa zbiljom nema previše veze, nego lažemo i izmišljamo, a da nismo pravo ni svjesni svojih lagarija i izmišljaja.

Ova šuma, a ustvari zaštićeno lovište, s kolnim putem, razmakom između stabala, kultiviranim tlom i bez šiblja, trnja i korova, i s hrašćem koje se vrlo visoko diže iznad naših glava, i nadmašuje visinu zgrada pored kojih smo se još do maloprije vrzmali, djeluje kao jedinstven i cjelovit prostor. Kao prostrana, široka dvorana, koja se, međutim, dala sva u visinu. Takva hrastova šuma podsjeća na unutrašnjost gotske katedrale.

Tu se šapuće ili se vrišti, ovisno o raspoloženju.

Ali prirodno je i slobodno, jedno i drugo.

Ljudi koje bi vrištanje uznemirilo obično nema. Osim u doba od lova i u doba od gljiva. Rijetko kad sretnemo dvije, najviše tri gospođe. One, kao i mi, šetaju šumom. Pa nas ljubazno pozdrave. Nekoliko puta sreli smo i usamljenu djevojku. Uvijek drugu. Ona samo što nije, poput srne, odskočila u stranu. Strah. Ali kako se netko tko je u takvom strahu uopće i odvaži da uđe u šumu? Zar ne misli da bi pored dobrohotnih šumskih zvijeri mogla sresti i ljude? Uvijek opasne i zle ljude. A jednom smo sreli lovočuvara, jednom mladića na motoru, jednom dječarca na brdskom biciklu i jednom trkača rekreativca, što je trčao s kraja na kraj šume. I opet s kraja na kraj šume.

Ali u većini slučajeva nije bilo nikoga.

Ni jučer i danas nije bilo nikoga. Ni sutra, vjerojatno, neće biti nikoga, samo ako dovoljno rano krenemo s posla i stignemo u šumu. Jer ako bude prekasno, onda nećemo ići. U šumu se uvijek mora na vrijeme.

Iako, tom smo šumom išli u raznolika doba dana i godine.

Od jutarnjih sati, negdje oko deset, jer se bez velikog moranja ranije ne budimo, preko podneva, naročito u dane vikenda, ranih i kasnih popodnevnih sati, sve do predvečerja i akšama – kako se to govori u mojim zavičajnim svjetovima, do prave večeri, koja nas je dva-triput uhvatila u toj šumi po povratku iz lutanja po vukomeričkim i turopoljskim selima, i to u ona kasnoljetna doba godine, kada zna biti veoma toplo, sunčano, bez ijednog oblačka, ali dan neprimjetno okraća, naročito u šumi, gdje je već oko devet mrkla noć. Ljudi toga nisu svjesni, ali u šumi se ranije smrkava, a kada se smrkne, onda je noć kakve izvan šume nikad i nigdje nema. Zeleni šumski svod, hrastove guste krošnje zaklanjaju nebo i zvijezde, nigdje svjetla koje se širi od grada, niti svjetlosnog zagađenja s kojim je čovjek već zagadio i vasionu, samo mrkli šumski mrak kroz koji se naslućuje još samo bjelina kolskoga puta, koji danju i nije bijel, ali se noću upravo takav naslućuje i vodi nas prema izlazu i prema civilizaciji, tamo gdje su kuće i ljudi i uobičajena ljudska vjerovanja. Šumska su vjerovanja i kultovi mimo nas i našega svijeta. U šumi je čovjek sam, sa svojim vlastitim, sasvim osobenim, vjerovanjima, sa svojom ludom i uplašenom glavom, s onim što je u njoj, čega se plaši i što pamti. Šuma je, naročito noću, čovjekova psihologije, koja se izokrenula kao izokrenuta čarapa, izašla van iz njega, okružila ga i postala sve. Šuma je unutrašnjost njegove glave. Svašta se unutra zbiva. Ono strašno, ali i ono što ga vuče da ide tamo gdje je strašno, da noću ide kroz šumu, i da tako bude sam sa sobom i sa svojim ludilom.

Najljepša je, međutim, kada se sunce nisko spusti, i kada svjetlost u šumu ulazi sa strane. Tada se jasno razabiru stvari. Svako je stablo za sebe stablo, i svaki je list na zemlji za sebe list. To više nije šuma – velika zajednica hrašća, dubrava svih dubrava i naš šumski dubrovnik – nego je skup bezbrojnih samoća, hrastovih, mušjih, mišjih, ptičjih, koje se nadovezuju na tvoju samoću. Ona je ravna njihovim samoćama, ne izuzima se od njih, ni od jedne nije veća, ali ni manja. U tim trenucima, dok sunce jasno svijetli sa zapada, i dok šuma njegovo svjetlo lomi u nizove sablji, koplja i mačeva, šuma je najbliža Bogu. Ona je tad zajednica svih samoća u šumi, svih Božjih stvorova koji se tu sami sa sobom nađu, i svih duhova koji im se pričinjaju i koji okolo lebde i bivaju kao aveti njihovih sjećanja.

Ranim jutrom doživljaj je, vjerojatno, još intenzivniji. Pola sata nakon izlaska sunca, to ovisi o dobu godine i kalendaru, nekad je to u pet, pola šest ujutro, a nekad i kasnije. Ali da bi se to vidjelo, mora se rano ustati iz kreveta. A mi nismo takvi ljudi, i vjerojatno našu šumu nikada nećemo vidjeti oko tih ranih doba. Šteta, jer je sumrak tek preokrenuta imitacija zore, sumrak je zora za lijenčine.

To je hrast lužnjak. Europsko stablo. Njegov se isprekidani imperij prostire od juga Europe prema sjeveru, zaprema sav prostor nekadašnje Austro-Ugarske imperije, čije su šumarije učile narod životu i razumijevanju sa šumom učeći ga, između ostaloga, i razlici između šume i prašume. Hrast lužnjak je srednjoeuropsko stablo, stablo mnoštva jezika, manjinstva, drukčijosti i vječite samoće, koji svoje veličanstvene, tisućljetne vrhunce ostvaruje negdje gore pri baltičkome sjeveru, u zavičajima Güntera Grassa i istrijebljenih istočnoeuropskih Židova, na sjeveru Poljske i u Litvi. U Hrvatskoj, pak, njegove velike šume su u Spačvi, kod već spomenute granice sa Srbijom, a onda i malo preko te granice, jer hrašće ne zna za granice među ljudima i državama, nego se prostire dokle ga ima, dokle nije posječeno.

Od njega su se, od lužnjaka, rezali željeznički pragovi. Premazivali bi ih karbolineumom i polagali duž svih europskih pruga. Preko njih, preko tih pragova, proputovao je naš vijek, naše dvadeseto stoljeća, a s njim, na putu prema koncentracijskim logorima, i šest milijuna europskih Židova. Neki bi u stočnim vagonima prošli cijelu Europu, tako i solunski Židovi na putu do Auschwitza, a drugi bi se u istim tim vagonima provezli samo nekoliko stanica, ali svi su, svih šest milijuna, prešli preko hrastovih željezničkih pragova, preko hrastovih tijela, kao što ćemo mi danas udisati njihova, židovska, tijela udišući naš europski zrak.

Prorjeđujući hrastove šume Europljani su gradili Europu, i u njoj svoje dobro i svoje zlo. I sve drugo je, kao i ti željeznički pragovi, bivalo i dobro i zlo.

On je, za razliku od hrasta kitnjaka, svoga moćnijeg i osjetljivijeg rođaka, otporan na vlagu i sjenu. Civilizacija ga nije iskorijenila, jer joj se on znao dobro prilagoditi. Povlačio se za leđa ljudima, nakon što bi ga oni posjekli tražeći prostor za svoja polja i oranice, a onda i za svoje gradove. Većina drvne građe u građevinarstvu, općenito većina dasaka koje oko sebe vidimo, načinjeni su od hrasta lužnjaka. Pa drveni podovi, grublji dijelovi namještaja, grede nad našim glavama i pod nogama. Od kitnjaka je onaj fini namještaj od hrastovine, masivni stolovi oko kojih se pregovara o miru i ratu. Hrast kitnjak osjetljiv je na vlagu. Njegove su šume suhe i prozračne.

Ali tu gdje smo mi, na šetnju iza posljednje stanice gradskog autobusa, gdje su naše hrastove šume, tamo između dvije brklje mjesnoga lovišta, u imperiju hrasta lužnjaka, koji nas povezuje s Europom, uvijek je, osim kad stisne ona najgora zima, pomalo vlažno. Pod nogama nam diše zemlja, kreće se i živi, i svako malo nešto šušne kroz suho prošlojesenje lišće, koje prekriva ono lanjsko i preklanjsko lišće, koje, pak, prekriva ono prethodno lišće što se negdje duboko na dnu, pedalj pod našim stopama, zajedno s tijelima mrtvih životinja pretvara u zemlju i prah.

Ta živa, dišuća tla po kojim hodamo, po kojim žurno pješačimo i veselo pred sobom šutiramo lišće kvareći tako šumski red, ta su tla, zapravo, pod i podnica jedne neobične žive katedrale. Šuma je gotska katedrala u kojoj sve uvis teži. I onda i mi visinama težimo, pa iz šume izlazimo viši i uspravniji nego što smo u šumu ušli. Tu je sve hrastovo i od hrasta, i kad iz šume izađemo, pa idemo po selima koja se pružaju izvan šume, kao jurodivi, prosjaci, pelivani s istoka, lupeži, glumci i turisti, sve plašeći mirni domaći svijet, opet se krećemo hrastovim svijetom. Prolazimo pokraj kuća sagrađenih od hrastova drveta, prije pedeset, sedamdeset ili dvjesto godina, nailazimo na osamljene crkvice i kapele, opet od hrastovine, jednostavne i tople, tako da se i usred zime ogriješ kada na njih položiš dlanove. U toj narodnoj arhitekturi, koja još uvijek neiskorijenjena živi, sadržana je povijest velikog dijela Hrvatske, koji se od Turopolja pruža prema istoku i jugu, pa od Korduna i Banije nastavlja se savskim nizinama prema Slavoniji i Slavonijom ide sve dok se ne izgubi negdje u obilju Srijema. Sve je tu, u svojoj biti i pretpovijesti, hrastovo i od hrasta. A svi živi i mrtvi neki su dalji i bliži hrastov rod.

Onda su rušili te kuće, napuštene ih kupovali u bescjenje, i onda ih rastavljali, pilali i prodavali, e da bi se od njih načinili oni golemi teški stolovi s klupama, za pizzerije po Dalmaciji. Bio je to u svakom pogledu jeftin način opremanja ugostiteljskih interiera. I jeftin način zaborava. Hrast prestaje biti hrast kada prestane biti kuća i postane stol u pizzeriji.

A sve je manje i hrastovih pragova na željezničkim prugama. Zamjenjuju ih jeftiniji pragovi od betona. Oni neće imati svoju priču ni povijest, niti će pamtiti svijet koji je prešao preko njih. Ostaju, međutim, šume. Žive i traju sve naše dubrave, koje su upisane i koje su neupisane u vlasničke knjige, kroz koje smo prolazili, koje smo s visina i iz aviona gledali, i u kojima smo najpreciznije razabirali doba dana i godine. Ostaje to hrašće, koje se uvuklo u riječi i u jezik tako da mu ponekad više ne razaznajemo smisla ni značenja. Ostaje ono drveće koje čini šumu, a istovremeno je, kao i sav ljudski rod, jasno razabrano i razvrstano u niz pojedinih samoća.   

1.

Ponovo sam, ima godina, preselio.

Zadnja stanica, High Barnet. Rub Londona, nema dalje. Predgrađe . Selo. Možda to više neće biti za nekoliko godina. Sada jest. Sada je ovdje lijepo živjeti. Mirko Kovač bilježi da su samo dva stana uistinu važna: onaj prvi, u kojem odrastemo, i posljednji, u kojem svoje završavamo. Onaj prvi pamtim, na ovaj novi navikoh vrlo brzo.

2.

Richard III  je ovdje, na Barnetu, vodio svoju prvu bitku, 1471., gore, iznad crkve. Imao je samo osamnaest godina. Pobijedio. Poslije ga je u svojoj slavnoj drami veliki pisac ocrnio, mnogi mislili da je Richard baš takav bio. Ja sam tu Shakespeareovu dramu prvi put gledao u kinu. Richarda je igrao nenadmašni Sir Larry Olivier. „Počinje zima našeg nezadovoljstva…“. Richard je bio posljednji iz Kuće York, posljednji iz dinastije Plantagenet, posljednji engleski kralj koji je poginuo na bojnom polju, 1485., u trideset drugoj godini života. Njegovo tijelo su pronašli tek prije koju godinu, ispod jednog parkirališta, na mjestu gdje je nekada bila crkva, onda ga ponovo pokopali, ovaj put uz dužni pijetet i pogrebne ceremonije, u katedrali u Leicesteru. Tamošnji nogometni tim, vječiti autsajder, te je godine osvojio šampionat. Jedna luda je tvrdila da je kralja Richarda ponekad čula. Ja ga ne čujem, primirio se, kao fantom projaše kradomice, kada nema nikog u blizini, prema svom bojnom polju.

3.

Ovdje je živio slavni ovaj, a i poznata ona. Stanovao je ovdje, u blizini i Treword Howard, snimao filmove u blizini. Kažu da je najbolji bio u filmu Ryanova kći.  Volio sam ga u svakom filmu, da više ne spominjem Trećeg čovjeka, sam sebi sam dodijao. „Moji studenti ne bi znali tko je on“, kaže mi Mladen M., koji u Americi godinama predaje filmsku glazbu na uglednom univerzitetu. I slava je za vremena. Ljudi sve više pamte samo ono što je sada, prošlost im sve manje postoji, budućnosti još nema, a možda je, kako stvari stoje, neće ni biti.

4.

Crkva Ivana Krstitelja je na najvišoj geografskoj točki grada Londona. Lijepa, kamena crkva. Njena vrata je jednom zapalila neka mjesna luda. Poslije je nestala. Možda s Richardom III, u nekoj noći.

Na stanici kod crkve izađem iz autobusa. Preko puta crkve je lokalni muzej, iza crkve mali park, u kojem se jednom godišnje, na dan Bitke na Barnetu, pojave vitezovi i vojnici u uniformama različitih vojski, koje su pod vodstvom tri kralja, a iz dvije obitelji vodili bitku za jednu krunu. Tako piše i na ulazu lokalnog muzeja.

Kroz glavnu ulicu dođem do knjižnice, uvijek pune starijeg svijeta koji još čita novine i drži do „klasika“. Nedaleko odatle prodavaonice jedna do druge, a preko vikenda štandovi sa „pravim medom“, indijskim karijem, talijanskom „originalnom pizzom“ (probao, stvarno je bolja od drugih), poskupim francuskim sirevima, kobasicama i vinima. Najradije idem u obližnju radnju u kojoj prodavač telefonira, odmah mi petkom, bez pitanja, stavi na pult vino koje ću kupiti. Idem i u kavanu u kojoj kelnerica priča sa poznanikom, nikako da me posluži, onda se naglo nasmiješi, „Kako ste danas?“, u autobusu se sa svima pozdravljam, ali ne upoznajem. U ovom kraju nema mojih „zemljaka“. Upamtio sam brzo lica prodavača, putnika autobusa, lokalnih policajaca. Mladež izbjegavam, koliko mogu. U lokalni pub ne dolazim više često, ali kada dođem sjedim li sjedim, pije li pijem, nešto i pojedem, dobro potrošim, pa su me upamtili, uvijek mi nađu dobar sto.

Od crkve se spustim niz ulicu, mogu i autobusom, ali radije pješke. Mala kuća, u njoj moj mali stan. S lijeve strane pogled na bašču, s desne tihi zvuk crkvenog zvona. Na kraju u svemu prepoznajemo znakove nama znanog, znake života koji smo sami bili. Sada živim između odlične, velike bolnice, one male crkve, čije se zvono jedva čuje i malog groblja, na kome je puteljak koji vodi u šumu. Sve što mi još treba blizu, a daleko od treperavog svjetla reklama i zavijanja policijskih sirena. Sa susjedima se ljubazno pozdravim. Znam imena njihovih pasa, ne znam njihova, ali se ljubazno smješkamo, upitam kako im je kućni ljubimac, „Such a lovely dog“. S prozora vidim susjeda, koji noću izađe pred vrata kuće, puši. Nikada se nismo upoznali, samo ga s prozora vidim. Njegova samoća mi je bliska. A i distanciranost.

5.

Davno sam gledao film Daj ruku đavolu. Naslovnu ulogu, ulogu irskog teroriste, igrao je James Cagney. Najviše mi se usiječe u sjećanje slika neba u tom filmu (Gdje počinje neznana budućnost?). Često sam gledao oblake, ali nisu to bili oni. Čuveni engleski filmski studio Elstree je u blizini moje kuće. Veliki broj filmova je snimljen ovdje. Možda i slike neba u nekim od starih filmova, neba koje sam tražio.

Kada sam uselio već pred prvu noć prepoznam nebo iz onog filma. Pod kraj života dobih nagradu: nebo koje sam volio, sanjao. Vidim ga s mog prozora. Nebo mojih filmova, snova, plovidbi, moje nebo. Našao ga. Iz moje zemlje dođoh do mog neba. Doslovno. Nisu u pitanju simboli i metafore. Život je mnogo ozbiljniji od toga.

6.

U ulici se pojavio jedan dan stariji gospodin, u tamnom odijelu. Hodao je polako, bez žurbe, kao da šeće, kao što šeće spokojan čovjek u pola dana. Pogledao je i prema mom prozoru, onda produžio, odlučno, zna kuda ide. Nisam ga više vidio.

7.

Ponekad, noću, povjetarac. Kiša ponekad. Ponekad ništa. Tišina, u kojoj prolazi svijet koji jest, tiho, kao da ga je sramota što nestaje, što više neće biti. U noći punog mjeseca s obližnjeg groblja duhovi mrtvih krenu u obilazak mjestā u kojima su nekada stanovali, osmotre ih, ali u njih više ne ulaze čak ni ako su njihovi novi stanovnici u dubokom snu. Bježe i od zalutalih lisica i krika noćnih ptica, jer više niša ne bi htjeli imati sa svijetom živih. Pred zoru sve utihne, ni šuma. Onda iz daljine svjetlost i ptica oglase početak novog dana.