Imaginarni prijatelj/36

Bilo je među nama dječaka koji su imali previše zaobljene pokrete. Nije ih bilo mnogo, jedan ili dvojica na nas trideset, ali im nije bilo lako, jer je bilo takvo vrijeme da muškima gledalo u ruke i u noge, u hod i u trk, u način na koji sklanjaju kosu s očiju, pa se na osnovu toga procjenjivalo u koju tko spada vrstu. U većinsku, koja će biti spašena i izbavljena od neprijateljskih zadirkivanja, provokacija i zlostavljanja, ili u manjinsku, preko čijih će se leđa i duša prelomiti sva muškost svijeta. Koreografija je bila važna kao da je život Labuđe jezero. I ništa kao koreografija. Mogao si biti glup, ružan i klempav, mogao si čak i naočale nositi, ali ako si bio zaobljenih pokreta, bio si načisto gotov.

To je Kipo iz Džonijeve pjes­me. On ima dušu djeteta i kretnje dame. Beskrajno se skanjuje da priča. Čini mu se da ga gitara ne sluša, on bi da ona sama svira. U vrijeme pojavljivanja ove pjesme svatko je znao barem po jednog Kipu, a i sama događajnost iz pjesme bila je tako prepoznatljiva i zajednička. Oni su došli kod njega kući, i on im pokazuje svoje ploče.

Hoće li neki budući svijet uopće razumjeti što znače stihovi: “Kipo ima oči tople i vlažne/ Mi slušamo njegove ploče/ Dok se trudi da ih sve pokaže/ Umori se i naprosto zaspe”? Možda bi netko još i razumio što je nekim davnim naraštajima moglo značiti zajedničko slušanje muzike – iako, zašto bi se muzika morala slušati u društvu, pa još po stanovima? – ali što, dovraga, treba da znači to pokazivanje ploča?

Ono što je u jednom vremenu samorazumljivo, u drugom postaje neodgonetljiv i neprevodiv emocionalno-socijalni hijeroglif. Nije samo Kipo pokazivao svoje ploče, nije on to činio ni zato što je bilo tako nježan, ni zato što su mu kretnje bile tako ženske, nego ih je pokazivao zato što je to činio ama baš svatko tko je sakupljao gramofonske ploče. A sakupljali su ih u ono vrijeme ama baš svi. Da postoje oni koji ne samo da nisu sakupljali ploče, nego nisu ni muziku slušali, čak ni onu nama najmanje prihvatljivu – tada su najmanje prihvatljivi bili heavy metal i simfo rock – pa čak ni narodnjake i zabavnjake, saznat ćemo kad navršimo osamnaestu i pođemo na jednogodišnju robiju u JNA. (Uzgred, ima li drugog smisla u služenju vojnog roka osim da shvatiš s kakvim sve hajvanima i čudovištima naseljavaš istu zemlju?)

U tom pokazivanju ploča sadržan je duh vremena, a ne Kipova individualnost. Međutim, pjesnik je sjajno pogodio što u našoj svakodnevici doista predstavlja duh vremena, što je onaj podrazumijevajući detalj, sitnica ili zarez, što je ono opće mjesto koje već u sljedećoj epizodi ne samo da neće biti opće mjesto, nego čovječanstvo više neće razumjeti o čemu je tu, zapravo, bilo riječi. Doista, zašto smo jedni drugima pokazivali gramofonske ploče? Odgovorom bi započela jedna duga, duga priča…

Dječaci previše zaobljenih pokreta ne bi nužno odrastali u homoseksualce. Niti bi iskakali iz ormara naše skurilne fantazije, razotkrivali se i time stjecali pravo na koreografske posebnosti. Kipove kretnje obilježje su one antropološke ili tjelesne finoće koja sa seksualnim izborom i nema veze. Niti su samo fini dječaci pederi, niti su divljaci hetero. I tko zna u što je Kipo ostario.

Imaginarni prijatelj/35     

Ne znam tko mi je rekao da će me odvesti Babaroga. Mogao je to biti netko od rodbine i kućnih prijatelja. Sigurno je izrečeno u šali, od dragosti. U ta su se vremena od dragosti još uvijek plašila djeca. I vjerovalo se da bi čovjek čim izviri na svijet najprije trebao biti čestito isprepadan. Odraslima je bilo zabavno plašiti djecu. Zato što je dječja reakcija bila tako zabavna i ganutljiva. I zato što bi se tim plašenjem evocirale uspomene na djetinjstvo, pa bi odnekud nanovo izbijale neke davne i zaboravljene priče. One priče u koje odrasli ne vjeruju, dok se djeci od njih mrzne krv u žilama. Odrasli su na takve priče bili nostalgični, pa su zato opet i opet prepadali djecu. Od dragosti.

Noni, Nonetu, majci, ocu – dakle, mojim najbližima – nije ni na kraj pameti bilo da me plaše Babarogom. Dvoje starijih nisu me ni gledali kao dijete i nisu im bile drage takve igrarije s djecom. A nije im bliska bila ni mitologija iz kojih je Babaroga poniknula. Dvoje mlađih su me u to vrijeme rijetko viđali, pa ih je zbog toga grizla savjest i nije im padalo na pamet da me prepadaju.

Babarogu je u moj život i dušu uveo neki epizodist. Ali tko god bio, uspio me je isprepadati za duge godine. Strah koji je tada u meni sagrađen vjerojatno postoji i danas, transformiran i teško prepoznatljiv. Neki dobar psihoanalitičar, ili još bolje – neki romanopisac, mogao bi razotkriti u što se s odrastanjem transformirala Babaroga, unesena jednom davno i s dragošću.

Iako mi, vjerujem, njezina pojava nije podrobno opisana, odmah sam je u glavi imao dovršenu. Dovršio ju je munjevito moj strah. Pogrbljena baba, slična vještici, krezavih usta, s rogom koji joj izbija ukraj čela. Poštapa se kvrgavom štapinom, gleda u put pod sobom, ne podiže pogleda. A ja premirem od straha da me ne ugleda i ne odvede.

Babaroga živi u mraku i izlazi iz mraka. Po slavenskim vjerovanjima nije zla. Samo se voli igrati djetinjim strahovima. A većih strahova od djetinjih nema. Nije, međutim, zabilježeno da je nekom djetetu učinila kakvo zlo. Ali zar strah sam po sebi nije zlo? Pogotovu ako je bespredmetan, metafizički, imaginaran.

Zanimljivo je još nešto. Iako sam ubrzo shvatio da Babaroga ne postoji – u takve pojave nisam vjerovao već kao šestogodišnjak, čim sam krenuo u školu i obasjala me prosvjetiteljska misija moje prve učiteljice Nade Kostanić – nisam je se prestao plašiti. Strah od onoga što je u mraku, i što se pogrbljeno, smrdljivo i krezavo tiho, u crnim zepama, šunja po sobama u kojima su pogašena svjetla, nema veze s banalnim pitanjima postoji li nešto ili ne postoji, postoji li netko ili ne postoji. Za dijete postoji, i živo je, sve ono što postoji u njegovoj glavi. I to je važna istina o svijetu, do koje se dolazi s prvom živom sviješću o sebi. A izgubi se, eto, s odrastanjem. Mislim da su i u toj stvari u pravu djeca, a ne odrasli.

Moja današnja Babaroga tužna je i usamljena starica. Sjećam se nekih starih žena u crnini, napuštenih i svima tuđih, čije su se kćeri poudale preko mora, a sinovi otišli na Novi Zeland i nikad se nisu vratili. Bježao sam od njih, jer su izgledale kao Babaroge. Sve dok mi Nona, iznervirana, ne bi rekla: Budalo, to je baba Mare, to je baba Tere… I čim bi koja dobila ime – ili čim bi ja za to ime saznao – nestajalo bi straha. Bila je to prva čarolija imenovanja. I nježnosti u imenu.

Za ne baš kratkog vijeka svoga
Nikad nisam plovio Dunajem.
Ali jesam sinoć. I od toga
Jutros mi duša prepuna je.

Vidio sam sinoć Hljebnikovljev topoljak
Jamačno onaj iz Sevastopolja.

Sinoć mi Mocart reče, dok pudrao je periku:
Draga ti ode u vječnu Ameriku.

I opet sam slušao iz djetinjstva sove.
Čak mi se činilo da čujem alte
Što su se razlijegali sa Jalte
Josifove*.

A jutros ćutim se starijim nego Adam.
I mislim  na vladiku Rada.
I znam: nije jedared, u takvim noćima
Cetinjskim, leteći nad bezdanom
Turskog i našeg bezakonja,
Kao da jaše Porokovoga konja,
Oćutio da ipak u nama nešto ima
Nadzvjezdano.

<27.3.2017.>

*Nisam siguran  je li se radilo o Staljinovoj Jalti, ili onoj iz poeme Josifa  Brodskog.
Sastavio Marko Vešović

Nakon što je neki dan napisao pjesmu o ljubavi u jednom
dahu, jutros je cijelo prijepodne prazan i nemoćan.
Bulji u monitor čiji ekran predugo čeka njegovu riječ.
Na njegovoj bjelini nikako da je ispiše.
Ljubavna pjesma posrkala mu sve izvore nadahnuća.
Misli uspavane. Sva leksika potrošena. Jezik mrtav.

Budi se, iznenada. Ispisuje riječi samo kao naslove
onoga o čemu bi narednih dana želio pisati:
Sloboda, Istina, Prijateljstvo, Sebičnost, Zavist,
Sramota, Nepravda, Mržnja, Stid, Ubojstvo,
Optužba, Ismijavanje, Laž, Kazna.

Ne bi o Slobodi ni riječi da je ima. Ne bi ni o Istini
da zna što je. Ne bi ni o Prijateljstvu da nije tako usamljen.
Ne bi ni o Sebičnosti da ima prijatelje kao nekad.
Zavist ne bi niti spomenuo da ne zavidi onima
koje prijatelji nisu izdali i napustili. Ni o Sramoti ne bi
da ne vjeruje da je upravo on krivac što je Samoću
izabrao kao svoj spas. Nepravdu je tako načinio sam sebi.
Mržnji je tako otvorio vrata i prema onima koji za to
nisu krivi.

Stid ga. Ubio se na vrlo jeftin način.
Ismijavanje je prihvatio kao kaznu.
Optužbu i Laž kao ispriku za sve svoje greške.

Optužio je pravedne. Zaslužio je najokrutniju kaznu.

Neka, zato, u njemu ponovno umru i sve te ispisane
riječi na ekranu monitora. Neka prijestolje zauzme Stid.
Neka njegove oči i sutra nastave buljiti
u bjelinu monitora zajedno s uspavanom leksikom.

Prerani sudovi su ubojice. Vrijeme je za kaznu.
Vrijeme je za pokajanje.

Kod Piljnjaka ima prota kojem iz džepova vrve crvi
Ulovljeni iz ribolovačkih namjera.
Cijuk cjeline, dok iz čeljusti riblje čupa bogoljubnu udicu.
Maline unešene u crkvu.

Sad će Uskrsi, veli, ove su godine skupa.
Isti Isus, ali dvaput izblanjane grede.
Nakon ptice u kavezu ostane sijedo perje.
Vrt izbjegličkog logora, iza barake, gdje dječaci uče boju svoje kože

Nanositi kistom.
Slovoslagačevi nokti boje neba:
U staklenom ćivotu u drvenoj crkvi

Davno zamoštanoj ruci mladoumrle svetice
Dogodila se
Među prstima po ruža

Knjižica od šezdesetak stranica. Tu je otkako premećem po policama, ormarima i stalažama s knjigama, tako da je s nelagodom spremam u torbu koju svakodnevno nosim, u kojoj mi je kompjutor, nalivpero, nekoliko važnih fascikli i gomila, uglavnom, bespotrebnih stvari. U torbi je i nekoliko važnih pisama iz njezine ladice.

Nakon što tu knjižicu jednom odnesem sa Sepetarevca, ona se više nikada neće vratiti tu.

Autor je Miodrag Žalica, naslov “Tržnica sna”. Na naslovnici je crno-bijela Žaličina fotografija. U sakou je širokih revera i puloveru ispod kojeg izviruje ovratnik svijetle karirane košulje. Desnu ruku drži u džepu hlača, širokih štofanih, lijeva mu slobodno pada niz tijelo. Tako u šmekerskoj pozi gleda negdje u stranu, mlad i stasit, gustih, čupavih obrva, s brčićima ala Clark Gable, svježe je obrijan, ali tako je crn da mu se brada već nazire.

Korice su odlično dizajnirane, u duhu vremena, onoga europskog, koje je te 1955. već poteklo u Sarajevu. Oblikovao ih je Boško Risimović, mladi srpski slikar, Žalicin vršnjak. Bilo im je dvadeset i devet.

Autora je fotografirao Milorad Jojić, čovjek koji je radni vijek provodio u Energoinvestu, gdje se bavio tehničkom fotografijom: slikao je turbine, naftovode i dalekovode, električne centrale, brane i velika tvornička postrojenja zbog kojih se naputovao po Europi, Africi i Aziji, gdje god su radnici slavne sarajevske tvrtke gradili novi svijet. Znalo ga se po nadimku Brko, a u slobodnom se vremenu s puno strasti, premda skromno i samozatajno, bavio umjetničkom fotografijom. Oni koji pamte njegove radove, izlagane po kolektivnim izložbama širom Jugoslavije, govore da je Jojić bio tehnički perfekcionist, majstor koji je umio uloviti svjetlo, pjesnik fotografske apstrakcije… Bog zna je li na svijetu još ostalo njegovih slika. Meni je poznata samo ova jedna: mladi Žalica s rukom u džepu, usred neke noći, dok mu se nad glavom pale električna svjetla.

U knjizi su objavljene i četiri ilustracije koje je izradio Željko Marjanović, koji će nekoliko godina kasnije postati najprominentniji sarajevski dizajner knjiga. Njegov potpis stoji na stotinama izdanja domaće i svjetske književnosti, objavljivanih, uglavnom, kod Veselina Masleše. Na većini Marjanovićevih naslovnica su i njegove originalne ilustracije.

“Tržnicu sna” objavila je Narodna prosvjeta, kao drugu knjigu u ediciji Savremena poezija. Urednik je Mak Dizdar.

Prije nje Miodrag Žalica nije objavio ništa.

Danas je teško to nekome objasniti, ali velika je nekad bila prva knjiga. S njom bi čovjek postajao pisac, pa još pjesnik. Bila je to ulaznica za vječnost, opasna iluzija da ti se ništa loše više ne može dogoditi.

Na predlistu primjerka koji odnosim sa Sepetarevca, nalivperom, odlučnim, prepoznatljivim rukopisom piše: Dragan Rejc. I ispod toga: S, dec. 1955. (S je, vjerujem, Sarajevo).

Uz Žalicu i Brku Jojića, Dragan Rejc treći je dvadeset i devetogodišnjak.

Inženjer metalurgije, školovan u Ljubljani, oženjen, dvoje djece: četverogodišnja kći i dvogodišnji sin.

Zaposlen je u zeničkoj željezari, i pred njim je velika rukovodeća – modernim jezikom: menadžerska – karijera. Ali, naravno, da on to ne zna. Prije nego što 1998. legne uz kćerin grob obići će više od pola svijeta, vidjeti Ameriku za kratke Kennedyjeve ere, godinama živjeti u Moskvi kao predstavnik Metalurškog kombinata Zenica, proputovati Sovjetski Savez, vidjeti Gruziju i Armeniju, Kazahstan, Kirgistan i Sibir… Vedar i šarmantan čovjek, onoliko lakomislen koliko je potrebno lakomislen biti da bi se lako išlo kroz život, ni uz jednu stvar, osim uz svoj posao i obitelj, neće on duže zastati.

Književnost ga tada više neće zanimati. Naročito poezija.

A možda ga nije zanimala ni te 1955.

Pa zašto je onda na ovu knjigu stavio svoje ime i datum?

Razlozi se tek posredno tiču književnosti. Ili bi, sami po sebi, jednom mogli postati književnost.

Žalica mu je bio gimnazijski drug iz razreda, a kasnije će ih vezivati i čitav splet porodičnih prijateljstava, u koja će biti upleteni Nono, Nona, Nevenka, Naci… čitav taj toliko puta spominjani, danas izumrli svijet.

Godinama nakon prve knjige Žalici će se rađati sinovi.

Pisat će drame, postati prevratno ime bosanke dramske književnosti, onaj koji ju je izvodio iz tradicije i uvodio u modernost, avangardist i eksperimentator, čovjek teatra, dok će mu poezija ostati po strani. Objavljuje još jednu originalnu knjigu pjesama, i u njoj svoju najpoznatiju pjesmu, naslova “Huni”. Nakon toga slijede još samo pjesnički izbori po velikim edicijama bosanskohercegovačke književnosti.

U bilješci o autoru piše i ovo: “Nekoliko godina je studirao filozofiju u Zagrebu, a sada ponovo živi u Sarajevu i radi u Literarnoj redakciji Radio Sarajeva.” Na Radio televiziji Sarajevo će, godinu ili dvije prije rata, dočekati mirovinu.

Volio je živjeti i piti, u čemu mu fizička konstitucija i bolesti nisu išli na ruku. Iako je izvana djelovao snažno, onako crn i mrk, nalik na neko šumsko biće, Žalica je bio svilen i fragilan. Bolovao je od tuberkuloze, i ona mu je odnijela plućno krilo.

Jednokrili anđeo naše književnosti sa svojom se knjižicom potucao po knjiškim policama Sepetarevca. Nije to jedina njegova knjiga koju smo imali, ali je najmanja, lako gubiva. A osim toga, nije bila naša, nego je posuđena, i trebala je biti u Moskvi ili u Zenici, kod Dragana.

Na rubu korica, odmah uz hrbat, vrhom kemijske napisano: Vesna.

Od dosade i duga vremena mladi tako šaruckaju po knjigama. Ali ovaj bi detalj mogao biti važan. Ako se moja rodica Vesna, Draganova kći, supotpisala na koricama “Tržnice sna”, onda to, vjerojatno, znači da je knjiga bila u njihovoj kući sve do njezinih odraslih godina. A to onda znači da je ona, a ne Dragan, posudila Javorki knjigu, koja joj je, formalno, bila tetka, premda tek devet godina od nje starija. Moglo je to biti 1968, prije nego što će se Vesna odseliti s roditeljima u Moskvu. Bilo joj je sedamnaest-osamnaest godina, spremala se da maturira na temi “Matoš i srpski pisci”…

“Tržnicu sna”, s njom i Žalicin život u književnosti, otvorila je pjesma “Balerina”:

Po njenim stopama gore koprive.
Zvezde se rasule po žitu: opustila je kose.
Raznela svoje molbe. Svoja čekanja.
Pene koje su je obujmile zamrle su.
Opustila je kose. Pred igrom njenih kolena
poklekli su žalova tihi susreti.
I tada sve je stalo. Samo
nokti njenih zaljubljenih prstiju klize vazduhom
i traže oblike i usne
negde u prostoru ispuštene.
I kao da sa mesta na kome sunce umire
dopire krhko iverje ranjenog vazduha,
kao da prska staklo i pada u vodu
ona bedrima lomi trske ugašenih močvara.
I probija se kroz suton
između šeboja i barskih trava.
Htela bi nešto da uzme od života.
Nešto od ovih setnih borova sunčevog smiraja.
Zato je ukrala mladog zmaja
i nosi ga na rukama: sebi
za noć pomamnog plođenja.
Oči joj se prelamaju na oblacima.
Preplašena od tuge voda i grgora vrba osamljenih,
s nožem među grudima
pada
na cvrčkovu postelju užarenog lana.
Opustila je kose: – i ispustila zmaja.
I osim svojih golih nogu,
pod kojim koprive gore i zemlja čeka,
ona više ništa nema.
Ona prestrasna: premirna odjednom,
kao decembar
na polja dolutao između plača snega
i sloma mesečine.

Kika i Žalica živjeli su na Ilidži. Jednostavno su bili otamo. Kao što je i Kasindolska, dom Stublerovih, a kasnije Ceznera, bila na Ilidži.

Kada se zaratilo, i kada je JNA oko Sarajeva stegnula obruč i omču, te ih onda predala na dalje stezanje “vođama bosanskih Srba” – kako će se Karadžić i njegovi nazivati u kasnijim rekapitulacijama i utvrđivanju sadržaja i smisla povijesnim događajima – i jedni i drugi, Žalice i Cezneri, našli su se izvan obruča i omče, na prostoru koji će za njih biti okupirani teritorij.

Vijest o njegovoj smrti, a umro je 17. decembra 1992, mjesecima je putovala do Sarajeva. U gradu se nekako znalo da je Žalica umro, ali ne i kada se to zbilo. Sinovi su mu bili unutar opsade. O očevoj smrti će saznavati godinama kasnije, kada majka stigne s Ilidže.

Za vrijeme svakog od balkanskih ratova u dvadesetom vijeku, od onih koji su prethodili Velikom ratu, sve do ratova s kojima će skončavati naš vijek i u njemu, u vijeku, svijet i zemlja u kojoj smo se rodili, rod i pleme koji su nam upisani u zvuku, ritmu i melodiji imena i prezimena postajali su naša sudbina. A to onda znači: naša zla sudbina.

Rijetki su ljudi to umjeli izbjeći. Žalica je bio jedan od njih. Iako je bio Srbin, on je ilidžansku okupaciji poživio kao nesrbin. Pa je tako i umro, kao izdajnik nečega što je svakako trebalo izdati. Jer ako čovjek nesrbin strada zato što jest ono što nije, onda je dužnost čovjeka Srbina da bude nesrbin. Ali da bi se takva dužnost ispunila, nužno je biti i ludo hrabar i pomiren s vlastitom propašću i smrću. Takav se izbor, naime, ne oprašta. Ali ne samo da se ne oprašta, nego se ni ne nagrađuje. Oni u ime čijih prava se takvo što čini ne samo da neće pokazati mrvu zahvalnosti ili divljenja komšiji koji je odlučio biti jedan od njih, iako mu je melodija imena i prezimena sugerirala nešto drugo, nego će prema njemu iskazati specijalnu vrstu prezira i mržnje. Nikoga se toliko ne mrzi kao onog tko je u nečasna doba imao malo časti. Ništa rulju ne ponizi tako kao nečija dobrota.

Kika i Žalica živjeli su kao zlostavljana manjina, sve do njegove smrti.

Kada je umro, nije bilo nikoga da joj se nađe pri ruci.

Sama, čekala je jutro s njime mrtvim, da nekoga potraži tko će joj dopustiti da ga sahrani.

Mrtvom mu je cijele noći pričala.

Miodraga Žalicu ispratilo je troje-četvero susjeda.

I moja tetka Nevenka, koja je došla iz Kasindolske, prešavši put koji u miru nije duži od kratke šetnje, ali je na okupiranoj Ilidži za nesrbe bio veoma, veoma dug.

Hame priča:

Bio, gore, u Varevu, pomagao tazbini da poplaste i podenu sijena.

I sad, neki mlađi hrmpalija vuče naviljke sa traktorom. On primakne traktor uz naviljak, zaveže ga lancem i povuče. Ja onda grabuljom pokupim onu plahtu mokra i puhljava sijena koja ostane u podini.

Sa nama je i pokrupno pašče, kratke, sijere dlake.

Kad podignem podinu, ono se zatrči, lupeta šapama po tlu, kao da nešto tuče, ili kao da nešto hoće zatrpati.

Tako, kad god podignem podinu.

– Silo – pitam onog traktordžiju – da ti ovo pašče nije zaraženo rokenrolom. Eno, samo lupa.

– Nije, a što?

– Ništa, vala, i sam se to pitam.

A onda burko ukapiram.

Kako podignemo naviljak i podinu, tako otkrijemo mišinjake, mišinja gnijezda i miševi se razbježe. Pas pokušava da ih lovi. Ali nema ono mačje šape, nije ga Bog za to stvorio.

I ja, otac me jebo mahniti, onako rad seira i maskare, ščepim čizmom jednog miša, ono pašče priše i cap – pojede ga. Ne može bti, velim sebi, de, ponovo.

Opet nagazim jednu pacovčinu, opet ga pašče pojede.

Pa vam, braćo, velim:  Dolazi kijametski dan ili nešto mnogo gore.  I neka će, vala. Vrijeme mu je…

Nastavnik Ahmo
učio nas matematiku,
i ponešto o poštenju i ljudskoj dobroti,
ali
kad su to pa đaci pazili na času.
U proljeće ’92,
drugog dana rata,
ruku mu prostrijelio snajperski metak,
dok je dežuro pred vratima škole, o ovi ga iz bolnice,
joooj budala,
pošalju hitnom iz Goražda za Užice,
Sto ga vila pronosalo pa je kroz Višegrad prošo živ.
Helem, smjestilo druga nastavnika u bolnicu,
ma su krv i kosti u ta vremena
bili cijenjen građevinski materijal za pravit državu
pa su vrijedni srpski neimari
i po bolnicama zalazili.
Ahmo onda pobjegne nekako do Subotice
bez novca i dokumenata.
Tamo se sjeti  Vlaisavljevića
prijatelja
s kojim je nekad ljetovo na crnogorskom primorju.
Ovaj,
donese pet stotina švajcarskih franaka
i kaže:
vratićeš Ahmede kad budeš mogo…
Kasnije,
posuđeni novac i pismo zahvale
stigli poštom iz Francuske.
A Adžović i Vlaisavljević,
koliko ja znam
više se nikad nisu sreli.
Jebeni Balkan
dvadeset pet godina kasnije
i dalje ne trpi hepiende.

Imaginarni prijatelj/34

Publika na koncertima Azre u prosjeku je u to vrijeme bila sastavljena od šesnaest-sedamnaestogodišnjaka, a ni sam Džoni još nije bio navršio tridesetu. Njegove pjesme su govorile o onome što se ticalo ljudi koji su bili i mnogo stariji od njega. Takvi su bili i pojedini likovi iz tih pjesama, koje su katkad imale formu kratkih životopisa, portreta i krokija ljudi s ulice i iz birca.

Recimo, Miki. Ne može mu biti manje od trideset i pet, kći mu je već trinaestogodišnjakinja (“što će njoj pilule/ ima trinaest let”), istraumatiziran je i fobičan, melje ga životni ritam, muče ga strahovi i opsesije koji u to vrijeme, početkom osamdesetih, imaju pravo građanstva. Plaši se visine, a živi na nekom od viših katova, vjerojatno u novozagrebačkim novogradnjama (Trnsko?), kupio je preskup auto – i to je u ono vrijeme predstavljalo prilično masovnu pojavu među radnim ljudima i građanima koji su u svojim glavama, u snovima i fantazijama, već bili izašli iz socijalizma – i sad mu se taj auto stalno kvari. Ne bi li došao sebi “toksira se vinjakom” – jer viski je još uvijek preskup, dostupan će postati tek u premijerskoj eri Ante Markovića – i prvome do sebe za šankom, lirskom subjektu pjesme, prenosi svoje muke. On mu plaća još jedno piće, i izlazi van. Tu se, pad, razvija drugi dio priče ispričane u ovoj pjesmi.

Nakon što mu je Miki napunio glavu svojim strahovima, kao da lirski subjekt na sred ulice, najednom, dobija napad panike: “A na ulici sa svake strane/ filijale, uredi/ iz njih plaze birokrate/ jao ljudi pa ja se bojim!/ Tek sada znam/ što je strah/ i ja se bojim!” Za razliku od Mikija čiji su strahovi redom vrlo suvremeni, tako da ćemo ga i danas, trideset i pet godina kasnije, lako razumjeti i identificirati se s njegovim fobijama – strah od visine pripada repertoaru građanskoga društva, u Staljinovoj Rusiji i u zemljama realnog socijalizma nitko se nije plašio visine, kao i strah od kvarenja novog auta, a da i ne govorimo o užasu pred buđenjem seksualnosti u trinaestogodišnje kćeri – strahovi njegova birtijskog suputnika, samog Džonija Štulića, ganutljivo su starinski i demodirani.

Strah od birokracije, od filijala i ureda, rađa se krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, razvijaju ga i raspričavaju brojni – uglavnom austrougarski pisci – a svoje kreativne i estetske vrhunce nalazi u Musila i Kafke. Birokracija je temeljna tema za dopuštenu, u najvećoj mjeri i poželjnu, društvenu kritiku, ili za imitaciju društvene kritike, u Sovjetskom Savezu, još od Lenjinovih pa Staljinovih vremena. Iljf i Petrov su svoje veličanstveno smiješno književno djelo posvetili upravo birokratima. Svoj dekadentni i krvavi finale ova će tema i ovaj strah naći 1988. i 1989. godine, tokom “antibirokratske revolucije” i Miloševićeva preuzimanja vlasti u više jugoslavenskih republika i pokrajina. Nakon pada Berlinskog zida legenda o birokraciji ili je izgubila smisao i raspršila se, ili je nastavila živjeti pod drugim imenom i uz djelomično izmijenjen sadržaj. Nekadašnja kritika birokracije zamijenjena je obračunima, uglavnom samo žurnalističkim, s avetima korupcije. Miki je, međutim, sa svojim strahovima ostao onakav kakav je i bio. Vjerojatno više ne pije vinjak, a kćeri mu je, tko bi vjerovao, već četrdeset i osma.