„Fiću“ sam kupio na kredit 1965. Prethodne godine položio sam vozački. Novi „fićo“ i vozačka dozvola bili su dovoljni razlozi da ja i prijatelj Marko 1966. donesemo za nas prekretničku odluku: idemo sa ženama na prvo ljetovanje.

Nije bilo dileme gdje ćemo. Na Jadran, u Drašnice. Tamo su već kampovali izviđači iz Visokog, a odmor ranije provelo i nekoliko poznanika. Svi oni prepričavali su nam svoja iskustva i davali savjete.

– Ima tamo samo jedna prodavnica i jedna mesnica. Ko urani, može kupiti hljeb. Tamo ga zovu kruh. Ponekad bude i mesa. Jednom smo stigli da na molu kupimo i srdele. Ma najbolje vam je ponijeti potrebne namirnice. Ako zagusti, žene će uvijek nešto napraviti ako imaju od čega – savjetovala nas je komšinica Azra, koja je već dva puta išla na more.

– Najbolje je imati najlonske kupaće gaće i kostime, brže se suše. Ponesite i nešto posteljine. Neka se nađe. Mještani se stalno žale da moraju često prati lancune, kako nazivaju čaršafe – dopunjavala je komšinica svoje sugestije.

– Dug je to put, oko 250 kilometara – priča nam iskusni šofer Duško.

– Dobro pripremite auto, provjerite gume, vodu, kočnice… Nije suvišno da ponesete i kanister benzina. S benzinom budite oprezni. Čuo sam da je neka porodica izgorjela dok su pretakali benzin.

– Imaš li rezervnu platinsku dugmad?

– Nemam.

– Kupi obavezno.

– A gumice za kočione cilindre?

– Nemam ni to.

– Nabavi i to. Ponesite i pumpu.

– Moram li ponijeti i lance za snijeg? – pokušavam da se našalim.

– Nema s ovim putem šale – gotovo se ljutnu Duško. – Dobro je da ste dvojica vozači, pa se možete u vožnji mijenjati – obraća se Marku i meni.

– Najvažnije vam je uraniti. Da vam auto ne proključa od vrućine dok se budete vozili uz prevoj Ivan. Pazite se kroz tunel, dug je i mračan. Kad pređete Ivan, biće lakše – nastavljao je dobronamjerno.

– Budite oprezni u Vrapčićima, prije Mostara. Ima jedan duži pravac, pa milicija često u zasjedi dočekuje i kažnjava vozače koji žure. Ako vas saobraćajna dva puta rebne, možete se odmah vratiti kući.

– Iza Opuzena, kod Bačinskih jezera, zna biti i jake bure. Moj „moskvič“ umalo nije preturila na jednom prevoju. Da nisam bio vješt, ko zna šta bi se desilo – dodaje Duškov prijatelj Lujo. 

– Imaćete tamo svoje sobe i ležaje, a kuvaćete u zajedničkoj kuhinji. Vlasnici imaju nešto posuđa i pribora za jelo. Ali da sam na vašem mjestu, ja bih ponijela neku šerpu, tavu, nož, kašike, viljuške… Nek se nađe, da se ne prepirete s drugim gostima na onoj vrućini. Frižideri su im mali, pa ih gosti odmah natrpaju – ponovo će Azra. 

– Nego, kada krećete i koliko namjeravate ostati?

– Pošli bismo u nedjelju i ostali 15 dana. Ustvari, dok budemo imali para.

– Nemojte putovati nedjeljom, veća je gužva. Bolje je radnim danom.

Prihvatamo i odmah počinjemo s nabavkama. U „fićin“ gepek mogle su stati tri fudbalske lopte, trebala nam je galerija.

– Posudiću je od komšije Avde – rješava problem Marko. 

U nedjelju naveče počinjemo pakovanje. Krompir, luk i ostalo povrće stavljamo na krov. Stavismo tu i brašno.

– Nemojte brašno na krov. Ako puknu kese, napravićemo „dimnu zavjesu“ – upozorava Maja, Markova supruga. 

Prihvatamo. Na krov ćemo još i flaše ulja, šerpe, pribor za jelo…

– Zveckaće – opet će Maja.

– Jebiga, neka zvecka – nervozno će Marko.

Složismo se: meso ćemo u gepek. On je naprijed, pa neka se hladi. Tu ćemo i brašno, šećer, so… Uz pribor za auto, više i nije bilo mjesta.

– Posteljinu je najbolje na zadnje sjedište – uglas će žene.

– Kanister s benzinom neka čuva suvozač da se ne prevrne.

– Da ne zaboravimo ponijeti i koju flašu piva i vode – dodajem i ja, dok sam izgubljeno gledao kako „fiću“ tovare kô neki šleper. Natrpasmo „fiću“ u nedjelju naveče i ostavismo u Markovom dvorištu. Sutra ujutro krećemo u pet sati. Krenusmo desetak minuta kasnije. Prvo vozim ja. Druga, treća, guramo prilično veselo. Do šest sati prešli smo tridesetak kilometara. Dođe i taj Ivan. Uspon. „Fićo“ tegli u drugoj i grije se. Stižemo jednog komšiju. I on pošao s porodicom i gomilom hrane. Prokuvao mu motor. Hladi ga kraj ceste. Vozač se muva oko motora, a žena i djeca sjede kraj ceste i jedu.

– Pazi da se i nama to ne desi – upozorava me Marko.

– Neće – samouvjeren sam.

Kad pređosmo Ivan svima laknu. 

– Ljudi, hajdemo se odmoriti i nešto pojesti, mi nismo ni doručkovali – predloži Maja.

Svi prihvatiše. Stadosmo pored nekog travnjaka, prostriješe ćebe, raspakovaše hranu i žestoko navalismo držeći se izreke: „Doručkuj sam, ručak podijeli sa prijateljem, a večeru ustupi neprijatelju.“ Volan preuze Marko. „Fićo“ lijepo prede – godila mu je nizbrdica. Konjic, Jablanica….

– Ovdje ima dobrih lepinja sa kajmakom, da uzmemo nekoliko – predloži Kosa.

– Upravo smo se nažderali – opet ću ja, ali svima se jedu lepinje.

Kupili smo ih nekoliko i nastavili. Marko vozi oprezno i polako, sjećajući se opasnosti koja nam može zaprijetiti u Vrapčićima. Prođosmo sretno. Mostar i Stari most morali smo razgledati. Žene su više buljile u drangulije na pijaci nego u čuveni most. Marko i ja smo smazali po flašu piva čekajući ih. Popismo još po jednu. Njih ni na vidiku.

– Ne smijemo i treću, daleko smo od mora, a već je dva popodne – kažem, nervozno se okrećući ne bih li ugledao naše ljepše polovine.

Uskoro se pojaviše s nekom bižuterijom i razglednicama. Nas dvojica bijesni, one mrtve hladne. Nastavljamo put. 

Opet ja vozim. Buna, Čapljina, Žitomislići… Nešto mi mjenjač ne radi kako treba. Sve teže mijenjam brzine. Moram stati i ugasiti motor. Upalim ponovo. Neće nikako u prvu. Pokuša i Marko. Isto. Odguramo „fiću“ u najbliži hlad, krijući od žena nervozu. One već u panici.

– Šta ćemo sada, na pola smo puta, ko će to popraviti? – zapomagale su uglas.

Podaleko od većeg naselja i šansi da nađemo majstora, pokušavamo zaustaviti neko od rijetkih vozila. Ili prolaze ili se pravdaju da nam ne znaju pomoći. Stade i jedan traktorista. Objasnismo mu problem.

– Pogledaću, sve je to s vozilima slično – tješi nas on.

Digli smo „fiću“ dizalicom. Traktorista se podvukao, nešto je dugo popuštao i pritezao, pomjerao mjenjač i zadovoljno zaključio da je uspio. Probam. Ide u sve brzine. Neće da nam naplati uslugu, ali ne odbija pivo. Marko i ja mu se pridružujemo. Kad se pozdravismo i kad traktorista ode, svi zaključismo da smo ogladnjeli. U strahu da ne ostanemo na putu, nikom nije bilo do jela. Ipak se razgrnu ćebe.

– Ja spremila pitu – kaže Kosa.

– Ma, i ja sam – dodaje Maja.

Smazasmo svi natenane po nekoliko zvrkova krompiruše i zeljanice. Potrajalo je. Kad smo nastavili put, bilo je blizu sedam po podne.

Prolazimo polako kroz Metković. Čuli smo da tu često kažnjavaju zbog pogrešnog parkiranje. Ima i neka robna kuća. Žene uglas da posjete robnu kuću. Mi se protivimo. Ipak, parkirasmo. One odoše. Mi se dosađujemo. Kupismo dvije lubenice, kažu da ih na moru nema ili su preskupe. Žena još nema. Znamo da samo razgledaju pultove jer se pare ne troše pri polasku na odmor, ali šta ćeš „Sila boga ne moli“. Konačno stigoše. Prepričavaju utiske. Nas dvojica ćutimo i nastavljamo vožnju. Opuzen, magistrala….

– Magistrala je opasna. Brzo voze. Ima mnogo saobraćajnih udesa i nesreća – podsjećam Marka koji je za volanom.

Saobraćaj je stvarno mnogo življi od onog na koji smo navikli. Dosta vozila nam dolazi u susret. Mnoga nas stižu i prestižu. Negdje nadomak Ploča zaustavi nas saobraćajna milicija. 

– Eto ti sad – zapomagaše žene.

Marko im dade saobraćajnu i vozačku. Gledaju papire, dugo obilaze „fiću“.

– Imate li prvu pomoć?

– Imamo.

– Trokut i pribor?

– Imamo. 

– Gdje ste krenuli?

– U Drašnice na odmor.

– Da li smo šta pogriješili? – ohrabri se da upita Marko.

– Usporavate, brate, saobraćaj, može i „fićo“ malo brže – kažu nam i vraćaju dokumente.

Mrak je odavno pao. Sjedam ja za volan i pojačam gas. „Fićo“ pari – sve pedesetak na sat. Kod Bačinskih jezera sjetismo se upozorenja o vjetrovima. I stvarno, na nekom vijaduktu, žestoko je duvalo. Sve je zviždalo u galeriji. Mi onda, bogami, polako, dvadeset na sat. Bolje stići ikad nego nikad. 

Gradac, Brist, Podace, Zaostrog, Igrane, Živogošće… redaju se table na magistrali. Nigdje Drašnica!?

Prođosmo Podgoru i Tučepe i vozimo prema Makarskoj. Skrenemo malo s magistrale da upitamo gdje su te Drašnice, nismo nigdje vidjeli tablu.

– Prošli ste ih, šjor, one su prije Podgore – kaže Marku vozač jednog kamiona.

– Eto, nećemo doći do ujutro – bogorade žene.

Svi smo umorni i nervozni. Vraćamo se nazad. Buljimo u oznake kraj puta. Poslije desetak kilometara ugledasmo malu, jedva vidljivu i s puta skrajnutu tablu: Drašnice. Skrećemo i spuštamo se uskim putem do naselja. Pri samom moru provlačimo se stazom samo za jedno vozilo. Vozimo do kraja staze. Izlazimo i šuteći sjedamo na klupe na malom molu. Nigdje žive duše. Mještani su uveliko u posteljama. Mirisi mediteranskih trava i ravnomjerno pljuskanje valova pomalo nas uspavljuju.

Kuća pred kojom smo stali po svemu odgovara opisu koji pamtimo. Sve je otvoreno. Ulazimo. Na dvije etaže su osvijetljene i opremljene dvije sobe. Baš kô za nas četvero. Počnemo se raspremati, kad se pojavi gazdarica.

– Otkud vi, Gospe vam, večeras? Očekivala sam vas sutra.

Ubrzo se ispostavi da to nije naša adresa, da mi nismo njeni gosti. Objašnjavamo da tražimo Urliće.

– Trećina Drašnica su Urlići. Čula sam da su danas Nikolčevi očekivali goste, pa vidite s njima.

Opet sjedamo u „fiću“, nekako se okrenemo na tijesnom molu i, po uputama, uskom stazom nazad. Nađemo kuću našeg domaćina. Budimo i njega i susjede. On nas, dremljiv, raspoređuje po slobodnim prostorima. U svakom ćošku leže „turisti“.

– Izvinite za večeras, sobe nisu spremne, sutra ćemo se bolje smjestiti.

Svi nervozni i na nekog pomalo ljuti, šuteći se raspremamo. Unosimo posteljinu, pribor za kuvanje, gotovu hranu, brašno i poljoprivredne proizvode. Domaćin nas gleda s nevjericom.

Povaljasmo se gdje je ko mogao. Meni je pripao jedan uski prostor ispod stepenica. Legoh na naduvan dušek, pokrih se čaršavom, dovoljno da se prenoći.

Buđenje je bilo veselije. Znamo gdje smo i na čemu smo, pa šta bude dalje. Domaćin nudi lozu, bevandu, kafu, čaj… Ne odbijamo. Usput brojim ujede komaraca, tri, četiri, pet… Rade to i ostali. Ali nije nam bilo do gubljenja vremena. Došli smo radi kupanja i sunčanja, pa odmah pravac na plažu. Treba što brže nabaciti bronzanu boju i pokazivati je komšijama kada se vratimo s odmora.

– Pričuvajte se sunca, morate to postepeno – dobronamjerno nam reče neko od mještana.

Uz diskretan smiješak, oglušujemo se o savjet, uvjereni da će nas naša tamnija put zaštiti. Prvi dan se sunčamo, usred dana, po nekoliko sati. Često smo u moru pa i ne osjetimo vrelinu tijela. Uveče smo svi rumeni i preplanuli.

Sutradan smo malo oprezniji. Mažemo se maslinovim uljem, nešto kraće se sunčamo, duže boravimo u moru i sklanjamo se u hladovinu tamarisa. Komarci rade svoje. I na plaži i u šetnji i u sobama.

Ni treći dan ne bježimo od sunca. Nastupajuću noć ćemo zapamtiti. Plikovi po ramenima, leđima i potkoljenicama žestoko su nas pekli. Brojni ubodi komaraca prerasli su u kvrgave izrasline koje su nesnosno svrbjele. Tegobe su dopunjavale sobe u kojima smo boravili.

Poslije zemljotresa na Makarskoj rivijeri, sluteći uspon turizma, mještani su dobili kredite i počeli graditi kuće, mahom uz obalu. Prve godine jedna etaža i betonska ploča, druge nova etaža i ploča. Naše sobe su bile ispod najgornje ploče. One su se tokom dana zagrijavale gotovo do usijanja. Mještani su se mudro sklanjali u prizemlje, u kužine, u hladovinu, a nama ustupali ove „apartmane“.

Izgorjeli, vreli i sa mnogim ubodima komaraca, dolazili smo uveče da predahnemo ispod tih ploča.

Slijedio je višesatni ritual mazanje kiselim mlijekom, sodom bikarbonom, maslinovim uljem… Dahtalo se od vreline do pred zoru, kad se moglo malo žmirnuti, ali ne zadugo. Dolazilo je sve Jovo nanovo. Nismo se mogli odricati plaže, pa radi nje smo i došli. Izranјavljanu kožu „dosoljavali“ smo morskom vodom. Tuševi na plažama „izmišljeni su“ narednih godina.

Nije bilo spasa ni u večernjim šetnjama. Tek nakon desetak godina, počelo je prskanje protiv komaraca. Jedino nam je godio vjetar.

– Baš mi prija ova bura – oglašavam se pred nekim od mještana.

– Burin – ispravljaju me.

Drugi dan prepoznajem burin.

– To je maestral – opet će jedan od mještana.

Uvjeren da konačno znam šta je maestral, pohvalim taj prijatni vjetar.

– To je tramontana – ušutkaše ponovo fureštu.

Ovako sparušenim, ni hrana nam nije prijala. Žene su bile u još većoj nevolji. Trebalo je u toj vrelini, u zajedničkim kuhinjama, pripremati kakve-takve obroke.

Red je bio posjetiti Makarsku, Podgoru, Tučepe… svakako ne smijemo na plažu. No trebalo je dva puta sjedati u ugrijanog „fiću“ koji, sjetićete se, nije imao klima-uređaj. Ipak, obišli smo te destinacije, uvjereni da je i to neka turistička obaveza. Poslali smo više razglednica rodbini i prijateljima, s porukama „kako uživamo u kupanju i sunčanju“, „pozdravljamo ih iz divne Makarske“, „rado ih se sjećamo“ i slično. Tako je prošlo prvih sedam-osam dana. Sjedim s Markom na molu. Buljimo prema Hvaru, vjerujući da je tamo ljepše.

– Ja ovo više ne mogu izdržati – izusti oprezno Marko.

– Ne mogu ni ja – gotovo se proderah.

– Pa šta ćemo?

– Hajdemo ranije kući.

– Šta će nam reći žene?

– I njima je, čini mi se, „puna kapa“.

– A šta kazati komšijama zašto smo se vratili ranije?

– Smislićemo nešto usput – predloži Marko.

– Gazda očekuje da ostanemo dvije sedmice – podsjećam na taj problem.

– Pravdaćemo se nekim iznenadnim obavezama, priznati mu neke troškove, shvatiće.

Ideju sutradan oprezno saopštavamo ženama. One to jedva dočekaše, napomenuvši da izdržimo barem deset dana. I bi tako. Jedanaesti dan smo krenuli kući. Raspoloženje je bilo izvanredno. „Fićo“ je zujao bez greške. Usput smo kupovali grožđe, svratili na pečenu jagnjetinu, nešto ponijeli i kućama.

Kad smo prešli Ivan, dočeka nas kiša. Pljuštala je po krovu auta i hladila naša pregrijana tijela i duše. Kućni ugođaj je bio nestvaran: tuš, hladovina, udoban krevet. Komaraca ni na vidiku.

Na sedamdesetoj stranici knjige po imenu “Freelander”, pisca čija su djela prije “ihaha” godina prevazišla eks jugoslovenske tarabe i međe, zapisan je sljedeći pasus:

“Ali ovdje je Sava izgledala drukčije, opasnije, dublje i prljavije. S druge strane, tamo kamo je on išao, vidjele su se prljave sive višekatnice, ruševine iz kojih je raslo drveće, prljavi neuredni kej sa zahrđalim kandelabrima, porazbijanih svjetiljki, očito tu posađenih još u vrijeme socijalizma. To je, dakle, Bosna.”

U tim “prljavim sivim višekatnicama”, kako ih spisatelj M.J. ili glavni junak (Karlo Adum) lijepo nakiti, stanovao sam skupa sa svojim roditeljima i mlađim bratom. Višekatnice su se zvale i još uvijek se zovu “Lamele”. Naša puna adresa je bila: Trg Lenjina, Lamela C2 74450 Bosanski Brod. Trg, sasvim sam siguran, danas više ne nosi ime Vladimira Iljiča.

***

Poznato je da na svijetu postoji sedam svjetskih čuda. U Bosanskom Brodu je izgradnjom semafora nastalo i (lokalno) osmo, a nije se, bogme, dugo čekalo ni na deveto.

Naime, Lamele su u svakoj zgradi imale LIFT. Nije doduše bio Šindlerov kao u Prijedoru, ali ni ti naši, domaći, proizvedeni u tvornici “Rade Končar”, nisu bili za bacanja.

Dok je po cijelom svijetu te 1977. godine film “Rat zvijezda” punio kina, stanovnici našeg malog grada punili su za to vrijeme lamelčanske liftove. Ljudi moji, koje je to čudo bilo.

Sva ona ludila, ringišpili, zid smrti, tepsija i ostale hrke sa derventskog vašara su bili ništa, nula bodova, za vožnju liftom. Cijeli grad je bio nahrlio da se malo provoza.

To je išlo dotle da pravi stanari nisu mogli doći na red da se, iz škole ili sa posla, odvezu do svojih stanova. Na kućnim savjetima čak je bilo i prijedloga da se krene sa naplatom karata širokim narodnim masama, s ciljem da se sva ta gužva obuzda. (Na momente je sve to podsjećalo na koncert Bijelog Dugmeta kod “Hajdučke česme”, koji se održao te godine, tu negdje oko Gospojine).

Razmišljalo se i o kondukterima koji bi revnosno provjeravali ko je za lifta, a ko nije. Roditelji su morali rođenu djecu voditi za nagradu da se malo vozaju liftom, kad dobiju peticu u školi.

Bilo se razmišljalo da se uvedu i ekskurzije, pa da djeca sa cijele opštine dolaze da se upoznaju sa ovim posljednjim tehnološkim izumom.

Neko je od Lamelčana, uplašen za sudbinu lifta, jedno jutro napisao na zidu parolu po uzoru na slavne dane revolucije koja je glasila:

“ŽIVOT DAMO – LIFT NEDAMO!”.

Neko je iduće večeri dopisao:

 “JE8EM TE NEPISMENA!”

Pojava lifta je zauvijek ubilježena i u antologiju primijenjene umjetnosti grada gdje je jedan brodski pjesnik (mislim da je Fikret DJ.) spjevao svoj poznati stih prvenstveno inspirisan liftom:

 “Prvi sprat, drugi sprat, treći sprat, e tu stanuje moj brat!”

***

Sanjam noćas. Ja opet u mom stanu u Lamelama. Odnosno stanu mojih roditelja. 50 kvadrata. Sedmi kat. Nekad sam znao i broj stepenica odozdo do ulaznih vrata. Ali pamtim broj stana. 29. Dvadeset deveti od trideset šest, ukupno. Na svakom spratu po četiri stana. 8 katova plus prizemlje. Volio sam taj stan, mada, ne bi bilo zgoreg, niti bih imao išta protiv da je bio malo veći. Mama je jednom rekla ocu da traži trosoban, da ima pravo na to, kako su ostali dobili, pa je nabrajala te ostale. Na šta je tata rekao:

– Koji će nam k… trosobni?!

Kad se otvore ulazna vrata, prvo na šta oči padaju bio je drveni tamno smeđi stočić na kraju prve polovine hodnika koji je inače išao na “L“ ili što bi “Balaš” reko “Na lakat”. Na tom stočiću je stajao drečavi zeleni telefon marke “Iskra”. Do njega, kao sveto pismo, mali crni blokčić sa svim važnim i nevažnim brojevima telefona, sve sa pinkalom išaranim elipsama, krugovima, trokutima i pitaj ti boga kojim još geometrijskim likova koje je korisnik aparata nesvjesno škrabao dok je pričao sa familijom, radnim kolegom, prijateljem ili prijateljicom.

Na trećoj stranici blokčića, taman prije početnog slova “A”, bio je, maminim rukopisom, ispisan recept za “srneći hrbat”. Malo neobično ime za kolač.

(Kružila je priča s kraja osamdesetih da je jedan poznati fudbaler i reprezentativac nakon što je iz provincije prešao u jedan klub “velike četvorke”, došavši u hotel sav gladan, naručio oduševljeno upravo srneći hrbat misleći – eto mesa, eto fina pečenja. Ali o tome ćemo drugom prilikom.)

Sa ulaznih vrata na lijevo nalazilo se kupatilo. Na zidu s desne strane, u ravnini očiju čovjeka prosječne visine, tri dugmeta. Jedno za paljenje svjetla, drugo za paljenje bojlera. Na trećem je bila sličica grijalice. Koju nismo imali.

Pritisnuti dugmad bilo je poteško, iziskivalo je određeni napor. Ponekad si trebao skoro slomiti kažiprst, a da bi upalio bojler. (Možda je to, kad malo bolje razmislim s ove vremenske distance, bila zapravo preteča današnjih sigurnosnih prekidača i štek doza. Preventiva da djeca, čeljad i otroci ne naprave kakav belaj.)

Prva s čim se susretneš pri ulasku u kupatilo bila je mašina za veš. Na njoj se nalazila neizbježna mušema, a na mušemi vreća “Faks Helizim” ili “Ava”. Kad se prašak potroši, pretvoriće se u krpu za suđe. Onomad, za onog vakta, ambalaža se nije automatski bacala u smeće, nego se zadržavala, nastavljala se koristiti u druge svrhe. Čaša od evrokrema bi tako postajala izvrsna posuda za svakodnevnu obiteljsku konzumaciju vode. Kutija za cipele bi bila idealno spremište za fotografije, a metalna okrugla kutija od keksa “ubila se” bila za igle, konce, dugmad, makazice i sve ostale “pizdarije” koje su se mogle natrpati unutra i koje nam vjerovatno nikad neće zatrebati, a gre’ota da se baci…

Do deterdženta bi obično stajao osvježivač prostorije “Miris pokošenog sijena”. Za poslije velike nužde.

Sastav osvježivača i direkcije za upotrebu istog bili su (pametni telefoni još nisu bili ni u mislima Stiva Džobsa) redovna lektira koja se čitala za vrijeme sjedenja na zahodskoj šolji. I dan danas da me usred noći iznebuha neko probudi, znao bi “od a do ž” izbiflati sve što na njemu (osvježivaču) piše. Čak se i vrste slova (fonta) sjećam.

I zbog njega, tog osvježivača, kad god bi brat ili ja išli u ćenifu, govorili bi jedan drugom:

– Odo’ pokosit’!

Do perilice rublja bila je wc šolja. Njih dvije bile su povezane pupčanom vrpcom. Odnosno sivim gumenim crijevom kroz koju je prolazila prljava voda. Šolju smo jednom morali mijenjati, jer se desio nemili incident.

Naime, tata je mom mlađem bratu rekao da uzme tešku kristalnu pepeljaru punu čikova i “baci” je u šolju. Što je brat i učinio. Bukvalno. Nije iz pepeljare istresao opuške, pa povukao vodu, nego je pepeljaru (sve sa ostacima cigareta) “rokno“ u šolju. I razbio je. Napravio veliku rupu.

Tata je potom došao da uradi uviđaj. Nakon malo razmišljanja, rekao nam je da ne smijemo povlačiti vodu dok se ne zamijeni šolja, nego moramo koristiti bokal. Onda nam je na licu mjesta pokazao kako. Nakon petnaest minuta ušao je u wc, obavio malu nuždu, pa (zaboravljajući šta se dogodilo) povukao vodu. I napravio poplavu biblijskih razmjera.

Do šolje se nalazi lavabo. Iznad njega viseća polica na kojoj se nalaze: čaša sa četiri četkice za zube, kaladont, mamin parfem “Tramp” ili “Charlie blue”, očev držač za žilete, pakovanje žileta i “Pino Silvestre”. Zelena staklena bočica u obliku šišarke. Nekad je zamjeni  “Brion”. A nekad i “Pitralon”.

Iznad police je pričvršćeno za zid stajalo četvrtasto ogledalo. Bog sami zna šta sam ispred njega, s maminom četkom za kosu umjesto mikrofona, otpjevao koncerata. I sam Bajaga bi mi pozavidio. (Ne znam da li ste primijetili, ali mi smo sve vrste britvica za brijanje i sve vrste zubnih pasti zvali “žilet” i “kaladont”, iako su to samo marke tih proizvoda. Kao što smo po istom obrascu džins hlače ili “farmerke” zvali – “rifle”.)

Do lavaboa se nalazi kada. Ćoškovi kade bili su okupirani sapunima i šamponima. Šampon od ovoga, šampon od onoga. Šampon od koprive je bio kućni favorit. Lijepo je mirisao, a i čuvao nam je glavu od gromova.

Iznad kade je bio njegovo veličanstvo bojler. On je uvijek morao biti isključen za vrijeme kupanja. Ne do Bog da se to zaboravi. To je bio veći grijeh od sjedenja na betonu, izlaska vani mokre kose i pijenja (oznojen i vruć) hladne vode. Mogle su se fasovati dobre batine od matere ako bi se u kadu pustila voda dok bojler još grije. Ili radi, kako se govorilo. (Ne znam za vas, ali ja, personalno, nikad nisam čuo da je neko od toga nastradao.)

Kad smo tek uselili u stan, mnogo ljudi je došlo na useljenje. Mama bi obično bila ta koja je, nakon rakije “dočekuše”, vodala goste po stanu. Svi su bili oduševljeni veličinom prostorija, rasporedom, dnevnim svjetlom, ili su se samo vješto pravili, reda radi.

Mama je uglavnom bila zadovoljna komentarima. Osim s jednim, kad joj je jedna dalja rodica rekla da joj je od cijelog stana najljepše u kupatilu. To mami baš i nije najbolje leglo.

Do stočića na kojem je stajao telefon bila su vrata koja se vodila u spavaću sobu. Sjećam se dobro bračnog kreveta i smeđeg kreveca u kojem je spavao braco. Onda sam jedne godine otišao u vojsku.

Kad sam se vratio sa davanja duga domovini, umjesto roditeljske spavaće,  dočekala me je studentska soba, u kojoj će budući inžinjer strojarstva (tojest ja) provoditi dana izračunavajući sile na kojekakvim nosačima i rješavati integrale iz matematike 1 i 2.

Naravno da soba nije pomogla. Pao sam godinu ko ništa. Ponovljenu godinu sam pohađao tako da sam svaki dan, umjesto na predavanja, išao u obližnji kafić. Samo sam pazio da dođem kući prije 3 sata, prije starog. On bi obično s vrata ulazio u moju dobu da se pozdravimo. Ponekad bi, vidjevši kako mi se oči cakle od “rogonje” ili “ožujskog”, beznadežno upitao:

– Zorane… učiš li ti šta?

– Učim, stari!

– Ma učiš ti k…. moj!

(Da, dobro ste primijetili, moj pokojni otac je, poput većine Bosanaca, gotovo u svakoj prilici, a njih je bilo sijaset, koristio riječ “k….” kao što bi neko drugi “dobar dan!”

Još jedna anegdota vezana za studentsku sobu se desila za posjete jednih porodičnih prijatelja koji su sa sobom poveli (i u goste doveli) nećakinju, derište od petnaest godine. Puljanku.

Te 1989. godine imao sa dvadeset godina. U to doba sam se smatrao vrsnim poznavateljem muzike, maltene rame uz rame sa Vrdoljakom ili Perom Lukovićem. Bio sam ponosan na svojih stotinjak (manje originala, više presnimljenih) kaseta. Pitam ja malu ima li kakvog ljubimca, da joj pustim, a ona će ti:

– Pusti Tracy Chapman!

Isusa i ti Boga, šta je to??? Mislim se je l’ Tracy muško ili žensko. A možda je i grupa, svakakvih imena ima. Moje opskurno znanje engleskog jezika (učio sam ruski u školi) ogoli me do kraja, navede na bezočnu laž:

– Aaaa, imam ti (ne spominjem od njega, nje, njih)… ali sam posudio prijateljici jučer…

– Dobro..onda pusti Tom Waitsa!

Uh…Tom je Tom. Muško. Tu ne bi trebalo dileme, ali to ujedno bi i sve što znadoh o njemu.

– Znaš šta – odgovorih ja njoj nakon kraćeg razmišljanja – pustiću ja tebi malo tvoje Puljane!

I pustim bend “Kud Idijoti”. I prođe to nekako.

(Kasnije sam Tracy zavolio. Waits još čeka na red.)

Iz studentske sobe sam prešao u primaću. Da, u snu se to može, prolaziti drito (što bi rekli Dalmoši) kroz zidove.

Sjedim na trosjedu. Lijevo i desno, malo ispred, po fotelja. Ispred trosjeda stočić. Na njemu veliki heklani stolnjak, na sredini masivna kristalna pepeljara, ona s kojom je mlađi brat razbio wc šolju.

Na suprotnom zidu regal. Duž cijele sobe. Od oka, pet metara dugačak. Ne vjerujem da je iz mnogo dijelova. Vjerujem da nijedan dio nije mogao u lift. Da se neko “otelio” dok ga stepenicama nije donio na sedmi sprat. Mislim da je to (preseljenje regala) bio glavni razlog zašto stari nije htio ići u veći, trosoban stan. Zapravo, znam to pouzdano, jer bih i ja danas tako rezonovao. (Nije krv voda.)

Na zidovima su tapete koje su nas dočekale kad smo se useljavali. Svi stanari u svim stanovima su imali iste tapete, tako da je svaka rođendanska slika nekog djeteta iz komšiluka imala istu pozadinu. Ako nema torte i slavljenika ispred nje kako duva u svjećice, niko sa sigurnošću nije mogao reći (zbog jednoobraznih tapeta u pozadini) ko slavi i u čijem je stanu proslava.

Iznad trosjeda na zidu je visjela slika Hame Fejzića, lokalnog slikara i očevog dobrog druga. Pitam se gdje li je ona sada, krasi li i dalje nečiji zid.

U regalu su bili kompleti knjiga: “Gordana”, “Grička vještica”, sabrana djela od Hemingveja i Erih Marije Remarka.

Neka dokona čitateljka ili čitalac bi rekao da je sve to – ništa neobično! Primaća ko primaća. I ko se ne bi složio? Ja bih prvi. Da nije još jednog detalja. U našu “gostinjsku” sobu moram dodati još jedan pozamašan objekat koji je zauzimao oko petine cijelog prostora i koji bi mogao bitno da promjeni čitalačko mišljenje sa početka ovog paragrafa.

Naime, lijevo od trosjeda, tačnije između njega, fotelje i zida, nalazio se još jedan isheklani stolnjak, brat blizanac od onoga na stočiću. Taj stolnjak je skoro cijelom svojom dužinom prekrivao zamrzivač od jedno 300 litara, koji se u narodu popularno zvao – škrinja.

O njenom sadržaju, o svinjećim polutkama, telećim glavušama, zamrznutim kesama mlijeka koje su, postepeno se zaleđujući u njoj, poprimale najneobičnije oblike, te često bivale idealno (smrtonosno) oružje primjenjivo na kakvog provalnika ili (nedajbože) nevjernog bračnog saputnika, također ću drugi put.

Trpezarija je bila uobičajena. Sudoper sa malim bojlerom iznad njega, vješto sakriven u kuhinjski elemenat. Na sudoperu, kraj pipe, prazna čaša od senfa. Iz nje svi pijemo vodu. Osim gostiju, za njih spremna čeka kristalna čaša iz kompleta koji su moji još 1969. godine dobili kao svadbeni poklon i koji se čuva ko oči u glavi.

Tu je još kauč na rasklapanje gdje su prešli roditelji nakon što su nam velikodušno prepustili svoju spavaću. Vitrina na jednoj strani i veliki sto sa šest stolica na drugoj. Pošto nas četvero nismo nikad svi zajedno ručali, nego je svako jeo kako bi dolazio iz škole ili s posla, sto je gurnut skroz do zida, tako da su samo tri stolice bile u svakodnevnoj upotrebi. Dvije su bile zarobljene uza zid, a ona šesta od koje se ne bi, da je stajala na svom prirodnom mjestu, moglo izaći na balkon, odnesena je u studentsku sobu. Na nju smo odlagali odjeću kad bi se presvlačili u pidžame.

Od “trpezarijskih anegdota” sjećam se kako sam jednom pomagao majci oko ručka, pa sam malim nožićem gulio krompir. Uzeo sam nasumice dva lista papira iz novina, pa sam na njih odlagao ljusku. Nisam ni obraćao pažnju ko je na slici koju je ljuska s još ostacima blata i zemlje polako prekrivala. Ali jeste moj otac. Samo je prišao, blago me ćušno iza ušiju, pa rekao:

– Jes’ ti normalan? Kud ćeš gulit krompir na slici druga Tita?!

Još se sjećam…kad mi se nešto ne bi svidjelo za ručak, a bio sam baš razmaženo derište, lako bih (kad mama ne gleda) prevario brata, pa bih mu u njegov tanjir krišom ubacivao dvije-tri pune kašike slatkog kupusa, mahuna, graška, kelja…

(Da, dobro pretpostavljate, nikako, u tim formativnim godinama, nisam volio povrće)

Špajz. U stvari, roditelji su od prostorije koja je trebala biti kuhinja napravili trpezariju, a od prostorije koja je zamišljana da bude špajz, napravili kuhinju. Ne znam sad koliko je to je trebalo tako, ali znam da su i ostali stanari pribjegavali istoj logici.

Sad kad razmišljam o tome skučenom prostoru, nije mi jasno kako je tamo stao frižider, šporet, donji i gornji kuhinjski elementi i kanta za smeće. Pade mi na pamet ona čuvena reklama iz tog doba “Mala soba 3 sa 3, a šta u nju staviti, lako je za razmještaj, ako imaš namještaj”. Uglavnom, sve je to nekako stalo. Ne baš po “Feng Shui” pravilima, al’ šta ćeš, snalazi se kako znaš.

Balkona se sjećam po električnom roštilju i pečenim batacima natrljanim vegetom. Nikad ja slađe piletine nisam jeo. Normalno, “ako ostane šta kad gosti odu”. (Ako moja stara bude ikad pročitala ovaj tekst, prebiće me zbog ovoga.)

Isto tako se sjećam kako sam pomagao ujaku kad je pričvršćivao dvije metalne štange na vrh balkonskih gelendera kroz koje će se provući plastične sajle, pa će sve to služiti za prostiranje veša.

Ja sam trebao pridržati tu (jedno 7-8 kila tešku) štangu dok je ujak radio nešto drugo. Kažem “trebao”, jer nisam. Štanga mi je ispala iz ruke i slobodnim padom “ljosnula” sa 24 metra visine i udubila, napravila poveću “rošu” tačno ispred ulaza zgrade. Da je štanga prizemljila na glavu nekog komšije, ubila bi ga na licu mjestu, a moj bi ujak (pošto sam ja bio maloljetan) završio u Zenici.

Kako pomislih na Zenicu u tom svom snu, tako čuh alarm koji me i probudi. Valja ustajat, danas je utorak, radni dan.

***

Na kraju ne bi bilo zgoreg da objasnim razlog svog odlaska, mada ga, vjerujem, svi možete i pretpostaviti. Rat!

Još uvijek se sjećam, kad smo bili djeca, kad je u našem naselju, od teške bolesti, umrla djevojčica koju smo zvali Buba. Svi smo danima bili u šoku. Cijelo naselje. Pamtim i kad je dječak Dženo umro od sepse nakon operacije. Isto bol i nevjerica.

A onda je došao rat. U kojem se rijetko umire, a mnogo gine. I ginulo se, nažalost, i u našem naselju. U našim Lamelama. Na ovaj ili na onaj način. Da je samo jedna osoba malo ranjena, okrznuta, bilo bi previše, a ovako je užas i katastrofa.

I dan danas mi izlaze lica komšija kojih nema više među nama. Moj imenjak Zoran iz Lamele C, Samir, čika Sveto i teta Petra, Davor iz Lamele B, Anto i Sabrin iz Lamele A3, Igor iz Lamele A1. Osam života. Oprostite ako sam još nekog zaboravio. Memorija polako izdaje…

Recimo da je u svakoj od pet zgrada bilo trideset stanova. Pet puta trideset je 150. Uzmimo da je u svakom od tih sto pedeset stanova živjela porodica od četiri člana. Četiri puta sto pedeset je 600 komšija i susjeda, komšinica i susjetki.

Ja Lamele (600 komšinica i komšija) uzimam često kao neku mjeru, kad treba da odredim srazmjer nečega. Naprimjer, na koncertu Severine bilo je 6000 posjetitelja. Proračunato po mjernoj jedinici “lamele”, to je deset punih naselja na tribinama.

Ali ponekad se, takav je život, računaju i strašni događaji. Prije izvjesnog vremena je u samo jednom napadu u Gazi ubijeno 400 ljudi, mahom civila, žena i djece. Dvije trećine, 67%  mog nekadašnjeg naselja ode bez povratka u jednom danu. I nikom ništa.

2013. godine sam zadnji put imao susret sa Lamelama. U stan nisam išao, nije više naš. Kao što više nisu ni naše Lamele, ni naš Brod. I možda je dobro da je i izgubio ono Bosanski ispred sebe, jer malo toga ima išta zajedničkog sa onim prijeratnim. Kao što i Bosna danas nije ni “B”od one koju sam jednog jutra u ranu zoru septembra mjeseca, 1991. godine (čini mi se što vrijeme odmiče i bliži se kraj odlaska na neko “bolje mjesto”) zauvijek napustio.

Eto, nadam se da su neki i dogurali do kraja ovog podužeg teksta i da im se svidio. Hvala svima na čitanju.

Starim se dizalom uspinjem ka katu, jednog od riječkih nebodera, za koji nisam ni siguran gdje se točno nalazi; znam samo da je negdje “gore” – samo što “gore” čini podosta katova, a stati na svaki niti bi bilo praktično niti logično. Njemu se sve to čini (prije svega) kao gubljenje vremena – ma da znam da je u isto vrijeme i čista, nužnost, sudbina, usud – ma kako mi to zvali, tako mora da bude i ne može da bude drugačije: u tome je jedino i poanta. Noge mu se tresu, dok staro i socijalističko dizalo poskakuje vozeći ga prema jednom od katova (još uvijek nije znao kojeg). Pod poda čudno miriše – ovako na prvu, čini se da se radi o mokraći. Misao bi mu radije pošla tim putem i pokušala dokučiti otkud ona u jednom gradskom dizalu negoli se bavila onime što ga čeka na katu ka kojem ide i što će tamo morati da kaže. Mora da je pas, pomislio je u sebi dok je hipnotizirajuće gledao kako se katovi mijenjaju na prikazivaču. Dizalo najednom stane – naprasito kako tako održavano dizalo umije i da krene, te u njega uđe vlasnica sa psom. Pas podigne nogu, no nasilnim i vehementnim potezom vlasnica ga spriječi u naumu. Sve mi je bilo jasno. Ona je doduše isto kao i ja primijetila viskoznu tekućinu na podu – promrmljala si je u bradu (nešto u duhu toga) da se jedan od migranata pomokrio; kao da sama sebe to pita, odlučujuću simultano u glavi hoće li zaključiti na tu tezu ili ne – kada je kimnula, bilo mi je jasno da je to za nju bilo kako je bilo i da nema smisla da ju pokušam uvjeriti u suprotno. Izašla je na sljedećem katu a u lift je ušla upraviteljica zgrade – vidio sam to po načinu na koji ju je pozdravila, pozvala se na titulu ali hladno i proračunato kao da je više “mora” pozdraviti negoli to zaista i želi. Upraviteljica je jedva čekala da lift se ponovno vine u vis, i pogled joj je cijelo vrijeme bio na likvidu – pa na meni. A ja nisam znao hoću li se braniti (barem nešto reći) ili ću samo skrenuti pogled – učinio sam oboje, a ono što sam i izrekao bilo je toliko sinkopirano da me se prepala, pa za ostatka vožnje niti je mene gledala niti mrlju na podu – pogled joj je plesao po lošem stanju lifta, a on je odista poput kakvog krhkog i nepodmazanog mehanizma iznovice hroptao i zastajkivao. Da je čovjek, bio bi na smrti. Nju je to vidno brinulo, promrmljala si je u bradu “Što ću, kada novaca nema” potom je šutila ostatak vožnje. Držala se kao da je cijeli svijet njen, no osjećao sam da je suprotno – nije ona bila puno starija, ali je bila dovoljno da je oslovljavam sa “Vi”. Kako nisam znao gdje točno trebam ići, palo mi je na pamet da bi – potencijalno – beskrajnu vožnju dizalom moglo prekinuti to da je pitam na kojem je točno katu osoba kojoj se vozim. To sam učinio, jer sam bio primoran – ili će biti tako ili iz ovog voza neću da izađem do smrti, mislio sam si. Na moj spomen “toga” imena i prezimena, dalo se vidjeti po tome kako joj je lice zaplesalo da je odgovor imala “odmah” ali mi ga je tek dala nakon farse (u koju ni ona sama nije bila vjerovala) a cilj koje je bilo (valjda) mene uvjeriti u to da ona se zaista ne sjeća “dotične” osobe. Saznao sam kat, i pritisnuo tipku “7”. Sve sam tipke stisnuo eto osim te. Ona je izašla nešto prije mene. Preda mnom su se tako našla drvena vrata, stan broj “7”. Imao je zvono, ali nisam bio siguran je li bolje kucati ili zvoniti pa sam ostao tako stajati pred istima neko vrijeme. Kiša je tapkala po staklu – to je davalo ritam mom čekanju, koje je zbog naznake prolaska vremena činilo se duže negoli zaista bilo je. Čulo se šuškanje iza vrata, netko se kretao prema njima – posvema nespretno, i tromo. Taj je netko potom, kada im se sasma približio, kopao debelim prstima po kristalnoj zdjeli u kojoj je između mnošte ključeva tražio onaj – pravi, stana – pretpostavio sam. Potom, trebalo je i nešto vremena dok ga nije (pravilno) postavila u bravu i smogla snage da ga okrene. Vrata su se krenula zakretati, i pred mnom se našla pognuta starica, koja je gledala u pod. Pridržavala se za elemente kako ne bi pala. Tada sam, u pozadini, prekorameno, vidio tu zdjelu od kristala – murano staklo; isti takav luster imala je moja nona, ono se prepoznaje po tom (karakterističnom) smaragdnom presijavanju. Njen se (doduše) raspršio u tisuće komadića kada sam ga kao dijete (odista, ne misleći ništa loše) u naletu čiste mahnitosti igre, spustio ka zemlji. I dan danas, dok čisti – pričala mi je – zna da ih nađe, a prošlo je već, i previše, godina od tada.

Nona, tako sam zvao majku od oca. Baka, od majke. Obje su mi bile i jedno i drugo (logikom) samo je nekako eto ova jedna strana bila više bodulska pa je takvo imenovanje, ostalo. A i karakteri su im bili različiti: dobra starica i ona kojoj je samo maska bila “dobra“. None više nije bilo, ostala mi je – baka. Samo što me baka nikada zapravo nije “vidjela“. “Gledala“ me je, to stoji – ali “gledati“ i “vidjeti“ nije niti može da bude, isto. Tko “gleda“ znači da te koristi samo da bi njemu bilo bolje pa je na tebi da reagiraš kako on hoće, ne da kažeš (iskreno) i što zapravo misliš. E sada “vidjeti“ tome je sasma suprotno, tko “vidi“ on ne koristi ikoga već samo sluša (ironično, zar ne?). Većina ljudi “gledaju“ kao one gospođe iz lifta, a “vidim“ (ponekad, čini mi se) samo Ja.

Ta je starica tako, posvema mehanički, postavila neke kekse na stolić u dnevnom boravku te sok u tetrapaku – keksi su bili punjeni voćem, i u soku su bili pravi komadi; voća. Ona ni dan danas nije znala da voće ne volim, pa je uslijedilo to da ja išta od toga bio sam spreman okusiti, ali su me njene na prvu tople oči a na drugu izrazito hladne i proračunate tjerale da nešto o istome kažem. Nasilno je gurala sve to preda me, a ja sam (što sam pristojnije mogao) odgurivao od sebe ka rubu stola – samo što sve nije palo po podu, ali nije. Uvijek kada bi išli do nje, ja bih bio u nekom društvu – sada sam prvi puta bio, sam – pa bi “to“ društvo i odradilo komunikaciju s njom, ja bih šutio. Ah tako je bilo od malena, njen me muž više volio. Uvijek je to grljenje nje s moje strane bilo više kurtoazija doli iskrenost – ali i ona je zagrljaje odrađivala, u cijelom mom životu nikada me nije zagrlila s dvije ruke samo s jednom. Nismo se podnosili, samo što sam ja na odgovarao šutnjom i pognutom glavom (od malena) a ona, pretjeranom ljubaznošću i igranjem uloga. Volio bih da nisam toliko pristojan, jer rijetko što od misli (ovakvih) sam joj i rekao – za nju, ja sam bio “puko“ povučen i samozatajan. Tako su me, njoj, opisivali i roditelji. Dugo sam se dvoumio oko dolaska, to jest, ne bih ni bio došao da me nisu prisilili – preklinjali me na koljenima (vlastiti roditelji) jer eto više nisam mogao reći da idem kod nje pa otići kod one koja mi je zapravo bila i draža. Nje nije bilo. I pošao sam bio, prije nego sam je došao, na njen grob; podno visokog drveća od kojih su neka i popadala od silovanja oluja. Osjećao sam se kao da izdajem grob – jer eto idem kod jedne osobe samo jer druge nema, čak sam i razmišljao da ne odem (i to ozbiljno) i da umjesto toga sjednem pokraj njenog groba i pričam sa zrakom – no ipak to nisam učinio. Želio sam da njeno vrijeme bude samo za nju, pa sam (dostojanstveno) stao pred njen grob (ma da nisam bio vjernik, bio sam filozof) i izmolio sam svu silu riječi u koje nisam vjerovao – samo jer ona, eto je. Nitko me nikada nije uspio pridobiti da budem vjernik, političke države Vatikan – ona eto je, i to samo tako što mi je rekla “Ja te ne silim, ali eto meni bi stvarno značilo“. Jednom mi je to rekla, a pamtit ću to dok sam živ. Polis, grad-država – tako sam uvijek mislio o istome i da mogu, da sam iole utjecajan (zapravo) na ovom svijetu, radije bih bio pripadnik koje sekte kojom predvode umjetnici, znanstvenici i filozofi (a bilo ih je kroz povijest, samo čini mi se da danas ako ih i ima nije to više to) doli član vatikanaša. Ali iz ljubavi prema njoj, sve sam te riječi izrekao kao da jesam, prekrižio se i napustio grob. Bio je jaki vjetar, a ja sam joj bio zapalio svijeću (nisam vjerovao u sijalice) tako da logično je da se ugasila (ako ne prije) onda kada sam prekoričio portal groblja. Gledao sam staklo i kako vani miješaju se vjetar i kiša, kao i svaki pravi grad (do mora) i Rijeku su puhali i bura i jugo – samo što ta mikstura nije bila samo ona prirodnih procesa već i sukob mojih misli, mržnje i prijezira jer je eto ona živa a kriva je pod zemljom. Kada sam vratio pogled na nju, a tada je i nestalo tog neugodnog zvuka koji staklo nije suviše zagušilo jer je bilo slabo ona je isto bila pognula pogled. Nastala je tišina, čak mi je došlo da i zagrizem koji kolač ili ispijem koji gut. Nisam. Ona je uzdahnula. Da su moji ovdje, našalili bi se u smjeru toga da je ona napravila te kolače, ne kupila – i ja bih se tada nasmijao, ali samo jer sam bio nota u njihovom simfonijskom zapisu koji bi bez tog toga od dura postao mol. Nije ona bila kriva što je ostala, i što sam ja ostao – niti što je ne volim, jer tako ima mnogih ljudi koji bi ju upravo takvu i voljeli; ali nemaju je ti za baku nego ja. Time neka je! Nosite ju! Mislio sam, kada je ona podigla pogled – po prvi puta u mom životu ona me pogledala iskreno i ne patvoreno, hladnim i proračunatim očima (kakve je uvijek i nosila) to me dočekalo nespremno, a moja reakcija bilo je zagrizanje jednog kolačića – bio je odvratan, ali od straha nisam imao nikakvu ekspresiju na licu, samo u mislima. “Meni je žao da nje više nema“, počela je, i pritom se nekako pomirbeno i nužno namještala na tom naslonjaču nasuprot mene koji joj je bio očito neudoban “No, neki ljudi nemaju ni jednu baku živu – a ti imaš, mene. I ja imam tebe (rekla je te potom, zapalila cigaretu – čikopernicu je izvukla ispod stola), a kada se već imamo, onda je red da se imamo iskreno; ti si svršio studije, a nikada nisi radio u struci, ona te u tome podržavala, čak te i financirala kada roditelji više nisu htjeli. Živio si kod nje, ali posao nisi tražio. Ti si slikao, a te slike nisi nigdje prodavao – i danas niti imaš staža niti imaš karijeru. Ona je šutila, ali kada smo pričali o tebi, zvučala je zabrinuto (povukla je novi dim), naravski, to ti nikada nije govorila (istresla ga u pepeljaru). Prošlo je i previše vremena, nije sramota sam sebi priznati da si podbacio i da je krivo bilo slijepo slijediti dječačke snove. Nisu snovi za svakoga, nekima i to rijetkima to pođe od ruke, no previše nas je na svijetu i mnogima – ne. Tebi nije pošlo i ti si, moj unuče, odlučio živjeti u vremenu bez vremena gdje maštaš o tome da je. Lijepo je o tome pisati i tome se nadati, ali nije lijepo lagati. (Ja nisam ni znao da su njih dvije pričale, a tim manje da su o meni – ma da nisam mogao biti siguran ni radi li se o manipulaciji ili o iskrenosti pogotovo jer ju je stalno naglašavala bila) Iskrena sam jer te volim jer mi je stalo, a trebalo bi i tebi biti. I jer imam okvačenu o zid tvoju prvu sliku – žvrljotinu iz djetinjstva koju je pokojni dida prozvao Picassom, a zapravo je samo posljedica tvoje neuravnoteženosti energije ma kako se god zvala ta dijagnoza (povuka je novi dim). Zato, razgovarala sam s tvojim roditeljima i svi se slažemo da tim prije moraš naći posao, ali i djevojku – mi smo u godinama i ne treba nam besposličar na grbači. Eto, tako stvari zapravo stoje, unuče dragi (istresla je novi čik). Dide nema, ni none nema, a ja ne želim živjeti u tvojoj laži. Ti mi zamjeri ili nemoj, ali se trgni i jednog ćeš mi dana biti zahvalan. Ta slika (pokaže na sliku u hodniku, iza nje) to ti samo šteti, lažna je nada, pa te molim da ju uzmeš i baciš u peć“. Prestala je govoriti, a meni pogled kao da se sve više i više približavao toj slici na koju se referirala, to nije bilo Picasso istina je jer Picasso je jedan i danas čini mi se da je to samo niz nekih boja i oblika poredanih po dječjoj logici, dida (tu je bila u pravu) bio je jako ponosan na nju i čim sam je naslikao (bio je slikar pa je u njega uvijek bilo i štafelaja i boja) odmah je maknuo nekog potpisanog slikara (prijatelja) i na njegovo mjesto okvačio moju sliku, u šali je rekao “Dok sam ja živ, nitko ovo neće micati“ ali umro je i eto ja sam je sada bio držao u rukama, prvi put skinutu sa zida nakon svih tih godina – dao ju je i uramiti i paspartuom okviriti da to malo platno izgleda monumentalno i “kao“ važno, a njoj je očito uvijek smetalo. I sada su se u mojoj glavi našle razlagati slike te starice kako stari uz sliku koju prezire, i kada god pored nje prolazi ona gunđa – po prvi puta u životu bilo mi je jasno da ne mrzi ona mene već tu sliku. I da ju bacim u peć i poslušam ju da bih imao nonu koja me voli; pogledao sam čas nju čas peć (u susjednoj sobi), njoj su oni keksi i sok očito bili po volji jer si je bila uzela više i ispila nekoliko čaša, dok je u pauzama od gozbe povlačila dimove koji su se zadržavši se u zraku činili cijeli jedan sustav i njegovu logiku.

Pogledao sam tu peć, u kutu, između kuhinjske garniture. Bile su ponude da se prijeđe na centralno grijanje, i od svih zgrada jedino je njena tu činila svađe i probleme – prošla upraviteljica od silnog pritiska staraca (za koje bi najradije da svi pomru) dala je otkaz i došla je na njeno mjesto žena koju sam maločas, sreo u liftu. Stara zgrada, stari ljudi – šta će da slušaju one mlade? Stajao sam ispred peći, u rukama čvrsto držao Didin okvir. Dvoumio se, kada se opet začuo onaj vjetar koji sam čuo kada sam ušao u stan. Ona je čekala zvuk koji se javlja kada nešto gori, bez obzira na godine (znao sam) čula ga je perfektno. Zvuk kojim vjetar bičuje kišu, postao je glasniji i od mojih misli i meni su se opet oči izgubile u tom kaosu (a opet, redu). Tada, nije mi bilo više do toga da joj sve kažem što sam mislio, a niikada nisam rekao. Otišao sam i nikada se nisam vratio. Sliku sam ostavio pokraj peći. Gledajući to prelijevanje boja, oblika, zvukova i kontrasta koje je činila grmljavina – samo sam mislio o tome kako je jedna moja dječačka slika sve to uspjela da uhvati, a one moje “zrele / odrasle“ nisu joj bile ni do koljena.

Tada, odlučio sam slikati kao dijete i nedugo zatim i postao (u punom smislu te riječi) Slikar. Ako ima neba, mora da se Picasso i Dida na sve ovo srdačno smiju dok se goste, na gozbi najdužeg stola…

NIZ

Kiša. Ti držiš kišobran njemu, a tebi
Čovek koji kisne

PRVI KOMŠIJA BRETONOV

Misli kao bujica nose koru zemlje i njenu nedovoljno
pričvršćenu kosu
Kajak pleše, noseći vlasnika u nepoznate krajeve
Ispunjeni njegovim prisustvom, deca trče da stignu
On kiha od dodira hladnih struja
Vlasnik je već boja druge slike, drži četkicu, crvenom prelazi
Preko sebe
Zora je, otvaraju se vrata, nesta sav taj svet, čuje se zvuk testere
Hteo bih da mislim, ali sam umoran i stvaran

DRUGI KOMŠIJA BRETONOV

Na crvenom, u crnom, držeći belo, mlaz slanog putnika
poče da se kori
Stare bore mladića behu prepreke, što se nižu, nigde kraja
putu, nigde ostanak toku
Ala je teško, ala je surovo u doba suše biti mlaz
Ala je teško uspavati se pred sastavak, pred susret sa kreacijom
svog pravog toka
Kako zagrliti drugog da postaneš, a onda kad to uradiš kako
se oprostiti
San – java pobedila nije
Prekratak je
Nek su grube reči onih koji ne grle, sve dok tvoje jesu,
dok greju ovo nazeblo srce
Ne čujem ih, o ne čujem

Iz zbirke “mačka, čovjek, pas”

Od zime do u kasno ljeto ležao je na termoakomulacionoj peći ispod prozora u dnevnoj sobi, uvijek okrenut prema stolu za kojim je sjedio njegov gospodar Ivan Šarić, viši kontrolor u Službi društvenoga knjigovodstva, i dovršavao ono što ne bi stigao na poslu. Događalo se to one godine kada je izbila afera Agrokomerc, a Fikret Abdić završio u zatvoru zbog lažnih mjenica. Pred Šarićem je svakodnevno bilo više mjenica, s adresatima i adresantima iz cijele Jugoslavije, nego što ih je prošlo kroz Abdićeve ruke. I njihova vrijednost bila je veća od one za koju se tom čovjeku sudi. No, u tome nije bilo ničega neobičnog. Pred svakim višim kontrolorom, a bilo ih je osam, našlo bi se isto toliko mjenica, i nijedan osim njega oko toga nije stvarao paniku. Ali nešto se te zime s Ivanom dogodilo. Rodio se strah, koji je s prvim proljetnim zuboboljama postajao veći. Nakon što bi ga zubi, nakon višenoćne muke, prestali boljeti, strah se nije smanjivao. Potom su stigle rane lipanjske vrućine, Ivan se znojio čas u vrelom, čas u ledenom znoju, a strah koji mu se tada raskrupnjao poput torza Petra Čelika, više se nikada nije smanjio. Od sedam do tri mjenice je držao zaključane u sefu, dobro pazeći da mu ih ne ukrade netko od kolega, čistačice, ili bifedžija Rizo koji je stalno, da ga zavara, pričao masne viceve. U tri bi umoran i zuboboljan vadio mjenice iz sefa, spremao ih u kuferčić, koji bi lancem vezao za ruku, odlazio je kući, otvarao kuferčić, raspoređivao mjenice po stolu i započinjao knjiženje. A u deset, po završetku posla za taj dan, nešto bi  pojeo. Tek nakon što bi mjenice zaključao u kuferčić, Roza je smjela ući u dnevnu sobu, iznijeti pred Ivana filovane paprike, knedle s marelicama i bokal soka od ruža. To su bili jedini trenuci kada bi oboje bili malo sretni. On jer bi na čas zaboravio na mjenice, kojih je više nego u Abdićevoj optužnici, a ona jer bi svakoga dana u ta doba mislila isto: ma šta je meni, vala baš sam tuka, mislila, jadna, da mi je čovjek sišao s uma, a on, vidi ga, normalan, jede knedle i sve hukće od dragosti dok ih zalijeva sokom od ruža. Gospođi Rozi činilo se nespojivim da bi lud čovjek pio njezin sok od ruža, taman da joj je stotinu puta muž, i taman da su tisuću godina skupa, a ne samo četrdeset.

Jedini koji je smio biti u sobi dok je Ivan Šarić knjižio mjenice bio je on: bijel kao snijeg, bez ijedne mrlje na sebi, s jednim svijetloplavim i jednim sivim okom. Svijetloplavo bilo je kao morsko dno u Tučepima, kad bi ono zagrijalo najjače sunce, a Ivana žena poslala da otuče dagnje za ručak. Sivo je oko bilo kao dno lonca na kojem piše Gorica Yugoslavia. Ivan se divio tim različitim očima i tom savršeno bijelom krznu, ali još više miru njegovoga bića. Dao mu je ime Guadelupe, jer je to bila najneobičnija riječ koje se mogao sjetiti. Uzdrhtao i oznojenih ruku, kao da se pod njim zemlja neprestano ljulja i svakoga časa bi ga mogla progutati, gledao je u tog mačka kao u jedinu sigurnu točku.

Svakoga jutra, nakon što bi Ivan Šarić odlazio na posao u onu zgradu ispred koje i danas, kada više nitko iz ove priče nije živ, gori vječna vatra, Guadelupe bi skočio na prozor iznad peći, s prozora na trešnju, pa bi se naglavce strčao niz stablo i nestajao negdje u dubokoj travi, pa u koprivi kod ograde od zahrđale bodljikave žice. Vjerojatno bi prošao i kroz ogradu, ali ga nitko s druge strane nikada nije vidio. Znalo bi se da jest, jer cijelo je susjedstvo, makar po priči ako ne i po viđenju, znalo za bijelog mačka u Šarića. Jedni su vjerovali da je anđeo, drugi su ga se plašili kao vraga, zbog onog plavog oka koje je na trenutke izgledalo kao oko čovjeka, hladnokrvnog ubojice. Naravno, nije bilo takvih koji bi mislili da je Guadelupe naprosto albinos, a da je mimo toga mačak kao i svaki drugi.

Kući bi se, uvijek istim putem, preko trešnje i prozora, vraćao desetak minuta prije nego što se Ivan vrati s posla. Obično bi to bilo oko tri i dvadeset, ali ako ga je nešto zadržalo u gradu, i ne dođe do šest, Guadelupe bi na svojoj peći bio deset do šest. Katkad se znalo dogoditi da vjetar zalupi prozor. Tada je sjedio na simsu, mijaukao i s izbačenim kandžama kuckao i grebao po prozorskom staklu. Taj sitni zvuk, ako ste ga ikada čuli, kada mačka noktima kucka po staklu, jedan je od najpamtljivijih zvukova u životu, kao zvuk dječjeg plača, topovskog pucnja ili valova koji se penju i spuštaju niz žalo. Kada bi mu Roza otvorila, Guadelupe bi mrnjauknuo. Taj mrnjauk katkad je zvučao kao ljutnja, ali najčešće je bio samo pozdrav.

Petnaestak minuta kasnije već su njih dvojica bili sami u sobi. Ivan je otključavao svoj kuferčić, vadio i po stolu raspoređivao mjenice, a Guadelupe je žmirkao u njegovom pravcu. Gledao ga je netremice, ali lijeno. Da se Ivan počne utapati, Guadelupe ga ne bi spašavao niti bi trepnuo barem dvaput više. Ali to nikako ne znači da mu nije bio drag. Ponekad se čini kako mačke, pogotovu tako upečatljivih osobnosti, misle da ljudima nema spasa i da ih treba pustiti da potonu i nestanu. Mačke o sebi misle da su vječne, i vrlo je vjerojatno da su u pravu.

Svakih desetak minuta Ivan bi morao pogledati u njegovom pravcu. Guadelupe nikada nije zaspao dok je on radio. Možda bi mu bilo lakše da jest. Možda bi tada Ivan Šarić, viši kontrolor u Službi društvenoga knjigovodstva, shvatio koliko su bezrazložni i besmisleni njegovi strahovi i strepnje. Zamisli samo, posumnjati u kafedžiju Rizu da će ti ukrasti i prepraviti mjenice, i to iz čistoga pasjaluka, da te vidi iza rešetaka, u društvu s Fikretom Abdićem! Da je Guadelupejednom sklopio oči, kao što ih barem pedeset puta dnevno na deset minuta sklopi svaka Božja mačka, da je zaspao kao čovjek i da je preo u snu, kao što prede svaka čista mačja duša, Ivan bi, možda, došao sebi. Zovnuo bi ženu, viknuo bi otključavši vrata dnevne sobe: „Rozo, moja Rozo, ja ti evo dođoh sebi, a ni sam ne mogu vjerovati gdje sam sve bio!“ Ona bi ga zagrlila, i ova bi priča prošla mimo nas, kao što su prošle tolike obične mačje priče. Ali nije tako bilo. Nije Ivanu bilo suđeno da Guadelupe sklopi oči.

Jednoga dana Guadelupe je već oko podne lupkao i grebao kandžama po prozorskome staklu. Kada mu je otvorila, on nije mrnjauknuo, nego se tiho spustio na peć, kao da je upravo ukrao šniclu iz kuhinje, i strahuje što će se dogoditi kada ona to primijeti. Desetak minuta kasnije na vratima su se pojavila dvojica milicionara. Njoj su se noge podsjekle, a znala je što se dogodilo i prije nego što su joj rekli. Kada je vidio, po dolasku na posao, da mu je kuferčić prazan, Ivan Šarić počeo je vikati, a zatim se kao lav bacio na kafedžiju Rizu, koji se upravo pojavio s tacnom na kojoj je bilo osam prvih jutarnjih kava za osam viših kontrolora. Srušio ga je na zemlju, i možda bi ga i zadavio, iako je Rizo bio za glavu veći od njega. Ali to je bila ona snaga koja se pojavi u čovjeku kada izgubi sve.

Ivana Šarića najprije je odvelo na neuropsihijatriju, na Jagomir, a nakon šest mjeseci promatranja na odjeljenje zatvorenog tipa, na Sokolac. Mjenice nikada nisu pronađene, ali policijske istrage nije bilo. Najprije svake nedjelje, zatim dvaput mjesečno, a uskoro i rjeđe Roza ga je obilazila. Donosila mu je mačka u crvenoj košari, kupljenoj u Trstu, a onda bi ga Ivan dugo i molećivo ispitivao o tome gdje je sakrio mjenice. Ako bi došla bez njega, Ivan ne bi progovarao ni riječi. Samo bi tupo gledao pred sebe, i ne bi znala je li ju prepoznao. Takav je bio i s ostalim bolesnicima. Kada zapuše jugovina, oči mu se napune suzama, stalno se osvrće oko sebe i traži nekoga, govorili su joj doktori. Nakon što je u ranu jesen 1990. uginuo Guadelupe, bijeli mačak, Ivan Šarić zauvijek je ušutio. Znao je da mjenice više nema tko naći, i neće biti oprana ljaga s njegova imena.

Ovo nisam još nikome ispričao. Osjetim da si dobar čovjek. Znaš, mi slijepci nemamo vid, ali zato nam je Bog podario druga čula kojima osjetimo, vidimo i čujemo što vi, koji vidite, ne možete.

Nisam bio, baš, dobar dok sam bio mlad kao ti. Pušio sam, pio, nezdravo se hranio. Kad kažem pio, pio sam neumjereno. Sve što mi je došlo pod ruku. Eh, da sam onda znao što sad znam. Ma, vjeruj mi, opet bih ja isto. To se samo tako kaže kako bih nešto promijenio. Bih govno promijenio. Bio bih još gori.

Nisam ni znao što je to šećerna bolest, dijabetes, dok mi željezni profil, koji sam obrađivao na poslu, nije pao na nogu. Odmah sam znao da nije dobro. Takvu bol nisam osjetio nikada.

Moji s posla su odmah zvali hitnu pomoć, došli ljudi brzo, stavili me na nosila i onaj mladi doktor me pita imam li neke bolesti od ranije, visok tlak, probleme sa srcem, šećerom i vidim ga, nešto vrti glavom i samo pokretima, bez ikakve riječi daje upute bolničaru.

Dođemo u bolnicu, oko mene se stvori puno njih, što doktora, što medicinskih sestara, te pregled, te snimanje, te vađenje krvi, a sve nešto kao zabrinuti. Ja se čudim, jer sve nešto računam, haj bolan ozlijedio nogu, ni prvi ni zadnji, malo zašijete, malo previjete i idemo svako svojim putem.

Jes’ jes’ aha. Dođe neki ozbiljniji doktor, zaključujem to jer nosi slušalice oko vrata i kaže mi: nije dobro, polomljene su neke kosti u stopalu, to kako vam je palo željezo na nogu, ali mi recite od kada imate problema sa šećerom.

Kakvim, bolan, šećerom. Pa nisam bio kod doktora ni ne pamtim od kada, kažem mu ja.

Kaže on meni, trebao si. Imaš, moj majstore, toliki šećer da ne znam kako, uopće, hodaš i radiš. Moramo ti prvo operirati stopalo, ali ćemo ti davati i lijekove za taj šećer pa ćemo vidjeti kako i što dalje.

Da ti skratim priču. Operirali su me nekoliko puta da bi, na koncu, amputirali mi nogu do koljena. Prvo jednu, pa i drugu jer je taj prokleti šećer uzeo maha, nikako ga nisu mogli dovesti pod kontrolu. Stiglo me ono krkanje i blesavi život od ranije.

Već tada se moj sin, jedinac, oženio, dobio dvoje prekrasne djece.

Polako sam počeo i slabije vidjeti. Sin me vodio u dijabetološko savjetovalište i tamo sam se educirao što je to dijabetes, kako se hraniti, održavati higijenu, što me sve čeka radi komplikacija i poratnih pojava uz bolest.

Kad sam ga upoznao, bio je potpuno slijep, bez obje noge do butina, na rukama imao je rukavice i na rukama se kretao po sobi, krevetu, fotelji. U nekim trenucima činio mi se spretniji i sposobniji od mene. Samo sam mu prvi put dao ruku koju je zadržao između svojih dlanova dvadesetak sekundi, i rekao mu ime. Više nisam morao, svaki drugi put samo bih mu pružio ruku i oslovio bi me imenom.

Pitao me za moju obitelj, kako su mi djeca, kolika su, pitao me čime se zanimaju i što me najčešće zapitkuju. Tada mi je on rekao kako će moj sin biti ili strojar ili elektroinženjer. To je bilo dvadesetak godina prije nego što se to u stvarnosti i dogodilo.

Hvalio je svoju nevjestu na sva usta. Govorio mi je kako joj nije lako s dvoje male djece i s njim ovakvim, jer sin je radio, imao je težak i odgovoran posao, smjenski rad, duga odsustva od kuće. Nevjesta je držala sve pod kontrolom.

Pazila je što će svekru skuhati, kada će, na vrijeme nešto pojesti. Uvijek je imao čistu odjeću. Slušao je radio programe, imao je daljinski upravljač pa je mogao pojačavati, stišavati zvuk, birati kanale, prstima s istančanim osjetom. Televizijske programe je mogao slušati, ali ih je izbjegavao, posebice emisije o politici i o ratovima. To mu je bilo odvratno.

Uvijek, kad bih navratio da ga vidim i da se ispričamo, čudio sam se i divio kako je glatko izbrijan, kako je uredan. Sve stvari koje je koristio imale su svoje mjesto i on bi uvijek znao gdje se što nalazi i nepogrešivo ih je koristio.

Nisam mogao izdržati da ga ne upitam tko ga brije i kako se kupa.

Pođi za mnom, rekao je, spustio se s kauča i, onako na rukama, pošao ispred mene da mi pokaže kupatilo. Tamo vidim onu starinsku kadu, odmah se pitajući kako se on popne i tko mu pomaže ući u kadu. Kad tamo, ima jedna mala stoličica na koju se on, onako obučen, popeo i vrlo spretno spustio u kadu. Eto, sad vidiš, rekao je. Htio sam mu pomoći da izađe iz kade, na što mi je on rekao: žibje bolan, što bih da tebe nema i jednako spretno se rukama popeo na ivicu kade, spustio se opet na onu stoličicu i pošao vani.

Znaš, mene je sramota da me nevjesta kupa, dosta joj je i njene djece, i nije u redu da gleda golog svekra. Dosta joj je što počisti za mnom, što mi skuha hranu, što me uvijek čeka čist veš i odjeća. Nije joj lako oko mene se zezati, ali nikada se nije požalila, barem je nisam čuo. Njoj, vjerojatno, nikada ni na ovom ni na onom svijetu neću moći zahvaliti za svu brigu i pažnju.

Morao sam, nisam mogao izdržati i ne upitati ga za brijanje. Kako je uspijevao biti uvijek obrijan, bez ikakve ogrebotine ili posjekotine? Brije li ga nevjesta ili sin?

Samo se nasmijao i rekao, e to ti moram ispričati, vidim da te kopka. Znaš, u ono vrijeme kad sam shvatio da sam teški dijabetičar i da mi šećer razara organizam, čitao sam puno o tome, savjetovao se s liječnicima, s drugim dijabetičarima i shvatio sam da ću s vremenom, s godinama ostati bez vida. Dobro, nisam baš mislio da ću postati potpuno slijep, ali da neću vidjeti kao prije, to svakako,. Već tada sam se počeo brijati bez ogledala ispred sebe, brijao sam se i u mraku. Uvijek žiletom, kao i sada. Znao sam se posjeći, ogrebati, ali sam bio uporan. Samo sapun za brijanje, četkica, žilet i pipanje rukama po licu ako sam negdje preskočio. Jednostavno, vježbao sam za mogući gubitak vida. Vidiš, isplatilo se. Doduše, dođe mi jedna frizerka, prijateljica moje nevjeste, pa me jednom mjesečno šiša. To ne mogu sam.

Na žalost, umro je od posljedica te teške šećerne bolesti, nedugo poslije. Nedostaju mi razgovori s njim. Nedostaju mi neki savjeti, razmjena iskustava. Nisam mu stigao ni reći kako je bio u pravu, moj sin je postao strojarski inženjer.

U međuvremenu sam sam postao dijabetičar. Često se sjetim Vjeke.

I ja sam počeo vježbati brijanje bez ogledala ispred sebe. Za svaki slučaj.

Ušao sam i odmah ga prepoznao u nekolicini ljudi koji su sedeli u restoranu… Na glavi je imao plavi kačket sa grbom kluba za koji je trenutno nastupao. Bio je moje visine, imao je dužu smeđu kosu do vrata koja se uvijala na krajevima. Držao se dobro za svoje godine i delovao je kao osoba koja može još dugo igrati bejzbol i baviti se profesionalnim sportom.

20.- 27. juli

Davno bješe, dragi Basara, kad sam se doselio u Zagreb. Bilo je to prije trideset i dvije godine. Nešto manje je vremena prošlo od dana kada sam shvatio da ću ostatak života provesti u ovom gradu, ili negdje drugdje u Hrvatskoj. S tim sam bio načisto prije dvadeset i dvije godine, kada sam kupio stan. A ne prođe tjedna, u nekim razdobljima ni dana, da me neki građanin ove zemlje ne upita što ovdje radim, zašto ne idem negdje drugdje, ili zašto se ne vratim tamo odakle sam došao. U početku, takva su pitanja postavljali u pismima, sve s markom i poštanskim žigom, a poslije u elektronskim porukama. Među pitačima su i slavni, i anonimni, i uglednici, i obični građani. Na primjer, socijaldemokratski ministar kulture Antun Vujić, ili bivši predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa, da spomenem samo one koji su u trenutku raspitivanja bili na najvišim položajima u državi. I kad god se situacija u zemlji i svijetu dodatno zakomplicira, počnu mi stizati prijetnje smrću ili nasiljem. Prijetnje dolaze i onda kada napišem neki ponešto izražajniji tekst. Recimo, stigne li ovo pismo pred njihove oči, prijetit će mi nasiljem, smrću i progonstvom, dok će oni umjereniji po tisućiti put postavljati isto pitanje: zašto sam tu, ako mi nije dobro? Ili zašto sam tu, ako mrzim Hrvatsku i Hrvate? Problem je u tome što mi je ovdje dobro – izuzmemo li prijetnje, zastrašivanja i uznemiravanje – i što ne mrzim Hrvatsku i Hrvate. Istina, ne mrzim ni bilo koju drugu zemlju i narod. Da sam prema Hrvatskoj i Hrvatima barem ravnodušan, ne bih se njima ni bavio. Kao što se ne bih njima bavio ni da ih mrzim.

Ali kad tako dugo živiš pod prijetnjama i prezirom dijela zajednice, nešto se u tebi počne mijenjati. Televizijske vijesti slušaš kao izvještaj o vlastitom zdravstvenom stanju. Rezultati izbora u svakoj hrvatskoj selendri tiču te se barem jednako blisko i intimno kao i visina krvnog tlaka. Raspoloženje i nivo svakodnevne tjeskobe ovisi ti od zbivanja u zemlji i svijetu, a ne od onog što ti se događa u vlastitoj kući. Ti kažeš: “Ne znam, konačno, šta bi ti značilo da te promoteri, simpatizeri i sponzori  Tompsonizma –  HRT i Culturnet (Kulturbund?) – pominju u svojim emisijama i izveštajima i da uredno obaveštavaju (za to potpuno nezainteresovanu) javnost o uspesima tvojih prevednih knjiga.” A ja ti odgovaram: značilo bi mi uglavnom da su se pomirili s time da živim i postojim negdje u njihovoj okolini. Povjerovao bih, na osnovu toga, da mi ne prijeti opasnost. Oslobodio bih se na čas tjeskobe, ili, kako se to kaže mondenim jezikom današnjice, anksioznosti. Ne mislim ja da me netko stvarno kani likvidirati, ali kada ti tako dugo i uporno prijete smrću, nasiljem ili protjerivanjem, i kada se to normalizira kao javni diskurs (spomenuo sam ti, davno, onog uglednika koji je u ljevičarskoj Književnoj republici pisao kako je na mene o opkoljenom Sarajevu bilo šteta trošiti metak; nikome od hrvatskih pisaca, osim dvojici-trojici mojih prijatelja, njegove riječi nisu zasmetale), nešto se u čovjeku promijeni. 

Pritom, računaj na još nešto u svemu ovom. U povijesti srpske književnosti ne postoji, koliko se ovog časa mogu sjetiti, slučaj da su Srbi pogubili svog pisca. Jesu, četnici su zaklali pjesnika Ivana Gorana Kovačića, ali on je bio hrvatski pjesnik. Hrvati su, pak, itekako ubijali svoje čuvene književnike i pjesnike, čak i one koje su prethodno častili najvišim svojim nagradama. I uglavnom ih nisu ubijali kao Srbi Gorana, bez memoranduma, potpisa i pečata, nego uredno i po protokolu. Recimo, Augusta Cesarca, Otokara Keršovanija, Zvonimira Richtmanna, Božidara Adžiju, Mihovila Pavleka Miškinu. Za hrvatsku kulturu već to je prilično respektabilan niz. Nijedan od njih, da se ne bismo krivo razumjeli, nije imao pušku u rukama. Nijedan nije bio partizan. A pojedini su, recimo Cesarec, a bogme i Pavlek Miškina, bili romantični zanesenjaci tog nekog naturalnog, zemljopisnog i folklornog hrvatstva, koje tako ganutljivo izbija iz riječi “Lijepe naše”. Pritom Cesarec jest bio lenjinist i rusofil, dok je Pavlek Miškina bio neki obični hrvatski seljak. Ali ustaše su, sve po protokolu, i u skladu s hrvatskim državnim pravom, meračili ubijajući nožem, maljem i metkom hrvatske pisce i pjesnike. Takvo je, naime, kažu ljubitelji hrvatskog državnog prava, bilo vrijeme i takav je bio njemački befel. No, događaji ove vrste, ili ovakvi kulturni i civilizacijski presedani, trajno obilježe društvo i postaju idealtipska mjera njegove budućnosti. Osim u slučaju kad biva stvorena svijest da je grozno, da je odvratno ubijati pisce i pjesnike. Osim u slučaju kada se oni koji u klanju vide svoje domoljublje i u koljačima svoje heroje napokon pokaju. Ali Hrvati su, kao i Srbi, presitni i prebijedni za kajanje. Kajali su se samo oni najveći, kako u Bibliji, tako i u historiji. 

I tako se u Književnoj republici pojavljuje čovjek, koji na moj citat iz “Sarajevskog marlbora” koji glasi ovako: “Lajao sam, u duši prepun straha, pitajući se slušaju li oni gore, ne bogovi nego oni s topovima, ovo što ja brbljam. I, ako slušaju, hoće li im jednoga dana dosaditi, hoće li naciljati i smaknuti u pola riječi.”, u svom tekstu o meni odgovara ovako: “Kao što se vidi, nisu ga naciljali, kao što nisu naciljali i mnoge druge mete koje su smaknuli drugi. Skupe su granate, a i ne diže se ruka na rđu.” S njime nikada nisam bio u bilo kakvoj komunikaciji, niti sam mu ikada javno spomenuo ime, ali me ustrajno progoni od februara 1993, kada je u Šuvarevoj Hrvatskoj ljevici reagirao na članak koji sam pisao u opsađenom Sarajevu, i objavio u splitskoj Nedjeljnoj Dalmaciji, a povod članku bila je smrt Desanke Maksimović. Dovoljan će ti biti naslov, pa da shvatiš i što je u članku pisalo. Moj naslov je: “Smrt posljednje babe Srbije”. Nikada nisam držao do Desankinih stihova, tako da me je od svega što je pjesnikinja napisala najviše impresionirao – na žalost negativno – njezin predgovor knjizi “Godine raspleta”, autora Slobodana Miloševića. Moja impresija je, naravno, bila dodatno osnažena životom u opsađenom Sarajevu. Dotični je na to reagirao, ali pod pseudonimom koji je godinama koristio, a koji je glasio Ivan Bogoljub Croata. Inače, imao je vrlo dobar razlog za pisanje pod pseudonimom, koji će ti se uskoro razjasniti.

U sljedećih tridesetak godina rečeni je, što u lijevo-liberalnim, što u desnim i proustaškim književnim glasilima – objavljujući istovremeno i u jednim i u drugim – posvetio par stotina stranica mojoj likvidaciji. Metaforičnoj i manje metaforičnoj. Počeo je s tim da sam tuđmanovac i ustaša, pa tako blatim Desanku Maksimović, nastavio s tim da sam četnik i ljubitelj Draže Mihailovića, što je, recimo, dokazivao citatima iz “Dvora od oraha”, podebljavajući cijelu stvar time da sam nikakav pisac.

Čovjek nije, međutim, ni čudak, ni ekscentrik, nego je figura iz srca hrvatske književne elite. Istaknut je, recimo, kao autor najvećega broja natuknica u trotomnoj Književnoj enciklopediji, u izdanju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Član je ljevičarskog Hrvatskog društva pisaca, redovit književni kritičar desničarske Republike i ljevičarske Književne republike. Izdaje knjige i na jednoj, i na drugoj strani. U ona prethodna vremena za Službu je opservirao književnike među ekstremnom neprijateljskom emigracijom, te se, kažu, pomalo bavio unutarnjim neprijateljem na hrvatskoj književnoj sceni. Dvijetisućitih je, pak, postao cijenjeni ekspert za hrvatsku emigrantsku književnost, o čemu knjige objavljuje. Nije li to, recimo, nešto što ne bi moglo proći ni u komedijama Dušana Kovačevića? U hrvatskoj stvarnosti, međutim, prolazi sasvim dobro.

Kada takva jedna pojava napiše kako su za mene skupe granate, pa me preporuči četničkoj ili ustaškoj kami – za njega i za njegove to je u ovom slučaju svejedno – da bi me nakon toga u istoj rečenici pomilovao, jer “ne diže se ruka na rđu”, on nastupa kao podivljalo udbaško čudovište, koje više nema razloga da se plaši za sebe i potpisuje se pseudonimima, jer je nanjušilo žrtvu koja će ga združiti i zbratimiti s onima kojih se zbog svoje prošlosti plašio. Možda bi mi ga u svemu tome bilo pomalo i žao, ali kako da žalim pripadnika hrvatske književne i kulturne elite? S kojih, pak, to visina da ga žalim? Ostalom, na tu preporuku za moje klanje i na to pomilovanje rđe (bit će da mu se Desanka ukazala, pa je za mene tražila pomilovanje) nije u moju korist reagirao nitko izuzev Borisa Dežulovića. Mog “kritičara” ili su podržali aktivnom šutnjom, ili su ga podržali živom riječju. Tako da je ta prijetnja klanjem trajno ostala između mene i njih. Nije da se svih tih ljudi plašim, niti se plašim prijetnji i pasivnog reagiranja na te prijetnje. Ono što me uznemirava, i to konstantno, jest ideja da bih, živ ili mrtav, u tko zna kakvim okolnostima, mogao biti izložen njihovoj milosti i prisvajanju. Živo mogu zamisliti, toliko živo da me ponekad uplaši, kako bi hrvatski pisci i javni radnici reagirali kad bi me neki od mojih protimbenika (pazi sad te hrvatske riječi!) stvarno ubio! To totemističko obožavanje, to prežderavanje lešinom mrtvog mene, to lamentiranje nad ovim i onim, to pogrebno preseravanje uz prigodnu zloupotrebu kompletnog književnog i izvanknjiževnog djela, meni je iz nekog razloga naročito nepodnošljivo. Ne želim takvo što od svijeta kojemu je sitni karijerni udbaš glavni pisac natuknica o književnom životu i djelu.

E sad da se od tog najplodnijeg leksikografa hrvatske književnosti zaputimo prema njezinim živim vrhovima i akademiku Miri Gavranu. Spomenuo sam ti kako je taj nakon nekih mojih više usputnih ruganja i snebivanja nad njegovim likom i dijelom na radiju izjavio da mu ja – zavidim. Nekim je ljudima oko mene takva njegova reakcija bila urnebesno smiješna. Moram priznati da je i meni to bilo smiješno. Koliko god da ne mogu biti vlastiti čitatelj, ipak mi je odnekud jasno da Miri Gavranu u književnome tekstu nemam na čemu zavidjeti. Ali ako se iz teksta vratimo pitanjima čovjekove egzistencije, zadovoljenju kojekakvih tjelesnih potreba i života među ljudima, unutar prihvaćenih društvenih konvencija, stvar se mijenja. Ja doista imam na čemu zavidjeti Miri Gavranu. Njemu ne prijete smrću i progonom, ima službenog vozača, privatno kazalište, otvorenu česmu iz koje naizmjence teku novci iz domaćih i europskih fondova, a uskoro će, u septembru – ovo govorim krajem jula! – Miro Gavran vjerojatno zamijeniti Ninu Obuljen Koržinek na mjestu ministra kulture. Premda nitko od nas ne može znati što mu donosi sutrašnji dan, prilično je izvjesno da ćemo do kraja svojih života nas dvojica nastaviti da igramo iste ove uloge: on kao institucionalno prvo ime hrvatske književnosti, slavljen, bogat i zaštićen, a ja kao netko na kome, uza sve drugo, svaki preplašeni udbaški žbir može provesti proces vlastite emancipacije u ustašu. Samo u književnom tekstu, rekao sam, samo u estetskoj prosudbi, stvari između tog Gavrana (i njemu sličnih) i mene drukčije stoje.

I tu stižemo do jednog zanimljivog problema. U Hrvatskoj se već dugo misli da su estetske prosudbe stvar dogovora i rasporeda društvenih moći. Misle, ako dovoljno jako upru, pa poguraju zid koji je ispred njih, da će postati dobri pisci. Nije to uopće nova stvar. Preporučivao sam ti da čitaš Tuđmanove dnevnike, jer tamo se koješta nađe iz oblasti kolektivne imaginacije. Recimo, onoga dana kada je objavljena vijest da je Czeslaw Milosz dobio Nobelovu nagradu za književnost, Franjo Tuđman gorko se žali što tu nagradu nije dobio – on. Da ne pripada malom narodu Hrvata, smatra Franjo, on bi za svoje djelo dobio upravo tu nagradu. Upitaš li se a koje to djelo, odgovor ti je u bibliotečnom katalogu. Tuđman je stvarno u sebi vidio osujećenog nobelovca, a u Miloszu uzurpatora i uljeza. Isto je, dragi moj Basara, potpuno isto i danas. Znam barem deset cijenjenih hrvatskih pisaca, koji potajno misle da ja uzurpiram njihovo mjesto kod inostranih izdavača i prevoditelja, a pride se i ulagujem Srbima, pa me onda i oni objavljuju. I nitko od njih nema svijest o tome da bi u svemu ovom nešto mogao predstavljati sam tekst. Postčinjenično stanje u kojem oni žive mnogo je starije, žilavije i istrajnije od onog što je uspostavio Donald Trump. U takvoj kulturi Miro Gavran i stari udbaš koji bi me klao da nisam baš ovakva rđa, Miroslav Krleža nije incidentna pojava kao što se obično misli i govori. Nije on genije koji je najednom razgrnuo mrak njihove gluposti. Da nije bilo Tita i Komunističke partije, ne bi bilo ni Miroslava Krleže u hrvatskoj književnosti. Partija je Krležu nametnula, ona ga je oktroirala u ovoj kulturi. Miro Gavran je njezina prirodna mjera. Da nije bilo Partije i Jugoslavije, ne bi hrvatska književnost muku mučila ni s Tinom Ujevićem. Mjera njezina pjesništva bio bi Marko Perković Thompson. I ne mislim da je to tako loše. Jer kad od takve mjere kreneš, možda ćeš negdje i stići. Ali kad krećeš od Krleže i Ujevića, koji te tako nadrastaju i koje u toj mjeri ne uspijevaš podnositi, tada nigdje ne stižeš. Pred tom dvojicom, recimo, kao i pred nekolicinom drugih pisaca i javnih intelektualaca formiranih u jugoslavenskoj epohi, hrvatska živa kultura stoji kao patuljci pred guliverovskim stubama, uz koje se ne mogu uspinjati. 

Da, možda bi bio zanimljiv romančić o putu stodevetnaestogodišnje moje babe Štefanije na Thompsonov koncert. Jedna sentimentalna hrvatska priča kroz koju bi zapravo sve moglo biti ispričano. Život na ovom kraju svijeta i u ovakvim zemljama kakve su Hrvatska, Bosna i Srbija, zna biti mučan i nedostojan. Uz gotovo svakodnevni osjećaj čovjekov da je i sam gad među gadovima, štakor među štakorima, i da se protiv toga ne može izboriti. Ovo su zemlje bez ikakvog historijskog pamćenja, u kojima i obična ljudska sjećanja s vremenom mutiraju u kolektivne mitove i legende, i u laž. Ali, istovremeno, ne postoji bolje mjesto za pisanje od ovog. Kao što nema boljeg vremena za književnost od vremena potpunog i konačnog propadanja i urušavanja svijeta. Stajati na kraju vremena, i bilježiti stanje stvari. Ili stanje vlastite imaginacije. A u mojoj je imaginaciji baba Štefanija velika figura. U “Mami Leone”, jednoj mojoj blagoj knjizi, postoji priča o mojim djetinjim susretima s tom ženom. Vidio sam je dvaput u životu – imao sam četiri-pet godina – obratila mi se s: “Dođi teti!” Čuj, “teti”, pa zar ja nisam sin tvojega sina, babo jedna katolička?  I darovala me je velikom govedskom koskom. Biva, za juhu! Zamisli ti to, kad imaš babu ustašicu, ili bi zapravo ljepše bilo reći babu ustašu, pobožnu do obespamećivanja, koja neke 1970. ili 1971. dječačića koji joj je ustvari unuk, časti koskom, koja izgleda kao bedrena kost, kao femur, iz kakve naše masovne grobnice. Strašno je roditi se u takvom svijetu. A istovremeno to je blagoslov u književnosti. I nevažno je hoće li to itko čitati.

Čuvaj se,

m

1

ja čovjek
slabe vjere
molim se za pokoj
tih smrtnih duša
za sjene
koje ne mogu
naći mjesto
vječnog počinka
zalutale između pustog neba
i domovine
ja čovjek dobre volje
i slabe vjere
čekam spomenik
neznanom vojniku dezerteru
iz svih vojski
iz svih ratova

spomenik podignut
kriomice do neba
pod zemljom
spomenik podignut očima
majki žena sestara ljubavnica

spomenik podignut
od srama očaja straha
ljubavi i mržnje
spomenik bez imena i prezimena

Hrabrost dezertera
je teško podnošljiva bližnjima
tko je pobjegao s polja slave
tko je pobjegao od klanja
neće dobiti oprost
od suvremenika
i potomaka

tko je izbjegao ubijanje
sam je sebe ubio
i živog pokopao
u zaborav

ovjenčan hrastovim lišćem
na grani drveta
ili na uličnoj svjetiljci
obješen u cvijetu života
dezerter
déserteur
Fahnenflüchtiger
Landesverräter
bježi na kraj svijeta

“jao onom
tko je u cvijetu mladosti
ne utaživši žeđ za životom
pao žrtvom
neprijateljskog noža
jao njemu i jao nama
njegovim sunarodnjacima
ili sugrađanima
duša mu neće naći mir
ostat će među nama
ponižena i uvrijeđena”

2

pjesnik se moli za dušu
neznanog dezertera

mólimo se
i oni koji vjeruju u Boga
i oni koji vjeruju u Ništa
za smrtne duše
koje lutaju
po poljima šumama livadama
po ulicama gradova
po crkvama i grobljima
mólimo se za dezertere
prvog i drugog svjetskog rata
pokoj vječni
daj im Gospodine
Mólimo se za dezertere
ratova obrambenih i osvajačkih
ratova pravednih i nepravednih
mòlimo se za one što su odbacili
oznake uniforme
oružje i zastave
“Ne ubij”
rekao je Gospodin
i šuti
“Gott mit uns”
rekao je čovjek
i krenuo u rat
s križem
u ruci

Pozivam Vas
na Prozivku Poginulih…
Dezerteri!
Svih vojski svijeta!
neka počasna garda
ispali salvu uperenu
u vaša srca glave
zavezane oči

neka vaši kolege
pucaju još jednom u
vaša imena
vaše sjene
uspomenu na vas

apoteoza vođa
generala koljača
ljudoubojica traje

oni proglašavaju rat
i mir
pravo na život
pravo na smrt
a majke i dalje rađaju
rađaju heroje
rađaju dezertere
rađaju ljude

jadna ljudska bića
jedini sisavci obučeni
u groteskne uniforme

pod raznobojnim zastavama
spremaju se za rat
za rat za rat
spremaju se za zadnji
nastup
u teatru rata

a ja čekam
spomenik neznanom dezerteru
iz svih vojski svijeta.

Prevela Đurđica Čilić

Mirjana Kljajić ((1954 – 1995)

Stiglo na adresu primateljice prije 34 godine

Samo želim osobi pogledati u oči. I ne odvraćati pogled dok sve ne iščitam. Pa makar vidjela samo mržnju i opet mržnju, koja viri iz razrogačene iznenađenosti i mutne žalosti zbog toga što su nam se pogledi ukrstili.

„Slučaj“ bi, u pet minuta, riješio priučeni forenzičar, bez velikoga znanja i iskustva. Jednostavnije ne može biti. Na Pismu nema puno otisaka prstiju. Samo onoga koji ga je tipkao, umetao u kovertu i lijepio marku, vjerojatno tragovi jagodica poštanskoga službenika i sigurno zgrčeni i ukočeni otisci osobe koja je Pismo dobila. Ne, to nisam ja, samo sam jedina koja je Pismo čitala, nakon one kojoj je upućeno. I eto, valjda je došlo vrijeme, baš sada, nakon 22 godine, da Pismo pronađem u urušenom životu, izvučem iz kutije i ponudim otiske prstiju svima koji bi htjeli po njima tražiti uzroke, razloge i posljedice. Svjesna da to danas malo koga zanima, godine su protekle, tko je preživio – preživio, a tko nije – njegova slabost, previše mu krhki bili tijelo i duša. 

Mnoge je ubio metak, nož, šrapnel, klada, voda, štrik, uže … potegnuti nečijom rukom. Baš kao što su neke tuđe ruke ispisivale planove osvajanja, zauzimanja, protjerivanja i ubijanja onih koji bi mogli zasmetati. Nekoga je ubila i preteška riječ. Poslana od anonimne kukavice koja ima mišljenje i zna što je najbolje, ali u vlastitom jadu i ništavilu od sebe same, ne zna kako to direktno i jasno reći, nego pribjegava metodi koju ne koriste ni najkrvoločnije divlje zvijeri. Ali i kod njih se, kad napadaju, razaznaje tko na koga nasrće. Samo ljudi, ljudi su razvili svoje metode uništenja drugih, nesvjesni da su one tek puki početak samouništenja.

Pismo nosi datum 8. kolovoz / august 1991. godine – poslano iz Zagreba – na adresu u Zagrebu – anonimno, polupismeno, natipkano pisaćom mašinom – primalac poznat, sve uredno, ime i prezime, radna organizacija – Generalturist Turizam, Praška 5, za Mirjanu Kljaić.

I u njemu piše: 

„Glinena Srpkinjo … pazi jer te budno pratimo i svaki tvoj krivi potez, u korist tvojima, odmah proslijeđujemo našim ‘pravima’ u Sabor … je si li dala svoj hemafroditski glasić za stranku Djukića, pa jasno, nisi, to je u suprotnosti sa tvojim četničkim vezama … gotovo zaboravih epitetski Naslov tvoje iznajmljene zemljarine gdje tvoji ‘ugroženi’ roditelji čuvaju ‘srpsko’ ognjište, štićeni bradatim prijateljima … što kažeš na ideju ‘Cigani lete u zrak’, u prijevodu glineni roditelji … možda se stignu u zraku s plamenim jezicima pomoliti prije nego se vrate na hrvatsku grudu koju smo vam samo iz samilosti posudili kad ste hrabro trčali od turaka i njihovih drvenih kolaca … vidim da ti se svidja ova igra zemlja – zrak – zemlja … možeš im se i ti iz našeg Generalturistovog stana pridružiti … ili još bolje igrat ćemo se s tobom gilji – gilji ražnjića na čeličnoj bajoneti koja obečajemo ne hrdja iako je iz Dalja pa će ti biti bliže i toplije pri srcu … šteta što nisi trudnica da isprobamo recept zrak – kolac – bunar… za Dom spremni – U“.

Možda bi moja sestra bila protiv objavljivanja dijelova Pisma da nije: – Dva i pol mjeseca nakon njegovoga prispijeća dobila radnu knjižicu u ruke – dvije godine poslije karcinom želuca – te tri i pol godine nakon Pisma umrla (1954 – 1995). 

A da napisane riječi nisu pokrenula mijenjanje stanica u organizmu … nitko me u to i ne pokušava uvjeriti.

O tih skoro nepostojećih dvadeset i dvije godine neću sada. Jer, u Hrvatskoj se sve gromkije obilježava i proslavlja oslobađajuća akcija Oluja, a ova ispovijest, kao i mnoge slične, u to se ne uklapa. I ne samo da nema svoje mjesto kao dio historijskoga pamćenja, nego se omalovažava kao „jedna obična lična priča“. A ona to nije. Simbol je jednoga rata, kao što ima puno takvih simbola, nastalih mimo njihove volje i želje. Još uvijek nisam odustala, iako je bilo dovoljno vremena za takvu odluku, od ukazivanja na istinu, odnosno, jedan njen dio. Istinu u nepravdi, u zlu, u mržnji, u jadu koji se hrani tuđim atomima i molekulama, jer se boji vlastitih.

 Zato mi je danas najvažnije saznati tko je autor tih napisanih misli o „gilji – gilji ražnjićima na čeličnoj nehrđajućoj bajoneti“. (Oprosti mi, sestro, što to iznosim pred vrata pakla!). Ne bih tu osobu (znam, pogrešna riječ) pitala da li joj je možda netko trudan, pa predložila da isproba recept „zrak – kolac – bunar“. Samo bih je gledala u oči i iz njih čitala mržnju koja nije mogla nastati pod pritiskom i utjecajem politike, vođe ili vožda. Možda bih je odvela i na Mirjanin grob u Glini, dala joj šansu za igru „zemlja – zrak – zemlja“.

 Prije toga, očekujem političku i demokratsku hrabrost države Hrvatske, i kao samostalne državotvorne cjeline i kao dijela Evropske unije. Neka u takvoj hrabrosti zaduži jednoga običnoga forenzičara koji bi, na temelju vijugica na jagodicama dva prsta desne ruke, utvrdio tko je pisao ovo Pismo. Da tek onda vidimo tko je pobjednik. Onaj koji je pobijedio ili onaj koji ponosno stoji na razvalinama vlastitoga života. 

(Tekst je napisan 2. 8. 2013. godine i bit će sadržaj romana u pripremi)