Koliko je godina Braco Dimitrijević mogao imati kada je prvo načinio, a tek onda izmislio zastavu Svijeta? Petnaest?

Taj rad, koji ćemo vidjeti sutra, u četvrtak, nekoga travnja 2017. godine, na umjetnikovoj retrospektivnoj izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti, sublimira gotovo sve elemente njegova budućeg životnog djela: strategiju slučaja, ideju da je umjetnik svatko tko namjerno ili nenamjerno intervenira na vizualno stanje stvari, historijsku i posthistorijsku svijest, kritiku političkog sustava, dekonstrukciju i destrukciju vladajuće ideologije putem humora… A zastava Svijeta, ili “Zastava Svijeta”, jer je to sad naziv umjetničkog djela, bijela je krpa kojom je mladi umjetnik, ustvari umjetnikov sin, sarajevski vunderkind o kojemu je Hajrudin Šiba Krvavac snimao dokumentarni film, brisao svoje kistove. Na njoj su, na toj zastavi, potencijalno sve žive boje, sve boje svijeta. (O čemu je najbolje i najtačnije u jednome kratkom pjesničko-esejističkom tekstu pisao Semezdin Mehmedinović.) Braco je s barke na kojoj je plovio po zatonskom zaljevu skinuo onu pravu, tada valjda jugoslavensku zastavu, i zamijenio je svojom zastavom Svijeta. Tako je, dakle, započela povijest konceptualne umjetnosti u Malom Zatonu, Dubrovačkom primorju i u Hrvatskoj. I bio je to jedan od početaka konceptuale uopće. Jedna od doista rijetkih stvari kada se u našim krajevima zbivala kad i u svijetu, bez kašnjenja, imitiranja i kopiranja.

Nekoliko godina kasnije pokušao se upisati na zagrebačku Likovnu akademiju. Glatko su ga u prvi mah odbili. I dobro je da su tako učinili. Bio je to neki drugi Zagreb, u kojem je postojala svijest o estetskome činu. Braco je, bit će, odbijen zbog viška samopouzdanja. Sve ga je išlo, sarajevskoga mangupa iz dobre kuće, i trebalo mu je nešto što će ga malo obuzdati. Poslije su ga, naravno, primili, ali Bog zna jesu li i zbog toga zažalili. U Zagrebu, na studiju, nastaju njegovi rani radovi – precizno reprezentirani na izložbi – iz kojih će se zatim granati i razvijati njegova buduća dijela, a onda i kasni Bracini radovi. Opus obilježen vrlo jasnim kontinuitetom, razvojem ideje i svijesti o umjetničkom djelu, o vremenu i o historiji, vlastitoj i općoj.

U Sarajevu se pred velike praznike, Dan mladosti i Dan Republike, velika Titova slika izlagala iznad Vječne vatre, na pročelju Službe društvenog knjigovodstva, tako da bi ovladala najmarkantnijom vizurom grada, samim njegovim jezgrom. Sve što je bivalo izvan dosega te slike, i Titova brižnog poluprofila, ostajalo je izvan Sarajeva. Po drugim, manje važnim fasadama, i na drugim mjestima, izlagani su portreti drugorazrednih vođa revolucije. Tako je to bilo u gradu u kojem je Braco Dimitrijević odrastao, a tako će biti i desetljeće i pol kasnije, kada naša generacija bude odrastala. Samo što će u to vrijeme već postojati njegov komentar rečenog kulta, koji će, međutim, biti osmišljen i premijerno proveden u – Zagrebu.

Gigantske fotografije slučajnog prolaznika, od onoga prvog – umirovljenika Tihomira Simčića, koji je slučajno posegnuo za kvakom jednoga haustora u Frankopanskoj i za vječnost je otisnuo u glini, preko slučajnih prolaznika u brojnim europskim gradovima u kojima je Braco ponavljao, varirao i transformirao svoj koncept, bile su komentar, i to vrlo razoran, bezobrazan, ideološki neprihvatljiv, rugalački, koji ga već na početku čini politički angažiranim, opasnim umjetnikom, iako će ga malo tko poslije tako percipirati. Zanimljivo je, međutim, kako je ono što se u početku moglo shvatiti kao kritika jednoga socijalističkog, autoritarnog kulta, savršeno funkcioniralo i na slobodnom Zapadu. Samo bi se mijenjali kod poruke i njezin kontekst, a bit je bila ista. Nema ničega važnog na komunističkom Istoku što ne postoji i na kapitalističkom Zapadu.

Slijede biste slučajnih prolaznika, obelisk u čast dana kada je rođen jedan od njih, portreti… Ideja je u suštini neostvarljiva, ali je važna kao sama ideja, kao koncept: upotrijebiti sva umjetnička sredstva, poslužiti se jezikom umjetnosti, svim njegovim povijesnim varijetetima i stilovima da se proslavi slučajnog čovjeka. I tu smo kod jedne vrlo važne karakteristike i preduvjeta svih umjetničkih strategija Brace Dimitrijevića, koji ga razlikuju od brojnih njegovih suvremenika, a onda i od one konceptualističke i postkonceptualističke sljedbe koja je nakon njega stupila na scenu: on vlada slikarskim i kiparskim tehnikama, vlada umjetničkim zanatima, odličan je dizajner i ilustrator.

U njegovom slučaju konceptualna umjetnost nužno ne podrazumijeva odustajanje od štafelajnog slikarstva – a pogotovu ne podrazumijeva odsustvo talenta i zanatskih pretpostavki za bavljenje njime – nego je njemu sve, pa onda i štafelajno slikarstvo, samo još jedno pored niza drugih sredstava u ostvarenju ideje i koncepta. Ako treba, dakle, Braco će slikati i vajati. I to se na izložbi itekako vidi, i predstavlja neke od njezinih sasvim neočekivanih i ganutljivih vrhunaca.
Ima tako jedan zatvoreni prostor iza paravana, jedna bijela kutija, bijela pećina, oslikana sa svih strana, s nekim magičnim mačkama koje se kreću po zidovima, iza kojih kao da postoji neka velika, arhajska legenda, a ima u tom prostoru i jedna zlatna glava na kokosovom orahu, već viđena nekoliko godina ranije, i sve to, pogotovu ako je čovjek unutra sam, jedan je od najmoćnijih vizualnih doživljaja koji sam u posljednjih puno godina doživio. Tu zbilja više nije riječ o konceptuali, nije riječ o ideji i o slučaju. Ili je riječ o svemu tome, ali u službi – slike. Čiste slike.

Uz Marinu Abramović Braco Dimitrijević najrelevantniji je i u svjetskoj povijesti suvremene umjetnosti svakako najznačajniji umjetnik na ić. Njegova retrospektiva u Muzeju suvremene umjetnosti, iako i ne zaprema neki baš veliki prostor, jasno pokazuje zašto tako jest. Inače, s ovom činjenicom nekih naročitih problema ne samo što se nema u Parizu ili Londonu, nego je ona opće mjesto i u Beogradu ili Sarajevu. U Beogradu, od kojega se Braco Dimitrijević iz različitih razloga u jednome trenutku gospodski diskretno odmakao, i u Sarajevu, koje inače slabo podnosi one svoje odmetnute kćeri i sinove koji su ga fizički napustili i nadrasli. Ali Zagreb kao da s njegovom veličinom ima nekih problema, pa se onda pod egidom likovnih kritika o Braci Dimitrijeviću pišu budalaštine i nekako ga se pokušava udjenuti u nekakva lokalna nabrajanja, tako na treće ili četvrto mjesto, iza naše ugledne umjetnice, a ispred našega profesora književnosti kojemu se u životu baš i nije ništa radilo, pa je odlučio biti konceptualni umjetnik. Biva, Braco mu omogućio izmislivši umjetnost i umjetnički žanr baš za takve. E, pa neće biti da je tako!

Šteta zbog takvih, budući da je Braco Dimitrijević doista jedan od onih rijetkih – pokušavam se sjetiti drugih, javim vam kad se sjetim – svjetskih umjetnika, pisaca, glazbenika formiranih u Zagrebu. Trebalo bi ga paziti kao bubamaru na dlanu i još ga moliti za što više njegovih djetinjih hirova ili ogovaranja suvremenika.

Inače, u njegovom umjetničkom bezobrazluku, u humoru njegovih radova, u gegovima, štosovima, anegdotama kojima se služi stvarajući svoje krajnje ozbiljno djelo i svoj veličanstveni komentar svjetske povijesti i povijesti svjetske umjetnosti, nešto je vrlo karakteristično sarajevsko. Kada bi bilo vremena i mjesta, mogao bih vam ispričati kako se Braco Dimitrijević rađao iz duha Sarajeva, ali i kako su ispod Bracina šinjela izlazili sarajevski neoprimitivci, Zabranjeno pušenje i ostali… Sve njih karakteriziraju vrlo jasna, precizno plasirana poruka, i svijest o društvenome i povijesnom kontekstu, svijest o cjelini svijeta. Upravo ono čega u loših konceptualnih umjetnika nema. Sačuvaj nas Bože mutna i nejasna koncepta za čije razumijevanje ti treba da si hafiz za Heideggera i Žižeka.

_____________:_____Hajde, hajde, Jasmina,
___________________Znam ti miris usmina.
 _______________________Narodna pesma

Moje su noći, od besanica, sve luđe.
I često kazuje hodžin ezan
I da sve stvari oko mene su tuđe
I da je čista jeza
Ono od čega Bog vaseljenu stvori.

No kašto, jošter, u meni živ čovek  gori
Koji ne znade šta beše doli, a šta je gori.

Apoliner je napisao roman
Jedanaest hiljada kurčeva
A ja sam vrlo skroman
I u bezdanim noćima kada ne sklapam oka,
Mislim na ono što kriju ispod šlafroka,
U božanstvenoj tmini,
Jedanaest hiljada Eva
I o čem, bar mi se tako čini,
I hodža s munare peva.

Nekad čak čujem međunožja im miris
Divan kao luk što ga pravi boginja Iris.

25.4.2011

Post skriptum.

Nobelovca Viljema Batlera Jejtsa prekorijevali su zbog bezobrazluka u njegovim kasnim  pjesmama. Evo šta im je, u pjesmi Mamuza u mom prevodu, odgovorio:

Držite da je užasno što žudnja i pohota
Skreću pažnju na zadnje dane moga života;
Oni ne bjehu takva napast kad bijah mlad;
Šta imam drugo da me obode u pjesmu sad?

1937.

(roman Hasana Hujdura, izdavač Bosanska medijska grupa Tuzla, 2017.)

Da novinari u zrelim stvaralačkim godinama mogu biti i dobri prozaisti, nesporno to potvrđuje i tuzlanski penzionisani novinar Hasan Hujdur (Seljublje, Tuzla, 1950.) svojim izletom u književno područje zvano savremeni roman. Nakon što je prije više od dvije decenije objavio radio dramu „Slučaj Andrije Kalete“, a prije petnaestak godina „Ljiljanov ratni dnevnik“, u kome je iznio svoju percepciju rata kroz vlastito iskustvo na tuzlanskom ratištu, usudio se okušati i zaploviti dubokim i uzburkanim vodama moderne književnosti, opisujući u romanu „Misterija kamena – saga o Selu“, na sebi svojstven način, traganje za nacionalnim identitetom Hajrulaha, sina Sinanudina. To traganje Hajrulah istražuje kroz historijske, više tragične sudbine svojih predaka još od Kulina Bana, osmanskih vremena, preko habzburških i Titovih do evo ovih naših današnjih.

Iako temu najavljuje već u Prologu, autor ipak kroz cio roman, sročen na nešto više od 300 stranica britko i pitko ispisanog teksta, čitaoca ni jednog momenta ne ostavlja u nedoumici o glavnoj niti narativa, mada temu povremeno proširuje i na neke druge oblasti života koje su i danas tako aktuelne i polemične u Bosni i Hercegovini: politiku i političare, korupciju i nepotizam, nezaposlenost i turbo biznismene, religiju i vjernike, demokratiju i anarhiju, i sl. Iza idiličnog naslova roman „Misterija kamena“, kojim autor želi opravdati njegov podnaslov “Saga o Selu”, krije se istinita drama nastajanja, rasta i življenja Sela, naselja na domak grada čiji stanovnici žive u trajanju, ali i umiranju u krvi i glibu, uz svakodnevne tuge, radosti i optimizmu koji ovdje uvijek pobjeđuje.

U maniru velikih scenarista, autor roman započinje i završava na istom mjestu – na Seoskoj autobuskoj stanici u različitim vremenima i na dvjema različitim nivoima tehničko-tehnološkog napretka i sa nešto izmijenjenom sviješću ljudi o tom trenutku življenja, ne samo u Selu nego u globalnom svijetu. U taj relativno kratki vremenski interval – kroz napredak tehnologije i njenih alata – Hasan Hujdur smješta radnju romana i njegove likove, o čemu čitaocu cijelu tu storiju na različite načine pripovijeda glavni lik Hajrulah kroz svoje mudre misli i razgovor sa mještanima. Pri tome autor vješto isprepliće fakte i fikciju, često nizajući sekvence romana sa kratkom i pomalo zagonetnom fabulom i likovima koje će čitaocu postati jasniji u narednim poglavljima, te se zato ovo djelo, u jednom dijelu, može iščitavatati i kao krimi roman.

„Misterija kamena – saga o Selu“ mogla bi se svrstati u one romane za koje bi na prvi pogled mogli pomisliti da su već napisani, jer je to priča o jednom bosanskom selu i jednom tragičnom događaju, sa svim onim njegovim karakteristikama, običajima, kulturi, načinu života i slično. No, i površnom analizom čitatelj se može uvjeriti da ovakav roman kod nas još nije napisan s obzirom da je ovo zapravo nekonvencionalno djelo, kako po svojoj strukturi tako i po načinu naracije.Takva arhitektura romana proistekla je, moglo bi se reći, iz autorove vještine preplitanja misli i veoma brze izmjene sekvenci. Hasan Hujdur u ovom romanu pripovijeda ne samo o Selu (to je ime sela), već i o načinu nastanka radnje u romanu i njenom bilježenju, uvodeći u priču, osim glavnog lika Hajrulaha, i vještog pisca koji će Hajrulahu u pisanju biti neka vrsta korektiva. Zato je to i roman o načinu pisanja romana.

To dosta kompleksno Hajrulahovo kazivanje ne zasniva se na crno-bijelom slikanju sela i njegovih stanovnika, nego u različitim nijansama i na briljantnom portretiranju cijele jedne galerije likova koji se razlikuju po fizičkim, psihološkim i karakternim crtama, što djelu daje poseban pečat.

Dio radnje u „Misteriji kamena“ je smješten i u tranzicijski društveni milje, počev od slikanja političara do portretisanja ljudi iz dijaspore. Dok ovi prvi izbornim inženjeringom, a prije svega kupovinom glasova na izborima, nastoje sačuvati svoje ranije stečene političke i ekonomske pozicije, dotle se ovi drugi dilanjem droge i mafijaškim obračunima žele dobro pozicionirati u društvu, obogatiti i postati vodeći sloj društva, a vlastiti imidž izgraditi kao vlasnici skupih automobila i drugih simbola moći i prestiža.

„Misterija kamena – saga o Selu“ je roman i o sazrijevanju demokratije na našim prostorima („Demokratsko ratovanje umne manjine, sa populističkom, dakle manje umnom većinom, svakih izbora završava se pobjedom većine. To je osnovno načelo demokratije i ne može se mijenjati.“). Dakle, demokratije kako je shvataju stanovnici Sela. U tom slikanju današnjeg vremena autor nije zaobišao ni pojavu vehabizma, kao ni priču o svjetskoj ugroženosti muslimana, kao i pogleda na svjetsku, globalnu politiku uz upozorenje da je „svijet na rubu katastrofe“. Roman je ovo, dakle, i o svjetskim toptemama koje ovih godina zaokupljuju pažnju evropske pa i šire javnosti.

Posebna vrijednost romana je jezik. Osim što je roman pisan bosanskim jezikom sa čestom upotrebom arhaičnih izraza koji su u Bosni pomalo i zaboravaljeni, autor, s druge strane, u prikazivanju modernih vremena poseže i za internetskom terminologijom uvodeći u narativ i fejzbukov žargona kako bi što vjerodostojnije dočarao vrijeme u kome žive njegovi junaci.

Mada se kroz roman „Misterija kamena – saga o Selu“ jasno provlači osnovna nit djela – traganje o identitetu, autor tu poruku potencira i u jednom Hajrulahovom monologu: „Priča o Maloj knjizi je samo isječak tragične priče o Selu u ratu i ratu u Selu, o njegovim ljudima u ratu i ratu u ljudima, priče čiji početak seže u davnu prošlost i koja se nikad ne može ispričati u apsolutnoj punoći istine. Zato se uvijek ponavlja kao da traga za istinitim početkom, ali se uvijek završava tragičnije od prethodne i još produbljenijom zamršenoću svoga ishodišta“.

Ako je suditi po jednom kratkom odlomku iz romana da „svaka priča mora da bude napisana tako da joj sadržaj bude lijep“, jer samo tako može „da razgali dušu čitatelja, da ga malo zabrine, ali i nasmije“ – onda se može reći da je, uz osnovnu poentu djela, u tom kontekstu odslikana i još jedna, za čitatelja ne manje važna, karakteristika ovog romana. Jer, Hasan Hujdur ovim djelom čitaocu nije ponudio prevashodno samo osnovnu poruku i „razgalio mu dušu“, nego je svojim spisateljskim potencijalom književnoj kritici na sebe skrenuo pažnju, nagovještavajući neke nove trendove u našoj literaturi.

Pjesnikinja u likovnoj kritici. O umjetničkom djelu
pisala jezikom struke koja je preferirala i jezik poezije.
Dvostrukim alatom slavila je dvije umjetnosti.
Svojim je kritikama dostizala, u dosta slučajeva
i prestizala i nadmašivala vrijednosti umjetničkog
djela koje je ocjenjivala. Njezine su likovne kritike
prvorazredna literatura. U Umjetničkoj galeriji BiH
kao kustosica i povjesničarka umjetnosti uradila je
mnogo za povijest likovne umjetnosti otkad ona
na bosanskohercegovačkim prostorima nastaje
pa do danas. Bila je vjenčana samo za likovnu
umjetnost, taj svoj jedini brak dijelila je
ravnopravno s književnošću, s univerzumom
umjetnosti uopće.

Rođena je u Počitelju, umrla u Sarajevu 23. travnja 2017.

Imaginarni prijatelj/44

U trećem ili četvrtom razredu imali smo u školskoj lektiri roman nekoga ruskog pisca. Ne sjećam se ni imena pisca, ni naslova knjiga. To je, valjda, jedini naslov koji sam tako temeljito zaboravio da ga se više nikako ne mogu sjetiti. I ne samo da ne mogu, nego ni ne želim.

Bila je to jedna od onih knjiga iz biblioteke Lastavica, sarajevskog izdavača Veselina Masleše, koja je uz zagrebačku Vjevericu, tu slavnu i neprežaljenu ediciju zagrebačke Mladosti, činila naš prvi, a možda i najvažniji književni Kanon. I to je jedno što sam zapamtio, da je bila iz Lastavice, i još da je bila plavih korica.

Čini mi se da se roman bavio avanturama nekakvog cirkusa. A možda i nije. Ali u romanu se pojavljivao jedan majmun. I taj se majmun zvao – Miljenko.

Kako me je i tada književnost zanimala više od svega drugog, za vrijeme raspusta bih, pored koječega drugog, pročitao i sve lektirne knjige za sljedeći razred. Tako sam pročitao i roman o majmunu Miljenku. I ohladio se od užasa.

Naravno, nisam bio uvrijeđen. I zapravo me i ne bi bilo briga što se jedan majmun zove Miljenko. Nisam imao problem s krizom identiteta, niti mi je na um padalo da sam, možda, nekom greškom u život ponio majmunsko ime. Ali znao sam što će biti kada cijeli treći dva, ili četvrti dva, razred Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević na Mejtašu otkrije da se majmun zove Miljenko. Netko će reći da ni u ono doba nisu svi đaci čitali lektiru. Tako je. Ali zar ima boljeg motiva za čitanje lektire od tog da se u lektirnom romanu majmun zove Miljenko, isto kao onaj ćoro i glavonja iz trećeg reda do prozora?

Djeca su okrutna. Ali nije to ništa kakva su bila u sedamdesetima, kada se o vršnjačkom nasilju ništa nije znalo. Djeca su okrutna. Ali nije to ništa kakva su u Sarajevu. Nakon što se očeličiš u prva tri-četiri razreda osnovne, ništa te više u životu ne može stvarno povrijediti, poniziti, isprovocirati… Od svih mojih književnih afera – a bilo ih je, hvala na pitanju – najgora je bila ta prva, s knjigom koju nisam napisao, nego sam je samo čitao. Ne znam što je bilo strašnije: iščekivanje lektirnoga sudnjeg dana ili sam sudnji dan, kada se s veseljem otkrilo da sam majmunskoga roda.

Ime Miljenko rijetko je u Sarajevu. Ne znam jesam li u rodnome gradu ikada sreo nekog Miljenka. Jedini s takvim imenom bio je narodni heroj Miljenko Cvitković, po kojemu je ime nosila susjedna škola. To što se radilo o rijetkom imenu bio je argument više da se zaključi kako je riječ o majmunskom imenu. Uostalom, zar tako ne piše u knjizi? I to u knjizi za školu.

Tada sam prvi put razmišljao o tom čudu imenovanja. Imenovanja u životu i u književnosti. Loši se pisci od dobrih razlikuju najprije po tome što ovi prvi ne umiju davati imena svojim likovima. Nego ta imena zvuče loše i lažno. Za razliku, recimo, od imena u Dostojevskog. Ili imena i nadimaka u Andrića ili Ranka Marinkovića.

Osim toga, velika je odgovornost u imenovanju. Imenom se nekome ispisuje presuda. Imena su, uz sasvim rijetke izuzetke, doživotna. Lik se cijeloga života, ili do kraja priče, mora nositi sa svojim imenom, i nije u redu teret mu činiti težim nešto što je zaslužio.

(Edin Pobrić, Priča i ideologija, Samouprava, Sarajevo, 2016.)

Savremena znanost o književnosti u BiH i regiji, kao i na svim drugim jezičkim prostorima perifernim u odnosu na one u kojima se proizvodi književna teorija, u velikoj većini boluje od teško prohodnog, hermetičnog diskursa kojim znanstvenik pokušava pokazati veliko teorijsko obrazovanje. Zato je takva znanost najčešće puko prenošenje tuđih teorijskih stajališta u vlastiti diskurs a vrlo rijetko i njihova primjena u samom činu interpretacije književnosti. Takav hermetični teorijski diskurs u konačnici je znanstveno prazan a u osnovi pomodan, sljedbenički, čak provincijalan.

Edin Pobrić u svoje dosadašnje dvije knjige Vrijeme u romanu i Univerzum simpatije, književnoteorijski diskurs Umberta Eca, pokazuje izuzetnu sposobnost inkorporiranja teorijskog diskursa u onaj interpretativni i esejistički, pri čemu teorijsko znanje biva neprestano dobro primijenjeno u analizi književnih tekstova. Književnoteorijsko znanje tu je podloga za analizu, alat u rukama interpretatora, koji je nerijetko pravi majstor i čitanju književnog teksta. Za razliku od onih akademskih kritičara koji o književnosti u stvari i ne pišu, nego u svojim radovima pomodno mašu teorijskim postavkama, Edin Pobrić se u svojoj kritici usidri u književni tekst i gotovo hedonistički ga interpretira. Otud su njegove studije, eseji i interpretacije uvijek pohvala književnosti i njenoj sposobnosti beskonačne proizvodnje višeznačnosti u jeziku. Ovakvo zasnivanje književnokritičkog teksta rezultat je Pobrićevog esejističkog i interpretativnog talenta koji nasušno nedostaju ovdašnjoj akademskoj kritici. Odsustvo tog talenta vidi se već na prvi pogled u činjenici da danas akademska kritika u BiH i regiji gotovo da se i ne bavi poezijom koja je sublimacija upotrebe jezika u književnosti. Pobrić ne samo da piše o poeziji, nego je interpretira tako dobro da se može s pravom reći kako je on jedan od onih rijetkih akademskih kritičara koji su gotovo pjesnici u kritici. Po tome ova kritičar je, u bosanskohercegovačkom kontekstu promatrano, begićevac u najboljem smislu riječi, ali i neko ko je nadrastao model poetske kritike teorijskim utemeljenjem svoga teksta.

Ovakvo zasnivanje kritičkog teksta rezultira time da se Pobrićeve intrepretacije nerijetko čitaju s onom zanimljivošću i intenzitetom kako se oni stvaraju pri čitanju same književnosti. Pobrić se pri tom pokazuje kritičarem koji vraća dostojanstvo akademskom kritičkom pismu nakon što ga je ono izgubilo u postratnom prevelikom kontaktu s nacionalističkom ideologijom, postajući njenim službenikom i sredstvom izgradnje rigidne, kolektivno autoritarne forme nacionalnog identiteta.

Upravo je kontakt nacionalizma i akademske kritike osnovna tema prvog dijela ove Pobrićeve knjige, gdje on kao esejist i interpretator književnosti, te teoretičar i akademski kritičar, na primjerima ideološke zloupotrebe Andrića i Selimovića, ali i poimanja književnosti kao isključivog sredstva izgradnje nacionalnog identiteta, pokazuje različite modele ideološke funkcionalizacije literature u našem društvenom prezentu. Komparativist i teoretičar po svojoj osnovnoj vokaciji, Pobrić u susretu sa akademskom književnokritičkom praksom koja se ideološki funkcionalizirala, veoma argumentirano razobličuje njene postavke i vraća književnost njenoj osnovnoj funkciji – umjetnosti riječi. No, kao poststrukturalist on ne preza ni od susreta književnosti i društvenog konteksta, pa književnost sagledava iz niza perspektiva, kako bi se ukazala njena polifonija i polisemija duž povijesne ose, ali i u sinhronoj ravni današnjeg bosanskohercegovačkog društva.

U tom smislu u ovoj knjizi posebno je dragocjen esej Naracija i ideologija. Polazeći od teorijskih stajališta Michela Foucaulta o nadizaranju i kažnjavanju[1] i Althusserovih o ideologiji kao manipulativnom sistemu ideja, predodžbi, vrijednosti i njenim aparatima, te Gramscijevih o hegemoniji kao nenasilničkom obliku vladanja, Pobrić pokazuje modele pretvaranja književnosti u ideološki aparat nacionalizma. Naravno, hegemonijska moć to čini u obrazovnom sistemu, medijskoj prezentaciji književnosti, a ponajprije u akademskoj kritici. Na tom temelju ona suspendira polifonijsku prirodu literature, njenu gnoseološku i ontološku osnovu i estetsku funkciju, da bi je pretvorila u nacionalističku pedagogiju. Bošnjakistika, srbistika i kroatistika stavljene u službu nacionalističkih oligarhija, pretvaraju polifonijske, mnogoznačne književne svjetove u epsku monofoniju koja nacionalni identitet gradi na principima arhaizacije, getoizacije i militarizacije, sa stalnim konstruiranjem slike nacionalnog susjeda kao povijesnog demonskog neprijatelja. Istodobno s tim, takva akademska kritika proizvodi stereotipe o unutrašnjim neprijateljima i na kraju postaje prostorom legitimacije ideoloških naracija kao znanstvenih istina u obrazovnom procesu i ukupnom društvenom polju.

Međutim, predmet Pobrićeve analize otud nije isključivo književnost i njen kontakt s ideologijom, nego i narativni sistem nacionalizma. Nacionalizam se u proizvodnji svojih mitova, predrasuda o drugima i stereotipa oslanja na religijske institucije, da bi preinačio i samo značenje smrti u kulturi, a potom i značenje Boga. Zato se Pobrićev esej širi u nekoj vrsti koncentričnih krugova od književnosti do ideologije kao suvremene mitologije (Terry Eagleton) koja svojim naracijama nastoji obuhvatiti cjelokupan sistem društvenih vrijednosti. Posebno inspirativno u Pobrićevom eseju jest pokazivanje načina na koji se modernistički, marksistički pisci svode na službenike nacija, prevode iz ateističkih svjetonazorskih konfiguracija na ideološki shvaćene vjernike koji u svojoj književnosti afirmiraju religijske vrijednosti. Tu na udaru nisu samo klasici modernizma kao što su Selimović i Andrić, već i Skender Kulenović, Kikić, Sijarić itd., tj. institucija književnosti u cjelini.

Pobrić se posebno usmjerava na zamke ideologizacije i esencijalizacije književnosti koje su u našem vremenu u bošnjakistici osvojile akademske institucije i proizvele čitave nizove akademskih sluga nacionalizma, baš kako su to u kroatistici i srbistici dogodilo koncem dvadesetog vijeka. Proces hegemonijskog discipliniranja društvenog prostora započinje narativnom proizvodnjom u akademskoj kritici, pa je ovaj esej uz još nekolicinu radova iz oblasti bosnistike, zapravo, neka vrsta paradigmatski važnog ukazivanja na potrebu preobražaja akademske kritike i njenog oslobađanje iz okova nacionalizma.

Objavivši ga kao uvodnik u prvom broju Novog Izraza, kojemu je bio glavni urednik, Pobrić je očito bio nakanio da preko ovog časopisa pokuša proizvesti epistemološki lom u našoj akademskoj kritici, kako bi ona izborila svoju autonomiju u odnosnu na vladajuću ideologiju. U toj nakani spriječio ga je Upravni odbor PEN-centra BiH smijenivši redakciju prošle godine. Začuđuje u tom skandalu činjenica da dvoje akademičara, Nedžad Ibrahimović kao predsjednik i Andera Lešić, članica Upravnog odbora PEN-a, provode smjenu redakcije koja je krenula u preobražaj književne znanosti. Tim činom oni su, kao i drugi članovi Upravnog odbora, omogućili nacionalističkoj akademskoj kritici dodatnu legitimaciju u društvu i spriječili epistemološki obrat književne znanosti. To pokazuje i novi broj ovog časopisa kojeg je uredio Željko Ivankvić, a čija je većina priloga ispod svake iole ozbiljnije književnokritičke razine.

Drugi esej teorijske naravi u Pobrićevoj knjizi nosi naslov Nauka, semiotika, književnost, a zaokupljen je problemom granica u tumačenju književnosti i konstituiranjem istine u interpretaciji. Polazeći od Foucaultove definicije istine koja „ nije sklop mišljenja i predmeta, nego ono što misao prisiljava da misli na određeni način“ uz neizostavnu „brigu za sebe i druge“, Pobrić ukazuje na odgovornost u konstituiranju istine književnog teksta u interpretaciji. Na toj osnovi on zagovara Ecov stav o interpretaciji kao beskrajnom univerzumu, odnosno o pluralnosti interpretacija koje tvore dijalog o istini književnog teksta. Tako se interpretacija ukazuje kao semiotički proces odgonetanja značenja, a u kontekstu bosanskohercegovačke akademske kritike ovaj esej prevladava monopol na istinu nacionalizma koji hoće nametnuti normativnu, patrističku interpretaciju književnosti. Pobrić analizarijući poetiku slučaja u Dostojevskog i Tvrtka Kulenovića dokazuje tragom Rortyevog stava o kontingenciji i kontingentnost same interpretacije kako bi se prevladali dominirajući nacionalizam i esencijalizam u ovdašnjoj akademskoj kritici. Ne, dakle, bjekstvo u esencijalističku vanvremenost, nego povratak odgovornosti za semiotičku kontekstualnost književnog teksta pred njegovom nacionalističkom zloupotrebom – to bi unekoliko aproksimativno bio nalog ovog Pobrićevog eseja.

Priča i ideologija tako razotkriva zablude i dekonstruira stajališta one akademske kritike koja hoće proizvesti normativnu, kanonsku interpretaciju nacionalnih književnosti u BiH da bi se nametnula društvu kao metaoznačitelj nacionalnog identiteta. Potom se u Pobrićevim tekstovima izlaže ljepota književne umjetnosti u beskonačnoj semiozi, a njegove interpretacije plijene svojom imaginativnom širinom i strasno izvedenom argumentacijom.

Uz Andrića i Selimovića u ovoj knjizi su u prvom planu klasici bosanskohercegovačke književnosti, Tvrtko Kulenović, Ćamil Sijarić i Hasan Kikić, da bi im Pobrić pridružio i intrepretacije djela tzv. srednje književne generacije (Admirl Mahić, Faruk Šehić, Emir Šaković itd.)

Posebna vrijednost ove Pobrićeve knjige sadržana je u novom intrepretatvnom uglu u čitanju kanonskih djela. Prije svega smion kritičar, on ne preza da se uhvati u koštac sa onim djelima i autorima koji su u akademskom polju označeni kao autori problematičnih ideoloških stajališta. Tu je u prvom planu Andrić i njegova pripovijetka Pismo iz 1920, koja je izazvala velika ideološka sporenja. Andrić, označen u bošnjačkoj nacionalističkoj kritici kao bošnjakomrzac i islamomrzitelj, neko ko je u svom djelu dao krivu sliku povijesne stvarnosti i otominizaro Bosnu za račun evropocentrične ideološke moći, postao je pisac slučaj od kojeg nenacionalistička akademska kritika bježi za račun svog komoditeta koji nerijetko prelazi u malograđanštinu. Pobrić uzima najteži moguće zadatak – interpretirati pripovijetku u kojoj je tobože Andrić iznio svoj ideološki stav i označio Bosnu kao zemlju mržnje. Međutim, pažljiva analiza narativnih pozicija i povijesnih konteksta obuhvaćenih u priči omogućuje mu da je čita kao polifonijsku narativnu scenu sudara i dijaloga glasova i različitih idejnih stajališta, da bi se Pismo iz 1920. ukazalo i kao vapaj za ljubavlju njegovog naratora Maksa Levenfelda. Bahtinova teorija o narativnoj polifoniji i nalazi naratologije omogućuju Pobriću da Andrićevu pripovijetku promatra kao dijalošku scenu na kojoj narator i njegov prijatelj ne raspodjeljuju ideološka stajališta, a naratorovo se sagledava u kontekstu globalnih kretanja između dva svjetska rata. Tako se u Andrićevoj pripovijetki otkriva antimilitaristički stav generacije intelektualaca koja je preživjela užase Prvog svjetskog rata, a iščekuje onaj nadolazeći. Istodobno, naratorova ispovijest neimenovanom prijatelju sagledana je u kontekstu evropske krize humanizma pred Drugi svjetski rat, pa se priča iz lokalnog hrontopa izdiže na globalni plan. Nadalje, Pobrić otkriva narativne koncetrične krugove, da bi u veoma inspirativnoj intrepretativnoj imaginaciji i strasnoj argumentaciji pokazao kako se priča na kraju, u poenti u kojoj se prema Pobriću oglašava i sam pisac, tj. implicitni autor ironičnim komentarom naratorove tragične sudbine, pretvara u narativnu pozornicu u kojoj je mržnja pretače u narativnu figuru transpovijesne energije koja određuje odnose ukupnog svijeta. Bosna je, dakle, lokalno narativno žarište, odnosno referentni okvir narativne metafore o mržnji kao ključu koja uređuje čovjekov svijet. Takva interpretacija implicitno osporava one nacionalističke, bez obzira da li one u Andrićevom djelu nalazile velikosrpski argument za agresiju na BiH ili argument za uspotavljanje bošnjačkog nacionalizma.

Na sličan način Pobrić je u ključu Bahtinove polifonije, dijalogizma i karnevalizacije, te Derridine i Ecove semiotike interpretirao i Selimovićev roman Derviš i smrt, ali i Tvrđavu, otkrivajući kao komparativist Selimovićeve veze sa Dostojevskim i modernističkim romanom u cjelini. Analizirajući i nastanak romana kao žanra, Pobrić ukazuje i na mogućnost da je on u svojoj proteskoj prirodi mogao nastati i na nasljeđu tragedije, a ne samo iz parodijskog i humornog duha srednjovjekovne, odnosno renesansne kulture. Ovakav stav približava Pobrića onome što je Bela Hamvas tragom Lukacseve Teorije romana postavio kao tezu o nastanku romana kao naracije o stalno procesualnom identitu čovjeka moderne. Naime Hamvas u svojoj kratkoj Teoriji romana smatra da bi prema proceu individualizacije predak romanesknog junaka mogao biti i Šekspirov Hamlet, jer se izdvojio iz kolektiva i na svoja pleća prihvatio odgovornost za individulanu sudbinu i zbir njenih slučajnih okolnosti. Naravno, Pobrićeva teza o tragediji kao izvorištu romana približava ga i stajalištima Nikllasa Luhmana o dvije narativne tradicije iz kojih je nastao roman. Tradicija romanse i novele kao priča gdje jedna govori o fiktivnim prošlim događajima preko stvarnih likova, a druga o stvarnim sadašnjim događajima preko fiktivnih likova, omogućile su, prema Luhmanu, usisnu moć romana kao stalno protejskog žanra. Pobrićevo insistiranje na ironijskoj dimenziji Derviša i smrti, koja u romanu proizvodi i tragične okolnosti naratorove sudbine, omogućuje mu da uvidi složenost uvjeta pod kojima je oblikovana moderna romaneskna svijest. Taj skeptični romaneskni pogled i mora u sebi sabrati duh tragedije, koliko i humora, kako je to već pokazao Bahtin, a njegovim tragom na vrhunski esejistički način razvio Milan Kundera u Umjetnosti romana i Iznevjerenim testamentima.

Takve smjele teorijske postavke, bez obzira slagali se s njima čitatelji ili ne, rezultiraju u Pobrićevim interpretacijama novim interpretativnim uglovima, pa se Dreviš i smrt pokazuje i kao roman o političkoj teologiji, koja njegovu priču o totalitarstičkom obrascu vlasti približava današnjem vremenu i njegovim hegemonijskim praksama.

Pobrić je ona vrsta interpretatora književnosti koji kanonska djela književnosti čita u pravilu iz novog, neobičnog ugla šireći horizont njihovih značenja i stvarajući okvir za uspostavu novih formi intepretativnih zajednica u prostoru akademske kritike. Ta inovativnost njegove kritike svrstava ga u današnje najznačajnije bosanskohercegovačke akademske kritičare.

Njegov inprepretativni talent dolazi do izražaja i u čitanju djela tekuće književne produkcije. Tu se u ovoj knjizi izdvaja esej o književnom opusu rano preminulog pjesnika i romansijera Emira Šakovića. Šaković kao politički pjesnik, koji je svojom ironijom oštro zasijecao i maligno tkivo bosanskohercegovačkog postratnog traumatiziranog društva, veoma je težak za interpretaciju. Međutim, Pobrić uviđa karkteristike njegove poetske jezičke redukcije, a potom i igara koje ironično ili satirično slikaju bosanskohercegovački prezent, da bi se u konačnici suočio i sa finim oblicima figuracija u Šakovićevom pjesničkom jeziku. Tako se Šakovićeva poezija sagledava u koncetričnim krugovima njenih značenja od ironijskih slika političke zbilje do traumatičnih prizora u kojima rat nakon svog svršetka pustoši ljude u bosanskohercegovačkom tranzicijskom beznađu. Tim se semantičkim krugovima dodaju i karakteristična Šakovićeva melnholija, autoironija i sistemi grotesknih slika, pa se semantički učinci te poezije ukazuju i kao prodor u nov poetski jezik u kontekstu suvremenog bosanskohercegovačkog pjesništva. Reklo bi se da su Pobrić kao kritičar i Šaković kao pjesnik u semnatičkom sadjestvu ostvarili onaj hedonistički učinak koji može proizvesti samo vrijedna književnost i s njom usklađena interpretacija. A to iznova potvrđuje nalaz tzv. poetske kritike prema kojoj vrijedna interpretacija nastaje iz saglasja kritičara i teksta, tj. iz odziva kritičarskog talenta na onaj pjesnički.

Pobrićeva knjiga Priča i ideologija na paradigmatičan način otvora nove puteve za ovdašnju akademsku kritiku i budi nadu da će budućnost akademske kritike biti oblikovana u njenom svjetlu: vrsnom spoju teorije, esejizacije i interpretativnog talenta iz čega uistinu niče kritika kao poezija o književnosti.

[1] Ips. Mišel Fuko, Nadzirati i kažnjavati, nastanak zatvora, Novi Sad, 1997.

(Foto Milomir Kovačević Strašni; fotografija je zaštićena autorskim pravima i ne može se uzimati s ovog mjesta i drugdje reproducirati)

Dragi Miljenko, stavi na svoj portal ovaj fotos, fenomenalan je,  u ratu ga je, u mom stanu u ulici Hasana Kikića broj 1, napravio Milomor Kovačević Strašni, moj bivši đak iz Pete gimnazije, a juče mi ga mejlom poslao Midhat Kurtović, vrstan pjesnik i jedan od najboljih studenata kojima sam na Filozofskom fakultetu predavao.

Ne znam kad je snimak napravljen, ali ako je suditi po deki kojom sam ogrnut, to je moglo biti prije nego što mi je Redžep Dizdarević, moj školski drug iz bjelopoljske gimnazije, doktor maksilo-facijalne hirugrije, koji je u ratu bio šef zubarske klinike, poslao majstora da mi uvede plinsko grijanje.

Na prozoru je, umjesto stakla, bila plastika kroz koju se napolju ništa ne vidi, ali više ne mogu da se sjetim kakva je to tvar bila, znam jedino da nije staklo, na vratima koja vode na balkon, a kroz nju se vide prozori susjedne banke u u ulici Danijela Ozme.

A one dvije kupe –  braća Hrvati bi kazali stošca, što je meni mnogo ekspresivnija riječ – to je stona lampa na baterije koju mi je poklonio više se sjećam tko, možda stranac.

Sjećam se druge lampe: jednom, Zdravko Grebo mi je pričao da su naši dobili stone lampe na baterije, ali će ih ih dijeliti samo institucijama. „E ako ja nisam instiucija, onda jebi ga“, rekao sam Zdravku, ali ne pamtim jesam li ja lampu dobio.

A evo ti objašnjenja glede bijelih čarapa. U ratu, moja žena Gordana, naša kćer Ivana i ja išli smo na svadbu jednog Sandžaklije. Ne znam plesati, ali igram sva narodna kola, umijeće savladano u mladosti po vašarima. Te noći sam, valjda u svakom drugom kolu, đuskao kao pomaman, možda i zato što sam sa uočiratnih 100 kila spao na ratnih 79, a jedna mlađa muslimanka, kako me docnije obavijestio Faiz Sofić, kazala je :“Dobar vlah, Alaha mi!“

No Ivanino djetinje oštro oko odmah je zapazilo jednu sitnicu, pa me pitala: “Zašto svi oni imaju bijele čarape?“ „Zato što su Sandžaklije“, kazao sam. Nakon mog objašnjenja, vjerujem da joj misterija nije bila manja nego veća.

Kad smo odlazili sa svadbe, zamolim domaćina da mi pokloni jedne bijele čarape, i kasnije, kad mi ko dođe u kuću da me snima, često sam ih obuvao kao dokaz da sam Sandžaklija sa dna kace.

U sarajevskom Udruženju Sandžaklija godinama sam bi jedini vlah, a njegov predsjednik general Dreković nedavno me obradovao viješću da sada imaju još jednog, iz Prijepolja, i nisu ga nafatali, nego se sam prijavio.

A ja bih, bez razmišljanja, ušao u svako udruženje čiji je član Marko Darinkin – toliko cijenim tog Sandžakliju.

Na Milomirovoj fotki nevjerojatno sličim najstarijem bratu Momčilu koji je, na žalost, u prošlom ratu poslobio, jer Vešovići su podrijetlom iz Lijeve Rijeke, iz sela Lopate, odakle su i Miloševići.

Imaginarni prijatelj/43

Kada je saznao za prokletstvo upućeno njezinoj lijepoj kćeri, kralj je naredio da se spale sva vretena u njegovome kraljevstvu. Jedan je to od onih velikih, grandioznih pokušaja da se izbjegne sudbini. A svaki je uzaludan, jer koliko god da je vreteno danas nepotreban i rijedak predmet, antikvitet, izložak u muzeju starina, etnološka i folklorna rijetkost, na svijetu nema tako moćnog vladara koji bi bio u stanju uništiti sva vretena, jer bi uz to morao uništiti i svaku misao o vretenu. Jer kako bi kralj spalio jedno vreteno, iz misli o zabranjenom predmetu bi se na drugome kraju kraljevstva sagradila dva nova vretena.

Sve dok se na jedno od njih ne ubode nesretna Trnoružica. Ona je na svoje vreteno naišla u dubokoj šumi, kod neke dobre i priproste žene koja nije znala za zabranu vretena, a kamoli za Trnoružicinu kletvu.

Sudbina je pokrenuta iz sitnice i iz nesretnog slučaja. Kada se rodila djevojčica, šest je dobrih vila stiglo na babine, da je zasipaju svojim vilinskim blagoslovima. A onda je stigla i ona nepozvana vila, uvrijeđena što su na nju zaboravili, i proklela Trnoružicu. Prije nego što navrši šesnaesti rođendan, predskazala je djevojčici, ubost će se na vreteno i zauvijek zaspati.
Tako je uvrijeđena vila kazala starome kralju, i nije bilo načina da ju se umilostivi. Ali onda se pojavila i sedma – ili je to već osma – vila, ona na koju su svi zaboravili i koja uvijek kasni, da ublaži kletvu. Neće Trnoružica zauvijek usnuti, nego će spavati stotinu godina, i onda se probuditi u vremenu bez živih suvremenika. Ili će je poljupcem buditi lijepi kraljević iz dalekog carstva.

Sedma je vila mogućom učinila priču o Trnoružici. Da nije bilo nje, bajka bi se svela na nesretni slučaj, na vijest iz crne kronike: šesnaestogodišnjakinja je pala u duboku komu i nije se više budila. Tragedija u kraljevoj obitelji!

Ali od sedme je vile važnija ona prekobrojna, nepozvana vila. Zbog vlastite je povrijeđenosti učinila zlo koje je nadraslo povijest i ušlo u bajku i u legendu. A sve bi drukčije bilo da je kraljeva kancelarija bole funkcionirala, da su tajnici i tajnice radili svoj posao, i da je svim vilama u kraljevstvu stigao jednak poziv. Vila koja je bacila prokletstvo na Trnoružicu bila zla. Ili je bila jednako zla kakva bi mogla postati svaka od vila, e kada joj ne bi stigao poziv na kraljevske babine. Vile su hirovita stvorena. Otuda potječe njihova moć.

Trnoružica će steći narav i karakter, postat će osoba o kojoj možemo razgovarati i kojoj možemo suditi kao što sudimo svim drugima i samima sebi, tek nakon što ova bajka dođe svome kraju, tek nakon što je lijepi kraljević probudi svojim poljupcem. Prije toga je sve bilo san, strah i roditeljska briga. I onaj trenutak znatiželje u kojemu se nabola na vreteno. U znatiželji je bila Trnoružicina sudbina.

Na kraju je, kaže bajka, pošla za onim koji ju je probudio. I živjeli su tako sretni i zadovoljni sve dok ih smrt nije rastavila. Ali o onoj najvažnijoj, o sedmom vili koja uvijek kasni, nije bilo više ni riječi. Iako bi se o njoj mogla ispričati prava priča. Samo ona, naime, od svih vila ne bi jednako onako reagirala da je nisu pozvali na babine. Njezin je karakter u kašnjenju.

Kad pisac sretne pisca

1.

Jednog jutra, na Vodnjaskoj ulici, sretnu se dva pisca u zrelom dobu. Jedan, odnedavno akademik, korača uzbrdo, ka planini, drugi, još uvek nesređen boem, spušta se prema gradu.

– Kako si? – pita akademik, tog jutra obučen neakademski, u skupoj trenerci.

– Dobro… A zašto me pitaš? – promrmlja boem.

– Onako. Izgledaš mi nekako umorno. Izmučeno – kaže akademik uz poluosmeh i nastavlja bodro da se penje prema vrhu Vodna.

Kod kuće, boem u kupatilu, pred ogledalom, pomno ispituje svoje lice. Neobrijan, sa tamnim koturovima oko očiju, ali to je kod njega uobičajeno posle burnih noći. Rešava da se obrije, istušira i popije kafu.

Prođe nekoliko dana, boem sa svojim kafanskim društvom, otkako ispiju po jednu žutu za dobar dan, bistri politiku, sluša i priča viceve, dok iz ruke u ruku kruži jutrašnja “Nova Makedonija“. Novine dolaze do njega, počinje da ih lista, onako ovlaš, kad… na četvrtoj stranici, ponovo sreće akademika.

Ali, sad uramljenog, a iznad fotografije, velikim, crnim masnim slovima piše: “Sinoć, u svom domu u Skoplju, iznenada preminuo naš veliki pisac i akademik”.

2.

U gradskom autobusu gužva, prepun je što penzionera, što srednjoškolaca, nađoše se prolepljeni, u bliskom kontaktu, dvojica pisaca srednjih godina, suprotnih političkih i poetičkih stavova. Obično, kada se vide negde napolju, na ulici ili na nekoj književnoj večeri, mimoiđu se uz škrt pozdrav. Ali ovde, nabijeni u autobusu, nemaju prostora za manevrisanje.

– Šta radiš? Pišeš nešto? – zareža prvi.

– A ti? Pišeš?

Obojica ne odgovaraju. Glave su im preblizu, izbuljenih očiju i oznojenih lica, kao bokseri pred meč.

Najzad, autobus se nekako dokotrlja do “Rekorda”. I mlado i staro se gura ka izlazu. Dvojica pisaca se uzdržavaju od gužve, polako, korak po korak, izlaze iz autobusa.

– Izvoli – kaže jedan.

– Ne, ne. Izvoli ti – kaže drugi.

Napolju, odmah sve izgleda drugačije. Grad užurban i nekako, i pored smoga, čovek može lakše da diše i da se kreće gde god poželi.

Oba pisca se već osećaju bolje, slobodnije.

– E pa, doviđenja.

– Dovđ|enja. Prijatan dan.

3.

U jednoj skopskoj kafe-knjižari, dvojica pisaca mlađe generacija, pričaju s mlađom književnicom, koleginicom po peru.

– Dokle si sa romanom? – pita ona.

– Završio sam jednu trećinu, sad sam započeo drugu, a već imam plan i za treću.

– Super! – kaže književnica. Od skora je shvatila da joj šeširi doprinose imidžu, te i sada, u knjižari, nosi roze beretku: – A ti?

– Ja sam završio drugu trećinu i upravo pišem treću.

– Super! – kaže mlada književnica. Posle male pauze, da poveća efekat misterioznosti, podigne svoju belu ruku roze lakiranih noktiju (u tonus a beretkom) i izgovara: – Izašao mi je još jedan prevod romana. U Bugarskoj. Drugi, posle crnogorskog.

– Aha… – neveselo se slažu obojica. Šute i razmišljaju.

U knjižaru ulazi kupac: – Dobar dan… Izvinite, imate li Džojsov “Portret umetnika u mladosti”?

Mlada književnica ga pogleda začuđeno: – Pa mi nismo tu zaposleni. Eno, pitajte prodavca.

Tek sada se primećuje da se u knjižari, skriven u uglu, među raftovima punih knjiga, nalazi još jedan mlad čovek.

S makedonskog preveo autor