RILKE – RODEN, PISMA MLADOM PJESNIKU

Više me je veselilo pismo mlada čovjeka, ili kakve žene, od svih pohvala i kritika, koje su o meni napisali.
R. M. Rilke

Godina je 1969, jesen poslije velikog banjalučkog zemljotresa. Radio sam u Gimnaziji kao profesor matematike i fizike, pa sam krenuo sa cijelom školom u „izbjeglištvo“ kako smo tada zvali odlazak banjalučkih đaka u druge gradove, jer nijedna škola u Banjaluci i okolini nije bila bezbjedna. Gotovo sva školska mladost te zime bila je daleko od svog grada. Gimnazija je vozom išla do Rijeke, a onda autobusima do Crikvenice i Selca. Mene je sa drugim razredima, kojima sam uglavnom predavao matematiku i fiziku, zapalo Selce, hotel Slaven. Bio je to stari hotel, još od predratnog vremena, nešto malo dograđen, nešto malo obnovljen, ali je zima bila burovita, drhtali smo, grijali se na male grijalice koje su jedva temperaturu u sobicama dizale na plus 16 stepeni celzijusovih. Ipak, jedva da sam bio nešto stariji od učenika, nije mi bilo preteško. Osjećao sam se kao u kakvom engleskom koledžu.

Sada, ovdje, uz ovu skicu mjesta i vremena radnje, idem do mjesne čitaonice i knjižnice, koja me je obradovala već samim svojim postojanjem, čak i uz njen skroman knjižni fond imalo se šta čitati. Pored knjiga, koje su me podsjećale na knjiženicu u Hrvatskoj Kostajnici, bili su to slični fondovi, obradovao sam se sjajnom knjižničaru, Vilimu L., s kojim sam proveo neke vrlo lijepe trenutke tog „zimskog ljetovanja“. Vilim je izdavao i bilten biblioteke, pa sam tu objavio i priču koju sam napisao te zime, a govorila je, opet o moru, onom Boke kotorske i grada Perasta. S Vilimom sam se bio toliko sprijateljio da sam ga posjetio i u njegovoj lijepoj kući uz more, čija me je kamena ograda posebno privlačila. Ko je majstor? pitao sam ga. On se samo nasmijao i procijedio: Ja. Gdje si naučio ovako sjajnu obradu kamena? Na Havajima, odgovorio mi je. Shvatio sam, mada ne odmah, na koje se to Havaje odnosi.

U selačkoj knjižnici pronašao sam knjižicu: R.M. Rilke, Auguste Rodin, Mladost,  Zagreb, 1951. godina. Preveo Oto Šolc. Bio sam istinski obradovan, radilo se o rijetkom stranom naslovu, uz to o pjesniku čije sam nekolike pjesme znao i volio. I još, činilo mi se da bi morala biti bliska Vilimu, koji je na svoj način obrađivao ljuti granit. Umio je on to, i sam tvrd i spečen kao taj kamen. Cijeli taj novovinodolski kraj, komunistički nastrojen u vrijeme kada je to bilo teško i opasno, pa i crikvenički, i tako sve do Ri(j)eke, bio je nastanjen ljudima stamenim i spečenim, ali prema nama veoma prijateljskim. Skupa smo dočekali Novu godinu igrajući i pjevajući sve ono što smo znali.

Ali, ovdje sada treba da govorim o Rilkeu i njegovoj knjizi, prvo ovoj posvećenoj omiljenom majstoru, umjetniku od koga se treba i mora učiti. Onako kako se činilo u ona vremena mitska, kada se išlo majstoru da se uči zanat i nije bilo druge škole osim te, sasvim lične, gdje se prolazilo kroz stepenovane faze. Rilke je bio jedan od takvih talenata. Samo što on nije tragao za majstorom stiha ili proze, nego genijem koji će ga nadahnuti onim što ne može dobiti od drugih.  Takvog je našao u Rodenu, vođen njegovim predavanjem svojoj umjetnosti, do kraja, razvijajući se kao što se priroda razvija, raste i nadrasta nalazeći svrhu svog postojanja samo i jedino u sebi. Samo onaj koji je stigao do dna sebe i tu našao potvrdu za svoje stvaranje jeste istinski umjetnik. To traganje za sobom, kod umjetnika, nije padanje nego uzdizanje. I onda obasjanje. Tu ne trebaju ni kritičari ni nagrade, sve su to nesporazumi koji manjeg umjetnika često unište, a svakoga više smetaju nego što koriste.

Sve su ovo od Rilkea preuzeti stavovi, koje će on prenositi u svojim mnogobrojnim pismima, ali prvenstveno u dva teksta o Rodenu. U njima se Rilke dotiče svih bitnih stvari, svih ljudskih odnosa, govoreći o putu umjetnika prema sebi, o njegovom rastu, njegovoj veličini koje postaje svjestan pošto se odijelio od svijeta u svoju samoću. Tu je svijet kao Božije djelo, tu je čovjek koji traži bit tog svijeta kao bit svoga bića, svoga postojanja.

Uistinu, ima neke tamne strpljivosti u Rodina, strpljivosti, koja ga čini gotovo bezimenim; ima u njega nekog mira, nekog nadmoćnog strpljenja, ima nečeg od one goleme strpljivosti i dobrote prirode, koja počinje ni od čega, da pođe, tiho i ozbiljno, na svoj daleki put do obilja.

Vrijeme o kojem dalje govorim, sjećajući se Rilkea,  odmah poslije Selca, jeste 1971. godina, hladna briselska jesen, kada sam tamo boravio na studijskom istraživanju, u suštini učeći jezik i civilizaciju više nego bilo šta određeno. Tu sam otkrio Rilkeova Pisma mladom pjesniku (Lettres a un jeune poete, prevod na francuski Bernard Grasset) u knjižari nabožne literature gdje sam kupio nekoliko meni zanimljivih knjiga. U prvom trenutku iznenadio sam se mjestu gdje se ova knjiga prodaje, ali kada sam je pročitao, što sam učinio narednih dana, shvatio sam da u njoj stanuje više duhovnosti i istinske vjere nego u ciljanim profesionalno pisanim vjerskim knjigama. Od tog trenutka i moj odnos prema vjeri nešto malo se mijenja, povjerenje u Rilkea prenijelo se i na  Novi zavjet. Već u svom drugom pismu mladom Kapusu, Rilke piše: Od svih mojih knjiga malo ih je neophodnih: dvije su uvijek uza me, ma gdje bio. To su : Biblija i knjige velikog danskog pjesnika Jensa Petera Jakobsena. On traži od svog prijatelja da uđe u Jakobsenov svijet, da mu se prepusti, da ga zavoli kako bi bio nagrađen bez obzira na to kakav će biti njegov kasniji život i čime će se baviti. Taj moj odnos (koliko puta upotrebih ovu riječ odnos) prema vjeri produbiće se poznanstvom sa Vladom Miloševićem koji će na mene izvršiti uticaj jednak, vjerovatno, onome što ga je na Rilkea izvršio Roden. Ali dok sam čitao Rilkeova pisma osjećao sam se kao Kapus. Bio sam siguran da je i Rilke bio toga svjestan. Bez obzira na aderesata, svako njegovo pismo bilo je upućeno svima onima koji tragaju za sobom.

Po svemu, Rilke je pravi Evropljanin, koji se samo rodio u Pragu, ali je potom živio u svom pjesničkom svijetu, svojoj pjesničkoj Evropi, često bliži svim okolnim zemljama nego onoj centralnoj njegovog maternjeg jezika. U svom ne naročito dugom životu, seleći se kroz Evropu svog vremena, on je napisao nekoliko hiljada pisama. Svako od njih je posebno, pisano iz duše, daleko od obrazaca vremena i žanra. Ono malo što je prevedeno, u odlomcima, govori o usamljenom čovjeku vjernom samo svojoj umjetnosti kojoj je žrtvovao sve. Prva velika žrtva, ako je to i bila žrtva a ne oslobađanje od stege braka, bio je odlazak u Pariz, da pokuša postati sekretar velikog umjetnika Rodena. Za Rilkea, nije bilo granica, niti zadatog jezika, u njemu je stalno tinjao plam služenja istini svog bića, ma u čemu se ona ogledala, Rodenovom vajarstvu, recimo, viđenom očima čiste poezije. One koja ne služi ničemu izvan sebe, kao što velika slikarska i skulptorska djela zrače onim što je u njima, ne u poznavanju lika koji predstavljaju. To je veliko otkriće. Pitam se često da li je o tome raspravljao sa svojom ženom Klarom Vesthof, vajarkom, Rodenovom učenicom, koja mu je i pomogla, možda čak i omogućila poznanstvo sa velikim učiteljem. Prije nje tu ulogu je imala Lu Andreas-Salome, koja ga je vodila u Moskvu, da upozna Tolstoja, svog mogućeg učitelja. Rilke je dva puta išao u Moskvu, naučio ruski jezik, napisao i nekoliko pjesama na ruskom, zavolio ruski narod, ali nije u Tolstoju našao učitelja. O tom njegovom putovanju ostavio je i lijepo sjećanje Boris Pasternak čiji su se roditelji družili sa neobičnim evropskim parom.

Koliko sam samo puta bio u Medonu, provodeći  više sati u Rodenovoj kući  i vrtu kao u svetilištu.  Osjećao sam tu, čim prođem kroz vrtna vrata, duh dvojice velikih umjetnika. S desne strane od ulazne kapije je mali kafe, obrastao u bršljan i pridodate cvjetove. Volio sam tu da sjedim i pijem kafu. Nisam bio sam, naravno, moja misao vraćala se u Selce, do Vilima L., do hotela „Slaven“, zimske bure i morske površine čas uzbibane, čas mirne i sjajne kao izbrušeni metal. Mislio sam o onome o čemu nismo razgovarali, o njegovom boravku na ostrvu koje se nije smjelo ni pominjati sve tamo do osamdesetih godina prošlog vijeka. Kako čovjek zemaljski raj može da pretvori u pakao! Na svu sreću, ovdje, u Medonu, nije bilo tako. Tu su dvojica genija, svaki u svojoj samoći, stvarali vječna djela. A kad je Rilke htio da proširi Rodenovu slavu po „cijelom“ Parizu, govoreći onima koji su Rodena osporavali o njegovoj veličini, došlo je do njihovog razlaza. Roden je prezirao te ljude kojima je Rilke govorio. Prezirao je i da ga njegov sekretar hvali i brani. Od koga to? Od pariskih budala!

Inače je Roden bio vrlo neobična ličnost, gordi usamljenik koji je, nažalost, doprinio i gorkoj sudbini svoje muze i ljubavnice, vajarke Kamij Klodel, sestre velikog pjesnika Pola Klodela. Tek sedamdeset godina poslije njene smrti, baš ove godine,  Francuska je priznala njenu veličinu i darovala joj muzej. Ali ne u Parizu, ne pokraj Rodena na čijim je skulpturama ostavila najljepše tragove, nego u bivšoj porodičnoj kući u Nožanu-na-Seni, podaleko od svog velikog idola. (O tome je kod nas pisao i Miljenko Jergović u svojoj rubrici Subotnja matineja, 30.06.2012. godine. Dakle, prije otvaranja ovog muzeja i time ispravljanja velike nepravde.)

Istovremeno govorim o dvije Rilkeove knjige, da bih osvijetlio tek djelimično njegov život, ali prvenstveno jedan dio svog života. Dva putovanja i boravka izvan Banjaluke. Naročito ovo drugo izbivanje iz grada u kome sam tada ostavio suprugu u drugom stanju, bilo je pomalo slično Rilkeovom odlasku u Pariz. I meni se činilo da sam na prekretnici. Ne jednoj, nego na dvije prekretnice. Još sam predavao matematiku i fiziku a sav polako prelazio na književnost. Ovaj „studijski“ boravak u Briselu, sa dužim izletima u Pariz, nije se ticao tog mog formativnog obrazovanja i trenutnog zaposlenja. Pored toga, svijet koji je bio oko mene, koji sam otkrivao, govorio mi je da sam u njemu, tom svijetu, toj kulturi, više svoj nego tamo, odakle sam otišao i gdje treba da se vratim. I vratio sam se, da bih potom tokom preostalog dijela života žalio što sam tako učinio. Zašto nisam ovo ili ono? Naprosto, sudbina mi je bila odredila drugačiji put. A taj je put bio od knjige do knjige.

Ono što mi je predstojalo odnosilo se na moj profesionalni put. Napustio sam školu i zaposlio se u „Glasu“ kao urednik izdavačke djelatnosti. Poslije sam preuzeo „Puteve“. U jednom broju objavili smo Rilkeova Pisma mladoj ženi, u prevodu Trude Stamać. Ta sam pisma otkrio zahvaljujući profesoru Rašku Dimitrijeviću, koji je Kolju Mićevića i mene uputio i u Rilkeov pjesnički opus na francuskom jeziku. Truda Stamać, kad sam joj se obratio s prijedlogom da prevede ta pisma, bila je zatečena i iznenađena mojim pismom. Odmah mi je odgovorila da ne radi po narudžbi, ali u ovom slučaju bez velikog razmišljanja čini izuzetak jer je riječ o Rilkeu.

Veliki epistolarni pisac, Rilke je svako svoje pismo pisao kao vlastito preispitivanje života i pjesništva. Predajući se poeziji do kraja, bez ostatka, bio je i ostao siromašan i beskućan. Ali, svako njegovo pismo svjedoči o njegovom pripadanju poeziji kao svojoj jedinoj kući, svom jedinom utočištu. Slično govore i njegova dva genijalna teksta o Rodenu. Niko ih nije nadmašio, bez obzira da li je riječ o profesionalnim kritičarima ili ljubiteljima Rodenovog djela koji su esejisti, pjesnici ili bilo šta izvan likovne struke. Slično je sa besmrtnim Pismima mladom pjesniku.

Raško Dimitrijević u svom predavanju na Kolarčevom narodnom univezitetu – separat je iz ciklusa predavanja koja su bila posvećena Rilkeu povodom stogodišnjice njegovog rođenja – pored ostalog piše:

Prvog septembra 1902. Rilke nalazi Učitelja za kojim traga nekoliko godina. „Sav moj život je izmenjen otkad znam da ste Vi moj učitelj“, piše on Ogistu Rodenu već posle prve posete. Roden je najveće Rilkeovo otkriće. Njemu se on poverava odmah, ništa ne krije od njega, ni svoje veliko siromaštvo – ali ma šta rekao, Rilke ne traži nikad, on uvek daje. „Osećam se tako kao da sam Vas poznavao uvek, kao da smo se sad samo ponovo sastali.“ Takvo osećanje oslobađa svih društvenih obzira i odražava jedino istinu. „Došao sam k Vama (čitamo u docnijoj prepisci) da Vas upitam. Kako treba živeti? Odgovorili ste mi: radeći. I ja to dobro shvatam. Osećam da je rad život za kojim ne dolazi smrt. Ispunjen sam zahvalnošću i radošću. Od najranije mladosti sam želeo samo to.“

Kada tako gledam na odnos života i umjetnosti više nisam u dilemi. Rilke je bio i ostao jasno svjetlo u životnoj neizvjesnosti i moga života.

Ne znam čime sam zaslužio da me stari iguman Gavrilo uvede u sprčkani sobičak u potkrovlju malog i od duga vremena ohrndanog manastira svetog Oca Nikolaja. Možda je u mojim očima vidio nešto čega nije bilo u očima drugih koji bi ovdje svratili, možda mu je naprosto bilo dosadno, već trinaestu godinu je ovdje živio sam samcijat, a možda sam mu time što sam, umjesto na kapiji Rilskog manastira, kao gotovo svi koji u ovaj kraj stignu turistički, zalupao metalnim zvekirom na grbavim hrastovim vratima njegovog obitavališta, smanjio količinu zavisti, makar to bilo malo kao posljednja kap u pijančevom čokanjčiću travarice, željna slobode, ali zarobljena u fugi pelinovog listića.

Prije toga me je starački užurbano, kao da mu za dva sata dolazi sofijski mitropolit pa prije toga sve započeto mora privesti kraju, počešljati bradu i za svaki slučaj provjeriti da se koji krmelj nije zainatio da ga ponizi, proveo manastirskom crkvom i pokazao mi čađave ikone Tome Višanova, Hriste Galabova i nekih čije je umijeće, kao svjedok pokajnik ili naivni špiclov, već unaprijed odavao nadimak Molerov; njihova imena sam čuo prvi put, a nisam se ni trudio zapamtiti ih, pogotovo što mi je usporedba s venecijanskim majstorima bila nalik optimizmu centarfora ekipe liječenih alkoholičara pred prijateljski susret s prvoligašem iz metropole, čak i ako je stigla iz časnih usta jednog igumana. Potom me je iz ne baš čiste čaše počastio sokom od jabuka, koji je sam spravljao, punim mutnjikavog žutog taloga, a onda mi se pogledom isluženog Staljinovog isljednika zagledao pravo u zjenice i, nakon dobre dvije minute, za kojih se čulo samo njegovo teško disanje i dva kratka rafala djetlića iz manastirskog gaja, izustio, tvrdo, kao da sam nadobudni numizmatičar pred kojeg će ovog časa odnekud istresti punu šaku dosad nepoznatih dukata Giovannija Dandola:

– A ima i još nešto…

Onda još minuta, možda i dvije, potpune tišine, čak  i onaj djetlić se odlučio uozbiljiti i uklopiti u važnost trenutka ili se možda usred rafala sjetio da ima termin kod zubara. Kako god, iguman je škriputavo ustao i rukom mi pokazao da krenemo. Na niski kat smo se popeli sedrenim stubama što su ih stoljeća nagrizla tako da su izgledala pomalo samrtnički, a kad je nastavio ići prema gore, bio sam gotovo siguran da me vodi u zvonik, prislonjen uz manastirsku zgradu, i odmah se psihički pripremio saslušati dosadno staračko trabunjanje o lijepom vidiku, prirodi kakve nema nigdje na svijetu i sličnim tričarijama – istrpjet ću, ipak se, iako mi nije morao ni otvoriti, potrudio oko mene. Shvatio sam da sam promašio nakon što je otvorio vrata sobička i u sekundi upalio slabašnu sijalicu. Mirisalo je na prebiberenu slaninu, mora da je negdje u potkrovlju bila i sušnica, a sve zajedno je nalikovalo udžeri u tuđoj kući u koju su te roditelji poveli na sijelo pa te, pošto si neposlušan, plaše da su tamo, iza vrata, babaroge i šareni nevidiši koji će ti otkinuti pišu ili će te u komadu, bez žvakanja, progutati za večeru i potom zadovoljno podrignuti. Iznutra je nekud mimo mene, pogleda smjerno oborenog ka podu kojeg uopće nije bilo, gledala žena obučena po turski. Drveni kip crvima je očito nekad bio vrlo zanimljiv, ali su desetci suhih rupica govorili da su davno otjerani od slasnog zalogaja.

– Turska Gospa – rekao je i opet mi se na trenutak prodorno zagledao u zjenice. – Ne pokazujemo je svakome – nastavio je pretvarajući se u množinu – samo rijetkim. I nema slikanja…

Tu kao da je želio još nešto objasniti, ali je sve stalo u jedan odlučan rez širokim žuljavim dlanom po zraku.

Dok mi slika nije nepovratno ishlapjela iz vječito razbarušenih misli, mada mislim da se to neće desiti nikad, opisat ću ono što vidjeh. Kip je bio visok osamdesetak centimetara, možda i čitav metar, pun mrlji, spektra bogatijeg nego što ih najnovija inačica photoshopa ima između crne i prljavožute. Lice malo bjelje od ostatka: uska usta sočnih usana za koje bih, da je kip napravljen u novije doba, pomislio da su botoksirane, nos na kojem su se nazirale tanke hrskavične ploče, pravilna brada i čelo pomalo previsoko za ženu. Ispod lijevog uha, tamo gdje završava obraz, jedva vidljiv ožiljak. Nekom se možda ne bi dopala, ako je ljudsku ljepotu uopće dozvoljeno spominjati i, pogotovo, primjenjivati na nekom ko se zove Gospa. Meni je, makar zamrljana kao banovićki rudar kad izađe iz treće smjene, bila lijepa na način koji sebi nisam znao objasniti, a nisam ni imao vremena za bilo kakvo razmatranje, tim više što je i sama pomisao da o tome progovorim koju riječ s igumanom Gavrilom bila bogohulna. Ruke prekrižene na slabašnim grudima, preko bijele košulje i jeleka čija je boja varirala od crvene ka svjetlosmeđoj, čemu je sigurno doprinijelo i vrijeme sa svojim talozima. Preko fistana što se se spuštao sve do poda, pa su se opanci samo nazirali, previjala se tamna pregača, a gajtan oko pasa bio je nekoliko puta uvrnut. Sve je bilo od drveta, kao i biseri te perlice oko vrata i na čelu, jedino su se iz očnih duplji zelenili komadi vodnjikavog žada s mrenom od prašine. Na objema rukama su se, nalik krastama, isticala plitka udubljenja u obliku križa. I bezbroj drugih detalja koje za tako kratko vrijeme nisam uspio memorirati toliko da bih ih mogao opisati. Uglavnom se onaj ko je napravio kip stvarno morao potruditi i sigurno je trajalo danima, možda i mjesecima; valjda za Gospu ništa nije previše.

Moram ovdje priznati kako uopće nisam mislio svraćati u manastir nego sam negdje između Pernika i Samokova, upravo između Dupnice i Krajinaca, skrenuo na naopaku stranu, a požutjeli putokaz na kojem je stajalo da se uskim makadamom može do nekog manastira naprosto me je pozvao, bit će zbog toga što je bio sasvim običan, ispisan na komadu zahrđanog lima, kao da je postavljen reda radi, a ne kako bi neko stvarno skrenuo s glavnog puta, pogotovo što u blizini nije bilo naselja. Usput sam naišao samo na starčića koji je, noseći na leđima užani vijenac živih šutljivih kokoški, s cigarom u bezubim ustima, nalikovao “ćiri” dok se penje od Bradine ka Ivan sedlu. U samokovski gradski arhiv sam ionako već zakasnio, ostaje mi samo naći prenoćište, a umjesto da se dosađujem u hotelskoj sobi, šta mi fali pogledati manastir, koji god i čiji god, svejedno je.

Prenoćište u Samokovu našao sam u nekom hotelu u obliku utvrde, čije sam ime zaboravio, a nisam se uspio usredsrediti ni na ono zbog čega sam ukoračio među tmurna bugarska brda. Uloga Sasa u razvoju rudarstva na Balkanu, tako se zvala tema mog rada, ali sam u sobi broj 37, besciljno listajući kopiju Agricoline De re metallice, knjižurine sa bezbroj ilustracija saskog rudarenja, umjesto Sasa zamotanih u kožne bunde, kapuljača nabijenih na visoka čela, u zamršenom klupku svukud odlutalih misli svako malo vidio lik žene koju mi je pokazao iguman Gavrilo. Desetak sati kasnije učinilo mi se da sam je sanjao, pa nisam mogao prežaliti što se, pošto je jutro nemilosrdno zbrisalo i najnevažniji detalj protekle noći, nisam razbudio i zapisao san kojem više nisam uspijevao odrediti ni predznak.

Koji dan kasnije ću u časopisu Francuskog instituta u Sofiji naići na članak o Turskoj Gospi, više popularan, novinski, nego stručni, mada je u dnu stranice stajao potpis poznatog sofijskog povjesničara umjetnosti. Iguman Gavrilo je škrto pokazivao Tursku Gospu, držeći je u tmurnom potkrovnom zatvoru umjesto nasred crkve, ali je, eto, jedan stručnjak ipak dospio do onog mračnog sobička, mada ni njemu, makar je bio autoritet, nije bilo dozvoljeno napraviti fotografiju, što je napomenuo na samom početku kratkog teksta, kao i ono što je iguman kazao i meni, da se ne zna kako je kip dospio u manastir. Svezak časopisa u kojem je članak tiskan, izdan je prije sedam godina, a za minutu sam, na googleu, saznao da je autor prije dva mjeseca preselio na bolji svijet i odmah me je spopalo grizodušje što u Samokov nisam svratio lani, kako sam prvotno planirao. Uzalud sam se trudio uvjeriti samog sebe kako je malo vjerojatno da bih i tada nabasao na mali manastir i Tursku Gospu pa sam se, prije nego što sam uspio zaspati, više od umora nego od spremnosti za san, žestoko posvađao sa samim sobom.

Opis Gospe i nije bio baš vjeran; ili je veliki stručnjak ponio krive naočale, ili mu je memorija već bila oštećena, ili je ono svjetalce u sobičku doista bilo takvo da smo on i ja vidjeli dva različita kipa. Ipak je bio isti – stari se profesor bavio i etnologijom pa je ukrase i nošnju opisao tako detaljno da se ni na fotografiji ne bi vidjeli bolje. Jedino osim nošnje oko čega bismo se složili bilo je to što je i on, oprezno i gotovo cjepidlački biranim riječima, zaključio da je Gospa toliko lijepa da je kipar, tako je nazvao autora, ipak bilo loš umjetnik, jer svetu Bogomajku nema smisla predstavljati s toliko ljudske ljepote.

Nakon buđenja nije bilo vremena za rekonstrukciju, ako je ona uopće bila moguća, mada se ne može poreći da nam to ponekad uspije. Kao kad bih na papiru s iscrtanom cestom od Brskova, gdje sam bio prije dva dana, pa do Samokova, pokušao poredati ograničenja brzine – sva sam ih vidio, ali ni otprilike ne bih znao staviti točkice tamo gdje mi je ekrančić pored volana svaki put tužno zatulio.

Ne znam kako se desilo da mi arhivar Trifon Popov uz dvanaest kutija građe vezane za Sase, tek djelomično istražene, u ruke dadne i jednu s izblijedjelim vlasničkim tapijama, međusobno sličnim kao jaje jajetu, te još jednu u kojoj su se nalazile iskrzane trgovačke knjige nekoliko članova drvorezbarskog ceha. Na Tursku Gospu sam već bio zaboravio, ali sam, nakon što sam završio sa devet saskih kutija, odlučio prelistati i preostale dvije. Od tapija sam brzo digao ruke, Osmanlije su, kao i valjda svaka vlast, imali neku vrstu formule kojom su opisivali vlasništvo, pa bi puno bolje poslužile nekom ko se bavio nazivljem sela i gradova, livada i rijeka, a nad kutijom drvorezbara sam zastao i onda zavezao čvorove na kutiji – krsta su me boljela od nagnutog položaja tijekom snimanja, a drvorezbari su račune počeli voditi tek nekoliko stoljeća nakon što su Sasi otišli ko zna kud u potrazi za sjajem dragocijenih metala ili se kao stručnjaci utopili u domaće stanovništvo. Počeo sam pakirati sve one drangulije što su mi trebale za snimanje, ali mi se u sekundi pred očima pojavilo umrljano lice iz igumanovog potkrovnog sobička, pa sam ipak odvezao kartonsku kutiju i uskoro se dao na posao.

U Bugarsku više ne kanim ići, možda nekad turistički, mada teško, jer me je život odveo na drugu stranu svijeta. Ako i odem, ko zna hoću li igumana Gavrila zateći živog, a imao bih mu što ispričati, samo što je dvojba želim li to doista i učiniti veća od Vitoše. Upravo iz jednog seoca ispod Vitoše Vasil je, tako se zvao drvorezbar, stigao u Samokov. Seoce je  – saznah to nakon što sam poželio vidjeti gdje je rođen i odrastao – postojalo samo još po imenu i ruševinama; svidjelo se tamošnjim rabovima božjim progledati očima novog svijeta i vijeka i zavazda prekrižiti pradjedovska ognjišta. Drvo je valjda, čuvajući očevo stado, djeljao još kao dijete, pa ga je snašla sreća da završi na zanatu kod poznatog samokovskog majstora Kirjakova. Iščeprkao sam još poneki detalj o Vasilovom naukovanju, nije se sve to dešavalo prije nekoliko stoljeća, već nekad pred samo oslobođenje tog područja od Osmanlija, a štošta sam doznao i iz drugih izvora, ali je mnogo toga bilo nesigurno i nepouzdano, samo po čuvenju, pa ću ponešto i prekočiti kako ne bih – kao što loš drvorezbar jednim prenaglim rezom upropasti svoj uradak – zaprljao i upropastio sve što ću ispričati o Vasilu.

Ona se zvala Bayan i bila je, koliko se znalo, jedina tog imena u Samokovu. Ko zna zašto, možda jer je bila kći trulo bogatog zakupnika rudnika i rudarskih carina, a možda je sve bilo slučajno kao što se katkad u životu desi. Majstor Kirjakov nije imao djece i već je polako protjerivao savjest kroz trostruko sito i pakovao dušu za veliko putovanje pa je još samo povremeno uspijevao svratiti u radnju. Pravi majstor već je bio Vasil. Mora da je, uz spretne ruke, koje su znale napraviti sve što stari majstor zamisli, njegova djetinja dobrodušnost bila glavna u odluci da nasljednik pa tako i novi vlasnik radnje postane on, Vasil. Bayan je vidio samo jednom, opet slučajno, ili možda nije bilo tako, kao što se to katkad u životu desi: ni sasvim dijete, ni sasvim žena, kao uska cesta na prijevoju s kojeg se sve vidi, ali od uzbrdice do nizbrdice sve traje prekrtako da bismo spoznali ono što slijedi. Usto je bila zabuljena, pa joj je od svega tijela vidio samo dva oka, krupna, vrela i sjajna kao dvije kovačke vatre na pucketavom  bukovom ćumuru u nekoj od samokovskih kovačinica. Srce mu je zalupalo nepravilno kao kovački čekić u rukama šegrta kad polaže završni ispit, a sve je trajalo kratko, možda svega nekoliko sekundi, dok je njena staramajka, također zamotana od pete do glave, nije ošinula samo njoj primjetnim pogledom, jačim od udarca biča koji Bayan nikad nije osjetila.

Povijest se, mada ima onih koji tvrde da se sve okreće i ponavlja, uvijek piše novim pisaljkama na staroj pergameni. Povijest je palimpsest, ali se svaka pergamena sjeća časa kad je izgubila nevinost, kad je pisaljka prvi put zagrebala po njenoj nježnosti. Ko zna koliko je trajalo Vasilovo kockanje sa svime onim što je bio i trebao biti i dok je shvatio da jednu točkicu povijesti može ispisati i sam. Bit će da je o tome i raspravljao jedino sa samim sobom, jer da je ikog drugog pitao za savjet, taj bi mu rekao da izabere kakvu finu kovačku kćer, konjske ploče i dobro okaljeni željezni klinci svakodnevno su na pretovarenim konjima odavde raznošeni sve do Beograda i Istanbula, i da je lud ako se samo i usudi otići gazdi Arslanu, čovjeku toliko moćnom da je bez puno napora mogao učiniti da Vasil začas završi zatrpan u nekom od jalovih rudarskih potkopa. Povijest, barem ona za koju se znalo u Samokovu, nije, naime, zabilježila slučaj da je jedan hrišćanin zaprosio tursku djevojku, i ne da nije pamtila nego se, ma koliki memorijski čip imala i ma koliko puta ga dograđivala, ni uz najveći napor nije mogla sjetiti ni da je to ikad ikome u ovom kraju uopće došlo u pamet; to, ustvari, više ni ne bi bila pamet već nešto što je puno bliže bilo suicidu.

Niko valjda nije ni znao što se desilo u nekoliko minuta koje je majstor Vasil proveo u Arslanovoj kući, možda čak i samo u dvorištu, ali se odnekud ipak doznalo za razlog njegovog posjeta. U Samokovu nije bilo živa ljudskog stvora koji se ne bi složio s tim da je gazda Arslan, makar se uvijek potiho pričalo o njegovoj gramzivosti i spremnosti da ne birajući načine podeblja ionako ogroman imetak, ispao dobar i milostiv, čim je Vasil živ izbatrgao preko njegove kapije.

Za sve je, iako već nije mogao ni saći do radnje, doznao i majstor Kirjakov. Nakon što su jednog jutra završili kratki razgovor o tome što će se rezati i djeljati, majstor je zašutio, ali nije dao znak Vasilu da može ići. Prošla je minuta, a možda i puno više; u takvim trenucima nekom razumnom ko bi sve pratio sa strane bolje no ikad bi postalo jasno da je vrijeme samo loša ljudska izmišljotina. Majstor Kirjakov nije ga ni pogledao, samo je procijedio:

– I…? Sad mi sve ispričaj, polako i po redu!

Bilo je tim riječima i strogosti i blagosti, i zapovijedi i molbe; majstor je na sve to imao bespogovorno pravo. Toliko mu je taj donedavno pitomi i skromni seljački sin prirastao srcu da bi, kad bi se ikako moglo, na svoja leđa rado natovario sve njegove brige i strahove pa makar prekoredno osvanuo na Haronovom čamcu.

Nije to bilo jedini jutarnji raport, ali je sve bilo uzalud. Majstor Kirjakov se nije mogao podmladiti, a poslovi su kasnili i šteta bivala svakim danom sve veća. Uzalud se pitao u što Vasil troši vrijeme, jer iz radnje gotovo da nije izbivao, osim što bi, naoko bez cilja, često i po sat vremena dreždio ispred Bajrakli džamije. Fajde nije bilo, pa su se sve češće dešavali prigovori kupaca, uglavnom ljudi iz višeg društvenog sloja, teških kad je trebalo promijeniti radnju i majstora, ali i praktičnih u tolikoj mjeri da ih tuđa aljkavost i neodgovornost nisu mogli spriječiti da to ipak učine.

Osim ako nas na onom svijetu svakog jutra dočekuje izvještaj o tome kakvo je stanje tamo odakle smo stigli, majstor Kirjakov nikad nije saznao čitavu priču, a mogla je, kad bi se stvari uprostile, stati u jednu jedinu rečenicu: Vasilu više nije bila važna ni radnja, ni posao, ni mušterije – Bayan je naprosto vrijedila nemjerljivo više od svega toga i svega ostalog što se tome ikako moglo pridružiti. Vasil je na Kirjakovljevoj sahrani bio odsutan i šutljiv kao i inače, mada su pogani jezici, ne znajući što se dešava u njegovoj glavi, govorkali kako će, čim sve to završi i ostane sam, sada u svojoj kući i radnji, sigurno vrištati od sreće – toliko malo siromaha dobije prigodu postati gazdom.

Vasil nije znao za govorkanja, do njega nisu došla, a i kako bi kad jedva da je i s kim progovorio više od najnužnijeg. I da je čuo, sve bi bilo isto – postoje stanja kad zdrave oči oslijepe i zdrave uši ogluše za takve stvari, toliko besmislene i daleke da bi se svaki put samo spotakle, pale i odvaljale od Vasila, nestajući kao iznenadni konjski topot u crnilu noći. Nastavio je raditi, primajući čak i poneku novu narudžbu, ali je nakon nekog vremena na ulazu u radnju osvanuo lokot. Iz kuće je izlazio rijetko, a onima koji prije toga nisu upoznali njegovu boju glasa, sada je za to bilo kasno. Potrajalo je tako, muklo i neprimijetno, dok neki daljnji rođak nije svratio Vasilovoj kući kako bi prenoćio: najprije je kucao, potom je gromko zazvečao zvekir, a onda je i uzalud obilazio oko kuće i dozivao – unutra očito nije bilo nikoga, i to, vidjelo se, odavno. Susjedi su samo odmahivali rukama na rođakova i pitanja nekoliko onih koji su se tu slučajno zatekli, privučeni svime što se dešavalo.

Iz grada je nestala i Bayan, barem je više nije bilo na ulici sa staramajkom, ali to gotovo da i nije imao ko primijetiti, toliko je zatvoren bio taj osmanlijski svijet koji je upola pripadao svemu što je Samokov bio, a drugom polovicom je, iako fizički tu, bio negdje daleko, u čudnim običajima i propisima koji se, ma koliko izgledali domaći ili barem odomaćeni, nikako nisu mogli do kraja udjenuti u okvir stvarne slike jednog malog bugarskog zanatlijskog mjesta.

Sizifovski uporno ju je tražio i pitao za nju gdje ju je smio spomenuti i gdje bi to inače platio glavom da za čudake ne vrijede neka druga pravila od onih koja vrijede za obični svijet. Tražio ju je, ispočetka noseći drvenu poputbinu u rukama, a onda u čvrstoj mreži dobivenoj od ribara s Perlovske koji se, bit će, sažalio na čovjeka iz čijih očiju i gesti je sve govorilo da je, iako živ, davno napustio ovaj svijet i da od ovosvjetskog u sebi ima još samo toliko koliko bi se njegovih snova moglo uhvatiti i zadržati u darovanoj mu mreži. U Samokovu ga, kad je odlučio krenuti ka Pazardžiku, niko nije vidio niti se zna je li uopće svraćao, makar i samo vidjeti stoji li lokot još uvijek na svom mjestu i pamte li dlijeta i noževi stisak njegovih širokih šaka. Navodno se neko vrijeme bio smirio i čak nastanio s ribarima na obali Marice, a neki su ga s njima vidjeli i u ribolovu.

Kip je ispočetka pokazivao svima, ponizno ponosan, ne na svoj umjetnički doseg, o čemu ništa nije znao, već na ljepotu drvene Bayan, a onda je jedno vrijeme praznih ruku vrludao selima između Pazardžika i Plovdiva. Kip je, međutim, malo potom stajao izložen na krovu jednog od drvenih kramova u koje su se smjestili radnici u Stambolijskom, dovedeni da bi gradili željezničku prugu između Istambula i Belova. Zaposlili su i njega i izgledalo je da ga ludost  prolazi, makar sporo kao proljeće nedonošče koje na kraju preživi i izraste u dugo toplo ljeto. Možda bi sve doista krenulo u tom smjeru da se neki polupijani željezničar iz Brestovice nije popeo na kram i na drvenom licu kipa nacrtao nešto toliko ružno da su mu ostali jedva spasili glavu na ramenima: nakon što je Vasil saznao ko je krivac, zgrabio ga je za gušu i umalo udavio. Kad se krkljanac smirio, popeo se na krov, obrisao fleke s lica kipa i primio ga u ruke pobožno kao da uzima relikviju svetog Josifa Pravednog. Drugi put je mirisalo na to da bi mogao naći mir kad je navodno viđen kako kod nekih Karakačana nomada brine o krdu konja i stadu ovaca, usput ukrašavajući gajde i duduke nekog tamošnjeg majstora dobrozvučja, ali je vijest o tome donio pretrga Slavčo, kome se u bilo čemu što priča moglo vjerovati još manje nego kad se s njim trguje, pa ni ja u ovom što pričam ne mogu čvrsto stati iza te vijesti.   

Neko vrijeme potom se izgubio i niko živ nije znao gdje je i je li uopće živ, da bi ga previranja malo prije ustanka protiv osmanlijske vlasti zatekla, mada ga već nekoliko godina ionako više nigdje niko i nije očekivao, tamo gdje ga baš niko nije mogao očekivati, u Gornjoj Džumaji, i to zato što mu je neko, vjerojatno neki šaljivdžija bez mjere i pameti, rekao da je u tom gradiću vidio djevojku koja je ista kao njegov kip. S jedne strane je to bila sretna okolnost, jer je ustanak puno žešće buknuo u drugim dijelovima zemlje i smrt je takoreći preko noći postala nešto kao susjed kojeg se poznaje od rođenja, tužni prijatelj, gotovo brat. S druge strane baš i nije, jer u Gornjoj Džumaji nisu povjerovali da traži nekog gazdu Arslana koji je morao bježati iz Samokova pa su ga proglasili ustaničkim špijunom i bacili u tamnicu. Sreća njegova pa je gradski kapetan Iskender ipak bio priseban čovjek i, mada je vrijeme bilo takvo da su se glave od trupova rastavlale nizašto i u trenu, brzo shvatio da je Vasilov um odlutao poljanama nedohvatnim ljudskom i da se već polako prelijeva preko rubova ionako naprsle dagare u koju je Gospod spustio dunjaluk pa ga je, odbivši prije toga njegovu želju da se priključi kapetanovoj vojsci, otputio izvan svog područja. Naredio je da mu bude vraćen njegov kip i da ga nosi odatle, jer zna se, meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima kipova; ovaj ovdje im može donijeti samo nesreću i ništa više. Čim je ostao sam, izmolio je, u sebi, da ga ni slučajno neko ne bi čuo, smjernu bismillu da mu se čudak i njegov kip nikad ne pojave ni u snu, a kamoli na javi, u Gornjoj Džumaji. Iako se moglo čuti i to da se malo potom, sve ne bi li kako došao do Bayan, prevjerio i stupio u neku azapsku četu koja je pustošila i palila hrišćanska sela i manastire oko Pazardžika, takve glasove demantira podatak da se njegovo ime nalazi na popisu prostih vojnika ustaničkih odreda koji su, pod zapovjedištvom Plamena Janjgijeva, bivšeg osuđenika zbog pronevjere crkvenog novca, a sada uvaženog vojskovođe, opsjedali tvrdoglavu osmanlijsku satniju, kružno ukopanu na stjenovitom brdu iznad Galabnika. Bit će da je drvena Bayan tu negdje zaradila onaj ožiljak ispod lijevog uha.

O tome kroza što je sve za tih nekoliko godina prošao kip lijepe Bayan mogla bi se napisati čitava jedna priča, a jedna možda i o tome kako je i gdje završio Vasil. Jednom ću ih, ako nađem vremena, i napisati, a ti koji ovo čitaš, ako slučajno obilaziš samokovski kraj, nipošto nemoj nikome, a pogotovo igumanu Gavrilu, spominjati ijedno slovo od onog što ovdje zapisah: neka ljepotica iz sobička i za njega i za čitav svijet zauvijek ostane Turska Gospa.

Gledao sam dva filma koji su rađeni po motivima njegovih priča, oba mi se svidjela, i Antonionijev Blow Up i Godardov Vikend, ali mi je ipak mnogo značajnije ono što je bilo i ostalo u tekstu. Jednom sam, uskoro ću reći i kada, pročitao Cortázarovu priču o malim meksičkim “ribama koje hodaju”, čovjekolikim amfibijama, aksolotlima. Njih pripovjedač ove priče otkriva slučajno, u mjesnom akvariju, onda postaje tim stvorenjima opsjednut, danima ih promatra, misli o njima, pa u svojoj fasciniranosti ovim stvorenjima i ne primijeti da se preobrazio u jedno od njih i da aksolotli zapravo misle o njemu, pišu priču o piscu ove priče. Jesam li to dobro prepričao? Pisac gleda u amfibiju, misli da je opisuje, a amfibija postaje pisac, opisuje ga. Kada dovrših čitanje, najednom povjerovah, još više: osjetih, da je književnost više istinita od života i da je tamo, u tekstu, istinski život, čiji nas junaci vide onakvima kakvi jesmo, kao junake njihove imaginacije, kao privid i u tom prividu izgubljena stvorenja. A bilo je to ovako: pošao sam vlakom na jug Srbije, kupio u Beogradu Tajno oružje, čitao u kupeu druge klase Cortázarove priče, ova druga po redu me zaprepasti, i onda shvatih da me svi putnicu sa svojim kapama, brkovima, umaštenim prstima, pilećim batacima i do pola ispijenim bocama piva gledaju kao u čudu, kao neko sitno bizarno stvorenje koja se, šćućureno u kutu sjedišta pretvorilo u čitatelja, a ja iz goleme daljine vidio da su oni samo amfibije, koje putuju drugom klasom, gledao ih bez riječi, u čudu.

Od kamena do ćerpiča

Kuće, za razliku od životinja i ljudi, lijepo umru. I lijepi su im posmrtni ostaci. Pogotovu one kamene kuće, zidane u graditeljskom slogu Mediterana, često i bez veziva, ili s tankim premazom kreča i pijeska, s jajetom i brašnom, poput kolača, ali tako da svaki novi kamen fino naliježe na prethodni kamen, da mu odgovara kao jin jangu i kao prst na ruci onom susjednom prstu, pogotovu te kamene kuće koje se, onako napuštene i opustošene, pretvaraju u žive spomenike, u skulpturalno mnogo delikatnije i prisutnije artefakte od onih koji su bili dok su imali krov i dok su u njima živjeli ljudi. Ništa na Mediteranu ne izgleda tako lijepo, rječito i razgovorljivo kao kamene kuće iz kojih su potjerani ljudi. A potjerani su, jer tu vazda netko nekoga tjera, tako da oni koji sada tu žive obično nisu unuci niti praunuci onih koji su prethodno živjeli tu, kao što ni ti nisu bili unuci ni praunuci onih koji su živjeli prije njih. Između tog koji je gradio kamenu kuću, a kamene kuće na Mediteranu građene su neutvrdivo davno, obično prije dvijesto-tristo godina, ako ne i mnogo prije, i onog koji danas u njoj živi, ako živi, ako nije potjeran, nema nikakve kulturološke ili jezičke veze. Između onoga prvog, koji je umio tako lijepo zidati, i ovoga današnjeg slojevi su leksičke, sintaksičke, porodične, historijske, antropološke i općekulturne razlike. Taj niz identiteta i postojanja, niz međusobno suprotstavljenih i isključujućih sjećanja, što podsjeća na srpsku gibanicu – slaganu pitu sa sirom – naša je slika Mediterana. To je Mediteran posmatran s naših obala, s naših zaleđa i iz naših međusobno zaraćenih sjećanja. Ovdje ništa nije naše i sve je istovremeno naše. Naše je samo ono što su uspjeli oteti, kao što je, već u sljedećem trenutku, naše samo ono što nam je oteto, samo ono čega se sjećamo kao svog. I to je još jedan razlog zbog kojeg razrušene i napuštene kamene kuće izgledaju ljepše i savršenije od kuća koje su sačuvane. Vrijeme je moćan skulptor, pogotovu ako mu prethodi ljudska nesreća.

Ove su kamene kuće oblikovala dva suprotstavljena principa, dva stoljećima zavađena carstva, dvije škole i dvije vjere. Iako su ponekad govorili istim jezikom, a ponekad i nisu, iako su ponekad mijenjali vjeru i stranu, pa su odustajali od jednog principa i priklanjali se drugom, ljudi koji su ovdje živjeli i koje, obično i bez pokrića, volimo zvati našim ljudima, bili su vođeni logikom tih velikih carstava. Zapravo, uvijek samo jednog od njih, nasuprot onom drugom. Prvo je carstvo poteklo u Mlecima, drugo u Istanbulu. Tamo se kamen oblikovao na ovaj, vamo na onaj način. Tamo i vamo u našem je slučaju bivalo fatalno blizu. I tako su se dva jezika u kamenu znala međusobno približiti, a da njihovi graditelji toga i ne postanu svjesni.

Počitelj je ona zemljopisna tačka na kojoj se Carigrad najviše približio Veneciji. Tu se tamni Orijent Bosne spustio na more. Skoro da se spustio. Jer od Počitelja do mora je popišaj puta. Ali taj put Počitelj nikada nije prešao, nego je onako lijep i sam ostao tu da stoji. Bljesak vječno mladog kamena na oštrom suncu jula. Birvaktilski turski grad, davni grad neke nedokumentirane mitske Bosne, čija je oskudna povijest zamijenjena legendama, lijep i uščuvan jugoslavenski grad, u kojem je uz pomoć sarajevskih vlasti utemeljena i uzdržavana slavna slikarska kolonija, vazda je, još od vrlo davnih vremena, Počitelj bio zavičaj nekog jučerašnjeg, iščezlog, iz naših života i sjećanja protjeranog svijeta. Oni koji su u njemu živjeli i boravili samo su o tome i mogli svjedočiti. Ako su toga bili svjesni, ali i ako nisu bili svjesni.

A onda je došlo vrijeme konačnog pustošenja, kada je Počitelj trebalo prezidati i prevjeriti, trebalo ga je pokrstiti. To je i učinjeno. Ali kao i u svakom drugom nasilnom i trenutnom aktu promjene identiteta mjesta, identiteta istesanog kamena, identiteta grada, dogodilo se da novi znak svjedoči o jednom, dok kamen nastavlja svjedočiti o drugom. Valjalo je puno temeljitije rušiti, e da bi se stvarno srušilo. I tako je, srećom, Počitelj na kraju ostao nesrušen.

Safet Zec tu je još od onih davnih doba slikarske kolonije. Kupio je kuću i sagradio atelje. Nakon što su kuća i atelje bili opustošeni, on se vratio i obnovio ih. Nije važno zašto je tako postupio, to je njegova privatna stvar. Ali iz perspektive gledatelja ovih crteža i grafika, vratio se zato što je crtač tog istesanog kamena, koji tako savršeno naliježe na drugi istesani kamen, vratio se zato što je crtač tih kuća, te nije ni bilo razloga da se ne vrati. Nema te ljudske sile, niti te sile vremena koje bi mogle poružniti i uništiti ove kuće.

Istina, njegove kuće nisu samo počiteljske. Ima ih s raznih strana, bliže Dalmaciji i bliže Bosni. Među njima i poneka, do kosti ogoljela, bosanska gradska kuća od ćerpiča, od nepečene cigle, koja se pravila od zemlje što se kopala na mjestu gdje je danas sarajevsko naselje Ciglane, zemlje na kojoj se, dijelom, nalazi gradsko groblje Bare, i u kojoj mi leže Nono, Nona, mati, ujak, rodica Vesna, otac. Ćerpiči između drvenih greda, uglavljenih po nekoj vrlo preciznoj zidarskoj logici, na zidu sa samo jednim prozorom, a u tom prozoru, u tipičnoj zecovskoj maniri, modra saksija sa cvijećem. To više nije Mediteran, to je vrlo daleko od Mediterana, toliko daleko da se gradivni principi međusobno isključuju. Kamen je tvrd i vječan, a ciglena je glina mehka k’o plastelin i k’o mehka šljíva, pa isključuje samu ideju o vječnosti. Kuće od ćerpiča spomenici su privremenosti i ljudske prolaznosti. Kada bi na Sepetarevcu padala kiša, niz ulicu bi se slijevale žute vode, žute od ćerpiča kojim su bile građene kuće.

Na licu jedne od tih sarajevskih Zecovih kuća izbrojao sam dvadeset i pet prozora, i još četiri slijepa, koji, uz ulazna vrata u tu veličanstvenu kuću, u tu zgradu od ćerpiča, čine najokatiju i najoknatiju građevinu na dunjaluku. Vrata su, po pravilima, dvokrilna, ali drugog krila nema. Istrunulo je ili je izvaljeno. Unutra je mrak, jedva se naziru četiri stube. Meni više ne treba, jer sam, kao i slikar, poznavao ovakve kuće. Ista je takva bila na Sepetarevcu, na broju 21.

Nakon četiri, kao u Dubrovniku, kao u Puli, izlizane kamene stube slijedi podest, koji je u međuvremenu betoniran, jer je tu, kroz kamen bila provedena voda, pa se izvorna građevina morala razbijati. Na njega se nadovezuje hodnik, mračan kao duša, s onim šalterima za svjetlo koji se uvrnu udesno, pa se svjetlo pali, i slijede basamaci za prvi, drugi i treći kat. U našem sepetarevačkom jeziku, koji s nijednim standardnim jezikom nema previše veze, stube su mogle biti samo od kamena, kao što su od drveta mogli biti samo basamaci. I onda se u toj kući sve kameno zvalo stubama, a sve drveno basamacima. Da je bilo čega od betona, to bi bile stepenice.

Uz basamake se penjalo zvučno, kao što se i tim drvenim hodnicima hodalo zvučno. Zidovi u kući bili su neravni, nakrivljeni kao i podovi, bez ijednog oštrog kuta. Sarajevska kuća od ćerpiča iznutra je spomenik velikom Antoniju Gaudiju.

Dok gledam Zecovu sliku s dvadeset i pet gledajućih i četiri slijepa prozora, ja u njoj vidim Sepetarevac broj 21, kuću koja danas više ne postoji. Odnio ju je posljednji rat. Iako je ova kuća na slici izašla iz slikareve mašte, kao primjer nekoga sarajevskog magijskog realizma, u nju je upisana kuća koju sam cijeloga života gledao, stanujući na Sepetarevcu broj 23. Kažem cijeloga života, baš kao da ovo što u posljednjih dvadeset i četiri godine živim i nije život. Nije da nije, ali možda ja više nisam ja. O tome mislim dok ovo gledam.

Safet Zec, tako se vjeruje, crta ono što vidi. I to je onda realizam. Kome ni to nije dosta, reći će i – poetski realizam. Kao da Wols nije crtao i slikao ono što vidi ili kao da zemljani prizori Ljubomira Perčinlića nisu prikazivali ono što slikar vidi. Kao da je moguće naslikati i nacrtati nešto što se ne vidi. Drugo, kažu da je to što Zec crta dopadljivo i dekorativno, da je nostalgično, reminiscentno, u svakom pogledu prošlo. Ono što u sebi sadrži element vremena nije nužno nostalgično. Kada se protiv toga bune, ili kada svako sjećanje nazivaju nostalgijom, ljudi se bune protiv svake vremenitosti. Između ostaloga i zato što je vremenitost predugo bila demode. Htjelo se živjeti izvan vremena, izvan historije koja je, uostalom, sve do nedavno bila dovršena. Pa se onda prilično krvavo nastavila.

Vrijedilo bi, kada bi bilo volje i vremena, sastavljati priručnike za gledanje crteža, grafika i slika Safeta Zeca. Za gledanje izvan folklornog, sentimentalnog i dekorativnog ključa. Između ostaloga, i kroz priču o svijetu koji se našao između poetike kamena i poetike ćerpiča, između vječnosti i prolaznosti. Kamen će uvijek ostati kamen, a ti si, kao i onaj ćerpič, samo prah, i u prah ćeš se pretvoriti. Zec je, između ostaloga, i slikar ljudi kojima se tako u rodnim listovima i ličnim kartama udesilo da budu dionici i jednoga i drugog identiteta, i kamena, i ćerpiča. Može li se tako? Ako i ne može, mora se.

Pula je dobro mjesto za ove slike. Zidovi ovoga grada su, kao i zidovi Počitelja, kao i zidovi cijeloga našeg Mediterana, palimpsesti sudbina. Koliko li je ljudi moralo biti protjerano, e da bi kameni pragovi pulskih vila bili tako uglačani i zaobljeni kao golo ljudsko stopalo? O tome bi danas da govore ove slike.

Danas je srijeda, a čini mi se da je subota. (Subotom je najslobodniji). Na jeftinom kalendaru piše da je travanj, a o prozore udaraju zimske kiše. Možda svibanj u RH započne bosanskim snjegovima.

Svijet već dugo visi naglavce, ali nikoga za to nije briga, osim pjesnika, a oni su, kažu ekonomisti, svi luđaci koji snovima opterećuju državni proračun.

Danas je srijeda koja ne bi trebala biti srijeda nego subota, a kako je krenulo uskoro će se početi urušavati naopaki vrh naopakog svijeta, ali mene za to nije briga.

Sva sreća pa sam prije urušavanja uspjela održati sat hrvatskog jezika u 5.b Ukrala sam par sramežljivih dječjih osmijeha i pospremila ih u sjećanja. To je sasvim dovoljno za mir sa samom sobom. Bar bi tako trebalo biti.

U večernjim satima srijede koja bi trebala biti subota, ja pijem hladni kapučino koji bi trebao biti vrela kava i mislim o jednoj ljubavnoj pjesmi Danijela Dragojevića. I želim napisati ljubavnu pjesmu o gejši koja kleči na prostirci od šećerna trske, za leđima posebnog muškarca i vrhovima mu bijelog kimona, na čijim se rubovima naziru pupoljci ruža, sklanja kapljice proljetnog pljuska s tjemena.

Ne, zašto da se lažemo? Želim biti gejša iz vlastite pjesme, živjeti u jednom trenutku dugo očekivane subote (tad je najslobodniji) i upitati ga što mora učiniti gejša da bi ponovno smočio osušeno tjeme i, prije nego joj svuče kimono, prošetao s njom po kiši.

Gejše mogu šetati, ali ne smiju voljeti, a ja smijem voljeti ali ne mogu šetati.

*

Ah, prije nekoliko dana, čitala sam pjesmu Ivice Prtenjače i dugo sam mislila o njoj. Tada sam poželjela biti flamenco plesačica, nalik ovoj s lančića koji mi visi oko vrata.

U tom trenutku se činilo da četvrtak treba biti ponedjeljak, jer ponedjeljkom sve priče dobiju nastavak i nisam htjela pisati. Samo je taj isti On trebao zgužvati nabore haljine prepune crvenih cvjetova i pustiti da tišina između nas otpjeva pjesmu o tome kako su mu, dok je sa mnom vodio ljubav, u mraku, sjale oči.

Uvijek isto. San.

Dok mislim o napisanom, umirem od smijeha, tako valjda prolazi život nas koji sanjamo da ćemo, kad ODRASTEMO postati pisci, a nemamo riječi koje bi nam to omogućile. Samo tlapnje, puste tlapnje, tričarije i žudnju za pravim riječima i još “pravijim” ljudima koji nikada nisu došli do nas.

Te, nama prijeko potrebne, riječi pišu ljudi s ogromnim talentom koji su se usudili povjerovati da zaista posjeduju talent i pokazati ga upraviteljima svijeta koji odavno visi o koncu te ih osvojiti svojim umijećem i opstati u neizvjesnosti, čekajući svakodnevno tko će ih od glavešina u novinskom članku Večernjeg lista ismijati jer su u fikciju unijeli previše sebe. To su ljudi koje čitamo, čijim tekstovima krpamo vlastite praznine na krpari života i kojima se divimo.

A “praviji” ljudi… Ti “naši ljudi”… Oni vode vlastite bitke. Bore se da prežive, kao i smetlari, pekari, pjevači, kumice s tržnice na Dolcu i djeca iz 5.b čije sam osmjehe ukrala i sačuvala u sjećanju. Da se nađu… za crne dane… uz kavu koja nije prava kava…

I mi ostajemo sami, želeći i dalje postati Netko tko bi im bio dovoljno dobar. Netko poput gejše koja u svilenom kimonu korača po sobi korakom tišim od Tišine i lakšim od Lahora, čekajući pravi trenutak da upita tog nekog posebnog, je li danas raspoložen za šetnju ili joj ipak želi nakon nekoliko čašica onog na S svući kimono, čiji su rukavi još mokri od kapljica kiše s njegova tjemena.

KNJIGOVEZAC

Uvezuje slova, riječi, misli.

Među korice smješta rascvjetale livade, kuće sa dvorištima, bračne postelje, neprohodne šume, zatvore sa čeličnim kapijama i rešetkama na uskim prozorima, ograđene visokim zidinama s bodljikavom žicom razapetom između kula stražarnica.

Na livadama gleda razigranu djecu, u kućama srećne ili nesrećne porodice (dobro je upamtio Karenjine na koje je budno pazio bradati starac bistrog pogleda sa zadnje stranice korica), u posteljama supružnike koji su odavno jedno drugom postali stranci, u gustim šumama bezazlenu djecu koju vrebaju kandže zlih vještica, u kazamatima slušao duboke uzdahe nevino osuđenih i zlurad smijeh zločinaca.

Svačega se nagledao i naslušao knjigovezac, mnoge sudbine je zapečatio među korice ograđujući njima intimne svjetove od opšteg ludila, uporno i uzalud tražeći nit za platno u koje bi ukoričio svoj život.

Omeru Hadžiselimoviću

Stari se, moj fratre, i na ovoj strani!
Dok dlanom o dlan prođoše od godine
dani od kad te, ko kožnu knjigu,
naložismo u furunu. Bio si nekako
neotporan na smrt. I popustljiv prema
njoj kao prema zaostalom u razvoju
djetetu, prigrlio si je očinski. Jer, kako reče,
niti šta završava niti išta tim zagrljajem
počinje. Jedino tijelo prelazi iz jednog
u drugo agregatno stanje.

Teška je preko mene prešla godina,
valjak za asfalt. Mišljah da zvijezde
lutalice puput riba preuzimaju revire
onih upravo upecanih ali ne znam
jer preniski oblaci zaklanjaju previsoko
nebo. I zuji još uvijek ošamućenost
kao kad jedina u gradu fabrika ode u
stečaj. Praznina ne popušta, fratre moj!