PRIDJEVI

danas neću spavati
nekoliko sati duže
imat ću života
što ću učiniti s tim
viškom života
pretvoriti ga u suvišne riječi
pretvoriti ga u nedostatne riječi
pretvoriti ga u riječi
dovoljno je tako reći
ne trebaju nam pridjevi

PRED PUTOVANJE U ZAGREB

ljepši izgleda svijet
otvaraju se šareni
prozori svijeta
slike
nevješti potezi kistom
postaju sudbonosni
slikanje anđela
neispripovijedana povijest
stvara paučinu
dijete zaneseno
vlastitim crtežom
sati koji odmiču
u slavu nesvršenosti
poetska sreća
knjige zaboravljene
na polici
i još puno sličnih
naslova

Imaginarni prijatelj/45     

Piše Nada Klaić da se na popisu podložnika obitelji Hennyngh spominje inkvilin Jambrek Gwbez. On će se naći na čelu velike seljačke bune, koja je izbila 1573. Prvih se dana pobuna protiv vlastele munjevito širila, pod Matijom Gubcem našlo se šest tisuća ljudi. Krenuli su od Donje Stubice, stigli do pod Krapinu. A onda je zanos pao, nastalo je povlačenje, sve do konačnog poraza. Buna je potrajala manje od dva tjedna, ali je legenda o seljačkoj buni i njezinom vođi rasla i razvijala se u sljedeća četiri stoljeća, sve dok nije dosegnula svoje vrhunce početkom dvadesetog stoljeća, u vjerovanjima hrvatske ljevice, te u jugoslavenskom socijalističkom razdoblju, kada je Matija Gubec dorastao u najvećega narodnog junaka u Hrvata. Oživio ga je Vatroslav Mimica u raskošnoj filmskoj fresci, naslova “Seljačka buna”, gdje je Gubca odigrao Fabijan Šovagović. Antun Augustinčić posvetio mu je veličanstvenu, nadkriljujuću skulpturu, na kojoj je mrki stubički mučenik, brka gustih kao u Kraljevića Marka i Maksima Gorkog, prikazan u evokaciji koja istovremeno podsjeća na Isusa Krista i na Stjepana Filipovića, s one mitske ratne fotografije. Gubec grli svijet, grli Hrvatsko zagorje, grli “Balade Petrice Kerempuha” i živoga Miroslava Krležu, dajući svojim zagrljajem svom rodu i narodu onoga plemenitog samopouzdanja bez kojega bi seljak stoljećima dalje podnosio zulum svojih gospodara. Ivo Lhotka skladao je operu “Matija Gubec”, a Ivica Krajač, Karlo Metikoš i Miljenko Prohaska napisali su, seljačkom vođi u čast, prvu hrvatsku i jugoslavensku rock-operu i nazvali je “Gubec beg”.

Nakon 1990. Matija Gubec došao je na zao glas, kao i sve lijeve hrvatske ikone i junaci, a Franji Tahiju i Gašparu Alapiću su, bez obzira na činjenicu da se ni jedan ni drugi nisu u prsi busali svojim hrvatstvom, niti su, sva je prilika, poznavali jezika hrvatskog, niti jezika koji bi hrvatskome bio sličan, vraćena sva prava. Seljačka buna pala je u zaborav, a legenda o Matiji Gubcu svela se na mrtvu folklornu pripovijest. Veliki se Matija sveo na inkvilina Jambreka.

Vrhunac legende o Matiji Gubcu bio je, u skladu s našim gubitničkim i defetističkim sudbinama, u smrtnoj presudi, mučenju i pogubljenju na Trgu svetoga Marka u Zagrebu. Seljački vođa je, kako su dugo vjerovali seljaci i njihovi simpatizeri, okrunjen krunom od usijanog gvožđa, i ismijan kao seljački kralj, nakon čega je rastrgan na četiri strane svijeta. Hrvatski ljevičari jednom su davno vjerovali kako je na njima da za Matiju Gubca izvojšte pobjedu u nekoj svojoj revoluciji ili u evolutivnom prelazu u bolje i pravednije društvo.

U skoro svakome gradu bivše Jugoslavije postojala je ulica Matije Gubca. Ponegdje postoji i danas. Zanimljiva je sudbina Gubčeve ulice u Nišu. Godine 2003. preimenovali su je u Ulicu majora Tepića. Milan Tepić, major JNA, raznio se zajedno sa skladištem municije, u Bedeniku kod Bjelovara, i sa sobom u smrt povukao jedanaestoricu hrvatskih vojnika. Mit o hrvatskom seljačkom vođi u Nišu su zamijenili mitom o jugoslavenskom (ili srpskom) samoubojici. O toj bi se promjeni mogla napisati knjiga. Tužna i poučna.

Tekst napisan 22. kolovoza 2008. u Sarajevu i objavljen 23 kolovoza 2008. 

U noći sa 24. na 25. kolovoza 1992. srpska je artiljerija zapaljivim minama zasipala sarajevsku Vijećnicu, narodnu i univerzitetsku biblioteku, užgala ju je kao suhu šibicu, te u jednom danu, u kojem je po gradu sipila kiša pepela, spalila više od dva milijuna knjiga.

Šesnaest godina kasnije, a tri dana ranije, u ponoć između 20. i 21. kolovoza započelo je otvaranje izložbe slika iz ratnih ciklusa Ede Murtića, postavljene u prostoru koji jedva da se počeo obnavljati i koji svojom funeralnom monumentalnošću podsjeća na neki čudan spoj i spomenik antičkoj biblioteci po kojoj se prolila lava nekoga vulkana i Auschwitzu u kojem je ljude pomorio bijes dojučerašnje braće po kulturi i jezičnom identitetu.

Još uvijek se ne zna što će Vijećnica biti u budućnosti, obnavlja li se opet za biblioteku ili će u njoj, prema prvobitnoj zamisli, biti gradska vijećnica, ali ta neobična kuća, građena u nekakvom pseudomavarskom stilu, kojim se austrougarski okupator nastojao prilagoditi domaćinima, ili svojoj romantičnoj viziji njihove kulture i identiteta, ostaje jaki znak grada, poput Ajfelovog tornja ili Crvenog trga, po kojemu se Sarajevo prepoznaje na razglednicama.

Dok su je gradili, njezini su arhitekti završavali tragično, kada je sagrađena, imala je nepopravljivo loše osvjetljenje, dok je spaljivana, njezini su radnici, na čelu s direktorom Borom Pištalom, vatrogasci i branitelji grada, onako napamet, pod kišom snajpera i granata, iznosili knjige koje bi im došle pod ruku. Ali memorija grada, one knjige koje su doista bile važne, uništena je i izbrisana. Sarajevo danas nije ni grad koji je simbolizirala Vijećnica, ni grad kojim se hvali da jest.

U toj monumentalnoj scenografiji smrti i zaborava Goranka Vrus Murtić postavljala je izložbu svoga pokojnog muža. Obično je zazorno kada bližnji, koliko god bili umjetnički kompetentni, postavljaju izložbe, rade književne izbore ili pišu stručne predgovore onima uz koje su provodili život. Probije višak privatnosti, zavlada atmosfera općeg kondoliranja, tankoćutniji u publici osjete kao da su se ponovo našli na sprovodu.

Ali ovog je puta bilo drukčije: postavka je djelovala ledeno i precizno, sve je bilo gotovo surovo u službi umjetnikovog genija i mračne ideje kojom je stvarnost kumovala njegovim ratnim ciklusima i izjedala mu godine života, a samo je jedna Murtićeva fotografija, što je visjela nad aulom spaljene Vijećnice, s koje nas je umjetnik gledao kao da smo njegov rad, djelovala romantično i sentimentalno. Ali ni taj ustupak emocijama nije djelovao kao višak: usred tolike smrti, ljudskih kostura iz ciklusa Viva la Muerte, vizija ubijanog Dubrovnika, bezbrojnih žrtava svedenih na svoju kalcificiranu suštinu, Edo Murtić gledao nas je kao jedini živ.

Njegovo slikarstvo bilo je izrazito vitalističko. Na njegovim velikim platnima, ali i na malim crtežima i skicama – katkad crtanim na poleđini dječjih radova unuka koji su se igrali po ateljeu – što ih je Murtić nervozno crtkao za vrijeme intervjua ili običnog razgovora uz viski ili tekilu, ostajao bi sačuvan pokret njegove ruke, rad ramenog zgloba ili živa igra prstiju po papiru. I danas, dok gleda njegove radove, čak i grafike kojih je na sve strane pa i na nekim bliskim zidovima, čovjeku se čini nevjerojatnim da je Murtić mogao umrijeti.

Da jest, valjda bi nestalo i tih divljih i nezaustavljivih kretnji na njegovim slikama. Izvan svake patetike i sentimentalnih općih mjesta iz sjećanja na one koji više nisu tu, reklo bi se da je Murtić živ i da u radničkom kombinezonu i dalje radi na svakom od tisuća svojih platna, crteža i skica, rasutih po salonima, sobama i galerijama. Eno ga i danas, dok traju službe Božje, ateistički revno don Branku u Dobroti završava crkveni mozaik.

U ratnim ciklusima izloženim u Vijećnici, koji su redom posvećeni smrti, Murtićev vitalizam djeluje šokantno. Razigrani iscereni kosturi, okićeni ratnim odlikovanjima, načinjeni od njegovih naglih pokreta i ispunjeni njegovim živim užasom, ne donose kontemplaciju, smirenje ili misao nad žrtvom i njezinom smrću.

Ubijanje i svođenje ljudi na kosture i na savršenstvo zakrivljene i zaljuljane anatomske konačnosti, nije se dogodilo u prošlosti, nema komemorirajuće utjehe, nego traje evo sad, na ovome mjestu, dok gledamo u te slike, i neće se zaustaviti nikad. Nigdje tako neumjesno i krivo nije zvučala sintagma – “da se više nikada ne ponovi” kao na Murtićevoj izložbi u Vijećnici. On na tim slikama insistira da se nema što ponoviti, jer rat i dalje traje i trajat će. U njegovoj interpretaciji falangistički poklič “Viva la muerte” ima drukčije značenje od onoga koji mu se obično pripisuje. Pred živom vizijom Murtićevih smrti nema smirenja.

Vijećnica pred ovom izložbom nije bila tek izložbeni prostor, potresan i ispunjen značenjima, ali ipak samo malo neobičnija galerija. Ona je postala cjelina s tim slikama, i sama umjetničko djelo, živa grobnica, produžetak crteža. Murtić nikada nije kročio u taj spaljeni prostor, ali njegovi su radovi na kraju izgledali kao da su namjenski rađeni, kao artefakti neke nove primijenjene umjetnosti, koja služi životu jednoga čovjeka i smrti jedne kuće. Šteta što će te slike biti skinute sa zidova Vijećnice, jer se učinilo da trebaju tamo zauvijek ostati.  

Na otvaranju izložbe s puno sponzora, pokrovitelja i mecena, organizirane u sklopu Sarajevo film festivala, okupila se sarajevska i internacionalna krema, od bivših stanara Farme te uspješnika i uspješnica za koje ni rođena majka ne zna čime se zapravo bave, do zajedljivih gradskih prosuditelja vječnih strogih pitanja što i tko uopće smije doći u Sarajevo a čija bi izložba trebala ostati tamo odakle je i došla, koji su zvjerali okolo i procjenjivali koliko je sve to koštalo.

Bilo je bivših i sadašnjih bosanskih političara svih nacija, filmskih glumaca i redatelja, besposličara koji se rado rukuju s poznatima, a došao je i Enver Moralić, kao i još neka gospoda koja su u životu zaradila novce pa sad na svijet mogu gledati mirno i melankolično. Sav taj svijet gužvao se oko Murtićevih slika, i teško da su previše toga mogli vidjeti i osjetiti. Ne zato što bi na ovu umjetnost bili redom neosjetljivi, nego zato što je Murtićeva izložba, više od drugih, iskala samoću.

Da su Goranka Vrus Murtić i njezini suradnici bili radikalni u svome konceptu, tada bi jedan po jedan gledatelj dolazio na izložbu. Osiguranje bi pustilo čovjeka u poluzamračen prostor sa savršeno osvijetljenim slikama, i dok on ne prođe svoj put, ne bi puštali drugog. Samo tako, u potpunoj samoći, mogla se do kraja doživjeti ova Murtićeva priča.

Samo otvorenje, s govorima i govornicima, djelovalo je živopisno. Krenulo je od kantonalnog ministra kulture, glumca Emira Hadžihafisbegovića, koji je, u skladu s visokom razinom pretpostavljenog ceremonijala, ispričao kako se prvi puta, u jednoj pariškoj kafeteriji, susreo s gospođom Gorankom. Govorio je osobno, ali ipak s diskrecijom kakva je primjerena, pred visokim gostima, da bi na kraju najavio zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, koji je, kaže, spremno uskočio kada su se pojavili i financijski problemi.

Bandić je svoj govor pročitao. I kako to već treba, bio je ispunjen onim općim mjestima koja nikome neće zasmetati, a toliko su opća da čovjek poslije neće biti siguran da ih je uopće i čuo. Začuli su se i uzdasi kada je kazao ono “da se više nikada ne ponovi na ovim prostorima”.

Potom je govorio Slavoj Žižek, iz čijega se podužeg predavanja moglo doznati kako se zapad držao prema opsadi Sarajeva, a uputio je prisutne i na to kakve će duševne senzacije osjetiti pri susretu sa slikama koje komemoriraju ratno vrijeme. Uslijedio je gromki aplauz, iz kojega se dalo zaključiti kako prisutni nisu imali dojam da je slavni filozof promašio kontekst, a možda i godinu ili desetljeće u kojem će održati svoj govor.

Zatim je nastupio Abdulah Sidran, koji je u Murtiću vidio nepokajanog partizana, i na kraju je pročitao svoju novu pjesmu, koja govori o tome kako je pjesnik svome ocu vratio petokraku na spomenik. Pjesma je odlična, prostor u kojem će se izgovoriti dobro je odabran, pa onda i nije važno ako je Sidran zloupotrijebio govor o Murtićevoj izložbi da predstavi nešto što s njom nije u vezi. Uostalom, i nema bolje posvete umjetniku, nego kada mu pjesnik pročita pjesmu.

Da, starinski je to, ali i umjetnost je, kao i moral primjerice, totalni old fashion. A onda je nešto stručno rekao Darko Glavan. Goranka Vrus Murtić govorila je toliko kratko da je to one koji su sve doista i slušali moglo dirnuti. Cijeli ceremonijal, od ulaska slika u Vijećnicu, postavljanja izložbe i rada na njoj, sve do otvorenja slikao je izvanredni sarajevski fotograf Almin Zrno. Od toga bi, akobogda, mogla nastati knjiga.

Točno iznad tog mjesta, iznad govornice, visjela je njegova fotografija. Živi Murtić gledao je govornike i nas publiku kao da smo mrtvi, pa smo došli pogledati svoje autoportrete iz rata u kojem smo stradali.

Na određeni način tako je i bilo: lako nam se moglo dogoditi da nas više nema. Kao što se i mrtvima, onima koji počivaju u masovnim grobnicama, moglo dogoditi da se nađu na našem mjestu. Presudio je slučaj, o kojem ljudi ne vole misliti. Nije, međutim, bilo slučajno spaljivanje Vijećnice, a potom i uništenje memorije jednoga grada, kao što slučajna nije ni slikareva genijalnost. Gospođi Goranki i ljudima koji su s njom radili slijedi naklon, jer su znali poštovati ono što nikada nije slučajno.

Nakon što je književnik Miljenko Jergović u kolumni Jutarnjeg lista Imaginarni prijatelj objavio priču o Coci, spominjući i sarajevskog televizijskog voditelja, novinara i publicistu Vehida Gunića i njegovu knjigu Bosanske izreke, strpljen-spašen u kojoj autor tvrdi da je Coco ustvari Husein Coco, telal i dobošar iz Banja Luke, snimim smartfonom taj Jergovićev tekst i preko Vajbera ga pošaljem Vehidu Guniću. Znam da on od dnevnih novina kupuje samo Oslobodjenje, pretpostavljajući da će ga Jergovićeva priča obradovati. Prođe dan-dva, pa i cijela sedmica a Vehid niti se pojavljuje na Vajber mreži niti otvara moju poruku. Onda u sarajevskom naselju Dobrinja, u kome stanujemo, slučajno susretnem Vehidovog dobrog prijatelja Avdu Lemeša, poznatog svirača saza te ga priupitah za Vehida, kojega nisam odavno vidio ni u svakodnevnoj šetnji.

– Vehid je teško bolestan – reče mi prijatelj i onako tužnog izraza lica dodade – Jučer sam bio kod njega u posjeti. Leži u bolnici u Podhrastovima i teško govori.

– A gdje su mu sinovi? – opet moja znatiželja.

– Boravili su ovdje u Sarajevu i kad su ga smjestili u bolnicu, vratili se svojim kućama u inostranstvo, jedan u Norvešku a drugi u Australiju. Vehid u dogovoru sa sinovima odlučio da mu vječni počinak bude na groblju Lav, pored supruge Fatime, koja je za vrijeme opsade Sarajeva, držeći nastavu u učionici, sa još nekoliko učenika, poginula na Alipašinom polju od agresorske granate.

Dobro me potresla ova Avdina priča i dok je moj sagovornik koju sekundu ćutao, ja se sjetih da sam se sa Vehidom posljednji put susreo također u Dobrinji sredinom februara ove godine na dan smrti maestra Esada Arnautalića kad su, povodom ovog tužnog događaja, Avdo i Vehid, Esadovi veliki prijatelji, pa i saradnici, za državnu televiziju davali kraće izjave.

Nisam se dugo zadržao sa Avdom u razgovoru, jer se i njemu a i meni nekuda žurilo. Nakon petnaestak dana telefonom pozovem Avdu Lemeša i ponovo ga pitam za Vehida, a on mi veli da je izašao iz bolnice i nakon što se malo oporavio, iz svog stana na Trgu djece Dobrinje preselio se u starački dom Grin u Hrasnici, gdje je iznajmio apartman i gdje namjerava ostati do kraja života.

Samo desetak dana od ovog razgovora, stigla je neumitna i tužna vijest da je u 76. godini Vehid Gunić preminuo.

Vehida Gunića poznavao sam dugo vremena, najmanje tridesetak godina, ali smo se nakon rata češće susretali u Dobrinji u svakodnevnoj šetnji. Svake godine na dan pogibije njegove supruge Fatime u Oslobođenju objavio bi sjećanje na nju i njene učenike uz kraći tekst o osudi agresora za ubistvo nevine djece i njihove učiteljice, a kada bih ga podsjetio na tu tužnu obavijest, kratko bi mi odgovorio da nikada nije (i neće) prežaliti svoju dragu Fatimu, koja mu je rodila dva prelijepa sina.

U drugim slučajnim susretima, znajući za njegovu narav i tanke živce, nastojao sam lijepim riječima pohvaliti njegovo stvaralaštvo i primijetiti kako sam sa zadovoljstvom gledao njegov televizijski serijal „Meraklije“, u kojem je promovirao i nastojao otrgnuti od zaborava sevdalinku, tu originalnu izvornu narodnu bosansku pjesmu, na šta bi on u znak zahvalnosti za izrečenu pohvalu samo klimnuo glavom. Kada sam ga prije desetak godina zamolio da mu pošaljem svoj rukopis putopisa Šetajući gradovima kako bi ga pročitao i napisao recenziju, kazao je da je prezauzet jer radi neki veliki projekat te da za moj uradak nema vremena, bez molbe sam rukopis predao Željku Ivankoviću koji je napisao briljantnu ocjenu tog mog rada.

I u drugim susretima i situacija Vehid Gunić mi je uvijek na indirektan način stavljao do znanja da smo na nekoj vrsti distance i da je u našem razgovoru njegovo mišljenje uvijek starije pa zato i preovlađavajuće. Izuzetak u tom pogledu je bio jedan susret prije tri-četiri godine na Sajmu knjige u sarajevskoj Skenderiji kada mi je u društvu Enesa Kujundžića i Mustafe Smajlovića odao priznanje za rad na genealoškim istraživanjima i uspješnom izdanju portala Rodoslov.

I dok razmišljam o svom 76-godišnjem susjedu Vehidu Guniću, dugogodišnjem univerzalnom novinaru (istovremeno snimao serijale televizijskih emisija, putovao po svijetu promovišući bh. dijaspori svoje putopisne zapise i objavljujući knjige), te voditelju i uredniku u Radio televiziji Sarajevo (kasnije BHRT), prisjećam se i jednog našeg prošlogodišnjeg susreta kad se Vehid vratio sa inozemne turneje pohvalivši se kako je u Skandinaviji imao uspješnu pomociju svoje nove knjige. To je bio razlog da ga priupitam – mada sam znao da ne voli bilokakva potpitanja o onome o čemu priča – s kojom  publikacijom je imao najveći uspjeh u dijaspori. Kratko mi je kazao da su to Bosanske izreke, strpljen-spašen koje su doživjele više izdanja te se njihov tiraž broji hiljadama primjeraka.

Napustio nas je zauvijek popularni i omiljeni novinar Vehid Gunić, ali iza njega su ostala nezaboravna djela – mnogobrojne knjige i televizijski serijali.

Ako u našu krošnju trešnje
Ponovo krehne granata, s regala

Sori zdjele keramičke i budi ljut
Tata, poparaj zavjese majčinske

S munara zastave poderi, nek
Trehnu o zemlju, ko konzerve

Mjeseci i zvijezde bijele, vikni jako
Nek se stresu jele zimzelene, medvjedi

I strašni tat nek tutnji šumama gustim
Ko kad se kiša sprema, pa grmi

Vikni da se razbježe podzemni crvi
Vikni da se čuje dalje od krvi

Jače od zvuka aviona, ne daj nas
Na karoseriju kamiona, ko svijeće na torti

Ugasi svaku žišku na bogomolji
Svete knjige odnesi gore, na šišu

I stavi ih pod glavu velikom mišu
Njegovim snovima ovaj svijet

Dođe, ko siru izmjeha, mijeh, nek strašni tat
Sori red, na goloj padini

Nek ostane samo bijeli cvijet
Nek život sav stane u jedne latice let

U crvenu kojom učiteljica
Škraba tačnice i pet

1. Kad je pročitao tekst Klasičan balija ili direktorska bitanga, moj bivši fakultetski kolega i prijatelj Enver Kazaz poslao mi je mejl iz kojeg evo odlomak:

“Čuj, Marko Vešović slomio ventil. Molim te zovi me na sud da svjedočim, jer znam da si toliko vičan alatu da ne znaš ni običan ekser zakucati u dasku, a kamo li slomiti ventil. Predložit ću i dokaz: dasku, ekser i čekić. Ako zakucaš to pred sudijom, ja ću povjerovati da Bakir ne laže i da ono o Softiću i njegovom legitimitetu nije smislio on, već mu je napakovalo. Da išta zna o Marku, ne bi Bećirević bulaznio o ventilu preko svojih slugerana. Marko Vešović nema ni čestit šarafciger u stanu, a kamoli ozbiljna kliješta kojim se može slomiti ventil. Da bi se to čudo slomilo, moraš biti vješt i iskusan, dobar monter centralnog grijanja sa višegodišnjim radnim iskustvom. Znam to, jer smo se moj zet i ja kad smo u kući skidali instalacije za grijanje polomili da slomimo dva ventila. Tri sata se mučili i – ništa. Na kraju smo morali isjeći cijevi električnom pilom za željezo. Eto, Markane, preporučujem se za svjedoka, jer odlično znam da ništa drugo raditi ne znaš do pisati pjesme.

Tvoj,

Enver

Dodajem i jedan odlomak iz knjige uspomena koju pomalo pišem več četrnaest mjeseci, otkako Gordane nema:

“Sjetih se eksera. Promijenili smo šest stanova dok nismo uselili u najzad svoj, a u svih sedam svi ekseri su bili zakucani u zid Gordaninom rukom, jer ni jedan moj ekser nikad nije bio uspravan, vazda se iskosi udesno ili ulijevo, jer je bio na sredini iskrivljen.

To nisu bili betonski zidovi koji ekser lako iskrive: u Velešićima stanovali smo u baraci, na Čengić vili u limenci čije su zidove u ratu kuršumi bušili kao da su od stiropora, pa smo iz tog stana pobjegli, a ostalo su bile ciglene zidanice, dvije s visokim plafonima iz austrougarskog vakta.

Kad mi se ekser iskrivi, zasmijavao sam Gordanu podsjećajući je na priču iz mladosti: ‘Evo ga ko Momina kita!’ Riječ je o pjesniku danas pokojnom, pa sam mu promijenio ime, koji se, u dane kad smo počinjali književnu pustolovinu, žalio: ‘Ja imam dobrog mačora, Sidrane, ali mi se često prelomi na sredini!’

Ima milion tih sitnih dokaza da me Gordana na grbači tegarila cio vijek kao neposobnog za život, pa sam je jednom pitao: ’Znaš li mi reći ko se za koga udao? Ti za mene, ili ja za tebe? Davno je to bilo, više se dobro ne sjećam!’

Kao jača ličnost, Gordana je u našem braku bila muško, pa sam joj ispričao vic o Muji i Fati. Dojadilo joj da bude donja, htela je biti gornja, biti muško, a kad je uzjahala Muju, začuđeno je rekla: ‘Šta je ovo? Pa meni opet uđe!’ I meni je bilo divno u braku gdje sam vazda bio donji, a Gordana vazda muško, zato se nikad nije čudila kad joj uđe.“

2. Dok čekam da me direktor sarajevskih toplana obavijesti da mu za grijanje dugujem ne 800 već 1 000 maraka, sjedoh za kompjuter da opevam njegovog Picopevca, jer teško da ću sresti još jedan takav primjerak ljudske faune.

Iščekujući da me Bećirović tuži, uzdao sam se u sudove i zakone, ali me Viktor Ivančić upozorio: “Ne možeš se uzdati u zakone. Da živi u Parizu ili u Štokholmu, multimilijunaš Bakir Izetbegović morao bi se pridržavati zakona, a pošto živi u Sarajevu, zakoni se pridržavaju Bakira”. Te ako me Mevledin tuži, bogin sam, jer na ovom dunjaluku previše prostora zauzimaju Bakir i presvijetla na kojoj sjedi. Uzgred: iz Kazazovih tekstova o Bakiru vrlo mi se sviđa kovanica erdoganluk, jer priziva riječ poganluk.

3. Kad je na Ajfelovom mostu pročitao moj tekst Klasičan balija ili direktorska bitanga, Šeki Radončić me nazvao telefonom i rekao: “Lijepo si ga skockao”, potom smo pričali po ure i često zasmijavali jedan drugog, kao 2011. godine, kad smo u Pobjedi pisali knjigu Miško Kesedžija i njegove bize. Bize su lovački kerovi, a kesedžija je parajlija, ali i drumski razbojnik.

Tako smo zvali Miodraga Perovića, najvećeg medijskog razbojnika u Crnoj Gori koji se, krađom međunarodnih donacija za nezavisno novinarstvo, počeo bogatiti još na početku rata. I početak opsade Sarajeva bio je početak bogaćenja muslimanskih lupeža: prosutu krv vlastitih sunarodnika pretvarali su u zlato, pička im materina. Danas, sve te lopuže su novi age i begovi.

Dok smo pisali za Pobjedu, Šeki Radončić, najblistavija antiratna zvijezda Crne Gore, nazvao bi me telefonom, da ne troši moje pare, jer smo se po sat vremena dogovarali, i zasmijavali jedan drugog, a tih razgovora sjetio sam se dok smo pričali o Bećirovićevom starijem tehničaru.

4. Šeki je tražio da se izvinim direktoru toplana, ne zato što ga zovem balijom, već zbog dezinformacije da je Bećirović, a on je Bećirević. “Može te tužiti da si mu zlonamjerno iskrivio prezime.”

I lako smo se složili da je mlađi Bećirevićev tehničar bio fino vaspitano dijete. Kad je ušao, rekao je: “O, đe si, Šeki, šta ima”, i malo su popričali. Stariji tehničar Šekija nije pozdravio. Nije se udostojio ni klimnuti glavom, jer njegovi klimoglavi su skupi. Podsjetio me na onog Dikensovog junaka koji “čak i svoje osmijehe zadržava za sebe“. Meni je uputio pogled kojim bokser, pred meč, protivniku kaže: popićeš patos.

Šeki: “Jesi li upamtio kako se taj picopevac zove?”

Marko: “Pojma nemam”.

Šeki: “Ni ja. A trebalo bi da i njega proknjižiš đe treba.”

Marko: “Ne može ime svake gnjide u moju knjigu. Mora biti najmanje direktor. Dosta mu je ime Picopevac.”

Kad sam odbio potpisati njegovu namještaljku u kojoj bih tražio da me isključe iz toplanine grijne mreže, iako u nju nikad nisam uključen, Picopevac je rekao: “Stvarno sam iznerviran!” Sve je njegovo, čak i nerviranje, skupo kao noge fudbalera. Popizdeo je zato što nisam kao krap ušao u njegovu vršu.

Marko: “Taj toliko vjeruje u svoju pamet da je pobjesnio kad je  skontao da sam ga prokužio.”

Šeki: “Od ljutine – väs u komate, rekli bi na Cetinju. Došao da ti na prevaru drpi pare iz džepa, a kad nije uspio, iznervirao se u tri lepe pizde materine.”

Marko: “Ne pamtim da mi je u kuću ušlo išta manje, a naduvenije. Toliko sebeljublje u tolišno mesa odavno nisam sreo. Nema ti oko na šta panuti, a kao da je Bosnom ovladalo. Pa i jest ovladalo, ali samo njenim frtaljem.”

Šeki: “On koji je niko i ništa naoštrio se da sa piscem i profesorom univerziteta razgovara svisoka.”

Marko: “Ali ja sam se sjetio stihova: Mene ćaća napravio mala, nije imo dosta mat’rijala, i njegovo kočoperenje bilo mi je smiješno. Takvi život potroše na nemirenje s vlastitim  formatom.”

Šeki: “A ja sam mislio: manji je bar za cenat od Sidrana, a gleda kao sa Trebevića.”

Marko: “Takav je bio Velibor Ostojić. U ratu, kad smo gledali Srnu, jednom velim Gordani: Gle koljačkog buljubaše, otac ga jebo. Nije veći od šamrle, a gleda s planine.”

Šeki: “Mene je Picopevac podsjetio na Lala Brkovića,  Jevremovog brata. I Lale je kokotić s vazda podignutom glavom. Znaš li da se Lala Jevrem odrekao preko novina: malim rastom bruka cijelu familiju!”

Marko: “A trebalo bi da bude jevremski dugačak ko da je u sulundaru rastao. Dok sam Picopevca gledao i slušao, i ja sam pomislio: ovaj mora da je podrijetlom iz Crne Gore. Držanje mu je bilo za peticu i govorilo je: radim šta mi je kurcu ćejf, jer mi može biti. Tako se ponašaju svi balije na vlasti, pa što ne bi i njin potrčko. To se ne bi mijenjalo ni sa suncem na nebesima. Takvog zelja ima svud u nas, ali najviše u Crnoj Gori.”

Pričam Šekiju zatim kako me Mihailo Radojičić (autor monodrame Šok koju je uoči rata lično izvodio), u dane kad smo studirali književnost u Sarajevu, zaustavio pred Filozofskim i kazao: “Zaveži te pertle na cipelama, jadan, zaveži ih. Podigni, mrčio se, te gaće” – u Crnoj Gori to su hlače – “nemoj nas brukat. Džaba ti pamet, džaba ti talenat – ne valja ti držanje. Što se ne ugledaš na Rajka Noga? Njemu se po držanju vidi da je genije.”

Šeki: “Picopevcu se iz držanja viđelo da je nepriznati genije!“

Marko: “I Nogo je povrzmom – divna starinska riječ koja znači pedigre – iz Kuča, od Rašovića. Znaš dobro da je u Crnoj Gori bolje roditi se bez kurca no bez držanja.”

Šeki: “I s koje ti je nadmorske visine Picopevac rekao: Vi poznati!“

Marko: “Je. Kao da govori o pevaljkama Dari Bubamari i Jeleni Karleuši. A kad je ispalio rafal po Sidranu i Pejakoviću, bio sam zaprepašten, i nisam ga slušao. Jesi li ti šta upamtio?“

Šeki: „Avdu i Josipu  je opasno zamjerao što oni, kao poznati, ne dozvoljavaju da ih Bećirević reketira i time odbijaju da služe narodu kao primjeri za ugled!“

Sidran je Bošnjak, a pošto im je nestanak obećao Dabić, Montenegrinjac koji će prije poginuti no obećanje pogaziti, Sidran je u ratu morao raditi što je radio da se Dabićevo proroštvo ne obistini. Josip i Marko su mogli reći: nit je moja junica, nit me boli guica, kako je govorio Antun iz sela Lipa kod Kreševa, i otići iz Sarajeva. Nas dvojica smo postali poznati i po tom što smo uradili ponešto za Bošnjake u dane kad su ih klali kao stoku, ali Picopevca je za to boljela čuna.

Marko: “U neobjavljenoj knjizi balije sam definisao kao one koji se, kad im trebaš, pred tobom od miline tope kao balega na kiši, a kad im ne trebaš, daju ti nogom u krsta.”

Šeki: “U ratu si bio ikona odbrane Sarajeva, a ono goveče sa portala Rijaseta islamske zajednice nedavno te nazva okorjelim islamomrscem, pička mu materina balijska.”

Marko: “A Bećirević veli da sam lopov koji mu krade grijanje!”

Šeki: “Kad je shvatio da te neće preveslati, Picopevac je pobjesnio i odbijanje da potpišeš zapisnik nazvao bezobrazlukom poznatih!“

Marko: “To je nadutost koja kaže da smo nas trojica imali sreće i postali poznati, a Picopevac nema sreće i neće biti poznat: nepravda do neba.”

Šeki: “I ja sam vidio da je od njega daleka pomisao da ste svetrojica imali pameti i talenta za posao koji radite i niste slučajno poznati. Taj vjeruje da je vama i njemu tako pao grah! Taj prcoljak, mada je genijalan Bećirevićev utjerivač dugova, u izboru profesije nije imao sreće i nikad neće biti poznat.”

Marko: “To me zaprepastilo: u očima te ništice, Avdo, Josip i Marko imaju profesiju u kojoj se nije teško proslaviti, a on ima ozbiljnu profesiju kao ljekari i inženjeri koji, ma koliko vrsni, nikad neće biti poznati kao mi. U svojoj knjizi definisao sam baliju i kao stvora koji nipodaštava i prezire sve što ne zna i što ne razumije. Takvih prostaka ima svud, a u Bošnjaka zovu ih balije.

Šeki: “Zato je onako gordo rekao da 30 godina radi u Toplani.”

Marko: “Kakva karijera, Gospode!  To je zvučalo kao da svaki dan u teretani podigne petsto kila.”

Šeki: “To je zvučalo i kao kad bi se ti hvalio da si 30 godina radio na fakultetu, mada se to ne bi moglo desiti tebi koji se nikad nisi potpisao kao dr Marko Vešović. Bećirević uz svoje ime piše dipl. ecc. kao da će od toga biti manji balija.”

Marko: “Picopevac sebe ne smatra slugom Mevledina Bećirevića već Sina Babinog, a veličina Bakirova osvjetljava i njega! Vidio si da mu je mozak savršeno dresiran za pljuvanje po Titi. Smatra da za njegovog vakta ne bih imao šanse odbiti da potpišem njegov zapisnik kojim je htio da me preradi kao običnog vóka.”

Šeki: „Za Tite nije imala šanse ni obnova begovata. Otimači, pljačkaši, lupeži, nitkovi, prevrtljivci – novo su im plemstvo“.

5. Babin Sin i izmećar mu Bećirević pojma nemaju o onom što se zna odavno: prije 2 000 godina rimski pjesnik Juvenal je rekao: “Svaka bi vlast trebalo da zna da su njeni podanici ovce koje treba šišati, a ne guliti.” U BiH, bošnjačka, srpska i hrvatska ološ, dok vlada svojim ovcama, dere im kože, kao da smo u kasapnici, a ne u “međunarodno priznatoj”. Iza rata, ne znam gdje, rekao sam: “Ostaje nam da disciplinovano robujemo našim pljačkašima”, ali ja neću robovati bošnjačkim, pa kad bez njih ne bi sunce nad Sarajevom grijalo.

I ne znam više ko je ovo napisao, ali je nezaboravno: u državama nastalim iza smrti “tamnice naroda“ Voždovi se ponašaju kao okupatori koji se trude da iz okupiranih teritorija iscijede što više. I vožd Bakir mi liči na Hitlerove namjesnike u okupiranoj Jugoslaviji, zvane gaulajteri.

Zato je merak lemati glupana, grabljivca i pljačkaša u pozi svetog čovjeka, to jest evlije. Sreća je što nema Boga i, kad preseli na ahiret, tome bezbožniku neće imati ko da pokaže kako Musa jarca dere.

Glupost mu praštam, jer “glupost voli da vlada“, kaže pjesnik Rene Šar, a volim devetati ga i zato što je stoput veći licemjer od Dodika. Koji i ne krije šta hoće. A Aljov genetski produžetak, dok bleji o Građanskoj, htio bi tisućgodišnji, samobitni, cjeloviti i nedjeljivi selamalejkum. Glasnije nego iz drugih političara, iz njega viče laž zvana međunarodno priznata BiH.

Mrzak mi je i zato što je ratnu tradegiju Bošnjaka, koju sam dijelio s njegovim narodom, pretvorio u farsu: što je Babo počeo, Sin je dočeo. Golem moralni kapital,  s kojim su Bošnjaci izišli iz rata, barabe na vlasti su prokartale, a “čudo bosanskog otpora” dalo je tri krupna rezultata:

a) Nekoliko tisuća bošnjačkih porodica žive u finansijskom džennetu, ostale su kokuzi.

b) Nekad je u Bosni važilo pravilo: raja je tu da ima ko činiti hizmet Turcima, a sad važi pravilo: Bošnjaci su tu da ima ko finansirati Stranku demokratske reakcije. Bećirević bi je  financirao iz džepa penzionera Vešovića. Prije bih sebi namakao konop na grlo.

c) Babin Sin ima dovoljno para da kupi svake izbore. Ako i on ima sina, dinastija Izetbegović dulje će nego Osmanska vladati Bosnom, doduše samo njenim frtaljem, ali će vladati. Inšalah!

Zlo čije su oličenje Bakir i njegove sjenke kao Bećirević došlo je da dugo ne ode, i ne možeš mu ništa, jer su stavili šape na sve pare, a pošto penzionera neće da ostave na miru, mogu da tim grabljivcima ponekad barem dam preko njuške.

Žegulja

Bez ijedne vlati trave
Bez smreke, bez drače

Ko naivnom rukom
Nacrtan brežuljak

Žegulja zjevnula
Na dan sunčan. Tek poneki

Kamiončić, pun đubreta
Ili drva, niz nju ne vozi

Već se kotrlja, kao trun
U tvom oku, dok gledaš

U istok, u svjetlost
Bizantijsku i duboku

Adresar s kalendarom za 1972.

Po raznim ladicama sakupio sam sedam njezinih adresara. Kada bi se nanizala sva imena, brojevi telefona i adrese koja su u njima zapisana, a usto još, poput didaskalija, sitne bilješke i zapisi što stoje uz imena i brojeve, mogao bi se načiniti svojevrsni dramski imenik njezina života, od sredine šezdesetih – otkad je prvi sačuvani adresar – sve do kraja stoljeća, kada s pojavom mobilnih telefona i njihove elektronske memorije nestaju knjižice s adresarima.

Pri ruci mi je adresar bez reklamnih oznaka, vjerojatno kupljen u knjižari ili ga je to bio nečiji dar za Dan žena, s kalendarom za 1972. godinu.

Sedmog je listopada te godine umro Franjo Rejc. Tjedan nakon toga, u subotu, bio je četrnaesti, i ona je zaokružila taj datum u kalendaru. Sljedeća je zaokružena nedjelja, 12. studenog, pa opet nedjelja 10. prosinca. Lako je pretpostaviti da je tih dana dobijala menstruaciju. Iako ju je smrt oca potresla, njega je za razliku od manje voljela, kao što je i on volio nju, ciklus se nije poremetio ni za dan. Imala je trideset godina, jedan porod i jedan abortus, i još uvijek nije imala ginekoloških problema (ranica na grliću materice bit će joj dijagnosticirana nekoliko mjeseci kasnije, a na operaciju u Ljubljanu će ići u jesen 1974.), bila je mlada, iako je u mnogo čemu njen životni ciklus već bio zaključen. Uz njega je bila i dok je umirao – Nona je nakon dvije probdjevene noći otišla prileći – njoj je među prste ispustio dušu i izgovorio posljednje riječi: “Ostali smo samo ti i ja, nikoga više nema.” Bila je to prva smrt kojoj je prisustvovala. Možda i trenutak kada je postala onakva kakvom sam je poznavao.

Uz kalendar umetnuta su uredno složena dva neispunjena formulara Službe društvenog knjigovodstva, dva izvještaja nadležnom organu o izvršenom plaćanju.

Na pozadini oba papira su recepti, ispisani kemijskom olovkom:

Sok od lipe

30 cvjetova lipe

3 kesice limuntosa (20 g.)

Istresti na to i 3 kg šećera kristala i 6 l vode, izmiješati, poklopiti i ostaviti da stoji 24 sata. Procijediti i flaširati

Sok od ruže

U teglu staviti 10 cm ružinih latica, 3 kašike limuntosa, preliti punu teglu vode.

Staviti na sunce.

Nakon 10-15 dana na jednu šolju šećera jedna šolja soka, izmiješati i flaširati.

Na papiru istrgnutom iz Lipa bloka je i treći recept (ne piše za šta):

7 žumanjaka muti se sa 7 kašika šećera, doda se 7 kašika ulja, 7 kašika mlijeka, 7 kašika oraha i 7 kašika brašna (pomiješano sa pola praška za pecivo.)

Staviti peći, kad je pečeno doda se istučeni snijeg od 7 bjelanjaka.

1 kg šećera sa čašom vode skuha se, usipa se vrelo u istučeni snijeg i sve prespe preko ispečene mase.

U adresar je umetnut i kalendar za 1973. Uz rub kalendara je iscrtan i mjerač od osam centimetara, kolika je i širina kartonske kartice. Na prednjoj strani fotografija je dva plavokosa dječaka. Jedan u plavom, drugi u crvenom, zagledani u marionetu Pinokija.

Ispod je logotip: ORWO i slogan Freunde am Bild

I sitnijim slovima: “VEB FILMFABRIK WOLFEN Fotochemisches Kombinat Deutsche Demokratische Republik”.

Drugih papirića nema.

Prvo što pomislim dok pratim imena u adresaru jest da smo, ipak, imali brojnu rodbinu. Nekih imena nisam se sjetio još od prije rata. Nismo ih spominjali u telefonskim razgovorima. Jednostavno su nestali. Za druge više ne znam u kakvoj smo bili vezi, s koje su grane porodičnog stabla, ali dobro znam da su nam bili rođaci.

Tu su i telefonski brojevi prvih susjeda sa Sepetarevca, Fehima Kasumovića, Olge Liješnić i Bernarde Maltarić, koja je, čini mi se, bila pedikerka, Noni i majci sređivala je kurje oči. Zašto žene danas više nemaju kurje oči?

Njezini kolege s posla, čija su mi imena prolazila kroz uši prije četrdeset i pet godina, poslije ih više nikada nisam čuo, ali mi tako jasno izranjaju iz zaborava da im se sjećam fizionomija. Recimo, Novica Bogdanović, malen i debeo, radio u SDK u Novom Sarajevu, u onoj novopodignutoj modernoj jednokatnici, s prostranom aulom i mnoštvom zastakljenih šaltera. Iza jednog je šaltera majka godinama radila, sve dok nije prešla u Centralu SDK, koja je nalazila u zgradi ispred koje gori vječna vatra, jednom davno sagrađenoj da u njoj bude hotel.

Porodični prijatelji. Aleksandar Fajgelj, slavni sarajevski internist, profesor na Medicinskom fakultetu, Nonetov predratni prijatelj. Obilazili smo se i pazili s njime i s njegovom ženom, koju su svi zvali Vela, iako se zvala Velinka, i bila je jedna od onih rođenih dama, što gospodstvo ne povuku ni iz podrijetla, ni iz bogatstva, ni iz oholog odnosa prema svijetu, nego se takve rode i tako žive, pomalo se čudeći finoći kakvu drugi u njima vide.

Saša Fajgelj – ovo Saša nije se kratko naglašavalo, kao u modernih Saša, nego dugo i starinski, tako da se Saša Fajgelj po tome kako su mu naglašavali ime razlikovao od svih drugih Saša – bio je krupan i jak muškarac, strogoga držanja i moćnog glasa. Jedan od onih liječnika kojima se vjerovalo. Iako je život provodio u Sarajevu, u percepciji okoline zauvijek je ostao Slovenac. Bilo je u tome i njegove zasluge, naprosto je htio da bude to što jest, ali još više od toga – projekcije okoline. Nalazeći u doktoru Fajgelju Slovenca, njegovi su ga pacijenti zamišljali kao nekoga naddoktora i čudotvorca s višim medicinskim i duhovnim ovlastima.

Kod Fajgelja se išlo na dnevna i popodnevna sijela. Nona bi s Velom raspredala o koječemu, a Nono bi sa Sašom tabirio po prošlosti. Razgovarali su na ovom jeziku, ali kada bi trebalo reći nešto što im je netko rekao prije dvadeset, trideset godina, sasvim bi prirodno prešli na jezik kojim je taj govorio. Ja sam sjedio sa strane, pravio se da sam zabavljen nekom svojom igrom, a zapravo sam vrlo napeto slušao njih dvojicu, i čekao kada će rečenice na slovenskom ili njemačkom. I onda bih zamišljao što znače riječi koje ne razumijem. U njemačkom je tako postojala jedna riječ, koja se često ponavljala i u kojoj sam uživao, a u mom se uhu čula kao – jarak. Ili ja-rak.

Danas je, vjerojatno, nemoguće rekonstruirati koja je to bila riječ i kako sam je ja čuo. Bio sam četverogodišnjak. Ili godinu stariji.

U vrijeme ovoga adresara na Sepetarevcu nismo imali telefon.

Majka je govorila da su je prevarili u Energoinvestu.

Govorila je da s u to učinili zato što je sama žena.

Da ima neko muško iza sebe ne bi tako smjeli.

U tom slučaju, da je muška u našoj kući, po propisu bi i zakonu, telefonska veza koju smo imali u JNA ulici, bila preseljena na Sepetarevac.

Istina je, međutim, bila da je ona zaboravila da na vrijeme podnese zahtjev za prebacivanje telefonske linije na novu adresu, a poslije je bilo kasno. Socijalizam je bio takvo društveno uređenje: ako nešto na vrijeme ne učiniš, država te prevari. Pa onda svi misle da si i zaslužio da budeš prevaren zato što ono nešto nisi na vrijeme učinio.

Novi telefonski priključak dobili smo tek 1976, i to nakon što je majka ispisala stotinu i jednu molbu i potegnula isto toliko veza. Naš prvi telefon na Sepetarevcu imao je broj 26-362, i mogao se čitati kao palindrom. Kada je nestalo petocifrenih brojeva promijenjen je u 514-489. Osamdesetih broj je još jednom mijenjan u 510-343. Taj broj na Sepetarevcu ostaje sve do rata, do 2. svibnja 1992, i onoga velikog napada na grad u kojem je zapaljena Glavna pošta.

Prije nego što nam je vraćen telefon majka je, uglavnom, telefonirala s posla. Najbliža telefonska govornica bila je na Mejtašu, preko puta Doma izviđača, gdje će ostati sve do rata. Za hitne potrebe – dva-tri puta u tih sedam godina koliko smo bili bez telefona – telefoniralo se od komšije Kasumovića. Malo nakon što smo dobili telefon on je umro. Bio je partizan, komunist, ali mu je klanjana dženaza. U ono vrijeme to je bilo nešto o čemu je romorila cijela mahala.

Broj komšije Kasumovića bio je 35-439.

U adresaru se našla i Lukač Ana, selo Bazin, Domaljević (a trebalo bi: Domaljevac), zadnja pošta Bosanski Šamac. U zagradi uz adresu je i napomena – ponjave.

Zašto se majka zanimala za ponjave – nigdje u kući ih nismo imali – to ne znam. Ili je i ovo bila jedna od onih bespotrebnih informacija, poput recepta za sok od lipe koji nikada neće iskoristiti ili, dvadesetak godina kasnije, molbe za dodjelu micelija. Bit će da joj je tako netko napričao o Lukač Ani, od Domaljevca – velikog posavskog sela za koje, međutim, nije znao, pa ga je prezvao u Domaljević – koja izrađuje najbolje ponjave od Beča do Stambola, na što je ona, da priču održi živom i da se oko nje nešto zbiva, zapisala ime i adresu žene koju nikada neće vidjeti.

Ali ovo je još zbog nečega zanimljivo.

Lukač Ana, naravno, nije imala telefon. Početkom sedamdesetih telefoni su još bili rijetkost po selima Bosne i Hercegovine. Tako da ju je oko ponjava bilo nemoguće drukčije kontaktirati nego poštom. U tu svrhu su se, obično, slale dopisnice: kartonski obrasci koji su se od razglednica razlikovali po tome što je umjesto slike bio prostor za pisanje.

I onda bi se, bit će, pisalo Lukač Ani, raspitalo bi se oko ponjava – u kolikim ih dimenzijama izrađuje, kad ih i na koje vašare donosi, kako ih šalje u Sarajevo (bit će preko redovnih autobusnih linija, tako što majstoru šoferu plati kafu da joj prebaci ponjave…) – i sve to bi trajalo i trajalo. Te dok dopisnica stigne do Bosanskog Šamca, te dok poštar odnese dopisnicu do sela Bazin kod Domaljevca, te dok se Lukač Ana nakani da otpiše, pa da da odnese dopisnicu do prvog poštanskog sandučića, koji je, pretpostavljamo, na kući u kojoj je najbliža mjesna zajednica… Od prve ideje o nabavci ponjava baš kod najbolje ponjavuše između Beča i Stambola do kupovine prošlo bi najmanje dva mjeseca. Taman onoliko koliko je danas potrebno da čovjek podigne stambeni kredit.

Džafić Mejra, Zmajevac br. 2, Sarajevo – također nije imala telefon. Mejra je na Sepetarevcu bila prva naša žena za po kući. Ne pamtim preko koga ju je majka našla. Ili nam je, možda, Mejra dolazila još dok smo stanovali u JNA ulici. Jednom mjesečno, obično nedjeljom, jer su subote bile radne, Mejra nam je klofala ćilime i prala prozore. Majka bi “nadignula kuću”, i obično je ne bi sredila do večeri, nego bi sljedećih sedam dana Sepetarevac ostajao nadignut. Meni je to bilo neizdržljivo. Taj stalni osjećaj izvanrednog stanja, kao pred selidbu, kada se nigdje ne može ni sjesti ni leći, jer su stolice naglavce izvrnute po kaučima, dok se u sinuse zavlači teški vonj sredstva za glačanje parkata koje se, ako se dobro sjećam, zvalo Četiri asa.

Tako će biti sve do sredine osamdesetih, kada majka malo-pomalo posustaje. Ne da joj se više da nadiže kuću, jer nije u stanju da je poslije dovodi u kakav takav red, pa nered i prašina s vremenom Sepetarevac pretvaraju u čovjekovu jazbinu, u gnijezdo obloženo smećem i uspomenama.

To je referen koji će se ponavljati sve do kraja ove selidbe. I mnogo duže, sve dok posljednju stvar ne popišem, evidentiram i arhiviram, i sve dok ne razotkrijem posljednje ime iz njezinih imenika i adresara.

Recimo, tko je bio Aleksić dr Sergije, Pelješka 14, Dubrovnik, telefon 65-84?

Ime mu je zapisala cifrastim rukopisom i nalivperom, uz ceremonijalni umetak akademskog statusa između prezimena i imena. Nije bila ceremonijalna. Niti bi “dr” tek tako unijela u tijelo nečijeg identiteta, kao da se Aleksić dr Sergije rodio kao doktor ili kao da mu je doktorat naslijeđeno plemstvo.

Na internetskoj stranici www.geni.com začudo nalazim i ime Sergija Brace Aleksića, liječnika ortopeda iz Dubrovnika, sina Sergijeva i Lucijina (rođena Gluščević). Rodio se 1931, umro 1975. Nakon što ga je majka upisala u svoj adresar živio je još samo dvije-tri godine.

Premještajući svoju kolekciju Stripoteka, Politikinih zabavnika, Modrih lasti, Smibova i Alan Fordova pronašao sam nekoliko školskih bilježnica iz 1987. godine. Tada sam išao u četvrti razred. Znam da je bolje od svega što ste sam kasnije napisao. Čitajući ih, još više razumijem koliko je ovaj devetogodišnji ja kojem je rat predstavljao tužnu pojavu u dalekim zemljama danas oštećen, poremećen, traumatiziran – nimalo ekskluzivno – ratom koji je započeo samo nekoliko godina nakon domaće zadaće „Pružam ti ruku, daleki druže“.

Ovi tekstovi su mapa mog jučerašnjeg svijeta.

Domaće zadaće, Hrvatsko-srpski jezik, O.Š.Pavleka Miškine

Moja domovina

Za mene je moja domovina nešto najljepše. Volim je zato što u njoj vlada ravnopravnost, zato što ima lijepe rijeke, škole, gradove, prirodu, dobre ljude, životinje i mnogo lijepih stvari. Moja šira domovina Jugoslavija ima mnogo kulturno povijesnih spomenika. Jugoslavija ima i vrlo lijepo Jadransko more. Naše je more čisto, plavo i nezagađeno. Planine su nam visoke i šumovite. Zbog tih ljepota volim svoju domovinu. Ali najviše ju volim zbog svojih prijatelja, mame, tate i brata s kojima u njoj slobodno živim.

Pružam ti ruku daleki druže

Ovog tjedna je akcija solidarnosti u kojoj se pomaže siromašnim ljudima. Prikuplja se hrana, odjeća i novac. Ovu akciju vodi organizacija Crveni križ u cijeloj našoj zemlji. Iako u našoj zemlji nema rata ipak ima ljudi koji imaju malo i koji oskudijevaju. Ima djece koja kilometrima pješače u školu po snijegu i po kiši, koja nemaju igračke i knjige, koja nigdje ne putuju i nemaju krov nad glavom. Iste takve stvari trpe ljudi u drugim zemljama. Neki čak ne idu u školu.

U nekim zemljama traje rat. Tu jadnu djecu ujutro bude bombe i ostalo oružje. Zato se organiziraju ovakve akcije da poboljšamo život tim jadnim ljudima. I ja sam dao jednu vrećicu sa odjećom koju će možda obući neko dijete koje nema odjeću. Cijela Jugoslavija daje doprinos. Ja bih želio da svi žive kao mi. Da idu u školu, da imaju hranu, jedu banane, smiju se i bezbrižni su.

N.Strašek, 4b, 1987.