Nadgrobnik Josefa J. Kamposa desetak je koraka od groba Marije Kon, ali kao da nije sa Bara. Kao da ga je nekim čudom preselilo sa starog jevrejskog groblja nad Kovačićima, kao da je jedne noći preletio s jedne na drugu stranu grada, te je od živih neprimijećen sletio tu, među sav ovaj mrtvi svijet, u stisku i vrevu modernoga Sarajeva, koje je živjelo i brige svoje brinulo u Titovini, pod komunistima, i umiralo, uglavnom, na vrijeme, prije nego što je sve otišlo svome vragu.

Načinjen od mehkog, domaćeg kamena, a ne od mramora, sivkast, onako kako su većinom sivi spomenici na starom jevrejskom groblju, licem i šestokrakom zvijezdom okrenut niz padinu, kao što su na starome groblju okrenuti prema gradu, spomenik Josefa J. Kamposa povezuje dva podzemna jevrejska svijeta. Po njemu se prvom zna da su se 1966. Jevreji otamo preselili tu. Tko je umro prije te godine, pokopao bi se iznad Kovačića, dok se Josef J. Kampos, poživivši do 1967, sahranio tu, na Barama, među prvima na jevrejskoj parceli. Sahranila ga je, kako je upisano u kamenu, supruga. Njoj je, možemo pretpostaviti, bilo i teško i žao što će joj muž tu počivati, a ne tamo gdje su se u svim prethodnim stoljećima kopali Jevreji, pa mu je zato namijenila ovakav, starinski spomenik.

Ime Josefa J. Kamposa sreće se po sarajevskim imenicima i almanasima od sredine dvadesetih godina. Mesar, vlasnik “prodavaone I. vrste govedine i slavonske teletine na veliko i malo”, držao je mesnicu pri gradskoj tržnici i očito je imao ugled među kupcima, jevrejskim, ali i onim drugim. Slavonska teletina očito je bila na većoj cijeni od domaće bosanske teletine, tamošnja telad i goveda su, bit će, bila bolje hranjena od ove naše, a gazda Kampos je imao dobre veze i kontakte, znao je kako da meso redovito dovozi iz Slavonije. Vjerojatno je životinje dopremao željeznicom, u stočnim vagonima, i onda ih negdje oko Sarajeva stručno i po propisu klao. Sudeći po objavama iz poslovnih imenima i reklamama sa zalisnih stranica kojekakvih publikacija iz onoga doba – u kojima je Josef J. Kampos bio redovit oglašivač što također svjedoči o tome koliko je uspješan bio u svom poslu – kod njega nije bilo svinjetine, ali ni ovčetine. Prvo se, naravno, tiče vjere, jer tko bi kupovao u jevrejskog mesara koji trguje svinjskim mesom? I kakav bi to uopće bio Jevrejin koji se bavi mesom nečistih životinja? O ovčetini kada je riječ, tu vidimo da je Kampos bio dobar trgovac, koji je umio pravilno da odredi i opseg svojih poslova i mušterije na koje cilja. Ovčetina se, naime, nije dobavljala iz Slavonije, ovaca je bilo sasvim dovoljno i u okolici Sarajeva i širom Bosne, tako da se trgovina ovčetinom odvijala drugim kanalima i tokovima, u kojima on nije nalazio svoj interes. Osim toga, trgovina prvoklasnom govedinom i teletinom iz Slavonije bila je u svakom pogledu isplativija, te je iskala bolje i kvalificiranije mesare. A Josef J. Kampos po svemu je sudeći bio dobar mesar. Iako u njegovim oglasima to nije posebno naglašavano, klanje životinja je, vjerojatno, obavljano u skladu s jevrejskim vjerskim propisima. Pred mušterijama Mojsijeve vjere nije to bilo nužno pripominjati, a pred onim drugima, koji su nesumnjivo bili brojniji, nije bilo zgorega to prešutjeti. I to su pravila života u višenacionalnoj zajednici.

U vrijeme kada je počeo oglašavati svoj posao Josef J. Kampos još nije navršio tridesetu. Bilo je to 1924, samo nekoliko godina po svršetku Velikog rata. Sljedećih sedamnaest godina rastao je i razvijao se Kamposov mesarski obrt. Ali i o tom vremenu saznajemo samo posredno, iz poneke reklame i iz činjenice da mu se ime pojavljuje među imenima uspješnih i dobrostojećih sarajevskih Jevreja, a onda i čaršijskih gazda bez obzira na vjeru. Svjedoka već odavno nema, kao što nema ni kronika, dokumenata ili novinskih zabilješki o radu jednoga sarajevskog mesara. Praktično sve što još postoji iza ovog spomenika i iza imena Josefa J. Kamposa pripada svijetu mašte i književne fikcije. Jedan zaboravljeni život moguće je samo izmaštati i nanovo napisati.

Svaki je ljudski život čudo. Statističko čudo. Ako je u mililitru ejakulata čak pedeset milijuna spermija, i ako se zna da je onaj jedan među njima zaslužan za baš ovaj život, dok je preostalih četrdeset i devet milijuna, devetsto i devedesetdevet tisuća i devetstodevedeset i devet života ostalo nerealizirano, onda je manje čudo osvojiti glavni dobitak na lutriji, nego se roditi. A to je samo začetak jednoga još većeg i obuhvatnijeg čuda.

Slijede okolnosti, nimalo povoljne ni prijatne za djecu koja su se rađala krajem devetnaestog vijeka, usljed kojih je polovina novorođenih u Sarajevu umirala prije navršene sedme godine. Sirotinjska djeca umirala su od sirotinjskih bolesti. Ali kako klice, virusi i bakterije ne poštuju klasne razlike među ljudima, nego slobodno lete zrakom, lijepe se za kvake i tramvajske rukohvate kojih se maši i siromašak i bogatun, kad se jednom mjesečno provoza tramvajem, tako su od istih tih sirotinjskih bolesti umirala i djeca bogatih. Josef J. Kampos, koji po svoj prilici nije potekao ni iz jako siromašne, ali ni iz silno bogate obitelji, nego je, kao i toliki drugi sarajevski Sefardi, bio iz prosječno štedljive i radne čaršijske ili bjelavske kuće, čiji su članovi uzletjeli na poletu koji je nastao u gradu po ljetu 1878, sretno je izbjegao sve te klice, viruse i bakterije, i odrastio u snažnoga i krupnog muža, pogodnog da se bavi mesarskim poslom.

Ako, pak, nije bio tako snažan i krupan, onda je upornošću i marljivošću umio nadoknaditi fizičke nedostatke. Sarajliji rođenom krajem devetnaestog vijeka, pa još Jevrejinu, koji je imao te sreće da preživi sve one sirotinjske, dječje i odrasle bolesti, što su se množile i kotile u vlažnoj i sjenovitom dolini, upornost i marljivost su se podrazumijevali.

I taman kada se činilo da matematika i statistika počinju raditi za Josefa J. Kamposa, kada je već izbjegao i tuberkulozu – od koje je u to vrijeme bolovalo pola Sarajeva – s kojom se baš nikako ne bi mogao baviti mesarski poslom, i kada je već, kao mlad čovjek, prije navršene tridesete, od običnog mesara postao velemesar i veletrgovac, koji je zapošljavao vlastite radnike, mlade mesare, pa se malo, kao, i obogatio, te je naokolo objavljivao reklame za svoj obrt, dogodilo se nešto što će imati pogubnije matematičke i statističke posljedice i od onog prvog iskušenja, kada se ispunila baš njegova, među pedeset milijuna neostvarenih životnih mogućnosti.

I kao što spermij iz kojeg će nastajati on i njegova svijest nije imao pojma o trci u kojoj je sudjelovao, kao ni o statistički zanemarivoj mogućnosti svoga samoostvarenja, tako ni on, jevrejski gazda, mesar i veletrgovac mesom iz Sarajeva Josef J. Kampos, trideset i neke nije ni slutio na koji bi se način velika povijest mogla ticati njegova života. O tome ništa nije mogao znati ni u rano proljeće 1941, dok su se niz padinske mahale slijevale sive vode rastopljenog sarajevskog snijega, i dok su u Njemačkoj rezervare s gorivom već punile eskadrile aviona koji će bombardirati jugoslavenske gradove. Nije slutio ništa ni dok je negdje u Italiji torbe za put pakirao bivši zagrebački odvjetnik, teroristički vođa i urotnik Ante Pavelić. Istina, morao je Josef J. Kampos nešto načuti, i sigurno je načuo, ako o tome već nije čitao i u dnevnim novinama, što se događa s njemačkim Jevrejima. O sudbinama poljskih i čehoslovačkih Jevreja sigurno nije ništa znao. Vijesti o njima stići će 1945, kada za sve već bude kasno. I možda je Josef J. Kampos po Sarajevu sretao bečke izbjeglice, aškenaske, švapske Jevreje, koji su u godinama nakon Anschlussa bježali pred nacističkim terorom, ali što je njihovo stradanje moglo njemu značiti? I kakve je veze s njima mogao imati on, Bosanac i Sarajlija, Sefard čije su none govorile samo ladino, i drugog jezika nisu ni znale, s Austrijancima, Bečanima, Švabama, koliko god i oni bili Mojisijeve vjere? Možda su se oni, mislio je, nečim uspjeli zamjeriti Hitleru i njegovima. On i njegovi ne samo da se Hitleru nisu zamjerili, nego za njih on nije ni čuo. I ako mu netko ne kaže da i oni postoje, a nema mu tko reći, neće Hitler ni saznati za njih.

Tako je, po prilici, mislio Josef J. Kampos, jer je tako mislila većina njegova sarajevskog sefardskog svijeta. Tako su, zapravo, mislili svi, osim školovanije mlađarije, koja se u sarajevskoj Velikoj gimnaziji, a zatim na studijima u Beogradu, Zagrebu, Pragu, Krakovu, Beču, grdno i gadno zarazila komunizmom, pa su u Hitleru i njegovima vidjeli crne vragove. Ali što je Josef J. Kampos mogao imati s njima? I zar oni i u njemu, kapitalistu koji živi od narodne muke i meso naplaćuje po trostruko većoj cijeni od nabavne, ne vide crnoga vraga?

Pa kako je onda Josef J. Kampos preživio 1941. u Sarajevu? I kako je zatim preživio još goru 1942? I još sljedeće dvije i pol godine? To ne znamo i nemamo kako saznati dok stojimo na Barama, pred njegovim starinskim nadgrobnikom na kojem je urezano još samo to da se s dušom rastavio godine 1967. Nije bio duga vijeka, jedva da je doživio sedamdeset i drugu, ali se u taj vijek uselio takav zastrašujući višak vremena, ispunjenog tehnološkim napretkom i velikim društvenim promjenama, a onda i najgorim zlom u povijesti ovoga grada, zemlje i svijeta, da je preživio više i od biblijskog Metuzalema. Josef J. Kampos nadigrao je matematiku i statistiku, rodivši se, poživivši i preživivši ono što živ čovjek nikako ne može preživjeti, da bi na kraju, bit će, umro nekom običnom sarajevskom smrću, u koševskoj bolnici ili kod kuće. I sad leži tu, svoj među svojima, na jevrejskoj parceli groblja na Barama, među zvijedama šestokrakim i petokrakim, uz nekadašnje svoje mušterije od svake vjere i nevjere.

Dan je stvoren da se u njega porinemo
kao brodovi na putu svile i začina
s jedrima od kecelja koje su nosile naše bake.
Nije riječ o bakonostalgičnosti..
Na japanskom, možda, zvuči ljepše
kada kažeš kako vrijeme
kalupimo po otiscima vlastitih misli.
Spremamo ga kao tegle s džemovima
na neke mračne police
i vadimo, povremeno
kada nam, u hladnim zimskim noćima
ponestane smisla.

Danas ću učiti japanski.
さようなら sayonara!
dobacujem malenoj bubamari
što se sprema na uzlet s mog dlana.
キス(kisu) odgovara ona
i odlijeće ostavljajući me
da udišem zrak namirisan marelicama.

Sonet o voćkama koje će rađati

Prošle smo subote zasadili voćnjak.
Nije to onaj “pravi” pravi ,
nismo mi pravi ratari,
samo nam je bio potreban komad mira i tišine na ovom svijetu.
Kažu da se Zemlja sve sporije okreće,
možda, ali ljudi na njoj sve brže trče,
trče pored suštine i love blesave zmajeve u zraku.
Ovo nije pjesma
nego pokušaj bacanja sidra

na nekoj osunčanoj strani svijeta.

Gledam fotografije nezgrapno zasađenih stabljika,
prekopane zemlje…
to je tako dobro, tako umirujuće
nešto na ovome svijetu raste u moje ime
nešto će cvjetati u moje ime
to nešto već behara u mojim mislima
zlaćane pčele sakupljaju nektar
slika puna sunca
puna glasova koji šapuću drevne riječi,
koje čuješ samo kad si blizu zemlje
blizu sebe
blizu onoga što se broji
kao stvarni doživljaj svijeta.

Velikim crnim cipelama Agata gazi zatrovane maslačke i travu. Krepane kokoške hvata za noge i baca na šarenu blistavu gomilu.

Bogdan je promatra kroz pukotinu među daskama štale. Srce mu žestoko tuče. Od pogleda na njezino visoko, jedro tijelo osjeća mlazove krvi pune požude. Raskopčava hlače i hvata stršeći ud. Kad se Agata sagne, nad gustim dokoljenicama ugleda joj se bijela koža.

Bogdanova se bedra stežu.

Agata se sagne po posljednju kokoš i snažno je zavitla. Beživotno tijelo udara u vrh gomile i kotrlja se. Lice joj je orošeno. Oči sijevaju. Olabavljenu maramu čvrsto steže pod bradom. Okreće se prema Bogdanovoj kući i poviče:

Dabogda crko! Ruke ti se osušile!

Bogdan glasno stenje. Leđa mu se izvijaju, oči sklapaju od zadovoljstva.

Briše se sijenom i zakopčava.

Agata pognute glave prelazi livadu, amo-tamo. Sve je kokoši pokupila.

Iz kuće izlazi plavokosi dječak. Ima Agatine široke, razvučene usne i prodorne, sitne oči. Kad ugleda majku, zaurla. Pruža ruke prema njoj. Po obrazima mu se miješaju suze, sline i prašina. Ona mu rubom haljine briše lice. Prima ga u naručje, ljubi i spušta na drvenu klupu.

S gomile grabi po dvije kokoši u obje ruke i oštrim korakom ide prema Bogdanovim vratima. Čuju se siloviti i tupi udarci. Bogdanova vrata zatrpana su perjem.

Prilazi i šakama udara u vrata. Drvo se glasno trese. Izađi kukavice! Krv joj udara u glavu, od bijesa joj frcaju suze. Na rubovima usana sasušila se slina.

Bogdan hvata grablje i izlazi iz štale.

Kurvetino stara! Tu si mi došla!

Zamahne grabljama prema njoj, a ona ustukne. S Bogdanovih vrata polete kokoši. Zrakom se  rasipa zlatna prašina i pršti blještavo perje. Agata pokušava uzvratiti, ali Bogdan prijeteći podiže grablje. Agata bježi.

U susret joj trči uplakani dječak. Ona ga hvata za ruku i sklanja se pod hladoviti orah. Bogdan im odlučno prilazi. Dječak uranja lice u nabore majčine haljine. Bogdan drvenom drškom grablji pritisne Agatu uz široko stablo. Gleda je pravo u oči. Koža mu je tamna, bjelasa se samo unutrašnjost dubokih brazda oko očiju i usta. Oči su mu crne, sijaju pod raščupanim obrvama. Brada mu je orošena.

Stisak na Agatinim grudima se pojača.

Stanete li ti ili tvoje kopile nogom na moju livadu, oboma ću vam noge prebiti!

Govori dubokim glasom. Iz usta mu izlijeću sitne kapljice sline.

Padaju po Agati.

Stisak popušta. Bogdan pljune na tlo pored Agate i opsuje. Odlazi.

Dječak podvučen pod haljinom grli Agatinu nogu. Ona ga podiže i dalje promatrajući Bogdana. Rukavom briše lice. Crne joj se obrve izvijaju i spajaju u jednu.

Dječaka unosi u kuću. Sjeda na kauč. Tijelom joj se prolama žalostan plač. Dječak je u čudu promatra.  

U kući je samo jedan kauč, okrugli drveni stol, šporet na drva i kredenac s posuđem. Zidovi su vlažni, svuda se osjeća miris plijesni. Agata briše suze i dječaka posjeda za stol. Hrani ga iz male metalne zdjele. Dječak guta brzo i halapljivo. Ono što ostaje iza njega sama pojede. Zdjelu spušta u vanjik s prljavim posuđem.  Pere ga na česmi ispred kuće. Hladna voda ne skida masne tragove. Posuđe briše cvjetnom krpom. Ostatkom stare haljine. Sve složi u kredenac.

Kantu s kiselim ostacima hrane iznosi i prolijeva u korito u svinjcu. Dječak je prati u stopu i hvata za haljinu. Metlom s progorenog tepiha podiže teški oblak prašine. Otvara prozor.

Pada prvi mrak. Agata se krsti.

Razvlači kauč i na njega prostire bijelu izgužvanu plahtu. Na nju poliježe mršavog dječaka. Pokriva ga. On se otima, želi ustati. Tiho mu pjevuši na uho.

Zatvara prozor.

Agata sjeda kraj česme. Ispred nje su maleni lavor i peškir. Izuva cipele, svlači čarape. Raskopčava haljinu. Razvezuje maramu i raspliće crnu, srebrom prošaranu pletenicu. Otvora vodu, a hladni siloviti mlaz udari u betonsko podnožje. Kapljice se rasprše zrakom i ohlade ga. Agata se umiva i mokrim rukama prolazi kroz valovitu kosu. Kvasi peškir i njime pere vrat, grudi i pazuhe. Noge postavi ispod česme. Zapljusne je ledeni val. Podiže odjeću i unosi lavor s mokrim peškirom. Zaključava vrata.

Škripavim stepenicama se penje na tavan. Miriše na kamilicu. Sa štrika skida spavaćicu i oblači se. Mokri peškir prostire i kači štipaljkom. S police skida staklenku sa sušenim voćem. Uzima nekoliko kriški jabuke. Dok ih gricka, prilazi niskom prozoru. Pomiče prašnjavu zavjesu i gleda Bogdana kako skuplja alat i slaže ga u šupu. Zatvara štalu i raskopčane košulje prilazi betonskom koritu. Voda nekoliko puta pljusne po njegovu licu. Kosa i košulja su mu mokri. Kad uđe u kuću, prozori mu zasvijetle. Agatu obuzima tuga. Tijelo joj lagano podrhtava.

Namješta zavjesu.  

U kutu na stupici cvileći izdiše miš. Uzima je i spušta se stepenicama. Izbacuje je ispred vrata. Ponovo zaključava.

Dječak je usnuo. Leži na leđima poluotvorenih usta. Agata gasi svjetlo i stropošta se kraj njega. Zagrli ga teškom, grubom rukom. Iz močvare obrasle trskom i šaši dopire glasno kreketanje gatalinki. Stapa se s pjesmom zrikavaca u kaotičnu uspavanku.

Nebo se sručilo na kuću. Agatu budi bubnjanje jake kiše. Ustaje i gleda kroz prozor. Dvorište je pusto, po putu su još uvijek razbacana pernata tijela. Oblači haljinu od jučer i oko glave plete pletenicu. Pokriva je maramom i čvrsto veže. Loži vatru. U sobi postaje nepodnošljivo vruće. Na šporetu zakuhava kavu. Pije je iz malog fildžana.

Bubnjanje prestaje. Agata navlači cipele i uzima vreću iz ostave. Konopac sprema u džep. Ispred vrata krekeću žabe. Nogom ih tjera prema potoku. Cipele joj šljapkaju kroz smeđe lokve.  

Bogdanove oči sijaju kroz pukotinu.

Agata jednom rukom drži otvorenu grubu vreću, a drugom kupi napola očerupana, mokra kokošja tijela. Oči su im otvorene, kljunovi stisnuti. Neprestano pogléda prema štali. Vreću na vrhu veže konopcem. Teška je. Vuče je po blatnjavom putu prema močvari. Okreće se. Staje na pola puta. Spušta vreću i kreće prema štali.

Utroba joj treperi. Osjeća kišne kapi na licu i rukama. Zaustavlja se točno ispred pukotine. Ostaje tamo nekoliko trenutaka, a zatim otvara pritvorena vrata. U mračnoj je i niskoj prostoriji. Obuzimaju je topli kiselkasti mirisi. Agata i Bogdan nijemo se gledaju.

Agata razvezuje maramu.

Bogdan joj prilazi i spušta je na razbarušeno sijeno. Zadiže joj haljinu. Nosnice mu se šire, disanje ubrzava. Agata nestaje pod Bogdanovim krupnim tijelom.

Dječak otvara oči. Ustaje s kauča. Plaši ga udaranje kiše o krov. Plače i doziva majku. Otvara vrata. Ispred se namnožile žabe. Bosim nogama trči kroz lokve i polegnutu travu.

Kiša se pojačava u gromoviti pljusak.  

Oko Agate i Bogdana širi se miris teškog znoja. Pokreti njihovih tijela izbacuju uvis sitne čestice sijena i prašine. Na slabom svjetlu izgledaju kao konfeti.

Dječak ugleda vreću s kokošima. Prestaje plakati. Trči prema močvari. Nebom zasvijetle plavičaste munje. Začuje se silovit tresak.

Dječakovo sitno tijelo nestaje među lokvanjima i šaši.

VESNA PARUN – POD MUŠKIM KIŠOBRANOM, i KRV SVJEDOKA

Smiješan bi, zaista, bio pjesnik koji bi nakon riznice iskustava i svoje totalne preobrazbe inzistirao na onom svom prvom nedužnom doukrašavanju zbilje po vlastitom graditeljskom hiru. Mene sada zaokuplja razlog te preobrazbe, a misliti o tome mogu i bez pomagala poezije. Ako je riječ precizna, bit će i umjetnička. Ako je u njoj smisla, bit će i ljepote.

Vesna Parun, Krv svjedoka

Iako sam kroz sav svoj književno aktivni život nastojao da zapišem neke događaje koji će mi, možda, koristiti jednog dana, desi se obično da u zapisu koji sam načinio i sada u njemu tražim određeni podatak nema onoga što me u tom, a sada ovom trenutku pokreće na pisanje zapisa o knjigama koje decenijama stoje na policama moje kućne biblioteke kao moje društvo, moja prošlost, moja razonoda. Na polici male biblioteke u trpezariji, uz koju su neko vrijeme provodila i moja djeca, pa još uvijek znaju tačno gdje se nalazi ta i ta knjiga, na toj polici su dvije prozne knjige Vesne Parun, Pod muškim kišobranom, objavljena kod zagrebačkog „Globusa“, 1987. godine i druga, Krv svjedoka, objavljena, pod mojim uredništvom, kod banjalučkog „Glasa“, 1988. godine. Dovoljno je da im vidim hrbat pa da moje sjećanje ode decenijama nazad, bilo u vrijeme kada sam prvi put vidio Vesnu Parun, ili u vrijeme kada smo se češće susretali i značajno sarađivali.

E, taj prvi datum nekako je bio iscurio iz mog sjećanja, a ovaj tekst traži da se navede. Otišao sam u Narodnu i univerzitetsku biblioteku RS i u „Politici“ pronašao tekst sa meni vrlo značajnim činjenicama. Mislio sam da ih sve još uvijek pamtim, ali nije bilo tako.

Sada mogu da krenem u tekst o velikoj pjesnikinji „moga“ jezika, kako je Goran Babić odredio u naslovu svoje obimne antologije mrtvih pjesnika srpskohrvatskog iliti hrvatskosprskog jezika. U ovom tekstu želim da skrenem pažnju na dvije uglavnom prećutane knjige, čiji je značaj u najmanju ruku jednak značaju nekih sličnih Krležinih knjiga. U njima je Vesna Parun dala apsolutno jedinstvene ocjene društva u kome je živjela, vremena kroz koje je prošla, i nekih savremenika s kojima je živjela. Pri tome nikoga nije štedjela, nikome se nije udvarala – pisala je tragajući za istinom – onom književnom i svojom, naravno.  

Krećem od datuma koji sam našao u starim novinama. Bilo je to septembra 1970. godine, na tek ustanovljenoj manifestaciji „Smederevska pesnička jesen“.  Ona će odmah postati značajna jugoslovenska književna manifestacija, jer se u tom gradiću okupilo prvi put dvadesetak pjesnika svih generacija, od Slovenije do Makedonije, kako se tada obavezno praktikovalo. „Goranovo proljeće“, „Brankovo kolo“, „Struške večeri poezije“, „Kozara“, „Sarajevski dani poezije“, itd.,  sve su poštovale jugoslovensko bratstvo i jedinstvo, čemu su pjesnici morali da daju primjer na najbolji mogući način. I oni su to činili. Među njima oni najpoznatiji kao da ništa drugo nisu ni radili, samo su išli s jedne na drugu književnu priredbu. Trebalo bi svaku od njih danas detaljnije opisati, pogledati s lica i naličja, kako bismo dobili koliko toliko pravu predstavu o razlozima njihovog organizovanja i učincima u tom vremenu ali i u kasnijem periodu, sve do danas, jer one još uvijek postoje. Pjesničko druženje bila je suština tih skupova, potom njihov manifestacioni, odnosno festivalski karakter. Današnje manifestacije koje nose ista imena samo su parodični ostaci nekadašnjih priredbi.  

Te godine, dakle, bio sam među mlađim pjesnicima pozvanim  u Smederevo, što me je obradovalo i ja sam se ponašao kao u izreci „tjera žabu u vodu“. Bilo je izuzetno lijepo vrijeme, jesen se tek prikradala. Sjedili smo pred nekom kafanom, kada se prema nama uputio par koji je privukao opštu pažnju. Ona, poput bajkovitih stvorenja, sa crvenom moćnom kosom i vratom koji se ne zaboravlja, vitka i zavodljiva. On, značajno mlađi od nje, snažan, očiju neobičnih gotovo urokljivih kako se govorilo u narodu. Njegovo ću ime prećutati u ovom tekstu, reći ću da je to bio tridesetogodišnji beogradski pjesnik  (recimo A. , neka vas ne zavara to prvo slovo azbuke i abecede) predvodnik mlade srpske pjesničke generacije. A ona, pjesnikinja voljena, hvaljena, ali i kuđena, kritikovana, povremeno i politički nepodobna, jer je tako htjela i morala činiti – Vesna Parun.

Razlika u godinama među njima bila je očigledna, dvije decenije, otprilike, ali oni su bili skladan par na koji se i ne mogu primjenjivati mjerila ovog našeg grubog, običnog, materijalnog svijeta. Neka ova rečenica bude sve što ću ovdje reći o jednom od više ljubavi Vesne Parun. Naprosto, ona bez ljubavi nije mogla, nije htjela. Zato je njena (ljubavna) poezija tako autentična i životna. Ali i svaki od nas, muških, što bi rekao Ćamil Sijarić, bio je spreman da se zamijeni za mjesto u životu Vesne Parun sa tadašnjim njenim prijateljem. Godine tu nisu značile apsolutno ništa.

Na toj prvoj „Smederevskoj pesničkoj jeseni“ Vesna Parun je bila zvijezda, iako su tu bila još neka značajna pjesnička imena, poput posebnog gosta Vaska Pope, te učesnika, tada još mladih Duška Trifunovića, Božidara Timotijevića, Ali Podrimije, i nas „ostalih“, ukupno 25 zvaničnih učesnika na pjesničkoj večeri održanoj u veličanstvenoj tvrđavi Đurđa Brankovića, pred oko 1000 posjetilaca. Ni prije ni poslije nisam imao priliku da čitam svoje stihove pred većim auditorijem. Čitali smo dotad neobjavljene pjesme, koje je ocjenjivao žiri za dodjelu, kasnije tradicionalne a tada po prvi put, nagrade „Zlatna struna“ . Predsjednik žirija, Dragan Jeremić, glavni urednik „Književnih novina“, nagradu je uručio upravo pjesnikinji, i za muški svijet nimfi sa Zlarina, za sonet Crna djetinjstva.   

Idućih godina povremeno sam susretao Vesnu Parun na ponekoj manifestaciji na koju sam ne tako često bio pozivan, najviše na „Brankovo kolo“ i „Goranovo proljeće“. Ona je i za mene bila, prije svega, izuzetna pjesnikinja. Nisam volio poređenja, ali Vesna Parun bila je izvan te uglavnom jalove procedure pravljenja lista u književnosti. Ona je sama za sebe bila svijet koji je sav bio pjesnički. Živjela je pjesnički. Kako? Nisam znao ni približno detalje tog života. Od prvog susreta da našeg stvarnog poznanstva kroz saradnju, trebalo je da prođe više godina.

Desetak godina bio sam na „Festivalu djeteta u Šibeniku“ prvo član organizacionog odbora a onda urednik književnog programa za djecu. Bile su to lijepe godine i boravak u Šibeniku ostaje mi kao trajna topla uspomena. Upoznao sam mnoge ljude iz cijele Jugoslavije ali i iz svijeta koji su svoj trud i život posvetili umjetnosti za djecu, bilo kao autori ili izvođači. Među njima, svakako, Vesna Parun je bila istaknuto ime. Njeni su se tekstovi igrali u našim pozorištima za djecu i redovno bili pozivani u Šibenik. Dolazila je i ona, mada veoma rijetko i svaki put oko nje varničilo je kao oko Teslinog kalema. Tek ću ja, što moram da istaknem, pred kraj svog mandata uspjeti da ubijedim domaćine da pozovu kao specijalnu gošću Vesnu Parun. Tadašnji direktor Festivala, izuzetni Drago Putniković, izvrdavao je dok mu nisam obećao da ja garantujem za pjesnikinju da „neće praviti probleme“. Tako je i bilo. Ona je naprosto briljirala pred punim šibenskim kazalištem. Na tom će nivou biti i iduće godine Luko Paljetak, s kojim se moja saradanja sa Šibenikom okončala.

Jesam li zaboravio knjige koje su u naslovu ove priče? Naravno da nisam. Samo što do njih treba doći, onim redom koji je u meni uspostavljen. Pjesnikinja, dramski pisac za djecu, tek potom kultna osoba naše (jugoslovenske) kulture. Priča o tome kultu ovdje kreće od Novog Sada, gdje se održao kongres Saveza pisaca Jugoslavije od 17. do 19. 4. 1985. godine. Kao što se desilo i u Smederevu, zvijezda Kongresa bila je, sasvim neočekivano, Vesna Parun. Njeno izlaganje imalo je svoju sjajnu dramaturgiju, kao što i priliči znalcu retorike ali i suđenja i odbrana o kojima tada ništa nisam znao. Poput Krleže na onom već čuvenom prvom poslijeranom kongresu književnika Jugoslavije, Vesna Parun je otvorila teme koje su do tog časa bila nedodirljive, jer su iza njih stajali nedodirljivi ljudi, čuvari socijalizma, okamenjenog svijeta s kojim se više nije znalo ni šta ni kako. A ona je govorila baš o njima, nekadašnjim revolucionarima a sadašnjim kočničarima.

Kako to da se oni koji su sebi nekad, sjećam se toga dobro, bili utuvili u program stvaranje nekog sutrašnjeg veličanstvenog natčovjeka Komune, u ime kojeg su lakovjernu i nezrelu djetinju dušu izvukli na ulice mitinge i barikade – kako to, dakle, da ti slavni mušketiri revolucija kroz sva ova destljeća mira, blagostanja i kulture ne samo da nisu uspjeli sebe same doizgraditi i usavršiti do tog zacrtanog ideala, nego su se čak naočigled srozavali sve to niže –  kako smo, eto i ovdje imali priliku u izobilju čuti – a ti isti odustali dekadenti i mješanci usuđuju se zahtijevati od svojih podanika anđeosko čistunstvo, a od protivnika uljudnost i bonton?

Trebalo bi ovdje navesti cijeli govor Vesne Parun, jer to su antologijske strane naše „polemičke“ književnosti i uvijek ga davati skupa sa govorom Miroslava Krleže. Ovdje samo da dodam zaključak koji je dao Adam Puslojić, oduševljen onim što je čuo, kao i svi mi ostali, ili bar većina. Adam je naprosto ošamućen govorom svoje velike prethodnice.

…dah i duh istorije provejavao je (neočekivano) u otvorenoj i bolnoj kantileni Vesne Parun…Kad je to Vesna napisala? Koje su joj i kakve bile pripreme? Otkud, sad, pa ona – uopšte?…

Nije ona uvek ćutala, jer joj se ćutalo; znam koliko je počesto i htela da govori. Jednom je , tako, ona bila „publika“ u dvorani neke tvornice na „Goranom proljeću“ (Tvornica papira, primjedba R.R.), pa kad sam je zamolio da umesto mene kaže svoju pesmu, organizatori su mi rekli; „Nemoj ona!“

U Evropi danas niko ne ume da krikne! – rezignirano je zapisao Antonen Arto. Kriknula je Vesna Parun…Ona je, gotovo jedina, išla do kraja…Nešto je (neko crno Ništa) nateralo i sateralo Vesnu u teški kao sa bojiša izveštaj.

Svetlosni krik Vesne Parun, definitivan i jasan kao bolničko bunilo – na koji ćemo jezik jagme i pragme prevesti,ugladiti, umiriti, skratiti i anihilirati?

…A Poslednje što se pitam, i pitam i vas: ko je sledeći? Ko će to umeti (moći ili morati) i za nas da oćuti narednu deceniju, i da se savršeno neočekivano javi za reč?

Iste večeri, u Novom Sadu, u dvorištu Gradske biblioteke bilo je književno veče na kome je nastupila i Vesna Parun. Govorila je o sebi, kao i uvijek, naglašavajući da je život na prvom pjesmu, potom poezija. Govorila je potresno, iznenadno, otvarajući se potpuno. Sačuvala je čovjeka koji ju je napustio, otišao sa drugom, oženio se. Dobio je sina, to je njen nesuđeni sin. I o njemu ona govori u svojoj pjesmi, zavjetovavši tu ženu koja ima nevinije ruke od njenih da bude nježna i da ih čuva, obojicu. I šta se desilo? Prije godinu ili dvije, taj se mladi čovjek, koji je imao 26 godina, njen nesuđeni sin, ubio. Tako se i njeno proročanstvo obistinilo. Poslije te ispovijesti, koju je dočekao tajac, uzbudljivo je kazala svoju pjesmu čija je svaka riječ odjednom postala kristalno prozračna i jasna.

Pored citiranog teksta i opaski o njemu, u zaista značajnoj knjizi „Pod muškim kišobranom“, sa unutrašnjim podnaslovom koji objašnjava sadržaj: „Feljton – basna – satira – aforizam – intervju – polemika – govor (1958-1986)“ nalazi se nekoliko izuzetnih tekstova, u kojima Vesna Parun govori o svom/našem svijetu, bez velova i ograda, direktono i mudro, gotovo vidovito. Naročito je značajno to njeno insistiranje na vezi život – poezija. Kada je bila promocija te knjige, u Zagrebu, 4.11.1987. godine, na njen prijedlog i poziv govorio sam i ja o tim tekstovima, spajajući gotovo nespojive pojmove, pokušavajući da pokažem čime me je književnica nadahnula. Naročito stalno potcrtavanje potebe da čovjek bude slobodan da bi bio potpun, a samim tim da bi bio književnik, pogotovo pjesnik. Citirao sam iz njenog intervjua:

Apokalipso, tu smo, da tvoje plamene jahače ispratimo u zakašnjelu sutrašnjicu! Ostaje nam nada u tvog posljednjeg zanemarenog jahača: u ljubav od koje smo stvorili poeziju, da je raskošno izgubimo posljednju!

Ali ova sjajna, tada gotovo prećutana knjiga, nije bila ono posljednje što je napisala Vesna Parun. Već u njoj ona, i pored Apokalipse (koju je pisala velikim slovom A), koja bi trebalo da je posljednji krik ovog svijeta, ona najavljuje svoju novu, autobiografsku knjigu, Krv svjedoka. Naslov je krležijanski, veliki Meštar govorio je da treba ići ispod epiderma. Samo tako ćemo otkriti nešto o čovjeku. Koža je stvorena da sakrije i sačuva, ali to stvaraoca ne zadovoljava. On neprekidno traga. Šta dalje? Dok diše on ne može da miruje, da se zadovolji postignutim. Nikako. Osjeća Vesna Parun da njeno vrijeme istječe, odlazi, zna sasvim jasno šta je uradila u poeziji, ali se sasvim ljudski pita još nešto o sebi. Ono stalno: Odakle smo? Ko smo? Kuda idemo.

Pozvana na Oktobarski međunarodni susret pisaca u Beogradu , ljeta Gospodnjeg 1987. godine, Vesna Parun prihvata i provokativnu temu: MIT KULTURNOG JUNAKA. Piše: Obradovala sam se. Tema mi se svidjela, a i podteme. „Kulturni junak: mit i historija. Istinski i lažni kulturni junaci: između pobjede i poraza.“ I tako se zakotrljala grudva, misao, provokacija, da bi poslije pedesetak dana to postala cijela knjiga a ne referat za kongres.

Pisala sam kao nikada još u životu. Kao da preskačem prepone, bacam disk, vozim slalom. Kao da se rvam s nevidljivim, a neuporedivo jačim protivnikom. Hodam po razapetoj žici, sa ispruženim štapom, koračić po koračić. Zatim vrtoglavo preskačem bujicu, zaronim. Noći i dane gotovo da i ne dišem. Hranim se slovima koja, izgladnjela, izaze iz mene. Gutam smolom i katranom nadimljen papir.

Tako je zaista pisala Vesna Parun. Govoreći u banjalučkoj Gimnaziji, prekinula je na  početku učenicu koja je čitala tekst o pjesnikinji: Vesna Parun se rano posvetila poeziji. Ne, rekla je Vesna, ja se nisam posvetila poeziji već životu. A iz života je nastala poezija, gotovo uzgredno, na putevima, na neobičnim mjestima, u predasima, najčešće kao mora koje se čovjek mora riješiti.

Pošto smo se u to vrijeme često viđali, ja sam joj svaki put tražio novu knjigu za „Glas“. Bilo je odlučeno da to bude ova, vrela kao prometejski žar – „Krv svjedoka“:

Vesna me je pozvala u Zagreb, da se detaljno dogovorimo o njenoj budućoj knjizi. Bilo je veoma hladno, temperatura duboko ispod nule. Jedva sam je pronašao u nekadašnjem studentskom naselju, poslije Dubrava. Obradovala mi se i odmah me upoznala sa Adnanom, svojim prijateljem iz Sirije, koji je studirao medicinu. Znao sam za Adnana i za problem njenog dobijanja drugog stana. Nudili su joj manji stan u gradskom središtu, ali ona je sve te prijedloge odbila jer u tim stanovima nije bila predviđena soba za Adnana. No, nije to bio jedini razlog nerješavanja tog za tako veliki grad sasvim malog problema. Mnogo veći problem je bila Vesnina slobodoumnost. Politika to nije voljela.

U neko vrijeme, kad smo već skoro završili poslove oko rukopisa, otišao sam do kupatila koji je istovremeno bio i toalet. Prizor koji sam tamo zatekao bio je poput jedne od sedam epizoda iz čuvene Andersenove bajke „Snježna kraljica“. I u dnevnoj sobi bilo je veoma hladno, mala grijalica više je djelovala psihološki, nego što je stvarno grijala veliki prostor, ali to što sam vidio u kupatilu bilo je izvan mog poimanja ljudskog prostora. Naročito ne u stanu u tom trenutku najznačajnije književnice Zagreba. Pod ovim podrazumijevam i muški i ženski rod. Upravo onako kako je u uvodu svoje prethodne knjige Vesna Parun govorila o muškim kišobranima, nasuprot ženskim. Muški su u svojoj pojavi krili i strah. I ovo potpuno zaleđeno kupatilo je krilo strah i užas. Meni je djelovalo kao da je napolju toplije. Prizor zaleđene tuš-baterije  podsjetio me je na priču, koju sam napisao u tekstu o Dekartu, u „Velikim matematičarima“, o švedskoj kraljici Kristini, koja nije dopuštala da se grije nijedna soba u Parlamentu.

Kad sam se vratio u dnevnu sobu, ona mi se mala grijalica ukazala kao dar s neba. Ali Vesna nije uopšte obraćala pažnju na hladnoću niti ju je zanimalo kako sam doživio njeno kupatilo. Otišao sam iz Zagreba pod tom depresivnom slikom, diveći se još više pjesnikinji koja je sav svoj život u stvari podredila poeziji. Stvarnost je ulazila u taj život preobražavajući se u mit, kao što je ovaj stan polako prerastao u mit, ili bar legendu o Vesni Parun.

„Krv svjedoka“ pročitali smo odmah glavni urednik izdavačke djelatnosti „Glasa“, Miodrag Živanović, koji je bio i urednik novoosnovane biblioteke „Polemos“ u kojoj  je objavljivao značajne svjetske i domaće filozofe i estetičare. Bio je oduševljen rukopisom, kasnije je o knjizi napisao esej u sarajevskoj reviji „Odjek“. Meni je predložio da ja budem urednik ove knjige, što sam prihvatio sa zadovoljstvom.

Nemoguće je prepričati „Krv svjedoka“, u njoj životne činjenice ascijativno prerastaju u male eseje o našoj zbilji, kroz poređenja sa klasicima, sa dobrim i zlim ljudima. Za pjesnikinju postoje dva svijeta, jedan unutrašnji i drugi vanjski. Ona piše: Poezija uskraćuje životu sve osim slobode izbora. Izbora između nečega i ničega. Između nečega koje nam je nepoznato i ničeg s kojim smo od jutra do mraka suočeni.

„Pod muškim kišobranom“ se završava Apokalipsom. „Krv svjedoka“ pričom o njenom shvatanju svjedočenja kao obaveze čovjeka koji treba da postoji ljudski, i kao svjedok. Između je toliko životnih priča i činjenica koje nas drže u napetosti kao da je u pitanju triler a ne poetska biografska proza. Ne, nije to samo zbir priča nego zbir iskaza jednog nevjerovatnog svjedoka koji svojom krvlju ovjerava svaku svoju riječ. Nisu to anonimni svjedoci, nego neki od onih su živjeli u teškim vremenima ljudskog posrnuća i oporavka, nade i izdaje te nade, prelaska, ili odlaska u hladnog posmatrača. Vesna u krešendu završetka ove svoje testamentarne knjige viče NE tom hladnom posmatranju. Čovjek mora da svjedoči, da brani moral i ljudskost, inače će Lucifer odnijeti konačnu pobjedu.

Zašto rađamo svjedoke? – upitah se nekoć u jednoj pjesmi. Napisala je to ova ista ruka…Dobrovoljno bavljenje svjedočenjem poprima karakter dužnosti.

Vesna Parun, cijelim svojim djelom, ostavila nam je, pored vrhunske umjetnosti, značajno svjedočenje o vremenu koje je već danas gotovo zaboravljeno. Kao što će kroz neko vrijeme i ovo naše biti zaboravljeno. Ali, napisane knjige, vrijedne knjige, kao što su ove dvije o kojima sam napisao nekoliko rečenica, naprosto treba čitati. One su svevremene.  

Njih dvojica će odbraniti grad – pomišljao sam skoro
svaki put kad bih u prolazu, kroz rešetke na prozoru
male zanatske radionice u suterenu, ugledao dvojicu
sredovječnih majstora u rasparenim vojnim uniformama
i tamnoplavim keceljama, okrenutih prema upaljenim
radnim lampama, nadnesenih nad tajnom čarobne kutije,
nad svakim od šezdesetosam njezinih dijelova, od puža
do kobilice, kordara i dugmeta, od pervaza do pervaza,
od glasnjače do finih otvora, od glave, čivija i vrata,
do žica i duše; onu dvojicu zemljaka zlatnih ruku
i starinskog, danas gotovo zaboravljenog i izgubljenog
strpljenja kojim su se hranili i izdržavali, i koje ih
nije napuštalo ni tih unezvijerenih dana i godina
u poluopkoljenom, ratom opelješenom, nasumično
granatiranom gradu; onu dvojicu nerazdvojnih rođaka
zadubljenih u drvo koje najljepše pjeva tek kada umre,
onih lautara što osluškuju izrezane trupce,
što suve daske od javora i smrče iscrtavaju i režu,
rezbare i tanje, sve duže i duže sa sve manje izuvijane
šuške i piljevine, djeljaju i stružu, rendetom malim
ko naprstak blanjaju i glačaju do tananosti, savijaju
stranice na vrućem, paze da se ne lome na mlakom
i toplom, da ne nagore na vrelom gvožđu, i ne prestaju
da mjere, dotjeruju, kuckaju kažiprstom u donju i gornju
ploču, prislanjaju uho i traže sve dok u drvetu ne pronađu
muziku; sve dok u obliku (sve dok u ženstvenim tijelu
majstorske violine premazanom iznutra propolisom
i lanenim uljem) ne zatoče prazninu a oslobode zvuk,
treperenje, srce tvorevine, i glas, uzvišeni cvilež
iskušanog vremena sabranog u gustim godovima
smreke i javora rebraša iz naših šuma. Tek tada bi
bojili i lakirali, ne samo zbog topline i sjaja,
nego da bi se sve povezalo i sjedinilo, da bi nježni
instrument što duže trajao i pamtio, da bi se sve
starije i krhkije drvo sve lakše oglašavalo muzikom.

A toliko puta sam (pričajući sam sa sobom o koječemu
i o poeziji, cjepidlačeći o razlici između umjetnosti,
djela slobodnog, djela posvećenog, sve predanijeg
a sve slobodnijeg, sve slobodnijeg a sve preciznijeg
majstorstva, i umjetničkog zanatstva, postupnog odvajanja
od stabla svega što nije violina) brzopleto pomislio
da u ovom malom gradu nema pjesnika, nema pravih,
životvornih majstora, bez kojih grad ne može
reći da je grad, čuti šta mu se sa nama piše.

Imaginarni prijatelj/63

Tom i Jerry, dvotjedni strip magazin, u formatu dlana odraslog čovjeka, bile su prve novine u mom životu. Kupovali su mi svaki broj, pa iako nisam znao slova, svakodnevno sam čitao Toma i Jerryja, i slagao sveske u svoju prvu životnu biblioteku, načinjenu od kutije za cipele, pod klupom u konobi. Inspiriran doživljajima plavoga mačka i smeđeg miša crtao sam svoje prve, do danas i posljednje stripove, u čije sam oblačiće upisivao neka izmišljena slova, nalik armenskom alfabetu. Kasnije smo, nakon djedove smrti, kupili televizor, a ja sam tek s navršenih šest saznao da Tom i Jerry za većinu čovječanstva nisu junaci stripa, nego crtanog filma. Ali prva i primalna slika ostala je trajno utisnuta u svijest. Tom i Jerry za mene su strip, u izdanju zagrebačkog Vjesnika, moja prva biblioteka, odavno bačena u smeće, u suludoj vjeri mojih bližnjih da dijete prerasta dječje stripove, i da u životu postoji literatura koja se može prerasti. Istina je, međutim, da između mačka Toma i Joyceova Leopolda Blooma razlike u svijesti nema. Obojica su imaginarni prijatelji. Čovjek je sve ono čega se u životu sjeća, i što je u sjećanju bio: onaj koji piški u gaće i ne zna izgovoriti r, kao i onaj koji svoju sijedu glavu gura kroz prozor da bi špijunirao susjede.

Dramaturgija Toma i Jerryja pojednostavljena je do idiotizma i do Beckettova proznog više nego kazališnog ideala. Mačak goni miša s namjerom da ga pojede, ili da ga samo ulovi, ustvari da pokaže kako je pametniji i jači od njega, a miš, uglavnom, spašava živu glavu i trudi se da nadmudri mačka. Pritom, Jerry je antropomorfni miš, stanuje iza rupe u zidu, u malenom i skladno namještenom stančiću, s namještajem i foteljom, sa slikom na zidu u zidu, i s uokvirenom parolom na kojoj piše: “Home, sweet home”. Tom je, međutim, po svemu mačak, osim po tome što hoda na dvije, a ne na četiri noge. I nema svoju kuću, svoj mačji dom, nego živi kao podstanar, kao kućni ljubimac, u domu ljudi čija lica obično ne vidimo, nego samo noge i papuče. I često od njih, u pravilu od žene, dobije metlom po glavi.

Tom je redovito inferioran Jerryju, premda je od njega toliko jači. Plavi mačak u sebi nema ništa od mačje lukavosti. Naivan je, možda i poglup, okrutne djetinje duše. U boju s mišom uvijek izvuče deblji kraj. To je, uostalom, i preduvjet da se strip do u beskraj nastavlja. Ali svejedno ostaje napetost, na kojoj se onda zasniva ta prosta dramaturgija, iz činjenice što je mačak veći i jači od miša, te što mu je od bogova – ili od ljudi – delegirana zadaća da ulovi miša.

Ne treba nam velike mudrosti da otkrijemo kako je priča o Tomu i Jerryju ustvari priča o Davidu i Golijatu. Nesretnik Tom je Golijat, koji po tisućiti put gubi dvoboj s Davidom. Ali da bismo to znali, moramo odrasti. A čim odrastemo, prestat ćemo čitati ovaj strip, i ranjene duše navijati za Toma, u boju koji je, još od starozavjetnih vremena, unaprijed riješen protiv njega. Strašno je biti Golijat i biti plavi mačak.

U crtanom filmu iz 1946, koji smo često gledali prije dnevnika, nakratko stiže utjeha. Tom se udvara lijepoj susjedi, svira kontrabas i pjeva joj podoknicu: “Is you is or is you ain’t, my baby…” A Jerry od njegove pjesme ne može zaspati. Miš i tu na kraju pobijedi, ali dok god traje Tomovo ljubavno dozivanje, živa je iluzija da sve može drukčije da završi. Uvijek u veljači, kada se mačke zaderu pod mojim seoskim prozorima, meni se javi njegov glas: “Is you is or is you ain’t, my baby/ The way you’re acting lately makes me doubt…” I oblije me budalasta sreća.     

In memoriam – Novak Dejanović (28. 7. 1944. – 4. 6. 2018.)

Dobar centaršut je onaj pri kojem lopta ima putanju koja zaobilazi sve odbrambene igrače, putanju koja predviđa kretanje suigrača do u tančine, toliko detaljnu da mu slijeće na mjesto koje je zamislio započinjući šprint s vrha šesnaesterca. To je centaršut koji suigraču omogućuje da samo jednim dodirom, trzajem glave, volejem, efektnim škaricama zakuca loptu u mrežu i pobere slavu. Od nabacivača dobar centaršut zahtijeva fizičku izdržljivost, jer centaršutu prethodi uvijek intenzivan šprint, traži maksimalnu fokusiranost pri izvedbi, kao i strpljenje za idealni trenutak. Dobar centaršut traži i nesebičnost, jer je nagrada suigračeva slava.

Novak Dejanović, moj tata, u svojim je kasnim četrdesetim godinama satima trčao livadama frankfurtskih parkova i ispucavao centaršuteve na moju tinejdžersku glavu, na voleje, škarice. A ja sam ih zakucavao u zamišljenu mrežu između dva stabla.

Bio je nesebičan, moj tata. Ne patnički nesebičan. Uživao je u nesebičnosti. Dolazio je po mene u tri, četiri, pet u noći na okretište Dubrava, da ne bih morao pješačiti 20-ak minuta kvartom i riskirati premlaćivanje. Kad god bih odlazio ili vraćao se s nekog putovanja, tata bi vozio ili čekao. Kasnio avion, čekao je dva sata, nije problem, rekao bi. I stvarno nije bio problem.

Novak je bio i djetinjast čovjek. Zaigran. Ponekad čak i blesavo djetinjast. Volio je šah, nogomet i tenis. Šah vjerojatno najviše. Znao se zaigrati i po 24 sata u Šahovskom klubu Partizan u Banja Luci pa bi me mama slala po tatu, da ga dovučem kući iz one prostorije u kojoj se dim mogao rezati nožem. Nogomet – imao je svoje klubove u svakoj zemlji. Zajednički nam je bio klub za koji navijamo u Italiji. AC Milan. Ja sam ga zavolio zato što sam bio mali i u Milanu je igrao čovjek koji se zove kao ja – Marco van Basten. Kao djetetu, to ti je sasvim dovoljno da zavoliš klub. Zašto i ne bi bilo? Bitno da te veseli. Moj tata je u tenisu uvijek najviše navijao za Novaka Đokovića.

I volio je pričati, moj tata, razgovarati, filozofirati i pripovijedati. Izmišljao bi priče iz raznih zemalja svijeta za laku noć i pričao mi ih kad sam bio toliko mali da se ne sjećam koliko sam imao godina. Sjećam se francuske priče – o dječaku Pijeru koji je bio gladan pa je uzeo paštetu iz frižidera, nije pazio pa nije primijetio da je pokvarena. Pozlilo mu je, ali su ga našli na vrijeme i spasili od težih posljedica. Dan danas dobro pazim s paštetama. Zapravo, ako jednom otvorim paštetu, odmah je i pojedem. Šta je sigurno, sigurno je.

Moj tata je bio i izdajica. Izdao je njih da ne bi izdao sebe. Ne bi mu nitko zamjerio da je samo odšutio, klimnuo glavom poslušno i spriječio doživotnu odsječenost od osjećaja doma. Nije morao raditi ništa posebno, samo prešutjeti, tek ne talasati, mrmljati si u bradu, izbjeći uzaludne bitke, čekati da netko drugi kaže nešto. Ali on je izabrao da preko noći kćer i sina stavlja na autobus za Njemačku, izabrao je da plače na autobusnoj stanici, da strepi i strahuje, da se skriva i šverca preko granica, da radi kao čistač na sajmu i glupira se s Draganom Berićem (nemam sad prostora da pišem o legendi zvanoj “Die zwei Jugos”). Izabrao je da odbija biti mobiliziran, ne da se skriva odbijajući, nego da im ide u štab reći da neće ići ratovati u tuđim domovima. I, iako je odbio baš tri puta, proglasiše ga izdajicom nekog srpstva. Ali tako je izabrao.

Moglo nam je svima biti puno lakše. Moglo je njemu biti bolje, mogao je biti u svom gradu, među svojim ljudima, bar nekima, među onima čije nepravde ne bi morao prešutjeti, mogao je imati i pozicije i para. Ali ne bi onda mogao imati poštovanje sina kakvo će od mene zauvijek imati.  

Moj tata nije mogao biti ptica pa da leti u jatu i za jatom. Mogao je biti čovjek. I morao.

Svi mi u želucu imamo iglu koja neumoljivo pokazuje taj sjever. I možeš ti ići kontra. Ili tek malo u stranu. Ali bit će ti muka. A tata nikada nije dobro podnosio mučninu. Kad je neki pijani Švaba u autobusu napao dvoje crne djece jer su preglasni u njegovoj Njemačkoj, moj tata je skočio, uhvatio ga za vrat i na našem jeziku mu prijetio da bi ga totalno prestravljenog izbacio iz autobusa.  

Moj tata je izbačen iz Partije. I ne bi to bilo ništa posebno za spominjati, da Novak Dejanović nije izbačen iz Partije dva puta. Vratio se jer im je imao još nešto za reći.

Igla u želucu moga tate je uvijek kad se brojalo pokazivala sjever. Uvjeren sam da mi ju je ostavio u nasljedstvo. A to je, tata, uistinu vrhunski centaršut.

Imaginarni prijatelj/62

Rodio se u Tišbi, hebrejskog imena Elijah, što znači Moj Bog je Jahve. Bilo je to devet stoljeća prije Krista, za vrijeme kralja Ahaba. Naši ga katolici i pravoslavni zovu Ilija, dok je za muslimane Alija. Jedan je od onih svetaca koji ne dijele, nego spajaju, jer je kod sviju jednako prisutan i na sličaj način poštovan. Njegov spomen dan, usred ljeta, u vrijeme najvećih žega, razdijeljen je po kalendarima, gregorijanskom i julijanskom. Jednim i drugima tog je dana ilindan, dok je trećima alidžun.

Kada se rodio, njegov je otac, imena Sabah, vidio oko njega anđele, koji su djetešce hranili plamenom, a povijali ognjem. Mladost je provodio u tišini i kontemplaciji. Povjerovao je u jednoga Boga, pa se nadigao protiv kralja Ahaba i njegove divlje i raspusne žene. Dok su se oni klanjali idolima i paganskim božanstvima, i zavodili svoje lakovjerne podanike, Ilija je prorokovao Božje jedinstvo i činio razna čuda, e ne bi li narodu pokazao kako stvari stoje. A narod ko narod, najlakše povjeruje u čuda od snova ili od meteorologije. Kako Ilija nije bio neki sanjar, pozabavio se kišama. Bilo je to u ona vremena kada je većina svijeta već živjela od zemljoradnje, pa su blagovremene padaline umnogome značile život i blagostanje. Drugi put je Ilija začepio nebo, pa kiše nije bilo tri i pol godine dana. Pomrije sve što je od blaga bilo živo, osuši se sve što je iz zemlje raslo. Sve ne bi li podanici šašavog kralja Ahaba shvatili da im njegovo božansko mnoštvo neće biti od pomoći. Kao ni Ahabome čarobne figurice.

Četvrt je stoljeća Ilija prorokovao. A onda je došlo vrijeme da ga Bog uzme k sebi. Otišao je na obale Jordana, gdje su se pojavile vatrene kočije. Ilija je sjeo u njih i živ se vinuo u nebo. Nije on umro – živ je gore – pa će opet, potkraj Vremena, sići na zemlju.

U pučkoj katoličkoj varijanti, malo drukčijoj od židovske i pravoslavne, Iliju njegov ćaća nije nunao povijenog u vatrene pelene, nego je bio čovjek kao i svi drugi, imao je ženicu, bavio se stočarstvom, i za razliku od nje, nije bio ni naročito bogobojazan. Pripovijest o Ilijinu obraćenju u ovoj varijanti nema više ništa s onim što piše u svetim knjigama. Jer oni koji su je izmaštali, te knjige naprosto nisu ni čitali. Nisu, jer su bili nepismeni, a bliska im je i privlačna bila ideja o Gromovniku.

Na starozavjetnog proroka Iliju mnogi su Slaveni, pa onda i Južni Slaveni, prenijeli ovlasti svoga prethodnog boga Peruna, koji je upravljao munjama i vladao gromovima. I bio je u stanju da zgromi sve živo na zemlji. A kako je čovjekova mašta ograničena i određena iskustvom, pa se ni s promjenom vjere ne može do kraja mijenjati prethodno zadana i prihvaćena naracija, tako su svetog proroka Iliju Slaveni prihvatili kao svoga najrođenijeg u tom novom i za njih stranom svijetu judeo-kršćanske mitologije. On im je bio netko koga su znali i preko kojeg su se mogli zbližiti s tolikim nepoznatim svetim, anđeoskim i proročkim svijetom. Preko Ilije upoznali su i samoga Boga, Sina Božjega i Bogomajku. Samo im kod Duha Svetoga Ilija nije mogao biti ni od kakve pomoći. Njega su ugluho zazivali, sve se praveći da im do srca i glave dopiru njegovi odgovori.

Odlukom pape Benedikta XIV, iz godine 1752, sveti prorok Ilija postao je zaštitnikom Bosne. Ne zna se je li joj što pomogao, a ni kakvi bi još belaji Bosnu sastavili da joj nije bilo Ilije.  

Zube rosfrajne zamke
Sakrio nježan osmjeh rane

Oblačiće s dijalozima u stripu
Napuste imena i krikovi

Magneti s gradovima
Klize niz frižiderska vrata

Unutra
Ime se vratilo –

Ta butna
Tabutna kost
Tata mi je