evo stari
došao je čovjek
da ureže slova na mramor
nećemo zlatna
nego srebrna
pitam ga koji font
gleda me blijedo
pa razjasnim
mogu li izabrati slova
ne može, veli
tako je kako je

gledam mramor
lijep je i čist
možda smo trebali
ostaviti kamen bez slova
bez imena
ionako se uz put
sahranjujemo
ne brini
neću to reći staroj
da ju ne nerviram
bez potrebe

Kuća na Sepetarevcu je sagrađena 1955. godine. Tako mi se čini, mislim da sam baš tu godinu zapamtio, premda može biti i neka druga, pouzdanih podataka nema, niti ih može biti, mrtvi su oni koji su kuću gradili, mrtvi su svjedoci izgradnje, ne postoji institucija u kojoj bi se dokumentirale činjenice o kući, jer pedesetih još nije bilo ni građevinskih dozvola, ni svih onih popratnih papira, vezanih za poreze i kojekakve namete, čija je dobra strana u tome što za sobom ostave tragove u arhivima, a samim tim i u vremenu.

Kuću su, zajednički popola, gradila braća Obrad i Branko Trklja, naseljeni Sarajlije, rodom, čini mi se, od Bileće. Ili, možda, od Gacka? U svakom slučaju: iz istočne Hercegovine. Obrad je bio poduzetniji i siroviji, pa je vjerojatno da je njegova ideja bila da se kupi zemlja – stara bašča pri vrhu Sepetarevca, iz koje puca pogled na grad. On je okupio i nadgledao majstore, nabavljao materijal, plaćao sve što treba platiti. Branko, onako plah, sramežljiv i fin, kao da nije s kamenjara, nego je odrastao na asfaltu, ili još bolje – u biblioteci, u to vrijeme mladi perspektivni znanstvenik, asistent na tek osnovanom Ekonomskom fakultetu, vjerojatno se brinuo da Obrad ima dovoljno novca za svoje zidarije, a bit će i da je, ipak, sudjelovao u izradi nacrta buduće kuće.

Zamišljeno je da se kuća sastoji od dva jednaka stana, jednostavnim rezom podijeljena na po dvije spavaće sobe i dnevni boravak s kuhinjom. Između je hodnik koji vodi do kupaonice sa zahodom. Bilo je to vrijeme kada se još nije provodilo previše vremena u kadi ili ispod tuša, a ni kultura čitanja na zahodskoj školjki nije bila razvijena kao danas, niti su do naših krajeva prodrli strojevi za pranje rublja (poluautomatski, bez elektronskog programatora), tako da je kupaonica barem za tri četvorna metra premalena.

Kuća je postavljena tako da ima pogled na tri strane: po dva prozora, jedan kuhinjski i drugi u dnevnom boravku, gledaju niz Sepetarevac. Jedna soba imala je pogled na grad, od Bistrika, preko Širokače, Soukbunara, Jevrejskog groblja, sve do Novog Sarajeva i nizina u kojima će jednom nastajati moderno socijalističko Alipašino polje. Kroz taj prozor dobro se vidio Vakufski neboder, vrhovi zgrada u Titovoj ulici, neboder kafane Park. Druga je soba, tiša i zaklonjenija, gledala u bašču, u kojoj će Obrad Trklja s godinama posaditi stabla jabuke, šljive, kruške, trešnje, višnje. Tih će stabala, naravno, biti previše. U malim baščama naših djetinjstva oduvijek je previše toga raslo, i sve bi te bašče jednoga dana, nakon što bi konačno odustao onaj koji ih je sadio, zadivljale i pretvarale se u neprohodnu prašumu. To će se s baščom na Sepetarevcu dogoditi sredinom osamdesetih.

Između voćki probranih sorti, tako da u bašči ne budu dva ista stabla, Obrad je sadio ruže, grmove ribizla i maline, zatim nanu, koju već dvadeset i pet godina zovem metvicom, te jedan kanadski jasen i dva jorgovana, ljubičasti i bijeli, čiji cvat je, možda, i najljepša slika sa Sepetarevca, a zbog kojeg, sve do dana današnjeg, meni riječ Sarajevo miriši na jorgovan. Pa kad me u hotelskoj kupaonici slučajno dopadne sapun za ruke s mirisom jorgovana, ja se uvijek sjetim Sarajeva, i to onog nekog Sarajeva kakvo postoji izvan svake konkretne stvarnosti, čak i izvan sjećanja.

Ali pustimo sad bašču, ovdje ne bi o njoj trebalo biti govora, nego o kući. S tri je strane to obična, za svoje vrijeme, ali i za duga kasnija vremena, gotovo tipska, jednostavno zamišljena i projektirana bosanska kuća, s krovom na četiri vode i u obliku nadsvođene kocke. Njezin je tlocrt gotovo savršen istostranični geometrijski lik, savršen kvadrat, što, naravno, niti je dobro, niti je lijepo, niti je funkcionalno. Ali takvo je bilo vrijeme, tako je gradio običan, uglavnom neuk, u arhitekturu, te u logiku i način funkcioniranja životog prostora neupućen svijet. Da su braća Trklje vjerovali arhitektima, pa da su dali nekom školovanom čovjeku da im crta kuću, ona sigurno ne bi ovako izgledala.

Ali sa četvrte, sjenovite strane, one na kojoj nema prozora, započinje čudo. Čudo arhitektonskog modernizma kako ga zamišlja diletant, ali i čudo istinske zidarske tehnike. Naime, na toj strani, na kojoj su i ulazna vrata u stanove, načinjene su tri prilično velike i prostrane terase: najmanja je ispred vrata stana na prvom katu, najveća  je na drugom katu, a najotvorenija i najosunčanija je u produžetku krova, ispred vrata od tavana. U vrijeme kada je kuća građena nije još bilo kuće na broju 25. Nju će šezdesetih graditi Fehim Kasumović, za ženu, sebe i njihovo dvoje djece, nego je bio produžetak bašče i pogled na kuću s broja 27, neobično lijepu i smjelu međuratnu modernističku građevinu, u kojoj je krajem Drugoga svjetskog rata neko vrijeme boravio strašni Maks Luburić. Ta je kuća djelo osviještenog modernizma, jedna od ljepših takvih u Sarajevu, pa je šteta što se ne zna tko ju je gradio. Možda bi se i znalo da su me takve stvari ranije zanimale. Obrad i Branko svoje su terase gradili zagledani u prelijepe zaobljene terasaste vizure kuće koja se tada nalazila u prvom susjedstvu. Vjerovali su da im običan zidar može osmisliti i sagraditi nešto slično.

Tu je, uz samu terasu, ali, fatalno, s vanjske strane međe, Obrad posadio vinovu lozu, neku neobično slatku i ukusnu bijelu sortu, koju je zatim uspinjao prema terasama i uz ograde, vjerojatno zamišljajući da će jednom tu načiniti i odrinu. Sedamdesetih, kada sam zobao to grožđe, čije su bobe bile pomalo čađave od sarajevskog smoga, loza je djelovala moćno i živo. U Sarajevu joj nije bilo ravne, ali onda je komšija Nihad, sin rahmetli Fehima, u svom dvorištu krenuo da zida plato na koji će parkirati auto. Molili smo ga da našoj lozi ostavi krug od deset centimetara, da može živjeti i disati. Nije to učinio, skroz ju je zagradio i zazidao, on ili njegovi majstori. Nikada ga nismo pitali zašto je tako postupio. Zatim smo čekali da loza umre. Sljedeće godine bila je već malo kržljavija. Nakon dvije se godine napola osušila, ali još uvijek je bila živa. Treće godine više nije bilo naše loze.

Kuća je pored dva stana imala i prizemlje. U prizemlju su, na strani ulice gdje su temelji vrlo duboko ukopani, podrumi. A s druge strane, prema bašči, dvije su sobe. Između podruma i soba isti je onakav hodnik, koji vodi u malenu kupaonicu sa zahodom. I ovu su etažu braća podijelili između sebe. Soba i podrum bliži izlazu bili su Brankovi, a oni dalji, Obradovi.

Ne zna se što je Obradu Trklji šunulo u glavu da je 1969. prodavao stan. Nije baš bio običaj da se braća tako razdvoje nakon što su zajedno podigli kuću, a još manje da jedan brat udesi drugog tako što će mu nekoga nepoznatog useliti iznad glave. Jer Branko je bio na prvom, zaklonjenijem, manje sunčanom katu, sa čijih prozora nije pucao onakav pogled na Sarajevo, dok si je Obrad unaprijed osiguran bolji, povlašten položaj. Jedino što je sigurno: nisu se bili zavadili. Do kraja Obradova života braća će biti u vrlo dobrim odnosima. Branko se uvijek, budući da je ostao stari momak, brižno odnosio prema Obradovima, a i Obrad je bio ponosan na brata koji će s vremenom postati prilično važna ličnost, slavni profesor i dekan Ekonomskog fakulteta.

Nije jasno ni kako mu je pošlo za rukom da stan proda Energoinvestu, silno moćnoj socijalističkoj firmi, koja se bližila svojim vrhuncima, šireći poslove na svijet, naročito na njegove nesvrstane okrajke, koja je upravo dovršavala poslovni neboder vis a vis Narodnog pozorišta, pa je stanarima zgrade gospođe Heim, koji su se našli u svojevrsnom zatočeništvu pod prizemnim ograncima nebodera, nudila zamjenske stanove. Obradov stan Energoinvestovim ljudima nije mogao djelovati baš jako atraktivno, zašto bi kupovali stan u porodičnoj kući, ako su im se nudili toliki ljepši i uredniji stanovi po novim i starim stambenim zgradama, od Titove ulice preko Grbavice do Čengić vile? Možda je Obrad imao neku vezu u Energoinvestu, a možda je naprosto imao sreće. Tek, za lijepe je novce prodao nešto što bi u tom trenutku inače teško mogao prodati.

Nono 1969. nije bio tako star, ali ga je astma sve gore mučila. Istekla je bila četvrta zima koju su Nona i on provodili u Drveniku, u ujakovoj vikendici, a treća da su sa sobom imali i mene. Javorka i Dobro definitivno su se razišli. Ona je od tog proljeća radila u Službi društvenog knjigovodstva, nakon što je prethodne dvije godine uglavnom zgubidanila, pokušavajući da studij ekonomije privede kraju. Godinu dana ranije, u zimu 1968. izvršila je abortus u Domu zdravlja u Skerlićevoj ulici. Nerođeno dijete bilo je Dobrino. Što je radila s njim ako su se dvije godine ranije onako razišli? Ovo se pitanje svakome postavljalo, ali nitko ga se nije usuđivao proslijediti onoj jedinoj koja je na njega upućeno mogla odgovarati. Batrgala se u vlastitome životu, kao neka šumska zvjerčica u klopci koju su postavili lovci. Mene je ostavila djedu i baki, s izlikom da mora učiti, pa da nema uvjeta, a zapravo nije znala što bi sa mnom. Osim što nije umjela imati djece, bio sam produžetak svoga oca, kojeg je istinski mrzila. Ili ga nije baš tako mrzila, nego se prividom mržnje branila od suvišnih pitanja.

Javorka je, i nitko drugi, odlučivala pri izboru zamjenskog stana. U Energoinvestu su joj ponudili izbor od desetak stanova, većih i manjih, funkcionalnih i nefunkcionalnih, koje je obilazila tokom proljeća i ranog ljeta, da bi na kraju izabrala Sepetarevac. Učinio joj se lijep i sunčan. Mislila je da će na visini biti manje smoga, da će to prijati Nonetovoj bolesti. Zamišljala ga je u hladu, na terasi, i u bašči, u to vrijeme vrlo urednoj, među voćkama i ružama. Osim toga, sam stan djelovao je tako prostrano, pun svjetla, prozračan. Bila je žrtva optičke varke, karakteristične za ljude koji prvi put traže stan, pa im se onda učini da je neki prostor širi nego što zapravo jest. Sve što je ispražnjeno od namještaja i od ljudi djeluje svijetlo i prostrano. A kako je, u većini slučajeva, prvo biranje stana u životu ujedno i posljednje, tako to novostečeno iskustvo ničemu ne služi. Sepetarevac nikada nije bio ni svijetao ni prostran. Samo je imao lijep pogled. A onda je jednom nestalo i pogleda.

Obrad je, za razliku od Branka, bio mutan, zlokoban, možda i opasan čovjek. Ili nam se činilo da je takav. Kada se sredinom srpnja 1969. Javorka odlučila za Sepetarevac, odustavši od jednoga ljepšeg i prostranijeg stana u Lenjinovoj ulici na Grbavici, i još jednog, također na Grbavici, koji se nalazio u Zagrebačkoj, i kada je potpisala ugovor s Energoinvestom, u kojem je pisalo da se bezuvjetno iseljavamo iz našega starog stana, započeli su problemi. Obrad nas nije htio pustiti u stan, govoreći da mu Energoinvest nije na vrijeme isplatio cjelokupan iznos ugovorene cijene, i da je zato sad ostao bez kapare koju je uplatio za svoj budući stan. Ali malo je vjerojatno da je govorio istinu. Ili je od nas htio iznuditi neki novac – kao što su vjerovali Nono i Javorka – ili mu se bilo teško odvojiti od Sepetarevca – kao što će se pedesetak godina kasnije meni činiti.

Što god bilo, sve ih je troje uhvatila panika – Nonu, Noneta i Javroku, ja sam sa svoje navršene tri godine bio još nezreo da bih se uspaničio. Nisu još na mene prenijeli dvije kolektivne obiteljske traume, dva mentalno-emocionalna kompleksa utisnuta u nas i u naše identitete: strah od siromaštva i beskućništva, i kuferaški osjećaj posvemašnjeg nepripadanja. Plašili su se da ne ostanu bez krova nad glavom, što ću ja osjetiti tek kada se preselim u Zagreb, i što će me, na malo modificiran način, moriti sve do danas. Bili su uvjereni da ih baš svatko može namagarčiti i prevariti, jer nikoga ne poznaju i nikome ne pripadaju, nemaju svojih zemaljaka i rođaka na visokim položajima, nisu ukorijenjeni u ovom kao ni u bilo kojem drugom gradu, tako da ni grad nema obavezu prema njima. U Sarajevu i u Bosni osjećali su se kao vječni podstanari, oni koje svatko može potjerati i protjerati. Živeći u Zagrebu učinio sam se, i danas se učim, njihovom kuferaštvu, toj gorkoj privremenosti, vječnom i posvemašnjem progonstvu, osjećaju da svi oko mene imaju veće pravo na zrak koji dišem i zemlju po kojoj hodam. Dugo me je to mučilo, da bi me na kraju prestalo mučiti, da bih na kraju shvatio da mi je taj osjećaj darivan samo da bih mogao ispričati priču o njima, cijelu i potpunu, onako kako se događala i kako je stigla svome koncu.

Upravo zbog te dvije tvorbene traume: straha od beskućništva i kuferaškog nepripadanja, nikada nisu ništa stekli osim tog stana na Sepetarevcu. Ljudi se rode bogati ili siromašni. Oni su se rodili siromašni, i onda, koliko god radili i stjecali, ništa nisu mogli steći. Golem je bio njihov strah, golema im je bila samoća.

Nekoliko tjedana trajalo je natezanje s Obradom. Ali ni nakon što je konačno morao popustiti, nakon što smo dobili ključ, nakon što je Nono pozvao bravara da promijeni bravu (što je vajkadašnje pravilo pri useljenju u novi stan), Obrad se nije do kraja oprostio od Sepetarevca. Godinama je tvrdio da Energoinvestu nije prodao svoju polovicu bašče i tavana, premda je i u njegovom i u našem ugovoru pisalo da jest. Nekome drugom njegova ludost ne bi bila važna, ali nama se mrznula krv u žilama. Nonetu i Noni dok god su bili živi, a onda i majci pa meni. Obrad me je tako, ne znajući, učio mojim temeljnim pripadnostima. Odrana sam strepio da ćemo biti iseljeni iz rođene kuće. Sepetarevac je, naime, za mene bio to: rođena kuća.

U to je vrijeme Javorka započela svoj višedesetljetni sudski postupak s Energoinvestom. Naime, mi smo na Sepetarevcu imali stanarsko pravo, nismo bili vlasnici stana, Energoinvestu smo plaćali simboličnu stanarinu, čija visina nije prelazila vrijednost današnje pričuve, koja se u stambenim zgradama plaća preduzeću zaduženom za održavanje zajedničkih prostorija, stubišta, vanjskih zidova i fasada, ali onda se zbilo nekakvo restruktuiranje te ogromne tvrtke, valjda je nestalo odjela, ili tadašnjeg OUR-a koji je bio vlasnik stana, a drugi segment unutar megakorporacije nije preuzeo vlasništvo, tako da najednom više nismo imali kome da plaćamo stanarinu. Naprosto više nije postojao račun. Javorku je tad uhvatila silna panika, pa je tužila Energoinvest, i od tada smo stanarinu plaćali kao sudski depozit.

Proces se, poput tolikih drugih, razvukao do u vječnost – što, zapravo, i nije čudno, jer ga nijedan sud i ne bi mogao privesti razumnom i pravičnom kraju – a na Sepetarevac se naselila trajna tinjajuća strepnja, koja bi se povremeno razbuktala i pretvarala u Javorkine gnjevne i samosažaljive ispade. Nono je već odavno bio pokojni, 1986. je, nakon pet-šest godina sudovanja, umrla i Nona, ostali smo sami, majka i ja, ona se gnjevila i samosažaljevala, a u meni se naselio neki tupi neprolazni strah, nelagoda koju bi se, možda, mogla opisati ovako: osjećao sam se poput nekog tko svaki put kad bi da zakuca čavao u zid da o njega objesi kalendar za sljedeću godinu pomišlja da je, možda, bolje da to ne čini, jer to ionako nije njegov zid. Takav je bio moj strah. I nisam zakucavao čavao.

Tako se na kraju i zaratilo. Sudovanje je sljedeće tri i pol godine ostalo zamrznuto, tokom rata nije se plaćala stanarina, i onda je, po završetku rata, donesen zakon o otkupu stanova. Energoinvest je bio temeljito opustošen, ali neke su stvari, ipak, počele funkcionirati kao u kapitalističkom svijetu. Najednom je pronađen i taj davno izgubljeni vlasnik stana, Javorka je kao “nosilac stanarskog prava” stekla pravo na otkup. I tako je, po novim pravilima i zakonima, Sepetarevac konačno postao naš. Ustvari, postao je njezin. Moj će biti nakon kratke ostavinske rasprave provedene dva-tri mjeseca nakon što je ona umrla. Jedini, jedinstveni nasljednik. Sa zakonske tačke gledišta nije imala nikog osim mene. Pomislio sam na čas da bi se mogao pojaviti još netko…

Jednom stečeni strah da nemam pravo na kuću u kojoj živim trajno se uvukao u mene. Čini mi se da drukčije više niti ne umijem da stanujem. Dvadeset godina već nisam živio na Sepetarevcu, imao sam papir na kojem je pisalo da je Sepetarevac moj, kao što mi pripada i mjesto na kojem u Zagrebu živim, ali svejedno, kad god bih da zakucam čavao pomišljam… Ili ne pomišljam ništa, nego osjetim nelagodu, i ta je nelagoda moj temeljni osjećaj doma.

Obrad Trklja prodao je svoj udio u Sepetarevcu da bi se odselio u Beograd. Ne zna se kako mu je ni zašto to prahnulo u glavu. Mi ga, zapravo, nismo ni poznavali, a slabo ga je znao i komšiluk. Teti Almasi – sepetarevačkoj starosjedjelici s kojom smo se godinama pazili i s kojom je Nona bila vrlo intimna – Obrad je bio mrzak. Stresla bi se na njegov spomen, a kad bi je se pitalo, i kad bi baš morala nešto reći, govorila je da je bio mračan i nekako nasilan. Tako je, govorila je, gledao.

Na tome bi se i završavao sav naš razgovor o Obradu Trklji. I uvijek se činilo kako je u tom razgovoru bivalo nešto prešućeno, kako je teta Almasa imala još nešto za reći, ali, eto, neće. Trideset i koju godinu kasnije, kada više nema ni tete Almase, ni onih s kojima je razgovarala, ni njihova živa čuđenja pred onim što je prešutjela, meni se čini da znam što je to prešućivala, a onda i zašto nam je to prešućivala.

Između nje i nas postojalo je živo, iskreno i nikad narušeno prijateljstvo, što ga je Nona zasnovala, a Javorka na svoj način održavala. Nonu je Almasa duboko poštovala, doživljavala je kao neku vrstu sepetarevačkog patrijarha, divila se njezinoj pameti, iskustvu i obrazovanju, i to je Noni pomalo išlo na živce. A još joj je više išlo na živce što ju je zvala – baka. Između njih dvije postojala je razlika u godinama, ali ona nije bila takva da ne bi pripadale istom naraštaju. Ne samo da se jedna prema drugoj nisu mogle odnositi kao baka prema unuci, nego starija mlađoj ne bi biološki mogla biti ni mater. Mogla joj je biti starija, ali ne previše starija sestra.

Nije shvaćala što je teti Almasi bilo na umu, i zašto joj je Nona bila baka. Ili Baka. Zato što je u njoj vidjela onu koja joj je po spolu – tojest rodu, i to više u društvenom nego u biološkom smislu – bliska, dok je po svemu drugom visoko iznad nje. Bila je kraljica-majka njene male, tihe i vedre mahale.

I to se odnosilo na cijelu nju, sav njezin život i bivanje, ali uz jedan mali i podrazumijevajući izuzetak, uz nešto što je teti Almasi bilo samorazumljivo, toliko samorazumljivo da o tome, vjerojatno, nikad nije ni mislila.

Baka je bila inovjerna, bila je ćafirka, bila je ono nešto tuđe, zazorno i nedodirljivo, nečisto poput krmetine. Istovremeno s tim bila joj je najrođenija. I što je tu bilo važnije: ćafirski identitet ili ljudska bliskost i ta zadivljujuća veličina ličnosti? Nema odgovora na ovako postavljeno pitanje, jer čim se ono postavi, pitač je u grdnoj greški i zabludi. U svakom je trenutku važno i jedno i drugo, tako da ništa ni od čega ne može biti važnije. U svakome trenutku, u svemu Nona je za Almasu bila ćafirka, u najkonzervativnijem i potpunom značenju tog pojma, pripadnica ne-svijeta, protu-dunjaluka, nečiste vrste, i netko za koga bi ona, Almasa, rahat život dala, ne pomislivši pritom da čini nešto izuzetno ili neobično. Njezino prijateljstvo bilo je veliko k’o kuća, pa ako je i u što čovjek mogao biti siguran, onda je mogao biti siguran u to da ona to prijateljstvo nikad ne bi izdala.

Kako je moguće da istovremeno bude i jedno i drugo?

Da nije selidbe, možda bih se time bavio. Na primjer, da sam ostao.

Ali sad više nema vremena, nema načina.

Moram da idem.

A napisao bih, da mogu, da se još sjećam, knjigu koja bi se zvala Almasa.

U kojoj bi bili sabrani njezini razlozi, i u kojoj bi bilo objašnjeno kako je jednoj od najplemenitijih žena koje sam poznavao, jednoj od najčistijih, moja Nona istovremeno mogla biti krmeći izrod i najbolja prijateljica.

Ali kako te knjige neće biti, neka posljednjih nekoliko rečenica budu odmah zaboravljene.

Teta Almasa nije nam mogla reći da zazire od Obrada Trklje zato što je Obrad Srbin, vlašina, inovjerac. Osim što smo i mi inovjerci, u njezinom rasporedu činjenica u svemiru, naše je inovjerstvo neusporedivo bliže Obradovom inovjerstvu, nego njezinoj čistoj islamskoj vjeri. Bilo je vrijeme bratstva i jedinstva, kada se činilo da su svi ratovi i klanja daleko iza nas, tako da bi Javorki ovakvo što djelovalo kao najgora, najstrašnija uvreda. Onoj, ondašnjoj Javorki. A meni bi, s mojih petnaest, osamnaest, dvadeset – koliko sam imao dok je teta Almasa još dolazila u našu kuću – vjerojatno bilo nerazumljivo, nezanimljivo, tuđe. I bit će da bih se treško razočarao u Almasu.

Nona bi razumjela o čemu se radi, iako ni ona u to vrijeme nije željela znati što to Almasa prešućuje. Nije željela zato što za razliku od nje, Almase, nije imala korijene u ovoj zemlji. Njezina jedina prirodna pripadnost bila je kuferaška, a tu onda nema naših i njihovih, jer su svi jednako tuđi i njihovi, i cijeli je svijet inozemstvo.

Da smo sve ovo tada htjeli znati, vjerojatno bi se rasulo jedno lijepo prijateljstvo. Zato je važno i dobro što nismo znali.

Teta Almasa stigla je u Sarajevo iz Rogatice, bježeći pred četnicima u onom ratu. O svom je stradanju i o stradanju svoje familije govorila sabrano, ali ne skrivajući potresenost. Govorila je bez mržnje i generalizacije. One nedjelje, u svibnju 1980. kada je objavljeno da je umro Tito, dotrčala je nama da se isplače. Nona ju je tješila, govorila – imao je on godina! – ali Almasa je bila neutješna. I nije, kako bi se moglo pretpostaviti, mislila da će se sad ponoviti ono što se zbivalo u onom ratu koji je nju istjerao iz Rogatice. Zbog drugog je ona plakala: Tito je potjerao četnike i stvorio svijet za nju. Istina, i on je bio od krmeće vjere/nevjere, ali zar se Tita uopće i može po tome mjeriti i ocjenjivati?

Bit će da u Obradu Trklji, ipak, nije vidjela srodnika onih rogatičkih četnika, ali u njegovoj je osionosti i nepristupačnosti, bit će, osjetila nešto što ju je ugrožavalo, i što je iz njene perspektive bilo problematičnije od njegove krive vjere i lošeg imena.

I naravno da nam ništa od svega toga nije mogla reći.

Skoro četrdeset godina nakon Obradove smrti, s onim naknadnim iskustvima koja su me fatalno približila teti Almasi i njezinim razlozima, moje je da mislim i o tome je li u njemu bilo nečega od… Ne bih ni izgovorio od čega i od koga.

Zavro je da se seli u Beograd, i vjerojatno je znao zašto to čini. U Sarajevu je ostavljao brata, kojeg je dodatno udesio tako što mu je u kuću uselio nepoznate ljude, brata koji je, rekosmo, u tom Sarajevu bio silno cijenjen i poštovan. Ekspert za ekonometriju: tu meni nerazumljivu, ali očito važnu disciplinu primijenjene matematike. Danas bi se netko mogao zapitati, a zašto Branko od Obrada nije otkupio njegovu polovinu kuće? Zato što je to bio jugoslavenski socijalizam, doba čudno i daleko, kada dobrostojeći profesor nije imao novca ni načina da otkupi pola kuće.

Malo zatim u Beogradu je promijenio i prezime. Istražujući porodične rodoslove, negdje je ispopao da su Trklje starinom bile Jakšići, tako da je on odlučio postati Obrad Jakšić. Na kraju su se dva brata koji su gradili Sepetarevac različito i prezivali.

Ne znam kako mu je bilo u Beogadu, je li se navikao. Ali je pod kraj sedamdesetih sve češće dolazio u Sarajevo i na Sepetarevac. Spavao bi u Brankovoj podrumskoj sobi, i bavio se baščom. Usput bi, onako u prolazu, nalazio načina da kaže kako je ta bašča njegova. Javorku je to, ali s dobrim razlogom, izbacivalo iz cipela. Ali, s druge strane, bašča je bila zajednička i nepodijeljena, tako da je Obrad imao pravo uređivati je, plijeviti i prekopavati, jer se moglo reći kako to radi u Brankovo ime.

Osjećao sam da bi taj čovjek bio sretan kad bi nas nekako mogao iseliti sa Sepetarevca. I to je samo pojačavalo moju strepnju. Javorka je urlala i samosažaljevala se, Nona je samo šutjela, ali osjećalo se da i ona trpi. Obrad se kao prijetnja nadvio nad naše živote. Kružio je iznad naših glava, vrebao poput kopca, i sve češće dolazio u Sarajevo.

Čini mi se da je bilo proljeće, ili je, ipak, bila jesen, od jutra neki sparan i težan dan, ja sam već išao u gimnaziju, a kada sam se popodne vraćao iz škole, Nona me je dočekala potresena:

– Umro Obrad, srušio se na stepenicama.

Penjao se iz bašče prema ulici, pao i nije se više pomakao. Ona je čula neki zvuk, kao da je neka velika životinja najednom zarikala, izašla je na terasu i dolje vidjela Obrada kako leži. Nazvala je hitnu pomoć. Zatim je zvala komšiju Nihada, odnekud se, naravno, pojavila komšinica Milenka, sjatio se neki okolni svijet – njoj je to strašno išto na živce, pa se zatvorila u kuću, i tek je onda nazvala Javorku…

Branko Trklja bio je po svemu, ali baš po svemu, suprotna narav svome bratu. Gospodin profesor, krupan, četvrtaste hercegovačke glave, potpuno sijed, dubokog, lijepog glasa, nikad se nije smijao ni osmjehivao i nikad ništa nije prigovarao. Živio je u stanu ispod nas, a da se od njega nije čulo ni glasa. Nije kašljao, nije kihao, nije glasno pomicao namještaj, jedino što se iz njegova stana ikad čulo bilo je zvono telefona.

Nije baš sasvim jednostavno kad vam nad glavom odrasta dječak. Koliko god ja nisam bio neko naročito živo i divlje dijete, događalo bi se da skačem po stanu, da vičem, da Branku Trklji trčim nad glavom – ili po glavi, kako je Nona zabrinuto govorila – ali on ne samo da se nije požalio, nego je jednom Noni, kada smo se sreli, a ona me htjela pred njim posramiti jer sam tog popodneva trčao po stanu, odgovorio da se kod njega ništa ne čuje, da je baš savršena tišina. A dobro znam da nije mogla vladati tišina, pod koji nas je dijelio od njega bio je tanak i porozan, nije to bila nikakva betonska ploča, nego ona starinska pregrada između katova, kakva je bila uobičajena u nekadašnjim kućama i stanovima, kroz koju se sve čulo, tako da su ljudi, mnogo više nego danas, ne samo živjeli jedni s drugima, nego i znali o komšijinim dnevnim i noćnim aktivnostima. Naravno, onaj dolje uvijek je više znao o onome dolje. Jedan je to od osnovnih zakona stambene fizike i mehanike.

Branko Trklja nosio je sivo odijelo, kosu je češljao unatrag, kao tadašnji komunistički funkcioner Džemal Bijedić, imao je tamnocrvenu ili plavu, uvijek jednobojnu kravatu, i crnu aktntašnu. Cipele vazda crne, proljetne, ljetne, zimske, plus rezervne, one konzervativne, starinske, na vezivanje, nikad mokasine. Stajale su na početku hodnika, s desne strane kada se izvana gleda, i u svakoj je cipeli bila ona sprava na feder koja je obući čuvala oblik. Na podu u hodniku bile su polijepljene crvene i zelene pravokutne pločice od linoleuma, tako da je hodnik izgledao kao šahovska ploča. Da tu živim, mislio sam, morao bih paziti da nikada ne nagazim preko ruba pločice. Profesor Branko nije pazio: gledao sam njegova stopala u kućnim papučama, dok se vraćao s novcem, te čokoladom i tetrapak sokom za mene. Naime, bio je običaj da me šalju kod njega s računima koji su stigli za taj mjesec. Volio sam to, naravno zbog čokolade i soka. Ali nikada nismo popričali, mislim da me nikada ništa nije pitao, niti se pokušao našaliti. Taj hodnik je, naravno, jedino što smo od njegova stana ikada vidjeli.

Prije dvije-tri godine, možda 2014. ili 2017, sreo sam u Zagrebu jednoga njegovog mnogo mlađeg fakultetskog kolegu, danas čovjeka u vrlo zrelim godinama. Ne znam kako smo došli do profesora Trklje, valjda je u nekom od mojih romana ili pripovjedaka čitao kako ga spominjem, ali mi je ispričao kako su se, dok su studirali, šalili na njegov račun:  

– Bio je velika šeprtlja, nije znao tko mu glavu nosi. A u ono vrijeme svi su studenti sa strane nosili veš u zavičaj na pranje, pa su jednom Branku njegovi drugovi, suputnici iz zavičaja, vreću s prljavim vešom dopunili kamenjem, a on, jadan, ništa nije primijetio, nego je to kamenje nosio sve do u Bileću…

Svejedno je li ovo istina ili je mit, ali priča o kamenju bila je objašnjenje životne muke i sudbine Branka Trklje, finale knjige o njemu, koja bi, da je napisana, stajala uz knjigu o Almasi, kao druga knjiga sedmoknjižja o Sepetarevcu.

Godine su mi inače važne, dobro i pouzdano pamtim datume povijesnih događaja, godine rođenja slavnih i beznačajnih nogometaša, pisaca i političara, datume rođenja davnih školskih drugova, ali neke privatne godine, naročito sedamdesete i osamdesete, ne samo da slabo pamtim i povezujem, nego često ne znam je li se neki događaj zbio prije ili poslije drugog događaja, iako do u sitnice pamtim što se dogodilo.

Tako ne znam godinu, i nemam je kod koga provjeriti, kada je Branko Trklja prodavao svoju polovinu Sepetarevca. Pouzdano je to bilo poslije Titove, a prije Nonine smrti, dakle između 1980. i 1986. Spremao se za mirovinu, koju je naumio provoditi u Osijeku, selu blizu Sarajeva, koje se od najvećega slavonskog grada razlikuje što mu počesto izostave “i” u imenu. Ne znam koliko je brzo našao kupca, jer ne znam ni kada je ponudio stan na prodaju. O svemu nas je obavijestio tek kad ga je prodao.

– Znala sam da je čudan čovjek. Znala sam, i govorila sam vam! – slavodobitno je Javorka rekla. Nona i ja smo šutjeli. Bilo mi je žao što Trklja odlazi, iako više nisam bio dijete, pa da odlazim kod njega po čokoladu i sok.

U Osijeku ili Osjeku je dočekao rat. Oko tog većinskoga srpskog sela brojna su bila muslimanska i hrvatska sela. Istina i u Osijeku je bilo ponešto muslimanskih i hrvatskih kuća, ali, ne više od deset posto. Karadžićevci su, uz pomoć tada još uvijek aktivne Jugoslavenske narodne armije, u travnju i svibnju okupirali Ilidžu i veći dio Sarajevskog polja, začepili izlaz iz grada i započeli troipolgodišnju kampanju etničkoga čišćenja. Prema Muslimanima su, u načelu, bili brutalniji nego prema Hrvatima, premda to nije bilo uvijek i u svakoj prilici pravilo. Njih su većinom odmah protjerali, tako što bi izvršili pokolje u nekoliko kuća, pa bi ostatak svijeta glavom bez obzira sam bježao, dok su Hrvate neko vrijeme tretirali kao građane drugog reda, provodeći nad njima svojevrsni aparthejd, jer su s njihovim sunarodnicima dobro surađivali desetak, dvadeset ili trideset kilometara dalje, kupujući od njih naftu i municiju, sve dok se nešto u toj trgovini ne bi poremetilo, sve dok ne bi izbile oružane čarke na toj inače uglavnom mirnoj srpsko-hrvatskoj fronti, a kada bi se to dogodilo, zaplatili bi Hrvati koji su još uvijek živjeli na teritoriju pod srpskom kontrolom, između ostalog na Ilidži i u Sarajevskom polju. Tako će to biti sve dok se i oni, kao i muslimani, sasvim ne isele.

Kako je u takvoj atmosferi, u tom paklu i rasulu svega onog što je bio i predstavljao prethodni, njemu poznati svijet, živio Branko Trklja, to doista nije lako zamisliti. Do skamenjenosti introvertiran, sasvim u se uosobljen, svakome društvu tuđ, kako je on gledao komšije koje odlaze, kako je gledao novosrpsku vojsku, šajkače i kokarde, ranjene i poginule, je li išao na srpske vojničke sahrane, je li mu netko od bližnjih postradao? Bio je Srbin sa dna kace, i to se vidjelo u njegovu držanju, ali opet ne onakav Srbin kakav je bio njegov brat. Mogu zamisliti što bi bilo s Obradom da je doživio rat, ali Branka Trklju nikako. Tu priča silazi u fikciju, pa bi kao fikcija bila i konstruirana, a onda bi netko tko ga je znao i u ratnom Osijeku mogao reći koliko se moja fikcija preklapa s onim što se događalo u zbilji.

Početkom 1996. Sarajevo je voljom međunarodne zajednice konačno deblokirano, na nekoliko je mjesta rastrgnut obruč, polomljena je garota koja je tri i pol godine davila grad, gradu su vraćani Grbavica, Ilidža i najveći dio Sarajevskog polja, Vogošća… Reintegracija je tajala tjednima. Na televiziji, iz daljine gledano, svodila se na nekoliko karakterističnih, mitotvornih slika: kamione s namještajem i bijelom tehnikom, kolone automobila, ekshumacije po sarajevskim prigradskim grobljima… Srbi su demonstrativno odlazili, odlazili su masovno, i nikome nije na um padalo da ih zaustavlja, da izađe nasred ceste i da ih moli da ne idu. Bilo bi zanimljivo zamisliti one koji su prethodno bili žrtve strašne i krvave opsade kako one koji su ih, možda, opsađivali mole neka ne idu, jer će njihov odlazak slomiti i do kraja dezintegrirati Sarajevo, otežati stvarnu uspostavu mira u Bosni, biti zajednički i konačni ratni poraz… Naravno, takvo što ne samo da je teško zamislivo, nego je izvan poetike bosanske povijesti. Mi naprosto nismo ni Finci ni Šveđani, pa da preko drugog anticipiramo vlastitu budućnost.

Većina onih koji su tada odlazili danas vjerojatno žive u predgrađima nekih srbijanskih gradova, ili negdje u Vojvodini, ili u Bijeljini, Brčkom… Prodali su svoje kuće ili stanove u zavičaju, kupili nove negdje daleko, i naravno da su se, skoro u pravilu, s takvom transakcijom našli na gubitku. Djeca i unuci danas im govore ekavicu, uče škole i studiraju po Beogradu i Kragujevcu, žene se i udaju, konačno odlaze u prekomorske zemlje, gdje se, ali stvarno, više neće sjećati da su potekli iz Sarajeva, s Ilidže, iz Osijeka, Blažuja… Povijest tog svijeta će, kao i stvarna povijest ilidžanskog Osijeka biti zaboravljena, jer ne pripada širem, nacionalno ovjerenom i kodificiranom kontekstu. Sve što ostaje izvan logike nacije i usustavljene nacionalne sudbine, to kod nas biva zaboravljeno.

Ne znam kako je Branko Trklja odlazio iz Osijeka. Nisam čak siguran ni kad je otišao: početkom 1996, kada je provođena reintegracija Sarajeva i kada su Srbi demonstrativno odlazili, ili je otišao još prije toga. Bio je već starac, samac, izgleda da nije imao nikog tko bi se za njega pobrinuo, ili nije želio da se itko brine za njega, tek Javorka je krajem devedesetih od nekog s Ekonomskog fakulteta saznala da je profesor Trklja umro u kolektivnom izbjegličkom centru u Višegradu. Lijepo bi bilo da je to samo glasina, i da se sve nekako drukčije dogodilo.

Udžbenici što ih je pisao, kao i skripte s predavanja, i nakon rata su se koristili na fakultetu. Možda se koriste i danas, s njegovim imenom ili bez imena. Kada bi netko danas ukrao skripta ili udžbenike Branka Trklje i sebe proglasio njihovim autorom, vjerojatno ne bi bilo nikog da se pobuni ili da prijavi krađu. Tako je temeljit nestanak tog čovjeka.

Uz kuću na Sepetarevcu postoji i garaža. Ona je pripadala Franji Hauptmanu, Slovencu, svojti braće Trklja. Jesu li mu garažu prodali ili su mu je poklonili? To nije ni važno. Seka i Franjo su kratko, 1969. na 1970-tu živjeli u podrumskom stanu, da bi nakon toga dobili stan u onom neboderu u Ulici Nikole Kašikovića, vis a vis tadašnje Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević. Franjo je u garaži držao svog Renaulta 8. Mislim da je bio boje višnje. Imali su sina Francija, koji je naslijedio garažu. Mislim da je Franci dvije ili tri godine mlađi od mene. Ostao je u Sarajevu.

U kući na Sepetarevcu umrli su: Franjo Rejc i Javorka Rejc, oboje u sobi što je nekad gledala na grad i na Trebević, a danas gleda u zid novosagrađene kuće s broja 23; potom, Obrad Trklja; na stepenicama koje od Brankova stana vode prema kapiji – tih je stepenica četiri ili pet; i na kraju gospođa Sajma, žena koja se brinula za Javorku dok je umirala, a kasnije me je zamolila da nastavi živjeti u našoj podrumskoj sobi, pošto se brinula i za neke stare i bolesne žene po Sepetarevcu i Kevrinom potoku; Sajma je umrla od raka pluća. U Brankovom stanu nitko nije umro.

Četvero mrtvih u šezdesetogodišnjoj povijesti jedne kuće. Je li to mnogo? Ne znam. Je li zlosretna ta kuća? Vjerujem da nije. Da je zlosretna, ne bih čeznuo za njom. To je kuća bogata malim povijestima, tragičnim u mjeri u kojoj je tragičan svaki dokončan ljudski život. Najnesretniji je onaj kojemu nije bilo dato da u toj kući umre. On mi leži na savjesti, osjećam ga kao svoju ratnu krivnju, premda bi trebalo biti da mu nisam ništa kriv, jer nisam bio u blizini kad mu je bilo teško i mislim da nisam pridonio njegovoj nesretnoj sudbini. Ali svejedno, kad god ga se sjetim, nekako se pred samim sobom osjetim krivim. To mi je ostalo, kao neka duševna bolest s kojom se može živjeti, ali koja nikada neće proći. Koliko bi ih bilo kada bi se u mislima mogli naslagati na jedno mjesto, sve one čokolade od sto grama i sokovi u tetrapaku? Bilo bi ih onoliko kolika je bila moja slutnja dara dok bih silazio po novac za račune. Sretna slutnja. U što je uložena sva ta energija sreće? I je li ga ona mogla spasiti? Branka Trklju.

“U brdima u Grčkoj teče rijeka Vjosa / od krvi alpinaca crvena sva.” Moj otac prenio je nama djeci tu i neke druge pjesme alpinaca, jedini ostatak, zajedno s ponekom fotografijom, njegova vojnog roka za Drugog svjetskog rata. Njegova je divizija bila u Albaniji, u planinama na granici s Grčkom.

Nije htio govoriti o uspomenama, čak mu ni vino ne bi omekšalo knedlu u grlu. Svome vršnjaku, koji je imao sreću otkloniti obavezu regrutacije, jednom je – kad ga je taj priupitao kako je bilo u ratu – odgovorio rastreseno: “Bile su tuste pastrve u Vjosi.” Taj drugi se nasmijao, misleći da je rat bio ljetno logorovanje u prirodi. Alpinci su lovili pastrve te ih spravljali, upotpunjujući na taj način oskudnu vojničku porciju. On ih nije ni kušao, navikao na morsku ribu, slatkovodna mu nije prijala.

Trebalo mi je podosta vremena da povežem odgovor svog oca s pjesmom alpinaca. Pastrve u Vjosi bijahu tuste od krvi alpinaca. Njegova suzdržanost od pripovijedanja o ratu ostavila je kakav takav trag kojim sam se prekasno zaputio priupitati nešto više.

Na putovanjima u ulozi vozača kamiona za rata u Bosni uočio sam neku vrst podudarnosti s njim. U pravom mjesecu dječica su prodavala trešnje na rubu bijelih puteva kojima smo prolazili našim konvojima. Polja uokolo bijahu zasijana minama protiv odraslih muškaraca, ali bijahu i protiv djece. Najlakši od njih hodali su bosi kroz ta polja, ne bi li stigli do trešanja koje su dobro rodile.

A stih Marine Cvetajeve, najdraže mi pjesnikinje, kaže: “Ono što nije lijepo na vjetru, užasno je.” Lijepe su na vjetru bile mostarske trešnje, koje se nisu mogle ubrati. Užasni su bili koraci da bi se do njih doprlo.

Moji su suputnici kupovali te trešnje. Činili su dobro, pripomažući tu malu trgovinu u ratnoj ekonomiji. Davali su smisao presmionoj dječijoj berbi. S košticom bi ispljunuli i grizodušje. Meni to nije polazilo za rukom. Kroz prozorčić vozila kojim sam upravljao, vidio sam košarice trešanja otetih od mina spretnom rukom tih malenih džeparoša na vrhu nožnih prstiju. Moj otac s pastrvama u Vjosi, ja s mostarskim trašnjama: na vremenskoj udaljenosti uočavam par naših prehrambenih suzdržanosti.

Nisu to bile dijete. Ni za gram nisu smanjile bruto težinu našeg Novecenta.

S talijanskog preveo Tvrtko Klarić

ODŽAČAR

Odžačar voli da sanja. Često skače s krova na krov i po mjesečini čisti odžake. U poslu svaki čas zastajkuje i okreće se na sve strane, ne bi li ugledao neku mladu damu koja hvata dugme na svojoj bluzi očekujući da će joj odžačar donijeti sreću.

Tako se jedne noći izvukao iz sna. San ostao u krevetu, ušuškan srebrnastom maglom, a  on sa zlaćanim prahom zvjezdanog neba na krilima, leti nad poljima, šumama, jezerima, u susret…

I onda se trgne: kome ili čemu  hrli u susret? Snu koji je ostao u krevetu? Sebi koji je i tamo i ovdje? Svijetu koji je onoliko njegov koliko je on njegov?

Onda se sjetio: hrli u susret misli koja se, prije njega, izvukla iz njegovog sna.

Tamo sa desetog krova smiješila se i lijevom rukom mahala mlada dama, držeći prstima desne gornje dugme na bluzi.

Biću ti žena, vikala je i topila se u niti mjesečine koje su prmrežavale usnuli grad.

Odličan pisac, koji se nikada nije razmetao, nikada pokazivao koliko je veliki, nikada pokazivao kakav je. Jednostavno: bio i ostao odličan pisac. Neću ovdje o njegovim knjigama, iako sam gotovo sve pročitao, jer o tome mogu književni teoretičari i kritičari bolje od mene, nego ću samo spomenuti jedu kratku poruku koju mi je poslao. Ružio sam jednog urednika, a Filip mi odgovara: “Nemoj mnogo da se ljutiš na njega. Nema on stalnog posla, otac mu bolestan, pas mu star, a i krov mu prokišnjava.” Pisac u svakoj riječi, u svakom napisanom redu dokazuje i potvrđuje da je pisac. Zato je Filip David odličan pisac, koji se nikada nije razmetao, nikada pokazivao koliko je veliki, nikada pokazivao kakav je. Jednostavno: bio i ostao odličan pisac.

9. 12. 2011.

U Burkini Faso, jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta, običaj je da se ljudima ne govore loše vijesti. Umre li čovjek, to se prešućuje rodbini i prijateljima i čini se sve da što dulje žive u iluziji da je živ onaj kojeg više nema. Dozvoljeno je i lagati, samo da se drage spasi od loših vijesti. U Burkini Faso nikome se ne pišu nekrolozi, a o mrtvima se govori kao da će evo sad naići ili kao da su na nekom dalekom aerodromu i čekaju avion da ih vrati kući. Lijepo bi bilo biti Burkinjanin i ne spominjati ono što riječi ne mogu popraviti.

Noć je pred Dan oslobođenja Sarajeva, godina 1979. i svi gledamo direktan prenos iz Grenoblea. Teku posljednje sekunde utakmice, tri je razlike za “Bosnu”, prednost koju “Emerson” nikada neće stići. Gledam u crno-bijelu sliku televizora koji se zvao Ambasador i nisam svjestan da ću ovo zauvijek pamtiti. Bit će u životu važnijih stvari i većih događaja koje ću zaboraviti, bit ću i sretniji nego te večeri, ali malo šta će mi ostati, iz slike u sliku, iz trenutka u trenutak, kao čist doživljaj, cijeli i jasan. Nešto se u mozgu tako posložilo, proradila je neka kemija, i bilo je tako. Četrdeset pet koševa Žarka Varajića, Radovanovićevo hrvanje s Dinom Meneghinom, poderani glas Boše Tanjevića, Kinđe… Bio je to vrhunac njegove karijere, premda je tek navršio dvadeset petu. Ništa što se dalje bude događalo, nijedna pobjeda, neće biti veće od Grenoblea. Već pet godina bio je najbolji “Bosnin” igrač, često i jedini; tim je uz njega rastao, od loših, običnih, darovitih i nedarovitih Tanjević je stvarao košarkaše, samo od njega, činilo se, nije. Kinđe je, otkada pamtim, bio isti. Velik i u lošim utakmicama i među igračima za koje nitko nije vjerovao da će postati prvaci Europe. Netko drugi bi iz te “Bosne” još 1975. ili 1976. otišao u “Partizan” ili “Crvenu zvezdu”, igrao s gotovim košarkašima, Kićanovićem, Dalipagićem, Slavnićem, Kapičićem…, ali Mirza Delibašić to nije učinio. Umjesto da ode u veliki klub, on je maloga stvorio prvakom Europe. Ne znam da je ikada jedan igrač bio tako važan.

U razredu bi se svakoga ponedjeljka prepričavalo koga je u subotu Kinđe uzeo na roling. Istu fintu ponavljao je po desetak puta u svakoj utakmici i skoro uvijek bi upalila. Okrenuo bi obrambenog igrača, obično blizu aut-crte, s lijeve ili s desne strane, digao se na šut i pogađao. Desetak godina kasnije bila bi to tri poena. Taj leđni roling, koji je Kinđe izvodio prvi u Europi, pokušavali su naučiti svi provincijski šuteri tog vremena, ali nije im išlo. Bježala im je lopta, sudija bi svirao krivo vođenje, zabijali su se u protivnika ili bi, ako slučajno sve dobro izvedu, promašivali koš. Dragan Kićanović, autentični košarkaški genije, i standardni član najbolje reprezentativne petorke u jugoslavenskoj povijesti, nikada nije pokušavao kopirati Kinđetov roling. Bio je pametan i bilo mu je jasno da ga ne može izvesti na isti način. Ta mekoća pokreta, tijelo koje klizi iznad parketa jednako sigurno i logično kao što ptica leti, bila je ono po čemu se Mirza Delibašić razlikovao od svih košarkaša koje sam u životu gledao. Jednom sam mu, u zimu 1992., plašeći se malo da ga ne uvrijedim, rekao da me taj njegov roling podsjećao na balet. Pogledao me je u oči, skužio da mi ne pada na pamet provaljivati ga, i mirno rekao: “Pa da, prvo sam vježbao balet, a onda počeo igrati košarku!” Mislio sam da se zeza. Poslije su mi drugi rekli da je Kinđe stvarno vježbao balet.

Bila su to vremena kada je naša, balkanska, prepotencija imala nekog uporišta u stvarnosti. Dobro smo živjeli, vjerovali smo da nam je zemlja najbolja i najpravednija na svijetu i rado smo radili folove od tuđih slabosti. Ona Kićanovićeva i Slavnićeva odbojka u europskom finalu protiv Rusa 1977. vrtila se svake sedmice na špici sportskoga pregleda, kao vrhunac našega ruganja svijetu. Našoj svadljivosti nije bilo granica, ni potrebi da ponizimo svakoga koga smo u stanju pobijediti. Zapravo, nije nam bilo jasno zašto bismo i pobjeđivali ako se nakon toga nećemo rugati. Ono što smo pokazivali prema vani, demonstrirali smo i jedni drugima, na domaćim terenima i u lokalnim obračunima. Ali Kinđe je bio iz neke druge priče. Bez cirkuskoga dara i potrebe da razveseli naciju, on je igrao svoju igru, jednako pristojan u pobjedi i porazu. Zato njemu nisu zviždali u Zadru, Beogradu ili Zagrebu i zato je on, uz Krešu Ćosića, bio onaj mirni, tihi i dobri igrač generacije. Ako je i bio jugoslavenska zvijezda, to je bilo uvijek i samo zbog košarke. Došao je iz svijeta fino odgojene djece.

Osim njega ne znam više nikoga koga Sarajevo nije pokušalo osporiti. I pritom je svu veličinu pokazao u ovome gradu. Svi drugi mogli su biti šupci i papci, lopovi, prevaranti i foleri, bilo da se radilo o Bregi, Papetu, Berberu ili Indexima, samo za njega nitko nikada nije rekao da je loš košarkaš i da je budala. Da se Michael Jordan rodio u Sarajevu, puno bi gore prošao. Da je Picasso bio naš, već bi ga pola grada smatralo trećerazrednim molerom i teškom varalicom. Samo je Kinđe mogao izbjeći takvoj sudbini. Nije ga nosilo to što je bio čudesan košarkaš, veći nego što su rezultati njegovih ekipa mogli pokazati, nego to što je bio i ostao iznimka od mentaliteta. Fini čaršijski gospodin, kojega je jače obilježilo ono što je ponio iz roditeljskoga doma, nego sav sjaj velike karijere. Samo je takav mogao fascinirati baš cijelo Sarajevo, premda je malo vjerojatno da su ljudi bili svjesni razloga.

Naši Amerikanci često govore: “Nema više onog Sarajeva!” Čovjeka te riječi nerviraju, pa nema razumijevanja za činjenicu da se njima ljudi koji žive daleko pokušavaju osloboditi neke svoje muke. U posljednjih šest mjeseci su Pimpek, Daco i Ilija Ladin napravili ono zbog čega povjerujem da i u takvim utjehama ima smisla. Otišao bih u Burkinu Faso, pa čim me netko pita šta je sa Kinđetom, da znam šta ću mu reći.

do kamena kamen
u bubregu kamen

laki plućni kamen
od mjehurića i milja

kamen iz kojeg mama
preklinje brašno

slatki kamen takozvani
karamela čikola

sitni kamen takozvani
gospina sačma

kamen u plamenu
kamenu pod oblake

i samo jedan
u kamenu magarac

žulja bócu ne da se
usranim štapom otjerat

RILKE – RODEN, PISMA MLADOM PJESNIKU

Više me je veselilo pismo mlada čovjeka, ili kakve žene, od svih pohvala i kritika, koje su o meni napisali.
R. M. Rilke

Godina je 1969, jesen poslije velikog banjalučkog zemljotresa. Radio sam u Gimnaziji kao profesor matematike i fizike, pa sam krenuo sa cijelom školom u „izbjeglištvo“ kako smo tada zvali odlazak banjalučkih đaka u druge gradove, jer nijedna škola u Banjaluci i okolini nije bila bezbjedna. Gotovo sva školska mladost te zime bila je daleko od svog grada. Gimnazija je vozom išla do Rijeke, a onda autobusima do Crikvenice i Selca. Mene je sa drugim razredima, kojima sam uglavnom predavao matematiku i fiziku, zapalo Selce, hotel Slaven. Bio je to stari hotel, još od predratnog vremena, nešto malo dograđen, nešto malo obnovljen, ali je zima bila burovita, drhtali smo, grijali se na male grijalice koje su jedva temperaturu u sobicama dizale na plus 16 stepeni celzijusovih. Ipak, jedva da sam bio nešto stariji od učenika, nije mi bilo preteško. Osjećao sam se kao u kakvom engleskom koledžu.

Sada, ovdje, uz ovu skicu mjesta i vremena radnje, idem do mjesne čitaonice i knjižnice, koja me je obradovala već samim svojim postojanjem, čak i uz njen skroman knjižni fond imalo se šta čitati. Pored knjiga, koje su me podsjećale na knjiženicu u Hrvatskoj Kostajnici, bili su to slični fondovi, obradovao sam se sjajnom knjižničaru, Vilimu L., s kojim sam proveo neke vrlo lijepe trenutke tog „zimskog ljetovanja“. Vilim je izdavao i bilten biblioteke, pa sam tu objavio i priču koju sam napisao te zime, a govorila je, opet o moru, onom Boke kotorske i grada Perasta. S Vilimom sam se bio toliko sprijateljio da sam ga posjetio i u njegovoj lijepoj kući uz more, čija me je kamena ograda posebno privlačila. Ko je majstor? pitao sam ga. On se samo nasmijao i procijedio: Ja. Gdje si naučio ovako sjajnu obradu kamena? Na Havajima, odgovorio mi je. Shvatio sam, mada ne odmah, na koje se to Havaje odnosi.

U selačkoj knjižnici pronašao sam knjižicu: R.M. Rilke, Auguste Rodin, Mladost,  Zagreb, 1951. godina. Preveo Oto Šolc. Bio sam istinski obradovan, radilo se o rijetkom stranom naslovu, uz to o pjesniku čije sam nekolike pjesme znao i volio. I još, činilo mi se da bi morala biti bliska Vilimu, koji je na svoj način obrađivao ljuti granit. Umio je on to, i sam tvrd i spečen kao taj kamen. Cijeli taj novovinodolski kraj, komunistički nastrojen u vrijeme kada je to bilo teško i opasno, pa i crikvenički, i tako sve do Ri(j)eke, bio je nastanjen ljudima stamenim i spečenim, ali prema nama veoma prijateljskim. Skupa smo dočekali Novu godinu igrajući i pjevajući sve ono što smo znali.

Ali, ovdje sada treba da govorim o Rilkeu i njegovoj knjizi, prvo ovoj posvećenoj omiljenom majstoru, umjetniku od koga se treba i mora učiti. Onako kako se činilo u ona vremena mitska, kada se išlo majstoru da se uči zanat i nije bilo druge škole osim te, sasvim lične, gdje se prolazilo kroz stepenovane faze. Rilke je bio jedan od takvih talenata. Samo što on nije tragao za majstorom stiha ili proze, nego genijem koji će ga nadahnuti onim što ne može dobiti od drugih.  Takvog je našao u Rodenu, vođen njegovim predavanjem svojoj umjetnosti, do kraja, razvijajući se kao što se priroda razvija, raste i nadrasta nalazeći svrhu svog postojanja samo i jedino u sebi. Samo onaj koji je stigao do dna sebe i tu našao potvrdu za svoje stvaranje jeste istinski umjetnik. To traganje za sobom, kod umjetnika, nije padanje nego uzdizanje. I onda obasjanje. Tu ne trebaju ni kritičari ni nagrade, sve su to nesporazumi koji manjeg umjetnika često unište, a svakoga više smetaju nego što koriste.

Sve su ovo od Rilkea preuzeti stavovi, koje će on prenositi u svojim mnogobrojnim pismima, ali prvenstveno u dva teksta o Rodenu. U njima se Rilke dotiče svih bitnih stvari, svih ljudskih odnosa, govoreći o putu umjetnika prema sebi, o njegovom rastu, njegovoj veličini koje postaje svjestan pošto se odijelio od svijeta u svoju samoću. Tu je svijet kao Božije djelo, tu je čovjek koji traži bit tog svijeta kao bit svoga bića, svoga postojanja.

Uistinu, ima neke tamne strpljivosti u Rodina, strpljivosti, koja ga čini gotovo bezimenim; ima u njega nekog mira, nekog nadmoćnog strpljenja, ima nečeg od one goleme strpljivosti i dobrote prirode, koja počinje ni od čega, da pođe, tiho i ozbiljno, na svoj daleki put do obilja.

Vrijeme o kojem dalje govorim, sjećajući se Rilkea,  odmah poslije Selca, jeste 1971. godina, hladna briselska jesen, kada sam tamo boravio na studijskom istraživanju, u suštini učeći jezik i civilizaciju više nego bilo šta određeno. Tu sam otkrio Rilkeova Pisma mladom pjesniku (Lettres a un jeune poete, prevod na francuski Bernard Grasset) u knjižari nabožne literature gdje sam kupio nekoliko meni zanimljivih knjiga. U prvom trenutku iznenadio sam se mjestu gdje se ova knjiga prodaje, ali kada sam je pročitao, što sam učinio narednih dana, shvatio sam da u njoj stanuje više duhovnosti i istinske vjere nego u ciljanim profesionalno pisanim vjerskim knjigama. Od tog trenutka i moj odnos prema vjeri nešto malo se mijenja, povjerenje u Rilkea prenijelo se i na  Novi zavjet. Već u svom drugom pismu mladom Kapusu, Rilke piše: Od svih mojih knjiga malo ih je neophodnih: dvije su uvijek uza me, ma gdje bio. To su : Biblija i knjige velikog danskog pjesnika Jensa Petera Jakobsena. On traži od svog prijatelja da uđe u Jakobsenov svijet, da mu se prepusti, da ga zavoli kako bi bio nagrađen bez obzira na to kakav će biti njegov kasniji život i čime će se baviti. Taj moj odnos (koliko puta upotrebih ovu riječ odnos) prema vjeri produbiće se poznanstvom sa Vladom Miloševićem koji će na mene izvršiti uticaj jednak, vjerovatno, onome što ga je na Rilkea izvršio Roden. Ali dok sam čitao Rilkeova pisma osjećao sam se kao Kapus. Bio sam siguran da je i Rilke bio toga svjestan. Bez obzira na aderesata, svako njegovo pismo bilo je upućeno svima onima koji tragaju za sobom.

Po svemu, Rilke je pravi Evropljanin, koji se samo rodio u Pragu, ali je potom živio u svom pjesničkom svijetu, svojoj pjesničkoj Evropi, često bliži svim okolnim zemljama nego onoj centralnoj njegovog maternjeg jezika. U svom ne naročito dugom životu, seleći se kroz Evropu svog vremena, on je napisao nekoliko hiljada pisama. Svako od njih je posebno, pisano iz duše, daleko od obrazaca vremena i žanra. Ono malo što je prevedeno, u odlomcima, govori o usamljenom čovjeku vjernom samo svojoj umjetnosti kojoj je žrtvovao sve. Prva velika žrtva, ako je to i bila žrtva a ne oslobađanje od stege braka, bio je odlazak u Pariz, da pokuša postati sekretar velikog umjetnika Rodena. Za Rilkea, nije bilo granica, niti zadatog jezika, u njemu je stalno tinjao plam služenja istini svog bića, ma u čemu se ona ogledala, Rodenovom vajarstvu, recimo, viđenom očima čiste poezije. One koja ne služi ničemu izvan sebe, kao što velika slikarska i skulptorska djela zrače onim što je u njima, ne u poznavanju lika koji predstavljaju. To je veliko otkriće. Pitam se često da li je o tome raspravljao sa svojom ženom Klarom Vesthof, vajarkom, Rodenovom učenicom, koja mu je i pomogla, možda čak i omogućila poznanstvo sa velikim učiteljem. Prije nje tu ulogu je imala Lu Andreas-Salome, koja ga je vodila u Moskvu, da upozna Tolstoja, svog mogućeg učitelja. Rilke je dva puta išao u Moskvu, naučio ruski jezik, napisao i nekoliko pjesama na ruskom, zavolio ruski narod, ali nije u Tolstoju našao učitelja. O tom njegovom putovanju ostavio je i lijepo sjećanje Boris Pasternak čiji su se roditelji družili sa neobičnim evropskim parom.

Koliko sam samo puta bio u Medonu, provodeći  više sati u Rodenovoj kući  i vrtu kao u svetilištu.  Osjećao sam tu, čim prođem kroz vrtna vrata, duh dvojice velikih umjetnika. S desne strane od ulazne kapije je mali kafe, obrastao u bršljan i pridodate cvjetove. Volio sam tu da sjedim i pijem kafu. Nisam bio sam, naravno, moja misao vraćala se u Selce, do Vilima L., do hotela „Slaven“, zimske bure i morske površine čas uzbibane, čas mirne i sjajne kao izbrušeni metal. Mislio sam o onome o čemu nismo razgovarali, o njegovom boravku na ostrvu koje se nije smjelo ni pominjati sve tamo do osamdesetih godina prošlog vijeka. Kako čovjek zemaljski raj može da pretvori u pakao! Na svu sreću, ovdje, u Medonu, nije bilo tako. Tu su dvojica genija, svaki u svojoj samoći, stvarali vječna djela. A kad je Rilke htio da proširi Rodenovu slavu po „cijelom“ Parizu, govoreći onima koji su Rodena osporavali o njegovoj veličini, došlo je do njihovog razlaza. Roden je prezirao te ljude kojima je Rilke govorio. Prezirao je i da ga njegov sekretar hvali i brani. Od koga to? Od pariskih budala!

Inače je Roden bio vrlo neobična ličnost, gordi usamljenik koji je, nažalost, doprinio i gorkoj sudbini svoje muze i ljubavnice, vajarke Kamij Klodel, sestre velikog pjesnika Pola Klodela. Tek sedamdeset godina poslije njene smrti, baš ove godine,  Francuska je priznala njenu veličinu i darovala joj muzej. Ali ne u Parizu, ne pokraj Rodena na čijim je skulpturama ostavila najljepše tragove, nego u bivšoj porodičnoj kući u Nožanu-na-Seni, podaleko od svog velikog idola. (O tome je kod nas pisao i Miljenko Jergović u svojoj rubrici Subotnja matineja, 30.06.2012. godine. Dakle, prije otvaranja ovog muzeja i time ispravljanja velike nepravde.)

Istovremeno govorim o dvije Rilkeove knjige, da bih osvijetlio tek djelimično njegov život, ali prvenstveno jedan dio svog života. Dva putovanja i boravka izvan Banjaluke. Naročito ovo drugo izbivanje iz grada u kome sam tada ostavio suprugu u drugom stanju, bilo je pomalo slično Rilkeovom odlasku u Pariz. I meni se činilo da sam na prekretnici. Ne jednoj, nego na dvije prekretnice. Još sam predavao matematiku i fiziku a sav polako prelazio na književnost. Ovaj „studijski“ boravak u Briselu, sa dužim izletima u Pariz, nije se ticao tog mog formativnog obrazovanja i trenutnog zaposlenja. Pored toga, svijet koji je bio oko mene, koji sam otkrivao, govorio mi je da sam u njemu, tom svijetu, toj kulturi, više svoj nego tamo, odakle sam otišao i gdje treba da se vratim. I vratio sam se, da bih potom tokom preostalog dijela života žalio što sam tako učinio. Zašto nisam ovo ili ono? Naprosto, sudbina mi je bila odredila drugačiji put. A taj je put bio od knjige do knjige.

Ono što mi je predstojalo odnosilo se na moj profesionalni put. Napustio sam školu i zaposlio se u „Glasu“ kao urednik izdavačke djelatnosti. Poslije sam preuzeo „Puteve“. U jednom broju objavili smo Rilkeova Pisma mladoj ženi, u prevodu Trude Stamać. Ta sam pisma otkrio zahvaljujući profesoru Rašku Dimitrijeviću, koji je Kolju Mićevića i mene uputio i u Rilkeov pjesnički opus na francuskom jeziku. Truda Stamać, kad sam joj se obratio s prijedlogom da prevede ta pisma, bila je zatečena i iznenađena mojim pismom. Odmah mi je odgovorila da ne radi po narudžbi, ali u ovom slučaju bez velikog razmišljanja čini izuzetak jer je riječ o Rilkeu.

Veliki epistolarni pisac, Rilke je svako svoje pismo pisao kao vlastito preispitivanje života i pjesništva. Predajući se poeziji do kraja, bez ostatka, bio je i ostao siromašan i beskućan. Ali, svako njegovo pismo svjedoči o njegovom pripadanju poeziji kao svojoj jedinoj kući, svom jedinom utočištu. Slično govore i njegova dva genijalna teksta o Rodenu. Niko ih nije nadmašio, bez obzira da li je riječ o profesionalnim kritičarima ili ljubiteljima Rodenovog djela koji su esejisti, pjesnici ili bilo šta izvan likovne struke. Slično je sa besmrtnim Pismima mladom pjesniku.

Raško Dimitrijević u svom predavanju na Kolarčevom narodnom univezitetu – separat je iz ciklusa predavanja koja su bila posvećena Rilkeu povodom stogodišnjice njegovog rođenja – pored ostalog piše:

Prvog septembra 1902. Rilke nalazi Učitelja za kojim traga nekoliko godina. „Sav moj život je izmenjen otkad znam da ste Vi moj učitelj“, piše on Ogistu Rodenu već posle prve posete. Roden je najveće Rilkeovo otkriće. Njemu se on poverava odmah, ništa ne krije od njega, ni svoje veliko siromaštvo – ali ma šta rekao, Rilke ne traži nikad, on uvek daje. „Osećam se tako kao da sam Vas poznavao uvek, kao da smo se sad samo ponovo sastali.“ Takvo osećanje oslobađa svih društvenih obzira i odražava jedino istinu. „Došao sam k Vama (čitamo u docnijoj prepisci) da Vas upitam. Kako treba živeti? Odgovorili ste mi: radeći. I ja to dobro shvatam. Osećam da je rad život za kojim ne dolazi smrt. Ispunjen sam zahvalnošću i radošću. Od najranije mladosti sam želeo samo to.“

Kada tako gledam na odnos života i umjetnosti više nisam u dilemi. Rilke je bio i ostao jasno svjetlo u životnoj neizvjesnosti i moga života.

Ne znam čime sam zaslužio da me stari iguman Gavrilo uvede u sprčkani sobičak u potkrovlju malog i od duga vremena ohrndanog manastira svetog Oca Nikolaja. Možda je u mojim očima vidio nešto čega nije bilo u očima drugih koji bi ovdje svratili, možda mu je naprosto bilo dosadno, već trinaestu godinu je ovdje živio sam samcijat, a možda sam mu time što sam, umjesto na kapiji Rilskog manastira, kao gotovo svi koji u ovaj kraj stignu turistički, zalupao metalnim zvekirom na grbavim hrastovim vratima njegovog obitavališta, smanjio količinu zavisti, makar to bilo malo kao posljednja kap u pijančevom čokanjčiću travarice, željna slobode, ali zarobljena u fugi pelinovog listića.

Prije toga me je starački užurbano, kao da mu za dva sata dolazi sofijski mitropolit pa prije toga sve započeto mora privesti kraju, počešljati bradu i za svaki slučaj provjeriti da se koji krmelj nije zainatio da ga ponizi, proveo manastirskom crkvom i pokazao mi čađave ikone Tome Višanova, Hriste Galabova i nekih čije je umijeće, kao svjedok pokajnik ili naivni špiclov, već unaprijed odavao nadimak Molerov; njihova imena sam čuo prvi put, a nisam se ni trudio zapamtiti ih, pogotovo što mi je usporedba s venecijanskim majstorima bila nalik optimizmu centarfora ekipe liječenih alkoholičara pred prijateljski susret s prvoligašem iz metropole, čak i ako je stigla iz časnih usta jednog igumana. Potom me je iz ne baš čiste čaše počastio sokom od jabuka, koji je sam spravljao, punim mutnjikavog žutog taloga, a onda mi se pogledom isluženog Staljinovog isljednika zagledao pravo u zjenice i, nakon dobre dvije minute, za kojih se čulo samo njegovo teško disanje i dva kratka rafala djetlića iz manastirskog gaja, izustio, tvrdo, kao da sam nadobudni numizmatičar pred kojeg će ovog časa odnekud istresti punu šaku dosad nepoznatih dukata Giovannija Dandola:

– A ima i još nešto…

Onda još minuta, možda i dvije, potpune tišine, čak  i onaj djetlić se odlučio uozbiljiti i uklopiti u važnost trenutka ili se možda usred rafala sjetio da ima termin kod zubara. Kako god, iguman je škriputavo ustao i rukom mi pokazao da krenemo. Na niski kat smo se popeli sedrenim stubama što su ih stoljeća nagrizla tako da su izgledala pomalo samrtnički, a kad je nastavio ići prema gore, bio sam gotovo siguran da me vodi u zvonik, prislonjen uz manastirsku zgradu, i odmah se psihički pripremio saslušati dosadno staračko trabunjanje o lijepom vidiku, prirodi kakve nema nigdje na svijetu i sličnim tričarijama – istrpjet ću, ipak se, iako mi nije morao ni otvoriti, potrudio oko mene. Shvatio sam da sam promašio nakon što je otvorio vrata sobička i u sekundi upalio slabašnu sijalicu. Mirisalo je na prebiberenu slaninu, mora da je negdje u potkrovlju bila i sušnica, a sve zajedno je nalikovalo udžeri u tuđoj kući u koju su te roditelji poveli na sijelo pa te, pošto si neposlušan, plaše da su tamo, iza vrata, babaroge i šareni nevidiši koji će ti otkinuti pišu ili će te u komadu, bez žvakanja, progutati za večeru i potom zadovoljno podrignuti. Iznutra je nekud mimo mene, pogleda smjerno oborenog ka podu kojeg uopće nije bilo, gledala žena obučena po turski. Drveni kip crvima je očito nekad bio vrlo zanimljiv, ali su desetci suhih rupica govorili da su davno otjerani od slasnog zalogaja.

– Turska Gospa – rekao je i opet mi se na trenutak prodorno zagledao u zjenice. – Ne pokazujemo je svakome – nastavio je pretvarajući se u množinu – samo rijetkim. I nema slikanja…

Tu kao da je želio još nešto objasniti, ali je sve stalo u jedan odlučan rez širokim žuljavim dlanom po zraku.

Dok mi slika nije nepovratno ishlapjela iz vječito razbarušenih misli, mada mislim da se to neće desiti nikad, opisat ću ono što vidjeh. Kip je bio visok osamdesetak centimetara, možda i čitav metar, pun mrlji, spektra bogatijeg nego što ih najnovija inačica photoshopa ima između crne i prljavožute. Lice malo bjelje od ostatka: uska usta sočnih usana za koje bih, da je kip napravljen u novije doba, pomislio da su botoksirane, nos na kojem su se nazirale tanke hrskavične ploče, pravilna brada i čelo pomalo previsoko za ženu. Ispod lijevog uha, tamo gdje završava obraz, jedva vidljiv ožiljak. Nekom se možda ne bi dopala, ako je ljudsku ljepotu uopće dozvoljeno spominjati i, pogotovo, primjenjivati na nekom ko se zove Gospa. Meni je, makar zamrljana kao banovićki rudar kad izađe iz treće smjene, bila lijepa na način koji sebi nisam znao objasniti, a nisam ni imao vremena za bilo kakvo razmatranje, tim više što je i sama pomisao da o tome progovorim koju riječ s igumanom Gavrilom bila bogohulna. Ruke prekrižene na slabašnim grudima, preko bijele košulje i jeleka čija je boja varirala od crvene ka svjetlosmeđoj, čemu je sigurno doprinijelo i vrijeme sa svojim talozima. Preko fistana što se se spuštao sve do poda, pa su se opanci samo nazirali, previjala se tamna pregača, a gajtan oko pasa bio je nekoliko puta uvrnut. Sve je bilo od drveta, kao i biseri te perlice oko vrata i na čelu, jedino su se iz očnih duplji zelenili komadi vodnjikavog žada s mrenom od prašine. Na objema rukama su se, nalik krastama, isticala plitka udubljenja u obliku križa. I bezbroj drugih detalja koje za tako kratko vrijeme nisam uspio memorirati toliko da bih ih mogao opisati. Uglavnom se onaj ko je napravio kip stvarno morao potruditi i sigurno je trajalo danima, možda i mjesecima; valjda za Gospu ništa nije previše.

Moram ovdje priznati kako uopće nisam mislio svraćati u manastir nego sam negdje između Pernika i Samokova, upravo između Dupnice i Krajinaca, skrenuo na naopaku stranu, a požutjeli putokaz na kojem je stajalo da se uskim makadamom može do nekog manastira naprosto me je pozvao, bit će zbog toga što je bio sasvim običan, ispisan na komadu zahrđanog lima, kao da je postavljen reda radi, a ne kako bi neko stvarno skrenuo s glavnog puta, pogotovo što u blizini nije bilo naselja. Usput sam naišao samo na starčića koji je, noseći na leđima užani vijenac živih šutljivih kokoški, s cigarom u bezubim ustima, nalikovao “ćiri” dok se penje od Bradine ka Ivan sedlu. U samokovski gradski arhiv sam ionako već zakasnio, ostaje mi samo naći prenoćište, a umjesto da se dosađujem u hotelskoj sobi, šta mi fali pogledati manastir, koji god i čiji god, svejedno je.

Prenoćište u Samokovu našao sam u nekom hotelu u obliku utvrde, čije sam ime zaboravio, a nisam se uspio usredsrediti ni na ono zbog čega sam ukoračio među tmurna bugarska brda. Uloga Sasa u razvoju rudarstva na Balkanu, tako se zvala tema mog rada, ali sam u sobi broj 37, besciljno listajući kopiju Agricoline De re metallice, knjižurine sa bezbroj ilustracija saskog rudarenja, umjesto Sasa zamotanih u kožne bunde, kapuljača nabijenih na visoka čela, u zamršenom klupku svukud odlutalih misli svako malo vidio lik žene koju mi je pokazao iguman Gavrilo. Desetak sati kasnije učinilo mi se da sam je sanjao, pa nisam mogao prežaliti što se, pošto je jutro nemilosrdno zbrisalo i najnevažniji detalj protekle noći, nisam razbudio i zapisao san kojem više nisam uspijevao odrediti ni predznak.

Koji dan kasnije ću u časopisu Francuskog instituta u Sofiji naići na članak o Turskoj Gospi, više popularan, novinski, nego stručni, mada je u dnu stranice stajao potpis poznatog sofijskog povjesničara umjetnosti. Iguman Gavrilo je škrto pokazivao Tursku Gospu, držeći je u tmurnom potkrovnom zatvoru umjesto nasred crkve, ali je, eto, jedan stručnjak ipak dospio do onog mračnog sobička, mada ni njemu, makar je bio autoritet, nije bilo dozvoljeno napraviti fotografiju, što je napomenuo na samom početku kratkog teksta, kao i ono što je iguman kazao i meni, da se ne zna kako je kip dospio u manastir. Svezak časopisa u kojem je članak tiskan, izdan je prije sedam godina, a za minutu sam, na googleu, saznao da je autor prije dva mjeseca preselio na bolji svijet i odmah me je spopalo grizodušje što u Samokov nisam svratio lani, kako sam prvotno planirao. Uzalud sam se trudio uvjeriti samog sebe kako je malo vjerojatno da bih i tada nabasao na mali manastir i Tursku Gospu pa sam se, prije nego što sam uspio zaspati, više od umora nego od spremnosti za san, žestoko posvađao sa samim sobom.

Opis Gospe i nije bio baš vjeran; ili je veliki stručnjak ponio krive naočale, ili mu je memorija već bila oštećena, ili je ono svjetalce u sobičku doista bilo takvo da smo on i ja vidjeli dva različita kipa. Ipak je bio isti – stari se profesor bavio i etnologijom pa je ukrase i nošnju opisao tako detaljno da se ni na fotografiji ne bi vidjeli bolje. Jedino osim nošnje oko čega bismo se složili bilo je to što je i on, oprezno i gotovo cjepidlački biranim riječima, zaključio da je Gospa toliko lijepa da je kipar, tako je nazvao autora, ipak bilo loš umjetnik, jer svetu Bogomajku nema smisla predstavljati s toliko ljudske ljepote.

Nakon buđenja nije bilo vremena za rekonstrukciju, ako je ona uopće bila moguća, mada se ne može poreći da nam to ponekad uspije. Kao kad bih na papiru s iscrtanom cestom od Brskova, gdje sam bio prije dva dana, pa do Samokova, pokušao poredati ograničenja brzine – sva sam ih vidio, ali ni otprilike ne bih znao staviti točkice tamo gdje mi je ekrančić pored volana svaki put tužno zatulio.

Ne znam kako se desilo da mi arhivar Trifon Popov uz dvanaest kutija građe vezane za Sase, tek djelomično istražene, u ruke dadne i jednu s izblijedjelim vlasničkim tapijama, međusobno sličnim kao jaje jajetu, te još jednu u kojoj su se nalazile iskrzane trgovačke knjige nekoliko članova drvorezbarskog ceha. Na Tursku Gospu sam već bio zaboravio, ali sam, nakon što sam završio sa devet saskih kutija, odlučio prelistati i preostale dvije. Od tapija sam brzo digao ruke, Osmanlije su, kao i valjda svaka vlast, imali neku vrstu formule kojom su opisivali vlasništvo, pa bi puno bolje poslužile nekom ko se bavio nazivljem sela i gradova, livada i rijeka, a nad kutijom drvorezbara sam zastao i onda zavezao čvorove na kutiji – krsta su me boljela od nagnutog položaja tijekom snimanja, a drvorezbari su račune počeli voditi tek nekoliko stoljeća nakon što su Sasi otišli ko zna kud u potrazi za sjajem dragocijenih metala ili se kao stručnjaci utopili u domaće stanovništvo. Počeo sam pakirati sve one drangulije što su mi trebale za snimanje, ali mi se u sekundi pred očima pojavilo umrljano lice iz igumanovog potkrovnog sobička, pa sam ipak odvezao kartonsku kutiju i uskoro se dao na posao.

U Bugarsku više ne kanim ići, možda nekad turistički, mada teško, jer me je život odveo na drugu stranu svijeta. Ako i odem, ko zna hoću li igumana Gavrila zateći živog, a imao bih mu što ispričati, samo što je dvojba želim li to doista i učiniti veća od Vitoše. Upravo iz jednog seoca ispod Vitoše Vasil je, tako se zvao drvorezbar, stigao u Samokov. Seoce je  – saznah to nakon što sam poželio vidjeti gdje je rođen i odrastao – postojalo samo još po imenu i ruševinama; svidjelo se tamošnjim rabovima božjim progledati očima novog svijeta i vijeka i zavazda prekrižiti pradjedovska ognjišta. Drvo je valjda, čuvajući očevo stado, djeljao još kao dijete, pa ga je snašla sreća da završi na zanatu kod poznatog samokovskog majstora Kirjakova. Iščeprkao sam još poneki detalj o Vasilovom naukovanju, nije se sve to dešavalo prije nekoliko stoljeća, već nekad pred samo oslobođenje tog područja od Osmanlija, a štošta sam doznao i iz drugih izvora, ali je mnogo toga bilo nesigurno i nepouzdano, samo po čuvenju, pa ću ponešto i prekočiti kako ne bih – kao što loš drvorezbar jednim prenaglim rezom upropasti svoj uradak – zaprljao i upropastio sve što ću ispričati o Vasilu.

Ona se zvala Bayan i bila je, koliko se znalo, jedina tog imena u Samokovu. Ko zna zašto, možda jer je bila kći trulo bogatog zakupnika rudnika i rudarskih carina, a možda je sve bilo slučajno kao što se katkad u životu desi. Majstor Kirjakov nije imao djece i već je polako protjerivao savjest kroz trostruko sito i pakovao dušu za veliko putovanje pa je još samo povremeno uspijevao svratiti u radnju. Pravi majstor već je bio Vasil. Mora da je, uz spretne ruke, koje su znale napraviti sve što stari majstor zamisli, njegova djetinja dobrodušnost bila glavna u odluci da nasljednik pa tako i novi vlasnik radnje postane on, Vasil. Bayan je vidio samo jednom, opet slučajno, ili možda nije bilo tako, kao što se to katkad u životu desi: ni sasvim dijete, ni sasvim žena, kao uska cesta na prijevoju s kojeg se sve vidi, ali od uzbrdice do nizbrdice sve traje prekrtako da bismo spoznali ono što slijedi. Usto je bila zabuljena, pa joj je od svega tijela vidio samo dva oka, krupna, vrela i sjajna kao dvije kovačke vatre na pucketavom  bukovom ćumuru u nekoj od samokovskih kovačinica. Srce mu je zalupalo nepravilno kao kovački čekić u rukama šegrta kad polaže završni ispit, a sve je trajalo kratko, možda svega nekoliko sekundi, dok je njena staramajka, također zamotana od pete do glave, nije ošinula samo njoj primjetnim pogledom, jačim od udarca biča koji Bayan nikad nije osjetila.

Povijest se, mada ima onih koji tvrde da se sve okreće i ponavlja, uvijek piše novim pisaljkama na staroj pergameni. Povijest je palimpsest, ali se svaka pergamena sjeća časa kad je izgubila nevinost, kad je pisaljka prvi put zagrebala po njenoj nježnosti. Ko zna koliko je trajalo Vasilovo kockanje sa svime onim što je bio i trebao biti i dok je shvatio da jednu točkicu povijesti može ispisati i sam. Bit će da je o tome i raspravljao jedino sa samim sobom, jer da je ikog drugog pitao za savjet, taj bi mu rekao da izabere kakvu finu kovačku kćer, konjske ploče i dobro okaljeni željezni klinci svakodnevno su na pretovarenim konjima odavde raznošeni sve do Beograda i Istanbula, i da je lud ako se samo i usudi otići gazdi Arslanu, čovjeku toliko moćnom da je bez puno napora mogao učiniti da Vasil začas završi zatrpan u nekom od jalovih rudarskih potkopa. Povijest, barem ona za koju se znalo u Samokovu, nije, naime, zabilježila slučaj da je jedan hrišćanin zaprosio tursku djevojku, i ne da nije pamtila nego se, ma koliki memorijski čip imala i ma koliko puta ga dograđivala, ni uz najveći napor nije mogla sjetiti ni da je to ikad ikome u ovom kraju uopće došlo u pamet; to, ustvari, više ni ne bi bila pamet već nešto što je puno bliže bilo suicidu.

Niko valjda nije ni znao što se desilo u nekoliko minuta koje je majstor Vasil proveo u Arslanovoj kući, možda čak i samo u dvorištu, ali se odnekud ipak doznalo za razlog njegovog posjeta. U Samokovu nije bilo živa ljudskog stvora koji se ne bi složio s tim da je gazda Arslan, makar se uvijek potiho pričalo o njegovoj gramzivosti i spremnosti da ne birajući načine podeblja ionako ogroman imetak, ispao dobar i milostiv, čim je Vasil živ izbatrgao preko njegove kapije.

Za sve je, iako već nije mogao ni saći do radnje, doznao i majstor Kirjakov. Nakon što su jednog jutra završili kratki razgovor o tome što će se rezati i djeljati, majstor je zašutio, ali nije dao znak Vasilu da može ići. Prošla je minuta, a možda i puno više; u takvim trenucima nekom razumnom ko bi sve pratio sa strane bolje no ikad bi postalo jasno da je vrijeme samo loša ljudska izmišljotina. Majstor Kirjakov nije ga ni pogledao, samo je procijedio:

– I…? Sad mi sve ispričaj, polako i po redu!

Bilo je tim riječima i strogosti i blagosti, i zapovijedi i molbe; majstor je na sve to imao bespogovorno pravo. Toliko mu je taj donedavno pitomi i skromni seljački sin prirastao srcu da bi, kad bi se ikako moglo, na svoja leđa rado natovario sve njegove brige i strahove pa makar prekoredno osvanuo na Haronovom čamcu.

Nije to bilo jedini jutarnji raport, ali je sve bilo uzalud. Majstor Kirjakov se nije mogao podmladiti, a poslovi su kasnili i šteta bivala svakim danom sve veća. Uzalud se pitao u što Vasil troši vrijeme, jer iz radnje gotovo da nije izbivao, osim što bi, naoko bez cilja, često i po sat vremena dreždio ispred Bajrakli džamije. Fajde nije bilo, pa su se sve češće dešavali prigovori kupaca, uglavnom ljudi iz višeg društvenog sloja, teških kad je trebalo promijeniti radnju i majstora, ali i praktičnih u tolikoj mjeri da ih tuđa aljkavost i neodgovornost nisu mogli spriječiti da to ipak učine.

Osim ako nas na onom svijetu svakog jutra dočekuje izvještaj o tome kakvo je stanje tamo odakle smo stigli, majstor Kirjakov nikad nije saznao čitavu priču, a mogla je, kad bi se stvari uprostile, stati u jednu jedinu rečenicu: Vasilu više nije bila važna ni radnja, ni posao, ni mušterije – Bayan je naprosto vrijedila nemjerljivo više od svega toga i svega ostalog što se tome ikako moglo pridružiti. Vasil je na Kirjakovljevoj sahrani bio odsutan i šutljiv kao i inače, mada su pogani jezici, ne znajući što se dešava u njegovoj glavi, govorkali kako će, čim sve to završi i ostane sam, sada u svojoj kući i radnji, sigurno vrištati od sreće – toliko malo siromaha dobije prigodu postati gazdom.

Vasil nije znao za govorkanja, do njega nisu došla, a i kako bi kad jedva da je i s kim progovorio više od najnužnijeg. I da je čuo, sve bi bilo isto – postoje stanja kad zdrave oči oslijepe i zdrave uši ogluše za takve stvari, toliko besmislene i daleke da bi se svaki put samo spotakle, pale i odvaljale od Vasila, nestajući kao iznenadni konjski topot u crnilu noći. Nastavio je raditi, primajući čak i poneku novu narudžbu, ali je nakon nekog vremena na ulazu u radnju osvanuo lokot. Iz kuće je izlazio rijetko, a onima koji prije toga nisu upoznali njegovu boju glasa, sada je za to bilo kasno. Potrajalo je tako, muklo i neprimijetno, dok neki daljnji rođak nije svratio Vasilovoj kući kako bi prenoćio: najprije je kucao, potom je gromko zazvečao zvekir, a onda je i uzalud obilazio oko kuće i dozivao – unutra očito nije bilo nikoga, i to, vidjelo se, odavno. Susjedi su samo odmahivali rukama na rođakova i pitanja nekoliko onih koji su se tu slučajno zatekli, privučeni svime što se dešavalo.

Iz grada je nestala i Bayan, barem je više nije bilo na ulici sa staramajkom, ali to gotovo da i nije imao ko primijetiti, toliko je zatvoren bio taj osmanlijski svijet koji je upola pripadao svemu što je Samokov bio, a drugom polovicom je, iako fizički tu, bio negdje daleko, u čudnim običajima i propisima koji se, ma koliko izgledali domaći ili barem odomaćeni, nikako nisu mogli do kraja udjenuti u okvir stvarne slike jednog malog bugarskog zanatlijskog mjesta.

Sizifovski uporno ju je tražio i pitao za nju gdje ju je smio spomenuti i gdje bi to inače platio glavom da za čudake ne vrijede neka druga pravila od onih koja vrijede za obični svijet. Tražio ju je, ispočetka noseći drvenu poputbinu u rukama, a onda u čvrstoj mreži dobivenoj od ribara s Perlovske koji se, bit će, sažalio na čovjeka iz čijih očiju i gesti je sve govorilo da je, iako živ, davno napustio ovaj svijet i da od ovosvjetskog u sebi ima još samo toliko koliko bi se njegovih snova moglo uhvatiti i zadržati u darovanoj mu mreži. U Samokovu ga, kad je odlučio krenuti ka Pazardžiku, niko nije vidio niti se zna je li uopće svraćao, makar i samo vidjeti stoji li lokot još uvijek na svom mjestu i pamte li dlijeta i noževi stisak njegovih širokih šaka. Navodno se neko vrijeme bio smirio i čak nastanio s ribarima na obali Marice, a neki su ga s njima vidjeli i u ribolovu.

Kip je ispočetka pokazivao svima, ponizno ponosan, ne na svoj umjetnički doseg, o čemu ništa nije znao, već na ljepotu drvene Bayan, a onda je jedno vrijeme praznih ruku vrludao selima između Pazardžika i Plovdiva. Kip je, međutim, malo potom stajao izložen na krovu jednog od drvenih kramova u koje su se smjestili radnici u Stambolijskom, dovedeni da bi gradili željezničku prugu između Istambula i Belova. Zaposlili su i njega i izgledalo je da ga ludost  prolazi, makar sporo kao proljeće nedonošče koje na kraju preživi i izraste u dugo toplo ljeto. Možda bi sve doista krenulo u tom smjeru da se neki polupijani željezničar iz Brestovice nije popeo na kram i na drvenom licu kipa nacrtao nešto toliko ružno da su mu ostali jedva spasili glavu na ramenima: nakon što je Vasil saznao ko je krivac, zgrabio ga je za gušu i umalo udavio. Kad se krkljanac smirio, popeo se na krov, obrisao fleke s lica kipa i primio ga u ruke pobožno kao da uzima relikviju svetog Josifa Pravednog. Drugi put je mirisalo na to da bi mogao naći mir kad je navodno viđen kako kod nekih Karakačana nomada brine o krdu konja i stadu ovaca, usput ukrašavajući gajde i duduke nekog tamošnjeg majstora dobrozvučja, ali je vijest o tome donio pretrga Slavčo, kome se u bilo čemu što priča moglo vjerovati još manje nego kad se s njim trguje, pa ni ja u ovom što pričam ne mogu čvrsto stati iza te vijesti.   

Neko vrijeme potom se izgubio i niko živ nije znao gdje je i je li uopće živ, da bi ga previranja malo prije ustanka protiv osmanlijske vlasti zatekla, mada ga već nekoliko godina ionako više nigdje niko i nije očekivao, tamo gdje ga baš niko nije mogao očekivati, u Gornjoj Džumaji, i to zato što mu je neko, vjerojatno neki šaljivdžija bez mjere i pameti, rekao da je u tom gradiću vidio djevojku koja je ista kao njegov kip. S jedne strane je to bila sretna okolnost, jer je ustanak puno žešće buknuo u drugim dijelovima zemlje i smrt je takoreći preko noći postala nešto kao susjed kojeg se poznaje od rođenja, tužni prijatelj, gotovo brat. S druge strane baš i nije, jer u Gornjoj Džumaji nisu povjerovali da traži nekog gazdu Arslana koji je morao bježati iz Samokova pa su ga proglasili ustaničkim špijunom i bacili u tamnicu. Sreća njegova pa je gradski kapetan Iskender ipak bio priseban čovjek i, mada je vrijeme bilo takvo da su se glave od trupova rastavlale nizašto i u trenu, brzo shvatio da je Vasilov um odlutao poljanama nedohvatnim ljudskom i da se već polako prelijeva preko rubova ionako naprsle dagare u koju je Gospod spustio dunjaluk pa ga je, odbivši prije toga njegovu želju da se priključi kapetanovoj vojsci, otputio izvan svog područja. Naredio je da mu bude vraćen njegov kip i da ga nosi odatle, jer zna se, meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima kipova; ovaj ovdje im može donijeti samo nesreću i ništa više. Čim je ostao sam, izmolio je, u sebi, da ga ni slučajno neko ne bi čuo, smjernu bismillu da mu se čudak i njegov kip nikad ne pojave ni u snu, a kamoli na javi, u Gornjoj Džumaji. Iako se moglo čuti i to da se malo potom, sve ne bi li kako došao do Bayan, prevjerio i stupio u neku azapsku četu koja je pustošila i palila hrišćanska sela i manastire oko Pazardžika, takve glasove demantira podatak da se njegovo ime nalazi na popisu prostih vojnika ustaničkih odreda koji su, pod zapovjedištvom Plamena Janjgijeva, bivšeg osuđenika zbog pronevjere crkvenog novca, a sada uvaženog vojskovođe, opsjedali tvrdoglavu osmanlijsku satniju, kružno ukopanu na stjenovitom brdu iznad Galabnika. Bit će da je drvena Bayan tu negdje zaradila onaj ožiljak ispod lijevog uha.

O tome kroza što je sve za tih nekoliko godina prošao kip lijepe Bayan mogla bi se napisati čitava jedna priča, a jedna možda i o tome kako je i gdje završio Vasil. Jednom ću ih, ako nađem vremena, i napisati, a ti koji ovo čitaš, ako slučajno obilaziš samokovski kraj, nipošto nemoj nikome, a pogotovo igumanu Gavrilu, spominjati ijedno slovo od onog što ovdje zapisah: neka ljepotica iz sobička i za njega i za čitav svijet zauvijek ostane Turska Gospa.