Priča iz “Mame Leone”

Vukota se nejasno sjećao bake Rine, ako je se uopće i sjećao i ako njegovo sjećanje nije nastalo iz majčinih priča. Prva slika prikazivala je baku kako se grije uz veliku kraljicu peći, pruža dlanove prema vatri, a na glavi joj se bjelasa kapica, onakva kakvu je vidio samo u crtanim filmovima, na Olivinoj glavi kad ide na spavanje. Na drugoj slici baka Rina iznosi čirak i briše prašinu s njega, a prsti joj drhte i lete kao da će se svaki pretvoriti u vrapca i nestati pod visokim stropovima dnevne sobe. Treća slika prikazivala je bakinu ljutnju, kapica joj se nakrivila, a baka Rina jedva je čujno vikala, kao da svaku njezinu riječ netko zatrpava gomilama perja: Za moga vakta muškarac i žena sreli bi se ispod baldahina, a ne ispod jorgana. To je bilo sve, više ništa o baki Rini Vukota nije znao, umrla je kad su mu bile tri godine, na nju gotovo nije ni pomislio sve do ljeta 1992. kad su prvi židovski konvoji izašli iz grada, a Vukota se sjetio da je baka Rina bila Židovka, pa je samim tim i on Židov, te bi po nekoj novoustanovljenoj pravdi mogao otići iz ovoga rata.

Majka ga je blijedo i prazno gledala, govorila mu a šta ti, sine, o svemu tome znaš, a otac Savo samo je slijegao ramenima, palio cigaretu za cigaretom i šutio jer više nije imao što reći otkako su ga prve granate odučile od navike da svaku rečenicu počinje s »mi Srbi«. Ne znam ništa, ali idem u Izrael, odgovarao je Vukota i u misli vraćao tri slike bake Rine, uvjeren da će u njima nešto vidjeti i pročitati, nešto što mu je dosad ostalo skriveno, a što bi od njega koji nikada ništa nije bio načinilo Jevrejina.

Ja sam unuk Rine Mantova, rekao je i pokazao požutjeli kartončić na kojemu je bila bakina slika. Članska kartica La Benevolencije u nekim drugim prilikama ne bi poslužila kao dokaz Vukotina porijekla, ali ljude u Jevrejskoj opštini nije pretjerano zanimalo tko je u ovom ludilu Jevrejin, a tko nije, nego su na svoje popise stavljali svakoga tko bi se prijavio. Uostalom, ljudi će čim odu iz grada sami sebi priznati jesu li Jevreji ili nisu, tako da nikakve štete i nije moglo biti. Spašavale su se glave, a u tom poslu nikakve prevare nema.

Kad je autobus stigao u Makarsku, Vukota je pitao: A kako ćemo do Izraela? Gospodin Levi je bio iznenađen: Ti bi stvarno u Izrael?… Pa, ne znam kamo bih drugdje. Vukoti se nije išlo ni u Ameriku, ni u Kanadu; zapravo, plašio se života među strancima, a ako je baka Rina već bila Jevrejka, onda i u njemu valjda ima nešto jevrejsko, nešto što će se u Izraelu razviti i okrupnjati i od njega na magičan način načiniti pravoga Jevrejina, onoga koji će biti svoj među domaćima. Kad odlaziš od kuće, moraš biti nešto, mora te štititi neki papir i ime na njemu. Dok si bio kod kuće mogao si biti Ništa, a sada moraš postati Nešto. Vukota se panično plašio toga da je lišen dara za Nešto, jer ako pokraj Save nije znao biti Srbin, tada je možda nesposoban da bude išta osim Vukota, a ako je samo Vukota, onda je sasvim propao.

U Izrael je stigao nakon dva mjeseca. Na aerodromu su ga prihvatila dvojica u uniformama i odveli ga trećemu koji ga je ispitao o svemu i napisao mu uvjerenje da nije opasan. Poslao ga je četvrtome koji je Vukoti održao petominutno predavanje o državi Izrael, uručio mu ključ, osobnu iskaznicu i ček koji je vrijedio mjesec ili dva života. Dobro došao i snalazi se, rekao mu je, potapšao ga po ramenu i odgurnuo Vukotu u svijet.

Znam pjevati, a pomalo sviram gitaru, odgovorio je Albertu koji je već drugi dan po njegovom dolasku pitao Vukotu kad se namjerava zaposliti. Albert je iz Zrenjanina i tu je tri mjeseca, a Vukota mu je dodijeljen kao sustanar o čijoj bi socijalizaciji u slobodnome vremenu trebao povesti računa. To ti ovdje neće pomoći. Znaš li još nešto raditi?… Možda bih znao biti konobar… Onda budi konobar, ali budi to što prije. To ti je moj savjet. Inače si načisto propao.

Tjednima je Vukota tražio konobarski posao, ali baš kao da je bilo vrijeme kada nikome ne trebaju konobari. Albert se samo smješkao, heh, vi Bosanci, i dodatno mu otežavao život. Pored njega Vukota nijedne minute nije mogao zaboraviti na to da se nalazi na rubu provalije i da mu se malo — pomalo zemlja odranja pod nogama i da nije daleko dan kad više neće imati ni za hranu. Nije bio sposoban postati konobar, ali što je gore od toga: nije postao ni Jevrejin ili to nije bio ništa više nego onoga trenutka kad je prvi put pomislio da bi mu pokojna baka Rina mogla spasiti glavu. Osim toga, Albertovo »heh, vi Bosanci« već mu je zvučalo kao eksplozija granate u daljini koja je sa svakim novim »heh, vi Bosanci« bivala sve bliža i glasnija. Jednom će puknuti tu, kraj njega, a to »heh, vi Bosanci« tražit će odgovor istom mjerom. Što bi bio odgovor istom mjerom? Vukota nije znao, osim ako nekakav odgovor nije bio to što je sve češće osjećao da bi mu draže bilo Albertu raspaliti šamar, nego na ulici naći milijun dolara.

Mislim da je ovo nešto za tebe, Albert je pred njega spustio jutarnje novine, oglasnu stranicu na kojoj je pisalo da filmski studio za potrebe neke glazbene komedije traži mladiće i djevojke, poželjno iz istočnih zemalja, koji dobro pjevaju. Vukota je bez riječi zapisao telefonski broj, praveći se da mu je svejedno, a svaki mu je mišić poigravao od sreće. Još nije došao ni do telefona, a već je sebe zamišljao kako se u svome sportskom mercedesu dovozi pred hotel Hilton i prolazi kroz špalir djevojčica koje padaju u nesvijest, lijevo i desno, poput mladih breza pred Jehovinim uzdahom. Doći će tad Albertu u ovu istu memljivu izbu, izvaditi iz džepa debeo snop dolarskih novčanica, udarati ga snopom po čelu i ponavljati heh, mi Bosanci.

Već mu se javio glas s druge strane žice, pa se Vukota nije ni stigao začuditi samome sebi jer je, eto, zbog Alberta prvi put u životu postao nešto; u jednoj sitnoj i lako zaboravljivoj maštariji postao je ono najgore što je tog časa pod kapom nebeskom čovjek mogao biti — postao je Bosanac, postao je: mi Bosanci. No, srećom, nije toga bio svjestan, nego je mirno odgovarao na postavljena pitanja: da, iz istočne je Europe, Bosna i Hercegovina je, znate, zemlja u istočnoj Europi; da, odlično pjeva, imao je svoju grupu, kako gdje ju je imao? pa u istočnoj Europi; grupa je svirala punk, ali zna on pjevati i bosanske pjesme, nema nikakvih problema…

Ispred zelenih, tapeciranih vrata bilo je nekoliko stotina mladića i djevojaka. Svatko je dobio svoj broj; po nekom su ih redu prozivali, najprije jedno po jedno, a onda je netko shvatio da audiciji nikada neće biti kraja, pa se počelo ulaziti pet po pet brojeva. Čuj brojeva; čudno je to bilo Vukoti, broju 676, jer se sve najednom učinilo drukčijim nego što je mislio da će biti. Umjesto da dogura do Jevreja, dogurao je do broja.

Nakon četrnaest sati čekanja debela crnokosa sekretarica dreknula je na engleskom: Od 675 do 679, tko ne uđe, neće više imati šansu. Progurao se do vrata pobjedonosno držeći svoj broj iznad glave. S Vukotom su ušla trojica mladića, dvojica su— u to nije moglo biti sumnje— bili Rusi, a jedan je izgledao kao Rumunj, te djevojka koja je bila izrazito visoka, plavokosa i plavooka kao u onoj priči Isaka Samokovlije. Za stolom su sjedila trojica muškaraca, onaj u sredini je izgledao kao režiser jer je imao naočale kao Steven Spielberg — barem se Vukoti tako činilo. Režiser je prstom pokazao na pet stolica, sjeli su, pogledao ih je, zakolutao očima, debela sekretarica dreknula je pauza!, Vukota se pridigao, sjedi!, Vukota je sjeo. Režiser i pomoćnici su izašli na stražnja vrata. Za njima je pošla i debela sekretarica.

Njih petero pola sata nije se micalo sa svojih stolica. Djevojka je držala ruke u krilu i gledala u pod. Nije se pomicala, gotovo nije ni disala, bila je napeta i izgledala je kao da se prisjeća neke pjesme koju je davno čula i koju će zapjevati čim je se sjeti, onako naglas, ne vodeći računa tko je oko nje i gdje se zapravo nalazi. Dvojica Rusa stvarno su bili Rusi, i to brbljivi Rusi; najprije su nešto šaptali jedan drugome, sve preko Vukote koji je sjedio između, a onda su se počeli smijati i govoriti jako glasno, pljuckajući Vukotu čas u desni, čas u lijevi obraz. On je buljio pred sebe, izgubljen toliko koliko više nikada u životu neće biti i daleko od svoje kuće koliko još nikada nitko daleko nije bio. Mislio je kako bi možda ipak bilo bolje da se nije sjetio bake Rine, da bake Rine uopće nije ni bilo i da mu nikada nije palo na pamet da odlazi ako već ne zna otići onako kako odlaze svi drugi. Kako odlaze drugi? O tome nije mogao misliti, iako je bio siguran da odlaze na neki bolji način jer da se odlazi ovako, tada nitko ne bi ni odlazio, nego bi svi ostali u gradu čekajući svoju granatu ili svoj metak.

Da se ne bi rasplakao nad sobom i svojom strašnom sudbinom, Vukota je učinio ono što je u ovakvim situacijama uvijek dobro i ljekovito: počeo je krajem oka gledati djevojku; ono po sistemu — muškarac sam i gledam ženu. Bila je doista lijepa, jedna od onih u koje se ne usuđuješ zaljubiti, a i nemaš prilike jer ih uvijek srećeš samo u prolazu i nikada ih niti ne upoznaš, ali kad god ih vidiš, osjećaš bol, pravi pravcati bol negdje u grudima. Ako o njima pokušaš misliti, uvijek ti se čini da su to ničije djevojke jer ih viđaš same i jer ne možeš zamisliti da postoji onaj koji bi ih zaslužio.

Ona kao da nije čula Ruse; zurila je u svoju točku, pokušavala se sjetiti svoje pjesme, napeta kao žica na gitari, ne na gitari!, možda na nekom drugom instrumentu, nekom koji Vukota nikada nije imao u rukama, možda žica na citri?, da bila je napeta kao žica na citri, a Vukota je pod kišom ruske pljuvačke odgonetao iz koje li je, Bože, zemlje i sve mu se činilo da takve zemlje nema u istočnoj Europi. Ama, nema je u svim europama ovoga svijeta, istočnim i zapadnim, jer kakva bi to zemlja bila koja bi ovakve puštala da u nekom Izraelu postanu broj 678.

Prestao je misliti o svojoj sudbini; bilo ga je sram što mu je uopće i pala na pamet, ta njegova sudbina, umjesto da od prvoga časa igra ulogu heroja, onoga koji će plavokosu ljepoticu, tu kćer Samokovlijine uobrazilje, tu jedinu plavu Jevrejku spasiti od općeg sužanjstva i od ove audicije. Mislio je kako bi bilo dobro da se sada digne, priđe joj, uzme je za ruku i odvede, ali mu je u glavi onaj mali bijedni Vukota, ona njegova rugobica opreza, panično govorio da ni za živu glavu ne čini to, da se nijednoj ženi tako ne prilazi, da će ona ostati sjediti, a on će potezati njezinu ruku kao da je kida iz ramena, kao da s neba svoje dječje sobe čupa zvijezdu koja nije njegova. Vukota je shvatio što mu njegova rugobica poručuje: ako djevojci priđe i uhvati je za ruku — završit će u ludnici. Lud, a nije ni Jevrejin.

Pokušao je odvratiti pogled od nje; Rusi su ga pljuvali bez prestanka, okrenuo se na drugu stranu, vidi pa to je mali Rumunj, skroz je bio zaboravio na njega. Rumunj je otvorio usta kao da je onako malo blesav i ukočeno gledao u ljepoticu. Trepći, majmune, rekao je Vukota. Prenuo ga je vlastiti glas, ali ga nitko drugi nije ni čuo. Rumunj svakako ne jer je on kao u stuporu bio neosjetljiv na sve što se okolo zbivalo. Bogu hvala da nismo imali takav socijalizam, pomisli Vukota i utješen se vrati djevojci. Pljuštalo je i dalje s lijeve i s desne strane, pljuštalo i grmjelo jer Rusi nijednoga trenutka nisu zatvarali usta, ali Vukoti kao u onim poslijeratnim pjesmama ništa nisu mogli ni kiša ni gromovi: stajao je u kišnome mantilu nasred razrušenoga grada, grada od kojega nije ostalo ništa, padala je kiša neprestana nad Brestom toga dana, kao što je padala nekad, a Vukota je htio znati njezino ime, izgovoriti ga odmah sad, glasno!, da se ona napokon osvrne, htio je znati odakle je, da joj kaže: U redu, draga, odmah idemo tamo, poderat ću svoj broj, a ti poderi svoj i onda idemo u tu tvoju, kakosionorekla, zemlju i u taj tvoj grad, gdje te mogu opet sresti kao sasvim slučajnu prolaznicu.

Ušla je debela sekretarica, dreknula je tišina tamo!, prestale su oborine s ruskih strana, režiser i pomoćnici zauzeli su svoja mjesta. Broj 675, rekao je pomoćnik s lijeve strane. Poskočio je mali Rumunj i konačno zatvorio usta. Iz koje zemlje stižeš?, pitao je pomoćnik. Iz Albanije, odgovorio je mali Rumunj koji, eto, uopće i nije bio Rumunj. Iz Albanije, začudila su se sva trojica, a začudio se i Vukota. Otkuda sad Jevreji u Albaniji? Ali nije važno, mali nije imao pojma o pjevanju i deset sekundi bilo je dovoljno da ga režiser prekine, sekretarica otprati do izlaznih vrata i utješi ga s rečenicom: Po potrebi ćemo vam se javiti.

Došao je red na Vukotu. Bosna i Hercegovina, odgovorio je lijevom pomoćniku. Odmah pjevati, dreknula je sekretarica, a Vukota je onako bez razmišljanja zapjevao prvu narodnu pjesmu koje se sjetio: Pogledaj me, Anadolko, Muhameda ti, ja ću tebi sevdalinke pjesme pjevati, hranit ću te bademima da mi mirišeš, pojit ću te šerbetima da mi sevdišeš, pogledao je prema njoj, gledala ga je i prihvatila se rukama za stolicu, alaj imaš ruse kose, žališ li ih ti, gledala ga je, a oči su joj se caklile kao da je netko greškom pustio more u ovu sobu, aman da ih žalim, ne bi ti ih dala da ih mrsiš ti, Bože, pa ona zna pjesmu, otvara usta kao da pjeva, otvara ih samo malo, da nitko drugi ne vidi, da im se samo učini kako malo zijeva, lako je sakriti riječi, svaku riječ, svaka može biti neizgovorena, ali kad pjevaš — to teško sakrivaš…, alaj imaš bijelo lice, žališ li ga ti, ne, nije moguće, već bi ju, vidio u Sarajevu, a nije ju vidio, sigurno nije, more se razlijevalo iz njezinih očiju i poteklo niz lice, niz cijelu ovu sobu, potopilo je Vukotu i sve njih koji nisu ništa primjećivali jer nisu imali oči koje bi je znale gledati, niti su znali kako je kad se more prelije preko beskrajne pustinje od prašine i teških tuđih glasova. Dosta, rekao je režiser, Vukota je htio sjesti, ne, gotovi ste, sutra će vam se netko javiti, prošli ste, debela sekretarica mu je prstom pokazivala vrata, Vukota se ostvrtao, htio je nešto reći, ali šta sad da kaže kad ga tjeraju van.

Zdravo, pogledao ju je posljednji put. Zdravo, rekla je tiho, tako da joj Vukota i nije čuo glas. Htio se još jednom osvrnuti, reći joj mi nemamo vremena za riječi, mi moramo odmah poći, ali se nije osvrnuo i nije rekao ništa jer kad bi čovjek bio tako brz, kad bi u svakome trenutku činio ono što zna da bi morao učiniti, tada ne bi ni odlazio, niti bi se imao kamo vraćati. Izišao je iz sobe, u čekaonici je bilo još desetak mladića i djevojaka. Vukota se naslonio na zid i čekao. Ubrzo je izišao i Rus broj 677 i Rus broj 679. Debela sekretarica prozvala je sljedeću grupu, a djevojka se nije pojavila na vratima. Vukota je svejedno čekao; čekao je sve dok posljednja grupa nije izišla, a onda je shvatio da je zbog nečega djevojka otišla na stražnji izlaz, onaj za režisere i sekretaricu.

Vraćao se u stan, bilo je vruće, sigurno toplije nego što je ikada u Sarajevu moglo biti. Vrijeme se sporo vuklo, puno sporije od njegovih koraka. Išao je Vukota Tel Avivom kao na onim slikama na kojima nikoga nema osim dječaka koji kotrlja metalni obruč među visokim zgradama u kojima nitko ne živi. Možda su ulice i bile pune ljudi, ali on to nije mogao znati jer je na krivi izlaz, onaj koji vodi na drugi kraj svijeta, u neku stvarnost u koju Vukota nikada neće ući, pošla ona za koju je povjerovao da pripada istome rodu kao on i da mu je zato namijenjena.

Među parcelama nema jasne granice. Samo će u jednom trenutku, dok paziš kako koračaš, da se ne sapleteš i ne razbiješ čelo o mramornu ivicu nečijeg počivališta, križevi zamijeniti šestokrake zvijezde. Od tog mjesta, od nevidljive crte na kojoj nema graničara, započinje katolički svijet. Dok su gore hodili, bili su izmiješani, a sada su razdvojeni i jasno razvrstani prema svojim etničkim i vjerskim pripadnostima, te pomalo i po sudbinama. Jedno je bilo biti Jevrejin, drugo je bilo biti u Sarajevu katolik. Nikad to nije bilo, niti će ikada biti isto, osim ono jednom, u ljeto 1992, kada su u jevrejskim konvojima, pod znakom šestokrake zvijezde, iz Sarajeva izlazili i jedni, i drugi, i treći, i četvrti. Mimo tog vremena, jedinog u poznatoj povijesti grada, kada su Jevreji u Sarajevu bili povlašteni, tekla je povijest, ona europska, ali na način bosanski i sarajevski, u kojoj je u načelu bolje i sigurnije bilo biti katolik nego Jevrejin. Mimo tog i svakog drugog načela tekli su i razvijali se pojedinačni ljudski životi, tako da ovdje, na Barama, dosegnu svoj konačni zaključak i pravorijek jesu li bili sretni ili nesretni, jesu li bili gornji ili su bili donji, jesu li sudbinom ostali unutar kolektivno zadatog načela ili su izvnevjerili to načelo.

Tako gledano, između jevrejske i katoličke grobljanske strane na Barama razlike nema. Barem je nema u onome i oko onoga što o ovim jučerašnjim ljudima zna onaj tko ih danas obilazi. Osim što kod sarajevskih katolika nema petokrakih zvijezda. Nikakvih zvijezda u njih nema. Samo križevi.

Nailazim na grob koji sam poznavao. Samo što je nekad na uspravnoj crnoj ploči bilo upisano jedno ime manje. Sad vidim da je tu još 2013. legla naša komšinica Milenka. Pet godina bio sam bez znanja o njenoj smrti. Zadnji put vidio sam je vidio kad nam je došla na žalost. Bilo je popodne nakon Javorkinog sprovoda. Plakala je, stara krupna žena, i u ruci nosila sok, domaći sirup za razmućivanje, koji nam je i dan danas u špajzi. Bilo je to početkom prosinca 2012, i stizala je godina kad je, po onom što piše na nadgrobniku, više neće biti. Ubrzo je otišla, a mi smo onaj sok u gepek stavljali tako da stoji usporavno. Pazili smo na njega kao na neku dragocjenost, kao da ćemo ga doista razmutiti i popiti.

Njezina slova jasnija su i svjetlija od slova prethodnih dvoje pokojnika. Rođena 1926, umrla osamdeset i sedam godina kasnije. Legla je na katoličkoj parceli, iako je bila pravoslavna. Milenka Logor, rođena Nadaždin, bila je tamo od Stoca i imala je utjecajnu, dobrostojeću braću, čija sam imena nekim slučajem zapamtio: Gojko, Milan. Bila je vrlo znatiželjna i prostodušna žena – Nonu je nerviralo i jedno i drugo – a što je, bit će, najvažnije, u njoj nije bilo zla. Živjela je u neprestanom, entuzijastičnom nastojanju da o komšiluku sazna sve. Neki bi rekli da je Milenka bila raskopuša, da je u tuđe poslove gurala nos, ali takvi bi griješili dušu. Ona je samo prostor vlastite intime i privatnosti doživljavala malo drukčije, pa ga je širila na prve, druge i treće susjede, i na cijelo naše zajedničko brdo. Teta Milenka bila je gospodarica Sepetarevca, čuvarica sjećanja sa kojom je minuo i svijet čije pabirke i ostatke sakupljam naokolo po svijetu, a da ni sam ne znam zašto.

Ispod Milenke u grobu, iznad njezina imena na ploči, su Štefica, rođena 1900, umrla 1969, i Dragutin, rođen 1934, umro 1976. Drago je bio njezin osam godina mlađi muž, a Štefica joj je bila svekrva. Umrla je one godine kad smo se mi doseljavali na Sepetarevac. Milenka je već bila rodila Zdravka, kasnije mog dobrog druga, s kojim sam do desete-dvanaeste godine skoro svakodnevno provodio vrijeme, nakon čega smo se nekako razdvojili, okolnosti su nas odvele na različite strane, a ja baš nikad nisam umio čuvati žive kontakte. Mislim da se nismo vidjeli od početka rata, a teško da smo u posljednjih četrdeset godina razmijelili više od desetak riječi. I premda je tako, Zdravko mi je u nekom imaginarnom svijetu, koji i ne mora imati veze s onim stvarnim, dobar drug, netko moj, pa mi je nekako blizak i ovaj njegov grob.

Na sredini ploče, iznad imena, velikim štampanim slovima piše Obitelj Logor. Zdesna je križ, a slijeva, u ovalnoj keramičkoj formi Dragina fotografija. Primičem se da ga što bolje vidim: mlađi muškarac, visokog čela, u kaputu, s bijelom košuljom i kravatom debelog čvora, gleda negdje postrance, onako kako se to sviđalo fotografima u njegovoj eri. Ispod kaputa izviruje džemper na kopčanje.

Taj džemper ne samo da podsjeća na Milenku, nego je to ona, njezina narav i psihologija. Drago je bio trošnog tijela, bolešljiv čovjek, kao iz neke Andrićeve priče o depriviranim gradskim katolicima, željezničarskoj i činovničkoj sirotinji iz memljivih sarajevskih mahala, a Milenka je činila sve što je znala da ga nekako održi, ojača i ozdravi. Plela mu je džempere na kopčanje, otkad sam je znao vazda je nešto plela, ili bi plela, ili bi parala, namotavajući vunu u klupko od kojeg će nastajati novo pletivo, uvjerena da je zdravlje u utopljavanju i da se svaka bolest začela jer je nekada nekome bilo zima ili ga je uhvatio propuh. Većina zlih i loših stvari na svijetu nastale su od zime i propuha, i zato je iz najdubljeg ljudskog uvjerenja i iz ljubavi plela Dragi sve te džempere, koje će nakon Dragine smrti s jednakim uvjerenjem plesti Zdravku. U Milenkinom je svijetu, i u njezinoj epohi koja se, kao i svijet, prostirala tamo između Hercegovine i Sepetarevca, ničim, nijednom smrću, nije mogla biti demantirana istina da je zdravlje u toplini džempera, a bolest je u hladnoći, u tuđini i u propuhu. Promaji ili promahi, kako se to govorilo u njenim krajevima. Ubi promaja! – govorila je, mršteći se unezgođeno. Kasnije su, istina, došla vremena u kojima će se hvaliti zima, a liječnici će, i razni drugi stručnjaci, dokazivati kako je zdravlje bliže hladnoći i ledu. Bliže hladnoj zimi na kojoj će čovjek svatkog trenutka biti svjestan svoga tijela. S promjenom epohe mijenja se i pogled na svijet, a s pogledom na svijet i ideal zdravlja. Ono što je nekad škodilo u međuvremenu je postalo ljekovito. Nitko više ispod kaputa ne nosi ručno pletene džempere na kopčanje. Nitko nikome više ništa ne plete.

Što će pomisliti onaj koji me sad vidi dok zavirujem u Draginu sliku, nosom skoro dodirujući mramornu ploču? Živi na groblju ili su ludi, ili su došli zapaliti svijeću.

Ona je bila od čvrste građe, od dobre japije hercegovačke, on je bio slab, gradski, sarajevski, činovnički. Priča česta u onim našim svjetovima. Držala ga je dok je mogla, pa ga je morala pustiti. Tad je, čini mi se, s njima još bila živa i njena mater, Zdravkova baba, mislim da se zvala Mara, a možda i nije, ali je kao Maru pamtim, staru, skoro srednjevjekovnu ženu sa krša, koju je neka nevoljna sudbina nanijela na sarajevski asfalt. Gdje je ona pokopana, ne znam.

Život kuće koja je nosila adresu Abdićeva 2, iako je sva bila okrenuta prema Sepetarevcu, odvijao se na dvorištu, koje je s tri strane bilo ograđeno, dok je četvrta ostala otvorena prema ulici. U dnu su ga graničile tri lohotne drvene šupe, kojim su, prema nekom tko zna kad ustanovljenom redu, raspolagali stanari Abdićeve 2, držeći unutra starudiju, koja nikada više nikome neće zatrebati. Naše je doba bilo od starudije. Svatko je imao tavan ili podrum, mnogi su imali i tavan i podrum, gdje se skladištilo sve ono što nije za baciti. A ništa, zapravo, nije bilo za baciti. Sve do kraja svijeta, do rata ili do trenutka kada će jedna za drugom nestati sve te porodice, a Sepetarevac se pretvoriti u pusti brijeg, mjesto raseljenih sjećanja.

S kraja na kraj dvorišta bila su razvučena tri ili četiri štrika. Za svaki se znalo čiji je, i ne daj Bože da netko rublje objesi na tuđi štrik. Jedino su pritke za podupiranje štrikova bile zajedničke. Četiri ili pet dva i pol, tri metra dugih štapova, koji su se pri vrhu račvali, koje je tko zna kad i tko zna tko usjekao u nekoj šumi u okolici Sarajeva. Bez njih bi se moglo dogoditi da se plahte i šliferi s preopterećenih štrikova vuku po prašini.

I onda bi oko tih pritki nastajao mali komšijski rat među stanarima Abdićeve 2. Milenka bi se Noni dolazila žaliti očiju punih suza, i tada bismo koješta doznavali o našim susjedima, njihovim privatnim životima i navikama, a onda i o verbalnim argumentima koji su bili korišteni u ratu oko pritki. Ili oko soha, kako je te štapove zvala Milenka. Jednom joj je tako gospođa Prpić, koja je dijelila treći, najviši kat, s Milošem i Maricom, Bilbijama, u boju oko posljednje preostale sohe, u vrlo pogrdnom obliku spočitnula njenu nacionalnost. Milenka, dobra i prostodušna kakva je već bila, dotrčala je Noni da joj kaže sve ono što Prpićka nije htjela čuti. Nabrajala joj je, kao pred nekim višim, pravednim sudom, tko joj je sve bio u partizanima. Nona je slušala, čudila se i činila sve da prekrati priču. Ali nije se to s Milenkom dalo. Imala je ona riječi za tri-četiri ljudska života. I znala je koješta što nije trebala znati i što nije bilo pristojno da zna, ali je svejedno bila dobra. Gospođa Prpić, imenom Marija, rodom je bila iz Vrgorca, iz hrvatskoga partizanskog kraja. Milenka, Srpkinja od Stoca, također od partizanskog roda. Međunacionalni sukob zbio se oko sohe, koju smo mi, gledajući s prozora u njihov svijet, zvali pritkom. Bilo je ljeto 1978.

Kada bi, obično subotom popodne, svi povješali svoje rublje, pa bi se zabijelila sva tri i sva četiri štrika, nejednako raspoređena, tako da plahte, potkošulje, šliferi i gaće ne bi činili tri do četiri paralelne ravne linije, nego bi svaka išla u svom pravcu, tako da su se presijecale u nekoj zamišljenoj tački u bliskom svemiru, dvorište se pretvaralo u blještavo-bijelu geometrijsku apstrakciju, što bi lelujala na lakom ljetnom povjetarcu. Taj vjetrić u bijelome platnu, koji bi minimalno mijenjao i pomicao sliku, tako da je učini živom, taj vjetrić je bio vrijeme. U rijetkim trenucima kada bi se zrak sasvim umirio i kada ne bi zadrhtali ni potkošulja čika Ekrema, ni kombine gospođe Prpić, vrijeme bi se zaustavilo. Nije moguće reći koliko bi to potrajalo, jer nema mjerila kojim bi se izmjerila količina zaustavljenog vremena. U tim trenucima nitko nije stario, nitko nije umirao. A onda bi opet zapuhalo i čuli bi se glasovi. Milenka, teta Mara, Hanumica… Zvonki glas dječaka čiji glas nije mutirao i sad ga više nitko ne može prepoznati. Lavež psa, tamo gore od Bjelava. Urlik vremena koje najednom opet prolazi, strašni njegov glas što ga ljudi ne čuju, ali ga svejedno poslije pamte…

Razgovarala Kristina Ljevak

Miljenko Jergović jedan je od najznačajnijih savremenih pisaca, autor je četrdesetak knjiga pripovjedne proze, romana, eseja i pjesama, te knjiga epistolarne proze (sa Semezdinom Mehmedinovićem te sa Svetislavom Basarom). Romani i knjige priča prevođeni su mu na dvadesetak jezika i tako objavljeni u više od sto različitih izdanja. Po vlastitom priznanju, posljednjih 25 godina koliko ne živi u rodnom gradu, uložio je u stvaranje fikcionalnog Sarajeva, Mejtaša i Sepetarevca, „koji s istoimenim stvarnim toponimima mogu, ali i ne moraju imati veze“.

Miljenko Jergović biće gost predstojećeg Internacionalnog festivala književnosti Bookstan. Tada će biti objavljen i reprint u izdanju Buybooka njegove kultne knjige „Mama Leone“. O njoj te knjizi „Nezemaljski izraz njegovih ruku“, o gustoj krošnje višnje u kojoj je eksplodirala mina u ljeto 1992. a iz te atmosfere nastao „Sarajevski Marlboro“, razgovarali smo pred sarajevsko gostovanje. U prvom dijelu intervjua Miljenko Jergović govori i o čitanju kao osnovnom razlogu lične egzistencije, o pokušajima čuvanja rasute slike svijeta, djedu i baki koji su mu prije svega drugog u životu dali priču te o fatalnim razlikama između proživljenih iskustava.

* Na početku jedne od posljednjih knjige „Nezemaljski izraz njegovih ruku“, pišući o Gavrilu Principu i njegovom dolasku u Sarajevo, pišete kako se nije snašao. „Ozbiljan i naivan kao svako seljače, našao se u tom stroju za mljevenje ljudi, koji će mu, u prvi mah, skršiti dušu, poniziti ga, udariti mu na samopouzdanje…“ Ako bismo sebi dopustili malo pojednostavljivanja, da li bismo mogli reći kako bi cjelokupna istorija od 1914. do sada izgledala bitno drugačije da mentalitet Sarajeva nije toliko brižljivo odgojio neprihvatanje svega i svakoga, da je naprimjer Gavrilo Princip bio dobrodošao?

Da, vjerojatno bi sve, ali baš sve, bilo drukčije. Samo što takva pretpostavka nema smisla, jer u tom slučaju ni mi ne bismo bili mi. Stari Heraklit, koji je stvarno znao sve o svemu, prvi kaže kako je karakter sudbina. I onda se na toj činjenici zasniva velika antička drama, Eshil, Sofoklo, Euripid, a nakon njih, reklo bi se, i sve ono što slijedi iz tradicija antičke drame, pa čak i ponešto što se rađalo mimo nje i bez znanja o Heraklitu Mračnom i njegovim nastavljačima. Čak je i u našoj epskoj narodnoj tradiciji, pa sve do tradicija novokomponovane narodne muzike, čovjekov karakter istodobno i njegova sudbina. I onda kada govorim o Principovoj frustraciji gradom, ali i o svojoj frustraciji Sarajevom iz vremena mog djetinjstva, ja to činim i s nekom fatalističkom naklonošću. Ne nužno i ne samo Sarajevu, nego i onome što mi je od Sarajeva mnogo bliže, svojim bližnjima, pa na kraju i samom sebi. Jer ja sam, u vlastitom doživljaju stvari, ne samo Gavrilo Princip, došljo i naivko zlostavljan od grada, nego sam i onaj koji zlostavlja tog došlju i naivka. Mentaliteti se, istina, s vremenom mijenjaju i preoblikuju, pa ovo današnje Sarajevo sasvim sigurno nije ni nalik Sarajevu iz 1984, u kojemu sam ja odrastao, kao ni Sarajevu iz 1914, u kojemu je Princip zauvijek prekinuo svoje odrastanje, ali ja se onog prošlog Sarajeva ne bih odricao, niti bih ga poricao, jer bih na taj način umnogome porekao ono što me je značajno odredilo. U tom jučerašnjem Sarajevu su moja sjećanja, a sjećanja su moja najdragocjenija imovina. Od njih se, konačno, sastoji i moja imaginacija. U sjećanjima je i moj karakter i mentalitet, pa onda i moja sudbina.

Slično pitanje, o daljem toku istorije, postavljate na primjeru Muhameda Mehmedbašića. „Da je Muhamed Mehmedbašić bacio bombu sa samovoz nadvojvode Franje Ferdinanda, drugačiji bismo, možda, bili mi koji smo se nakon toga rađali u Sarajevu.“ Koliko je do Mehmedbašićeve bombe a koliko do naše nespremnosti da adekvatno procesuiramo posljedice Velikog rata, pa tek onda Drugog svjetskog, pa onda nam možda na red dođe ovaj posljednji koji je, uz prethodne, zaokružio transgeneracijsku traumu kao nerijetko jedino što nam od predaka ostaje u amanet?

Naš problem sastoji se u tome što se svaki naš rat u jednom trenutku pokaže nedovršenim. Ne samo da nije završio, i sve su manji izgledi da se završi, rat iz 1992, nego su nedovršeni i ratovi iz 1941. i 1914, pa dovršen nije čak i onaj kratki, ljetni rat iz 1878, tokom kojeg je Austro-Ugarska zaposjedala Bosnu i Hercegovinu. Mi se ne umijemo nositi ni s pobjedama, ni s porazima, a svaki, ali baš svaki od naših ratova – a možda je to karakteristika rata kao takvog? – završio je ambivalentnim ishodom, porazom kroz pobjedu ili pobjedom kroz poraz. Tome dodatno doprinosi ta fatalna izmiješanost, višenacionalnost Bosne i Hercegovine, kojoj se, evo, skoro već i dohakalo. Naime, nikada u nas nije bilo rata, niti ga je ikada i moglo biti, koji za pojedine etničke većine ne bi završio pobjedom, a istovremeno za druge porazom. Onaj rat iz 1941. doveo je do uništenja, gotovo potpunog, jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini, a uništenje se teško može shvatiti kao pobjeda. Također, iz specifičnih razloga, koji se dijelom tiču pristajanja uz NDH, ali se ne tiču samo toga, taj rat bio je porazan za ogroman broj bosanskohercegovačkih Hrvata, te za dio Muslimana (budućih Bošnjaka). Srbi su, uglavnom, bili trijumfalni pobjednici, a Partija je činila koliko je mogla i znala – iako je premalo znala, te samim tim i nije mogla – da uspostavi ravnotežu između pobjednika i poraženih. Tome je samo donekle mogla pomoći činjenica što su partizanske jedinice u Bosni i Hercegovini već 1943. bile primjerno višenacionalne. Rat iz 1914. završio je, samo privremeno završio, teškim i totalnim porazom one građanske, kuferaške, mahom katoličke, a nacionalnom autoidentifikacijom masovno hrvatske supstance, koja se vrlo snažno identificirala s Austro-Ugarskom i koja je modernizaciju društva doživljavala kao vlastiti sudbinski zalog. Bio je to poraz i za Muslimane (Bošnjake), koji su taman prihvatili Austro-Ugarsku, nakon što su 1878. doživjeli svoj veliki poraz. Srbi su bili pobjednici, ali to domaći bosanskohercegovački Srbi baš i nisu osjećali. Iako su, recimo, 1878, zajedno s Muslimanima (Bošnjacima) doživjeli svoj veliki, totalni poraz, dok su Hrvati slavili pobjedu… Sve bi ovo bilo dragocjeno znati, e da bi se, možda, naučilo živjeti sa svim svojim nedovršenim ratovima, a da se nema iluzije da će oni ikad biti dovršeni. A da je Muhamed Mehmedbašić ubio Franju Ferdinanda, ili da je Gavrilo Princip prekasno izašao iz one buregdžinice i da nije banuo pred automobil koji se nasred ulice pred njegovim očima okreće, naša bi povijest, naravno, drukčije potekla. Ali onda ni mi više ne bismo bili mi. Ili tačnije rečeno: ne bi nas bilo. Vas i mene, sasvim lično i personalno, ne bi bilo, jer bi se umjesto nas rodili neki drugi ljudi. Mi smo, između ostalog, i djeca naših povijesti, kao i niza slučajnih i fantastičnih okolnosti koje su iz tih povijesti proizašle. U ovom gradu i ovoj zemlji, mislim na Sarajevo i na Bosnu, mi smo u tragičnom smislu djeca Gavrila Principa koji izlazi iz buregdžinice dok se nasred uske sarajevske ulice, dvadesetak, trideset koraka od apoteke koja se cijeloga mog života zvala Prvi maj, okreće automobil s nadvojvodom i vojvotkinjom. Da se nije odvažio zapucati rodili bi se neki drugi ljudi umjesto nas.

Pišući o Predragu Finciju kao jednom od dvojice glumaca koji su tumačili ulogu Gavrila Principa u dva filma o sarajevskom atentatu, pišete i o tome kako danas ne postoji Sarajevo u kojem bi Predrag Finci bio Sarajlija. „Na mjestu na kojemu je Sarajevo nekada bilo danas je istoimeni grad, često istih, premda već oronulih građevina, ali to nije isti grad, niti u njega ima povratka onima koji nikada u njemu takvom nisu bili. Nema udaljenijeg inostranstva od tog Sarajeva, ni tuđijeg mjesta, ni dubljeg nerazumijevanja.“ Jesu li razlozi koje pronalazite za Predraga Fincija jednaki Vašima kada je riječ o Sarajevu?

Da, naravno da jesu. Tako je svakome tko je otišao. Ne može biti tuđijeg mjesta od mjesta o kojemu znate sve, mjesta koje poznajete i za koje tačno znate po čemu to mjesto nije vaše i po čemu vi tu ne pripadate. Kao što, uostalom, nema dubljeg nerazumijevanja od nerazumijevanja koje nastaje među ljudima između kojih ne postoje jezične ni kulturne razlike, ali postoji ta nepremostiva i fatalna razlika u proživljenim iskustvima, iz koje zatim nastaje niz drugih, jednako nepremostivih i fatalnih razlika. I tako bi to bilo ako krajnje pojednostavimo stvari i ako o vlastitim socijalnim iskustvima počnemo razmišljati hladno i racionalno, kao da govorimo o kemijskim elementima i njihovim međusobnim odnosima. Ali ono što ljude, recimo, razlikuje od kemijskih elemenata jest to što svatko od nas ima pravo na svoju priču. Predrag Finci na svoju, vi na svoju, ja na svoju, a onda i pravo na svoje Sarajevo. Postoji onoliko Sarajeva koliko je živih stanovnika tog grada, bivših ili sadašnjih, svejedno.

Bila sam u društvu sarajevskih prijatelja koji takođe više ne pripadaju Sarajevu. Vozili smo se nepreglednom autocestom kroz Kaliforniju. Grmjelo je i sijevalo, kažu nikada nije palo toliko kiše kao te zime u tom dijelu Amerike. Dok smo u svakom trenutku mislili kako će nas voda ili vjetar smaći sa ceste, slušali smo audio verziju „Sarajevskog Marlbora“ u interpretaciji Mustafe Nadarevića. Tada nisam razmišljala o simbolici te situacije. Bilo mi je važno da živu glavu izvučemo. Kasnije mi se to učinilo kao tužna slika. Ne znam da li zbog spoznaje da je više Sarajeva u tom trenutku bilo u nekom autu pod kalifornijskom kišom ili zbog toga što je mojim prijateljima ta knjiga i dvadeset godina poslije jedna od najčvršćih veza sa gradom koji su napustili. Šta je Vama „Sarajevski Marlboro“ iz današnje perspektive, 24 godine od prvog izdanja?

Priče iz kojih je nastala ta knjiga počeo sam pisati u kasno ljeto 1992. Bilo je vruće i suho, voće po sarajevskim baščama bogato je rodilo. Nama je, u gustoj krošnji naše višnje, eksplodirala mina od osamdeset i dva milimetra, raščešljala je i dijelom ubila plod, ali ono što je ostalo poslije je dobro dozrijevalo. Višnju ne možeš ubiti iz minobacača, mislio sam. Iako nisam od toga napisao priču, od te je višnje i iz atmosfere vrućeg i suhog ljeta 1992. započela ta knjiga. Živio sam u uvjerenju da je to kraj, da uskoro više ničega od ovog neće biti i da bi, za slučaj da preživim, bilo važno da sve to pretvorim u priču. Naravno ta priča je trebala biti važna samo meni. O drugima u tom kontekstu nisam mislio. Sljedećih godinu i pol, najprije u Sarajevu, a od ljeta sljedeće godine u Zagrebu, pisao sam takve priče. Napisao sam ih trideset i to je bio „Sarajevski Marlboro“. Kada danas čitam tu knjigu, čini mi se da ju je pisao neki drugi ja, kojeg jako dobro poznajem, razumijem o čemu govori, kao svoje prihvaćam sve njegove motive, vlastitom kožom osjećam ono što je osjećao i on, ali taj ja u suštini odavno više ne postoji. Nestalo ga je onako kao što je nestalo njegovog, tojest mojeg, prijeratnog svijeta. „Sarajevski Marlboro“ je pisan u ratu, ali je po ideji i emociji prijeratna knjiga.

Zbog teme i uspjeha „Sarajevskog Marlbora“ mislili su da ste pisac jedne knjige. Slično je pratilo i „Mamu Leone“, odnosno uvjerenost da ste, pišući o ratu i djetinjstvu, napisali sve o čemu se može pisati. Na nesreću onih koji bi bili najsretniji da niste nikada ništa napisali, demantovali ste prognoze nesvakidašnjim opusom. Jeste li nakon „Sarajevskog Marlbora“ imali, uslovno rečeno, jasan plan o vlastitom literarnom putu? I da li je možda obim i značaj vlastite produkcije posljedica straha da se ne uljuljkate u udobnosti koju je najuspješnija knjiga donijela? Od krstarenja svijetom do frotira u kupaonici s izvezenim vlastitim imenom bez propuštene kvačice na ć u prezimenu?

Najprije, reći ću da me zabavlja i da pomalo i mazohistički uživam u iščekivanjima jedne vrste mojih da ne kažem obožavatelja, ima ih u Sarajevu, ali ne samo u Sarajevu, koji evo već frtalj stoljeća iščekuju trenutak kada ću ili da prestanem da pišem, ili kada će neka međunarodna stručna komisija objaviti nalaz kako ništa ne valja ono što sam napisao, ili kada će se netko javiti s otkrićem kako je „Sarajevski Marlboro“ i desetak sljedećih mojih markantnijih knjiga zapravo napisao netko drugi, a da sam ja ukrao njegova djela. U početku čovjeka zna i ojaditi kada se, izvan vlastite volje, pretvori u negativnu opsesiju većeg broja ljudi, uključujući i one koji su mu se činili relativno bliskim, ali kasnije to biva ljekovito. Činjenica je da ja o sebi mislim mnogo manje i rjeđe nego što oni misle o meni, kao što je činjenica i to da oni imaju razrađeniju viziju moje karijere nego što sam je ja ikada imao. Nikada se nisam književnošću bavio u karijerne svrhe. Pišem zato što čitam, a čitam zato što je u čitanju temelj i osnovni razlog moje egzistencije. Živ sam po tome što čitam. Ostalo me u životu sasvim malo zanima. I još nešto: uvijek pišem svoju prvu knjigu. One prethodne ne doživljavam kao nekakav kredit, niti kao dodatak na ugled. Ne pišem da bih bio pisac, nego pišem zato što pišem, zato što pišem, zato što pišem… Možda bih rekao da pišem zato što moram, samo kada to moranje ne bi u sebi podrazumijevalo nešto represivno i nasilno. U pisanju nema ničeg represivnog i nasilnog. I uvijek imam barem desetostruko više ideja, zamisli, planova i projekata o onom što bih htio pisati, nego što imam vremena, energije, godina i dana za pisanje. Odistinski mi je drago kada je nekome važno ono što sam napisao. Ali mi je, isto tako, odistinski svejedno kada netko ima problema s činjenicom što je nekome drugom važno ono što sam napisao. Kao što sam ravnodušan i prema onima koji su, recimo, ravnodušni prema onome što radim. A što se tiče hotelskih frotira s imenom i prezimenom gosta, to je nešto što nikoga pametnog neće impresionirati, ali čovjeka može zabaviti.

Kad sam kod „Sarajevskog Marlbora“, na pamet mi pada priča o vjernosti kao osnovnim načelom ljubavi, „možda važnijim od ljubavi same“ kako pišete, pišući o Senki koja odbija da posthumno prihvati mužev preljub. Senku upoređujete sa onima koji pokušavaju sačuvati rasutu sliku svijeta. Da li to svi više ili manje činimo? I može li se uopšte živjeti bez konstrukcija koje smo stvorili da bi se sačuvali od svijeta ili barem preživjeli?

Odanost, vjernost je, možda, ona osobina za kojom u drugih najviše žudimo. Kada se u ljubavi već naviknemo jedno na drugo, ili kada se – kako se to kaže jezikom priručnika za samopomoć – ljubavna strast smiri ili istroši, ostaje odanost kao nešto što je, barem što se mene tiče, veće i ozbiljnije od same ljubavi. Ljubavi se, itekakve, nađe i među balavurdijom – eto, na primjer, Romeo i Giulietta – dok je vjernost ozbiljna, iznimna, tragikom nabijena relacija među ljudima, koja podrazumijeva i zrelost i odraslost. Pritom, naravno, ne mislim na onu banalnu vjernost, koja ljudima najprva na um padne, a tiče se tjelesne i seksualne promiskuitetnosti. Riječ je o nečemu što je puno ozbiljnije, o nečemu što se, na kraju krajeva, ne tiče samo ljubavnog odnosa, nego i svakog pravog prijateljstva. Na kraju, odanost je način da se rasuti svijet nekako sačuva na okupu. O tome sam, vjerojatno, mislio i u vrijeme „Sarajevskog Marlbora“. Danas mislim puno više. Odanost nekim onodobnim prijateljstvima čini osnovu mog svijeta i još uvijek ga drži na okupu. Stjecajem okolnosti, sva čvrsta prijateljstva i sve godine prijateljevanja u mom su se slučaju zbili do 1992. Ono poslije, naročito po odlasku iz Sarajeva, ali i pri povratcima u Sarajevo, stvarnim i simboličkim, nekako se pretvorilo u plićak, u olako druženje i čašćavanje riječima i u poigravanje tuđim emocijama. Razlog je, između ostalog, bio i taj što sam se prečesto zbližavao s nekim svijetom kojemu je bila veća i važnija njihova predstava o meni, nego što im je bilo do mene. A nemoguće je, recimo, družiti se s nekim čijem se književnom djelu divite ili mu, ne daj Bože, zavidite. Ali i ono što se događalo mimo te vrste grešaka u komunikaciji na kraju bi ispadalo nekako pogrešno. Vjerojatno mojom krivnjom, jer sam očekivao nešto što ljudi nisu mogli pružiti ili na što naprosto nisu bili navikli. Šta sam očekivao? Pa valjda ono što sam imao od tih nekih svojih prijatelja u Sarajevu osamdesetih i početkom devedesetih. Bit će da nisam bio pošten prema ovom novom svijetu, pa se zato nisam mogao ni sprijateljiti s njim. Gledao sam u njima neke druge ljude od kojih se nisam mogao, niti sam se htio, odvojiti, premda se odavno više nismo viđali. Moji prijatelji, oni kojima sam stvarno odan, žive daleko. Razdaljina je nekad u hiljadama kilometara, a nekad u hiljadama neizgovorenih riječi. Ali sam im, eto, vjeran. I to je nešto o čemu s vremena na vrijeme pišem.

Reprint „Mame Leone“ za Bookstan će biti objavljen u izdanju sarajevskog Buybooka. Simpatično mi je kad pronađem prepričanu verziju na internetu za potrebe školske lektire, iako naravno ne želim stimulisati takvu đačku pripremu. Simpatično mi je zato što je autor živ, zdrav i mlad, barem po balkanskim kriterijima gdje su svi mladi do šezdesete. Kakav je Vaš odnos prema uvrštavanju u lektiru, koje je po meni možda najznačajnija valorizacija djela.

Pa nisam siguran koliko me usrećuje ideja da je moja knjiga u školskoj lektiri. Prije bi se reklo da me to uznemirava. Lektira nije nešto što se ozbiljno i odgovorno čita, a još manje je nešto što se voli. Ako će netko nevoljeti moju knjigu, onda bi mi bilo draže da je ne voli u nekom čistom, a ne u nametnutom, lektirnom odnosu. S druge, pak, strane drago mi je, i mislim da je važno, da knjige živih pisaca, i po mogućnosti žive knjige, budu u školskoj lektiri.

Znam ljude kojima je „Mama Leone“ spasila život u periodu adolescencije. Meni su, u toj višeslojnoj knjizi, vjerovatno zbog sličnog vlastitog iskustva, najvažniji baka i deda. Koliko bi Vam život bio siromašniji da nije bilo njihovog prisustva u vlastitom formiranju?

Takav život ne mogu zamisliti. Ne bi on, kao što kažete, bio siromašniji, nego mi se čini da me bez njih dvoje danas ne bi ni bilo. Za početak, vjerojatno ne bih bio pisac. A vrlo vjerojatno ne bih bio ni čitalac. Šta bih onda bio? Stvarno ne znam. Čini mi se da bih bio jako nesretan čovjek i da bih, po svoj prilici, bio ono što se kod nas zove psihijatrijski slučaj. Naime, moja majka i otac imali su tu vrstu odnosa, te su svako za sebe bili emocionalno tako udešeni ljudi, da se pored njih ne bih tek tako uspio provući u život. Tim prije što ni od jednog ni od drugog nisam naslijedio njihove dobre osobine i talente, nego sam povukao samo njihove slabosti, nesavršenosti i mane. Nikako se ne bih mogao nastaviti na njih dvoje, niti bih se mogao formirati u otporu prema njima. Stvarno mislim da bi u tom slučaju od mene ostao jedan solidan duševni bolesnik, koji teško da bi i doživio pedesetu. Ovako kada razgovaramo, pomalo mi se pred očima otvara ta, srećom neostvarena, egzistencija, i nije da mi je neprivlačno zamišljati je, ovako iz daljine, kao moguću fabulu. Djed i baka, tojest Nono i Nona su mi, prije svega drugog, u životu dali priču, i dali su mi vrijeme koje je potrebno da bi priča bila ispričana. A priča prije svega drugog, i više od ičega drugog, traži vrijeme, traži beskrajnu dugočasnost koja joj je potrebna da bi bila ispričana. Oboje su, pogotovo on, znali sjajno pričati, i znali su svijet oko sebe uvjeriti u to da je važno ono što je ispričano i da sve što je važno treba da bude ispričano. Zahvaljujući njoj postao sam čitalac.

Iako je to potpuno irelevantno za ovaj intervju, kad sam kod „Mame Leone“ imam potrebu da kažem kako je priča „Nebo je bilo lijepo kada ti se nađe pod nogama“ moja životna priča. E koliko sam se tih Momira u životu nagledala po kućama mojih komšija u koje sam ulazila kao u vlastite, do momenta kada su im se rađala unučad a mene spopadala neopisiva ljubomora. Sreća, i moje komšije su, kao i barba Momčilo, imali sluha za pedagogiju. Možemo li na uzorku od dvije osobe izvući zaključak da je potreba za ljubavlju i pažnjom kod svih jedinčadi razvedenih roditelja ista?

Može biti i to. Ali mislim da tu postoji i nešto drugo, neka vrsta negativnog talenta ili talenta za katastrofu. Naime, imao sam pet-šest godina kada sam se prvi put vrlo jasno osjetio nevoljenim. Između mene i svijeta je naprosto zijevnula neka strašna praznina, led i pustoš. I u trenutku je bilo uzalud što su me Nona i Nono evidentno voljeli, uzalud je bilo i što me je na svoj čudan način voljela moja nesretna majka, i što me je, na kraju krajeva, na još iščašeniji način volio moj nesretni otac. Kada bi se sve te ljubavi mogle sabrati, reklo bi se da sam bio voljeniji od takozvane normalne djece iz takozvanih prosječnih porodica. Ali upravo je ta voljenost, pretpostavljam, ostavila mogućnost pukotine i prolaza u onaj drugi svijet nevoljenosti, iz kojeg, naročito u ranom djetinjstvu, vodi put u nešto strašno. S druge strane, za osjetiti tu nevoljenost trebalo je imati ozbiljnog talenta. Onodobni psiholozi to su nazivali: hipersenzibilnost u djeteta. I stvarno mi je to pisalo u dijagnozi, najprije psihijatrijskoj, jer sam imao noćne more i urlao u snu, a kasnije, u prvom osnovne, i u nalazu psihologa, od kojeg su tražili da opservira moj slučaj. Naime, imao sam užasno ružan rukopis, najružniji u povijesti male škole u Drveniku kod Makarske, a djelovao sam, po njihovom mišljenju, iznadprosječno inteligentno. Po mom, pak, mišljenju možda i nisam bio baš tako inteligentan, ali sam bio obavješteniji, informiraniji i načitaniji od cijele škole, uključujući i učiteljsko osoblje. I onda kako jedan takav dječak može imati tako strašan rukopis? Osim što je konstatirao da sam hipersenzibilan, psiholog je zaključio i da sam pomalo i izgubljen slučaj, pošto sam se u stanju istinski koncentrirati samo na ono što me zanima. I nevjerojatno mi je cijeloga mog života koliko je taj čovjek, kojemu nikada nisam znao ime, zapravo bio u pravu. Do danas mi ne uspijeva usredotočiti se na stvari koje me ne zanimaju. Priča „Nebo je lijepo kad ti se nađe pod nogama“ zapravo govori o svemu tome.

Vaš otac je imao želju da Vi napišete knjigu o Srebrenici. Vi to, iz sasvim razumljivih razloga, niste bili spremni učiniti i jedino biste, da ste napisali, to možda učinili u jednom primjerku za njega. Kakav je bio odnos roditelja prema Vašem stvaralaštvu?

Oboje su, svako na svoj način, ipak bili čitatelji. Istina, ne onakvi kao Nono i Nona, ali svakako čitatelji. I za razliku od tolikih pisaca, književnih kritičara i profesora književnosti po Zagrebu i Sarajevu, a vjerojatno i drugdje po Balkanu, znali su razlikovati fikciju od fakcije, pa su se spremno mirili i s fikcionalnim likovima u „Mami Leone“, koji su nosili njihova imena, porodične funkcije i stvarne osobine. Znali su da to, ipak, nisu oni, da je to književnost i da nemaju pravo na biografije, živote i imena književnih likova. Da, otac je želio tu knjigu o Srebrenici, trebala mu je iz nekih njegovih razloga, ali ja mu želju nisam mogao ispuniti.

Na predstojećem Bookstanu sa rediteljem Gorčinom Stojanovićem razgovaraćete o knjizi „Sarajevo, plan grada“ koju je objavila zaprešićka Fraktura. Božidar Alajbegović knjigu „Sarajevo, plan grada“, s razlogom je okarakterisao kao literarni spomenik jednom gradu. I ne samo on. Mnogi je smatraju ljubavnim pismom zavičaju. Opet, „naletila“ sam na tekst osobe koja kaže da je prestala čitati na sedamdesetoj strani jer se plašio da mržnja prema Sarajevu ne pređe na njega. Izgleda da je sve u očima posmatrača. A ja bih voljela saznati kako se Vi određujete prema ovim klasifikacijama vezanim za spomenik jednom gradu i ljubavno pismo?

„Sarajevo, plan grada“ je romaneskna konstrukcija jednoga fikcionalnog Sarajeva. Istina, riječ je o ulicama koje su se nekad stvarno tako zvale, ima ih i koje se dan-danas tako zovu, priča ponekad govori o likovima koji su nesumnjivo živjeli u nekom zbiljskom Sarajevu i za koje se mnogim ljudima čini da su ih poznavali, ali to svejedno nije priča o stvarnom Sarajevu, nije novinska ili turistička reportaža, putopis po sarajevskim ulicama. To je fikcija. A što se tiče „osobe“ ili osoba koje u svemu tome nalaze mržnju, riječ je o tipičnom slučaju novokomponovanih nacional-šovinista koji, čini mi se, žive u neprestanom strahu da se neki bivši stanovnici tog grada, budimo i tu vrlo izravni: hrvatske, srpske ili nekoje treće nebošnjačke i nemuslimanske autoidentifikacije, ne vrate u ovo Sarajevo i ne opogane ga svojom nazočnošću, da mu ne pokvare idealnu etničko-religijsku strukturu. Ti ljudi, koje poznajem još od prije rata, znam ih u glavu, inače simpatiziraju hrvatske i srpske turiste, mili su im gosti iz Zagreba i Beograda, koji se tu zadrže dva-tri dana i vazda su spremni da pohvale slavnu sarajevsku multikulturalnost, nacionalnu i vjersku toleranciju, uspostavljenu još u vrijeme Mehmeda Drugog, zvanog Osvajač, i spremni su da se na sva usta bratime s tom nevjerničkom ateističko-sekularnom, katoličko-pravoslavnom ekipom, te da skupa s njima žale za starim dobrim vremenima Jugoslavije. Ali svaki im ovdašnji, sarajevski Hrvat ili Srbin teško pada na želudac, i u svakom vide Neleta Karajlića, Smiljka Šagolja, Emira Kusturicu, kojeg takvi zovu Nemanjom, kojeg na svaki način valja likvidirati i odstraniti u ime sarajevske multikulturalnosti i pratećeg joj merhametluka. No, takvi ne bi trebali brinuti oko mog slučaja: nemam namjeru vraćati se u Sarajevo. Ali isto tako, na Sarajevo o kojem pišem oni do daljnjega neće imati nikakvog utjecaja. Osim što ću ih, eventualno, upotrijebiti kao epizodiste i sporedne likove. A što se tiče spomenika, nemam ih problema zidati. Ni Sarajevu, ni svojima koji su nestali iz tog grada.

Spomenuta Fraktura, odnosno Sibila i Seid Serdarević, bili su razlog povratka Vaših knjiga pod hrvatski izdavački svod. Svakome ko je vidio makar jedno njihovo izdanje razlozi su jasni. Je li, bez obzira na sva iskustva koja ste u Hrvatskoj imali prije Frakture, ipak važno da i knjige stanuju tamo gdje i autor? Ili Vam je svejedno gdje „stanuju“ sve dok svijetom putuju i na svjetske jezike se prevode?

U načelu, važno je da su knjige tamo gdje su im i čitatelji. Nisam oko toga provodio istraživanja, ali mi se čini da je najviše mojih čitatelja – govorimo li samo o onima koji ih čitaju na jeziku izvornika – još uvijek u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu, te u onim dalekim zemljama i gradovima gdje danas žive nekadašnji stanovnici Sarajeva. Volio bih kada bi bilo moguće, a to nije moguće, i izgleda da neće u skorašnjoj budućnosti ni biti moguće, da moje knjige na jeziku izvornika izlaze na jednom mjestu, u Zaprešiću, u Beogradu ili u Buybooku, to zapravo i nije važno, i da se s tog jednog mjesta distribuiraju i prodaju diljem zemalja u kojima se govori ili piše ovim jezikom. Kao što, recimo, prijevodi mojih knjiga izlaze u Njemačkoj, u Frankfurtu, odakle se distribuiraju i prodaju i u Austriji i Švicarskoj. Nema nikakve potrebe ni razloga da ono što je objavljeno u Frankfurtu bude štampano i u Beču ili Bernu.

Vaše stanovanje je takođe zanimljiva tema, posebno iz perspektive onih koji žive život osuđenika na saobraćajni kolaps, buku iz susjednog stana ili miris pražnjena buradi u kojima se nalazio kiseli kupus nakon duge sarajevske zime.  Je li život na selu bio izbor ili nužnost? Kad kažem nužnost, ne mislim na to da niste imali gdje drugo pa morali, nego da je takva vrsta izolacije jedan od preduslova za vlastitu kreativnu i mentalnu stabilnost?

Rodio sam se i odrastao u centru Sarajeva, godinama sam živio u centru ili oko centra Zagreba, a onda sam u neka doba počeo primjećivati kako je lijepo onim ljudima koji žive na selu, imaju svoju kuću, svoje susjede na traktorima i svoje vazda slobodno parkirno mjesto. Je li to izolacija? Mislim da nije, jer na selu kontaktiram s otprilike istim brojem ljudi s kojim sam kontaktirao i u gradu. Razlika je u tome što se sad sekiram ako od jutra pljušti kiša, pa mi propada popodnevna hodnja kroz šumu. Ili se sekiram što su neke crne bube pojele lišće na našoj mladoj trešnji. Ali te sekiracije se, zapravo, ne razlikuju od onih gradskih, niti se život na selu razlikuje od života u gradu dok god se čovjek ne počne baviti zemljoradnjom ili stočarstvom, dok god barem ne nabavi kokoši. Nemam kokošinjac, nego se i na selu bavim čitanjem i pisanjem, i dugim popodnevnim, rjeđe jutarnjim hodnjama. Veliko je zadovoljstvo ophodati okolna sela, preći nekih dvadeset, dvadeset i pet kilometara, i onda se vratiti kući pun dojmova. Kada hoda, čovjek na drukčiji način upoznaje svijet nego dok vozi auto ili čak bicikl. Hodanje je sasvim neobičan, i meni najdraži, oblik turizma. Hodajući se nagledaš svijeta kakvog ne bi vidio ni da kupiš turistički aranžman za Bali ili Nepal. I ako za nečim neprestano žalim, ako mi nešto stalno nedostaje, onda je to što više hodanja.

„Valjalo bi pisati samo o onome o čemu se ne može pisati. Ili o čemu se ne smije pisati. Sve drugo je uzaludno. Onaj slavni i stari dojam kako su sve knjige odavno napisane, koji je opće mjesto svake nekulture i nenačitanosti, i na koje se pozivaju svi loši pisci i nikakvi čitatelji ovoga svijeta, porijeklo vuče upravo iz nespremnosti da se piše o onome što boli, što je lično, pogibeljno, traumatično, zabranjeno… Jer to što boli, uvijek je novo, uvijek je prvi put, uvijek je nenapisano. I kada se napiše, opet ostaje nenapisano“, rekli ste u jednom intervjuu kolegi Elvedinu Neziroviću. Bilo bi od ogromne koristi kada bi ovaj statement pročitali mladi autori/ce na početku karijere i pošteno sebi priznali jesu li ili nisu kadri za to. Da je lako, mogao bi svako, pošto nije, možete li zbog onih koji će se možda usuditi pokušati da objasnite vlastitu beskompromisnost i spremnost na pisanje o onome o „čemu se ne može pisati“?

Najprije, mislim da nikome ništa ne treba objašnjavati. Ali možda nije zgoreg da se s vremena na vrijeme postavljaju pitanja. Naravno, samom sebi. A onda ih, u nekim slučajevima, mogu čuti ili pročitati i drugi, pa onda pomisliti da su pitanja postavljena baš njima. Recimo, zašto pišeš? Pisanje je mučan, iznurujući posao, tokom kojeg se čovjek neprestano sudara sa svojom voljom – koja ga nagovara da radi nešto drugo, a onda i sa svojim estetskim, čitalačkim i čitateljskim osjećajem. Naime, prvo što pisca razlikuje od slučajnog udarača po tastaturi jest to da je pisac veći dio vremena zgrožen nad onim što ostaje kao trag njegovog tipkanja ili pisanja. Pisac je zgrožen i zgađen nad onim što je upravo napisao. I čini mu se da to ništa ne valja. Ako mu se sviđa njegov rad, ako se, ne daj Bože, divi samom sebi, tada sasvim pouzdano nije pisac. Možda tek nakon što prođu godine, i nakon što zaboravi ono što je napisao, moglo bi mu se svidjeti nešto od toga. Jako je teško živjeti s tim nezadovoljstvom ugrađenim u vlastiti tekst. Teško je s tim nezadovoljstvom nastaviti pisati. Borba protiv suprotnih poriva slična je borbi čovjeka koji pokušava da prestane pušiti. Ja sam, recimo, vrlo lako prestao pušiti. I mislim da je to zato što sam pisac i što na neki način znam s kakvim demonom imam posla. Sljedeća stvar: nema smisla pisati i misliti na svog čitatelja. U tom ste slučaju manje ili više uspješan pisac elektronskih mailova ili pisama. Roman ili pripovijetka ne pišu se kao što se piše pismo. Onda: ako već pišete, zašto imate potrebu da mislite o tome što je suvremeno, a što nije suvremeno, što se danas čita i prodaje, a što se ne čita i ne prodaje? Misleći o tome ne samo što si otežavate ionako teško i mučno pisanje, nego pišete o nečemu što vas ne zanima i što vas se, zapravo, ne tiče. Pišući o onome što ga se ne tiče, pisac piše loše. Svaki, pa i najbolji pisac tada piše loše. Pisati s razlogom znači pisati o onome što čovjeka u negativnom smislu konstituira. To znači pisati o vlastitim manama, traumama, kompleksima, nevoljama… Svako odistinsko pisanje je pisanje o nevoljama. Samo što se to može raditi na različite načine. „Doživljaju dobrog vojnika Švejka“ govore o istim ili vrlo sličnim ljudskim nevoljama kao „Rat i mir“. „Derviš i smrt“ tematizira slične probleme kojima se bavi Woody Allen u većini svojih filmova, te u onih nekoliko knjiga. Razlika je, međutim, u osobi autora, u tome jesi li Meša Selimović ili si Woody Allen. Ali u oba slučaja tvoja dužnost je da pišeš o onome o čemu se ne može pisati. Ili o onome o čemu je, što bi se reklo među narodom, sramota pisati. To je tvoja dužnost prema samome sebi ili prema vlastitoj muci u književnosti. Piscu ne trebaju ksanaksi da se oslobađa tjeskobe. Pisac njeguje vlastitu tjeskobu, od nje gradi svijet. Jesam li pretjerao s uputstvima? Ako i jesam, ionako ih upućujem i namjenjujem samo sebi. Drugi već znaju svoje.

Za sebe kažete da ste prvo čitatelj, pa tek onda pisac, novinski i književni. Dodala bih vrlo posvećen i ozbiljan čitatelj. Čak i kada bi mi pošlo za rukom da razumijem kako je moguće biti toliko autorski produktivan, ostaje mi malčice nejasno kako i kada stižete toliko čitati. Znam, reći ćete da je to zbog toga što u čitanju, kao i u pisanju, uživate. Uživaju i neki ljudi u trčanju ili kuhanju, ali ne mogu u dva sata napraviti više od dva obroka. Osim što knjige kupujete u Beogradu na sajmu, gdje se po vlastitom priznanju osjećate kao rođak iz provincije, kako ih birate i kako raspoređujete vrijeme za čitanje i pisanje?

Pa, u principu na ne raspoređujem vrijeme, nego živim. A život mi se, uglavnom, svodi na čitanje. Ostatak vremena pišem. To je, uglavnom, sve. Posljednjih dvadeset i pet godina živim u gradu, ili pokraj njega, u kojem se zbiva malo toga što bi mi odvlačilo pažnju. I to je, zapravo, sve. Niti sam naročito radišan, niti ekonomiziram s vremenom, niti previše pišem.

Vaša „Subotnja matineja“ u Jutarnjem listu nastala je kao posljedica lične potrebe da u štampi pročitate sadržaje posvećene umjetnosti kakvi nam danas nažalost nedostaju. Možda sa sadržajima nije toliki problem koliki je sa načinom pisanja. A osim besprijekornosti u tekstu koja je prilično očekivana od autora Vašeg formata, postoji nešto što je izumrlo prije odumiranja sadržaja posvećenih umjetnosti. A to je autorska spremnost da se pohvale drugi autori/ce, neki potpuno zaboravljeni, neki tek stasali, kojima je Vaša preporuka istovremeno i afirmacija na umjetničkoj sceni. Da li se tako spašavate od samodopadnosti i samodovoljnosti, koja bi mogla ići pod ruku sa opusom i priznanjima koje posjedujete?

Ne, nego u Subotnjoj matineji pišem onu vrstu tekstova koje bih sam volio čitati. Osamdesetih su postojali neki pisci, Bogdan Tirnanić, Igor Mandić, Dragan Kremer, Igor Vidmar, Jovica Aćin, Ješa Denegri i još nekoliko njih, koji su mi bili orijentir u izboru knjiga, gramofonskih ploča, filmova, izložbi, i uz koje sam na neki način odrastao i obrazovao se. Uz njih se formirao svoj ukus i oni mi, takvi pisci, nedostaju svih ovih poslijeratnih godina. S raspadom Jugoslavije je iz nekog razloga nestalo teksta koji su oni ispisivali. Subotnja matineja je nekakav moj pokušaj da samome sebi zamijenim sve njih. To nikako ne znači da imam ambiciju drugima budem takav pisac. Niti to mogu, niti želim. Kada razmišljam o čitateljima Subotnje matineje – a to često činim, jer u tome i jest razlika između pisanja za novine i pisanja umjetničke proze i poezije, naprosto moraš misliti o svom novinskom čitatelju – onda ih ne nastojim ni obrazovati, ni uputiti, ni nagovoriti na nešto. Moj cilj je da ih svojom pričom o knjizi, filmu, slici, stripu, arhitektonskom djelu zabavim u subotnje podne i popodne. A pomalo i provjeravam što sve ljudi mogu podnijeti, koliko moja tema smije biti hermetična. Recimo, uživam da zagrebačkoj novinskoj publici, to jest onom dijelu koji čita i voli moje tekstove, podmetnem priču o Vladimiru Nastiću, zaboravljenom, skrajnutom i po mnogo čemu nevažnom sarajevskom pjesniku iz osamdesetih, Srbinu i Hercegovcu, koji ni u današnjem Sarajevu nikome više ništa ne znači. I zapravo mi veoma godi, skoro bih rekao da me ispunjava nekim optimizmom, kada me nepoznati ljudi poslije pitaju za tog Nastića, za Branka Čučka, za slikara Behaudina Selmanovića ili za izmišljenog beogradskog avangardista Iliju Dimića – kojeg je iskreirao genijalni srpski likovni umjetnik Dušan Otašević – sve likovima iz Subotnje matineje, koje sam u udarnom subotnjem broju jednih dnevnih novina uveo u hrvatsku zbilju, pa ih zatim izveo iz nje. Važna mi je Subotnja matineja, jer preko nje samome sebi naočigled potvrđujem koliko je ljudima važno lijepo i dobro pisanje, i koliko dobro napisan novinski tekst zapravo može i smije biti krajnje hermetičan po svom sadržaju. Ali da, naravno, ja te svoje Subotnje matineje doista pišem ulažući u njih sav svoj stilski, intelektualni i emocionalni potencijal, pišem ih najbolje što znam i mogu, onako kako, možda, i ne pišem svaki svoj novinski tekst. A sve to, kažem još jednom, zato što bih volio da takve tekstove netko drugi piše za mene.

Zabavlja li Vas što je „Rod“ istovremeno bio ocijenjen i kao monumentalno epski i lirsko senzibilni roman, dostojan Nobelove nagrade i prvi bezuvjetno klasični hrvatski roman od Krležinih vremena po mišljenju Davora Butkovića, ali i kao roman putem kojeg se za neke obračunavate sa Sarajevom a za neke opraštate sa rodnim gradom. Doduše, osim razlike u mišljenju, između ovih drugih i Butkovića, razlika je i u tome što je „Rod“ Butković pročitao.

Da, Butković je pročitao „Rod“, i napisao to što je napisao, a onda su prilično brojni veselnici nasrnuli i na njega i na mene, smatrajući nedopustivim njegovo pisanje o mojoj knjizi, koja je, također, nedopustiva. Neki se lokalni kritičar na sajtu Moderna vremena, kojeg u Zagrebu cijene kao neobično važnu platformu žive hrvatske književnosti i izdavaštva, okomio i na Frakturu, jer se usudila da objavi takvo što. Biva, knjiga „Rod“ svojevrsni je genocid nad hrvatskim stablovljem i čitavim šumama koje su nedužne zaginule da bi izašlo nešto tako besmisleno i nepotrebno kao „Rod“. Istina, nije on to napisao baš tako dobro, nije se dosjetio genocida nad hrvatskim šumama, te mi je sad pomalo i žao što ga ovako popravljam i reklamiram, ali suština je bila ta. I to je, zapravo, bilo to što se u Zagrebu imalo za reći i napisati o „Rodu“, s jednim i jedinim izuzetkom Butkovića. Nešto više se pisalo u Srbiji, premda knjiga nije tamo izašla, i to je, izuzmem li ponekog dragocjenog sarajevskog prijatelja, bilo uglavnom sve. Onda je objavljen njemački prijevod romana, nakon čega su u najvećim njemačkim novinama, te na radijskim stanicama, objavljeni redom vrlo upućeni, u ocjenama možda i pretjerano euforični tekstovi o „Rodu“. I to je onda bilo to. Pred pohvalama se, pogotovu inozemnim, malo čudno osjećam, kao đak kad dobije peticu pa ga učiteljica hvali pred razredom. Prirodnije doživim gnjevne zaštitnike šuma.

Dok konačno privodim kraju razgovor mislim na sve one koji će reći: „Vidi, gotov intervju, a ništa ga jasno ne upita o Sarajevu. Njoj važnije da ispriča kako je i ona bila ljubomorna na Momire.“ Doduše, naći će se tu i niz drugih zamjerki glede preskočenih tema. Pa da upitam, kad se tačno „nesporazum“ sa Sarajevom desio, da li je Bookstan prilika za njegovo prevazilaženje i da li je danas najviše Sarajeva ne samo u onom kalifornijskom autu koje spominjah nego i na sarajevskim grobljima koja posvećeno obilazite i o njima pišete?

Nikakvog nesporazuma nema. Nesporazum je veoma star, dugotrajan i u osnovi nerazrješiv. I jedna i druga tvrdnja je tačna, iako su međusobno suprotstavljene. Prirodno je da rasteš u otporu prema roditeljima, a onda i prema sredini iz koje si potekao. Prije rata nisam volio Sarajevo. Zavolio sam ga, i to ljubavlju koja je hladnija od smrti, u ratu. Pa kada danas mislim o nekom stvarnom, a ne literarnom Sarajevu, obično vidim onaj grad iz ljeta 1992, i vidim one ljude s kojima sam tada živio u nekoj vrlo neobičnoj, neponovljivoj zajednici. Svako bih to lice želio pamtiti. I zato – iako ne samo zato – volim fotografije Milomira Kovačevića Strašnog. Listam ih, gledam, i pokušavam se sjetiti tko su bili ti ljudi, tko su ta djeca. Čak i ako su danas mrtvi, važniji su mi od tolikih živih. Kao što su mi, i mimo rata, sarajevska groblja trajna opsesija. Obilazim ih, radim neku vrstu fotografskih bilješki i pišem, sve pokušavajući da napišem neku u osnovi nemoguću i nenapisivu knjigu. U tim su grobovima na Koševu, a onda i na Barama, gotovo svi moji živi i mrtvi. Ponekad mi se dogodi da naletim na grob nekoga za koga nisam ni znao da je umro. Pa mu se, na neki način, i obradujem. Tu mu je, na groblju, i mjesto. U svom svijetu i među svojima. A što se tiče nerazumijevanja s onima koji borave izvan tih grobalja, za to sam odavno izgubio interes. Uvesele me, prenu i na čas pokrenu samo kad izreknu ili napišu nešto novo, nešto atraktivno, nešto što je ispunjeno emocijama. Mimo toga, ništa! Naše su se putanje jednom davno mimoišle i nećemo se više susresti ni u beskraju Svemira. Privid je da živimo jedni pokraj drugih ili da se jedni na druge referiramo. Ti ljudi su za mene aveti i prikaze, vesele i budalaste prikaze Tima Burtona, kao što sam i ja za njih, zapravo, samo prikaza. Avet koju bi trebali zaboraviti, i ništa više od toga. Čudno kako to već nisu shvatili i kako nisu odustali. U njihovom svijetu se ne pojavljujem, nema me na njihovim zabavama, premijerama i književnim večerima, i po svemu se mogu osjećati nadmoćnim. Uostalom, taj grad na koji se tako rado pozivaju, baštineći njegovu ukupnu tradiciju kao vlastitu naslijeđenu babovinu, fizički pripada njima. Dobili su ga u ostavinskoj raspravi, bez mene i bez većine ostalih koji im još uvijek smetaju. Pa zar im to nije dovoljno za sreću? Kad im je teško, neka se sjete da je njihovo cijelo današnje Sarajevo, svaka stopa tog asfalta i kaldrme, dok se mi, eto, potucamo naokolo, izmišljajući svoja sarajeva. Stvarno ne razumijem kako ih to ne usrećuje. Pa upravo su to tražili, i upravo to i dalje traže, iako su već odavno dobili. Kao dijete koje živi u mraku pa ne vidi da mu je lopta u rukama.

Glavna sarajevska ulica – Titova, nakon rata znatno skraćena u odnosu na predratnu njenu dužinu, bila je i ostala bilȯ Grada. Njena živost, gotovo po cio dan, daje dinamiku strogom centru, pa zato mnogi hitaju da njome prošetaju, nestrpljivo isčekujući da će tu, prema dogovoru ili sasvim slučajno, sresti svoje drage prijatelje, susjede, poznanike ili nekadašnje kolege s kojima su radili. Moglo bi se reći da je za Sarajevo Titova ono što je za Zagreb Trg bana Jelačića, Beograd Knez Mihajlova ili za Dubrovnik Stradun.

Titova je i za mene zanimljiva, draga i nadasve ulica radosti, pogotovo ako na njoj, pune žagora i vreve, onako neplanirano i iznenada, susretnem nekoga meni bliskog s kim sam se družio ili viđao u nekadašnjoj zgradi „Oslobođenja“ u Nedžarićima, gdje sam od Olimpijade 1984. pa do penzionisanja prije desetak godina radio. Drage su mi te kolege valjda i zato što je to danas davna prošlost koju u osamljenosti često oživim u vlasitim sjećanjima, a rjeđe u susretu s kolegama.

Sretan sam bio i tog junskog podneva kad sam ispred BBI-a susreo karikaturistu Božu Stefanovića. Pitam ga ono što je u ovim godinama najvažnije – kakav mu je zdravstveni bilten, jer se nismo vidjeli gotovo cijelu godinu, a on u svom maniru veli: „Osamdeset i dvije su mi godine, a piši kako vidiš. Jest da malo teže dišem zbog nešto smanjenog kapaciteta pluća, ali može se svakodnevno ovako, sporijim ritmom, šetati po gradu.“

Podsjećam ga da sam neki dan na jednom od portala pročitao njegovu izjavu o tome kako se u Sarajevu politička karikatura s ličnostima pojavila tek poslije Titove smrti i to u onom periodu demokratizacije do pred rat, kad je ova novinarska forma ljudima otvarala oči i bila najbolji način da se raskrinka neka laž.

„Zar nije tako?“, pita me kao da traži da potvrdim to njegovo realno mišljenje o karikaturi.

Božo Stefanović je jedan iz stare garde karikaturista „Oslobođenja“ s kojim sam se u prvoj deceniji ovog stoljeća ponekad nalazio na kafi u restoranu ove novinske kuće. Pričali bi obično o nekim manjevažnim događajima, a ponekad i o novinarskom poslu koji smo svakodevno radili. Svojim karikaturama i ilustracijama u listu obilježio je jedno važno razdoblje prvog i najstarijeg sarajevskog dnevnika, a pred penziju stvarao je karikature i za „Poslovne novine“, u kojima sam i ja brojao mjesece do penzije. Nisu to bile neke britke i pamtljivije karikature, ali su vjerno odražavale svu težinu i paradoks poslijeratne bosanskohercegovačke privrede.

Pitam ga ima li još vremena za stvaranje onoga što je radio cio radni vijek, a on onako lakonski veli da su mu sada aktuelni očuvanje narušenog zdravlja i porodične teme, te da vrlo malo vremena posvećuje crtanju. Nismo duže razgovarali jer sam žurio na sastanak u Društvo novinara BiH, obećavajući mu da ćemo se ovih dana telefonski dogovoriti za sastanak i jednu dužu kafu.

Samo koji minut kasnije od ovog susreta, tek toliko vremena koliko mi je bilo potrebno da pređem razdaljinu od BBI-a do zgrade Društva novinara u Pruščakovoj, još jedan susret s drugim sarajevskim karikaturistom – Hasanom Fazlićem. Došao je i on, baš kao i ja, na Skupštinu Društva novinara, ali u ruci sa staračkim štapom koji nosi već cijelu godinu otkako ga je potresao jedan jači srčani udar koji ga je malo i fizički izmijenio, ali i dalje priča istu ili sličnu priču kao što je kazivao i ranije, odabirajući teme iz prošlosti. Ovaj put prisjećaja se kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koje su ga kao autora proslavile  političke karikature, kad je, po narudžbi, za beogradsku „Borbu“ nacrta stotinjak portreta tadašnjih poznatih političara. Veli da je tada, osim autorskog honorara, dobio i tri dnevnice za dolazak i boravak u Beogradu, naglasivši kako je kasnije kolegama u restoranu „Borbe“ rekao da on ne dolazi u glavni grad samo da potroši pare nego da zna da ih tu i zaradi.

Dok to kazuje pripaljuje cigaretu, a nešto kasnije uzima u ruku i čašu vina, baš kao kad je bio u najboljim stvaralačkim godinama. Predlažem mu da nas dvojicu neko od kolega, za uspomenu na ovaj rijetki susret, fotografiše mojim mobitelom, jer ko zna kad ćemo se ponovo vidjeti. Odmah me zagrli onom svojom desnom ručetinom, kojom je crtao stotine, a možda i hiljade karikatura po kojima je ostao poznat. Nasmija se i zauze pozu za snimak. Pitam ga sjeća li se 1999. godine kad mi je radio naslovnicu za knjigu putopisa „Šetajući gradovima“.

„Kako se ne bih sjećao. I danas tu knjigu ponekad prelistam“, veli slatkorječivo.

Interesantan je umjetnički put ovog karikaturiste. Nakon što je završio Elektrotehničku školu i počeo raditi kao električar u rudniku „Lipnica“ kod Tuzle, pokrenuo je u sebi sav taj umjetnički talenat, pohađajući večernju školu crtanja koju je vodio slavni slikar Ismet Mujezinović, koji će i otkriti Hasanov talenat za crtanje. Dok je radio u rudniku Hasan je kreirao karikature za tuzlanski „Font slobode“, u kojeg je 1964. godine prešao na stalni rad, te započeo saradnju s najvećim sarajevskim, zagrebačkim i beogradskim novinama. Kasnije je stigla ponuda iz beogradske „Borbe“ da pređe raditi u redakciji ovog dnevnika, ali se on ipak odlučio za „Oslobođenje“. Sjeo je u stolicu tada najpoznatijeg karikaturiste Adija Mulabegovića, koji je prešao u kombinat UPI, a potom kao njihov predstavnik otišao na rad u predstavništvo Privredne komore Jugoslavije u Keniji.

Za Hasana će književnik Atif Kujundžić reći da je karikaturist i umjetnik,  „osim iznimno alentiran i vrijedan, vrstan psiholog, jer, figuracija njegove slike zatvara čovjekov unutrašnji duhovni sklop, a odbijajući slikati carevo ruho – cara ostavlja golog. Po riziku koji preuzima, njegova opcija je izuzetno odgovorna, ali ishod je visoko vrijedan i plemenit… Hasan Fazlić je više, nego li ijedan umjetnik raspet između svoga ideala i zatečenosti stvarnošću. Njegova umjetnička sinteza grotesknog, istodobno je tendenciozna i fantastična i upravo to: čini je održivom i neporecivom u konačnom ishodu ma kako ga groteskno i upitno doživljavali.“

Treći poznati sarajevski karukaturist, koji i danas svakodnevno u jednom sarajevskom dnevniku objavljuje karikture je Đoko Ninković, koji je ove godine od Društva novinara BiH za svoj višedecenijski vrhunski rad dobio Specijalno priznanje. Njega, iako stanuje na Mrindvoru, ne susrećem u Gradu, nego u sarajevskom naselju Dobrinji kada dođe u posjetu svom sinu. Prisjetimo se tada obično zajedničkih dana provedenih u „Poslovnim novinama“ kada smo svake sedmice prelamali ovo glasilo. Dok je u Redakciji špiglovao novine, Đoko bi istovremeno slušao poruke urednika – kako kreirati stranice – i razgovarao s nekim od kolega za susjednim stolom, dodajući obavezno na kraju priče notu humora, koja ga  karakteristiše i danas.

Kad bi sutradan silazili u štampariju da taj špigl i implementiramo u novinu, Đoko je radio kao krtica, znajući ponekad da istovremeno prelama dvoje novine (jedne za platu a druge za honorar), ali uvijek znajući na kojoj stranici treba nešto mijenjati ili kratiti, kao kad šahista igra simultanku sa desetak takmičara. A kada bi nastupila pauza za doručar, on bi rijetko kad odlazio u restoran nego bi trčao u poštu da preda nove karikature za neke od zagrebačkih ili beogradskih novina, jer je to bilo vrijeme kad u primjeni još nije bio e-mail.

Iz tog perioda ostala mi je u sjećanju 1989. godina kad je našu redakciju posjetio poznati beogradski karikaturist Paja Stanković. Po nagovoru upravo Đoke Paja mi je tušem nacrtao portret koji i danas uramljen čuvam na zidu svoje radne sobe.

Sva trojica pomenutih umjetnika pripadaju istoj generaciji karikaturista koji su na scenu stupili kada je Adi Mulabegović, pravog imena Avdo, (Maglaj, 1925.-Sarajevo, 1988.) završavao karijeru u „Oslobođenju“. Adi je bio – kako je zapisao jedan kritičar – „neprikosnoveni karikaturist, mjera za karikaturu u listu „Oslobođenje“, u kojem se oštrim perom obračunavao i razračunavao s različitim devijacijama, skretanjima i deformacijama u društvu“. Sa svih strana se osluškivalo šta će i kako Adi svojom karikaturom duhovito reći o nekom tadašnjem događaju, dok su neki smatrali da je on ipak „režimski karikaturist“. Mnogi ga i danas pamte po gracioznosti: uvijek elegantno obučen, s leptir mašnom i lulom u ustima, kako se često pojavljivao u sarajevskim kafanama. U krugovima gdje se kretao slovio je kao veliki autoritet i svi su prema njemu odnosili s dubokim poštovanje, što potvrđuje i ovo vrijeme u kome živimo: u naselju Alipašino Polje jedna ulica nosi njegovo ime, a ustanovljena je i nagrada za najbolju karikaturu, nazvana po njemu. Uostalom, za života je dobio najvažnija tadašnja priznanja: 1970. godina najveću jugoslavensku nagradu za karikaturu „Pjer“, a 1967. Šestoaprilsko priznanje Grada Sarajeva i od Društva novinara BiH Nagradu za životno djelo „Veselin Masleša“.

Neosporno je da je Sarajevo do prije dvadesetak godina bilo rasadnik darovitih  karikaturista, ustvrdio je nedavno za jedan radio novinar i humorist Enver Enko Mehmedbašić, a jedan od njih je bio i Sabahudin Sabo Hodžić koji je u Beogradu s Pjerom Križanićem osnovao humorističke novine „Jež“. Sabo je bio jedan od rijetkih koji se u BiH između dva svjetska rata bavio karikaturom. Njega je na bosanskohercegovačkom tronu karikature kasnije zamijenio Zuko Džumhur, a ovoga Adi Mulabegović.

Iako je to bilo zlatno razdoblje karikature u BiH, čini mi se da ono u analima nije i značajnije zabilježeno kao takvo, pa je zato nakon rata bilo pokušaja da se u Sarajevu objavi knjiga o bosanskohercegovačkoj karikaturi na kojoj je radio Midhat Ajanović. No, zbog izostanka podrške ukupnog društva i karikaturista, ta ideja nije realizovana. Govoreći o tom svom imaginarnom projektu, Midhat Ajanović je 2016. godina na portalu Karikatura.ba dao i hronološku skicu rada sarajevskih karikaturista: „Milenko Kapetanović, pojavio se poslije rata 1941-45. i odmah preskočio cijelu jednu epohu, unoseći u svoje karikature modernističku stilizaciju, Adi Mulabegović, jedini bosanskohercegovački karikaturist koji je uspio za svoj rad i za sebe osobno izboriti visoki društveni status i ugled; Božo Stefanović, moj osobni favorit, pjesnik crteža i linije koji se, mislim, najviše približio Džumhuru; Hasan Fazlić, obilno šrafiran crtež u istočnoevropskoj karikaturističkoj tradiciji kombiniran sa misaonim idejama što mu je donijelo pregršt međunarodnih priznanja; hiperproduktivni Đoko Ninković, čiji crtački stil ponešto duguje komšijama iz Zagrebačke škole crtanog filma; zatim dva nadarena ”svaštara” Alija Hafizović i Širaz Muftić; Zvonimir Lefko kojeg karakterizira džumhurovska jednostavnost, te Željko Graf, Tonći Bender i ostali iz generacije koja se pojavila krajem sedamdesetih, a kojoj sam i sam ponešto skromno doprinio, što je u karikaturu unijela elemente savremenog stripa i animacije…“

Ovoj generaciji sarajevskih karikaturista pripadaju još i Zvonko Markičević, čije zlatno doba se desilo upravo u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, zatim Mirza Ibrahimpašić, koji je telanat za crtanje naslijedio od svog oca Fikreta Fiće Ibrahimpašića, potom Mahmut Latifić i niz drugih manje poznatih.

Smjena generacija je nastupila još i prije agresije na BiH, dok je većina pomenutih umjetnika odrasla u okrilju nekoliko novinskih izdanja NIŠRO “Oslobođenje“. Činjenica je, međutim, da su današnje novine, s malim izuzecima, gotovo zaboravile na karikaturu, tu popularnu vrstu humora i kritike koja kao novinski rod svjedoči o stanju u društvu u određenom vremenu. Možda je to i razlog što u ovoj generaciji mladih ne primjećujemo neka značajnija imena i njihova djela.

Kad sam se rodio, zalajao je pas na hodniku rodilišta; doktor Srećko bijesno je smaknuo masku s lica, istrčao iz rađaonice i rekao: Jebem ti zemlju u kojoj se djeca rađaju u štenarama! Meni tog časa još ništa nije bilo jasno, punim sam plućima hvatao zrak i po prvi put se nalazio pred životnim paradoksom: Svijet u kojem sam se zatekao bio je grozan iako ga nisam mogao uspoređivati s drugim svjetovima, ali me neki vrag tjerao da dišem i da se za taj Svijet vežem onako kao što se nikada neću vezati ni za jednu ženu. Kad sam kasnije prepričavao ovaj događaj, najprije majci, pa ocu, a čim sam porastao i prijateljima, odmahivali su i govorili da izmišljam, da se ničega ne mogu sjećati, a pogotovu da nije moguće kako sam s prvim plačem počeo donositi ontološke zaključke. U početku me je nerviralo što me smatraju lašcem, znao bih se gorko rasplakati, udarati se šakama po glavi i urlati: Vidjet ćete vi svoga Boga kad ja umrem! S godinama sam se smirio, shvaćajući da je ovaj Svijet, o kojem sam već nešto znao i mogao sam ga uspoređivati s vlastitim iskustvima, a onda i sa snovima, utemeljen na nepovjerenju i na neobičnoj ljudskoj sklonosti da vas smatraju potpunom budalom čim govorite istinu, a doživljavaju vas ozbiljno čim počnete lagati. Osim toga, relativno sam rano, u petoj ili šestoj godini, zaključio da su okolnosti vezane za smrt apsolutno nepovoljne i odlučio sam da prestanem prijetiti umiranjem, barem dok ne razriješim problem s postojanjem ili nepostojanjem Boga. Bog mi je bio važan kao eventualni svjedok koji će potvrditi moje posljednje predsmrtno iskustvo i koji će znati da ne lažem kada svjedočim o onom prvom predsmrtnom iskustvu iz rađaonice.

Ima li Boga? upitao sam svoju baku Olgu Rejc jer mi se od svih ljudi koje sam upoznao u tih šest godina života činila nekako najpouzdanijom osobom. Za neke ga ljude ima, a za druge nema, odgovorila je mirno, kao da to nije važna stvar ili kao da se o njoj može govoriti samo u stanju potpune ravnodušnosti. Ima li ga za nas? pokušao sam vrlo diplomatski formulirati pitanje; naime već sam bio primijetio da moji bližnji iznimno cijene svaki moj socijalizacijski napor i vole kada o svim stvarima govorim u prvom licu množine — recimo kad ćemo ručati, kad ćemo na izlet, kad ćemo se i mi razboljeti od gripe… Mislio sam kako i pitanje vjerovanja treba, barem u početku, smjestiti u takav kontekst. Za mene Boga nema, rekla je, a što se tebe tiče ne znam. Tada sam naučio kako postoje istine koje govoriš samo sebi i u svoje ime. Bio sam zadovoljan što je tako, premda me nije oduševljavala činjenica da pitanje Boga ne mogu riješiti odmah.

Desetak godina kasnije još uvijek nisam bio načisto s Bogom, ali sam otkrio kada je moja baka Olga Rejc zaključila da Ga nema. Bilo je rano proljeće, svi su otišli na izlet, a ja sam ostao sâm kod kuće. Po običaju, počeo sam preturati po ormarima. Nisam znao što tražim, ali sam uvijek nešto nalazio, nešto što se ticalo života mojih bližnjih, mame i tate, bake i djeda, a što su oni iz različitih razloga pokušavali sakriti od mene. Njihove intimne povijesti bile su tako mračne, ili su ih oni doživljavali mračnima, a moj istraživački duh bio je tako živ, da sam nakon nekoliko mjeseci rada na njihovim biografijama već mnogo više saznao iz tajnih izvora nego što su mi za cijelog prethodnog života sami bili spremni reći ili priznati. Moj početni interes ubrzo se pretvorio u opsesiju, a potom u maniju. Svaki put bih bio razočaran ako o nekome od njih ne bih otkrio ništa žestoko ili prljavo, te sam već unaprijed čeznuo za tim da pronađem dokaz kako mi je otac homoseksualac, majka bivša vozačica tramvaja, djed informbiroovac ili barem kockar koji je na preferansu izgubio pola Sarajeva. Volio sam te ljude i to mi morate vjerovati na riječ, ali sam više od njih volio mala sitna svjedočanstva o onome što su željeli prešutjeti da bi se, barem u očima svoga sina i unuka, kvalificirali za raj.

E, tog dana otkrio sam dvostruko dno u velikom ormaru za garderobu, u spavaćoj sobi. Podigao sam dasku i ispod nje našao izrezbarenu drvenu škatulju, okruglu staklenu kutijicu i zelenu fasciklu s dokumentima. Posložio sam sve to na ćilim, duboko uzdahnuo, pa otklopio škatulju. Bila je puna zemlje. Obične smeđe zemlje s kamenčićima i vlatima trave, davno osušene, koja se raspadala pod prstima. U ovoj zemlji sigurno neće saditi cvijeće, pomislio sam, a onda, ne bez straha, zavukao prste do dna škatulje i polako započeo s pretraživanjem. No, nije bilo baš ničega osim kamenčića, trave i puno, puno zemlje. Ne biste vjerovali koliko zemlje može stati u drvenu škatulju. Mnogo više nego što se može zamisliti. Da biste znali o čemu govorim, uzmite već sutra neku kartonsku kutiju, jer pretpostavljam da vam drvena škatulja nije pri ruci, otiđite u park i napunite je zemljom. Nećete vjerovati vlastitim očima!

Prešao sam na staklenu kutijicu. U njoj je bio džepni sat, prsten — pokušao sam ga nataknuti na domali prst, ali je prsten bio prevelik, potom je tu bio minijaturni metalni kipić nekoga sveca, pa igla za kravatu i sasvim mala knjižica Antona Aškerca, tiskana na slovenskom, s najtanjim stranicama koje sam ikada vidio. Nije bilo više ničega osim dva zelena vojnička dugmeta s orlovima raširenih krila. Ti su me orlovi uplašili jer su mi djelovali poznato.

Prije nego što sam otvorio fasciklu pomislio sam na one stvari koje čovjek ne treba u životu znati. Pomislio sam na tajne koje moraju ostati zatajene da bi sve ovo imalo nekoga smisla, ali kako se nijedne takve tajne nisam mogao sjetiti, odlučio sam da nastavim. U fascikli su bila tri lista papira. Rodovnica na ime M. R., krštenica na ime M. R. i telegram u kojemu je pisalo: »Izvješćujemo vas da je vojnik M. R. dana 10. rujna smrtno stradao u borbi s partizanskom bandom.«

M. R. je bio moj ujak. Znao sam da je poginuo u ratu, znao sam da nije bio partizan, ali nisam mogao ni sanjati da je bio Neprijatelj.

Vratio sam sve stvari na svoje mjesto i zatvorio ormar. Dok sam ga zatvarao, već sam znao da u mome životu više nikada i ništa neće biti onakvo kakvo je bilo prije nego što sam pronašao dvostruko dno, ali i da nijedno obiteljsko istraživanje više nema smisla, nego dolazi vrijeme kada se postavljaju pitanja, naravno samo onima koje ta pitanja neće povrijediti i koji na njih mogu odgovoriti tako da za sobom ne ostave krvav trag.

Danima sam čekao priliku i nisam je dočekao. Baka nije izlazila iz kuće, a kad bi izašla, nije bilo mame, a samo sam mamu mogao pitati. Ona svog brata nije poznavala. Rodila se četiri mjeseca prije nego što je on poginuo, ali ju nikada nije vidio. On joj je ostavio ime. Djed je htio da se zove Regina, ali je M. želio da mu se sestra zove po jednom drvetu koje raste u Bosni. Raste i u drugim zemljama, ali druge zemlje za nas nisu bile važne jer su u njima i djed, i ujak, i otac, i svi — samo odlazili ratovati.

Otišao sam mami na radno mjesto. Možemo li biti sami pola sata? Ona se namrgodila i već sam znao šta joj se vrti po glavi: priznat će da se drogira, da je nekoj curi napravio dijete, da je dobio četrnaestu jedinicu iz matematike, da je homoseksualac… Mahao sam kažiprstom lijevo–desno, premda još ništa jedno drugome nismo rekli. Sjeo sam. Sve je u redu, samo me malo pusti. Umjesto da se smiri, mama je bila još užasnutija. Morao sam započeti da ne bi skočila kroz prozor i slomila nogu. Ja: Otvorio sam ormar. Mama: Moralo se to jednom dogoditi. Ja: Našao sam. Mama: Šta? Ja: Sve. Mama: I zemlju? Ja: Zemlja je s groba? Mama: Molim te samo jedno. Nikada joj ništa nemoj reći. Ja: Znam. Tebi sam došao.

Dio priče koji slijedi saznao sam tada, od svoje mame, a on glasi otprilike ovako. Kada je završio gimnaziju, onu istu u koju ću pedesetak godina kasnije ja krenuti, moj ujak bio je mobiliziran. I kako je savršeno govorio njemački, a po svome djedu bio Nijemac, rasporedili su ga u jedinicu koja je formalno bila dio Wermachta, ali su je popunjavali naši ljudi. Poslali su ih u Slavoniju, a moj je djed panično počeo obilaziti grad, ići od poznatog do poznatog i od kancelarije do kancelarije ne bi li uspio osloboditi sina vojske. Međutim, od svih mogućih veza upalila je tek ona komunistička. Jedan prijatelj, visoki željezničarski činovnik, partijski ilegalac, rekao mu je kako bi se dalo srediti da M. pobjegne iz svoje jedinice i da će ga dva kilometra od baze prihvatiti bosanski partizani. Djed je smatrao kako je ideja sasvim dobra, no kad je plan ispričao baki, ona se užasnula. Prvo, nije vjerovala da joj partizani neće ubiti sina čim ga vide u njemačkoj uniformi, a ako ga i ne ubiju, izgubit će glavu u partizanskoj uniformi. Naime, činilo joj se kako je ipak sigurnije biti Neprijatelj. Djed ju je uvjeravao, ali nije pomagalo. Urlao je da se tresao stan, očajan jer ni sâm nije bio siguran što treba učiniti, ali i jer je bio siguran kako bi se sve moglo završiti, na čijoj je strani pravda i tko će dobiti rat. Mama naravno nije znala što je djed vikao, ali ja sam siguran da je vikao baš ono što mi je kao sasvim malom dječaku odurlao kad mi je pričao priču o Drugom svjetskom ratu: Hitler je idiot. To sam rekao odmah 1939. Idioti gube ratove, ali ubiju više ljudi nego što ti možeš zamisliti. A onda je došao Pavelić. Pavelić je bio smeće. Našu je djecu slao na Staljingrad i od naše djece je pravio zločince. Napravio je malu, smrdljivu državu koja je izvrilivala iz velike švapske guzice. To je bio Pavelić, a ja to znam i uvijek sam znao, ali od tog znanja nemaš nikakve koristi jer ti ono ne može spasiti glavu. Mislim da je baš to baki vikao jer se i onda, u jesen 1971., tresla kuća, jer je u licu bio crven kao partijska zastava, jer su mu usne poplavile i jer mu je moja mama prišla, uhvatila ga za ramena, počela tresti i govoriti: Tata, smiri se, smiri se… Ali on se nije smirivao, nego je nastavljao urlati o Maksu Luburiću koji je kuhao ljude u kipućoj vodi i koji je djedova prijatelja, željezničara, u martu 1945. živoga odrao u kući strave na Skenderiji. Onda je mama počela plakati i ponavljati: Tata moj dragi, nemoj više, ko Boga te molim… On se odjednom smirio, zbog suza, a ne zbog Boga, namjestio šaljiv izraz lica i rekao: Pusti nas, ženska glavo, vidiš da pričamo muške priče. Pa se okrenuo meni i šapnuo: Nije politika za žene. Odmah se rasplaču. Izuzetak je Golda Meir. Tada nisam shvatio da me je djed prevario; zapravo da mi je ispričao neku drugu priču od one za koju sam vjerovao da mi priča. Mama nije plakala kao što žene plaču u politici. To znam od otkrića škatulje.

E, nakon što je vikao na baku i nagovarao je da prihvati partizanski plan, što je ona tvrdoglavo odbijala, moj djed počeo je živjeti mjesece svoga intimnog pakla. Budio se noću, sav u znoju, uvijek s jednom jedinom mišlju, da se M. neće vratiti, a ako se i vrati, da će mu svi Pavelićevi i Hitlerovi zločini biti na duši. Baka je brinula samo o jednoj stvari: da joj sin, svejedno kako, ostane živ. Tih mjeseci počela se moliti Bogu.

Kako su primili vijest o ujakovoj smrti, jesu li plakali, jesu li vikali ili su jednostavno šutjeli, to nikada neću saznati. Nekoliko mjeseci po oslobođenju Sarajeva na vrata njihova stana došla su četvorica mladića u partizanskim uniformama. Baka je plakala, a djed je čuvao lice u dlanovima da se ne raspadne kao keramička maska. Jedan mladić stavio je ruku na bakino rame i rekao: Nemoj, majko, plakati. Imaš ovo dijete. Gledaj tu curicu. M. je svaki dan pričao o svojoj maloj sestri. Moja mama, plavi barokni anđeo, sjedila je na tuti u kutu.

Jedinica u kojoj je bio moj ujak u svom je cjelokupnom sastavu dezertirala sedam dana nakon njegove smrti i prešla partizanima. M. je tada bio jedini poginuli. Do kraja rata poginula su još trojica. Ali oni više nisu bili Neprijatelji.

Djed i baka živjeli su zajedno, nakon sinovljeve smrti, još punih trideset godina, a da nikada nisu pričali o M.–u. Šutjeli su pred drugima, a vjerojatno su šutjeli i između sebe. Ne tražite od mene da budem tako banalan pa da kažem kako znam da je baka sebe optuživala za sinovljevu smrt. Više nikada nije otišla u crkvu, zaboravila je na božiće i uskrse, a djed bi jednom godišnje odjenuo svečano odjelo i išao u sarajevsku Katedralu, na ponoćku. Nije imao sluha, ali je volio pjevati pjesme o rođenju neumrlog Djeteta.

Baka nije zaključila da Bog ne postoji, ali je se On jednostavno više nije ticao. To znači da je prestala vjerovati u njega makar i postojao. Djed je umro 1972., a baka je počela umirati u rano proljeće 1986. Imala je rak na grlu i svakim je danom sve teže disala. Mene bi katkad zovnula po M.–ovu imenu. Bile su to omaške na koje ju nisam upozoravao. Ili uopće nisu bile omaške. Ja sam tih dana bio njezin preživjeli sin.

Početkom lipnja došla je hitna pomoć i odvezla je u bolnicu da umre. Tamo su joj razrezali grkljan, ali ona i dalje nije mogla disati. Gledala je pred sebe i sklapala ruke. Ja sam se smiješio kao da to sve skupa nije ništa i kao da će sutra ozdraviti. Premda sam sve jako dobro znao. Smrt je dolazila podlo i nepravedno. Hvatala je moju baku za gušu i iz nje istresala posljednje što je u njoj ostalo. To posljednje bilo je sjećanje na sina. Umrla je u noći između petog i šestog lipnja.

Kao i svaki starac, još dok je bila zdrava govorila je o svome sprovodu. Tražila je da ni za živu glavu na njezinoj smrtovnici i čitulji ne bude slika, ali se o svećenicima nije očitovala. Nitko je, naravno, nije pitao. Bilo bi glupo.

Ipak smo joj, mrtvoj, doveli jednog svećenika i platili jednu zadušnicu. Ne mogu vam objasniti zašto. Možda zato da Bog, ako ga ima, postane bolji. Tako je to formulirao jedan bakin prijatelj.

Na njezin grob nisam odlazio čak ni na Dan mrtvih. Ne znam vam reći zašto. Jednostavno mi se nikada nije išlo. Bilo mi je krivo što je umrla, i to na grozan način, pa mi se činilo da bi odlaskom na groblje odavao poštovanje toj smrti. Međutim, nekoliko dana pred ovaj posljednji rat umro je otac mog prijatelja Ahmeda. I kad sam se vraćao sa dženaze, umjesto da pođem prema izlaznoj kapiji odlučio sam odšetati do katoličke parcele. Na nadgrobnoj ploči ispod koje su pokopani moj djed i moja baka sunčao se ogromni crni pas. Sjeo sam do njega, a on je lijeno podigao glavu i gledao me polusklopljenih očiju. Već mi dugo nije bilo važno što nitko ne vjeruje u moju prvu spoznaju i u to da se sjećam kako je na hodniku rodilišta, čas prije nego što sam zaplakao, zalajao pas. Spustio sam dlan na njegovu glavu: Ti si taj anđeo, je li tako? On je dvaput repom udario po mramoru i vratio se u san. Za njime je pošla i moja ruka.

Bio si nekoć anđeo, a sada si gad.
Sanjao si visine, doživio pad.

Sve si činio da anđeo budeš do smrti,
a i nakon nje, život je, avaj, da ne bude tako.
Tako si, eto, izgubio i krila.
Let te vratio na zemlju brzinom strašnih sila.
Na njoj si sada ono što od čovjeka ostane
kad vrline zamijeni za najgore mane.

Bio si nekoć anđeo, u oblacima kao u svili, sanjar.
Sada si čvrsto na zemlji, namćor, arbitar.
Uz tvoju riječ nitko više ne želi da se odmara,
svaku ljudsku dušu ona bolno unakazi, ispara.

Svemu su krive i godine rata
i godine nesigurna mira,
u njima se umorio i anđeo, zbilja.
Izgubio sve bitke. Pao.
Na njegovom mjestu sad caruje gad. Vrlo zao.

Bio si nekoć anđeo, a sada si,
ne kriješ, govoriš to glasno, okorjeli gad,
zapravo, hoćeš reći time, da život je naš
baš veliki vrag.

u neke dane nastani se ovdje neki đavo,
govori mi da sam luda:
luda si,
i sada lijepo sve porazbijaj, demoliraj,
zidove, namještaj i sve, sve,  ispričaj se susjedima
zbog prevelike buke,
i ja se ispričavam,
preuređujem stan, znate,
susjedi samo kimaju glavom, gledaju, vide, ali šute,
mora da će biti neka lijepa boja, pitala me
gospođa u stanu pored, ja joj kažem:
crvena, gospođo, na jednoj strani kao krv, a na drugoj
žuta, kao žuč,
a to što udara nije čekić, nije moja glava, to je
moj đavo, gospođo, ali to joj ne kažem,
to prešutim,
razgovor je ljepši ako pričamo o cvijeću i o
suncu, mada znam, i ona ima svoga đavla, čujem
ga po noći kad se smiri cijela zgrada kako
moli boga da joj ne svane, kako je nagovara
da uzme neku ljepšu stvarnost, ali
ujutro već dolazi iz trgovine, nosi dvije vrećice,
po jednu u svakoj ruci, spušta ih pokraj ulaza u zgradu,
dok otključava pita: je li gotov stan, kažem: bit će,
danas ili sutra, draga moja gospođo, dajte
da vam pomognem s tim vrećicama uz stepenice,
i kako je toplo danas, i kako miriše cvijeće,
i na rastanku mi namigne i kaže:
vi ste mladi, vi imate vrijeme, a njen đavo kaže
doviđenja mome i moj njenom isto kaže
doviđenja.

Liebe Deutschland, ljube moja!
Ne znam više hrvatski…
Moja krv nek’ bude tvoja…
Liebe Deutschland, dolazim ti!

Bitte, primi me kao svoga!
Oči mi plave ugledaj…
Evo me! Eno mi groba…
Izvuci me, ruku mi daj!

Liebe Deutschland, neue mati!
Prazne glave, jaka tijela…
Odanog primaš barbara…

Gle… Stefana Wunderbara!
Tako ćeš me od sad zvati…
– Put još kaži – zur bauštela!