Danilo Kiš ponosno je izjavljivao kako je njegovih čitatelja malo i uz to su mu nalik. Čitanje je, ne smije se zaboraviti, oblik stvaralaštva. U svom je debitantskom romanu opisao stakleno zvono pod kojim njegov junak čuva svoje najvažnije knjige. Zvono svoju praktičnu svrhu i višestruk metaforički potencijal ostvaruje kao sklonište (od štakora) i templ pisanoj riječi. Ispod staklene stjenke, kako bi ih zaštitio od štakora i vlage, Kišov junak čuva “Spinozinu Etiku na latinskom, Sveto pismo na hebrejskom, Don Kihota, Marks-Engelsov Manifest, Bretonov Drugi manifest, Priručnik o dijetalnoj ishrani, Misli jednog biologa od Žana Rostana, Jogi za svakog, Džinsavu knjigu o zvezdama, Remboovu Une saison en enfer (moj prvi pjesnički heroj i knjiga koja mi je neusporedivo draža od Pijanog broda), Stendalovu Knjigu o ljubavi, Vajningerov Pol i karakter (izuzetno zanimljiva knjiga koju sam pronašao u obiteljskoj biblioteci i pročitao upravo jer je ovdje spomenuta), jedno džepno izdanje Van Gogovih reprodukcija i jedan internacionalni red vožnje.” Spomenut na kraju, gotovo nehajno, Internacionalni red vožnje sigurno je piscu/liku (linije koje ih razdvajaju su gotovo nevidljive) najvažnija od navedenih knjiga. Autor je njegov otac. U toj knjizi, u tom dokumentu Kiš će prepoznati temelj svoje po-etike i istjerati svoju vjeru do kraja izjavom: “Ja ne umijem da izmišljam.” Internacionalni red vožnje  prototip je onog opsesivnog ideala o kojem piše u eseju “Skladište”. Kao što Apollinaire kaže da je čitav svijet knjiga, slijepi argentinski bibliotekar – i jedan od najvećih pisaca ne samo dvadesetog vijeka – inspiriran talmudskim učenjem tvrdi kako čitav svemir može biti sadržan u jednom slovu. László Krasznahorkai vjeruje kako zarez pripada čovjeku dok je točka – božja. Tu je i nabrajanje, kao stilska figura i intelektualni koncept. Ako je uistinu, kao što je Apollinaire tvrdio, svijet zapravo knjiga, tada današnje čovječanstvo gubi vezu sa svijetom. Riječi blijede. Poglavlja su ispreturana. Pa ipak sretan i pažljiv čitatelj ponekad biva nagrađen kada naiđe na nekoliko riječi nakon kojih čitav univerzum- barem na trenutak-poprima neporeciv smisao.

Internacionalni red vožnje Eduarda Kiša – uz nešto kasnije pronađeno pismo – iskra je pred kojom se povlači tama i rađa pjesnički kozmos Danila Kiša. Postoji židovska izreka koja glasi: Svaki je čovjek instrument a njegov život melodija. Knjiga koju je napisao, sastavio i uredio željeznički činovnik Eduard Kiš postat će Internacionalni red vožnje kojom se putovalo u smrt. Uputa ubojicama njegovog vlastitog naroda kako da zauvijek zatru čitave svjetove jedinstvenih, “običnih” i neponovljivih ljudi. Njihova će melodija utihnuti na istoku, u malim poljskim gradovima čija će nježna slavenska imena postati sinonimi užasa i u kojima će ih dočekati SS, njemački ovčari, bodljikava žica, arbitrarni metak u potiljak, prisilni rad, glad, blato, bolest, krematorij i masovna grobnica u “vazduhu”.

Ulazeći nesigurnim i drhtavim korakom, širokih i znatiželjnih očiju u prostranstva literature, grčevito stišćući maminu ruku i slušajući njen glas u strahu da se ne izgubim, preda mnom se otvarao svijet iz kojeg, sada to znam sigurno, nikada neću izaći. Ali nisam mogao predvidjeti da će meni najbliža i intimno najvažnija književnost 20. stoljeća biti baš literatura egzila, “hibridnih identiteta” i drugosti i kako se moj “jugoslavenski” život počeo odražavati u prvim važnim knjigama i prije nego što sam se usudio dublje zaći u njene labirinte tako da danas ne mogu da razdvojim uplašenog, sumnjom prožetog dvanaestogodišnjeg Jugoslavena i riječi u koje sam tada počeo da se maskiram i skrivam, uživam i otkrivam. Ništa tada nisam mogao znati o načinu na koji će se moja današnja unutrašnja emigracija, osjećaj nepripadanja i bezdomništvo preklapati i provlačiti u meni najvažnijim i najbližim književnim djelima prožetim temama poput egzila – fizičkog i psihičkog i posebno “drugosti” jer sam kao krvno koktelizirani etnički mješanac čitavim svojim bićem već četvrt stoljeća onaj “drugi” a u famoznoj opreci “mi i oni” na kojoj počivaju patološki bolesna društva nastala dezintegracijom zemlje u kojoj sam rođen od samog početka bio i ostao ovo drugo.

Tako kuću mojeg bića opsjedaju stihovi Marine Cvetajeve i rečenice Brune Schulza, uspravnom drže zagonetke i talmuske mudrolije tuberana Franza Kafke i iz “to se desi, desi u Odesi” rođenog Isaka Babelja i „Crvene konjice“, uređena je neurastenijama „Zastava“, „Na rubu pameti“, lažnošću kokošara glembajevskih (o kako je Krleža stotinu godina ranije u žilu pogodio današnju “elitu” post- balkanskog klanja, sve Todoriće, Sanadere, Čermake, itd-ITD. – prvi grijeh, pljačka i umorstvo) i hipersenzibilnošću Prousta – Mehmedinović opisuje kako je Marcel Proust jednom iznajmio četiri sobe u hotelu kako bi mogao iskusiti tišinu prožet silinom uvjerenja da je prostor manje važniji od vremena. Prostor je stvar. Vrijeme je misao o stvari. Kuća mog bića ukrašena je “Sasvim običnim besmislicama” ostraciranog, gulagiziranog i ubijenog – između ostalog i dječjeg pisca – Daniila Ivanoviča Harmsa i zabavljana Obiteljski cirkusom Danila Kiša. Nad njenim krovom leluja violinist, kraj njega držeći se za ruke lebdi tek vjenčani par, mjesec je nalik srpu i stidljivo viri iza oblaka dok se iz daljine čuje Majakovski: “Pogledaj tišinu kako svijetom romoni/ Noć obloži nebo zvezdama što zvone/ U taj čas ti ustaješ i govoriš/ Stoljećima povijesti i vasioni”.

Znam – stalno ponavljam koliko je važna uzaludnost. Već spomenuti Bolaño izvanredno je pronicljivo primijetio kako su pisci austro-ugarskog carstva na izdahu – Musil, Döblin, Kraus – pisali kao da šeću obručem ambisa znatiželjno zavirujući preko ruba. I pohvalio ih zbog hrabrosti. No kada se njihovo djelo usporedi sa onim Franza Kafke, pažljiv čitatelj primijetit će ogromnu razliku jer Kafka je pisao iz samog ambisa. Točnije, pisao je padajući.

A moj pjesnički tandem prije četvrt je stoljeća po prvi puta u taj ambis – gurnut. I padajući kroz bezdan počeo da stvara književnost najvišeg reda. Taj se ambis inače naziva opsadom Sarajeva. U trenucima kada im je svaki dah mogao da bude posljednji oni su pretvarali svoj stravični svagdan u naš čitateljski užitak (riječ užitak, moram napomenuti, ovdje obuhvaća sve ono zbog čega je život vrijedan življenja). I nakon što je rat završio i u njihovim je životima zavladao „mir“ kakav postoji samo među razvalinama uništenog svijeta, iskustvo ambisa nisu zaboravili. Ono ih je zauvijek obilježilo. I njih i ono što pišu, zašto pišu i kako pišu.

Sve ovo spominjem jer pišem o dvojici pjesnika, meni najvažnijih što su iz balkanskog ratnog kotla proizašli a čija su djela u vrhu svega što živi ljudi diljem svijeta danas pišu. Obojica u posljednje vrijeme primaju udarce od kojih svaki čini život još malo uzaludnijim, udarce koje svako jedinstveno, neponovljivo i banalno ljudsko biće  nemilice mora da trpi, ali kada udare „tajne zakonodavce svijeta“ tada strašni udarci postaju prvorazredna poezija. Što manje im preostaje da izgube tako ono što s nama dijele postaje istinitije, rigoroznije i uzaludnije i samim time kao čitatelji osjećamo kako nas se uz sav respekt „ignorira“, a ono što čitamo moralo je da bude napisano jer su obojica iscrpli sve razloge zašto da ne bude pa pred nama ostaje magična mogućnost da vodimo apsolutno iskren imaginarni dijalog, da izađemo iz sebe ( ek-starogrč.: van; statis-sebe) i da se potpuno izgubimo u životnim tragedijama preobraženim u esenciju kronične neprilagođenosti ljudskog bića na postojanje i da se konačno, bar na tren, izašavši iz sebe osjećamo malo, bar malo manje sami.

No, jedan od njih stalno ponavlja – nema li tužnije stvari od nikada pročitane knjige. Teksta? Pjesme? „Čemu umnažati samoću na svijetu?“

Obojica su pisci obilježeni opsadom Sarajeva, no sasvim različitih generacija, etnije i vjeroispovijesti (zapravo mislim da dijele specifičnu vrstu „jugoslavenskog“ ateizma) – ovo navodim u ograničenom i stupidnom, palanačkom smislu kako naša plemena jedna druga gledaju. Njih zapravo najviše i čitam. Jer ljubav prema određenim knjigama jednaka je zaljubljenosti i još važnije – ljubavi. I kako su to kod ljudi feromoni, odnosno ogromna baza genetskih, psiholoških i ostalih podataka uz pomoć kojih tijelo zna da je zaljubljeno puno prije nego se svijest priključi vjerujem da je tako s određenim knjigama i pjesnicima. Zato nikada ne odlučujemo u koga ćemo se zaljubiti već se naprotiv uhvatimo – zaljubljeni. Ljubav ne znači – „želim biti sa…“  već – „ne mogu bez…“ Tako je i sa literaturom, stihovima, rečenicama, čitavom autorskom vasionom koja raste, razvija se, živi i stari s nama. Otkako sam ih otkrio, ja bez onoga što gospoda Vešović i Mehmedinović pišu – ne mogu. Jer volim.
Obojica pišu za sebe. Obojica su preživjela opsadu Sarajeva, a jedan od njih – i uz to stariji – kaže da su ga tek Karadžićeve granate naučile da piše. Nakon što je ostao bez Gordane – ovo će pretpostavljam znati ljudi iz piščevog uskog kruga i oni koji prate njegove zapise, prijevode, eseje i polemike – Vešović nenametljivo, u svome kutu Ajfelovog mosta  objavljuje neke od najljepših rečenica što su o ljubavi napisane. Na bilo kojem jeziku. Bilo kada. On nema – osim kćeri, što naglašava – više što da izgubi. Knjiga koju piše nosi naslov – Život bez Gordane.

Raspon emocija između ljepote kakvu samo umjetnost može da pruži i osjećaja apsolutnog beznađa -„Okle u paklu rosa?“ pita se misleći na planet „radostima ubog nešto“ – koji proživljavam dok u mislima, utrobi i srcu pratim Marka Vešovića na groblje Sv. Josipa otkako je ostao bez sidrišta i balansa, osobe koja je svojom pažnjom, ljubavlju i samom prisutnošću omogućavala i olakšavala da on svojim djelima uljepšava i dariva svijet, osoba čija ga je smrt slomila kako čak ni opsada, Karadžićevi i Mladićevi došupnici sa svojom dnevnom opskrbom smrtoljubljivih projektila – nije uspjela. No u onom trenutku kada su ambulantna kola sa Gordanom Vešović tog kobnog 5. marta 2016. u 15 sati i 10 minuta izgubila razlog da i dalje žure prema onkologiji na Koševu, pa su stala negdje na sarajevskim ulicama – točno gdje, ne sjeća se ni on – ona je nastavila da živi u Marku, u njegovom pregolemom jadu, osjećanju krivnje i bogatstvu sjećanja kakvo ostaje nakon tolikih godina ljubavi. Umrla je Markova duša. „Kuku mene.“ ponovio je dva puta, a zatim rekao: „Što ću sad bez duše na zemlji.“

Za tragediju sam saznao kada su se počeli pojavljivati tekstovi pod naslovom „Život bez Gordane“. Kakvi tekstovi, kakva bol, kakva tmina, ljubav i majstorstvo. Gordana sada živi u njemu. I u njegovim tekstovima. Tu su njena i Markova duša. Neposredno nakon Gordanine smrti Marko mrmlja „umrla, umrla“ citirajući Brodskog, hvatajući se za jedini preostali svijet, svijet stiha, poezije i vjere da uzaludnost ipak i usprkos svemu nešto znači.
Kada bi me kao adolescenta pitali da opišem pjesnika – opisao bih mladića koji nakon nekoliko pjesnički epohalnih djela postaje trgovac oružjem i umire gangrenozan u pustinjskom šatoru nakon neuspjele avanture trgovinom oružja. Ili bih im spomenuo Majakovskog i “Stisni/ na grkljanu svijeta/ proletarijata prste!”.

Danas bih ispričao kako sjedokosa figura šeće ulicama grada čitajući knjigu. Nešto mu se zaplete oko nogu, čovjek se okrene i nastavi hodati u suprotnom smjeru ne skidajući pogled sa otvorene knjige u ruci. Taj čovjek je Marko Vešović. I on je – pjesnik. Sposoban da ti istovremeno slomi srce i puni ga do vrha tek nabrajajući kako ga je umrla žena nekoć zvala: „blento, drljepan, avetinja, bleso, nevaspitanko.“

I u isto si vrijeme zaprepašten, zadivljen i uplašen kada pomisliš iz kakvog ambisa ti stihovi stižu i kroz Marka prolaze.  A zatim, opisujući još jedan posjet grobu svoje mile i znajući da „bez Gordane ama baš ništa nema smisla. Sve što dumam i snivam, što radim, govorim i pišem, ostaje iza mene, iza mojih koraka, kao jesenje lišće.“, sjeda da popuši obaveznu cigaretu, prisjeti se vlastitih stihova kako –  „ne valja da išta visoko raste nad grobom.“ – pa nastavlja: „Mogao bi barem jorgovan. Gordana ga ne može čuti, ali ni jedno drvo ne šumi zaludu nad mrtvima.“

„Ni jedno drvo ne šumi zaludu nad mrtvima.“ I tu me satre.

Ko je odšel Dražen, je bolelo, ker je osvojil vse, a smo vedeli, da bi lahko še več. Veliko več. Lahko bi osvojil še Ameriko, ki jo je ravnokar začel osvajati. Za njim je bila prva vrhunska NBA sezona, v kateri je vsem pokazal, da lahko. Lahko bi, vedeli smo, v dresu hrvaške reprezentance osvajal zlate kolajne na evropskih in svetovnih prvenstvih, saj je hrvaškim košarkarjem, tako se je zdelo, le Dražen manjkal do popolnosti. Lahko bi, a je odšel in vsega tega, kar bi Dražen lahko, njegovi navijači nismo nikdar zares preboleli. Nikoli nismo preboleli prihodnosti, ki smo si jo z njim zamišljali, prihodnosti, ki nikoli ni prišla.

Tudi Jernej je osvojil vse, a mi, ki smo ga gledali na odrih in filmskih platnih, vemo, da bi lahko še več. Veliko več. Videli smo prihodnost, ki ne bo nikdar prišla; prihodnost, v kateri je Jernej še vrsto let eno za drugo nizal velike, neponovljive vloge na odru Drame in nas vedno znova presenečal z brezmejnostjo svojega talenta; prihodnost, v kateri se je naposled zgodil tudi film, ki je bil velik kot Jernej, film, v katerem je, tako kot Dražen v olimpijskem finalu proti Dream Teamu, tudi Jernej pokazal, da lahko osvoji svet. Nekateri so videli prihodnosti, v kateri Jernej postane novi Gerard Depardieu evropskega filma, drugi prihodnost, v kateri zaigra v filmu Quentina Tarantina ali v filmu Mikea Leighja. Neverjetne prihodnosti smo videli, ker je bil Jernej tako zelo neverjeten, najbolj neverjeten igralec, kar smo jih kdaj srečali.

Tudi sam sem videl prihodnost polno njegovega smeha. Pisal sem vlogo zanj in že med pisanjem sem se smehljal ob misli, kako bo iz mojih pozabljivih besed Jernej ustvaril nekaj nepozabnega, kako bo abstraktna črnina na belini z njegovo pomočjo nekoč hipnotizirala dvorano, kako bo iz strogih obrazov pod odrom izvabila gostilniški krohot.

Že vnaprej sem užival v njegovi igralski predstavi, še bolj pa sem užival ob misli, da ga bom lahko zopet videl na bralni vaji sedeti za tisto dolgo mizo na levem odru Drame, obkroženega s kolegi, tako sproščenega in tako posvečenega hkrati. In videl sem sebe, kako z najstniško nestrpnostjo pričakujem, da pridemo do njegovega prizora, kako kar ne morem dočakati, da začne brati. Videl sem ga, kako z vsako prebrano besedo vse bolj tone v nek namišljeni svet in kako ta namišljeni svet z vsako besedo, ki jo Jernej izgovori, postaja bolj resničen, dokler v nekem trenutku igralci, dramaturgi in režiserji posedeni za mizo postanejo le še privid in ostane resničen le glas, ki prihaja iz Jerneja. Videl sem, kako njegov glas oblači gole stene, kako ljudem okoli sebe nadeva kostume in kako naposled on sam postane le še glas, videl sem, kako mi Jernej izgine izpred oči, kako dobi drug obraz, drugo telo.

In zdaj sem lahko le hvaležen za to, da sem imel to srečo, to izjemno srečo, da sem vse to nekoč doživel, da sem z Jernejem dvakrat sodeloval pri filmu in še enkrat v gledališču in bil priča njegovi veličini, veličini, ki se ni nikdar, niti v enem samem, nepozornem trenutku, povzdignila nad nikogar, veličini, ki je bila vsa v tem, da je bil ljudem Jernej vselej blizu, da jim je gledal v oči, se jezil, jokal in se smejal skupaj z njimi. In vsakič, kadar se je zasmejal, se je iz njegovega velikega telesa oglasil majhen, hudomušen in igriv otrok. Otrok, ki bo za hec, vsak čas zlil solze po njegovem obrazu. Velik igralec je bil Jernej. Največji. In bil je skrajno nezaigran človek.

Zato njegov odhod tako zelo boli. Ker je to odhod bližnjega. To je odhod bližnjega tudi za nas, ki nismo bili Jernejevi bližnji, ki smo le neskončno radi sodelovali z njim pri filmu ali v gledališču, ki smo z veseljem odšli z njim na kakšno košarkarsko tekmo. Njegov odhod je odhod bližnjega celo za mnoge, ki so Jerneja po vseh teh letih še vedno poznali le s televizijskega ekrana, za tiste, za katere je Jernej bil in ostal Veso. Tudi oni so ga imeli resnično radi.

Ker edino, kar je bilo večje od igralca Jerneja Šugmana, je bil Jernej sam. Zato je skoraj nemogoče reči, ali sem se v tisti prihodnosti, ki ne bo prišla, veselil dela z njim zaradi njegove igralske genialnosti ali zavoljo tega, ker je bil tako prisrčen, tako topel, tako iskren, tako duhovit. In vem, da bom Jernejevo odsotnost čutil na vsakem odru, na vsakem platnu, a še veliko bolj mi bo manjkal v zaodrju, med premori na snemalnem mestu. Na vsakem snemanju ga bom videl, vem, kako med postavljanjem luči leži na kavču in bere Vojno in mir, se pripravlja na naslednjo predstavo v Drami, videl ga bom, kako odkima, ko ga vprašajo, ali kaj potrebuje, videl ga bom, kako ga pokličejo pred kamero in on vstane s kavča in že ni več Jernej, temveč nekdo, ki ni Jerneju niti najmanj podoben.

Ne, nikoli ne bo nehalo boleti. Kakor tudi za Draženom nikoli ni. Jernej bo, tudi to vem, odhajal vsakič znova, kadarkoli bom vstopil v gledališče ali v kino, odhajal bo vsakokrat, ko bom sedel k računalniku in začel pisati filmski scenarij ali besedilo za gledališko predstavo.

Ker zares veliki in bližnji nam ljudje odhajajo od nas vse do takrat, dokler tudi sami ne odidemo za njimi.

Sve što pišem uvijek je igra na granici sna i jave. Tipkam i tapkam u mraku. Tako je i sa tekstom koji slijedi. Započinjao sam ga i odustajao puno puta. Uvijek bih pronašao razlog – ili bi razlog pronašao mene – zašto da ga ne napišem. Osjećao sam kako se misli i rečenice, riječi i slova mrve pod vršcima prstiju i kako ih zatim strelice i meci hirovite sudbine otpuhuju kao vjetar dozrela mliječno-bijela polja maslačaka. Sama činjenica da ovaj tekst postoji znak je vjere. Jedine vjere koju poznajem. Vjere u literaturu.

Neposredni povod proizlazi iz spoznaje da su dva pjesnika, ljudi koje volim – iako jednog uopće ne poznajem (ali sam s njim mnogo čitajući razgovarao), dok sam drugog jednom vidio uživo i imao čast da mu stisnem ruku ali smo često izmjenjivali pisma/mejlove i kojeg smatram prijateljem (i s njim sam čitajući vodio duge razgovore) – u proteklih nekoliko godina doživjeli najnovije od mnogih strašnih udaraca koje im je namijenila nasumična okrutnost indiferentnog univerzuma, univerzuma protiv kojeg su iz prkosa, moralnog integriteta i hrabrosti nakon svakog od udaraca ustajali,  još više isturali bradu i uzvraćali riječima sposobnim i dovoljno moćnim da ga rasture u paramparčad istovremeno svjesni da će, prije ili poslije, stići posljednji i neobranjiv aperkat sudbine, slučaja ili ljudske zloće kao osveta onog nepostojećeg svemogućnika što se iza pozornice kozmosa tako uspješno skriva.

A kako sam uz djela tih ljudi bezbroj puta proživljavao neke od najljepših (čitateljskih) trenutaka – osim kad je u pitanju odnos s vlastitom kćeri i članovima obitelji ne pravim razliku između odnosa sa svijetom, stvarnošću i prijateljima od krvi i mesa i onima od papira i tinte – osjećao sam te tragične događaje kao dio vlastitog života. No nisu me strašni udarci i tužne okolnosti navele da budem ovako drzak pa da pišem o njima. Želja se kao i uvijek kada su u pitanju literatura i njeni tvorci pojavila nakon što je jedan od pjesnika objavio novu knjigu o kojoj sam ionako namjeravao da pišem, no tek kada su se na Ajfelovom mostu – mojoj najdražoj literarnoj promenadi – pojavili zapisi otkinuti od tmine u koju je drugi zašao 5. marta 2016. u 15 sati i 10 minuta negdje na sarajevskim ulicama, shvatio sam kako ne mogu da pišem o prvom bez da pišem o drugom i u tekst utisnem vlastito divljenje, suosjećanje i zapanjenost podudarnostima kojim obiluju oba spomenuta djela. Sličnosti su bile prevelike. Slučaj ili sudbina tu nisu igrale nikakvu ulogu. Osjećaj u utrobi je presudio da tekst koji čitaš pokušava da obujmi i zagrli oba autora i njihova djela – jedno napisano i objavljeno, drugo – nedovršeno i u stanju nastajanja. Pjesnici čija sam imena do sada pokušao da ne spomenem su – Semezdin Mehmedinović i Marko Vešović. Knjige – “Me’med, crvena bandana i pahuljica” i “Život bez Gordane”.

Kada sam po prvi put naišao na Vešovićeve zapise o smrti supruge, pomislih: ako taj čovjek može i dalje da bezuvjetno sebe daje, do kraja i bez ostatka, urezujući svu svoju ljubav, tugu, bol i osjećaj krivnje u bijeli ekran i još to čini takvom lakoćom, gracioznošću i majstorstvom kakva se valjda rađa tek nakon što je vlastitu smrtnost i karneval planetarnog svagdana toliko prevazišao da vaseljenoj, sudbini ili slučaju ne preostaje ništa drugo nego da nemoćno posmatraju čekajući da onaj nepoznati, nepostojeći i svemogući šaljivdžija napokon zamahne po posljednji put – najmanje i na žalost jedino što mogu učiniti je da mu na divoti iščupanoj iz strave pokušam zahvaliti sa nekoliko nezgrapnih rečenica .

Što se tiče Semezdinovog veličanstvenog obiteljskog triptiha, knjige koja odzvanja otkucajima njegovog ogromnog, blagog, pjesničkog srca i u kojoj, zahvaljujući akutnoj sposobnosti da uči procjepe u vremenu i neprimjetne događaje koji u njih iščezavaju, kao što atomi tvore sve oko nas tako on atom svoje porodice pokušava da dešifrira, opiše i ono najvažnije-očuva. „Nevolja nas je svela na suštinu. I ništa više nije ostalo od nas osim ljubavi.“
Mehmedinovićeva je trilogija kratkih, fragmentarnih i međusobno neraskidivo povezanih priča književni obiteljski triptih – kao za crkveni oltar. Djelo velikog jugoslavenskog majstora: sa lijeve i desne strane zatvoreni, bezlični, hladni prostori bolnica, njegovo srce i njen mozak (2. aprila 2016., nešto manje od mjesec dana nakon što je Vešović izgubio Gordanu, negdje na sarajevskim ulicama), srčano i moždano „udareni“ bračni par (sjajna Sanjina rečenica:” “Harun je dijete ‘udarenih’ roditelja”), majka s jedne, otac sa druge strane nemoćno promatraju dok se u sredini šire otvoreni pustinjski horizonti, ogromno plavo nebo, užarena točka sunca i zvijezdama poprskana nebesa – svijet koji osvaja i u kojem stvara njihov sin. Čitav pjesnikov kozmos stane u ta tri bića – svog sina, suprugu i sebe. Oni su njegova domovina, njegove pobjede, kompromisi i porazi. Oni su sve što je potrebno. Sve-važno.

Semezdinu Mehmedinoviću također ne mogu pomoći osim da mu iz poštovanja, ljubavi i drugarstva zahvalim na svemu što je dao i nastavlja da daje, da uzvratim u skladu sa vlastitim skromnim mogućnostima i onim važnijim – iskrenošću i snagom svoga srca. Mogu samo ponoviti ono što je Vešović rekao svojoj bolesnoj Gordani: „Desetak dana prije njene smrti rekao sam: ‘Ja ne znam kako da ti pomognem, osim da te volim.’“

Radi se dakle o zahvali dvojici pisaca-pjesnika – u čijem sam radu, naporu, talentu i stvorenoj divoti bezbroj puta ne samo uživao već doslovno spašavao glavu u trenucima kada bih pred vlastitim životom – i svijetom u koji je uglavljen – stajao paraliziran kao srndać uhvaćen nasred ceste u farovima nadolazeće katastrofe.

Ovo nije ozbiljna studija ni analiza navedenih pjesnika i njihovog djela – ovo je nespretan i nezgrapan pokušaj da olakšam savjest i vratim metafizički, čitateljski dug iako bi samo rijetki pripadnici naše vrste to kao dug uspjeli da pojme. Podsjetio bih na priču Danila Kiša “Dug” samo kako bih lakše objasnio ono što osjećam i zašto pišem ovo što pišem.

Mehmedinović i Vešović pripadaju među rijetka ljudska bića koja su svojim životima i djelima uljepšala, proširila i obogatila moje (naše) saznanje i osjećanje prividno proste činjenice što to uistinu znači biti živ, kako promatrati svijet oko sebe i u sebi, ljudi koji bez problema prolaze kvalifikacije i ulaze među odabranih trideset i šest talmudskih pravednika što savjest čovječanstva na svojim plećima-metaforički i doslovno – čitavog života ne znajući prte. Oni su Shelleyevi “tajni zakonodavci svijeta”, oni pripadaju rijetkima koji će vaseljenu ostaviti boljom nego što je bila. Boljom i što je možda još važnije – ljepšom. Dostojevski je spomenuo a Brodski citirao kako će ljepota spasiti svijet. Umjetnost a posebno književnost i zatim još intenzivnije i moćnije – a moć dolazi iz uzaludnosti – poezija je jedino što osjećam a da bih mogao imenovati vjerom ni ne pomišljajući da tražim znanstvenu potvrdu. Ja vjerujem da je “noć čudovište sa tisuću očiju” i da je “prašina meso vremena”, vjerujem da je “april najsuroviji mjesec/ što rađa korijenje iz mrtvog tla” a “život i smrt izgovaram sa osmehom/ pritajenim – (…) život i smrt izgovaram sa fusnotom,/zvezdicom” pa tako vjerujem da stih može učiniti više dobra nego što hiljade metaka i granata mogu da prouzroče zla. I usprkos svakodnevnim argumentima da to nije i ne može da bude tako – ja i dalje i sve jače vjerujem da jest. I svakim sam danom, sa svakom pročitanom rečenicom ili stihom – kao recimo ovim Vešovićevim “da dodirom tijela jedno drugo svunoć liječimo od života” – u to sve sigurniji.

Zašto sa tolikim naporom i mukom živimo znajući da ćemo ovdje biti samo jednom uz upisani rok trajanja. Uistinu, Mehmedinović je u pravu – svi ljudi umiru mladi. Prekratko smo tu i nedovršenost – misao zaustavljena na putu iz mozga prema prstima, ideja rasplinuta u zaborav. Hladan dodir smrti i puf! – sve što ostaje je prah. Hladna voda na dnu tek iskopanog groba. Nedovršenost i zaludnost stvaralački su atributi. Jedina izvjesnost u nepredvidljivom vihoru svagdana. No nedovršenost u sebi krije nezanemarivu prednost. Osvijestiti vlastitu privremenost i stvarati tako da sam proces postane svrha. Zarez pripada čovjeku. Točka – univerzumu ili bogu. Sve što u životu radimo je uzaludno. Kratimo vrijeme čekajući smrt. Pisanje poezije vjerojatno je najuzaludnija od svih ljudskih djelatnosti. I baš zbog toga tako prokleto potrebna. Poezija ima smisla baš zato što je gotovo nitko ne čita. A sa svih strana zloguki proroci govore kako je poezija mrtva. No, varaju se. Poeziju pišu diljem planeta – ne zbog novca, niti zbog slave. Pišu jer ne mogu da ne pišu. Pišu jer moraju. Stihije ih tjeraju.

Literatura je najjača kada je uzaludna. I kad od nje nema koristi. Ono bitno: treba pisati kao da te smrt čeka da završiš. Pisati znajući da je uzalud jer “zaludnost je dom čovjekov na zemlji”. Tako pišu Mehmedinović i Vešović i zato ih volim. Zato ih čitam.
Pisanje kao konverzacija sa smrću, kao borba, kao krik što odzvanja ambisom.

“Čemu sve to što jest i što nije (a što bi moglo biti), čemu sve to ako zajedno sa tijelom, sa očima, sa testisima, umire i duh, taj oblak, ta jezgra u srcu umirućeg tijela. Čemu ako ne tome da se nadživi trošni prah tijela, da se u savršenoj kvintesenciji sakupi prošlost, sadašnjost i budućnost, saznanje i slutnje, fini prah i oblak, pepeo svih čula, talog srca i mozga, da se sve to skupi u mali vječni oblak, u paru oblaka, i da nastavi da živi, kao saznanje i kao suština.”

I doista – čemu trud? Živimo u vrijeme kada svatko može objaviti tekst (ovdje ubrajam i sebe), komentirati i razbacivati se vlastitom nepismenošću i riječima – “Čuvaj se suvišnih riječi. Tamani ih kao gamad.” – čiji gubitak vrijednosti podsjeća na inflaciju u Vajmarskoj republici kada je cijena kruha bila apsurdnih milijun maraka. U vrijeme kada se sve više ljudi – najčešće anonimno – usuđuje da svoje zbrkane, mržnjom nabijene i neznanjem oboružane “misli” krijumčari u javni prostor, u vrijeme kada je ozbiljnih čitatelja sve manje, a knjiga u usporedbi s malom blještavom kutijom zvanom mudrofon postaje relikt iščezlog svijeta, ipak i usprkos dominantnim obrascima – socijalnim i kulturnim – postoje pisci za koje objava knjige predstavlja pitanje morala. Takvi su pisci Semezdin i Marko Darinkin. I zato im hvala.

Prije četrdesetak godina Jorge Luis Borges izjavio je kako na svijetu postoji više dobrih pisaca nego čitatelja. Otada broj dobrih pisaca raste a broj dobrih (ikakvih) čitatelja pada.

Čileanski pisac Roberto Bolaño ovako je opisao i na suštinu sveo čin pisanja: “Biti hrabar, znajući da je poraz neizbježan i usprkos tome izaći i boriti se – to je književnost.” Dodao bih – i život. A između života i književnosti odavno stavljam znak jednakosti.

Svako je umjetničko djelo pokušaj da se ukroti kaos univerzuma – onog u nama i onog oko nas. Pokušaj da se osmisli besmisao postojanja, da se kaže neizrecivo, da se suprotstavi sveopćem propadanju i da se dragocjeni trenuci otrgnu zaboravu, zabilježe i opišu prije iščeznuća, nezaustavljive erozije pamćenja i neminovnog pada u bezdan zaborava.

Spomenuo sam i ponavljam – ja vjerujem u riječi i živim čitajući. Jedina domovina koju priznajem – slično su odgovorili i Bolaño i Vešović i Mehmedinović – moja je kćer, obitelj i prijatelji, ljubav koju sam uspio da pružim, talog pročitanih knjiga i umjetničkih djela koja su me dirnula te nekoliko nasumičnih sjećanja koja se ogledaju u onome što sam zaboravio. Biblioteka koju sam tijekom života u sebi izgradio a organski se razvila iz biblioteke koju sam naslijedio i kojom danas mogu lutati istražujući razgranate staze vlastitog porijekla i proučavajući kako je nastala, račvala se i rasla, miješala, nadopunjavala i preživljavala ratove, promjene država, selidbe, smrti i porode. Biblioteka sastavljena od knjiga koje i danas osjećam kako u mojoj utrobi, srcu i svijesti pulsiraju, dišu i žive.

Proveo sam dobar dio života, proživio bezbrojne veze sa likovima satkanim od slova i ljudima koji su ih stvorili. Moja je svijest isprepletena mreža riječi koja povezuje ruku s rukom, kost sa koštanom srži, misao sa slikom. Ja sam sačinjen od slova, karakter oblikovan rečenicama, plod mašte i porod literarnog stvaralaštva. Kada razmotrim kratak raspon vlastitog života uraslog u vječnost što ga uokviruje, mali prostor koji zauzimam i koji će jednom nestati u beskrajnim prostranstvima o kojima ne znam ništa i koja ne znaju ništa o meni, ostajem prestravljen i zadivljen činjenicom što sam ovdje i sada a ne tamo i tada ili bilo gdje i bilo kada. Osjećam da postoje bezbrojne knjige koje čekaju baš na mene. Ili preciznije – vrlo rano shvatio sam da knjige biraju čitatelja a ne obrnuto. Svaka koju odlučim pročitati preporučila je jedna od knjiga koju sam prethodno pročitao. Literatura otvara vrata čarobnog “vrta razgranatih staza” i poziva čitatelja na duge šetnje tijekom kojih susreće nepoznate ljude od kojih neke poželi bolje upoznati a kraj nekih prolazi bez pozdrava. Zato je samo ime Jergovićevog onlajn književnog časopisa genijalno. Most spaja. Mjesto je susreta. A jedno je od životnih čuda – susret pravog čitatelja i pravog pisca. Trenutak prepoznavanja. Ajfelovom mostu dugujem veličanstvene autore koje bih možda mimoišao ili nikada ne bih susreo. Među njima je i Marko Vešović. Samo zbog toga moj je dug prema Ani i Miljenku – neprocjenjiv.

Objavljeno 22.06.1998.

Gledao sam dvije ruže, dvije ruže kako venu, vidio sam našu ljubav, vidio sam drugu ženu, pjevao je jedne jeseni, usred smoga i teške sarajevske magle, Mahir Paloš iz japanskog Sanio tranzistora koji je stajao na kuhinjskom prozoru u ulici Miladina Radojevića broj 23. Tranzistor nije imao svoju bateriju, malu četvrtastu od četiri i po volte, nego dvije velike, pljosnate, pričvršćene uz tranzistor gumicom za kosu i povezane s njegovom elektronikom tankim golim žicama. U to neobično vrijeme domaćice su vjerovale u štednju energije, iako su baterije bile jeftinije nego danas i iako štednja baš i nije bila naročita. Da nije bilo tih baterija, te gumice i tih žica, da nije bilo štednje, možda i ne bi bila upamćena i u povijest ubilježena pjesma Mahira Paloša Dvije ruže. A s njom bi bila zaboravljena i jedna od tri slastičarne u Ulici kralja Tomislava, ona koja se nalazila tačno prekoputa Druge gimnazije.

Tu je radio čovjek kojem niko nije znao ime, a svi su ga zvali Komšo jer je on svakom gostu govorio “dobar dan, Komšo”, “prijatno, Komšo” i “doviđenja, Komšo”. Bio je to jedan od onih ljudi kojima ne možes odrediti godine. Svakako stariji od četrdeset pet, a mlađi od sedamdeset pet. Izgledao je kao nečiji dobrodušni amidža koji je prekjučer došao u goste iz Sanskoga Mosta ili Ključa, pa se nije navikao na veliki grad, niti na to da prema svima ne smiješ biti jednako nasmiješen i dobar, niti baš svima s jednakom ljubavlju smiješ nuditi najgore kolače u Sarajevu. Komšo, naravno, nije bio ni iz Sanskog Mosta, ni iz Ključa. Bio je Albanac, negdje s Kosova, ali za razliku od drugih gazda Albanaca, on oko sebe nikada nikoga nije imao, niti ga je ikada iko odmjenjivao u poslu, niti je u slastičarni ikada iko prodavao kolače osim Komše. I ljeti, i zimi, ujutro i navečer, u svako vrijeme od osam ujutro do deset navecčer. Slastičarna se zvala Dvije ruže.

Tu baš nista nije bilo ukusno. Nijedan kolač, nijedna baklava, nijedan figaro. Sve je imalo podjednako loš, kartonast okus. Čak je i Komšina limunada bila kao mlaka vodica u kojoj su danima potopljene ležale kutije za cipele. Poseban slučaj bile su male, bijele okrugle torte sa smeđom glazurom od čokolade. Na te torte Komšo je bio ponosan. “Hoće li djetetu rođendan?”, pitao je, a dijete je iskalo tortu. Bez obzira na rođendan i bez obzira na opiranja ruke u kojoj je bila djetetova ruka. Dijete nije znalo kakvi su Komšini kolači. Zapravo, nije se htjelo sjećati kartonastog okusa jer je sjećanje na tako dobrom mjestu, pred dobrim čovjekom i tortom koja je izgledala kao torta u crno-bijelim televizijskim serijama Televizije Beograd, bilo sasvim nepristojno i jer se od sjećanja u takvim trenucima nije moglo živjeti. Slastičarna Dvije ruže pripadala je sadašnjosti, dragoj kao plišani zec, pa smo zato i išli tamo i zato nam se danas ta sadašnjost čini upravo onakvom kakve su izgledale te male torte. Kao život koji je onakav kakvim treba biti u svim prospektima za život. Komšo je bio njegov dobri duh. Anđeo nad parkom kod Druge gimnazije.

Pedesetak metara niže bila je druga slastičarna. U sjećanju nema njezinog imena. U toj slastičarni okupljali su se lokalni pijanci jer se točio alkohol koji je zbog nižih poreza bio jeftiniji nego u pravim birtijama. Ta slastičarna vonjala je na Badelov konjak, ukiseljene čarape i život koji se spremao na bezuvjetnu kapitulaciju. A bilo je to u Jugoslaviji, zemlji u kojoj niko nije imao pravo potpisati kapitulaciju, nego su se svi, tih ranih sedamdesetih, bili dužni boriti do posljednje kapi. U ovom slučaju, posljednje kapi konjaka koji bi natočila ljutita Anđa koja je, kao kakva socijalistička sado-mazo domina, hodala u bijelim hulahopkama i razgaženim plavim borosanama.

Prekoputa je bila jedina slastičarna u kojoj su se prodavali normalni kolači. Ali kako nisu bili ni jako dobri, ni jako loši, njih i ove slastičarne najmanje je upamćeno u povijesti. Spominju se tek radi preciznosti, iako je njihov utjecaj na tadašnja i buduća zbivanja sasvim neznatan.

Komšo je iščeznuo kada i sve drugo. To znači u vrijeme u kojem je za nekoliko aprilskih dana završen mir. Pjesma Mahira Paloša išla je dalje: Suzama sam htio ruže da u novi život vratim, al’ kad nisam našu ljubav, sada moram sam da patim.

Vjerojatno je Omar Hajam dugo bio najpoznatiji izvan europski pjesnik u europskim zemljama. Njegovo slavljenje vina su u sekularnim sredinama tako shvaćali: kao slavljenje vina. Onda se tome pridružila ozbiljnija, metaforičnom čitanju bliža interpretacija Rubaija, čiji zastupnici dokazuje da je u pitanju slavljenje postojanja, radost života, jedno u biti epikurejsko stajalište. Dva prethodna su opovrgnuli novi, religiji skloni tumači: Hajam, kažu, koristi sliku opijanja kao simboličko kazivanje o višoj stvarnosti i putu ka Bogu samom. Meni se osobno sviđala svaka od ove tri interpretacije, a ova posljednja mi dođe kao odlično opravdanje za neke moje djelatnosti.

VERENICI

Budilnik zazvoni. Podne. Soba neuredna, sa izgužvenom posteljinom na čijem dnu drema mačka (crno-bela, zbog maske na licu zove se Zoro, mada je ženska). Po zidovima fotografije filmskih scena – obavezna Merilin sa podignutom suknjom, “Do poslednjeg daha“ Godara, Deep Blue, “Lepotica dana“. Gospodin A. se na brzinu oblači, uz put slušajući telefonsku sekretaricu:… pip-piip… prijatelj (priča o provodu na sinoćnjoj žurci), … pip-piip… majka (zadnji put si večerao s nama prošlog petka!)… pip-piip… ljubavnica (juče je imala previše posla, te nije mogla da dođe u “Krug” na espresso u 17)… pip-piip…

Žuri koliko brže može, ali… – Kasniš, kasniš – dočekuje ga uzbuđeno gospodin I. – pa autobus nam je otišao, a sledeći je tek u 4… – Pa onda, da sačekamo…

i čekaju, čekaju… gospodin I. kuva kafu, a gospodin A. u svoju šolju dodaje natren, jer se u poslednje vreme bori sa viškom šećera u krvi… obojica srkutaju kafu gledajući podnevni dnevnik na Telma TV: prva vest je o jučerašnjem velikom protesnom mitingu… mesto događaja – Trg… u srcu Skoplja…

na snimku, mnoštvo ljudi, viču, među njima i novinarka…

prelaz iz kolor stvarnosti u crno-beli film događa se u trenutku kada novinarka, privodeći kraju svoj glasni prilog biva nadglasana još glasnijim uzvikom: – Ua vladaa!

Gospodin I. i gospodin A. su se našli ispred neke presušene česme… spomenika sa srpom i čekićem urezanim u kamenu… nisu se našli, već su bili seli jedan drugom okrenutim leđima… kao da su bili namešteni za početnu scenu neke predstave (lutkarske?)… ali ih to uopšte ne uznemirava, naprotiv… takva ukočena poza činila im se čak obredno-svečana… okretali su se sporo… kao u snu… dok se nisu suočili… sa nesentimentalnim objektivom… dok je aparat škljocao, osetili su, nezavisno jedan od drugog… nejasno… nešto se menja… i neće više biti onako kako je bilo… i kada stolice ostanu prazne… onda će da pristignu neki drugi sedači…

Povratak u kolor: na televizoru u stanu gospodina I. daje se vremenska prognoza. Za Skoplje, promenljivo oblačno, sa mogućim popodnevnim pljuskovima i grmljavinom i temperaturom od 4 do 11 stepeni. Najzad, gospodin I. i gospodin A. mogu da otputuju, autobusom, u makedonski gradić u kom nisu bili već jedanaeset godina.

crteži na mestu tri tačke:

časovnici, trudne žene, požuteo list u mokroj travi, poljubac, calendar, nedopušena cigareta, ključ u bravi, salvete, kišobran, mačke, seksualni akt u jašućoj pozi, dlan sa Venerinim brežuljkom koji ima horizontalni ožiljak, pokvarena neonka koja se krckanjem pali i gasi, kuče lutalica koje leži na persijskom tepihu sa glavom na prednjim šapama i vrti repom, medicinska sestra

sa retro kapom i jakim nožnim listovima, devojka buljavih plavih očiju u žutoj muškoj frotirskoj pižami, scena iz autobusa u kome se, zajedno sa gospodinom I. i gospodinom A. voze i jedan ćutljiv otac sa svojom pričljivom devojčicom, koja mu se obraća sa “tatko Ratko”, jedan oznojen biznismen koji neprestano viče u svoj mobilni, naglašavajući da će biti tamo i tamo najkasnije za jedan sat, plus-minus pet minuta, mlada Romkinja koja čas se svađa, čas se smeje: – Ava kari, iteva keraptuke nešto, makelitu manca… , a njen crnomanjasti momak sa zulufima se smeje i grli je.

Gospodin A. gospodinu I., dok autobus prolazi kroz klisuru sa bujnom vegetacijom: – Potpuno te razumem, ljubav nije baš uvek fer prema onima koji vole. Pa, šta i ako je tako?

S makedonskog preveo autor

Matori senilni skriboman ima mali problem, pita se? Uopšte ne zna kako da se izbori sa vremenom, kako da se orijentiše u tekstu, tj. na životnom putu. Ali ko se još izborio sa vremenom!? Malo ono mari za naše časovnike. Postajanje, pretvaranje, nestajanje! A trajanje, šta je? U procepu sam. Protiče sporo, oteže se, pa onda stravično ubrza ili pravi skokove, preskače čitava desetleća. Kao da vreme može da preskače samo sebe? Šta je bilo pre, šta posle? Ipak, uporedno proticanje ili događanje je najprihvatljivije, ta koncepcija je najbliža pameti, iako, naravno, to nije istina vremena, pošto je vreme nepojmljivo. Sve se stalno pomera, čas u levo, čas u desno, čas gore, čas dole, izmešta se, tj. kreće se istovremeno u svim pravcima. Ali vreme nije prostor. Ili ipak jeste? Dakle, umesto kruga uvek imamo spiralu, a spirala je neka vrsta haosa. To su te strune ili špageti o kojima se toliko priča ovih dana. Iako mat sen skriboman zdravorazumski zadrto misli da je vreme nepovratno, srebrenički masakr, koji je neka vrsta crne rupe, zapravo će se tek dogoditi 1961. godine, devetka će se preokrenuti u šesticu, dakle, 34 godine ranije ili kasnije, ali niko o tome neće ništa znati, skrivaće se se to samo od sebe. Igra brojeva? Jedina stvarnost? Ipak, reći da je srebrenički masakr crna rupa,  politički je nekorektno, pošto se tačno zna šta se tamo dogodilo, račun postoji i uvek će postojati, čak i kada sve nestane, ako nestane. Igraš se sa onim sa čim se nije igrati. Šezdeset prva godina i devedeset peta se preklapaju, uporedo traju, jedna pored druge, nema razlike, ili su razlike sasvim male, gotovo neprimetne. U dve hiljade petnaestoj smo godini ali stalno kao da nešto čujemo sa one druge strane okasnelog vremena, neku buku koja nas uznemirava, škrgut zuba, nešto vrlo neprijatno. Zapravo, vreme je zgužvano. Besmisleno je negirati da imam istovremeno i petnaest i sedamdeset godina. Postoji taj ponor sećanja. Kako se ne sećam svog rođenja, tako se ne sećam ni svoje smrti, tj.  sećam ih se kao nečeg što se nikad nije ni dogodilo. Kažu ti: Rodio si se tamo, tad i tad, da im verujem na reč? Jedan te isti trenutak, samo što preti opasnost da se sve zgužva i da se pretvori u košmar. Isto mesto zauzimaju najmanje dve različite stvari, tj. dva slična događaja. To je ta večita dijahronija u životu, odvijanje sadržaja jednog preko drugog. Krečenje, prekrivanje zločina?! S pisanjem je isto. Orijentacija na životnom putu, orijentacija u štofu? Veselje! U štofu sam, u tekstu sam, a možda i u texet-u, živ sam i lutam! U kom pravcu idem, sam bog zna! Da li sam ovde, tj. tamo, već bio? Da li sam zaista bio u istočnoj Bosni? Eto! Kada sam pobegao u Bosnu, 1991. imao sam petnaest godinas, kada se posle četiri godine dogodio srebrenički masakr, imao sam skoro dvadeset, ali tada sam, 1995. imao zapravo pedeset godina, što znači da sam u vreme kada sam pobegao u Bosnu, zaprav, imao 46 godinas. A broj 46 označava godinu moga rođenja u dvadesetom veku. Kao da vidim četrdeset šestogodišnjeg dečaka, tek rođenog, kako beži šumskim puteljkom i vrišti. Petnaest godina sam imao 1961. Sada kada ovo pišem imam sedamdeset, 2015. je godina. Dečak-starec! U mladosti sam bio vižljast ali malo poguren sa sedim pramenom kose koji je povremeno nestajao pa se posle opet pojavljivao. Da li je taj sedi pramen govorio o stanju mojih moždanih vijuga? Pretnja brojeva se pretvorila u rat brojeva. Rat je ostao samo pretnja, nešto moguće.

Opet je Leto, opojno leto. Opasno opojno? Vatra se diže iz vode. Duše, mnogo duša hlapi u rajskom krajoliku istočne Bosne. Ali stabla miruju u akvarijumu vremena. Iako imam sedamdeset godina, osećam se kao da mi je sto. Ali kako to možeš znati? Sit sam ljudi, ali i sebe, iako više nisam ljudsko biće, željan sam još samo sunca, vode i svetlosti. Večnost! Sitnica? Ipak, postoji nešto što bitno kvari ugođaj iako je sve na okupu: petnaest, dvadeset, trideset, sedamdeset, sto. Nikada nećeš imati toliko godina. Samo neko ko će živeti sto godina, pouzdano može da zna i u pedesetoj, kako je to imati sto godina. Kada imaš petnaest, kao što ih još uvek i imaš, radostan si i bezbrižan, jer u tvojoj podsvesti postoji znanje da je još mnogo, mnogo godina pred tobom. Ali kad imaš sedamdeset, u tvojoj podsvesti je samo strepnja, ali i radost koja samo na tren proviri, još uvek si mlad. Nažalost, svi moji neprijatelji su živi. Da li baš svi? U stvari, nema neprijatelja, postoji  samo ne-prijatelj, jedan, ili bolje reći, pre-prijatelj. Kako je to moguće? Zmija sa imenom i prezimenom! Ma ko to bio? Meta-teta! A? Baba Pitonka, proročica! Ipak, treba paziti da za neprijatelja ne steknemo onog čiku odgore čije ime ne znamo i sa kojim se ne može nikako izaći na kraj. Ali šta to znači, kada je neprijatelj, u stvari, pre-prijatelj? Prijatelji su pak davno poumirali, kao da ih nije ni bilo. Izgleda da samo prijatelji umiru. Duše prijatelja lebde u zraku, na zlatnim proplancima istočne Bosne, nad vodama drinskim osveštanim. Sam sam, nigde nikog. Čudo je da sam i ovoliko izdržao. Ponekom mlađem poznaniku uvek govorim, prosipam mudrost dok uveče sedimo u bašti nekog restorana: Pazite da ne steknete ne-prijatelja suviše rano, meni se upravo to desilo. Kada sam imao dvadesetak godina, uleteo sam vrlo nepromišljeno u neke konflikte koji i dan-danas traju: prijatelj se pretvorio u ne-prijatelja, postao je pre-prijatelj. To je neminovnost, jednostavno, zlo je jače, kada vam kažem, a to nam govori i Lao Cu. Šta je zlo? Pa, sve što nije u ličnom interesu, tj. tuđi interes, tuđi interes je zlo. Dakle, i lični interes je zlo, jer lični interes je, u stvari, tuđi interes. Ja sam sam svoj neprijatelj. Večita potreba da se javno ponižavam, da se predstavim kao intelektualna šeprtlja ili čak kao moralna nakaza. Koje uzbuđenje!? Kakva je moja uloga u tzv. sveopštoj istoriji beščašća? Sasvim beznačajna ali utoliko je moja sramota veća. Odgovornost za nečinjenje, za nesuprotstavljanje zlu je mnogo veća, nego za činjenje. Zašto? Zato što je nečinjenje stvar odluke, a činjenje je moranje, teranje. Zapravo, pravi krivci, tj. zločinci su oni koji se nisu suprotstavili zlu. Stara neprijatna istina. Znam da se ovo nekima neće svideti, ali ugodno je biti zločinac-nečinilac, biti moralni ološ, ima u tome najprljavijeg suštinskog užitka, dionizijskog taloga, što bi se reklo. Grižnja savjesti će nas ubiti, jednostavno, poludećemo od toga. A i ludilo je najveća nagrada, najdublje iskustvo za koje ne smemo biti prikraćeni. Ipak, radost življenja, koja je opšti interes, sveukupnost naših života, plaža na kojoj smo okruženi samo prijateljima, prijateljskim dušama koje hlape, koje nestaju, dragim bićima, i gde neprijatelj, nema pristupa, jer, jednostavno, ne-prijatelj ne-postoji. Eto! Ali pijana bakica-ljudožderica je još uvek živa, preciznije rečeno, živ je, pošto je bakica-ljudožderica, u stvari, muško. Ne može više da stoji na nogama (tuđim), ali ima telefon. Doduše, može se stajati i na rukama (sopstvenim) ali ona to nikada nije mogla. Šteta! Ali ona, tj. on nije bitan, bitan je samo ujka Eter, mlakonja koji održava sveprisutnost praznine, nedodirljivost između bića. Zajedljiv si, opet? Ali Sveopšte teranje, bacanje semena, grabež, rat i na kraju pesma i plač. Užas! Prema tomu, svi oni koji nam zadaju bol, naši su pre-prijatelji, to je taj opšti interes, sveukupnost naših života, Radost Večnosti, o čemu sam već nešto natuknuo. Naš zajednički, ali nedostižni cilj jeste skriveni Bog, Deus absconditus. Ipak, postoji nada da je taj skriveni Bog, kao Vrhunsko Biće, čista Muzika u kojoj sudeluju sva pojedinačna bića, ili će sudelovati jednom kada postanu muzikalna. Neće bit većeg u-žitka od pjevanja. Neš mi vjerovat, prijatelju, muzika će postati osnovni oblik komunikacije, svjet će postati basnoslovna opera kako reče Artur Rêmbo, radost će postati sudbina čovječanstva. Radujte se milijuni, milijarde!

Ali ta diskretna romansa sa Abgelindom, kao i sve dobre i okrepljujuće stvari, vrlo brzo je dobila svoju senku, nešto je počelo da kvari ugođaj. Naime, ja sam u domu imao prijatelja koji je bio od mene stariji jednu godinu ili možda dve. Kada sam došao u dom, on mi se nametnuo kao neka vrsta zaštitnika, branio me je u nekim prilikama od drugih pitomaca koji su često znali da budu okrutni. Onako izrastao, mršav i nespretan, bio sam kao stvoren za žrtvu. Vaspitači nisu ništa imali s tim, gledali su svoja posla i od njih nisi mogao da očekuješ nikakvu zaštitu. Taj moj prijatelj bio je ratno siroče. Majka mu je umrla na porođaju, u zatvoru, a otac je poginuo u ratu, zapravo, na samom kraju rata, ali na pogrešnoj strani, kao četnik. Njegov otac kao pripadnik tzv. Ravnogorskog pokreta, moj pak kao pripadnik Ravničarskog. Zašto su to bile pogrešne strane? Valjda zato što su bile ružnije. Lobanja sa ukrštenim kostima ili trorogi šešir s peruškom, naspram petokrake. Crvena zvezda je bila neuporedivo estetičnija, apstraktnija. U stvari, bila je funkcionalnija, brža, modernija, dakle, morala je da pobedi. Prijatelj je stalno kukao za ocem, inače, bio je opsednut patrijarhalnim stereotipima: ratom, nacijom, religijom. Naslušao sam se njegovih priča na te teme da mi je bilo već muka. Ali trpeo sam ga s obzirom da mi je stvarno pomogao u jednom trenutku. Njegova omiljena pesma beše “Ja sam ja, Jeremija, prezivam se Krstić…”. Nikada on nije posumnjao u svoje poreklo ili u svoju ličnost, u to da je on možda neko drugi a ne Ljubovir Kurcinak. Kada se Abgelinda pojavila, on je, naravno, vrlo brzo primetio i njenu naklonost prema meni, sve je taj pratio, ništa nije moglo da mu promakne. Ona je inače bila tek koju godinu starija od nas, i to je izgleda počelo da ga muči, raspirilo je njegovu ljubomoru, tako da sam ubrzo počeo da osećam drugu stranu njegovog prijateljstva, naravno, mnogo neprijatniju. Počeo je sve češće da mi prebacuje da sam ohol, da sam se uobrazio, a u stvari ja sam počeo da se sklanjam, da ga izbegavam iz straha, što je u domskim prilikama bilo veoma teško izvodljivo, gotovo nemoguće. Onda sam pokušao da mu objasnim neke stvari, ali ubrzo sam uvideo da je sve to uzaludno, da je on potpuno zaslepljen. U stvari, ovo je sve više ličilo na nešto što se u nekim drugim vremenima obično rešavalo dvobojem. Ipak, da li je u meni bilo dovoljno častoljublja i hrabrosti da bih bio spreman da poginem? Jer drugi ishod obračuna teško da je bio moguć s obzirom na moju urođenu trapavost. On je pak bio grabežljivi pauk, kratkog trupa sa dugačkim nogama i rukama, koje je klatio kao neki lutak, velter kategorija, rođeni udarač. Stalno se tukao, bio je u odličnoj fizičkoj kondiciji. Pokušavao je čak svoja grubijanstva teoretski da opravda pozivajući se na Bušido kodeks, izigravao je usamljenog samuraja, na sve strane je mahao tom knjižicom, koju je ukrao u nekoj antikvarnici. A i inače je krao gde je već šta stigao. Ukrao je čak jedan foto-aparat sa blicem. Ali sve te stvari je morao da krije od vaspitača. Za njega sam bio obična mešina koju je mogao za tren oka da ispraši, da ubije i ono malo boga, tj. života u meni. Međutim, stvar se odvijala u vrlo lošem pravcu. Taj moj nazovi prijatelj počeo je uskoro da se udvara Abgelindi, i to sve otvorenije, a pošto mu ona nije uzvraćala, bivao je iz dana u dan sve drskiji u svojim nasrtajima. Veoma lukavo je pazio da ne prekorači granicu, s obzirom da je ona ipak bila vaspitačica i da ga je mogla optužiti kod domskih vlasti za nedolično ponašanje. Na jedan  uvijen način stalno joj je davao do znanja da želi fizički kontakt s njom, sklanjao joj je kosu sa čela ili bi je hvatao za ruke prilikom razgovora. Ona se izvlačila, ali bila je nemoćna, i s obzirom da nije mogla da ga optuži za nešto konkretno, morala je da trpi njegov bezobrazluk koji je bio neka vrsta perfidnog izvatavanja. Ja sam bespomoćno sve to posmatrao. Opet je počela da me spopada pomisao na bekstvo, drugo rešenje nisam video. Povremeno sam upadao kao u neko bezvremje u kom nisam osećao da sam ja ja, činilo mi se kao sa sam mogao biti bilo ko, što je veoma neprijatno i što mi se povremeno dešavalo i ranije dok sam još živeo sa roditeljima. Pošto je sigurno znala u čemu je problem, Abgelinda je počela prema meni drugačije da se ponaša, zahladnela je i skoro da mi više nije poklanjala nikakvu pažnju, verovatno je na takav način želela da mi pomogne, ali možda je bila i razočarana mojim kukavičlukom. Meni, naravno, nikada nije palo na pamet da bi naš odnos mogao da preraste u nešto konkretnije, nisam to nijednog trenutka poželeo, čak sam naslućivao da bi to srozalo čitavu stvar. Želeo sam samo da očuvamo taj platonski odnos koji je, međutim, sada bio teško narušen ponašanjem mog nazovi prijatelja i koji će uskoro biti definitivno upropašćen postupcima jednog ludaka.

Kada se dogodio taj užas u Srebrenici, u stvari, kada je senilni skriboman video neke snimke na televiziji, bio je u šoku nekoliko dana, plakao je. Doduše, to nije bilo ništa posebno za njega, mislim, to plakanje, pošto je on u životu plakao veoma često, ponekad i zbog nekih sitnica. Ipak, moram reći i da sam se svemu podsmevao. Takav sam bio, površan, vodnjikav, suviše jin, ali to ima opravdanje u činjenici da sam rano ostao bez roditeljske zaštite, nisam imao nikoga da me ohrabri. Dobar deo mladosti sam proplakao u domu. Bio sam najobičnija plačiprička, da izvinete na izrazu, tako su me i zvali. Osećao sam se žalosno zbog raznih stvari i onda je plač bio najbolji ventil, a posle plača, smeh, to je ustvari čista fiziologija, ništa više od toga. Plakao sam zbog nečega, pa bih to zaboravio i onda bih plakao zbog nečeg drugog, pa bih se smejao. Samo se obrišeš, pa teraj dalje. Verovatno je za sve  bio kriv šećer i previše tečnosti. Na pameti su mi uvek bili neki slatkiši za koje nisam imao para. (I dan-danas matori senilni skriboman je siromašan, živi od bedne invalidske penzijice.) Uglavnom, išao sam iz jedne krajnosti u drugu. Toliko bih se rasplinuo da bi u jednom trenutku došlo do spontane kontrakcije, do stravičnog grča, a onda bih pukao i opet se rasuo na sve strane. Starenje nije donelo nikakve promene. Tako je bilo i sada, i u slučaju Srebrenice, posle nekoliko dana zaboravio sam na to i plač su naglo zamenile erupcije smeha. Na ulici bih iznedada počeo tako glasno da se smejem da bi prolaznici ili komšije pomislili da sam poludeo. Ipak, izgleda da je to bilo od radosti. Ali piškarajući, tj. životareći, tj. tumarajući, moja mašta me (posle toliko godina?) dovela na prag tame, na crnu pamparupu. (Opet mat sen skriboman poteže ovu kosmološku metaforu, ona mu izgleda nekako najprikladnija iako ne izražava na najbolji način suštinu srebreničkog slučaja. Crna rupa je singularitet, dakle, nešto nepojmljivo. Kada je pak srebrenički masakr u pitanju, sve je jasno, žrtve su samo žrtve i dželati su samo dželati. Ako je suditi po medijima, zna se tačno ko je počinio zločin a ko je stradao. Zapravo, svaka strana ima svoju istinu.) Danas uopšte ne znam koliko je vremena prošlo između stvarnog događaja i emitovanja tih snimaka na televiziji, ili koliko je vremena prošlo između mog plača povodom tog TV-iskustva i ponovnog susreta sa bolom, sa tim mrakom u meni.  Tek piškaranje me odvelo tamo, kao nevino i naivno tumaranje. Kao što sam kao petnae(sto)godišnjak slučajno zabasao u te predivne krajeve, na čijim je zlatnim proplancima već odjekivala strava, samo ja to onda nisam mogao da čujem, da naslutim, tako sam i danas kao sedamdesetogodišnjak piskarajući zabasao, zalutao sam nekuda gde izgleda nisam imao šta da tražim. Moj bol je smešan naspram užasa žrtava, ili je on čak neka vrsta kvarnog užitka, neka vrsta nekrofilije ili čak maroderstva, pošto nema pisanja bez zadovoljstva, bez uživanja u pljački. Moglo bi se reći da sam ja saučesnik, dželat, otac onog šiljoglavca koji je pokosio rafalom  dečake u onoj jaruzi. Užas! Ma, ne, sve je to samo igra, privid. Jaoj! Rugam se svetinji patnje, svetinji bola. Opet čujem, progoni me glas onog dečaka sa odjavne špice ili čak sa Ajfelovog tornjića u Riterovoj baštici: Upomoć, upomoć! Majčice mila, spasi me!

Najzad, matori senilni skriboman je odlučio da se malo više obavesti o srebreničkoj tragediji, da ipak zaviri u srce tame, makar da pokuša, iako ne zna da li će to biti dobro za njegovo ionako krhko zdravlje. Rado ide Srbin u vojnike, dva ga vuku, a četiri tuku. Lekarska komisija kaže: sposoban za vojnu službu. Dakle, jednog lepog avgustovskog jutra, zaputio sam se u Matičinu biblioteku da potražim pomoć od izvesnog Radivoja Raše Doderovića koga sam znao od ranije i koji mi je pomagao u nekim drugim prilikama kada su mi on i njegova koleginica Jelena Kovaček skidali potrebne podatke sa interneta. Pisao sam tada roman o Urvideku, tj. drugom Novom Sadu, i bili su mi potrebni članci iz štampe o aferama koje su potresale grad sedamdesetih godina prošlog veka. Sada je situacija bila mnogo delikatnija. Ipak, imao sam poverenja u čoveka. Svakako nisam želeo da se pročuje da pišem roman o srebreničkom masakru, pogotovo što mi to uopšte nije bila namera. Za tako nešto nisam apsolutno imao snage. Rekao sam Radivoju da su mi potrebni tekstovi ili čitave knjige koje se bave srebreničkom tragedijom, i da povodom toga događaja pišem nešto o odgovornosti i pravu pisca da se bavi nečim što nije lično iskusio, ili je to iskusio samo preko medija, dakle, ima na svojoj duši samo senku tragedije. Duša umetnika pati, a telo ne. Koliko je to licemerno? Da li je takav umetnik samo lepa duša, tj. gola prička ili gola kita, da izvinete na izrazu? Radivoj mi je odmah skrenuo pažnju da je Kiš-Nađ Daniel u nekim raspravama postavljao sličan problem povodom svoje knjige “Hobotnica za Borisa Daniloviča”. Na žalost, nisam čitao tu knjigu.

Za brisanje: (Svaka čast njegovoj književnosti, ali u životu je bio priličan pozer, mat sen skriboman ga se seća: afro-frizura, u džinsu od glave do pete. Izigravao je frajera a ustvari je štrebao, uvek okružen čoporom ždrebica, kao i celo to njegovo društvo, svi su oni bili tatini sinovi, na platnom spisku. Eto, šta ja mislim o njima, baš lepo! Kako sam zavidljiv? Nedavno sam slušao na radiju jednog pisca iz tog društva, koji se, pošto je počeo rat, preselio u zemlju Mađariju, pljuvao je po savremenoj domaćoj književnosti, navodno, posle njih nije bilo uopšte dobrih pisaca. Možda je i u pravu, ali nije lepo zvučalo. U stvari, ovo moje mišljenje o njima je samo izraz inferiornosti marginalca, uvek sam im zavideo, pakost koja njih uopšte nije doticala, pošto nikada nisu ni čuli za mene.)

Radivoj je seo za kompjuter i brzo ušao u bazu podataka bibliotečkog fonda. Zatim je odštampao šest listova na kojima je bilo stotinak naslova. Pregledali smo zajedno ponudu i izdvojili dva naslova: “Srebrenica, svedočanstvo o jednom zločinu”, dvojice autora, Jana Vilema Honiga i Norberta Bota i “Pokidani pupoljci Podrinja” od Mustafe Salihovića. Posle pola sata knjige su stigle. Radivoj ih je stavio u najlonsku kesu. Sedeli smo još čitav sat i pričali o nekim drugim stvarima. Kada sam došao kući, ostavio sam kesu s knjigama na stočiću pored kauča. Imao sam u planu da ih uveče prelistam, da počnem sa čitanjem, ali uveče sam bio umoran, čak nisam bio u stanju da  knjige izvadim iz kese, pomislio sam: ovo ipak nisu knjige za čitanje pre spavanja, polako, ima vremena. Međutim, ni sutradan nisam pogledao knjige, ni prekosutra, prolazili su dani a knjige su dreždale u kesi na stočiću. Najzad sam shvatio da se izvlačim, da nemam hrabrosti da zavirim u to srce tame. Plašio sam se da se ne zarazim bolom. Šta će mi to? Ali moraš iskusiti sve. Ako ne iskusiš dno pakla, prikraćen si. Patnja se mora podeliti. Ali nije to za decu, za nežne ljude. Ipak, bežati od nečega od čega se ne može pobeći? Dakle, ne treba žuriti. Matori senilni skriboman veruje da je sveukupnost iskustva univerzalija, nešto što pripada svima. Niko nije samo dete, ili nežna biljčica. Zapravo, to je samo jednog trenutka, već sledećeg je, krvoločna zver, Belka-prasožderka, ili Zmija, ili bar pijana bakica-ljudožderica. Patnja kao i radost, ispunjavaju čitav univerzum, postoje nezavisno od pojedinačnih bića i samo povremeno provale u nekog stvora da ga sravne sa zemljom ili da ga podignu u nebesa. To je Pan, to je postojanje. Ipak, mislim da je ovakvo shvatanje samo bekstvo od odgovornosti, neka vrsta apstraktnog imoralizma. Ne može se izjednačavati krvnik sa žrtvom, ma koliko nam to jednog trenutka izgledalo logično, ipak, neko je samo krvnik, a neko samo žrtva, neko samo uživa a neko samo pati. Ta dijalektika, to pretvaranje u prostor-vremenu je privid, nema iskupljenja, patnja je zapravo večna, bol se diže do neba. Patnju možemo deliti, možemo saučestvovati samo kroz grižu savesti, koja je surogat patnje, sasvim razvodnjena patnja, dakle, podnošljiva je. Potrese me, razbije me taj glasić dečaka koji vapi za pomoć, ali brzo ja izađem na kraj s njim, ne dozvoljavam da me progoni, jednostavno, isključim televizor i ne mislim više na njega. Ipak moram da vodim računa o svom zdravlju, sedamdeset godina mi je i još uvek želim da živim. Odvratno!

Pax

Avaj smrti!

Četiri želosti, četiri slike utisnute u beton, u kamen; na prvoj, sam, da bi se poznalo da je na vrhu, odan muž, ufitiljenog brka, u crnom odijelu, bijele košulje s velikom uštirkanom kragnom, kravate tankoga svilenog čvora, pridavljen, avaj, sultanovim katil fermanom, a sultan je vrijeme, sultan je klica tuberkuloze u njegovom dahu, pa golema žalost za pokojnikom bi.

Ispod, u redu, sijedi, ispijeni starac, crnih obrva, mrk, tako da mu se iza vijeđa ne vide oči. On bi mogao biti ostarijeli sin vječno mladog patrijarha, onog koji nad svim mrtvima u grobu bdi. Ili je otac prerano umrlog sina, koji je žalio za njim sve dok mu nije puklo srce. Vrijeme je okrutnih sudaca, pa očevi nakon sinova mru. Ipak, i za njim golema žalost bi.

Onda žena, u kasnim pedesetim, šezdesetim možda, mrtva i ona, treća po redu, na slici s frizurom kakve su dvadesetih bile u modi (trebalo bi pronaći salon u kojem su je frizirali pred slikanje svečano kod Lisca), možda očeva žena, majka od onoga gore, ili sestra, pa da mu tetka bude. U Sarajevu, aman dušo, tetke su nekad od matera važnije znale biti! Tako da i za njom silna žalost bi.

Na četvrtoj, jedinoj raspuknutoj slici, djevojčica s mašnom u kosi, pogleda pred plač, kao pred ljetnu sarajevsku kišu. Žalosna je, žalosna je, žalosna je smrt kad se sasvim podmladi, i kad se kao vječno dijete prikaže na slici. Žalost koja za njom bi trajala je kratko.

Avaj smrti, rekoše u prolazu grobljem, dok su sakupljali djecu za obdanište, djecu pred kišu, prije nego što počnu skupljati neosušeno rublje.

za Ivana Lovrenovića

u dubravama jedni za jejinu kažu da je sova, a drugi da je kumra,
ali svi se slažu da je to ptica koja najavljuje smrt. kad jejina zapjeva
na krovu nečije kuće, sutra, neko od ukućana, umire…

1.

    Svitalo je i u selu su se čuli pijevci.

    „Ustaj…“

    „Koliko je sati?“

    „Saće šes…“

    Ajiša je ustala i otišla u banju. Iza zatvorenih vrata, najprije se čulo kako iskašljava, prigušen zvuk skupljanja sline u grlu, krkoljanje, pa onda pljuvanje u lavabo. Zatim mlaz mokraće koju je ispuštala u šolju.

    Ibro je u međuvremenu ložio vatru u šporetu Smedervcu. Krškao jelovinu i pažljivo je slagao na zgužvanu novinu, po vrhu stavio dvije tanje cjepanice, iz džepa izvadio upaljač, i zapalio.

    Miris vatre se brzo proširio prostorijom.

    „Oka nisam sklopila“, reče Ajiša dok iz viseće uzima tablu.

    Ibro se na njene riječi samo nakašlja i ugrnut u kaput izađe vani.

    Na tablu je stavila dva fildžana i kašičice. U šećerluk dosula šećera i kašikom u džezvu sipala mljevenu kafu. U međuvremenu je na šporetu strujala voda koju je Ibro bio pristavio.

    „Mraz…“, reče Ibro dok ulazi u kuću s naramkom drva.

    „Vidim ja hladno mi a pokrila se s dvije deke i jorganom…“

    „Jesam li ja govorio da se pokrije krompira…?“

    „Bogumi što je nisi išo i pokrivo?“

    „Ha…“, zavrti Ibro glavom…

    Dok je Ajiša zalijevala kafu Ibro je uzeo daljinski i upalio televiziju. Pošto je ton ostao pojačan od protekle noći, prostorijom se prolomi glas Jasmina Stavrosa. Ibro daljinski okrenu prema sijalici i nakon što je našao dugme za smanjivanje, stiša ton.

    „Pa đe si vidio mraz?“

    „Eno u kanti pod olukom…“

    „Pa je li koliko?“

    „Nisam ga mjerio…“, odbrusi Ibro i iz džepa izvadi kesu s duhanom.

     Prstima je rastresao grudvice stutkuljene škije i stavljao je u ćat.

    „Ne przni mi tuda“, reče Ajiša dok u fildžane po šećeru stavlja s kašikom kajmaka.

    Ibro se na te njene riječi nije obazirao već je jezikom oblizivao rub ćata i prstima oblikovao cigaretu koju je bio napravio. Onda je zapalio i dva puta povukao jako. Ne ispuštajući upaljača iz ruke, sa strane je gledao u žišku, je li se dovoljno zacrvenila, treba li je dopaliti.

    Prostoriju za čas popuni duhanski dim.

    „Vrag te odnio i tebe i škiju!“, reče Ajiša i u fildžane poče sipati kafu.

    „Čuli je ti?“, ne gledajući u nju Ibro prozbori.

    „Koga?“

    „Čuj koga, jejinu…“

    „Jok ja bogumi…“, reče Aijša i fildžan prinese ustima.

    „A veliš oka sklopila nisi.. Hhh…“, opet je Ibro vrtio glavom.

    Prostorijom se čulo srkanje kafe iz fildžana i stišani ton televizora na kojemu je sad pjevao Alan Hržica. Ibro bi s vremena na vrijeme pogledao u ekran, zadržao pogled koji minut, pa se vratio debeloj cigareti koja je sporo dogorijevala u pepeljari.

    „Pa oklen se čula?“, nakon što su malo odšutjeli upita Ajiša.

    „S Omerove kuće koliko sam se ja mogo orjentisati.“

    „I jes kukavac bolestan…“

    „Hhh“, Ibro na nju izdriječi oči. „Moraš ti odma…“

    „Samo velim đe je čojek bolesan.“

    „Šuti, šutiii… Ne pričaj svašta!“, namještajući kaput na ramenima    Ibro je vrtio glavom i gicao se na kauču.

    „Pa ti si je prvi spomeno“, reče mu Ajiša.

    „Pa ti odmah moraš na jablanu… Ha… Svaka ti je koca!“

    „Jesi li gledo krompiru?“

    „Jok ja.“

    Sad Ajiša ustade, s čiviluka na vratima uze jaknu, ugrnu se, i izađe.

    Ibro uze daljinski pa pođe redom šaltati kanale. Malo se tijelom nage prema naprijed i oči iskolači na ekran. Još je bilo rano i na većini kanala nije bilo programa. Tek na nekoliko njih su bile reklame i Ibro ostavi na programu gdje su upravo reklamirali Dormeo madrac.

    „Je li smrzla?“, upita Ajišu koja se brzo vratila i sa sebe skidala jaknu i vraćala je na čiviluk.

    „Otiđi pa vidi…“, reče Ajiša pa ode do šporeta i ubaci cjepanicu.

    „Svunoć je zavijala pa da je ne čuješ…“, ponovo Ibro poče o jejini.

    Na te njegove riječi Ajiša ništa ne reče već u fildžan dosu kafe i poče mješati. Onda fildžan osloni na donju usnu i zagleda se u prazno.

    „Ima li brašna?“, progovori Ibro kad vidje da ga Ajiša ignoriše.

    „Ima nešto, ali nema ulja i nema šećera…“, negledajući u nj i preko volje odgovori Ajiša.

    „Vidi šta još treba pa da odem kupiti.“

    Ibro je sad bio raspoloženiji.

    „E ne znam šta bi danas pravila!?“, nakon male šutnje i Ajiša se oraspoloži.

    „Ja bih najviše volio da skuhaš graha s geršlom.“

    „E kupi unda malo i suha mesa, ima u Frenje fina šarena.“

    „Je li smrzla?“

    „Ko?“

    „Krompira…“

    „Ja ne bih rekla da jes, svaka klica se bijeli… Ma đe će se bolan smrzrnut…“

    „Ne znam oklen je ona tičurina vila… Mense učinilo da je od     Omerove kuće…“

    „Nalet je bilo…“

    Među Ibrom i Ajišom nesta one jutarnje mrzovolje i jedno drugom počeše udobrovoljavati. U Smederevcu se vatra bila rasplamsala, šporet je tutnjio, od njega su podrhtavala prozorska okna i činilo se kao da negdje u daljini grmi.

    „Neka!“, dreknu Ibro na Ajišu koja je lombrala sa sudima za sudoperom.

    „Da čujemo vrijeme“, ponovi joj dok je sjedala na kauč i o kecelju brisala vlažne ruke.

    „Pojačaj još…“, reče Ajiša.

    Ibro daljinski ponovo okrenu prema sijalici, nađe dugme za pojačavanje, i pritisnu. Tada se s televizije glasno oglasi Zoran Vakula.

    „Aha, evo Bakule“, reče Ibro i tijelom se nage prema ekranu.

    „Mnoge ceste u Lici i Gorskom kotaru su zatvorene za promet zbog snijega, a ima ga i na Sljemenu, gdje je jutros izmjereno 18 centimetara.“

    Ibro i Ajiša su sjedili i slušali.

    „Jutros u sedam sati visine snijega u Hrvatskoj bile su sljedeće: Crni lug 4 cm, Delnice 10 cm, Otočac 1 cm, Plitvice 5 cm, Zavižan 11 cm.“

    Vakula kojeg je Ibro zvao Bakula, bio im je drag, vjerovali su mu više nego ikom drugom na televiziji.

    „Prema prognozi DHMZ-a danas se očekuje pretežno oblačno s kišom, a u gorju, sa snijegom uz stvaranje snježnog pokrivača. Glavnina kiše u unutrašnjosti će pasti u prvom dijelu dana i u nizinama lokalno može biti susnježice.“

    „Eto ti ga i u nas“, trznu se Ibro.

    „Na Jadranu, osobito u Dalmaciji, ponegdje izraženiji grmljavinski pljuskovi. Puhat će umjeren do jak sjeverni i sjevernoistočni vjetar. Na sjevernom Jadranu jaka i olujna bura, podno Velebita i s orkanskim udarima…“

    „Treba krompiru pokrit. Nađi mi kakvih deketina“, reče Ibro Ajiši dok na televizoru smanjuje ton.

    „Evo da mi se ovo graha obari“, ustade Ajiša i ode prema šporetu na kojem je u šerpi vrela voda.

    Ibro iz džepa ponovo izvadi kesu s duhanom i pođe motati novu cigaretu. Ajiša ga opazi pa odmahnu glavom.

    „Jesi li smislila šta još treba iz prodavnice.“

    „Uzmi malo salame, jedan kolut sudžuke i nešto slatko…“

    „Strah me da ne smrznu cijevi i hidrofor…“, dok kreše smotanu cigaretu, reče Ibro.

    „Nek bogumi mrznu, šta ću jim ja…“

    „Murat svoj obložio stiroporom i pokrio dekom.“

    „Pa da ne bi i ti…“

    Na te Ajišine riječi Ibro ništa ne reče već dopali prigušenu cigaretu i snažno povuče. Oko njega se izvi oblak od dima i on se zakašlja.

    „Crknut ćeš od nje“, dok u šporet ubacuje cjepanicu opet prozbori Ajiša.

    „Nek jebem mater“, reče Ibro i ljutito se skoči s kauča, prigrnu kaput, i izađe.

    Ajiša je obareni grah procijedila i ostavila ga u šerpi na kraju šporeta. Onda je uzela tepsiju i u nju kanula malo ulja, razmazala ga prstima, pa iz vajnika u nju prekrenula tjesto od hljeba. U šporet je gurnula još jednu omanju cjepanicu, hljeb prekrila salvetom i ostavila ga na stolu ispod sulunara.

    „Evo Murat kaže sve voćke led odnio“, poče Ibro s vrata.

    „Misliš li ti u prodavnicu ići?“, dok posprema jastuke po kaučima i zateže prekrivač, ne gledajući u nj, reče Ajiša.

    „U Omera se dimi iz odžaka, ali nema nikoga da izađe iz kuće…“

    Ajiša malo zastade, pogleda u Ibru, pa nastavi raspremati po kuhinji.

    „Trebala si otić u njiha…“

    „U koga?“

    „U kenjca… Čuj u koga u – u Omera.“

    „Neišla ga ja… Idi ako ti se ide… Ti si je čuo nisam ja…“

    „Hhhh“, ljutito Ibro uzdahnu.

    S cigaretom u ustima opet se spremi i izađe vani. Ajiša ga vidje kroz zarošeno staklo prozora kako stoji ispred kuće i zvjerka na Omerov čardak.  

    Ubrzo se ponovo vrati u kuću.

    „Hoću li brašna uzimat?“

    „Su čim ćeš ga sad gonit… Ima još, more koji dan…“

    „A šta da pane snijeg…“

    „E ne znam, kako hoćeš… Uzmi mi mesa ako ću ti grah praviti…“

    Ajiša je u šporet gurnula još jednu cjepanicu, mašama progargašala vatru, ubacila hljeb i zatvorila pekaru. U ruku je uzela salevetu i sejla na šćemliju ispred šporeta.

    „U Rupini, u Hrvata sve cijevi popucale…“, dok se sprema za prodavnice reče Ibro.

    Ajiša je sjedila pred šporetom i pravila se kao da ga ne čuje. S vremena bi na vrijeme, pošto je vatra bila plaha, otvorila pekaru i okrenula tepsiju s hljebom.

    „Dok se ja vratim nađi mi te deketine… Eno sve okolo zabijelilo, sad pada na Hrgudu… Eto ti ga noćas i u nas…“

    Ibrin monolog bi s vremena na vrijeme prekinula škripa federa u vratima rerne koju bi Ajiša otvarala da okrene hljeb. On je po kući hodao i zborio, tražio ceker za namirnice, u novčaniku provjeravao ima li dovoljno para, motao novu cigaretu, onu putnu, gledao malo u televiziju, malo u sat, malo prema šporetu za kojim je, njemu leđima okrenuta, sjedila Ajiša.

    „Odo ja, a ti mi te deketine pripremi… I ne znam je li ono bila Jejina ili mi se samo pričinjelo… I ne zbori nikom….“

    Ajiša se nije obazirala na starčeve riječi već je gledala u šporet i šutjela. Kad su se vrata kuće zatvorila i kad je bila sigurna da je Ibro izašao, okrećući hljeb sa salvetom u ruci, tiho reče:

    „Idi vrag te odnio.“

2.

    „Šta ono Ibro stoji pred kućom“, reče Omerova nevjesta Zijada dok namješta storu na prozoru. „Gleda vamo… Eno sad ode u kuću…“

    Omer je ležao na kauču ispod prozora i bio je pokriven do pod vrat. Ispod deke mu je virila samo velika glava na kojoj su se od iscrpljenosti jasno vidjeli i oni, inače, mišićima prekriveni dijelovi gornje i donje vilice. Disao je površno i ubrzano i svako malo otvarao usta. Tad bi se kroz kuću začulo kao da neko dlanovima pljesne.

    „Bi li babo išta mogo jesti?“, upita ga nevjesta koja je sad nad njim stajala.

    „Aaaa?“, Omer pogleda u nju.

    „Bi-li išta mogo pojes?“, povisi Zijada ton i pritom se još primaknu starcu koji je na nju bio iskolačio upale oči.

    „Je li jes?“

    „Ja, jes! Bi-li mogo išta?“

    „Jok bogami…“, reče Omer pa jeknu.

    „Moraš nešto pojes. Rekla ti doktorica, neće ti moć udrit inekciju kad dođu ako ne budeš jeo.“

    „Jesi li izlazila na izvan?“

    „Jesam… Što pitaš?“

    „Ima li mraza?“

    „Ima… Smrzla se voda u koritu pred kućom…“

    „Jah…“, reče starac i zatvori oči. Na licu mu se tad ukaza bolan grč, potraja koji sekund, pa nestade.

    Zijada je starcu namjestila jastuk i opipala mu čelo. Onda je s njega skinula deke, presložila ih, pa ga ponovo pokrila.

    Starčevo tijelo je bilo mršavo i skoro beživotno. Kroz pidžamu su se ocrtavale ivice karličnih kostiju i činilo se kao da u njoj ničeg drugog sem njih, nije ni bilo.

    Dok ga je pokrivala zazvoni telefon.

    „Halo…“, reče Zijada. „Ma isto… Neće da jede… Evo sad ko zaspa… Hoću… Dobro… Hajde…“

    Kad je spustila slušalicu, starac progovori:

    „Ko je to bio?“

    „Ramiz… Pita jesi li jeo išta…“

    „A đe je on?“

    „Na poslu babo… Đe će bit…“

    „Je li se dobro obuko?“

    „Jes. Hoćeš li da ti popržim jaje na mladom maslu?“

    „Hajde…“, reče starac i ponovo zatvori oči.

    Dok je čekala da se na tavi maslo ucvrlja, Omer je ponovo bio zaspao. Kao da mu se u plućima bilo nešto prepriječilo u snu je disao površno i brzo, s vremena na vrijeme bi ispustio neki zvuk, nalik hrkanju, onda, kao da bi disanje stalo, iz njega se ništa ne bi čulo. Zijada bi se tad okrenula i gledala u starca dok ponovo ne bi prodisao.

    „Hajde babo…“, stavljajući tavu i komad hljeba na stol reče Zijada.

    „A?“, pogleda je starac umornim očima.

    „Hajde da jedeš.“

    „Ne mogu…“

    „Moraš jes, evo sam ti jaje popržila…“

    „Hajde de…“, reče Omer i pođe se ustajati.

    Zijada je Omeru pomogla da se pridigne, sa strana mu stavila po jastuk i primakla mu stol.

    „Je li mrzlo na izvanu?“, pogleda je starac.

    „Jes, hldano, samo što snijeg nije…“

    „Jesi li krompiru gledala?“

    „Evo babo krompire kraj šporeta… Jesmo li je jučer unjeli…“

    „A je li… Je li proklijala?“

    „Jes… Hajde jedi…“

    „Ovako ću ja“, odgurnu Omer viljušku, rukom odlomi hljeba i umoči ga u zlatnu mast u kojoj su plivala jaja.

    „To je domaće, mlado maslo, dala mi Munta Muratova…“

    „Aha…“, reče starac pa se zakašlja.

    „Hoćeš li vode?“, upita ga Zijada i krenu prema sudoperu.

    „Ne treba…“, reče starac pa nastavi žvakati hljeb namočen jajima i masnoćom.  

    „Đe će ono Ibro s civarom?“, progovori Zijada zagledana kroz prozor. „A sigurno u prodavnicu…“ gledajući i dalje, žena odgovori sama sebi…

    Dok je Omer jeo Zijada je raspremala po kući. Kako su stakla na prozoru bila prljava, uzela je krpu pa ih počela brisati. Dok je to činila, zavrćala je glavom pokušavajući vidjeti nebo. Komadić koji je stajao razapet između njihove i susjedne kuće izgledao je kao bijela krpa na štriku.

    „Snježna hava…“, više za sebe reče žena dok novinom glanca prozorska stakla.

    „Aaa nevjesta…?“

    „Reko koda će snjeg…“, malo jačim tonom ponovi Zijada.

    „Ima li vode?“

    „Đe babo ima li vode?“

    Starac malo stade, kao da se zamisli, pa nastavi:

    „U česmi…“

    „Ima babo, jesi li žedan, hoćeš da ti uspem?“

    Starac ništa ne reče. Drhtavom rukom je kupio mrve hljeba što su mu ispale u krilo i slagao ih na jednu hrpicu na stolu.

    „Jesi li žedan?“, ponovi Zijada pitanje.

    „Nisam…“

    „Pa što pitaš ima li vode?“

    „Je li smrzla pitam…“

    Starac se tad ko malo osmjehnu, pogleda u Zijadu i pođe da legne…

    Zijada mu je pomogla da se smjesti u zgužvanu postelju i pokrila ga dekama. Njegova velika i samo kožom omotana glava virila je ispod pokrivača pod kojim kao da tijela nije bilo. Starac je ubrzo zatvorio oči i utonuo u onaj svoj polusan. Njegovo površno disanje ponovo je zašumorilo kućom.

    Dok je sjeckala krompir i luk za pitu, starac je spavao. S vremena na vrijeme bi jeknuo i Zijada bi tad prišla bolesniku, malo odstojala nad njim, uvjerila se da je živ, pa nastavila s poslom.

    Na sredinu kuće je prostrla veliki bijeli čašaf i na njemu razvlačila jufku za krompiraču. Pošto je u kući bilo vruće od plahe vatre koja je tutnjila u šporetu, jufka joj je pucala i ona je svako malo, tiho, govorila: U vražiju mater.

    Kad je pitu ubacila u pekaru došli su doktorica i tehničar i Omeru dali injekciju za bolove. Starac, iako izmoren, smogao je snage da ih pita „kako su prošli“…

    „Kuda dedo?“, primakla mu se doktorica i glasno ga pitala.

    „Putem…“, rekao je starac s onim osmjehom na licu.

    „Pita sevet mraza…“, uključila se sa strane Zijada.

    „A dobro, dobro… Dobro smo prošli“, odgovori doktorica dok mu na ruku stavlja manžetu da izmjeri krvni pritisak.

    „Kažu snijeg svuda okolo“, reče tehničar tiho dok doktorica mjeri tlak.

    „A i u nas bi mogo“, odgovori mu Zijada i ponudi ga sokom.

    „Hvala ti… Nećemo ništa…“, reče mladić.

    „Jeste li za kafu… Ili čaj?“, ponovo Zijada upita…

    „Ništa…“, reče sad doktorica. „Idemo, imamo još u nekoliko kuća otići…“

     Snijeg je počeo padati dok je Zijada ispraćala doktoricu i tehničara. Počeo je sitno i pahulje su lelujale pa je tehničar prokomentarisao da ih to vjetar donosi s planina uokolo. Ali čim su njih dvoje zamakli, snijeg je počeo ubrzavati. Pahulje su postajale sve veće i jedna je pala na Zijadino lice dok je gledala u nebo. Nekoliko ih se zamrsilo i u njenu u mini-val uvijenu kosu.

    „Pada li to?“, upitao ju je starac kad je ušla u kuću. Glas mu je bio življi nego inače, kao da mu se u tijelo najednom vratila snaga.

    „Pada babo… Pada“, reče Zijada i pođe pekari da okrene pitu.

    „Je li se Ramiz dobro obuko?“, sad zatvorenih očiju upita Omer.

    „Jes babo, jes!“, reče Senada okrenuta prema šporetu dok nožem odiže smotanu jufku da vidi da i odozdo nije zagorjela.

3.

    „Nađi mi kakvu deketinu da kravu pokrijem.“

    „Nemam, sve si odnio. Jedino moju da ti dam…“, reče Munta ljutito.

    Murat je sjedio za stolom i iz tanjira kašikom srkao čorbu iz koje se dimilo. U kući je bilo vruće i svi prozori su bili zarosili od čorbe koja se još kuhala na šporetu nad kojim je stajala Munta.

    „De mi još malo uspi…“, odgurnu Murat tanjir.

    „Pa moreš li bar sačekat da je zapržim“, reče Munta i pokretima punim ljutnje uze prazan tanjir i ponese ga prema šporetu.

    Murat na to ništa ne reče već uze daljinski i upali televiziju. Bilo je skoro dvanaest sati i na HRT-u su trebale početi vijesti.

    „E šta ih više gledaš, vazda jedno te isto mlate… Odnio vrag i tebe i njia…“, reče Munta dok mu stavlja na stol pun tanjir.

    „Da vrijeme vidim jadna ne bila… Vidiš đe je nevrijeme svuđe.“

    Vani je padao snijeg i kako je bilo suho, po krovovima kuća se već bjelilo. Sa svih strana je bilo pritislo i činilo se da neće prestati dok sve ne zatrpa.

    „Jesam li ti govorila da brašna kupiš… E sad ćemo gladovati dok se ne otopi…“

    „Đe sam mogo po ovom ledu?“

    „Kako je Ibro Ajišin mogo… Eno maloprije punu civaru namjernica proćera…“

    Murat na te Muntine riječi zašuti, iz kašike posrka čorbu, u usta stavi rukom odlomljen komad hljeba, nasloni se u kauču pa preko zalogaja reče:

    „Pa nimalo da nema brašna?“

    Sad Munta na njegove riječi ništa ne odgovori, pa on, s kašikom uronjenom u čorbu, prebaci temu:

    „Kaže mi Ibro da je noćes čuo jejinu… Njemu se učinilo s Omerove kuće da je zavijala…“

    Dok zapršku sipa u šerpu, skoro u sebi, Munta progunđa: Đe nije s moje.

    „Šta kažeš?“, upita je Murat.

    „Nisam ništa rekla…“

    „Već ako umre, đe ga po ovom mrazu sahranit…?“, nastavi Murat.

    „Trebo si u harem pa pokrit komad zemlje da vam bude lakše kopat…“, reče Munta zajedljivo.

    „E ne more se su tobom ništa pričat.“

    Dok su se njih dvoje prepirali na televiziji su išle vijesti. Smjenjivale su se glave zastupnika u saboru, među njima, Murat je znao jedino Pernara kojeg je zvao Pervan. Svako malo bi pogledao prema ekranu u iščekivanju vremenske prognoze.

    Vani je snijeg padao sve brže i s brzinom je rasla veličina pahulje. Brda okolo Dubrava se više nisu mogla jasno vidjeti, zrak je bio poprimio nijansu između bijele i sive i činilo se, kao da se čitav život najednom preselio u neki veliki oblak.

    Murat je provirivao kroz prozor, jednim okom gledao kroz rukavom očišćeno staklo, drugim u ekran televizora na kojem je trebala početi vremenska prognoza.

    Munta, ljuta, nakon što je sa šporeta skinula skuhanu čorbu, počela je po kući raspremati. Vraćajući jastuke na svoja mjesta na kaučima, roncala je dovoljno glasno da je Murat njene riječi mogao čuti, ali ne i razumjeti.

    Djevojka u vremenskoj prognozi, rukom je pokazivala u kartu Evrope nad kojom su se bili nadvili veliki bijeli oblaci. Rekla je da regiju očekuje snježne padavine i da će svoj vrhunac dosegnuti u toku noći. Na većini prometnica, saobraćaj je bio u zastoju – upozorava li su iz HAK-a uz nekoliko kadrova s autocesta diljem Hrvatske. Slušajući ih, i Murat i Munta, vrtjeli su glavom.

    „I da nemaš ništa da kravu pokrijem?“, opet upita Murat.

    „Eno ti u predsoblju serdžade… Nema više deka, sve si ih odnio…“

    U Mutinom glasu kao da ne bi više ljutnje.

    „Trebala si poviriti na Omera.“

    „Što ti nisi povirio.“

    „Evo nisam imo kad…“, reče Murat i zapali cigaretu.

    „Ne mogu bogumi ni ja. Glava me boli…“

    „Dolazila mu je doktorica…“, reče Murat ustima punim dima.

    „Udara mu inekcije za bolove… Preključer Zijada, dolazila masla da joj dadnem pa reče…“

    Uze Munta pletivo i smjesti se na kauč ispod prozora. Murat ustade i izađe u predsoblje. Dok je plela i gledala sapunicu na HRT-u, čula je Murata kako iznosi serdžadu i za sobom zatvara vanjska vrata.

    Kad je ostala sama, poćulila je kroz prozor. Već je bilo ponovo orosilo na mjestu gdje je Murat brisao svojim rukavom pa i ona isto učini.

    Na stazi koja je vodila prema štali, bili su otisci Muratovih stopa. Snijeg je bio prekrio sve što se vidjelo. Iz dimnjaka koji su stršili s bijelih krovova, kuljao je bijeli dim. Na nekim su bile i štrkljave antene naziva riblja kost i sve su gledale u Bikovo koje se nije vidjelo.