Oj, Andrija oči, najmilije

POTKIVAČ

Dosadilo mu da potkiva konje, magarce, mazge i mule, plašio se da na potkovicama koje im je prikivao na kopita i njegov život raznose prašnjavim drumovima i vrletnim puteljcima kroz šimski gustiš, pa se manuo posla koji je naslijedio od oca, očevog oca i oca očevog oca.

Od tada je povazdan sjedio ispred potkivačnice po kojoj se već počela hvatati paučina. Kada bi vidio nekoga da mu prilazi vodeći konja za ular, pokazivao je rukom da ga zaobiđe u širokom luku.

Sjedio i razmišljao.

Onda potkivaču jednom pade na um misao da bi bilo dobro da potkovicom zaštiti tabane sreće, ako jednom i ona slučajno naiđe kraj njegove potkivačnice.

Ko zna kada će ona naići? Do tada bi njegova misao o potkivanju sreće mogla da se izgubi u prašini, ili da zagazi u drač, pa da tamo njena osjetljiva stopala ostanu na oštricama trnja.

Uplašen, brzo skoči, odreza komadić nebeskog plavetnila i poče da potkiva svoju misao.

Objavljevo krajem devedesetih

Kišni dan, s jeseni 1996., do Boga se nad Zagrebom smrklo, i nema onoga koji će suzu pustiti kad nas sutra više ne bude. Došao sam u židovski starački dom Lavoslav Schwartz, u posjetu poznaniku, starome sarajevskom advokatu i Rasimovom liberalu, koji tu provodi mjesece u nadi da će se vratiti kući. Da ne bude nesporazuma, stari se uskoro i vratio kući, ali nisam tada znao da će tako biti, pa me je stislo već na kapiji, jer mi se činilo da sam pred grobnicom ljudi, koji igrom slučaja još nisu umrli, i samo se čeka kad će, a mi im dolazimo, smijemo se i donosimo kilu naranči, pa se pravimo da su svi oni baš jako živi.

U prizemlju, tamo gdje su društvene prostorije, kuhinja i trpezarija, za dugim konferencijskim stolom prekrivenim bijelom plahtom, onim istim za kojim se, barem prema renesansnim slikarskim prikazima, prije dvije tisuće godina Isus Krist opraštao od svojih učenika, i uz posljednju večeru čekao onoga koji će ga prijaviti policiji, za istim takvim stolom sjedila je veća grupa sarajevskih Jevreja, bivših liječnika i direktora, finih dama iz Narodnog pozorišta, partizana sa Sutjeske i Neretve, sve Bošnjo do Bošnje, po čehri im znaš iz kojega su svijeta, pa piju Fructalove sokove i meze zdenka sir, a oči im pune suze dok pjevaju. Na središnjem mjestu stola, onom na kojem je Leonardo naslikao Krista, sjedi najslavnija operna pjevačica u bosanskoj povijesti, ona ista koja je svojedobno u euforiju bacila sve svjetske publike, dok je na najvažnijim europskim i svjetskim pozornicama pjevala uloge žena koje su odredile identitet naše civilizacije.

Tog kišnog popodneva, pod mrklim nebom bijeloga Zagreb grada, Ljiljana Molnar-Talajić starim je sarajevskim Jevrejima, kojima je suđeno da vazda umiru u nekakvoj tuđini, pjevala pjesmu Ismeta Alajbegovića Šerbe i Nikole Škrbe Tebi, majko, misli lete. Nipošto je nije pjevala na način Madame Butterfly, onako kako bi to čuo maestro Puccini, niti onako kako se uopće i mora pjevati u jednom dovršenom svijetu, koji je svakoj riječi, ali i glasu koji tu riječ izgovara, dao njezin konačni smisao. Pjevala je gospođa Ljiljana onako kako bi to nekih ranijih godina činila kafanska pjevačica u nekakvom jugoslavenskom radničkom klubu u Frankfurtu, da svako uho koje je čuje u pjesmi prepozna vlastitu nesreću. Smjerno kao čistačica u osnovnoj školi na periferiji Zenice i Kaknja, naivno kao Silvana Armenulić, moćno kao Safet Isović pred butum bošnjačkim narodom, predavala je istinu na dušu ljudima koji su, bolje od svih drugih u tom času, znali koja je tuga i kakva je nesreća biti ono što jesi, a ne imati snage i vjere, ne imati nade, da postaneš nešto drugo.

Zastao sam na vratima i slušao: “Tebi, majko, misli lete, preko polja i dolina, iz daleka primi pozdrav, od najdražeg svoga sina…” Majke tih ljudi u židovskome staračkom domu Lavoslav Schwartz u Zagrebu, odavno su bile sahranjene na koševskome groblju, ili na Barama, njihova tijela otišla su u dim negdje na granici Poljske i Njemačke, plavila ih je nabujala Sava negdje kod Jasenovca, imena njihovih majki upisana su na spomen grobnicu na Vracama, one su iščezle jednom davno, prije nego što smo se mi rodili. Njihovo iščeznuće bilo je u povijest upisano još onoga dana kada su ih silni kršćanski kralj i njegova fragilna kraljica potjerali prema istoku, da u nekoj Turskoj budu izbrisani, kao što jednom iz ljudskoga pamćenja biva izbrisano sve što je korijen pustilo istočno od opere.

Međutim, stari sarajevski Jevreji ipak su plakali pjevajući. Na koga li su, dragi Bože, oni mislili u pjesmi Tebi, majko, misli lete? Na vlastite majke vjerojatno nisu. Misao na njih puno je starija od te pjesme, i nisu joj trebali Šerbo i Škrba. Mislili su na isto ono na šta je mislila operna primadona kada je zapjevala glasom koji nije scenski, i nije za bolje prilike i za europsku publiku. Mislili su na svoja tijela koja već počivaju na tuđoj zemlji i u tuđemu svijetu, na iskorijenjenost koja je metafora jevrejske sudbine, ali je u ovome slučaju dvostruka. Ti su ljudi, ti divni pregaoci socijalističke obnove i izgradnje, stroge liječnice i zajebani direktori velikih preduzeća, kojima je Bog dao da umiru u židovskome staračkom domu Lavoslav Schwartz, imali po dvije tuge, po dva Jeruzalema i po dvije iste, dvaput protjerane duše.

Pjesma Tebi, majko, misli lete ušla je, valjda zbog mjere bola koji u sebi nosi, u standardni repertoar sevdalinki, premda, i po vremenu nastanka i poetikom, sevdalinkama ne pripada, nego uskom graničnom području klasičnih kafanskih pjesama i novokomponovane narodne muzike. Je li stari Nikola Škrba, sarajevski radijski novinar i humorist, namjenski pisao tekst, jesu li mu na umu bili naši “radnici na privremenom radu u inostranstvu”, Jugošvabe i gastarbajteri, to danas ne znamo, niti nam je važno, ali činjenica je da tačnije i tom svijetu bliže riječi nisu napisane. Šerbo im je pridodao melankoličnu melodiju, blisku narodnome uhu, ali i estradi svoga vremena, tako da je nastala odlična pjesma, veliki narodnjački evergrin. Ono što joj je, na žalost, dalo na socijalnoj važnosti i trajanju, bio je rat, surgum i muhadžirluk, izbjeglištvo i neka nova bosanska dijaspora, koja s gastarbajterskom nesrećom nije imala veze. Gastarbajteri se uvijek imaju kamo vratiti, a muhadžiri svake vjere ostaju sami na svijetu. Jedni ih potjeraše, a drugi ih ne žele razumjeti. Biva, izvukli su živu glavu i primaju bogatu socijalnu pomoć. Jest, vala, baš je tako. Pjesma Tebi, majko, misli lete je pjesma o tihom umiranju u židovskome staračkom domu Lavoslav Schwartz u Zagrebu.

Uđem u radnju, prodaje jedan, nasmijan. U autobusu isti. U drugoj radnji opet. Konobar isto takav. Izgovaraju iste riječi, malo drugačije raspoređene, sa istim smislom. Odem do lokalnog biroa, pitam na šalteru informacija kako to da su u ovom kraju svi isti. “Ujednačili smo proizvodnju” – kaže mi onaj prodavač vozač konobar ili je možda sada službenik.

02.02.2001.

Kad bi ušli u neke godine i postali očevi odrasle djece, prestali ići na utakmice, postali veterani u radničkim savjetima svojih preduzeća i prestali planirati godine koje dolaze, kad bi se sasvim uozbiljili, pustili stomake i počeli ih nazivati bojlerima, kad se više nisu brijali vikendom i kad bi im iz ušiju i noseva izrasle debele crne dlake, očevi su jednoga dana Oslobođenje pošli čitati od predzadnje stranice. Ne znajući, tada su ušli u svijet mrtvih, iz kojega će izaći tek onoga dana kada ih više ne bude i kada se njihova stroga i ozbiljna lica pojave na predzadnjoj stranici, tamo gdje se počiva samo jedan dan, ali je taj počinak, pokoj i rahmet, najvažniji detalj svake posmrtne biografije. Sve što nakon toga slijedi je dugo ponavljanje, pravilno ritmizirana mantra sjećanja, pretvaranje tuge u dosadu i zaborav. Predzadnja stranica bila je mjesto na kojem su se posljednji put sretali stari poznanici. Viđali su se tamo školski drugovi, oni koji su bivali izgubljeni po četrdeset godina, a onda jednoga dana vidiš da su sve vrijeme živjeli u ovom gradu, da su vam se putovi svakodnevno presijecali, dugo ste se mimoilazili, sve dok se na kraju niste našli: jedan mrtav, a drugi živ. Otpuhivali su na takve scene očevi, palili novu cigaretu, govorili – eh, što ti je život! Nitko ih nije shvaćao, jer im nitko u tom času nije mogao biti dovoljno blizak. Do nekih godina ne znaš kakva je zapravo smrt, sve dok predzadnjom stranicom ne počne u dugoj koloni stupati tvoja raja.

Rođeni šezdesetih tu su stranicu čitali iz čiste zajebancije. Zbog one naivne posthumne poezije, primijenjenih stihova koji su trebali dočarati najdublju tugu, a besramnoj mladosti bili su smiješni. Tako je teško naučiti riječi da se ponašaju tužno, poučavala je predzadnja stranica, ali nije bilo onih koji bi bili poučeni. Očevi su otpuhivali lamente nad životom, sinovi su se smijali, a jedinom novinskom stranicom koja je tiho slavila anonimnost promicala su lica Sarajlija i Sarajki, prevarenih ljudi koji su se jednog sasvim običnog dana slikali za ličnu kartu ili pasoš, ne znajući da će te fotografije biti predočene svekolikom građanstvu kao nedvosmisleni dokaz njihovih smrti. Da su znali da se slikaju za vječnost, vjerojatno bi složili drugačije izraze lica, ozbiljnije, odgovornije, bez nade i velikih očekivanja, izraze lica namijenjene Bogu.

Jednoga dana, na opće zaprepaštenje građanstva i užas očeva, na predzadnjoj stranici pojavilo se lice široko osmijehnutog čovjeka, očito posvećenika dobre kapljice, koji je u desnici, poput trofeja, držao visoko uzdignuti pileći batak. Proći će godine i nitko nam neće vjerovati, rekao je netko od onih iz šezdeset i neke, izrezao obavijest o smrti nasmijanog bekrije s batakom i spremio je u novčanik. Iz perspektive ove povijesti, bio je to historijski dokument prve kategorije.

Svašta se taj dan pričalo po gradu. Te kakva je to familija koja je svoga mrtvaca mogla tako osramotiti, te kakvo je to Oslobođenje kad takve stvari uopće dopušta, te kako li se samo osjećaju porodice mrtvaca koje su u prvom novinskom susjedstvu s tim batakom, te u šta se to svijet pretvorio kad nas s novinskih stranica gledaju vampiri… Ali već nakon sedam dana nitko se, osim onih koji su se smijali, nije sjećao čovjeka koji nas je o svojoj smrti s fotografije izvijestio u najboljem mogućem raspoloženju. Smijači su ga pamtili, ponavljali njegovo ime i slavili kao građanina kojem se omaklo da u smrti postane veliki.

Je li se omaklo njemu ili njegovoj ožalošćenoj familiji? Na to pitanje, naravno, nećemo pronaći odgovor, ali je lijepo i utješno vjerovati da je neki Sarajlija, shvativši kako mu se bliži smrtni čas, naredio svojima da vascijeli dunjaluk o tom događaju, čim za njega dođe vrijeme, izvijeste onom najljepšom, najdražom i najnasmijanijom slikom. Slikom potpune i nepomućene sreće, da ga se po njoj pamti i da se ne zaboravi kako je bio dobar za društvo i prijatelje, od teferiča vremena nije imao niti da pomisli kome zlo, pa evo i pred Boga ide prostodušan i čist, skupa sa svojim najdražim batakom, pa neka mu Bog milostiv bude i razabere životnu vrlinu među svim tim sitnim grijesima.

Teško je i nakon tolikih godina posumnjati da je čovjek s batakom bio jako grješan.

odlomak iz romana

“Dođi ovamo da te poljubim”, veoma ugledne flamanske (belgijske) spisateljice srednje generacije Griet Op de Beeck, roman je o Moni, i to kao djetetu, pa kao dvadesetčetvorogodišnjoj djevojci i, na koncu, kao tridesetpetogodišnjakinji. To je priča o tome zašto postajemo onakvi kakvi jesmo, napisana sa dosta humora, oštrine i beskompromisne iskrenosti. O roditeljima i djeci. O uništenim ljudima i o tome kako oni, ne želeći, uništavaju i tuđe živote. O tome gdje završava odgovornost, a počinje krivica. O tajnama i usamljenosti. O bolesti i ćutanju. O opasnostima koje vrebaju kad si jak. O zaboravu i nemogućnosti zaboravljanja. O kuraži da spasiš samoga sebe. I, naravno, o ljubavi. Stoga što je to sve što imamo, ili skoro sve.

 *

Stanem kod zadnjih vrata, pogledam, niko me ne gleda. Zatvorim vrata, trčim ka garaži, zgrabim bicikl i odoh ja.

Mislim da mi do tamo treba petnaestak minuta. Dan je lijep: plavo nebo, tu i tamo zgodan oblačić, baš puno ptica. Odozdo sve ptice izgledaju crne, dok izbliza uopšte nisu takve, većina nije. Crna vrana, ona jeste, kos isto tako, muški svakako. Na engleskom ga čak i zovu “blackbird”, to sam naučila od tate.

Mislim: Vožnja biciklom mi se sviđa, posebno kad sija sunce i vjetar donosi topli zrak. To mi se mota po glavi. Dobro je kad se razmišlja o finim stvarima.

Na biciklu prolazim pokraj pekara, tamo gdje od žene za pultom katkad dobijem bombonu, skroz za džabe. Kad joj onda kažem “hvala puno, gospođo”, pristojno, jer to uvijek dobro dođe u životu, veli mama, žena se nasmiješi, a kad se smije, vidi joj se zlatan zub. To mi je malo strašno, ali kako znam da ga, u stvari, ne želim vidjeti, još upadljivije zurim u njega. To je kao kad probaš ne misliti na čips koji nije zdrav, a od toga te samo spopadne još jača želja za njim.

Vozim se kraj Sofijine kuće, fina je ona, ali malo smrdi. Smrdi na malo otpada u kanti za smeće, usred ljeta, a ponekad i na davno napušten tavan. Kad nas je učiteljica prošle školske godine stavila da sjednemo jedna pored druge, zbog toga sam ipak bila malčice nesretna. Ali ujko Tur tvrdi da se čovjek nakon sto osamdeset sekundi dubokog udisanja lošeg mirisa navikne na smrad i s tim više nema problema, tako kaže nauka. Ne znam je li to saznao baš iz nauke, ili je to rekao tek tako, da me utješi, ali mi je ipak pomoglo. Svakog dana kad počne čas, ja se skroz približim Sofiji, i onda brojim do sto osamdeset, ne prebrzo, i duboko udišem, kroz nos. I onda to bolje podnosim. Pitam se do koga ću sjediti naredne školske godine. Koja uskoro već počinje. Nadam se kraj Elen. Elen mi je najbolja prijateljica, a i ja njoj. Ima averziju na komarce, pčele i muhe i sve igre s kartama, voli zelenu boju i sladolede, čak i  zimi, a ako mora kihnuti to uvijek, baš uvijek, radi najmanje tri puta, a nekad i mnogo češće.

Dolazim do raskršća, crveno svjetlo. Nema puno auta zato što je nedjelja. Većinom su plava, primjećujem. Naše je zeleno. Zelena od bazenčića u kojima se ogleda sunce. Kad ga je otac prvi put dovezao, ima tome oko četiri godine, ta mi se boja ništa nije sviđala. Bila sam razočarana što nije izabrao crvenu, ili, u krajnjem slučaju, žutu. Ali to je Citroen DS, reče otac ponosito, stari auto, mnogo ljepši nego ovi danas. U tome mu moram dati za pravo. Farovi mu liče na oči, kao da nije mašina, nego čovjek, to mi je baš šega. Kupio ga od jednog pacijenta, reče, a tada nema biranja. To mogu da shvatim.

Ali mi se ne sviđa kad nema biranja. Kao u školi, gdje učiteljica uvijek određuje šta treba da radimo. Ponekad poželim da nikad ni ne moram u školu. Ali onda pomislim na vječiti raspust, pa više nisam baš sigurna da li bi tada bilo puno bolje.

Skoro sam stigla. Znam gdje je groblje auta, kraj njega uvijek prolazimo kad idemo k baki. Sreća da je tako. Sunce mi udara u oči, ali to dobro podnosim. Dobro je kad možeš svašta podnijeti u životu, kaže moja mama. Još malo, i eto me. Silazim, stavljam bicikl na metalnu nožicu, i obilazim zgradu. Ružni sivi pravougaonik s vratima, nekoliko prozora, kućetina velikom kapijom i ravnim krovom. Sve zatvoreno, naravno, i treba tako, zato sam i čekala do nedjelje. Ne trebaju mi kibiceri. I, znala sam da mogu lako ući na taj teren, sa strane su samo niski stubovi koji služe da ne možeš tek tako ukrasti auto, njih sam već vidjela.

Olupine stoje pozadi, na dijelu terena s jablanovima. Tvrdo, pjeskovito i prašnjavo tlo, dugo nije bilo kiše, i puno kamenčića, onih malih, oštrih. Jedan mi se već našao u sandali, ali nije to ništa. Ako zastanem da ga izbacim, garantovano će za deset koraka novi naći unutra. Nastavljam i pažljivo motrim naokolo. Kakav haos: svuda olupine i razbacani auto-dijelovi, a u uglu čudna hrpa auta koje su bez reda naslagali jedne na druge, kao lego-kocke.

Najednom ga ugledam, lijevo od one crne rđotine: naš vodozeleni Citroën DS. Prvo se držim na odstojanju, pokušavam prizor upiti u sebe. Brojim do šezdeset, to je dovoljno. Kako je samo izlupan!. Skinuta dva lijeva točka, nestao prednji branik, a cijela hauba ulubljena. Nema prozora, naravski, nedostaje i dio krova, najviše onaj sa suvozačeve strane. Priđem mu bliže, pa još bliže. Hoću da virnem u auto. Na tatinoj strani se nema bogznašta vidjeti, osim da je sve uništeno, i prljavo, samo je volan još čitav. Onda idem da vidim maminu stranu, ona ipak izgleda drugačije. Ima sasušene krvi na čudnoj štangi iznad dashboarda, i na sjedištu. Puno kvi. Krv na presvlaki nije crvena, više je smeđa. Prilazim skroz blizu, glava mi skoro u autu. Smrdi na benzin i zagorene kotletiće i boju. Gledam još bolje i vidim komade kože. I kose. Mamine plave kose. Ostanem tako. Dugo. Naprosto gledam. Ponekad moraš dobro gledati.

Kad nas je baka juče probudila, usred noći, normalno da smo znali da nešto nije u redu, Aleksander i ja. Mi smo djeca, a njih valjda ne budiš bezveze u dvanaest do pet. Baka nas nije ni pogledala, rekla je samo da moramo sići u prizemlje, da će tata odmah doći, i potom sišla niz stepenice. Aleksander i ja za njom. Žedan je, rekao je. Baka će nam nešto donijeti, i moramo sjesti na sofu, tata će odmah doći. Potpuno ista rečenica, što mi je bilo čudno. Aleksander dobija colu, odmah sam zažalila što i ja nisam tražila nešto za piće. Colu smo pili samo u svečanim trenucima. Sad je prekasno, nisam mogla baku još jednom poslati u kuhinju, to bi bilo nepristojno.

Činilo se da traje čitavu vječnost, to bakino “odmah”. Pogledala sam fotografiju na televizoru, ona na kojoj smo ja i Aleksander, u plastičnom bazenčiću u vrtu. On je tada još bio beba, a ja mala djevojčica. Usiljeno se smiješim, poziram. Po mami, malo čudno stojim, čula sam je kako to kaže ujka Turu, i mislim da je u pravu, “ali Aleksander, on je sladak da ga pojedeš”! Tako je rekla: “Da ga pojedeš.” Pomislila sam na veliko čudovište koje jede djecu, a onda brzo na nešto drugo.

Najednom se stvorio tata. Došao je iz vrta, mislim. Na sebi ima lijepo odijelo, jer su te večeri bili u restoranu. Uprljano je, to sam odmah vidjela. To se mami sigurno ne bi svidjelo. Na čelu mu je neki ogroman flaster, vidim ga kako gleda svoju košulju, kao da mi je pogodio misli. “Odmah ću se vratiti”, rekao je, i nestao na spratu. Da, da, odmah, znam ja to, i namah se osjetila loše zbog te ružne misli. Tata nas nije tek tako, iz zabave, usred noći izvukao iz kreveta, sigurno da ima dobar razlog da ode malo gore u spavaću sobu.

Aleksander u međuvremenu vozika crveni autić oko nogu salonskog stola, kao da je na autoputu. Zar još nije primijetio da nešto nije u redu? Možda je savršeno zadovoljan colom i mečboksom. Ako je tako, to mi je u redu, jer ima tek šest godina. Kad je meni bilo šest, ipak sam, vjerujem, bila malo jača, ali to je stoga što je on mlađi, kaže mama. Po njoj, mlađe dijete može malo zaostati u rastu.

Mi nikad nismo smjeli u restoran, jer je to za odrasle, veli mama. A kad tamo oni idu, uvijek oblače najljepšu odjeću, mama nosi naušnice koje je dobila od bake, neka vrsta bijelih dragulja u obliku velike kaplje. i onda se sprema, i toliko našprica kosu da cijela kuhinja smrdi na kiselo i na sapun.

Kad se tata vratio, na sebi je imao drugu odjeću. Ova nije bila prljava. Tata se znojio po čelu, što mu se ljeti češće dešavalo, ali sad je noć i nije toliko toplo. Sjeo je između mene i Aleksandera i rekao: “Sad morate dobro slušati, jer tata ima nešto da vam kaže.” A onda je zašutio. Veoma dugo. Čak je i Aleksander prestao da se igra i pogledao u tatinom pravcu, baš kao i ja. Nismo se usudili ništa reći, ili ga upitati za taj flaster na čelu. Tata je i dalje zurio u daljinu, kao da je zaboravio da se od njega nešto očekuje. Jednu ruku je stegnuo u pesnicu.

Baka uze stolicu i donese je kod nas u salon. “Pa, hajde”, reče. Pogledala sam baku, izgledala je siva, sad, odjednom, u licu. Učini mi se da je plakala, jer je na vratu i licu imala crvene fleke. Njih je i mama uvijek dobijala kad zaplače, ali to se skoro nikad nije dešavalo. Mama je žena koja puno toga može podnijeti, to nekad kaže i tati. “Ah, učini što moraš, Vinsent, ja sve mogu podnijeti.” Mami uopšte nije lako, s nama, sigurno.

Čula sam tatu kako duboko udiše. “Dječaci”, to uvijek kaže: dječaci, iako sam ja ipak neka djevojčica, “imam lošu vijest: dogodila se nesreća, noćas, i ništa ne valja.” Potom je opet zašutio. Baka poče naglas da plače, da suzi i slini. Otišla je negdje, vjerovatno da uzme maramicu, jer to stvarno nije lijepo, kad ti slina curi iz nosa. Na to i Aleksander poče da plače, možda zato što nije navikao da to vidi od bake. Stavih tati ruku na mišicu, možda će mu to pomoći da završi priču. Čini se da nije ni primijetio. I dalje je vladala mrtva tišina.

Kad se baka vratila iz kuhinje, prestala je da plače, i opet izgledala sasvim pristojno, i na koncu kazala: “Vaša mama se nije izvukla.” Kako niko nije reagovao, dodala je: “Umrla je.”

Aleksander je šmrcao i hvatao zraka: “Je li mrtva? Je li mama mrtva?”

“Da”, reče tata. Samo “da”, više ništa. Nastavio je da zuri u zid kraj vrata, kao da se tamo ima šta vidjeti.

Nisam počela plakati, što mi je bilo malo neugodno. Pokušala sam da nekako natjeram suze na oči, ali me nisu poslušale. Onda pogledah dolje, kao prema pupku, brada skoro na prsima, kao što se radi kad si tužan. Baka se nije ni pomjerila, tata je ustao, krenuo ka ordinaciji i zatvorio vrata za sobom.

Tako smo, dakle, tamo sjedili, baka, Aleksander i ja. Vani ni pokreta. A ni unutra, takođe. Bilo je tiho. Čula sam zvuk frižidera, tiho zujanje. I otkucaje zidnog sata. I Aleksanderovo šmrcanje. Mislila na mamu, i kako je rekla prije odlaska: “Budite dobri, kod bake, ako čujem da je niste slušali znate šta će vam se desiti.” U stvari je već unaprijed bila malo ljuta, iako smo kod bake skoro uvijek bili dobri. Nakon svega moram pomisliti i na crnu odjeću koju je imala na sebi: crnu suknju s crvenim kaišem i crnu bluzicu. Divno joj je stajalo. Kazala sam joj to dok je silazila niz stepenice, a ona se nasmješila. Mama je voljela komplimente u vezi sa odjećom. Ćutila sam se sretnom dok se smijala. Da li je ista odjeća još uvijek na njoj? Da li se i ona zaprljala? Vjerovatno da jeste, baš kao i tatino odijelo. Da li će ih neko oprati prije sahrane, ili će dobiti drugu odjeću za sanduk? Ona bi sigurno voljela imati to crno, znam sto posto. Možda bih to morala reći tati, mislim se. Jer tata, taj ti nema pojma o odjeći. To je i mama uvijek govorila. Pitam se na šta li misli Aleksander. Sjedi sklupčan na tepihu, uplakanog lica, okrenut ka dnevnom boravku. Rado bih mu nešto rekla, ali ne znam šta. Pa tako ostajem gdje jesam.  Ipak mi najbolje izgleda tako.

Dok tako stojim tamo, kraj onoga što je neka bio naš citroen DS, sjetim se da tati još ništa nisam rekla o maminoj odjeći. Moram se vratiti kući. Uskoro će biti kasno, za tu odjeću.

Ne smijem to nikome kazati, o ovome što sam ovdje vidjela, jer Aleksander je za to još suviše mali, a svi ti odrasli se mogu samo naljutiti jer sam uradila nešto što se zapravo ne smije.

S holandskog preveo: Goran Sarić

Objavljeno 11.06.1999.

U Splitu, na samo stotinjak koraka od spomenika svetom Duji, nalazila se vila u kojoj je nekada živio čovjek koji je izumio “Stock”, dao mu ime i proslavio ga diljem europskih birtija, a u našoj povijesti učinio od njega najdemokratskije alkoholno piće. U Bosni tih godina nije bilo lokala, krčme i kafića koji ne bi držali “Stock”, a generacijama sarajevskih srednjoškolaca on je bio sredstvo prve opijajuće inicijacije. S njime smo postajali odrasli u onoj mjeri u kojoj je mamurluk bio prvim i najvažnijim elementom odrastanja. Još smo bili nevini, mnogi od nas još nisu ni poljubili prvu curu, opravdano sumnjajući da će se ijednoj ikada svidjeti, ali smo zato bili pijani ko čep, bili smo mamurni da smo već Boga molili da nas uzme sebi i prekine nam jade. Nikad se čovjeku vlastiti život toliko ne smuči i nikad mu ne postane toliko opterećenje kojega bi se na svaki način želio riješiti kao kada se strašno napije, pa se sljedećega jutra probudi grleći zahodsku školjku. Ostala su negrljena ramena naših prvih ljubavi, ali sto smo se nagrlili zahodskih školjki to je čudo jedno i zauvijek će ostati čudo, barem onima među nama koji nikada neće postati alkoholičari, pa će im vječnom tajnom ostati zašto su se u pubertetskim danima toliko trudili da ljubav zamijene mučninom.

“Stock” su pili svi koji su uopće pili. Ili skoro svi. Izbjegavali su ga samo oni nesretnici koji bi potonuli duboko u alkoholizam i kojima su se sudbinskim činila ona dva dinara za koja je “Stock” bio skuplji od vinjaka “Zvečevo” ili od “Rubinovog” brandyja. Tim ljudima već je bilo sasvim svejedno to sto su ta dva pića bila nešto najstrašnije što je čovjek ili zvijer ikada igdje popio. “Zvečka” i “Rubin” imali su okus osrednjeg sovjetskog razređivača, a na želudac su djelovali tako da bi čovjek imao dojam da se napio vode kojom su se hladili nuklearni reaktori u Černobilu. No, pijancima iz lokala koji su nosili imena po zemljopisnim znamenitostima, planinama i rijekama naše tadašnje domovine, bilo je svejedno. Njima “Rubin” i “Zvečka” nisu bili ništa lošiji od “Stocka”, ali su zato bili jeftiniji.

“Stock” je u ostatku svijeta smatran vinjakom, ali se u nas držalo kako je riječ o autonomnom i samosvojnom picu, pa su, recimo, sarajevski konobari “Stock” točili u caše od viskija ili kole, uz obavezne dvije kocke leda. To što se vinjak nigdje i nikada ne pije s ledom, ni konobare, ni pijače uopće nije zanimalo, a ako biste od konobara baš zahtijevali da vam donese “Stock” bez leda, njega bi to ozlojadilo i naljutilo i to iz najmanje dva razloga. Prvi je taj što je bio red da se “Stock” pije s ledom, a do reda se u Sarajevu na neki čudan način uvijek držalo bas oko stvari koje bi same po sebi trebale biti u sferi temeljnih ljudskih prava slobode na izbor, dok je drugi razlog za ljutnju bio taj što je konobar obično držao kako mu tražite “Stock” bez leda jer mislite da vas na račun leda potkrada za piće. I naravno da vas je potkradao, i naravno da se “Stock” u nas točio uz led upravo zato da bi konobari mogli varati mušterije, a mušterije su na to pristajale jer su vjerovale kako će im piće s ledom duže trajati nego piće bez leda.
Riječ vinjak u Sarajevu tokom osamdesetih skoro da nije ni izgovorena jer ju je zamijenila riječ stock, koja je od imena jedne firme ili naziva pića postala nekom vrstom opće imenice od koje se onda tvorio i glagol. Reklo bi se, recimo, kako se sinoć taj i taj uštokirao, što je značilo da je popio toliko i toliko štokova, a štokovi su s vremenom uzeti i kao mjera nečije otpornosti na alkohol. Onaj tko bi mogao popiti dvadeset štokova i ostati pri piću i pri svijesti, taj bi se smatrao čovjekom koji bas može popiti, a ta je osobina iz tko zna kojih i kakvih razloga uzimana za neku višu, mušku kvalitetu.

Kult “Stocka” u Bosni je bio najizraženiji jer su Hrvati imali “Badel” (“Pij malo, pij dobro”), a Srbi “Rubin”, dok mi nismo imali ozbiljnijega proizvođača obojenih alkoholnih pica koji bi nas beneficijama i popustima navlačio da pijemo njegove proizvode. Nekada davno, u ranim danima naših djetinjstava, “Stock” je dobio odlučnu bitku sa “Vechijom”, pa mu više ništa i nitko nije mogao oduzeti primat nacionalnog bosanskog urbanog alkoholnog pića.

Kada je počeo rat i kada su nam počeli slati mlijeko u prahu, netko je, da li u šali ili u očaju, pitao a zašto nam ne bi slali i “Stock” u prahu. Taj netko je bio Manojlo Tomić, čiji duh sad lebdi nad srušenim neboderom Oslobođenja, u visini drugoga kata, tačno tamo gdje je nekada bio bife po imenu “Kožni”, u kojem su u dugim popodnevnim satima naši novinari zamišljeno gulili i čupkali skaj sa fotelja, pili “Stock” i čekali da prođe samo još jedan dan.

Za Radio Slobodna Europa

Subota, 2. prosinca 2017.

Danas je 99 godina i jedan dan od nastanka prve Jugoslavije.

Otac ozbiljno boluje već treći mjesec. Tumor na mozgu (“benigan ali vrlo agresivan”) operiran, većina ga izvađena, ostatak nepristupačan, razliven iza sinusa i oka.

Ocu se kapak oka naglo počeo spuštati.

Od oftalmologa do onkologa i neurokirurga – kratak i brz put.

Čini mi se da Mirko Kovač pominje dvoje mladih bolesnika koji se ljube na klupi u bolničkom parku, u istovjetnim pidžamama, dok im se cijevi infuzije upetljavaju; i više se ne zna što u što ukapljava, i s kojim povodom.

Otac se bori.

Brat doleti iz Amerike na desetak dana. Svih deset se nismo zapravo ni vidjeli.

Noćna kiša spere posuđe zaboravljeno nakon slavlja u vrtu.

Dvoje mladih s infuzijama doista se ljube i cjevčice se zapetljavaju.

Pada mrak.

“Sunce visoko” (Damir Ovčina, KAD SAM BIO HODŽA)

Nekako se samo pogodilo da sam počeo čitati Igora Mandića PREDSMRTNI DNEVNIK, u samu zoru očevog obolijevanja.

Neumoljivo brutalan (prema sebi prvenstveno, a tek potom k vani), pomaže mi da se naoružan ironijom krećem po predvorju pakla – što su balkanske bolnice, dakako austrougarske konjušarnice, umrlišta i bernhardovske štale s mesarima.

Mandić detaljno opisuje Matoševo strašno umiranje u bolnici Sestara Milosrdnica 1914. usljed pogrešne dijagnoze tada poznatog stručnjaka.

Izvađeno Gustlovo grlo i nepredviđeno buđenje u zadnjem satu četverosatne operacije. Umiranje u četrdesetoj. Gotovo istodobno mladi Ivo Andrić u Zagrebu operira grlo, no operacija je bezazlena i uspješna, ništa ozbiljno, izuzev vremenske paralele o nožu u grlu.

Matoševo grlo, iz nekog razloga, još i danas čuvaju u formalinu, kao da misle da će jednom propjevati.

Vrtlar zemlji oblikuje vrijeme.

Zato vrijedi imati i vrtlarske i kirurške rukavice. Tu smo, koliko sunce odluči da nas vrijedi grijati. Ni tren više ili manje. Mala muzička kutija od gustolakiranog drva, puna čuda verglajućeg, čuvana dva života ili pustinja zapijeskana u sebe, dva vjetra.

*

Nedjelja, 3. prosinca 2017.

Ne škole i vrtići, nama su već i šatori prazni, govori gospođa koja u nedjeljno jutro posjećuje svoje pokojne.

I dalje sam kod grla. Kafka veli da nesreća Don Quijoteova nije mašta, već Sancho Panza. I kod Kafke tuberkuloza grla munjevito je napredovala.

Prestao je uzimati hranu.

Umro je zapravo od gladi, u 41. godini života, 1924. (deset godina iza Matoša).

Kafka je na češkom “čavka”, i toga se valja prisjetiti pri pogledu na svaku uspjelu šumu.

Još malo da je poživio, Kafka bi i na Shoah stigao, i u dim bi se sasuo. Na kraju, kao i Matoš, komunicirao je ceduljicama.

Praznogrl.

Tako su se Matoš i Kafka uvezali u istovjetnu pustovratu smrt.

Ne znam još, čuvaju li i Kafkino grlo u kakvoj tegli, kao krastavce, ili kao Matoševe glasne žice s grkljanom?

Za Borgesom – moje rečenice ne znaju za mene.

Smrtnost za svoj tekst nastupa ispisivanjem. Živjeti ovdje jest postmatoševska ili postkafkijanska obezgrljenost, nemanje SREDSTAVA ZA PJEVANJE.

Samo bez grla ovdje čavke opstaju. Bez grla si tih, bez grla si šaptav, a u zemlji ispražnjenih i škola i šatora, govoreća grla trebaju što manje.

Tako stižemo izravno u nepotrebnost pjesnika i pjevanja, u zemlji koja ubrzano radi na svojem postajanju pustinjom.

I, što čovjek još može, s grlom, ili bez?

Umoriti svojeg marionetara, umoriti mu mišice i prste, olabaviti mu moć nad žicama, biti opet obećanje o podizanju, sjećanje na pun pokret, na puno grlo glasa.

Jeste, to je putrefakcija (što znači kvarenje, vrijenje, raspadanje, truljenje, nadimanje)

Putrefakcija nije besmisleno truljenje radi nestajanja, ona je vrijenje i bujanje, zapravo čisto kompostiranje radi hranjenja novog.

Tako valja, dakle, ući u novi tjedan zalijevanjem komposta u vrtu, čuvanjem topline u zemlji, za neke nove ljude, manje zle od ovih koji su nam suvremenici.

*

Ponedjeljak, 4. prosinca 2017.

“Haškog sužanjstva” pun tjedan, pun staričjih mirisa, pun patetike i užasa.

Vrtni patuljci okruženi vranama (Mladić/Praljak)

Kao da se iz tog kruga žrtvoslovnog ne može zauvijek izaći i kako je to moguće?

Pokazuje se da je itekako moguće voditi državice rubom vječite prošlosti bez ikakve ideologije, izuzev kompradorskog sužanjstva sa zakonima ruljizirane elite ili elitizirane rulje.

Odlaženje odavde doseglo je razmjere cunamija, ali ovdašnji feudalci još uvijek o tome ni slova da zucnu. Ne razumiju da će im ostati samo strane banke koje su doveli, i zastave, koje su toliko zazivali u rukama golobradih mladaca, i maske, dakako, kojima neće moći ikoga više uplašiti.

Neće uskoro imati ni vozače svojih audija, samo im još to nije objašnjeno.

Crkve su obesmislile pojam dobroga i vezale ga za materijalnu dobit.

Njima čovjek samo može poželjeti susret s Bogom kojega toliko zazivaju, pa neka Svevišnjem pokušaju objasniti svoje praznovjerje i ljubav za zločince.

Očevo bolovanje bilo je izravan sudar sa sustavom koji izbjegava na sve načine da bude sustav, koji se samosabotira na svakom koraku, pokazao mi se svijet iz kojega se bježi, u svoj svojoj raskoši bijede.

Bolnice s izgledom i vonjem austrougarskih konjušnica, otjerale bi svakog iole normalnog.

Kao četvrt stoljeća prošlo od rata?

Ali ljudi jedu kao da je rat, ljudi imaju platežnu moć kao da je rat, umiru kao da je rat jer se nemaju čime liječiti, ljudi nose hranu u bolnicu kao da je rat, griju se kao da je rat, voze se putovima kao da je rat….pa kako onda nije rat!?

Na TV- u nedostaju samo izvešća s linija i brojevi mrtvih na dnevnom nivou.

Žene ginu kao da je rat.
Mladi bježe kao da je rat.
Njive nitko ne obrađuje kao da je rat.
Pa, gospodo, onda – rat je, zar ne?

Političari govore kao da je rat, kupuju i prodaju oružje, avione, proturaketne sustave, a djeca umiru jer nema novca za citostatike…

Koliko je to zvjezdica, 12 ili 12 000?

Kad uprosiš marku za recimo „malog Marka“, za liječenje u istokrvnom Beogradu, jeli to zvjezdica više ili manje na nebu nad domovinom?

Onda je rat, gospodo!

Ljudi je sve manje, mape sve čišće i praznije, i sve uvježbanije ih iscrtavaju.

Muholovke će postati jedino oružje staraca, bivših boraca svih armija, s penzijom u visini izdataka za ćuku onih koji su sada elita, ruljizirana elita, rekoh.

Tako smo htjeli. Tako samo mi otpjevali o slobodi, sad je malo vrijeme da ona odćuti nas

*

Utorak, 5. prosinca 2017.

Pričamo u Cvijetićima, onako, rodbinski, okupljeni usljed očevog bolovanja.

Šutimo.

Povremeno se pogledamo, pa opet u pod.

Kažem naglas kako je djed Ostoja, ubijen u Jasenovcu, imao 35 godina.

Svi me u tišini pogledaju.

Kažem – “mi smo ga svi, oduvijek, doživljavali kao djeda Ostoju i zamišljali starca, a on je još bio mlad čovjek kad je ubijen.”

Svi i dalje šute ili se prave da nisu čuli moje pojašnjenje djedovih godina.

Tetku Dragutinu (90) ustaše su pred očima zaklali majku i oca.

On jedini naglas kaže za djeda Ostoju – “dijete” !

“Dobro…
Kad smo bili deca, Maruan je imao simpatične i zanimljive ideje.
Jednom me je zamolio da mu pomognem u sakupljanju vremena.
Sišli smo do reke, legli potrbuške i ne mičući se, zurili duže od sata u meku divlju travku. Ćutali smo kao dva kamena kipa.
Maruan je bio uveren da ćemo, ako budemo nepomično gledali sat vremena u ma koju stvar u prirodi, sačuvati taj sat u svome umu. Dok ljudi gube vreme, mi ga sakupljamo.”

(Hassan Blasim, UKRŠTENE REČI, preveo Srpko Leštarić)

Otac sve jači, sve stabilniji… Postoperativno oporavljanje napokon uzlazno. Kao da još nije siguran da li je u magnovanju nakon operacije vidio i čuo brata, ili je i to bila jedna od mnoštva komatoznih prevara.

Moj otac, kao i otac Bruna Schultza, dijete jedno, ptica jedna.

*

Srijeda, 6. prosinca 2017.

S. mi objašnjava kako niti jedan osuđeni ratni zločinac iz Haaga nije bio – ateista.

Svi su deklarirani vjernici, svatko svoje vjere dakako.

Da je Bog imao Sina bez ruku – ne bi ga mogli raspeti, i tko zna što bi kršćanstvu bio znak, kaže mi još. Ovi su napravili puno sinova bez glava, bez ruku, nogu, bez očeva, matera, braće i sestara….

I, svi hoće u raj!

Bilo bi zanimljivo poslušati Isusov odgovor nakon što sasluša njihove brižljivo osmišljavane monologe prožete molitvom za oprost, i njihove odvjetničke prigovore.

Na misao mi odmah nalijeće Saulov sin, Lasla Nemeša, dobitnika Oscara za najbolji strani film prije nekoliko godina, s nevjerojatnim Gezom Rohrigom. I redatelju i glumcu bio je to jedini film.

O Auschwitzu.

O pripadniku Sonderkommando imenom Saul, koji na hrpi leševa netom izvađenih iz gasnih komora prepoznaje dječaka – sina! Od tog trena Saul po cijelome Auschwitzu traži rabina, da mu sina pokopa po Zakonu i izmoli kadiš.

No, Saul kremira leševe, prelopatava tone pepela, iščupava zlatne zube i krunice, šmrkom čisti preostalu krv… Kako da jedan Sonderkommando u ludilu koncentracijskoga logora nađe rabina i pokloni se Stvoritelju. Pa mu i kažu da to nije njegov sin, da on i nema sina i da je to anonimni leš bilokojega dječaka.

Tako Saul nosi sina umotanog u platno, da ga vidi Bog.

Isti je to Bog kojeg zazivaju Sheveningenski junaci?!?

A Sinišina majka? Siniša ima 25 godina i umire od metastaziranog raka s pluća na mozak. Leži na krevetu pored očevog, na odjelu banjolučke neurokirurgije, nakon operacije na mozgu.

Sinišina je majka uz sina, u bolnici, po cijele dane

Iz Brčkog su, i ona je iznajmila hotelsku sobicu da može biti uz njega, ili u banjolučkoj crkvi Hrista Spasitelja, gdje se moli za umirućeg sina.

I onda danas slušam kako se medicinska sestra na nju izdere jer je tu 24 sata, jer im smeta da oni rade svoj posao, da “ona razumije” ali….da joj ne može dopustiti da bude uz sina kad ona to poželi, te da ona neprekidnom brigom o sinu maltretira i omalovažava sestre koje brinu o svima, pa tako i o umirućem malom Siniši.

Majka je Sinišina slušala izdiruću reakciju gl. sestre pognute glave, kao anđeo.

Nije niti rječju progovorila.

Stidjela se.

Kao Sonja Marmeladova.

Sestra je izašla i Sinišina majka je kazala da ide u crkvu da se pomoli za sve nas.

(I da je Bog imao Sina s rakom, tko bi mu mijenjao pelene dok se raspada u polusvijesti?

Saul, ili možda Savle-Pavle?)

I za sestru ovu da se pomolim, sine moj, naravno prvo za sestru, rekla je.

*

Četvrtak, 7. prosinca 2017.

Danas je 99 godina i sedam dana od nastanka prve Jugoslavije.

Tome didaskalija –

/Javljaju mi iz Beograda za Međunarodnu konferenciju – “Svedočenje.Poezija. Jezik.” od 14. do 17. 12. 2017. godine u organizaciji Centra za kulturnu dekontaminaciju.

Jedna od tema jest Paul Celan, Paul Celan danas.

Znanstvenica iz Hrvatske dr Andrijana Kos Lajtman, govorit će u Beogradu, u Srbiji, o bosanskohercegovačkom pjesniku: “Neodadaističko lice postmodernizma: MANIFEST MLADE BOSNE Darka Cvijetića kao protest protiv kulturnih i općedruštvenih defektnosti jugoslavenskoga prostora na prijelazu milenija.”/

Koliko nade, vjere, pregnuća, odricanja, želje, žara, smrti samo, koliko junaštava, hapšenja, mlaćenja, atentata, manifesta, vojski, deklaracija, koliko ljubavi, ponosa, zavoja i gaze, krvi i joda, štafeta i kokardi, petokraka i šahovnica, koliko zakletvi, straža, logorovanja, koliko radnih akcija, zastava, pjesama, tenkova i šljemova, brojeva pušaka, koliko mina i radničkih odmarališta na moru, sretnih rudara i stranih studenata, tamnovanja i avnojevanja, koliko mapa i naroda, koliko jezika u jednom velikom, koliko velikih pisaca na danas nepostojećem srpskohrvatskom/hrvatskosrpskom jeziku…

Nestao, kao latinski ili jidiš, sasuo se u dim druge bočice.

Zemlja bila velika, a bila i Kraljevina i Republika, i svi narodi bili u jednoj državi…

Kako danas nekomu objasniti Jugoslaviju?

Ovako:

Kao kad se vraćaš iz kakve crkve ili drugoga kakvog hrama, pa te susretne neznanac i ispituje te da mu prepričaš svoju molitvu, i da mu potanko ispričaš i što ti je odgovoreno od onoga kome si se molio?

Možda čak i pokušaš da prepričaš, pa vidiš da se čarolije ne prepričavaju, jer trebaju drukčiji jezik da bi se govorilo o, recimo, zemlji koju su izdavali, izdavili, preorali i prodali njezini najlošiji pioniri, za malo titoističke imitacije u svojem sokaku.

Nemoguće je biti hladnoglav nad mladoudavljenom čarolijom, 99-godišnjom staricom čije kosti zatrpavaju pijeskom a one se iznova samoiskopavaju.

Samoiskopavaju se naše gadosti i buđenja, sve sa Radićem i Račićem, ubijenim Aleksandrom, nožekanjama i ofenzivama, Lolom i Starim koji 1943. ima 51 godinu, ali ga svejedno zovu Starim, sve sorbonski pjesnici i mladi komandanti, sve sa Omarskom, Dreteljem, Sarajevom, Vukovarom ili Briševom…

A W. Benjamin kaže da je prvo iskustvo djeteta spoznaja – da ono samo nije sposobno za čaroliju.

Da nad čarolijom moć ima netko veći –

Netko, kome dijete opetovano govori: Hajde opet, hajde opet…..

I bude – opet!

*

Petak, 8. prosinca 2017.

Odavno već, svaki dan, jedan minut promatram nebo. Pustim pogled na lica koja promiču s oblacima, mjesečnih dobranih pola sata gledanja u ponor, naravno ničeanski ponor također zuri meni u bjeloočje.

To je više od šest sati godišnje, tristošestdesetpet minuta.

Gledamo se tako ozbiljno, virimo jedan drugom u grobiće, on u moj plići, ja u njegov malo tamniji, i nije to nikako puno, kako naizgled sliči. Nema tamo zvijezde, izuzev one koju ću ja unijeti, da sijamo jedno drugome, kad ne bude oka da razmrsi toliki mrak.

Ali, još ne.

Ozemljen mesom – zurim u vedro noćno zimsko nebo sinoć, prosinački čisto.

Ako je zvijezda koju upravo gledam odavno mrtva – onda se vidimo baš u gadnome trenu:

mene za nju još nema ( još se nisam niti zbio) a nje pak za mene još ima, eno je, svijetli (iako se davno završilo njezino zbivanje).

Točka u kojoj se sreće moj pogled na nju, koje nema, s njenim pogledom na mene, kojega još nema – mora da je sam Alef, ona svakovrsna nulta točka svega, impuls i dar, munja i svjetlosno rašivanje nebesa, početak i kraj i, dakako – Riječ!

Vjerojatno moj pogled traži točku, vrzma se po nebu da je ugledam, da vidim ima li je, traži li me?

Jer svaka stvar, svako biće, posjeduje, vele mudri, uz bjelodano i skriveno ime, ono na koje se pozvani nužno odaziva. Bit, suština pjevanja jest dozvati skriveno ime.

Ako se tko osvrne, ako se odazove, ako se sretnemo, onda…..onda je…onda je to….za pozvati Sinišinu majku i Sinišu, da se za ruke držimo.

Tekst iz proljeća 1993. godine

Postoji jedan proljetni dan koji nije zapisan niti u jednom kalendaru, a sa pouzdanom se pravilnošću u Sarajevu ponovi svake godine. Dok se pod klupama na Vilsonovom šetalištu otapaju posljednji otoci snijega, nad Miljackom zalepršaju galebovi. Pravi morski galebovi zalutaju, tko zna kako, u nasukani grad, spuste se nekoliko puta u rijeku, zbunjeno lamataju krilima iznenađeni vodom koja ih odnosi, potom se uzdignu nekoliko metara u visinu, prolete ispod Ajfelovog mosta na Skenderiji i nestanu. Pojave se opet sljedećeg proljeća. Ljudi ih pamte po čudnom kričanju pomiješanom s nevjericom. Morske ptice se u Sarajevu doživljavaju kao fatamorgana, velika iluzija ponovnog vraćanja života u jednom proljetnom danu.

Ove su nas godine galebovi posjetili na Uskrs, ponavljajući ritam prirode unatoč rastrojstvu svih drugih ritmova. Kao u davna vremena čovjek se opet svodi na izmjenu godišnjih doba i vjeru u misterij meteorologije. Izlazeći na ulicu, grčevito još želi susresti one koji su živi i koji su u gradu. Dolazi doba bijega od samoće.

Na otvaranju izložbe slikara Mehmeda Zaimovića uz gitaru pjeva Kemal Monteno. Pjesma je odgovor na poetsko pismo Arsena Dedića upućeno jesenas u Sarajevo. Prisutnima se steglo u grlu, mekša srca počinju plakati, mada tekst pjesme sam po sebi i nije tako tužan. Sarajlije u posljednje vrijeme često, katkad i bez vidnog razloga, puste suzu. Ne iz samosažaljenja, nego zato što je došlo vrijeme opuštanja, proljetnog ludila koje svaku tugu čini težom. Ljudi se nevjerojatno lako raznježe, i to je zajedničko svima. Poslije godine pod granatama Sarajevo je za njih postalo grad nježnosti. Nakon otpjevane pjesme narod se razilazi, a Monteno priča o planovima za snimanje songa čijoj smo premijeri upravo prisustvovali. Pjevači uvijek imaju tisuću planova, svejedno da li je rat ili mir.

Jednako tako, na sve strane se prepričavaju anegdote iz njihovih života. Negdje, na početku rata, u vrijeme opće neotpornosti na granate, Monteno se zatekao u nekom velikom skladištu znamenite trgovinske firme. Vrlo blizu u grozdovima su počeli padati projektili, a geleri su zloslutno bubnjali po limenom krovu. Pjevač je, zaprepašten, shvatio da je potpuno nezaštićen u ogromnoj prostoriji, pa je skočio iza nekakvih kutija i za svaki slučaj počeo se zatrpavati njima. Sve dok se jedna nije otvorila, a po Montenu se rasuli reklamni upaljači punjeni plinom. I sve ostale kutije bile su pune upaljača, priča se da ih je u prostoriji bilo dva milijuna, dovoljno za prosperitet tvrtke u čitavom svijetu. Pjevač je poskočio i panično istrčao van, među granate. Tamo je ipak bilo sigurnije.

Prvih mjeseci rata Kemal Monteno je spavao u jednom ekskluzivnom motelu. Kući je odlazio tek svaki treći dan. Teško je bilo podnositi bolno prepoznatljivu toplinu doma koju je odjednom okružio pakao. Svake je večeri svirao gitaru i pjevao svoj uobičajeni repertoar, uz još neke žalostive talijanske pjesme.

Uvijek je to činio sa jednako intenzivnim osjećanjem, bez obzira koja su doba i koliko ga ljudi sluša. Monteno ne zna pjevati drugačije. Jednom je za susjednim stolom sjedio Mladen Vojičić Tifa, okružen mladim djevojkama i u sasvim drugom raspoloženju. Monteno je upravo pjevao Jedne noći u decembru, tiho, toplo i ravno. I kada je bio usred refrena, Tifa mu se “pridružio” svojim uobičajenim krikom. Ovaj ga je zapanjeno pogledao i odložio gitaru: “E, jebi ga…” Svi su se smijali, mada su granate bez imalo smisla za ritam i dalje padale.

Montenov otac je bio talijanski vojnik. Nekad bi se sasvim grubo reklo – fašistički vojnik. Nakon kapitulacije zaljubio se i rođen je Kemal. Danas su zajedno u Sarajevu. Oca svi zovu nono, a on govori sa lijepim i pomalo žalosnim talijanskim naglaskom. Prije rata jako je često, sasvim sam, odlazio na groblje Kemalovoj majci. Tamo bi se molio čudnom kombinacijom muslimanske i katoličke molitve. Danas mu to nedostaje. Monteno često pjeva pjesmu koju su u dvije različite verzije nekad pjevali Claudio Villa i Tereza Kesovija: “… sve manje ljudi znam što nalik su na te!”

U istom društvu pojavi se i Davorin Popović. On obično pjeva Žute dunje i Ti si mi bila u svemu naj, naj, naj. U obje pjesme svi uvijek vide Bosnu. Prije rata je na ovu drugu snimljen spot u kojem se među ostalim, veselim i sasvim običnim svijetom pojavljuje i vojnik “JNA”. Scena je sa sarajevske željezničke stanice i on u priči iz spota vjerojatno ide kući na odsustvo. Sarajlijama je sentiment uvijek bio važniji od pameti. Mada ih često znaju optužiti da su sasvim svjesno bili za Jugoslaviju, za Tita i za komunizam više od ostalih.

Pjevač Indeksa se na jedinim ovdašnjim izborima bio kandidirao za sarajevskog gradonačelnika. Međutim, nije izabran. Danas govori da mu je drago zbog toga, ali mu nitko ne vjeruje. Ljudi samo traže razloge za sitna zezanja. Skoro svake večeri paljanska televizija pušta spot u kojem se sijeku turske glave, a koji je snimljen na staru obradu Indeksa epske nabrajalice Boj na Mišaru. I to svjedoči da su nad glavama Sarajlija munjevito projurila čitava stoljeća.

Davorin priča kako je prije dvadeset pet godina gostovao na Palama. “Imao sam užasno dugu kosu i zatekao se u nekoj sumnjivoj kavani.” Prišao mu je jedan “domaćin”, odvukao ga za svoj stol, mjerkao ga koji sekund i zovnuo konobara: “Momak, daj nam dvije rakije i makaze!” Popović je kao oparen skočio od stola i zaradio žestok, bosanski, šamar koji će pamtiti godinama. Neki u Sarajevu ni danas ne mogu da shvate šta to bi sa Paljanima pa su i sami pustili kose i brade.

Puno je lakše čuditi se nego pokušati nešto razumjeti.

Nisam baš siguran koliko je pjesama Davorin Popović pjevao na ovogodišnjem internom natjecanju za bosansku predstavnicu na Pjesmi Eurovizije. Ali sam siguran da ih je bilo više od tri. U nekima je pjevač Indexa bio glavna zvijezda, a u drugim je pjevao prateće glasove. Zlobnici tvrde da se toliko raspjevao samo da izađe iz Sarajeva, no malo je vjerojatno da je to tako. I Davorin je, kao i Kemal Monteno davno mogao otići.

Svi ljudi, ili skoro svi koji su još uvijek u Sarajevu, činili su već prvi korak ka odlasku.

Neki su imali i sređene aranžmane, ali, eto, nisu mogli otići. Potrebno je definitivno se odlijepiti, a to ne može baš svatko. Jedan mi je prijatelj rekao kako vjeruje da će Sarajevo potpuno nestati ako baš on ode. Prisustvo u gradu, po njegovom sujevjernom osjećaju, čuva Sarajevo od nestanka. Ljudima je svejedno što su ih negdje već proglasili mrtvima, ponašaju se poput onih životinja koje povjeruju da je cijeli svijet u kavezu, a one su na svoja tri četvorna metra – slobodne. Vjerojatno još samo ta iluzija drži Sarajevo u životu, iluzija sa licima običnih ljudi i sa licima gradskih superstarova, sarajevskih amblema poput Davorina Popovića i Kemala Montena.

Netko će, vjerojatno, pokušati ispričati izokrenutu priču o Sarajevu koje bi bilo negdje drugdje. Brojni su, naime, gradovi širom Europe u kojima su stvorene prave male kolonije Sarajlija. Lakomislen promatrač možda će na osnovu pjesama koje ti ljudi pjevaju, povjerovati da su oni danas Sarajevo. No, prava je istina da je ovaj grad manji baš za te ljude koji su iz njega otišli. Sarajevo samo po sebi ne može biti nigdje drugdje osim tamo gdje svake godine, jednog proljetnog dana, nad rijekom prolete galebovi.

Vladajuća je stranka prije izvjesnog vremena pokušala ozvaničiti i legalizirati kategoriju “nepoželjnih Sarajlija”, a to bi bili svi oni (naravno izuzev brojnih obitelji dužnosnika dotične stranke) koji su pobjegli iz grada. I mada većina svijeta osjeća jed i jad pri samoj pomisli na kolone onih što su bez pozdrava umakli van, inicijativa vladajuće stranke je pala u vodu. Ljudi jednostavno osjećaju prazninu i bez onih koje više ne vole.