Objavljeno 24.06. 2004, Vreme

U četvrtom razredu osnovne prerastao sam cipele Gavrila Principa. Sjećam se, bilo je to početkom maja, išao sam s bakom na Bistrik u neku posjetu, i prije nego što smo na pješačkome prešli Obalu vojvode Stepe, stao sam u njegove stope utisnute u asfaltu, onako kako je Gavrilo stajao pucajući u Ferdinanda, i shvatio da imam veća stopala od njega. Bio je to prvi znak odraslosti, a to se nikad ne zaboravlja.

U školi smo učili da je Gavrilo Princip učinio veliku stvar za nas kada je ubio austrougarskoga nadvojvodu. Bio je to povod za Prvi svjetski rat, a razlozi su, učili smo, bili druge vrste. Austrijanci su gradili prugu Sarajevo–Višegrad da bi mogli napasti i osvojiti Srbiju. Onda im je on ubio prestolonasljednika, pa su je i napali. Konstrukcija je bila prilično neuvjerljiva, kao i većina onoga što smo o historiji naših naroda i narodnosti učili iz poznavanja prirode i društva, ali nije bilo na nama da sumnjamo. Zašto je učiteljica zaboravljala napomenuti da je Gavrilo ubio i Ferdinandovu trudnu ženu Sofiju? To će sljedećih godina zaboravljati i nastavnica historije. I jednoj i drugoj bilo je neugodno, kao i autorima naših udžbenika, jer su se potpuno identificirali s Gavrilovim činom, pa su nekako htjeli da im se ne broji ubojstvo trudne žene, nego samo atentat na budućega cara.

Moja baka bi, međutim, vazda napomenula tužno Sofijino stradanje. Ona se nije identificirala, nego je provodila život i stradavala u više carevina, kraljevina, država i republika. Je li me ona naučila da mislim drukčije od udžbenika povijesti? Ne, nedaj Bože! Njezin je nauk bio da sve valja po strani preživjeti, te sebi i svojima čuvati živu glavu. Prvi preduvjet za to bio je da nikada ne pokažeš da si drukčiji. Ali, skoro svake smo nedjelje išli kod tete Melanije i čika Bude na sijelo i kolače. Dok su se njih dvije družile, meni je čika Bude pokazivao svoje albume s poštanskim markama i pričao priče o vremenima kad su štampane pojedine marke. Kralj Aleksandar, pa kralj Aleksandar sa crnim florom, pa kralj Aleksandar preko čijeg lica piše NDH. Nisu još imali svoje marke, pa su udarali pečate preko kraljevskih jugoslavenskih, rekao je čika Bude. Pitao sam ga zašto nema marke s likom Gavrila Principa. Jeb’o on sebe, odgovorio je čika Bude, zbog njega sam spavao po drveću! Čika Bude Dimitrijević, penzionisani poštanski službenik, bio je solunaš, i zbog toga nije volio Gavrila. Naišla je bila velika voda, pa su se, on i njegova jedinica, penjali po drveću da ih rijeka ne odnese. Bilo je to u Albaniji.

Kada smo krenuli kući baka me je upozorila da nikome ne govorim šta je za Gavrila Principa rekao čika Bude. Nije mu bilo lako, jedva je živu glavu izvukao kad je bio solunski borac. Dobro, mislio sam, i nikome nisam ništa govorio. U školi smo ispočetka učili ono što smo učili. Svako znanje o povijesti naših naroda i narodnosti jednoga će se dana izokrenuti, pa ćemo svi zajedno vjerovati u nešto suprotno. Tada to nisam znao, a ni danas kada znam, nije mi mnogo lakše. Kada je umro čika Bude, sahranili su ga na katoličkoj parceli, da bi mogao ležati u istoj grobnici s tetom Melanijom. Pitali su ga: je li može tako? Može, odgovorio je, ionako sam se udao, a ne oženio. Svi su se smijali kada je to rekao. Dobar je čovjek bio, moj pratetak Budimir Dimitrijević, pa su ga mogli sahraniti i na šintoističkoj parceli, njemu bi bilo potaman.

Na filmu je Gavrila igrao Irfan Mensur. Kasnije je snimljena još jedna verzija s drugim glumcem, ali što se mene tiče, Mensur je bio pravi Gavrilo. S onim rijetkim brčićima koji su se nosili u ona vremena, a zbog kojih se u moje vrijeme ne bi sviđao nijednoj djevojčici u razredu. Bio sam treći gimnazije kada nas je profesor psihologije nagovarao da opet pogledamo taj film. Čudan je čovjek bio taj Grković: hvalio je Gavrila Principa kao da govori nekome u inat. A još uvijek nisu bila došla vremena od inata, jer je Principova povijesna uloga i dalje bila neprikosnovena. I otiđite na staro Koševsko groblje, i poklonite se ispred spomen grobnice Vidovdanskih junaka!

E, kada je to izgovorio, meni je bilo prekipilo. Je li to onaj spomenik koji je sagrađen od kamenja srušenih spomenika, pitao sam Grkovića. On je šutio i gledao me kao Staljin Trockog. Bio je bijesan, a meni je bilo drago što mi, zapravo, ne smije ništa reći. Jer sve što bi rekao bilo bi opasno po njega. Profesor Grković bio je nacionalist, a mene je držalo pubertetsko junaštvo. Skoro da sam bio poput Principa prije nego što će opaliti u Ferdinanda i njegovu trudnu ženu. Jedino što sam imao stopala za šest-sedam brojeva veća.

Tu bi se nekako i mogla završiti jedna povijest Sarajevskog atentata. Profesor psihologije najavio je ono što će doći za osam-devet godina, kada će i on biti jedan od ljudi koji su prezreli grad i svoju mladost u njemu, pa su odlučili ubiti Sarajevo. Nakon tri i pol godine opsade djeca će o Gavrilu Principu nešto drugo učiti, i više neće biti njegovih malenih stopa utisnutih u asfalt kod Latinske ćuprije. Sve će se domovine smanjiti i skupiti, kao da je netko uključio pogrešan program u vešmašini, a cijela jedna lažna povijest borbe naših naroda i narodnosti za slobodu pretvorit će se u niz privatnih uspomena. Neki na te uspomene gledaju s nježnošću, a drugi ljutito tvrde kako ih nemaju, spremni da ispočetka, skupa sa svojom djecom, nauče još poneku lažnu povijest, ali ovoga puta samo o jednom narodu.

Prošle zime se, međutim, dogodilo nešto što izlazi izvan logike zbivanja. U Sarajevu je jedan kustos zatražio da se Gavrilove stope vrate u asfalt. Objasnio je to povijesnim i turističkim razlozima. Na to se javio predsjednik jednoga od udruženja sarajevskih branitelja, koji je rekao da bi se u tom slučaju trebao vratiti i spomenik Ferdinandu i Sofiji. Taj spomenik stajao je s druge strane Obale, a porušen je s uspostavom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Branitelj se, pretpostavljam, želio inatiti kustosu, ali prijedlog mu je odličan. Umjesto spaljivanja iluzija, trebali bismo sačuvati spomenike na njih.

Ne vjerujem u historijske pouke, ali mi se čini da su naši narodi i narodnosti, boreći se za slobodu, tonuli u sve veća i veća govna. Prvo smo otjerali okupatore i jako za njima zaostali, da bismo zatim jedni drugima postali okupatori i zaostali sami za sobom. Sad molimo i kumimo da nas se pusti u Europu, a ona nas mjerka i samo što nam ne kaže: Može, ali ako obećate da ćete se popraviti! Mi smo, međutim, nepopravljivi. Samo mrtvi su shvatili pouke. Čika Bude Dimitrijević, moja baka, a vjerujem i Gavrilo Princip. Možda sam naivan, ali mi se čini da on lično ne bi opet ubio Ferdinanda i njegovu trudnu ženu.

nisam se dao smesti kad su se razmaknula pokretna vrata, a na
ulazu u apoteku ukazali tvoja jakna, šal i stilizirane crne cipele
pa sam te samo netremice gledao u sinkopi između
trenutka u kojem si prišla tezgi i trenutka u kojem si rekla:
tablete protiv bolova molim, gledajući me ravno u oči tim svojim
mutnim pogledom iz kojeg sam mogao iščitati
povijest migrena s majčine strane do u tri koljena unatrag i da
ostanem pribran brzo sam se okrenuo prema
polici s analgeticima i pitao: slabije ili jače,
ne usuđujući se više okrenuti glavu u tvom smjeru svjestan
da pritom ispadam potpuni retard i idiot koji razgovara s policom, ali
ti si prekinula šutnju rekavši: slabije molim veće pakiranje, što je
pokrenulo bujicu u mojim koljenima pa sam se umalo
skljokao između blagajne i rafa s lijekovima, srećom
tvoja migrena je bila toliko jaka da nisi ni okom trepnula kad sam
prstom zakačio kutiju s be kompleksom koja je srušila
kapi za vene koja je srušila nevenovu mast dok sam u sebi
tiho psovao: šta ti je ta ženska budalo, a onda kucao
trideset pet kuna devetnaest lipa i
nije mi ruka ni zadrhtala kad sam ti utisnuo kusur s računom u dlan
koji si brzo povukla i rekla mi hvala pa novac
zajedno s novčanikom pospremila u vrećicu
u kojoj su bili glavica luka, špek fileki, wc sanitar i čokolada
na kojoj je pisalo
welcome to malta.

(odlomak iz romana “Evanđelje po Barabi”)

Dvadesetak godina nakon Nazarećaninove smrti i uskrsnuća, u Samariji je zasjala zvijezda nekog Šimuna, Samarijanca iz Gite koji se prozvao Čarobnjakom. Bilo je nešto u njegovoj pojavi što ga je i na prvi pogled izdvajalo iz mnoštva. Možda način na koji je nemarno zabacivao unatrag rijetku kosu, ne želeći njome prikrivati prve znakove ćelavosti? Ili, možda, uspravan stas? Njegova leđa bila su prava kao strijela, ali unatoč tome nije djelovao ukočeno. Imao je povremeno tikove lijevog oka, koje bi u jednom trenutku zaigralo. Međutim, i to je znao iskoristiti u svoju korist: u trenutku kada bi se javili, Šimun Čarobnjak bi se šeretski nasmijao, te je onima koji ga nisu poznavali, a to su bili i oni koji su ga slušali i slijedili, jer nitko nije do kraja spoznao njegovo srce, to izgledalo kao svjesni čin, jedna od bezbroj magija koje je rasipao uokolo. Imao je više imena. Jedno od njih bilo je i Bog. Zvali su ga još Velikim Magom, Čudotvorcem, Velikim, Neraspadljivim, a volio se predstavljati i kao Nazarećaninov sljedbenik, ali onaj koji je iznad neukog Galilejca i njegovog “milostivog” Boga Oca koji ga je nemilosrdno poslao u smrt. Stoga su ga, po uzoru na njega, zvali i Samarijancem. Činio je različita čuda i mnogi pođoše za njim. Pričalo se kako je mogao lebdjeti u zraku, poput čiope, krotiti zmije koje su mu poslušno spavale u njedrima, osloboditi se u trenu lanaca kojima bi mu prethodno sapeli ruke i noge, te ga potopili u bačvu s vodom iz koje bi izronio visoko podignutih ruku, dok su lanci čudesno nestajali. Nakon što bi Šimun Čarobnjak izišao iz bačve, a njegovi pomoćnici izlili vodu iz nje, na njenom dnu nije bilo ničega. Mnoštvom bi prostrujao uzdah divljenja i čuđenja, a Šimun bi za to vrijeme popravljao kosu koja bi mu se slijepila uz tjeme. Ipak, vrhunac njegove magije bio je trenutak kad izvadi svoj mač i iz sve snage ga zabije u trbuh svoje pomoćnice. Zvala se Helena. Vršak Šimunova mača, koji bi virio iz djevojčinih leđa, bio je krvav. Helena je bila bludnica koju je Šimun Čarobnjak pronašao u Tiru, za kojom su nekada ludjeli mornari i trgovci koji su sa svojim karavanama išli ka Sidonu. Sada je to bila pomalo ocvala i prezrela žena, ali je i dalje mamila uzdahe. Postojale su priče kako je Šimun zadivio Helenu svojom muškom snagom i obdarenošću, te da je iz tog razloga pošla za njim. Doduše, te priče širili su Nazarećaninovi sljedbenici, ali Šimunu nisu bile mrske. Štoviše, i sam ih je poticao. Čak je govorio kako je on stvorio Helenu i poslao je u Tir da stotinama muškaraca pričini radost.

“Mnoge je usrećila”, govorio je. “Kao Nazarećaninova priležnica, Marija iz Magdale. One su rođene da bi muškarce činile sretnim i neponovljivim, jer je svaki od njih jedan djelić svoga života bio jedno s tim veličanstvenim ženama koje pritom upoznaše tijela muškaraca iz svakog plemena Izraelova.”

Tada bi prišao Heleni, uzeo joj ruke u svoje, podignuo ih visoko u zrak, a zatim tako okretao Helenu ispred mnoštva, da se nagledaju tog predivnog Božjeg djela. Izgledalo je kao da pleše s njom. Njena tanka svilena haljina lijepila se za njene obline što je kod muškaraca izazivalo požudu. Mnogi su, tada, zamišljali dane dok je usrećivala muškarce u Tiru i zamišljali sebe kao jednog od njih.

“Gle!” rekao je Šimun Čarobnjak okupljenima. “Nazarećanin je u Betaniji podigao iz mrtvih nekog Lazara, kako tvrdi lažljivi Šimun Petar i njegovi apostoli, ne navodeći kako je to učinio samo stoga da zadivi Lazarove sestre, lijepu Martu i Mariju. A ja sam Helenu učinio besmrtnom”, govorio je i pokazivao prema maču koji je virio iz djevojčina tijela. “Čije je čudo veće!”

“Tvoje!” doviknulo bi nekoliko Čarobnjakovih pomoćnika koji bi u selo stigli sat-dva poslije njega i neurednih i prljavih besprizornika koje je predstavljao kao svoje učenike. Došljaci su, onda, kao slučajno, iz znatiželje, svratili vidjeti zbog čega se toliki narod okupio, te se uključivali u Čarobnjakov cirkus.

Čarobnjak je, gledajući u mnoštvo strašnim, izbuljenim očima, ponovio pitanje: “Čije je čudo veće?! Moje ili Nazarećaninovo?!”

Sada bi se pomoćnicima pridružio još pokoji glas, a kada bi Čarobnjak treći puta ponovio pitanje, svi okupljeni su uglas izvikivali: “Tvoje!”

Druge godine nakon objave Šimuna Čarobnjaka, u Samariji se iznenada pojavi Filip iz Betsaide, jedan od Petrovih apostola. Došao je iz Jeruzalema, jašući na mazgi, skupa s dvojicom učenika. Nekoliko mjeseci prije toga, Filip je proveo zatvoren u tamnicu, izložen mučenjima. Kajfini tamničari tražili su od njega da se odrekne Nazarećanina. U jednom je trenutku bio gotovo spreman to učiniti, i tog trenutka slabosti sjećao se kasnije s osjećajem stida i poraza. Rane po leđima su mu počele zacjeljivati, ali je po rukama i prsima imao nekoliko ružnih i otvorenih rana iz kojih se cijedio gnoj i sukrvica. Jednom se u isto vrijeme zadesi u nekom selu skupa s Čarobnjakom i Helenom. Šimun je po tko zna koji put zabio mač u Helenino tijelo, a zatim se popeo na klimavu, rasušenu bačvu koja je škripala pod njegovim nogama.

“Tko je pravi Bog? Elohim, koji je pobio djecu jerihonsku ili sam to ja čiji mač ne ubija!”

Mnoštvo je šutjelo. Unatoč slavi koju je uživao po cijeloj Samariji, svetogrdno huljenje na Boga bila je granica koju su se rijetki usuđivali preći, odnosno poći zajedno sa Šimunom Čarobnjakom na drugu stranu bezdana.

“Ja sam Nazarećaninov Bog, a ne Bog Mojsijev, okrutni Elohim! Iako i Nazarećaninov Bog nije savršen. Kakav je to Bog koji dopušta da njegovog Sina odvedu na klanje, kao jaganjca!? Milostivi? Da, ali prema kome je milostiv? Prema Sinu ili krvnicima koji ga razapeše? Koji se ne potrudiše uhititi ga dok je hodio Galilejom i Judejom, već su čekali da im stigne na noge, u Jeruzalem, kao žrtva paljenica.”

Ispred Čarobnjaka se probi Filip. Bio je bijesan.

“Nisi dostojan spominjati ga”, reče.

Šimun siđe s bačve i stane pred Filipa.

“Tko si ti? Jedan od njegovih učenika?” upita Šimun Čarobnjak.

“Da, jedan sam od njih”, reče Filip, potom svuče košulju, pokazujući užasne rane po prsima. “Ovo mi učiniše zbog njega.”

Oni najbliži Šimunu i Filipu od straha i gađenja ustuknuše. Pored njih je ostala tek Helena iz čijih je leđa virio zaboravljeni mač Šimuna Čarobnjaka.

“Rane, krv, patnja i bol. Što ima plemenito u tome? Hodate zemljom i pokazujete svoje rane, pričate o ranama Nazarećaninovim, poput prosjaka što tražeći milostinju pokazuju batrljke ruku i nogu. Kako bi to izgledalo da zemljom hodaju gubavci i pokazuju izjedene nosnice, raspale očne kapke, nagrižene resice ušiju… Što želite time!? Postoji li itko u ovoj zemlji koji se nije nagledao krvi, napatio glađu i žeđu! Zbog čega su tvoje rane bolje od njihovih?! Širite priče kako Šimun Petar ozdravljuje bolesne i vraća slijepima vid. Što je sa slijepima koji oslijepiše od bljeska uskrsloga Isusa, koje vodite sa sobom i pokazujete ih svjetini kao Parti zmije? Što im ne vrati vid? Zar nije mogao položiti svoje ruke na tvoje rane i zacijeliti ih? Mogao je, ali ti to nisi želio. Želio si ih pokazivati uokolo, kao čudesnu amajliju, ponosno kao pastir što pokazuje ovcu koja je ojanjila trojke, ili ribar najveću ribu iz svoje mreže.”

Filip je, zbunjen, zašutio. Gotovo sa stidom navukao je svoju košulju i zagledao se u zemlju.

“Da vidim lažeš li me”, reče Šimun i iz sve snage pljesne otvorenim dlanom Filipa po lijevoj strani lica.

Mnoštvo utihnu, a prazan prostor oko Šimuna, Filipa i Helene se najednom proširi, jer se oni najbliži njima u strahu izmaknuše, očekujući sijevanje bodeža. Helena se trgnula iz letargije i naizmjence znatiželjno gledala u Šimuna, pa u Filipa.

Filip se prezrivo nasmija i okrene prema Šimunu desnu stranu lica.

“Ipak si njegov”, reče Šimun. “Što radiš u Samariji? Zar Samarijanci nisu prljavi?”

“Nema prljavih i čistih”, reče Filip. “Svi smo pred Bogom isti. Trebam li ti ponavljati prispodobu o milosrdnom Samarijancu koju nam je često pripovijedao!?”

“Je li ovo čudo veće od pretvaranja vode u vino?” upita Šimun i pokaže prema Heleni.

“To nije čudo. Takvih kao ti, stotine je po Egiptu”, reče Filip izvukavši svoj mač koji potom pruži Šimunu. “Uzmi moj mač, u kojemu nema magije, i probodi s njim svoju bestidnu draganu.”

Šimun se nasmija i popne se na bačvu, držeći ispred sebe Filipov mač.

“Kroz Helenu prolazi samo moj mač”, reče, uhvativši se za međunožje, na što se mnoštvo grohotom nasmijalo. “A nekad su prolazili mačevi mornara, trgovaca, goniča deva, legionara, pastira, ribara, Sirijaca, Kaldejaca, Beduina, Egipćana, Grka, Judejaca, Galilejaca, Idumejaca, Indijaca koji su njenu kožu prekrivali svilom, ili Parta koji su je častili smirnom i ambrom…”

Helenino lice iskrivila je požuda, a Filipa obli crvenilo.

“Bi li volio zabiti svoj mač u Helenu?” upita Šimun Čarobnjak. “Mnogi to žele”, reče, zaokruživši široko rukom prema mnoštvu.

Oči mnogih muškaraca ispuni požuda. Zamišljali su Helenu iz dana dok u njen život nije ušao Šimun Čarobnjak.

“Možeš li uskrsnuti od mrtvih kao on?” reče Filip.

Šimun siđe s bačve i vrati Filipu njegov mač. Gledao je pritom u njega s prezirom u očima.

“Pitam te: Možeš li uskrsnuti od mrtvih kao on?” ponovi Filip.

Čarobnjak je šutio. Mnoštvo utihnu, iščekujući odgovor.

“Mogu”, rekao je. “Mogu sve što je on mogao.”

“Da te, onda, zazidamo u grobnicu, pa da vidimo hoćeš li treći dan uskrsnuti?” reče Filip. “Ako uspiješ, ako zateknemo prazan grob kada ga otvorimo, povjerovat ću da si veći od njega.”

“Napravit ću to, ali želim da dovedeš lažljivog Šimuna Petra, da i on to vidi. Tek kad on dođe, napravit ću to.”

Filip posla u Jeruzalem po Šimuna Petra učenike koji dođoše s njim u Samariju, a on se povuče u osamu, da se odmori.

Sljedeći dan Filip je propovijedao mnoštvu, stojeći na istoj onoj bačvi s koje je prethodni dan propovijedao Šimun Čarobnjak. Filip je žarko želio iščupati korov iz srca Samarijanaca koji je u njih posijao Šimun Čarobnjak. Šimun i Helena su sve to sa strane nezainteresirano promatrali. Okupilo se silno mnoštvo, jer se kao požar pronijela vijest kako će iz Jeruzalema stići Šimun Petar i kako će tada zazidati Čarobnjaka u grobnicu, odakle će on treći dan uskrsnuti.

Filip je propovijedao o uskrslom Nazarećaninu i kraljevstvu nebeskom, kako je Nazarećanin svojom mukom na križu otvorio njegova vrata svim ljudima dobre volje. Govorio im je o nepreglednim pašnjacima i rajskim perivojima, o izvorima žive vode koji nikada ne presušuju, o izdašnosti Božje milosti…

“Tamo će ući samo čisti, milosrdni i oni koji vjeruju”, rekao je Filip.

Šimun Čarobnjak također je katkada spominjao kraljevstvo nebesko. Međutim, on je propovijedao kako ljudi ne trebaju činiti ništa kako bi ga dosegnuli.

“On nam je stvorio požudu, stvorio je stidne dijelove muškaraca i žena koji odgovaraju jedni drugima kao ključ i ključanica, kao veslo i jezero, kao ubojita koplja i trbusi rimskih legionara. Ako je to grijeh, on nam ga je udijelio”, govorio je. “Zar nije dovoljna patnja na zemlji?! Zar nije svatko od vas zaslužio kraljevstvo nebesko zlopateći se na zemlji!? Kažem vam: Kraljevstvo nebesko kao nagrada čeka svakoga od vas. I bludnice i djevice, i grešnike i pravednike, pastire i carinike…”

Tek tada, na spomen kraljevstva nebeskog, Šimun Čarobnjak dođe do Filipa i prvi puta progovori: “Ti!” reče i okrenu se prema Filipu. “Hoćeš li pred svakim od ovih što nas slušaju svući svoju košulju i pozivajući se na svoje rane tražiti od njih da vjeruju u Boga koji im pomori stoku ili iscijedi na grani ulje iz maslina?!”

Filip je ukočeno stajao na bačvi, ne nalazeći odgovora na bujicu riječi koja je šikljala iz usta Šimuna Čarobnjaka koji se bez riječi vrati na staro mjesto i ponovo utonu u mrtvilo.

“Bio je prije tebe jedan koji je isto to govorio”, reče Filipu jedan od Čarobnjakovih pomoćnika. “Pričao je o obećanoj zemlji. Zvao se Teuda. Koja je razlika između tvoga kraljevstva nebeskog i Teudine obećane zemlje?”

“Teuda je bio lunatik i luđak”, reče Filip u trenutku živnuvši. “On je poznavao samo raj, a ja vas upozoravam na oganj vječni koji čeka one čija srca nisu ispunjena milosrđem i vjerom, čija su srca okovana ledom.”

Tada se Šimun Čarobnjak ponovo trgnu iz mrtvila i stade ispred mnoštva.

“Milosrđe je grobnica hrabrih!” povika iz sveg glasa. “Milosrđem ubijamo snagu ljudsku koju nam Bog rođenjem podari. O čemu ti pričaš!?”

“Uistinu vam kažem”, reče Filip, ne povisujući glas, “gore se može stići samo vjerom i milosrđem. Ne vjerujte ovom lašcu!”

Čarobnjak priđe Heleni, uzme je za ruku, te tako napustiše skup. Čarobnjakovo čelo je bilo orošeno znojem, a tikove njegovog lijevog oka nije pratio uobičajeni smiješak.

Pada noć, sedma od Filipova dolaska u Samariju. Filip leži na prostirki od slame, na zemljanom podu štale. Oko njega su  ovce. U jednom trenutku netko otvori vrata i trak mjesečine, kao uljez, zaviri u štalu. Prepoznao je skladnu siluetu Heleninu. Pomisli na Mariju iz Magdale i srce mu  ispuni tuga.

“Poslao me k tebi”, reče Helena.

“Zbog čega?”

“Zbog čega žena prilazi noću muškarcu?” reče nekim glasom od kojega je cijelo Filipovo tijelo uzdrhtalo.

Helena svuče haljinu i legne uz njega. Filip, sav ustreptao,  okrene se na drugu stranu. Osjećao je vrške njenih grudi na svojim leđima. Pokušavao je moliti.

“Ne uvedi nas u napast”, šaptao je.

Helena se nasmijala.

“Koji to Bog zabranjuje žensko tijelo”, šaptala mu je lascivnim glasom na uho, a zatim mu zadigla košulju s leđa i prelazila usnama po njegovoj goloj koži, po još ne zaraslim ožiljcima od bičeva, po korijenu vrata, a zatim mu usnama golicala ušnu resicu. Filip se ukočio. Osjećao je vrelinu Helininih usana i osjećao kako ga napušta razum i obuzima požuda. A onda se više nije uspijevao suzdržavati, svuče košulju, okrene se prema Heleni i potraži u mraku njene usne, vodeći se njihovim slatkim dahom. Rukama je istraživao njeno tijelo, prelazio dlanovima preko bokova, butina… Kroz napola otvorena vrata upadao je mač mjesečeve svjetlosti i razlijevao se po podu oko njih.   

Filip je izgubio pojam o vremenu. Ležao je na prostirki, pogleda uprtog u strop staje, dok je Helena bez riječi navukla haljinu i izišla. Tek tada je skrenuo pogled prema njoj. Vidio je njenu siluetu spram otvorenih vrata, obasjanu mjesečinom koja je u slapovima ulazila u staju. Onda su se vrata zatvorila, a mjesečeva svjetlost iscurila iz staje i magija je prestala.

Filip je proveo noć bez sna. Nije osjećao kajanje i to ga je užasavalo. Ujutro je svukao košulju, uzeo bič i bičevao svoje grešno tijelo koje nije odoljelo kušnji. Želio je, umjesto kajanja, barem osjetiti bol.

Šimun Petar je stigao u Samariju desetak dana kasnije. Došao je skupa s desetak učenika. Vidjevši mrlje od sukrvice na Filipovoj košulji, Šimun Petar mu reče da je svuče.

“Ne”, reče Filip. “Osjećam se manje vrijednim bez rana.”

“Ne muči se!” reče mu Petar. “Svako pretjerivanje hrani sujetu, a onda u jednom trenutku pređe u bogohuljenje. On je trpio na križu umjesto nas. Svuci košulju!”

Filip poslušno svuče košulju, a Petar mu otvorenim dlanovima pređe preko rana koje odmah zacijeliše. Potom odoše i potražiše Šimuna Čarobnjaka. Našli su ga kako spava u hladu smokve, glave položene u Helenino krilo. Helena je s mržnjom gledala u Petra.

“Zašto ga ne ostavite na miru!?” reče. “Rastao je bez roditelja, bez ičije pomoći, kao divlji ljiljan.”

“Sam je to tražio”, reče Petar. “Može odustati kad god to poželi.”

“Zbog čega vama muškarcima poraz pada teže od smrti ili prokletstva?”

Petar je, zbunjen, zašutio. U to se Šimun Čarobnjak probudi, podiže se i stade ispred Petra.

“Došao si”, reče. “Nisam mislio da ćeš preći toliki put zbog jednog grešnika.”

Otiđoše, potom, i pronađoše prikladnu grobnicu u koju će položiti Čarobnjakovo tijelo. Učas se silno mnoštvo okupi oko njih, jer se taj događaj pročuo po cijeloj Samariji. To je trebao biti trijumf Velikog Maga nad Nazarećaninovim apostolima.

Šimun Čarobnjak je skinuo odjeću sa sebe. Bio je mršav, a njegov golemi ud bestidno je mlatarao. Legao je na laneno platno koje je netko prostro ispred grobnice. A zatim mu  priđe mladić s posudom u kojoj su bile mirodije. Poslao ga je Šimun Petar. Želio je na taj način poručiti Čarobnjaku kako je živi mrtvac.

“Ne trebaju mi mirodije. Moje tijelo je neraspadljivo”, reče on. “Ne zovu li me Neraspadljivi?”

Umotali su ga u platno, unijeli u grobnicu, a zatim na nju navališe veliki kamen ispod kojeg su čekićima nabili željezne klinove.

Desetak učenika Šimuna Petra danonoćno je stražarilo ispred grobnice. Drugi dan, navečer, učenici koji su stražarili pored grobnice dođoše Petru i javiše mu kako Šimun Čarobnjak plače i cvili iz grobnice, moleći ih da odvale kamen s nje, da iziđe. Vijest se brzo proširi Samarijom.

Šimun Petar i Filip su s mnoštvom čekali jutro. Čarobnjak je cijelu noć cvilio iz groba. Ujutro, čim je svanulo, izbiše klinove i odvališe kamen s grobnice iz koje je, postiđen, s očima u koje se uselio strah, izišao Šimun Čarobnjak. Nije više bestidno mlatarao udom, već je čedno, kao djevica, prekrio stidne dijelove pogrebnim platnom. Helena mu je, plačući prišla.

“Vidjeste lažnog proroka koji otrova vaša srca”, reče Petar okrenut k mnoštvu, pokazujući nasumice rukom prema mjestu na kojem je stajao Šimun Čarobnjak. “Rečeno je: Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi.  Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati. Bere li se s trnja grožđe ili s bodljike smokve? Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim.  Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova. Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom siječe se i u oganj baca. Dakle: po plodovima ćete ih njihovim prepoznati.”

Uto Petru priđe Čarobnjak i odvede ga u stranu.

“Želim biti jedan od vas”, reče.

Petar podiže ruku i jedan od učenika mu donese posudu s vodom. Šimun Čarobnjak i Helena kleknuše ispred Petra, a on ih okupa vodom po čelu.

“Sada si jedan od nas”, reče mu Petar.

“Želim postati jedan od apostola”, reče Čarobnjak. “Da mogu, poput tebe, krstiti ljude. Dat ću ti dvadeset srebrenjaka.”

“Dar Božji se ne stječe novcem”, reče mu Petar. “On se postiže djelima. Jesi li, dakle, spreman ostaviti svoju draganu i poći s nama naviještati evanđelje?”

Čarobnjak je šutio, a Helena mu se plačući bacila u zagrljaj.

“Nisi spreman?” upita Petar.

“Ne”, reče on.  

Potom Petru pođoše prilaziti i drugi. Sunce se uspelo visoko na nebo u trenutku kada su Šimun Petar i Filip krstili posljednjeg Samarijanca, bezuba starca čije su desni krvarile. Šimun Petar potom podiže ruke k nebu i najednom se začu lepet krila, a iznad njihovih glava ukaza se jato bijelih golubova.

“Sad će Duh Sveti sići na vas”, reče im Petar.

Golubovi su jedno vrijeme kružili u visinama, a zatim se spustiše na ramena ljudi, osim na ramena onih koji su ranije primili Duha Svetoga, Šimuna Petra, Filipa i njihovih učenika, te na ramena Šimuna Čarobnjaka i Helene.

“Želimo i nas dvoje primiti Duha Svetoga”, reče Čarobnjak Petru.

“Prvo mi pokaži svoju magiju!” reče Šimun Petar, pokazujući na Čarobnjakov mač koji je cijelo vrijeme ležao položen na Čarobnjakovu odjeću.

Šimun Čarobnjak podiže mač i svom snagom ga zabije u Helenin trbuh. Ona kriknu i sruši se na zemlju. Ispod njena tijela otjecala je krv.

“Proklet bio!” reče Čarobnjak Petru. “I ti i tvoj Bog koji žeđa krvlju!”

Potom raširi ruke i podiže pogled u nebo.

“Proklet bio!” ponovi. “I ti i svaki od tvojih ubojica!”

Zatim je kleknuo uz Helenino mrtvo tijelo, poljubio je u čelo, ustao i ne osvrćući se krenuo prema izlazu iz sela koji je vodio u pustinju. Nije više hodao uspravno, kao nekoć. Kao da se najednom povio u ramenima i u trenu ostario. Tada ga posljednji put vidješe.

Jedno su vrijeme, desetak godina nakon ovih sudbonosnih događaja u Samariji, kolale priče kako je Šimun Čarobnjak skupa s Helenom koju je podigao iz mrtvih završio u Rimu, te da se tamo, pred zaprepaštenim promatračima, visoko podignutih ruku uzdizao u nebo, nestajao u oblacima, te se potom spuštao odozgo među smrtnike. Oni koji su svjedočili ovom činu govorili su kako se Šimun Čarobnjak nakon onog fatalnog susreta sa Šimunom Petrom u Samariji nikada više nije nasmijao, da je do smrti proklinjao okrutnost Boga Izraelova, te da se u njegovo tijelo tada, umjesto Duha Svetoga, naselila smrt.

Imaginarni prijatelj/65

Njegova je sudbina, zahvaljujući doktoru Freudu, upisana u karakter cijeloga muškog roda. Edip je tako postao metafora za muža dvadesetog vijeka. Sin Jokaste i tebanskog kralja Laja došao je na svijet praćen strašnim proročanstvom: ubit će oca, mater će si uzeti za ženu. Tako je rečeno Laju, a on je odlučio pogubiti svoga prvorođenca. Odnio ga je u goru Kitaru, i predao ga jednom pastiru, da ga baci u bezdan. A pastir, umjesto da ubije dijete, odnese ga korintskom kralju Polibu i ženi mu Meropi, kojima se svidje dečačić, pa ga usvojiše i nazvaše ga Edip. Naravno, nisu mu rekli istinu o njegovom podrijetlu. Uostalom, cijelu je nisu ni znali. Predstavili su mu se kao njegovi rođeni mama i tata.

Ali i tako se moglo živjeti i, možda, izbjeći sudbinu, ali Edip je, prema navadi antičkoga svijeta, u vrijeme sazrijevanja pošao u Delfe, da u proročištu sazna tko je i gdje ide. I čuo je strašnu istinu, onu istu koja je rečena i Laju: ubit će oca, mater će uzeti za ženu. Ispunjen užasom, ali i čistom sinovljevskom ljubavlju, bježi glavom bez obzira iz Korinta, da oca i majku spasi od sebe. Još jedan, u nizu činova empatije i ljudskosti, što su Edipa vodili u propast: prvo ga Laj nije svojom rukom ubio, potom se pastir nad njim sažalio, onda se on žrtvovao za one koje je smatrao roditeljima… Mit o Edipu, i Sofoklova drama, svjedoče o tragičnoj uzaludnosti ljudske dobrote suočene sa sudbinom. Zlo je u Edipovu životu bilo pogonjeno nizom dobrih i ispravnih postupaka.

Na putu prema Tebi susreće Laja, koji se, nadmen i moćan, kretao u pratnji tjelesnih čuvara. Iz crnoga džipa zatamnjenih stakala, moćnik je ugledao sumnjivog mladića, razbojničke face i iritantnog držanja, kako ide prema njegovom posjedu. Zaustavio ga je, sporječkali su se. Laja je u Edipu iritiralo ono što je sam u sebi nosio. Edip je u Laju prepoznavao svoje mane. I tako je sin ubio oca, uvjeren da ubija lokalnog tiranina, razbojničkog vođu.

Na ulazu u Tebu Edipa je dočekala svinga. Prožderat će ga ako ne riješi zagonetku: “Koje to biće iz jutra na četiri noge hodi, u podne na dvije, a u sumrak na tri?” Edip je odgovorio: “Kada se rodi, čovjek na sve četiri puže, poslije uspravno hodi na dvije, a starac kada je štapom se trećim poštapa!”. Čuvši kako joj se rastvorila zagonetka, i rasule se sve njezine metafore, svinga je skočila u more u udavila se. Time je Edip zavrijedio divljenje svih Tebanaca, jer ih je oslobodio terora znanja i robovanja metafori, i zaslužio prijestolje tebanskoga kralja. Uz koje je sjedila vjerna Lajeva udovica, spremna da mladome kralju bude žena.

Živjeli su sretno i berićetno, Jokasta je Edipu narodila četvero djece, njegovih kćeri i sinova, istovremeno mu braće i sestara. Ali onda su bogovi poslali kugu na Tebu. Opet se išlo u Delfe. Novo je proročanstvo kazivalo da će epidemija stati čim se pronađe ubojica staroga kralja Laja. Edip se ponudio za glavnog istražitelja, i dobro je obavio svoj posao. Otkrio je ubojicu.

Jokasta se na to objesila, Edip si je iskopao oba oka. I tako je slijep, u pratnji kćeri Antigone, lutao svijetom. Umro je u Kolonu, lud i nesretan, a ljudima je od njegova života preostao niz zagonetki, iz kojih izviru nove velike priče, i samo jedan siguran odgovor. Sudbinu je nemoguće izbjeći. Ono što smo izbjegli i nije bila sudbina.

Glavna sarajevska ulica – Titova, nakon rata znatno skraćena u odnosu na predratnu njenu dužinu, bila je i ostala bilȯ Grada. Njena živost, gotovo po cio dan, daje dinamiku strogom centru, pa zato mnogi hitaju da njome prošetaju, nestrpljivo isčekujući da će tu, prema dogovoru ili sasvim slučajno, sresti svoje drage prijatelje, susjede, poznanike ili nekadašnje kolege s kojima su radili. Moglo bi se reći da je za Sarajevo Titova ono što je za Zagreb Trg bana Jelačića, Beograd Knez Mihajlova ili za Dubrovnik Stradun.

Titova je i za mene zanimljiva, draga i nadasve ulica radosti, pogotovo ako na njoj, pune žagora i vreve, onako neplanirano i iznenada, susretnem nekoga meni bliskog s kim sam se družio ili viđao u nekadašnjoj zgradi „Oslobođenja“ u Nedžarićima, gdje sam od Olimpijade 1984. pa do penzionisanja prije desetak godina radio. Drage su mi te kolege valjda i zato što je to danas davna prošlost koju u osamljenosti često oživim u vlasitim sjećanjima, a rjeđe u susretu s kolegama.

Sretan sam bio i tog junskog podneva kad sam ispred BBI-a susreo karikaturistu Božu Stefanovića. Pitam ga ono što je u ovim godinama najvažnije – kakav mu je zdravstveni bilten, jer se nismo vidjeli gotovo cijelu godinu, a on u svom maniru veli: „Osamdeset i dvije su mi godine, a piši kako vidiš. Jest da malo teže dišem zbog nešto smanjenog kapaciteta pluća, ali može se svakodnevno ovako, sporijim ritmom, šetati po gradu.“

Podsjećam ga da sam neki dan na jednom od portala pročitao njegovu izjavu o tome kako se u Sarajevu politička karikatura s ličnostima pojavila tek poslije Titove smrti i to u onom periodu demokratizacije do pred rat, kad je ova novinarska forma ljudima otvarala oči i bila najbolji način da se raskrinka neka laž.

„Zar nije tako?“, pita me kao da traži da potvrdim to njegovo realno mišljenje o karikaturi.

Božo Stefanović je jedan iz stare garde karikaturista „Oslobođenja“ s kojim sam se u prvoj deceniji ovog stoljeća ponekad nalazio na kafi u restoranu ove novinske kuće. Pričali bi obično o nekim manjevažnim događajima, a ponekad i o novinarskom poslu koji smo svakodevno radili. Svojim karikaturama i ilustracijama u listu obilježio je jedno važno razdoblje prvog i najstarijeg sarajevskog dnevnika, a pred penziju stvarao je karikature i za „Poslovne novine“, u kojima sam i ja brojao mjesece do penzije. Nisu to bile neke britke i pamtljivije karikature, ali su vjerno odražavale svu težinu i paradoks poslijeratne bosanskohercegovačke privrede.

Pitam ga ima li još vremena za stvaranje onoga što je radio cio radni vijek, a on onako lakonski veli da su mu sada aktuelni očuvanje narušenog zdravlja i porodične teme, te da vrlo malo vremena posvećuje crtanju. Nismo duže razgovarali jer sam žurio na sastanak u Društvo novinara BiH, obećavajući mu da ćemo se ovih dana telefonski dogovoriti za sastanak i jednu dužu kafu.

Samo koji minut kasnije od ovog susreta, tek toliko vremena koliko mi je bilo potrebno da pređem razdaljinu od BBI-a do zgrade Društva novinara u Pruščakovoj, još jedan susret s drugim sarajevskim karikaturistom – Hasanom Fazlićem. Došao je i on, baš kao i ja, na Skupštinu Društva novinara, ali u ruci sa staračkim štapom koji nosi već cijelu godinu otkako ga je potresao jedan jači srčani udar koji ga je malo i fizički izmijenio, ali i dalje priča istu ili sličnu priču kao što je kazivao i ranije, odabirajući teme iz prošlosti. Ovaj put prisjećaja se kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koje su ga kao autora proslavile  političke karikature, kad je, po narudžbi, za beogradsku „Borbu“ nacrta stotinjak portreta tadašnjih poznatih političara. Veli da je tada, osim autorskog honorara, dobio i tri dnevnice za dolazak i boravak u Beogradu, naglasivši kako je kasnije kolegama u restoranu „Borbe“ rekao da on ne dolazi u glavni grad samo da potroši pare nego da zna da ih tu i zaradi.

Dok to kazuje pripaljuje cigaretu, a nešto kasnije uzima u ruku i čašu vina, baš kao kad je bio u najboljim stvaralačkim godinama. Predlažem mu da nas dvojicu neko od kolega, za uspomenu na ovaj rijetki susret, fotografiše mojim mobitelom, jer ko zna kad ćemo se ponovo vidjeti. Odmah me zagrli onom svojom desnom ručetinom, kojom je crtao stotine, a možda i hiljade karikatura po kojima je ostao poznat. Nasmija se i zauze pozu za snimak. Pitam ga sjeća li se 1999. godine kad mi je radio naslovnicu za knjigu putopisa „Šetajući gradovima“.

„Kako se ne bih sjećao. I danas tu knjigu ponekad prelistam“, veli slatkorječivo.

Interesantan je umjetnički put ovog karikaturiste. Nakon što je završio Elektrotehničku školu i počeo raditi kao električar u rudniku „Lipnica“ kod Tuzle, pokrenuo je u sebi sav taj umjetnički talenat, pohađajući večernju školu crtanja koju je vodio slavni slikar Ismet Mujezinović, koji će i otkriti Hasanov talenat za crtanje. Dok je radio u rudniku Hasan je kreirao karikature za tuzlanski „Font slobode“, u kojeg je 1964. godine prešao na stalni rad, te započeo saradnju s najvećim sarajevskim, zagrebačkim i beogradskim novinama. Kasnije je stigla ponuda iz beogradske „Borbe“ da pređe raditi u redakciji ovog dnevnika, ali se on ipak odlučio za „Oslobođenje“. Sjeo je u stolicu tada najpoznatijeg karikaturiste Adija Mulabegovića, koji je prešao u kombinat UPI, a potom kao njihov predstavnik otišao na rad u predstavništvo Privredne komore Jugoslavije u Keniji.

Za Hasana će književnik Atif Kujundžić reći da je karikaturist i umjetnik,  „osim iznimno alentiran i vrijedan, vrstan psiholog, jer, figuracija njegove slike zatvara čovjekov unutrašnji duhovni sklop, a odbijajući slikati carevo ruho – cara ostavlja golog. Po riziku koji preuzima, njegova opcija je izuzetno odgovorna, ali ishod je visoko vrijedan i plemenit… Hasan Fazlić je više, nego li ijedan umjetnik raspet između svoga ideala i zatečenosti stvarnošću. Njegova umjetnička sinteza grotesknog, istodobno je tendenciozna i fantastična i upravo to: čini je održivom i neporecivom u konačnom ishodu ma kako ga groteskno i upitno doživljavali.“

Treći poznati sarajevski karukaturist, koji i danas svakodnevno u jednom sarajevskom dnevniku objavljuje karikture je Đoko Ninković, koji je ove godine od Društva novinara BiH za svoj višedecenijski vrhunski rad dobio Specijalno priznanje. Njega, iako stanuje na Mrindvoru, ne susrećem u Gradu, nego u sarajevskom naselju Dobrinji kada dođe u posjetu svom sinu. Prisjetimo se tada obično zajedničkih dana provedenih u „Poslovnim novinama“ kada smo svake sedmice prelamali ovo glasilo. Dok je u Redakciji špiglovao novine, Đoko bi istovremeno slušao poruke urednika – kako kreirati stranice – i razgovarao s nekim od kolega za susjednim stolom, dodajući obavezno na kraju priče notu humora, koja ga  karakteristiše i danas.
Kad bi sutradan silazili u štampariju da taj špigl i implementiramo u novinu, Đoko je radio kao krtica, znajući ponekad da istovremeno prelama dvoje novine (jedne za platu a druge za honorar), ali uvijek znajući na kojoj stranici treba nešto mijenjati ili kratiti, kao kad šahista igra simultanku sa desetak takmičara. A kada bi nastupila pauza za doručar, on bi rijetko kad odlazio u restoran nego bi trčao u poštu da preda nove karikature za neke od zagrebačkih ili beogradskih novina, jer je to bilo vrijeme kad u primjeni još nije bio e-mail.

Iz tog perioda ostala mi je u sjećanju 1989. godina kad je našu redakciju posjetio poznati beogradski karikaturist Paja Stanković. Po nagovoru upravo Đoke Paja mi je tušem nacrtao portret koji i danas uramljen čuvam na zidu svoje radne sobe.

Sva trojica pomenutih umjetnika pripadaju istoj generaciji karikaturista koji su na scenu stupili kada je Adi Mulabegović, pravog imena Avdo, (Maglaj, 1925.-Sarajevo, 1988.) završavao karijeru u „Oslobođenju“. Adi je bio – kako je zapisao jedan kritičar – „neprikosnoveni karikaturist, mjera za karikaturu u listu „Oslobođenje“, u kojem se oštrim perom obračunavao i razračunavao s različitim devijacijama, skretanjima i deformacijama u društvu“. Sa svih strana se osluškivalo šta će i kako Adi svojom karikaturom duhovito reći o nekom tadašnjem događaju, dok su neki smatrali da je on ipak „režimski karikaturist“. Mnogi ga i danas pamte po gracioznosti: uvijek elegantno obučen, s leptir mašnom i lulom u ustima, kako se često pojavljivao u sarajevskim kafanama. U krugovima gdje se kretao slovio je kao veliki autoritet i svi su prema njemu odnosili s dubokim poštovanje, što potvrđuje i ovo vrijeme u kome živimo: u naselju Alipašino Polje jedna ulica nosi njegovo ime, a ustanovljena je i nagrada za najbolju karikaturu, nazvana po njemu. Uostalom, za života je dobio najvažnija tadašnja priznanja: 1970. godina najveću jugoslavensku nagradu za karikaturu „Pjer“, a 1967. Šestoaprilsko priznanje Grada Sarajeva i od Društva novinara BiH Nagradu za životno djelo „Veselin Masleša“.

Neosporno je da je Sarajevo do prije dvadesetak godina bilo rasadnik darovitih  karikaturista, ustvrdio je nedavno za jedan radio novinar i humorist Enver Enko Mehmedbašić, a jedan od njih je bio i Sabahudin Sabo Hodžić koji je u Beogradu s Pjerom Križanićem osnovao humorističke novine „Jež“. Sabo je bio jedan od rijetkih koji se u BiH između dva svjetska rata bavio karikaturom. Njega je na bosanskohercegovačkom tronu karikature kasnije zamijenio Zuko Džumhur, a ovoga Adi Mulabegović.

Iako je to bilo zlatno razdoblje karikature u BiH, čini mi se da ono u analima nije i značajnije zabilježeno kao takvo, pa je zato nakon rata bilo pokušaja da se u Sarajevu objavi knjiga o bosanskohercegovačkoj karikaturi na kojoj je radio Midhat Ajanović. No, zbog izostanka podrške ukupnog društva i karikaturista, ta ideja nije realizovana. Govoreći o tom svom imaginarnom projektu, Midhat Ajanović je 2016. godina na portalu Karikatura.ba dao i hronološku skicu rada sarajevskih karikaturista: „Milenko Kapetanović, pojavio se poslije rata 1941-45. i odmah preskočio cijelu jednu epohu, unoseći u svoje karikature modernističku stilizaciju, Adi Mulabegović, jedini bosanskohercegovački karikaturist koji je uspio za svoj rad i za sebe osobno izboriti visoki društveni status i ugled; Božo Stefanović, moj osobni favorit, pjesnik crteža i linije koji se, mislim, najviše približio Džumhuru; Hasan Fazlić, obilno šrafiran crtež u istočnoevropskoj karikaturističkoj tradiciji kombiniran sa misaonim idejama što mu je donijelo pregršt međunarodnih priznanja; hiperproduktivni Đoko Ninković, čiji crtački stil ponešto duguje komšijama iz Zagrebačke škole crtanog filma; zatim dva nadarena ”svaštara” Alija Hafizović i Širaz Muftić; Zvonimir Lefko kojeg karakterizira džumhurovska jednostavnost, te Željko Graf, Tonći Bender i ostali iz generacije koja se pojavila krajem sedamdesetih, a kojoj sam i sam ponešto skromno doprinio, što je u karikaturu unijela elemente savremenog stripa i animacije…“

Ovoj generaciji sarajevskih karikaturista pripadaju još i Zvonko Markičević, čije zlatno doba se desilo upravo u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, zatim Mirza Ibrahimpašić, koji je telanat za crtanje naslijedio od svog oca Fikreta Fiće Ibrahimpašića, potom Mahmut Latifić i niz drugih manje poznatih.

Smjena generacija je nastupila još i prije agresije na BiH, dok je većina pomenutih umjetnika odrasla u okrilju nekoliko novinskih izdanja NIŠRO “Oslobođenje“. Činjenica je, međutim, da su današnje novine, s malim izuzecima, gotovo zaboravile na karikaturu, tu popularnu vrstu humora i kritike koja kao novinski rod svjedoči o stanju u društvu u određenom vremenu. Možda je to i razlog što u ovoj generaciji mladih ne primjećujemo neka značajnija imena i njihova djela.

ŽIVI SU MRTVI, MRTVI SU ŽIVI

Mrtvi su samo prividno mrtvi.
Živi su samo trenutno živi.
Prvi u drugima imaju svoj dom.
Drugi u prvima svoj konačni slom.

Mrtvima je smrt raj.
Živima je smrt kraj.
Mrtvi su, zapravo, ništa,
živi su, zapravo, išta.

U živima žive mrtvi.
U mrtvima mrtvuju inti.

I to je konac priče
čije vrijeme ističe.
Da nije života, smrt bi bila mrtva.
Da nije smrti,
život bi bio vlastita žrtva.

BLIZANCI

Ostavili su nam svoje živote
i bez njih otišli u prostore bez boli.
U svečanim odijelima
nastanili su se ispod križeva.
Goli počivaju ispod nišana.

Okupali smo ih svojim suzama
i tako preuzeli sve njihove patnje.
Što ćemo s njihovim životima?
Što ćemo s njihovim patnjama?

I sve naše uskoro će biti baština.
Sadržaj nečijih škrinja.
Svi naši životi preselit će u uspomene
kao i njihovi.

Bit ćemo jedno, što oduvijek i jesmo.
Smijeh i plač istovremeno.
Kretnja i mirovanje,
nova klica i sasušeni korijen.

Uzalud tuga,
radost je jača od boli.
Uzalud tama,
posrkala je svjetlost.

Na svakom se koraku križamo.
Svake se sekunde filtriramo.
Tečemo istim koritom čisti.
Kao blizanci, ne kao stranci.

Mi živi i oni
što su mrtvi.

Evo osam knjiga koje bismo mogli pročitati ovoga ljeta, a da niti ne moramo na more. Zašto baš osam, to biste, možda, na kraju mogli otkriti sami.

1. Edvard Kocbek: Dnevnici

Knjiga pod ovim naslovom, zapravo, i ne postoji. Kao što na našem, i na našim, jezicima nema cjelovitog prijevoda dnevnika što ih je ovaj pisac vodio cijeloga života. Kocbekovi dnevnici nisu integralno objavljeni ni u slovenskom izvorniku, što se, možda, tiče njihova golemog opsega, a možda i autorskih prava, te piščeve testamentarne odluke. Ne znam što je na stvari, ali, evo, već trideset i koju godinu na sve strane pabirčim njegovu dijaristiku, objavljenu u knjigama ili u časopisima, na slovenskom ili u prijevodu, sve nastojeći da iz Kocbekovih dnevnih životopisa rekonstruiram zajednički nam dvadeseti vijek. Osim što je pouzdan svjedok, njegov svjetonazor, a onda i životna sudbina, čitateljima ulijevaju samopouzdanje.

Među Kocbekovim dijarističkim knjigama vjerojatno je i najdostupniji “Put u Jajce”, objavljen u biblioteci Hit, zagrebačkog Znanja, godine 1978. Knjiga je datirana u ratno doba i većim se dijelom bavi danima i tjednima piščeva ratnog putovanja u Jajce, na drugo zasjedanje AVNOJ-a, na kojemu je Kocbek imenovan u Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije, svojevrsnu prvu jugoslavensku vladu, na čijem je čelu kao predsjednik i kao povjerenik za narodno obranu bio Josip Broz Tito, dok je Kocbek bio povjerenik za prosvjetu. I već je taj podatak sam po sebi kuriozan: prvi ministar obrazovanja u socijalističkoj, sekularnoj i proklamativno ateističkoj jugoslavenskoj vladi, koja je, međutim, proklamirala slobodu vjeroispovijesti, ne samo da nije bio ateist i komunist, nego je bio uvjereni kršćanin, vjernik katolik, kršćanski socijalist, onaj koji je u ime načema zapisanih u evanđeljima 1936. javno podržao republikansku vladu u Španjolskoj, a protiv Francovih fašista i vrha Katoličke crkve u toj zemlji.

Ali zbog nečega drugog valja čitati “Put u Jajce”, kao i Kocbekove dnevničke zapise iz ratnih i poratnih vremena, sve do onih predsmrtnih, što ih je sastavljao kao potisnut pisac i pjesnik, prisluškivani disident, unutrašnji izgnanik. Što znači biti Slovenac, pripadnik maloga i skrajnutog europskog naroda, i što znači biti Jugoslaven, osjećati zajedništvo s Hrvatima, Srbima, Bosancima, Makedoncima, Albancima, koje nipošto ne isključuje osjećaj slovenstva, nego mu pruža jasan kontekst? Što znači biti partizan i antistaljinist? U kakvom su odnosu Bog i Crkva? I što je to zapravo Crkva, tko ju sačinjava? Kako se istovremeno može biti komunistički saveznik i antikomunist? Što je Edvard Kocbek značio pokretu i što mu je mogao značiti da nisu u međuvremenu napuštena načela prema kojima je bilo normalno i poželjno da uvjereni katolik i vjernik bude ministar prosvjete u jednoj sekularnoj, revolucionarnoj lijevoj vladi?

Iz naše postapokaliptične tranzicijske perspektive, u pseudodemokraciji i pod etnonacionalističkim desnim vladama, u zemljama u kojima su vjerski poglavari i vračevi važniji i viši autoriteti od ministara prosvjete i kulture, Kocbekova se perspektiva čini dragocjenom. Taj čovjek je živio pod totalitarističkim, jugoslavenskim komunističkim režimom – koji se, možda, većini svojih građana nije prikazivao takvim, ali onim koji su drukčije mislili jest – prisluškivan, sumnjičen, progonjen i zabranjen, sve to vrijeme imao je jasnu viziju slobode za svakog čovjeka. Edvard Kocbek bio je partizan, i to nepokajani partizan, a ta je njegova partizanija i danas uzor moralnosti i ljudske ispravnosti.

Njegovi dnevnički zapisi iskaz su veličanstvenog književnog i pjesničkog talenta, i pripadaju onome najboljem u nonfikcionalnoj prozi Južnih Slavena.

2. Vladan Desnica: Zimsko ljetovanje

Najbolji, ali i temeljito najnepročitaniji roman južnoslavenskih književnosti. Takvim ga je, najboljim, čitao Ivan Lovrenović, jedan od dvoje-troje najpouzdanijih naših čitalaca, a takvim sam ga doživljavao i ja, u nekoliko čitanja, tokom posljednjih trideset i pet godina, od onoga ljeta 1982, kada sam kao gimnazijalac prvi put čitao “Zimsko ljetovanje”.

Priča se odvija u vrijeme Drugoga svjetskog rata, unutar male, uglavnom izbjegličke zajednice, među ljudima koji su iz Zadra bježali u obližnja sela da se spasu pred savezničkim bombardiranjima. “Zimsko ljetovanje” melankolična je freska dekadencije i umiranja našega građanstva, prikaz posljednih izdaha jednoga svijeta koji će nestati u olujama dvadesetog vijeka. Pritom, priča je to o gradskom i gospodskom svijetu dalmatinskih Srba, o zadarskom talijanstvu, o kulturama koje su tvorbeno odredile današnju Hrvatsku, da bi zatim iz nje bile izbrisane kao da ih nikad nije ni bilo. Pišući o kratkom insertu Drugoga svjetskog rata, Desnica je, neznajući, pisao i o vremenu koje srećom neće doživjeti, o ljetu 1995, o konačnom egzodusu Srba iz Hrvatske, i o revolucionarnom prekodiranju identiteta.

Vladan Desnica pripada onoj u osnovi gotovo neegzistentnoj građanskoj tradiciji unutar književnosti srpskohrvatskih i inih istih ili blizanačkih jezika. U revolucionarnom, nacionalno-emancipativnom dvadesetom stoljeću Desnica niti je bio revolucionar, niti se bavio nacionalnom emancipacijom. Ovo ga drugo nije zanimalo, jer je od ranije znao tko je i što je. U svom je vremenu bivao tolerirani reakcionar. Tolerirani, jer su nositelji režima ispravno shvaćali da je suštinski nezainteresiran za njih i forme njihova svijeta.

Svjesni Srbin, pravoslavna korjenika, optirao je za pripadnost hrvatskoj književnosti. Rekao je, kao i Novak Simić, da joj kao Srbin pripada. Kao pisac je objeručke prihvaćen, ali je kao građanin u najnovija doba odbačen. Gospoda koja određuju pravila unutar hrvatskoga književnog ološa, i koja određuju tko je čiji, što je naše, a što je tuđe – dakle srpsko, ta gospoda odredila su da Desničine knjige pripadaju hrvatskoj književnosti, ali da Desnica nema pravo građanstva u Hrvatskoj. Tako mu je vladar Zadra Božidar Kalmeta nedavno odštemao ploču s jednoga zadarskog zida. I time ga je, zapravo, ispisao iz hrvatske književnosti. Djela pripadaju onima čiji su i pisci. Čitateljima, pak, pripada sve što pročitaju. Čitajte “Zimsko ljetovanje”. Ne postoji u ovom jeziku ništa što bi od čitanja tog romana bilo važnije.

3. Mirko Kovač: Vrata od utrobe

Kada je prije pet godina, na dan Svetoga preobraženja Gospodnjeg, umro, rekli su da je otišao posljednji jugoslavenski pisac. U toj je tvrdnji bilo onoga prigodnog, ceremonijalnog pretjerivanja, dobrog za sprovode i nekrologe, ali nepogodnog za docniju upotrebu. Kovač je rođenjem i odrastanjem bio Hercegovac, podrijetlom i starinom Crnogorac, životom Beograđanin, drugim životom Rovinjanin, po jednom roditelju Srbin, po drugom roditelju Hrvat, u jednom životu jedan od dvojice-trojice najvažnijih pisaca srpske književnosti dvadesetog vijeka, u drugom životu jedan od dvojice-trojice najvažnijih pisaca hrvatske književnosti dvadesetog stoljeća (s tim da mu ovo za života u Hrvatskoj nije bilo priznato, budući da je gospodi koja određuju pravila književnog ološa bio trajno sumnjiv kao potencijalni Srbin, a ni malim piscima nije drago kad im se veliki zatekne u blizini), Mirko Kovač veliki je, opet jedan od najvećih, pisaca Beograda, onoga živog, ali mnogo više i značajnije, onoga fikcionalnog, izmišljenog mitskog grada. Nama je ovog časa, ovog ljeta i pri ovom čitanju važnije, međutim, ono sljedeće: Mirko Kovač najvažniji je i najveći pisac zemlje Hercegovine. Njegovo djelo postament je i pozornica svim istinskim hercegovačkim piscima. Mirko Kovač pozornica je za Almina Kaplana, na čemu mu ja, čim prestanem misliti kao čitalac i pretvorim se na čas u pisca, odistinski zavidim.

“Vrata od utrobe” hercegovački je roman, roman o komunizmu, o partizanima i o komunističkim jezuitima, roman o odrastanju, o sazrijevanju, o umiranju, ali prije svega drugog, roman o zemlji Hercegovini, neka vrsta evanđelja običnoga života i svakodnevnog mučeništva hercegovačkog, roman o ljudima i onom jednom čovjeku u ulozi pripovjedača “Vrata od utrobe”.

Stjecajem životnih okolnosti i udesom velikih povijesti, veći i važniji dio Kovačeva proznog djela postoji u dvije verzije i u dva jezika jednoga našeg jezika: u verziji srpskoj i verziji hrvatskoj. Prema piščevoj volji, hrvatske su verzije konačne i kanonske. Ali u toj stvari Kovačeve riječi se ne treba držati, nego, već prema raspoloženju, vrijedi čitati i srpsku, i hrvatsku verziju. Pisac je, naime, svoje jezike tako dobro poznavao, e da su u njegovom slučaju to dva suštinski i poetički različita jezika. Samo u dobrih pisaca srpski i hrvatski mogu biti različiti jezici. I to samo u onih koji savršeno poznaju oba i doživljavaju ih kao jedan, ali ih pišu kao dva. Tko ovo ne razumije, tom je možda i bolje da o jeziku ne misli.

4. Mihailo Lalić: Lelejska gora

I o Laliću je, opet, najbolje informirati se iz onih nekoliko Lovrenovićevih skoro usputnih opaski, a onda i iz dužih ekskursa Boža Koprivice. Najvažniji crnogorski prozni pisac, tvorac najsnažnijega i najrazuđenijeg svijeta nastalog prema velikom historijskom predlošku partizanije i bratoubilačkog rata, Mihailo Lalić nepresušno je, nepregledno i neobuhvatno vrelo jezičnih, mentalitetnih, šire antropoloških, idejnih i ideoloških, intelektualnih i emocionalnih činjenica. Gotovo svaki Lalićev pasus šlagvort je za po jedan roman. Osim što je tvorac jedinstvenoga književnog svijeta, koji je sam po sebi jedno čudo kojemu bi vrijedilo posvetiti cijeli jedan čitalački život, Mihailo Lalić opisivač je, objašnjivač, i samim tim i utemeljitelj onoga živog crnogorskog svijeta na osnovu kojeg je on stvarao svoj književni svijet. Lalić je doista, i bez ikakvog pretjerivanja, crnogorski Krleža. “Lelejska gora” prirodni je uvod u Lalića, knjiga koja je nekad čamila po školskim lektirama, te je zahvaljujući i školskim lektirama ostala temeljito nepročitana među necrnogorskom čitalačkom čeljadi. Jednako je vrijedi čitati prvi i čitati sedmi put.

5. Danilo Kiš: Peščanik

Je li ovo najhermetičniji Kišov roman? Ne znam, možda i jest. Nikada nisam Kiša čitao na takav način, niti ga podvrgavao kriterijima lake i brze naracije. On je poput Brune Schulza, Witolda Gombrowicza i Samuela Becketta, pisac u čijem se tekstu uživa iz razloga koji su suprotni razlozima lakoće i brzine. A istovremeno je, što mu je opet zajedničko sa spomenutom trojicom, Kiš je od onih pisaca u čijem se tekstu najviše uživa i čiji tekst nešto mijenja u svom čitatelju, u načinu na koji on misli, ali i u ritmu i formi njegovih misli i rečenica. “Peščanik” je roman o ocu, roman o smrti i o nestanku, roman o nestalima, o ludosti, o jurodivom, o Holokaustu. “Peščanik” je pjesničko remek-djelo i težak, masivan komad epske proze – istovremeno. “Peščanik” je istovremeni začetak i vrhunac jednoga sasvim neusporedivog književnog opusa, kosmosa zvanog Kiš, u čijem je središtu pustoš pepela, Holokaust.

6. Bekim Fehmiu: Blistavo i strašno

Memoarsko dvoknjižje velikoga jugoslavenskog glumca sa značajnom europskom karijerom. No, je li to baš tako? Jesu li baš ovo memoari ili su ove knjige, ipak nešto drugo, veće, opasnije i beznadnije? Odživjeli smo svoje živote pokraj kosovskih Albanaca, u državi koja nam je bila zajednička, živeći u gradovima u kojima su oni bili diskretna, ljubazna i nasmiješena manjina, sretali smo ih za služenja vojske, gdje se baš i nismo s njima družili, jer je to bilo sumnjivo i s bezbjednosnog stanovišta neprihvatljivo, u zemlji bratstva i jedinstva oni su bili svojevrsni izuzetak, jer se s njima bratstvo i jedinstvo moglo uspostaviti samo tako da mi njima budemo braća, a oni nama samo pekari i slastičari. U toj državi oni su govorili našim jezikom, a mi od njihovog nismo znali ni riječi. Sve dok se ne bismo vratili iz vojske, s naučenom onom jednom jedinom albanskom psovkom. Ona je bila sav naš albanski jezik. Albanci su za nas bili psovka.

Obje knjige “Blistavo i strašno” pisane su na srpskom jeziku. Na srpskohrvatskom, kako ga je govorio i pisao Bekim Fehmiu. Nisu pisane na albanskom. Ali to su, izvan svake sumnje, albanske knjige. Činjenica da su pisane na našem jeziku govori o dvije stvari: o Bekimovom životu i o njegovoj podrazumijevajućoj ljubaznosti. Ono što zauzima veći dio prvoga toma je do tada neviđeno: on nam pripovijeda o životu i svijetu kosovskih Albanaca u ratna i predratna, a onda i prva poslijeratna vremena. Pripovijeda o onom o čemu nismo ništa znali, iako smo živjeli u istoj državi. Nismo, jer nas nije zanimalo. Ili tačnije: nismo, jer nam nikad nije ni na um palo da bismo trebali i mogli znati.

Saznajući sve to od Bekima Fehmiua, saznajemo i nešto što nas još više zbunjuje: pisana jezikom koji nije albanski, ovo je unutrašnja priča o kosovsko-albanskom svijetu, artikulirana u jedan od najsvjetlijih proznih komada suvremene srpske i južnoslavenske književnosti. Ne samo da nešto saznamo o Albancima, nego se uvjerimo u to da je o Albancima moguće govoriti kroz veliku književnost. A ne kroz onu jednu psovku upamćenu iz vojske.

“Blistavo i strašno” nonfikcionalni je roman o drugome i o mogućnosti da se bude drugi. Za nas, to je u velikoj mjeri albanska, ali je opet i naša priča. Za Albance, to je u velikoj mjeri srpska i jugoslavenska, premda je i albanska priča. To znači biti drugi. Moći biti drugi znači biti svetac.

7. Aleksandar Tišma: Kapo

O čovjeku koji je bio kapo u koncentracijskom logoru. I sad živi mirnim građanskim životom, prestravljen mogućnošću da bude razotkriven. Kapo je logoraš kojeg je logorska uprava postavila da logoraškog poglavicu i njihova ovlaštenog mučitelja. Prilježno je obavljao svoju zadaću, najprije da bi spasio glavu, onda da bi se uzdignuo na društvenoj ljestvici unutar logora, te na kraju zato što je otkrio da uživa u mučenju i ponižavanju onih koji su u logor dospjeli na isti način kao i on. Kapo je mučenik i mučitelj, moralno ambivalentna figura, čovjek u neljudskim okolnostima.

Po dolasku mira on regulira prava bivšeg logoraša, u državi koja baštini njihovo mučeništvo, i strahuje da će ga netko prepoznati i razotkriti. “Kapo” je roman o strahovanju, strpnji i tjeskobi, o moralnoj ambivalentnosti, o onome mračnom u čovjeku što čeka priliku da se ostvari. Svakako jedan od najvažnijih romana na našim jezicima, koji su objavljeni nakon Drugoga svjetskog rata, ali i jedan od najneobičnijih romana o Holokaustu, uopće.

Aleksandar Tišma bio je briljantan i veoma plodan novosadski, srpski i jugoslavenski pisac, koji je tokom devedesetih stekao zavidnu slavu i na njemačkom govornom području. Pisao je romane i pripovjetke, bio povremeni pjesnik, cjeloga je života vodio dnevnik, koji je na kraju i objavljen, i predstavlja jedno od zanimljivijih dijarističkih djela na našim jezicima.

8. Petre M Andreevski: Pirika

Pirika je najprisutniji, a vjerojatno i najotporniji korov u našem dijelu svijeta. Kažu da je jestiva i ljekovita, ali je se, ipak, doživljava kao beskorisnu i nametljivu biljčicu, koja smeta i nagrđuje. Roman Petra M. Andreevskog objavljen u biblioteci Hit, godine 1983, bio je, kada se pojavio prijevod, svojevrsni bestseler na širokom teritoriju na kojem su se Hitove knjige prodavale i čitale. O “Piriki” se na sve strane pisalo, izlazili su novinski prikazi i stručne časopisne kritike, dok je Andreevski, makar i nakratko, postao jedan od živih klasika južnoslavenskih književnosti.

“Pirika” je makedonski nacionalni roman, priča o ljudskoj muci i patnji, o povijesti kao o strašnom preuređivaču ljudskih života i sudbina, zlom božanstvu našega vijeka, priča o ljudima koji su stizali preko mora da se bore za zajedničku stvar, e da bi zatim bivali opljačkani, obezljuđeni, likvidirani. I što je najvažnije, “Pirika” je dobar i nepročitan prozni komad, kojeg bi vrijedilo pročitati u ljeto 2018.

Vjerojatno ste već shvatili zašto je knjiga osam, te što i koga simbolički predstavlja svaka od njih. Sve one izviru iz kulture, i kultura, koje su mnogo moćnije, izražajnije i rječitije od ovih u kojima mi danas živimo. Danas se ljudi, kako uglavnom ništa ne čitaju, sporazumijevaju mukanjem i rikanjem, a sjećanja su im ispunjena događajima koji se u stvarnosti nikad nisu zbili. Danas su ljudi, barem na Balkanu, poživinčili, pretvorili se u humanoidni korov, čiji plemenitiji se izdanci sele na Zapad, e ne bi li se opet oljudili, ne bi li, makar i na engleskom i njemačkom, naučili govoriti, ne bi li se ponovo naučili sjećati. Onima koji ostaju nogometne su pobjede zamjena za ljudskost i kulturu. Pa neka bude tako.

Malobrojnima koji, međutim, čitaju neka je sretno ovo ljeto, uz ovih osam knjiga. One im mogu zamijeniti odlazak na more.  

Vrbas, 2009. godina. Kasna jesen. Stojim ispred unijatske katedrale, tj. “rusinske crkve” pod kojim je nazivom bila poznata. Čekam čoveka pod imenom Janoš List. Kiša, hladan vetar. Čudne misli mi padaju na pamet. Zapravo, ja sam za tog čoveka saznao iz starog oglasnika, koji je bio iz 1969. godine. Našao sam ga u kući u kojoj živim. U koju sam se doselio kada sam došao u Vojvodinu. Ljudi koji su pre toga živeli u mojoj kući su ga zaturili, i četrdeset godina kasnije ja sam ga čitao nasumice u večernjoj dokolici. Za oko mi je zapao jedan oglas. “Prodajem stare ploče klasične muzike. Posedujem odličnu kolekciju svetskih kompozitora. Povoljno. Ulica: Sivč Jovgena 33, Vrbas. Janoš List. Tel: 021/792-435. ” Moja kuća bila je u starom delu Vrbasa, koji su nekada uglavnom nastanjivali Nemci, Mađari, Rusini, Ukrajinci, Slovaci pa posle drugog svetskog rata sve više Crnogorci i Srbi. Divan kraj, švapske kuće, a katedrala se nalazila u ulici kestena, nedaleko od mog doma. I tako sam odlučio da nazovem. Nešto mi je govorilo da trebam da pozovem taj broj iako sam i sam bio svestan raznih razloga zbog kojih ne bih trebao to da učinim. Taj čovek možda nije živ. Možda se odselio. Da li on uopšte i dalje prodaje ploče? Ali moj unutrašnji zov je odlučio. Pozvaću ga.

Ispostavilo se da je živ.

Dok pušim treću cigaretu po kojoj kaplju krupne kapi kiše, vidim siluetu koja se kreće ka meni s’ desne strane ulice. To je bio Janoš. Kako se približavao tako je slika postajala jasnija. Čovek u poznim godinama. Pogrbljen. Sede kose i duge brade. Prišao mi je s’ blagim osmehom, potapšao me po ramenu i brzo rekao: “ajmo odavde dok nismo pokisli kao miševi” tvrdo naglašavajući slovo Š kao I svaki pravi vojvođanski meštanin. Ušli smo u staru švapsku kapiju. Teška vrata su se polako zatvarala i škripala. Crni mađarski pulin koji je čuvao dvorište, dvaput je glasno zalajao. Prošla me je jeza. Janoš je rekao da ne obraćam pažnju i da ga pratim. To sam i učinio. Kada smo ušli u kuću, osetio sam specifičan miris. Oduvek sam voleo mirise i po njima pamtio trenutke. A ovaj miris mi je govorio da će ne znam zašto, ovaj trenutak i deo mog života za mene biti značajni, i čudni na neku ruku. Da ću ih dugo pamtiti. Verovatno zauvek.

Dnevni boravak. Stari nameštaj. Spuštene roletne. Veliki raskošni astal na sredini sobe, u uglu na kredencu gramofon, lepa i velika kuhinja. Sve u baroknom stilu. Uvalio sam se u fotelju. Janoš je otišao do kuhinje da natoči konjak. U povratku, pustio je neku ploču koja je već bila na gramofonu, namestio iglu i svečano otpozdravio čašom. Kao i muzika, potekao je i razgovor. Kroz pola sata priče shvatio sam da je ovaj čovek muzički veoma obrazovan. Birao je reči, nabrajao epohe, govorio sa takvom strašću dok je drhtavom rukom prislanjao čašu konjaka svojim ispucalim usnama. Muzika u pozadini je sve to pratila, i izgledalo je kao igra, kao predstava. A ja, pa ja sam slušao njegove reči ali sam ih slabo razumeo. Nisam bio neki poznavalac klasične muzike. Jesam znao nešto i voleo sam da slušam, prijalo mi je uhu a i duhu. Ali bio sam plitak sa znanjem. A on kao da je sve to znao, kao da je provalio, ali je jednostavno nastavljao priču valjda srećan što ga neko sluša. Zaključio sam da je usamljenik, nikoga više u toj kući nije bilo. Odjednom, stao je sa pričom. Nastao je minut pauze. Pa kao da se probudio posle teškog sna. Rekao je: “A sada da donesem ploče, da izabereš. Samo pazi koju ćeš. Svaka nosi neku priču sa sobom. Ona koju odabereš je tvoja melodija, tvoja priča. Biraš svoju sudbinu kao što svi imamo prilike da izaberemo. Pažljivo biraj. ”

Ova rečenica mi je ulila dozu straha promešanu sa nepoverenjem i radoznalošću. Bio sam zatečen.

Punih deset minuta trebalo je Janošu da dođe sa pločama. Deset minuta sam bio skamenjen. Ko je ovaj čovek? I zašto ja moram da biram? Zašto u njegovom prisustvu? Zbog čega spominje sudbinu? Kada se vratio iz svoje sobe, verujem njegovog kutka, u dnevni boravak, u ruci je držao četiri ploče. Prašnjave ploče. “Svaka od ovih ploča, posebna je ploča. Četiri velika kompozitora. Bah, Hajdn, Vagner i List. Tvoje je da odabereš. Cena je nebitna. Cena ne postoji. Ovo su njihove neizdate ploče. Muzika koju nikada nikome nisu pustili, kojom su se samo oni opijali. Ja sam ih nasledio. To je duga priča. Ali ti si jedini koji me je nazvao od 1969. godine. Ja se od tada mučim. Mučim se, jer sam pogrešno odabrao, kada sam trebao da biram te 1969. godine kada sam ih nasledio. Tada sam shvatio da ako pogrešno odabereš, sviraćeš pogrešnu melodiju čitavog života i nikada nećes uspeti, postati srećan, spoznati svetu tajnu. Pogrešno sviram i danas, sada još više grešim jer mi se ruke tresu. To nije bila moja melodija. I ostao sam zatvoren ovde, u ovoj kućerini. Ako pravilno odabereš sviraćeš pravilno i fantastično. I ljudi će čuti za tebe. ” – rekao je.

Ništa mi nije bilo jasno. Ja uopšte nisam svirao. Cela moja umetnost je bila pokušaj da napišem nekoliko pesama. Kažem pokušaj, jer imam lično mišljenje da to ništa ne valja. Jesam konzumirao umetnost, i to u velikim količinama. Ali nisam bio stvaralac. Nisam bio ništa. To sam mu i rekao. On je vrteo glavom, rekao je da ne razumem. Da ću tek shvatiti kada odaberem. U tom trenutku kroz glavu mi je prolazio čitav život, priče su se nizale, neke situacije… kao ono kad umireš, valjda. Očekivao sam neki odgovor, šta trebam da odaberem, trebam li uopšte da biram. Ali odgovora nije bilo. Sve je bilo na meni. U celoj toj situaciji, meni uopšte nije padalo na pamet da li ja trebam sve ovo da napustim i samo se okrenem i odem. Kao da ta opcija nije ni postojala. Bio sam uvučen u igru iz nehata. Glava mi je pucala, visoke frekvencije su mi probijale moždane ćelije, i samo sam povukao ploču, prvu koju sam osetio pod prstima. Izabrao sam Lista.

Sledeće čega se sećam je mrak. Kao da mi se smračilo. Nesvestica. Onda opet mrak. Pa blaga svetlost ulične svetiljke. Katedrala ispred mene. U ruci ploča Franca Lista. Takođe, mali papirčić. Poruka. Na njemu je pisalo: “Odabrao si. List je tvoj kompozitor. Da li si dobro odabrao, saznaćeš uskoro… predstoji ti njegova melodija. Proživećeš njegov život. Znao sam da ćeš njega odabrati. Moje prezime je List.”

Digao sam pogled ka’ katedrali. Krst je zasijao, vrata su se otvorila i duboka melodija orgulja se začula. Meni sve postade jasno.

“Nosim duboku tugu na srcu koja se mora pre ili kasnije odraziti na zvuk.”- Franc List, pred smrt.

TIJELO I JA

Ko se od koga dijeli, ovdje, gdje nema raskrsnice,
samo puteljak koji će, korak dva, ne više, nestati?
Juče je bilo sasvim drugačije, ovo tijelo, nijemo,
jedva sam  osjećao, kad bih smoren i zadihan,
pogledao šta mi je dato, kao glumcu koji će,
tek u predstavi, pri kraju, otkriti svoju ulogu.
Ova čula, što su potrošena, beskorisna i mrtva,
čak i ako se na tren posvete svojoj pravoj svrsi,
prva su me izdala, sasvim posprdno, brehtovski.
Srodio si se sa svojom ulogom, u prašini i blatu,
samotnog djetinjstva, prigrlio tijelo, svoje,
jedino, ne misleći na moguću podvalu, izdaju,
prevaru koja će da potraje, cijeli ljudski vijek.
Vježbao si ga, trošio dane i godine, da bi se,
poput onih jačih, ljepših, u svemu vidljivijih,
razlikovao u gomili, kao mali ulični svjetionik.
Nije obećavalo, sve je tu bilo nijemo, samo je
prihvatalo moju upornost, da se pretvori u princa,
ko zna čega, ko zna koga izmaštanog kraljevstva.
Kad mu je dodijalo, ovom tijelu, otreslo se,
izmislilo bolest, kao neprelazni zid.
Prvi put sam postao svjestan naše razlike,
začuđen mudrošću tijela što ćuti i trpi.
Ko sam ja, ako nisam ovaj što tijelo vježba?
Budi drugačiji, reklo mi je kroza san,
nisam tvoja mjera, ni tvoj smisao, samo kostim.
Budi drugačiji, bubnjalo mi je u utrobi.
Zar i ona misli i govori? pitalo me nešto
što je htjelo da bude neko, taj budući.
Utroba moja, tijelo moje, sada već istrošeno,
koliko još koračaja do kraja puteljka
gdje ćemo se rastati, bez pozdrava kao neznanci?
Ne, pitanja su potrošena, nema odgovora.  

STAZA

Mislio sam, kad sam mislio, ako sam mislio,
da tražim,  da biram između ovog ili onog,
vidljivog i jasnog, svima ponuđenog, u svemu,
kao samotnik, među drugim samotnicima,
uspinjući se i kad sam se spuštao, leteći
i kad sam padao, sve kroza san, sve od ovoga
do onoga, trena, ili mjesta, govora ili ćutanja.
Možda i nisam mislio, samo je tako izgledalo,
ako bih stao, na odmorištu, gdje se osvratalo,
mjerilo, tek tu smotreno, samo koji tren,
dok ne bih dalje pošao, povučen, gurnut,
u šipražje, ko zna čega, riječi, zvukova,
dozivanja i prizivanja, ko zna zašto.
Je li ovo sada, što činim, slovo po slovo,
neka misao, na odmorištu, od koga staza,
sada sasvim jasna, vidljiva ne okom,
što zamućeno vidi ono što je prošlo,
a duša sve skupa, gdje je odjednom odvojeno,
vidljivo svim što od početka bijaše moje?
Ne da biram, ne da tražim, jer je bilo
sa mnom stvoreno, u osvit svijeta što se,
tamo kud vodi ova staza, svodi na  tačku,
nego da mu se priklonim, da ga prihvatim,
kao sa mnom stvorenim, u meni skrivenim putem.