Marija /Miriam

“Privikni se sine na pustinju” – ruski pjesnik Josif Brodski tu rečenicu stavlja u usta Miriam. Ona, djevojka iz Galileje, iznenada zatječe pustinju oko sebe. Neredovita trudnoća, zatrudnjela prije braka i ne sa svojim zaručnikom, izvrgava ju ruglu zajednice. Da nije svesrdne ljubavi Josipove/Ioséf, koji joj vjeruje pa je svejedno ženi, bila bi kriva zbog preljuba i osuđena na smrt. Događa se i danas.

Njemački pjesnik Rilke zamišlja susret između Miriam i anđela navjestitelja. Kaže joj: “Ja sam cvijet, a ti, ti si biljka”. Ioséf/Josip je puno više od te cvatnje, on je tlo koje grli korijenje te biljke, čvrsto ih stišće a ne iskorjenjuje ih od zakona. Ioséf/Josip je tlo koje štiti i hrani biljku Miriam te joj omogućuje da raste i urodi plodom. Njegovo ime dolazi od hebrejskoga “iasàf”, od glagola nadodati, doslovno – “onaj koji nadodaje”.

Što? Svoju vjeru: on vjeruje u nevjerojatnu inačicu te trudnoće. Istina je često nevjerojatna pa treba oduševljenja da bude izrečena i da joj se povjeruje. Iosèf vjeruje Miram iz ljubavi a vjerovati u ljubav ne znači popuštati, nego nadodati obilje žarkoga povjerenja. Iosèf zatim nadodaje svoje zaruke s Miriam, spašavajući je od kamenja zakona. Dodaje sebe kao drugog oca toga sina, učeći ga svome zanatu, upisujući ga na svoje ime u potomstvo Davidovo. Iosèf – evanđelja ne kažu da je star. Po njegovu ljubavnom zanosu razabire se da je mlad i bez zadrške zaljubljen u svoju Miriam.

Ljubav njezina drugog zaručnika, onog zemaljskog, spašava ju te omogućuje toj priči da se ostvari, ali oko nje se podigla pustinja. Zato joj nije teško usred zime krenuti u devetom mjesecu trudnoće, niti joj je teško poroditi se u kolibi bez ičije pomoći, obasjana jednom zvijezdom, lutajućom i samotnom u prostoru, poput nje. «Privikni se sine na pustinju», ruski pjesnik sluti u njoj samoću koju valja prenijeti na sina.

I ja sam potegao eda bih dokučio Mirjamine riječi, na par stranica. Ovdje nastavljam osluškivati.

Vjetroviti dani

(Marijin razgovor s majkom)

– Dogodi se, Mirjam, da se ostane noseća a da se i ne osjeti. Mi žene Izraelove plodnije smo od naše zemlje. Na koži nam je cvjetni prah. Kada sam se zatekla trudna s tobom, više na to nisam mislila. Već sam bila u poodmakloj dobi. Bilo je to u dan kad puhao je vjetar, onaj s juga suh i silovit, kàdim, što diže se iz pustinje pa prisiljava da bude se zatvoren u kući. Tako tvoj otac ne otiđe na posao i primače mi se usred dana. Bilo je da smo se prvi put zagrlili bez mraka. Zar ti to nisam ispričala? Baš tako je započeo tvoj život u meni. Vani je puhao taj kàdim a soba je bila ispunjena svjetlom.

Mi žene Izraelove smo takve, ili rađamo brojna legla, ili nam se dogode rijetke i pustolovne trudnoće. Tvoja je najposebnija. Ne pada li ti na pamet neki neobičan susret?

– I kod mene je toga dana puhao vjetar, ali bio je onaj sa sjevera. Tresao je hasuru u mojoj sobi, koja gleda na brežuljak. S te strane je ušao glasnik. Bio je kraj zime, jedan od posljednjih dana studeni. Na sebi sam imala svu moguću odjeću, čak i vuneni ogrtač, koji upotrebljavam noću kao pokrivač.

– A taj glasnik, kako je izgledao? Koliko je godina mogao imati? Jesi li mu vidjela boju očiju, kose?

– Ne, majko draga, odmah sam gledala u zemlju, kako i priliči pred muškarcima. Osim toga,  u sobu je bio ušao vjetar i neki svijetao prah. Oči sam si prekrila rukama. Samo sam slušala neobične riječi, koje sam već previše puta ponovila: “Shalòm Miriam”, i sve ostalo.

– Ali zar te stvarno nije spopadala znatiželja da ga pogledaš u lice? Čak ni da poviriš kroz prste kojima si pokrivala oči? Ako djevojka želi vidjeti muškarca, prstima ruke prekrije lice a onda kroz otvore može brzo poviriti. Djevojke to oduvijek rade, ne gledaj me tako čudno. Spašavaju obraz a udovolje znatiželji. Onda? Nisi ni virnula?

– Velim vam da nisam. Porumenila bih poput suva lista vinove loze. Ne umijem hiniti, majko draga. Žmirila sam s rukama na očima. Obuzeo me bio miris: mješavina cimeta i kruha još u pećnici. Nije dolazio od prašine, jer kasnije sam ju pomela i nije mirisala. Dolazio je od glasnika. Bio je ugodan, dopadao mi se. Udisala sam ga i obuzeo me savršen mir. I više mi nije bilo hladno: taj miris mi je donio toplinu usred tijela,

kao kad u rukama držim pečeni kesten. Toplina je ušla na nos a zaustavila se ispod pupka. Tog časa saznala sam da sam noseća. Osjetila sam to slabinama.

– Kakva šteta, Mirjam, što mu nisi vidjela lica. Bio ti je tako blizu. Molim te, svrati li opet, drži otvorene oči. I priupitaj ga štogod, nemoj samo šutjeti. Stvarno, kakav mu je bio hebrejski?

– Bio je onaj iz svetih knjiga, ne ovaj naš suvremeni aramejski. A njegov glas bijaše poput kapi koje padaju iz kabla u bunar. Kad idem zagrabiti vode na čatrnji, dok podižem vedro malo se prolije. Glasnikov glas stvarao je isti šum, naglasak je padao na slogove poput kapi sa visine u vodu stajaćicu.

Znate što mislim, draga majko? Da sam već čula ono «Shalòm Miriam». Nije to bio umišljaj mene djevojke, pomalo sanjalice, koji je pridonio da čujem te slogove dok sam grabila vodu iz čatrnje. Bili su stvarni, bili su i u drugim prilikama. Bit će da se zato nisam prestrašila što ih opet čujem u sobi. Bilo je neobično samo to što su daleko od čatrnje.

– Tako si se promijenila, kćeri moja. Izgledaš kao da ti nije stalo do svijeta. Nisi glasnika pogledala u lice, ali točno znaš opisati njegov glas, miris. Činiš to kao nevideći.

– Tako je, draga majko: nevideća prema vani a obasjana iznutra. Tako se osjećam sada. Što dani više odmiču, više na mojoj koži izbija  svjetlost koju imam u tijelu. Ovaj stvor u meni svijetao je izvor. Kad ga budem trebala roditi, zateći ću se ugašena kako brojim ostavljene iskre. Već sad me razgale krijesnice.

* * *

Rođenje

Svečanost dolazi da podsjeti da smo sisavci, da su nas rodile majke koje su nas nosile u utrobi. Iz majki izađosmo skokom naglavce, ponetko s nogama naprijed. Usput – radije sam sa školja skakao svijeću.

Sisavac je Marija/Miriam. Njezino majčinstvo zaobišlo je zaručnika, zatrudnjela je od posve drukčijega sjemena nakon objave gorućega glasnika. «Puna milosti» («Meleà hen»), veli joj a dok to izgovara ona se zatječe prepuna snage i oslobođena svakoga straha.

Svečanost dolazi da podsjeti da je očevo sjeme nedostatno i zanemarivo, ispljuvak na blagoslovljeno tlo. Otac je zanat, stolarska radionica, šegrtovanje korištenja alatima. Otac je ime u matičnom uredu, zakon koji valja proučavati, skupština.

Svečanost proslavlja dijete, njegov izgon iz utrobe, provalu prvoga zraka u njegova riblja pluća u majčinskome koritu. No, ponajveća svečanost je ona Marijina/Miriamina, koja stišće i grči svoju utrobu u toj zimskoj noći, u Betlehemu/Bet Lèhem, kući kruha. Njezino dijete moralo se poroditi tamo, daleko od Galileje, od Nazareta, njezinoga prebivališta. Svečanost je Marijina/Miriamina, majke na proputovanju. Betlehem/Bet Lèhem je u Judeji, na jugu Izraela. Josip/Iosèf se rodio tamo, zatim se preselio na sjever, u Galileju, koja je bila nešto kao Lombardija, nalazila se ispod Libanona, onodobne Švicarske. Iosèf je bio radnik na jugu koji je emigrirao kako bi na sjeveru našao posla. Zacijelo mu nije bilo mrsko krenuti na popis, koji su htjeli Rimljani, a koji je obvezivao da se registriraju u rodnome mjestu. Taj će se Marijin sin roditi tamo, u Betlehemu/Bet Lèhem.

Isus/Ieshu rođenjem je južnjak, čak i po ukusima. Družio se s ribarima, prepoznavao je svježu ribu, promicao je čudesne ulove ribe. Bet Lèhem, kuća kruha a riba za prismok, to je južnjačka priča.

Ona sisavac, supruga bez vjenčanja, djevica osjemenjena glasom navještenja: prema Kršćanstvu nije upoznala zagrljaje. Međutim, porođajne trudove da, njih bez zadrške, bez čudotvornih anestezija i bez primaljâ. Tko joj je prerazeo pupkovinu? Šilo meštra Josipa/Ioséf, oštri probojac kojim se buši kožu, koristan na putovanju da popravi se sedlo, sandala, ili ju je prerezao nož za kruh? Alatka ju je odvojila od čeda. Marija/Miriam toga časa nije osjetila olakšanje, nego oštru bol, nagovještaj muke.

Majke znaju, a ztaim odmah zaborave, ali u tom času znaju za krvavu kob svojih sinova, hoće li biti Abelova ili Kainova. Zaboravljaju u letu to nesnosno saznanje. Marija/Miriam se prepustila smetenosti od rezanja pupkovine.

Dojila ga je, ne zna se kako dugo, u to doba dojenčad se kasno odvikavalo od sise. Dječak je bio miran, nije plakao, tako da nije bilo izgovora da ga se drži u naručju i tješi zbog ružna sna, rane, polomljene igračke. Dojila ga je podugo, kako bi imala razloga da ga zagrli. Zatim bi ga ostavljala i on se vraćao svojim crtežima i slovima na prašini, na pijesku. Zatim je brisao. Ništa nije htio ostaviti zapisano.

Postavi ga u radionicu, daj mu zanat, mladić je previše šutljiv, ne igra se s vršnjacima, zamišljen je. Daj mu u ruke blanju, nauči ga rukovati mlatom.

Josip/Ioséf je odugovlačio, nije to želio. Taj sin zamišljen ne bi li dokučio smisao riječi proroka Izaije, stvarao mu je osjećaj podložnosti. Uništiti mu ruke, dane, prisiljavati ga da sluša, da obavlja, da se znojeći u smradu ribljega tutkala, među muhama.  Josip se skannjivao, još nije vrijeme da ga se čini tvrdim.

To dijete spašeno u snu, jedini ostatak pomora uperena potiv djece: stvoriti od njega drvodjelju, drvodjeljina sina, činilo mu se da je rasipanje. Možda će postati mudrac u Izraelu.

Isus/Ieshu, od “iesha” – spasenje, sretno ime jer je jedne noći glasnik u snu Josipu/Ioséfu naredio pravovremeni bijeg prije pomora. Kralj bez savjesti tamanio je betlehemsku djecu, povjerovavši u vijest da se u tom mjestu nedavno rodio neki novi kralj, dakle uzurpator njegovoga prijestolja. Moć ubijanja povlastica je tiranâ. Ona pak da spašava, ne, pripada onom drugom sudištu, koje je preko glasnika naredilo bijeg i spas.

Josip/Ioséf ga izvršava put Egipta, mjestu rođenja jednog drugog spasitelja, Mojsija, koji je umakao drugom takvom pomoru djetinjstva. Isus, Ieshu, kao i Mojsije, bijaše sretno ime.

Očeva svečanost zbog muškog djeteta, sa sirom dolaze pastiri utaboreni tu u blizini. Poznaju zvijezde, spavaju šćućureni ispod njih i znaju da zvijezde imaju slova, crte, da su noći raširene stranice. Dolaze čestitati, «ta rođen je muškarac», pastiri, muškarci koji bdiju i nadgledaju stada i štale.

Marija/Miriam ga je jednom ugledala naslonjena na stablo, stojećki. Kad je i on nju ugledao, raširio je ruke i ostao čekati je. Ona krenu ususret sinu koji je stojao uz drvo tog stabla raširenih ruku. Oštra bol opet ju je stisnula na mjestu, ista kao i pri onom rezanju pupkovine.

Sin se odvoji od drveta i krenu joj ususret. Ništa ne rekoše jedno drugom u zagrljaju. On je znao, ona je već znala otprije.

Glas onog glasnika ostavio joj je sjeme propisane budućnosti. Ona bi htjela biti Josip/Ioséf, koji sina voli, ali nije njegova put. Ona bi htjela biti taj sin, da se umjesto njega postavi na to drvo. Takve su majke. Božić je svečanost ranjena ženskoga sisavca.

Marija/Miriam zadnja na Matejevu popisu nakon četiruju žena tajnovito gorostasnih, nudi kršćanstvu svoje polazište, nultu godinu svoje izvanzakonske trudnoće. Prije nego uzađe na sveti popis i na oltare, prije nego budu zapečaćene u najprestižnije potomstvo monoteizma, te su žene bile ispunjene milošću, natprirodnom snagom da same podnesu sraz sa svijetom i muškim zakonima. Bravo za Mateja

koji ih prepoznaje mesijinim majkama, učvršćujući njihova imena i njihove nužne ljubavi u blaženo deblo, iz kojeg nije nikla posljednja riječ.

* * *

Ti žena

Već nekoliko tisućljeća zna se da božastvo osuđuje prvu ženu da rađa u boli. Već nekoliko tisućljeća raspačava se ta lažna vijest. A nije da pri porodu izostane bol, izostaje međutim naopaka kaznena nakana božanstva. U toj odsudnoj točki svete povijesti, odake polazište priče o iskonskome grijehu, riječ izgovorena u tom vrtu kazuje nešto drugo.

Govori ženi da će porađati uz napinjanje, ili trudove, ili teško disanje. Izgovara to kao konstataciju, a ne kao osudu. I evo gdje se nakon kušanja spoznaje dobra i zla zbiva preobrazba:

“I otvoriše se oči njima dvome te spoznaše da su goli” (Postanak/Bereshìt 3,7).

Ni jedna životinjska vrsta ne zna da je gola.

Dogodilo se da više ne pripadaju ostatku životinjskih vrsta. Dogodila se svijest o nagosti, odakle udara u oči osjećaj stida, porijeklo ponašanja. To je biološka transformacija, svijest prvi put nadgornjava prirodu.

Božanstvo im je ukazalo na opasnost od smrti, budu li ubrali plod te spoznaje: bilo je istina. Njihov prethodni život nenadoknadivo je izgubljen.

Nakon toga božanstvo naprosto obavještava ženu da će rađati s naporom. Neće više imati okretnosti trudnoće i poroda kao što je to kod životinjskih vrsta. Postat će to radnja kojoj je sve potrebnija pripomoć, sve do naše lokalne neobičnosti da se više od trideset posto porođaja obavlja carskim rezom.

Ista je  vijest prenesena Adamu:

“Neka je prokleta zemlja (adamà) zbog tebe” (3, 17). Kakve veze ima zemlja? Bit će prokleta jer čovjeku više neće biti dostatan spontani urod tla, nego će ga siliti, nego će ga siliti da iz njega poluči veći prihod i veću dobit. Zemlja će biti prokleta zbog iskorištavanja i zbog Adamova znoja nad njom. Njima dvome neće biti dovoljan taj vrt. Spoznaja dobra i zla potiče da se razmaknu granice. Stanje dostatne prirode više neće biti dovoljno. Nema nikakve kaznene nakane koje na kraju tih najava božanstvo proviđa njima dvome majčinskom gestom:

“I učini Elohìm Adamu i njegovoj ženi kožne haljetke te ih odjenu” (3, 21).

Nikakve osude na  porođajnu bol: hebrejska riječ «ètzev», i njezine izvedenice, znači napor, ili trud, ili muka. Nije to tek moje čitanje, moje tumačenje. Riječ «ètzev» pojavljuje se šest puta u svetome pismu, četiri puta u knjizi Izreka/Mishlé (5, 10; 10, 22; 14, 23; 15,1), jednom u Psalmima (127, 2) i jednom u tom vrtu. Pozivanje na tih šest mjesta služi da bi se moglo verificirati to što kanim reći: pet puta razni prevoditelji donose “ètzev”, kao napor, trud, ili muka, a jednom skreću pa ga prevode – bol. Slobodnom nakanom muški prijevodi tu izmišljaju božansku volju da kazni ženu, da joj natovari osjećaj krivnje za iskonski grijeh, koji će okajati porođajnim mukama. Međutim, oni su mehanička posljedica čina rađanja, a ne kletva božanstva.

Ta pogreška je tamo tisućama godina i nepopravljiva je. A i ne nadam se da će budući prijevodi ispraviti tu zloporabu. Meni je dovoljno što znam da nema božanske volje da tu prvu ženu, vrhunac savršenstva, kazni zloćudnom boli. Dovoljno mi je što znam da je prst/okidač uperen s propovjedaonicâ – ti ćeš ženo rađati u boli – prazan, bez izvršitelja.

Preveo i priredio Tvrtko Klarić

To mjesto zvalo se banja. Nitko nikada nije rekao kupaonica, kupatilo, zahod. Tek kasnije, kada sam se odselio sa Sepetarevca i otišao iz Sarajeva, u zagrebačkim podstanarskim stanovima bile su kupaonice. Ali i danas, kada živim u prostoru koji je službeno moj, tako da bih mogao, premda se toga unaprijed grozim, rušiti zidove, od jedne sobe praviti dvije, kuhinju pretvarati u garderobu, a garderobu u spavaću sobu, kupaonica mi je pomalo strana. Tuđa mi je ta riječ, pa mi je onda i mjesto tuđe. Jednom sam imao banju, i kako danas ikome da objasnim što je to banja? Lakše mi je govoriti onako kako nije, izgovarati tuđu, za mene pomalo knjišku riječ, nego se petljati u govore drugih i u to što njima znače neke riječi.

Kada smo se doselili, i mnogih sljedećih godina, banja je imala teraco pod. Zidovi su bili premazani masnom bijelom bojom do malo iznad visine odraslog čovjeka, zatim je slijedila tanka zelena crta, pa žućkasta zidna boja, kojom je bio namaljan i strop, po kojem su izbijali arhipelazi vlage. Jednom tjedno, obično petkom navečer, ležao sam u kadi vruće vode, kišao se, i zurio u strop, na kojem je bila fantastična karta svijeta, nepoznate zemlje, otoci, zaljevi i fjordovi. Već sam u drugom razredu znao imena svih zemalja svijeta i sve glavne gradove, i svaku sam mogao pokazati na zemljopisnoj karti ili na globusu, ali to je, na stropu u banji, bio svijet izvan atlasa. Izmišljao sam imena država, luke i gradove, klimu i prirodna bogatstva, izmišljao sam povijest, sve s ratovima i primirjima, imenima kraljeva i predsjednika, društvenim uređenjima i revolucijama. Tako sam odrastao, kišajući se u kadi.

Krajem sedamdesetih majka je počela govoriti o adaptaciji i renoviranju stana. Podigla je kredit, došli su majstori koji su izokrenuli kuhinju, trpezariju i obje sobe. Mijenjali su električne instalacije, štemali su, gipsali, gletovali, krečili. Stigla je nova kuhinja, s najmodernijim ugradbenim elementima, novim frižiderom i štednjakom, da bi na kraju balade, nakon tri mučna ljetna mjeseca, na red došla i banja. Za nju je majka imala posebnog majstora.

Zvonko Šiklić bio je njen vršnjak, školski drug iz Druge gimnazije. Bio je pametan i dobro odgojen, sve mu je išlo od ruke, za sve je bio talentiran, lako je učio i ništa mu nije bilo teško. Pritom, bio je najljepši mladić u gimnaziji, sve su bile u Zvonka zaljubljene, a on je samo birao… Ne sjećam se više što se poslije zbilo. Upisao je neki fakultet – građevinu ili arhitekturu, ili nešto treće? – koji je batalio čim se prvi put suočio s granicama vlastitog talenta, snalažljivosti i znanja. Odustao je čim mu nešto otprve nije bilo jasno.

Bit će da je nakon toga zgubidanio, postajući sve više posrnuli, razmetni sin iz bolje sarajevske kuće. Čini mi se da su Šiklići stanovali u Kralja Tomislava ulici, i čini mi se da mu je mati bila Srpkinja – govorio je da mu je velika beogradska glumica Svetlana Bojković prva rodica – tako da ga nisu pritiskali ni požurivali. Računalo se da će Zvonko kad-tad doći pameti, jer je, ipak, pametniji i darovitiji od svoje generacije, i to se na kraju mora pokazati, ali mu treba vremena, neka se dijete sabere, neka sazrije, pa će on sam. I tako ga je jednog dana odvelo. Došli inspektori u civilu, stavili mu lisice i odveli ga. Cijeli komšiluk gledao.

Osuđen je za pljačku – ne pamtim više ni koga ni čega – mislim da je u zatvoru proveo godinu-dvije, što u današnje vrijeme i ne bi bilo strašno, ali u ona je, nevina i naivna, a zapravo okrutna i licemjerna vremena samoupravnog socijalizma, bratstva i jedinstva, proklamiranog i zapovijeđenog poštenja i čestitosti, odlazak u zatvor predstavljao kraj, definitivnu i neopozivu socijalnu smrt. Da bi se oprali i rehabilitirali svi ti zatvorenici morao je biti srušen komunizam. Bez toga nije išlo. Smatralo ih se kriminalcima, koji nikada ne mogu okajati svoj grijeh, zločin i krivnju.

I tako je Zvonko od zlatnoga sarajevskog dječaka postao kriminalac. Istina, nije više sudjelovao u pljačkama i krađama, ali koga za to briga. Komšiluk je počeo voditi računa da djecu drži daleko od njega, izbjegavali su ga po haustoru i stubištu, sklanjali poglede, pravili se da ga ne poznaju, a on se, nesretnik, bio upro da dokazuje kako je on isti onaj stari, onaj zlatni Zvonko, ali najednom mu više nije pomagao ni koristio nijedan njegov talent. Kao da je sve što je nekad u njemu bilo vrijedno i pametno postalo prazno i ništavno. Strašno, neusporedivo životno iskustvo.

Imao je živu majku, oca i brata. Ne znam je li brat bio stariji ili mlađi od njega. Mislim da je bio stariji…

Kako je njima bilo živjeti sa Zvonkom i s komšilukom, nakon što je on završio u zatvoru, a zatim izašao iz zatvora? Bile su to godine oko Titove smrti, godine uzdizanja Energoinvesta, Unisa, Upija, godine kada su se u Sarajevu pripremale Zimske olimpijske igre, i živjelo se sve bolje i bogatije. I sve slobodnije. A Šiklići su, malo-pomalo, propadali. Od jedne fine sarajevske građanske obitelji pretvorili su se u nevoljnike kojim nema pomoći.

Ne bi li nešto zaradio Zvonko Šiklić postao je jedan od onih sarajevskih majstora za sve. Predstavljao se kao moler, soboslikar. Ako vam baš i ne bi trebao moler, Zvonko je mogao biti i parketar. A ako vam ne treba ni parketar, Zvonko je bio vodoinstalater. I sve tako, do popravljanja televizora i vešmašina. Istina je, međutim, bila da se u svim tim poslovima, umijećima i zanatima Zvonko nekako snalazio, jer je, kao što smo rekli, bio inteligentan i darovit, i imao je zlatne ruke, ali nijednim od tih zanata on nije stvarno vladao. Ako je nešto i naučio, naučio je u zatvoru, ali bit će da se i tamo lažno predstavljao kao majstor od zanata. U svemu je bio dovoljno dobar da se na prvu ne primijeti kako ništa ne zna, dok bi na drugu sve već bilo kasno.

Ali tako je Zvonko Šiklić postao majstor za sve i za ništa, i jedan od onih bivših zatvorenika koji su tih godina majstorisali po gradu, a da ih, zapravo, nitko tko je znao tko su i što su nije htio pustiti u kuću. Sarajevo je bilo mali grad, za svakog se sve znalo, od vjere i nacije, preko seksualnih preferencija do toga iz kakve je familije, a kamoli se neće znati je li bio u zatvoru. I onda bi se ti nesretnici mučili uzalud tražeći za sebe posla, sve dok se na kraju ne bi vratili kriminalu. Nakon što si jednom postao lopov, u onom si Sarajevu do kraja života ili do 1992, a 1992. je, po svemu sudeći, bila nešto što se zbilo nakon kraja svih života, mogao biti samo lopov.

I tako je Javorka jednoga dana srela Zvonka u gradu. On se rasplakao jer ga je ona ne samo prepoznala, nego mu se i obradovala. I tako su na ulici, riječ po riječ, došli i do adaptacije stana i stavljanja pločica u kupaonici – tako se izvan kuće zvala i naša banja. Bit će da joj je rekao kako ima sreće, jer on je baš u pločicama najbolji u gradu, i već je posao bio ugovoren.

U zatvoru je posijedio. Djelovao je plaho i nekako neuredno. Ali nakon što malo popričaš s njim, vidiš da je to onaj isti Zvonko. Tako je govovorila, a onda je Nona na drugo, tajnije mjesto sakrila svoju novce od penzije, koje je uvijek držala ispod ukrasnog papira u ladici ispod televizora. I onda su se obje osjećale nekako krivima.

Zvonko je pet dana ostao u banji. Za to je vrijeme ručavao s nama, sudjelovao u obiteljskim razgovorima, igrao sa mnom stolni nogomet, a jednom je s Markala donio lubenicu, najveću koja se ikad popela na Sepetarevac. Dogovorio se s Javorkom da će nam od svojih rođaka iz Dalmacije nabaviti sir i slaninu. Dala mu je za to novce, ali sir i slanina nikad nisu stigli.

Majka je išla s njim u grad da odredi boju pločica, jednih za pod, drugih za zidove, i da kupe bojler, sušilo za rublje i kadu, koja će kao u novim stanovima biti uzidana. Do tada smo imali onu starinsku kadu na nožicama, ispod koje se skupljala pljesan, i banja je uvijek pomalo smrdila.

Po sve je to Zvonko otišao našim fićom. Kutije s pločicama rasporedio je po sjedištima iza sebe, sušilo  za rublje stavio je pokraj sebe, na mjesto prednjeg sjedišta, koje je izvadio i ostavio kod kuće. Na krov je posadio kadu, u koju je privezao bojler, i sve je to dovezao na Sepetarevac. Cijela je naša nova banja, s izuzetkom vešmašine, došla s fićom. Mašina će stići kasnije, nakon što Zvonka više ne bude u ovoj priči.

Pločice je slagao dugo, i pažljivo. Nona je hvalila Zvonka da je pedantan. Strop je obložio tamnom lamperijom, kojom je ranije već bila obložena kuhinja i zid u trpezariji.

Posljednjeg dana bio je nešto neraspoložen. Rekao je Javorki da ga boli glava, da ima migrenu. Kada je čuo da nju strašno muče migrene, rekao je da je to baš neobično, jer da i on pati od migrena. Takav je bio Zvonko, sve što bismo imali mi, imao je i on. Svejedno je li loše ili je dobro. Meni je rekao da i on od svih knjiga najviše voli enciklopedije, i da voli nogomet. Kad sam ga malo propitao, vidio sam da nema pojma. Kako voli nogomet ako ne zna sastav nijednog kluba Prve savezne nogometne lige?

Tog posljednjeg dana, nakon što je priveo kraju slaganje pločica na zidu iznad kade, po sredini je zida, od vrha do dna, ljepljivom trakom zalijepio novinsku stranicu. Neka se ovo ne dira, rekao je, to je nešto što moram još završiti. I naravno da mi to nismo dirali, nego smo još i pazili da slučajno ne pokvasimo novinski papir, da Zvonku ne pokvarimo posao.

Sutra se nije pojavio da završava s pločicama i da s Javorkom ode u kupovinu vešmašine. Bilo je to prvi put da Zvonko ne dođe. Ranijih je dana bio tačan k’o sat, tačan k’o Švabo, kako se tih dana govorilo. Majka je telefonirala, ali netko joj je s druge strane kratko i vrlo službeno rekao da Zvonko nije kod kuće. Je li bilo muško ili žensko? Muško, rekla je. I nije se više o tome razgovaralo.

Danima od Zvonka nije bilo ni traga ni glasa, a onda se nekako pročulo da su ga opet odveli. Ne znam kako je majka to saznala, ali sigurno je da nije saznala od Zvonkovih. Na onaj se telefon više nitko nije javljao. Išla je i do stana, zvonila na vrata, ali nisu otvarali. Ili ih nije bilo, ili nisu znali što će, pa su se, jadni, zatvorili u kuću, pritajili se dok sve ne protutnji.

Onaj list novina desetak je dana visio nalijepljen preko pločica u našoj novoj banji. Kada bi se ljepljiva traka odlijepila, mi bismo je lijepili natrag. Jesmo li vjerovali da novine stvarno štite neki nezavršen Zvonkov posao, ili da se ispod novina zbiva neki tajanstveni proces, čiji je smisao nama nepoznat, ali rezultat će na kraju biti savršeni keramičarski rad, najbolje postavljene pločice u Sarajevu, ili smo strepili pred konačnim razočarenjem, na kraju je teško reći. Bit će da je od svega pomalo bilo.

Osim toga, majku je uhvatio strah, koji je onda prenijela na Nonu i na mene, da je Zvonko orobio onaj dućan, da je naše pločice, šušilo, bojler i kadu platio čekom bez pokrića, i da je sad zbog toga u zatvoru, pa ćemo na kraju sve ovo morati da vratimo, zajedno s pločicama sa zida, majka će se potucati po sudu, i bit ćemo sretni ako ne platimo i neku globu.

Naravno da je ona dala Zvonku novce za sav materijal, i još polovicu za ruke. Vjerovala je lopovu! Vjerovali smo lopovu! I baš smo lijepo živjeli sa njim svih tih dana… Ne, takvo što nikad nije izgovoreno, niti je itko za Zvonka rekao da je lopov. Prvo se govorilo – onaj nesretnik, a poslije opet samo Zvonko ili samo Šiklić. Javorku je mučilo to što mu nismo platili drugu polovicu za ruke, pa je, nekoliko mjeseci kasnije, ponovo banula njegovoj majci na vrata. Žena je otvorila, majka joj je tutnula kovertu u ruke i izdeklamirala svoje, a stara Šiklićka nije rekla ništa. Samo je unezgođeno uzela ponuđene pare, i vidjelo se da nije sigurna treba li to učiniti.

Odavno smo već skinuli novinski list s pločica, i već smo se bili navikli na ono što je bilo ispod.

Svaki keramičar, kao i svaki soboslikar, parketar, zidar, zna da nitko nikad nije podigao savršeno ravan zid, niti je sagradio kuću savršeno plavilnih oblika. Zidovi stoje ukoso, pod je nagnut na jednu, strop na drugu stranu, čovjek između toga živi, a da ništa i ne primijeti, sve dok jednog dana ne poželi pločice u kupaonici. A nađe li dobrog majstora ni tada neće saznati da mu je u kući svaki zid nahero.

Pločice se postavljaju tako da se posljednji red završava negdje na skrivenom mjestu. I tek tu započinje prava keramičarska majstorija: prema kosini zida izrezuju se oblici koji će preostali procjep tako popuniti da će se onom koji se baš zagleda u rad učiniti kako redovi pločica nestaju negdje u zidu. Razmaci između fuga savršeno su podešeni, nijedna fuga nije šira ni uža od drugih fuka, i sve tu funkcionira kao u Johanna Sebastiana Bacha…

Zvonko, koji nije bio keramičar, jer nije bio ni išta drugo, osim što je bio drag i nesretan čovjek, pločice je krenuo slagati s dvije strane, od vanjskog i od unutrašnjeg zida, računajući da će se ti njegovi nizovi savršeno uklopiti negdje pri sredini zida nad kadom. I vjerojatno bi bio u pravu da su Obrad i Branko gradili savršenu kuću i u kući prostorije savršeno pravilnih geometrijskih oblika. Ali nije bilo tako, i Zvonko se na kraju svoga posla našao pred problemom razlike između života i geometrije, razlike koja je možda i najvažnija stvar u keramičarskom poslu. A na najvidljivijem mjestu u našoj banji, tamo gdje odmah s vrata pada pogled i gdje se gleda gdje god se u banji stane, pa čak i kada se sjedi na zahodskoj školjki, nisu se više mogle izrezivati i uklapati pločice, nego je ostao procjep, ostala je fuga koja je pri vrhu bila dva prsta široka, i onda se prema dolje sužavala, nakazna i ružna, a na neki način i vječna. Kratak je čovjekov život: promijeniš pločice u banji, jednom ili dvaput, ako si baš imao sreće, i već je gotovo.

Nisu ga osudili. Pušten je iz zatvora, ali izgledao je kao da su prošle godine. Urušio se, naglo ostario, propao kao što propadaju kuće, iako mu još nije bilo ni četrdeset. Bježao je kada bismo se sreli na ulici, a Sarajevo ne samo da je malo, nego je i usko, tako da se ljudi neizbježno sreću na one dvije-tri ulice kojima svakodnevno prolaze, i tako je ostalo do kraja. Nije baš ni da smo nešto željeli razgovarati s njim, da smo navaljivali da mu kažemo da je sve u redu samo neka je živa glava, ali Javorka bi ga sigurno pozdravila, razgovarala bi s njim, samo da nije bježao. Jest, izvikala bi se dobro na njega, ali bi to bilo sve. Bila je takva, imala je i dara i razumijevanja za gubitnike i nesretnike. Osim toga, ipak je to bio njezin Zvonko, najljepši mladić u gimnaziji, odlikaš, primjeran omladinac, dijete iz fine kuće, ipak je bio njezina mladost, pa je gledajući njega gledala i sebe.

Ne znam što ga je tako uplašilo. To što je ponovo – istina samo na kratko, možda i greškom – završio u zatvoru, ili to što je tako loše i ružno postavio pločice, onako kako to ne bi učinio nijedan sarajevski keramičar? Vjerujem da je, ipak, ovo drugo u pitanju. Zvonko Šiklić bio je previše dobar i fin čovjek da bi takvo što lako podnio i da bi poslije mogao u oči pogledati nekoga kome je tako nagrdio kupaonicu.

A onda više nismo mislili na njega. Proleti život, čim čovjek prestane misliti. Sjetili smo ga se kada je krajem svibnja 1992. tresnula ona minobacačka granata pred red za kruh u Ulici Vase Miskina. Među poginulima bio je i Zvonkov brat. Zvao se Srećko.   

Šta ako ti kažem da u snu propuštam, po ko zna koji put,
tramvaj broj tri krcat radnicima i studentima kasneći na prvi čas,
i budim se okupan u znoju osjetivši
miris usnulih tufahija što se razliježe
iz one naše slastičarne!
Ima nešto u tom što si mi daleko,
lijepo si pod snijegom,
Majku li ti tvoju!

Meni to u oktobru ove godine ispričao Enes Halilović; on čuo od Safeta Sijarića, a ko je Safetu ispričao – pitat ću ga čim ga vidim.

Elem, bilo ovako:

Kosio čovjek negdje na nekoj livadi u Bihoru. A ko kosi, brzo ogladni i ožedni, te i ovaj bio plaho ogladnio i sve češće pogledivao u pravcu odakle se trebala pojaviti njegova žena sa tepsijom na glavi, a za ogladnjelog – u tepsiji je cio dunjaluk.

Ovaj udari kosom, ona kao zmija fijukne kroz travu, a  on pogleda ide li tepsija. I sve tako dok se najednom pojaviše i žena i tepsija. Žuri žena, a crvene dimije fijuču oko njenih nogu kao ona njegova kosa kada on vještim zamasima naslaže debele otkose koji, kada se odozgo iz Ostronoše pogledaju, liče na debele konopce pružene niz livadu.

Zastade kosac i visoko podiže kosu.

– Šta je za ručak, ružo moja?!

– Masenica – žena prihita.

Kosac još malo popridiže kosu i sav sretan vrisnu: – masenica! 

Svom snagom krenu da zabode vrh držala u zemlju, ali tako bješe okrenuo kosu da ga sječivo udari tačno po vratu, držalo se zabode u zemlju, a glava pade i krenu niz livadu.

I dok je bezglavo tijelo nepomično ležalo preko otkosa – glava se kotrljala i ponavljala:

– Masenica, masenica, masenica… 

Objavljeno 15.02.1999.

To nije bio veliki grad, ali od najsjevernijeg do najjužnijeg kina bilo je više od deset kilometara. Prvo kino zvalo se Romanija i dugo je bilo najljepše i najmodernije u gradu, a drugo kino zvalo se Igman i nalazilo se na samome kraju grada, na Ilidži, ispod obronaka planine po kojoj je i dobilo ime. Od Romanije do Igmana postojala su još kina Partizan, Dubrovnik, Tesla, Radnik, Sutjeska, Prvi maj, Kumrovec… Postojali su i neki domovi kulture u kojima su se prikazivali filmovi, ali niti se netko tih filmova sjeća, niti ih je itko gledao. Samo ponekad, kad bi te put nanio preko Podhrastova, Sedrenika, Bistrika ili Vratnika, mogao si vidjeti crnu šperploču na koju je bio naljepljen plakat koji je najavljivao neku tužnu indijsku melodramu što izvan Kalkute i Bombaja i nije igrala nigdje na svijetu osim u nekim nestajućim sarajevskim domovima kulture.

Dva najvažnija kina bila su Kinoteka i Radnički univerzitet Đuro Đaković. Taj Đuro Đaković je zapravo trebao biti nešto drugo, ali je za naših života bio samo kino i povremena koncertna sala u kojoj su neki prašnjavi simfoničari izvodili hitove iz davno prošlih stoljeća.

Dvorana je bila jako akustična, ali o njezinoj akustici nismo stigli razmišljati prije nego sto je počeo naš rat. Kupili bismo karte i, lijeno čekajući da nas puste u mrak, čitali smo riječi ispisane na ružnoj ćoškastoj mramornoj apstrakciji postavljenoj ispred ulaza. Onim dosadnim socijalističkim jezikom tu je pisalo da je ova zgrada, ovo naše kino, poklon sarajevskih Jevreja svome gradu. Nigdje, međutim, nije pisalo kojim su povodom Jevreji poklonili nama kino i je li tada kada su ga poklanjali bilo svečano i veselo i zašto odjednom Jevrejima nije trebala ta zgrada pa su je, eto, poklanjali da u njoj bude kino.

Da su nas u to vrijeme zanimale takve priče, mogli smo lako saznati da se u zgradi Radničkog univerziteta Đuro Đaković nekada nalazio jevrejski hram i da su ti ljudi zgradu sagradili u vrijeme kada je u Bosnu došla Austro-Ugarska i kada su, nesretni, povjerovali da bi ova zemlja mogla ostati njihova domovina u kojoj će se usred grada, na najljepšem zamislivom mjestu za progonjeni narod, moliti Bogu, za svoje dobro, za dobro svoje djece, duše svojih mrtvih i za dobro grada i zajednice u kojoj su živjeli. A onda su 1941. ustaše oskvrnule hram i razlupale sve što se razlupati dalo i tako je započelo jedno strašno doba koje će se završiti 1945., a završit će se tako da većine ljudi vise neće biti, da će biti mrtvi, i da se u tom hramu više neće imati tko moliti Bogu. Maloj preostaloj jevrejskoj zajednici bila je sasvim dovoljna ona jedna sinagoga kod Drvenija mosta, pa je ova o kojoj govorimo poklonjena voljenome gradu. Tko ju je poklonio? Jesu li to učinili preživjeli ili je kino bilo poklon mrtvih sarajevskih Jevreja potpisanih u nekim debelim knjigama o Jasenovcu i na spomeniku iznad Vraca; jesu li oni trebali umrijeti da bismo mi svih naših godina za vrućih ljetnih dana čekali da uđemo u najhladnije i najveće sarajevsko kino?

Za takva pitanja vjerovatno je prekasno. Uostalom, više nema ni Radničkog univerziteta Đuro Đaković, i on je postao dio neke žalosne priče i on je prestao postojati jer su umrli neki ljudi u čije će ime živima biti nešto poklonjeno, a poklon popraćen nekim drugim dosadnim jezikom i govorom koji, istina, više neće biti socijalistički, ali će se na njega ljudi jednako brzo naviknuti i jednako će brzo zaboravljati da te suhe, glupe i jeftine riječi možda vrijeđaju uspomene.

Ispod Kinoteke teče Koševski potok. Nekada davno su ga asfaltirali i nitko za njega više ne bi ni znao da nije bilo vlage koja je izvirala iz dubina i penjala se uza zidove obložene bordo itisonima. Sarajevska je Kinoteka kroz svu našu povijest vonjala po ledenoj oznojenoj zemlji i po podzemnim vodama; vonjala je poput stana neke mrtve sirotinje koja rađa rahitičnu djecu i trune prije nego što osjeti klasnu svijest. Ta Kinoteka će kod generacija filmom uznesenih Sarajlija stvoriti neku vrstu uslovnoga refleksa. Kada im izgovorite riječ Kinoteka, oni osjete taj miris, a u koju god kinoteku svijeta danas uđu, svejedno jesu li u Londonu, Washingtonu ili Melbournu, i kad god im se na platnu ukaže crno-bijeli film, na trenutak će se osjetiti uskraćenim i prevarenim jer će im nedostajati podzemna vlaga. Bez mraka nema kina, a bez vlage nema Kinoteke. Ta istina nekada je važila na prostoru od deset kilometara, od Romanije do Igmana, a danas važi gdje god bila glava koja ovo čita.

Prvu, a zapravo i jedinu knjigu priča, “Zaboravio sam gdje sam parkirao” Ante Tomić objavio je prije tačno dvadeset godina.

Prigodna igra brojki u nekoj bi živoj kulturi svakako izazvala pažnju javnosti, na Filozofskom bi fakultetu u Zagrebu bio sazvan prigodni simpozij, Magazin Jutarnjeg lista priredio bi specijalni dodatak na osam stranica, ugledni bi televizijski veteran u udarnom terminu državne televizije razgovarao s piscem o dvadesetogodišnjici knjige, a jalni bi književni pripravnik u časopisu Quorum konstatirao da se s tim Tomićem pretjeruje. Ništa se od svega toga nije dogodilo, jer žive kulture u Hrvatskoj zapravo nema, nikakva javnost ne postoji, nisu mogući književni simpoziji, pomrli su davno svi televizijski veterani, a jedino što postoji rečeni je jalni pripravnik.

Priče iz Tomićeve prve knjige nisu bile smiješne i duhovite, kako vjeruju oni koji ih nisu čitali. Bile su, uglavnom, tužne i melankolične, pune periferijske i neboderske pustoši, samoće i duha dalmatinske provincije. Nije u njima bilo zabave, pa ni humora na prvu, drugu ili treću loptu, koji je Tomiću bio tako strogo zamjeren. “Zaboravio sam gdje sam parkirao” mogla je biti važna, skoro i prevratna knjiga hrvatske književnosti, jer je u njoj, preciznije nego u svim sociološkim analizama i povijesnim sintezama, portretirana tranzicijska, ratna i poratna Hrvatska. Portretiranje jedne zemlje slikanjem njezinih margina, ogledanje zajednice u licima njezinih marginalaca, ono je čime će se Tomić do danas baviti u svojim pričama. Marginalna zemlja s kraja Europe i kraja Balkana, moćna u kolektivnim i bacačkim sportovima, a u kulturnom smislu zapuštena i krajnje inferiorna, najbolje se prepoznaje u svojim marginalcima. Tomić im je pristupio s najviše umjetničkog dara, ali i s dubinskim prepoznavanjem i smislom za njihovu sudbinu.

Ante Tomić jedan je od trojice pismenih ljudi u Hrvatskoj koji su u stanju napisati priču po narudžbi. Drugi je Boris Dežulović, a trećeg ćete se sjetiti sami. U vrijeme nekih boljih novina naručivali su mu božićne ili novogodišnje priče, i on ih je pisao brzo i lako. Također, Tomić jedan je od trojice, a možda postoji i četvrti, koji su u posljednjih četvrt stoljeća bili u stanju napisati novinsku kratku priču, onakvu kakve je, recimo, umio pisati i Antun Šoljan, i koje su temelj ne samo američke short story, nego pripadaju i onoj drugoj, čehovljevskoj tradiciji.

Mnogi su, žestoko frustrirani Tomićem i preostalom dvojicom-trojicom, pokušavali po hrvatskim novinama pisati takve priče, ali uzalud, doista uzalud. Toliko uzalud da je na kraju, kao rezultat kolektivne frustracije Tomićem, novinska priča u Hrvatskoj ukinuta kao žanr.

“Pogledaj što je mačka donijela” dvadeset je godina kasnije nova njegova knjiga priča. Slučajna knjiga, moglo bi se reći. Naime, prvobitna je ideja bila da se još jednom, kao u više prethodnih prigoda, izda “Zaboravio sam gdje sam parkirao”, uz dodatak novih priča. Srećom da to nije učinjeno, ne samo zato što se pokazalo da je tih famoznih novih priča sasvim dovoljno za novu knjigu, nego i zato što to naprosto nije ista knjiga, nije je pisao isti pisac, a isto nije ni vrijeme. Ista je samo tuga, melankolija razgaženih Borovo cipela, pustoš predjela i opora naivnost duše, ista je samo simpatija s kojom Tomić vodi svoje likove, a isti je, što je, pak, najveće čudo, njegov dar. Nije lako u Hrvatskoj sačuvati književni dar. To nedaroviti, možda, i najbolje znaju.

Kratka priča, ona kakvu je pisao Čehov, kakvu je pisao Carver, kakvu je pisala Lucija Berlin, kao i ona kakvu piše Ante Tomić, trebala bi već u prvom odlomku odisati autentičnom i prepoznatljivom atmosferom mjesta – na kojem smo bili ili na kojem nikad nismo bili – a do kraja bi trebao biti ispričan cijeli jedan život, jedan dan ili jedan minut u životu, uz barem jedan obrat, jedan preokret prije kraja, i jakom poantom koja, u najboljem slučaju, ne bi trebala biti prepričljiva. Poanta u kratkoj priči takva je da može biti shvaćena samo ako iza sebe ima cijelu priču. Čini se lako, samo što malo kome uspijeva. Tomiću, eto, da. U jednoj priči putuje se autobusom na dan 31. prosinca, i negdje ih kod Korenice zaustavi veliki snijeg. U drugoj priči, koja se zbiva pred Drugi svjetski rat, gradska gospoda, u duši barabe, nagovaraju sirotog redikula da pjeva. I onda on pjeva.

U trećoj priči, u tom briljantnom hrvatskom horror romanu, svedenom na dvjestotinjak redaka kratke priče, čovjek s juga za nikakve pare kupuje kućicu u Baranji, i onda mu se, kad prvi put zanoći, odnekud javi glas: “Zašto si me ubio, Milutine?” A posljednja priča u knjizi počinje ovakvom rečenicom: “Bog je pojeo skroman obrok gledajući utakmicu na malom televizoru u kuhinji.”

Priča završava ovako:

“Otad Bog usamljeno živi na sedmom katu oronule i išarane zgrade, gdje u prizemlju oko lifta smrdi na mokraću. Izađe gdjekad na balkon i sluša žamor milijuna ljudskih jauka i preklinjanja i sve se misli kako će jednoga od ovih dana to odlučno presjeći.

‘Zbogom, luzeri’, reći će im tada tvrdo. ‘Ionako sam oduvijek više volio vjeverice.’”

Da bi ti Bog bio glavni i jedini lik u priči moraš biti ili potpuna budala ili đavolski darovit pisac, da ne kažemo genije. Najbolje je, pak, ako se potrefi tako da je pisac i budala i genije. Priča “Bog je ateist” pritom nije ni humoreska, ni farsa, ni satira, kao ni ostale Tomićeve priče ni ova nije smiješna – ovaj pisac, naime, piše humorističke romane i nonfikcionalne, novinske humorističke članke i kolumne, ali nikako i kratke priče – nego je žalobna, u osnovi vrlo religiozna, pripovijest o Bogu. Jedna židovska sekta, među bezbrojem židovskih sekti koje su, počev od najveće židovske sekte: kršćanstva, djelovale u posljednjih pet tisuća godina, zastupala je učenje da je Bog, stvarajući svijet, svisnuo od napora i muke, i da smo sad sami. Ovaj Tomićev Bog blizak je tom svisnulom Bogu. On je stari, dobri, duhoviti i gnjevni, židovski Bog.

Ovu je knjigu izdala zagrebačka Hena com. Naslovnicu je, specijalno za Antu Tomića, izradila njujorška dizajnerica knjiga Olga Grlić. Knjiga će, što je za trgovce važno, biti hit. Otkrivat će je, što je za književnost važno, nedužan čitateljski puk. Nagrađivana neće biti, što je za jalnuše važno, jer je autor po svemu značajniji i veći od zajednice koja bi da mu uskrati priznanje.

Pišem ovo osluškujući kako zemlja podrhtava i kako svagdan diše, u raskoraku zbilje i sna. Trebalo je dugo da dođem do spoznaje ali danas znam – sačinjeni smo od vremena – ograničenog, kako bi pružali ljubav – neiscrpnu.

Ne ubiti, ne uništiti drugog, uživati odvojenost, dodir i vrijeme između, ne mrziti pojedinca, prezirati masu, slušati srce, ne plašiti se ničega i nikoga. Promatrati zvjezdano nebo i biti skroman u svjetlu istine kako sam malen i ništavan te istovremeno iščupati svu hrabrost i blistavu sreću iz spoznaje koliko sam ljubavi sposoban da pružim. Kloniti se mase, suočiti sa samoćom i ne pokleknuti pred zovom krda već uspravno ušetati u tek rođen, sunčan, novi dan. Upravo zato što, htjeli ili ne, smrt ionako nosimo zaključanu u kostima.

Trebalo je proći dosta vremena, promišljati i osjećati svijet iz vlastite i tuđe perspektive, trebalo je proživjeti svašta i pročitati mnoge knjige da bih sada i ovdje, decidirano mogao ustvrditi: Sačinjeni smo od vremena da pružamo ljubav. Ne znam koliko nam je vremena dano. Ali ljubavlju raspolažemo – sami. Kada izdahnemo posljednji put iza nas ostaje samo naše drhtavo biće sklonjeno u svijesti i sjećanju onih koji su nas voljeli, čiju smo ljubav možda zaslužili u vrijeme koje smo proveli na ovom ubogom planetu što svemirom kruži. I na kraju – ono najmanje važno – krvavi trag naše ruke u Altamiri, trag koji smo uspjeli iza sebe ostaviti. Živimo kroz one koji nas se sjećaju, kroz one kojima smo nešto za života značili i kroz nespretna, nemušta djela koja smo stvorili (jer njih netko, ako opstanu, može i za stotinu ili tisuću godina proučiti, gledati ili čitati, te uz pomoć tih krhotina ono što smo o životu, svijetu, suncu i zvijezdama sumnjali i razmišljali rekonstruirati u daleki eho našeg odavno tminom i tišinom obavijenog bića). I na kraju će ono što smo bili najtrajnije preživjeti u rečenici ili slici, detalju ili totalu, misli ili ideji koje smo kao dokaz da smo postojali iza sebe ostavili. Zato je svaka rečenica i svaka riječ, svaki kadar, svaka slika samo jedna mala urna u kojoj nastavljamo trajati. One postaju ruka kojom mašemo iz nepojmljive daljine.

Mislim da je nepotrebno naglasiti da sve što Vešović i Mehmedinović pišu predstavlja poklon čovječanstvu. Oni od sebe otkidaju kako bi nekolicina vjernih čitatelja mogla da uživa, crpi snagu za novi sudar sa svijetom, osnažuje vjeru u ljudsku dobrotu i bazično dostojanstvo. Iako je Borges bio u pravu još tijekom 70-ih kada je tvrdio da na svijetu ima manje dobrih čitatelja nego dobrih pisaca, a u kontekstu tehnološkog razvoja, u vremenu kada svi pišu, komentiraju, objavljuju, i potencijala za distrakciju ovo je moj nezgrapan pokušaj da se zahvalim Marku i Semezdinu što postoje, što pišu i objavljuju, ali još više da se do poda naklonim Gordani i Sanji, ženama koje su u mnogo čemu omogućile da pjesnici čine ono što moraju. Navoditi dalje razloge smatram suvišnim.

Otvoriti se svijetu, preobraziti vlastitu patnju u čitateljski užitak moguće je samo kada se čovjek oslobodi straha i pomiri dva suprotstavljena osjećaja – vlastitu taštinu i gotovo apsolutno poništenje srama. Oboje proizlaze iz naše projekcije kako nas drugi vide i doživljavaju. Kada misao – „što će svet da kaže“ odleti kroz prozor i kada zaboraviš na sebe dok istovremeno zaranjaš u svoj jad, čemer i bol, a čitatelj osjeti iskrenost koju je nemoguće falsificirati i njegova se samoća sa samoćom pjesnikovom sretne i tako olakša još jedan okret planeta – to je jedino čudo u koje vjerujem. I znam da se događa.

Cvetajeva spominje stanje stvaralaštva kao stanje sna, u kome odjednom, povinujući se nepoznatoj nužnosti, zapališ kuću ili gurneš prijatelja u provaliju. Je li to tvoj postupak? Nesumnjivo da jest (ti spavaš, ti sanjaš). Postupak tebe u punoj slobodi, tebe bez savjesti, tebe – prirode. A istinsko umjetničko djelo ne razlikuje se od djela prirode, od drveta ili cvijeta. „Tko bi znao kojim putem – truda i čuda – tek, ono postoji.“ Umjetničko je stvaralaštvo u pojedinim slučajevima atrofija savjesti, neophodna atrofija, onaj moralni nedostatak bez kojeg ne može postojati. Da bi bila „dobra“ umjetnost bi se morala odreći polovice sebe same. Jedini način da umjetnost bude apsolutno dobra je da – ne postoji. Kako to povezujem sa vjerom da će umjetnost spasiti svijet? Lako. Stvaralačka volja je strpljenje. Umjetnost nije sinonimna već, u najboljem slučaju, paralelna sa historijom. Načinom njenog postojanja stvara se svaki put nova estetska stvarnost. Svaka nova estetska realnost utvrđuje za čovjeka njegovu etičku realnost. Jer estetika je majka etike i pojmovi „dobro“ i „loše“ prije svega su estetički pojmovi koji anticipiraju kategorije „dobra“ i „zla“. Dijete koje uz suze gura od sebe nepoznatog ili mu naprotiv pruža ruke u zagrljaj instinktivno vrši estetski a ne moralni izbor. Vjerujem da postoji direktna veza između zdravog, tolerantnog, suosjećajnog društva i čitanja odnosno nečitanja knjiga. Zanemarivanje literature antropološki je zločin koji čovjek plaća čitavim svojim životom. Smatram, kao i Brodski koji je o tome govorio 1987. primajući Nobelovu nagradu, da je čovjeku koji je pročitao Dickensa, Balzaca ili Dostojevskog teže da utamani drugo ljudsko biće. Svaki put kada otvaramo knjigu – u rasponu od znanstvene literature do vrhunaca fikcije – mi prešutno pristajemo i ulažemo napor da svijet promotrimo, doživimo i osjetimo iz perspektive drugog čovjeka. Pokušaj da se stvarnost sagleda sa nečije druge točke gledišta, čak ako je taj netko u krivu, širi naše znanje što znači biti čovjek. Postojanje društvenog ugovora odnosno implicitnog sporazuma da u svrhu zajedničkih sloboda i prava građani ograniče vlastite interese dok im država zauzvrat garantira besplatno zdravstvo, obrazovanje, infrastrukturu i zakone. Ugovor o solidarnosti. Da bi se ovo ostvarilo u djeci bi od malih nogu trebalo da se potiče suosjećanje. A znanstveno je dokazano kako ništa tako ne pospješuje razvitak empatije nego čitanje. No u kapitalističkom društvu kojim vladaju „mistični“ zakoni slobodnog tržišta utjelovljeni u „nevidljivoj ruci“ Adama Smitha i gdje se ljude od malena uči sebičnosti pod krinkom individualnosti, gdje je ljudsko biće pretvoreno u ekonomsku jedinicu koja proizvodi profit ili odumire, u društvu podijeljenom na „pobjednike“ i „gubitnike“ – a onaj tko ne priznaje takvu podjelu automatski sam sebe svrstava među gubitnike, u društvu gdje 1 posto posjeduje više nego ostatak društva – zajedno, u kojem se kao magla prodaje san o „uspjehu“ (poznat diljem svijeta kao američki san čiji je post-mortem obavio Hunter S. Thompson knjigom Strah i prijezir u Las Vegasu ) a zapravo vodi katkad otvoren a katkad prikriven ali perpetualan rat protiv siromašnih, čitanje postaje suvišno, ometa okrutnost, indiferentnost i samoću, potvrđujući očitu istinu da nas puno toga više veže nego što nas razdvaja te potičući duboku, primordijalnu potrebu za interakcijom, zajednicom, altruizmom koja je skrivena na otvorenom – u svakome od nas i potrebno je samo na trenutak stati i ušutkati površinsku buku i rafale slika što nas ciljaju sa svakog ekrana i zavodljivo šapuću a zapravo naređuju – kupi! Kupi! Kupi! U vrijeme kada je prosječnom ljudskom biću na dohvat ruke više informacija o svijetu, nama samima i drugim ljudima neoliberalni je kapitalizam, posebno od kraja 70-ih i pakta Thatcher-Reagan, stvorio kulturu u kojoj uspijevaju ljudi čiji je nedostatak suosjećanja tako ekstreman da postaje psihopatološki poremećaj. U ovom trenutku ljudske povijesti izostanak suosjećanja postaje prevladavajuća karakteristika i preduvjet da se uzrokuje stravičnu patnju i u tome uživa kao u potvrdi pojedinčeve nadmoći i bezvrijednosti drugih koji postoje samo kao sredstvo da se na njima demonstrira moć odabranih. Moć pobjednika.

Moja je generacija uspjela da barem na tren doživi drugačije društvo, taman toliko da znamo kako je ono moguće i tada su nam zalupljena vrata pa smo djetinjstvo proveli tijekom krvave državne dezintegracije, pljačke društvenog dobra i stravičnog rata, sazrijevali smo u opljačkanom i nacionalizmom pozvjerenom društvu u kojem su ratni zločinci stupovi društva, a na pragu zrelosti dočekao nas je na volej globalni financijski slom koji je, kada se stvar svede na suštinu, zapravo otvorena pljačka čitavog čovječanstva, a kao šlag na sva sranja koja smo prošli većina nas je svjesna da smo nadomak klimatskom armagedonu prema kojem kao vrsta slijepo jurimo, dok na lokalnom nivou živimo u palanačkim državicama, disfunkcionalnim, korumpiranim, trulim iznutra jer su na zločinu – imovinskom i ratnom – nastale i sada životarimo jer smo davno zaboravili kako je moguće da se život – živi a ne da ga se – trpi. Andrej Nikolaidis sasvim je u pravu kada piše da rat nije prestao potpisima na „mirovnim ugovorima“. Svi stanovnici bivše Jugoslavije – izuzevši manjinu ratnih profitera i zločinaca, naših jednopostotnih – više od četvrt stoljeća bore se u ratu koji protiv njih vode lokalni harambaše i globalni financijaši. To je rat protiv siromašnih. I ne nazire mu se kraj. I zato za kraj – Jugoslavija.

„Vi biste hteli, gospodo, da vam pokažem svoju rodnu kuću? Ali moja se majka porodila u bolnici u Fijumi, i ta je bolnica već srušena. Nećete uspeti da stavite ploču na moj dom jer je i on valjda srušen. Ili biste morali staviti tri-četiri ploče sa mojim imenom: u raznim gradovima i raznim državama ali ni tu vam ne bih mogao biti od pomoći jer ne znam koja je bila moja rodna kuća, ne sećam se više gdje sam živeo u djetinjstvu, jedva da znam na kojem sam jeziku govorio. Ono što pamtim jesu slike: zaljuljana palma i oleandri negdje kraj nekog mora. Dunav koji teče mutnozelen pored livada, jednu brojanicu: en-ten-tina, ti-raka, tina…“

Danilo Kiš, fragment nedovršene priče Apatrid

Ovo je dio iz priče preostale iz ostavštine koju je objavio Feral Tribune, Danilo Kiš, pisac kojeg mi je umirući otkrila mama u vrijeme kada sam imao petnaest godina, a zemlja koju i danas smatram svojom domovinom (iako ne osjećam nikakav patriotizam niti me ideja da volim mjesto gdje sam se igrom slučaja rodio ikada privlačila) postala je mjesto gdje se čisti etnički, gdje se otvaraju logori i gdje se genocid smatrao političkim programom. Jugoslavija – uz to što je kao države više nema, predstavlja ideju, rijedak trenutak u historiji balkanskih plemena kada je palanačku uskogrudnost i nacionalističku mržnju zamijenila stilska polifonija, a balkanska krčma postala mjesto znatiželje i kulturne razmjene, miješanja, tolerancije.

Vjera u Jugoslaviju za mene jednaka je vjeri u umjetnost, vjeri da iz estetike proizlazi etika, vjeri u nemoguće, vjeri uzaludnoj i baš zato toliko važnoj. Vjera da će umjetnost spasiti svijet i vjera u izgubljeno vrijeme kada smo živjeli u višejezičnoj, viševjerskoj i višekulturnoj zajednici. Ovo je vjera koju dijelim s Vešovićem i Mehmedinovićem. Središnji dio Semezdinove knjige u kojoj se obraća sinu čitao sam kao da je i meni samom upućen. I ja pripadam jednoj od posljednjih generacija primljenih u pionire. Još uvijek čuvam fotografiju razreda u pionirskim uniformama i svoju crvenu knjižicu.

U zadnjem balkanskom pomračenju, fizičkom i posljedično pljačkaškom, genocid je proveden i možda baš nad Jugoslavenima. Bez obzira na nacionalnu, vjersku ili političku razliku među žrtvama. Većina njih niti ne bi pristala da ih svrstam u tu kategoriju. Ali svi su ti ljudi bili građani iste zemlje. Četrdeset i pet godina. A sada svako pleme u svojoj palanci, traumatizirano i ratom oštećeno opet je kolonija Zweigovog „jučerašnjeg svijeta“. Baš kako je i bila pred dva svjetska rata.

„Srce je organizam od čoveka
što ima čovek u stomaku
da mu prima hranu
lupeta se kad ideš trčećki

Srce se piše kredom na tarabe
A može i na zidu kod šporeta
Srce moje i tvoje

Srce je mnogo lomljiva stvar
Pa moraš ponovo da oštriš olovku“
Olovka piše srcem

Objavljeno 13. 04. 1998.

Bog je kod nas nekada dobro živio. Jest da je bilo malo svijeta u crkvama i džamijama, pa se svako malo s pragova hrama morala brisati prašina, ali se zato duh njegov mogao prošetati svijetom, nije mu bilo tijesno i nije se morao u svete kuće zatvarati. Eto, recimo, šta je sve u ono vrijeme bilo bogovsko: bogovski su bili nedjeljni ručkovi, bogovska je bila Prva savezna nogometna liga, bogovski su bili vikendi u Dubrovniku, pa drugarske večeri Službe društvenog knjigovodstva, Privredne banke ili Unioninvesta, organizirane povodom Osmoga marta ili Dana radne organizacije.

E, zaustavimo se baš kod drugarskih večeri. Bolje stojeće firme vodile su svoje radnike negdje izvan grada, recimo u Neum ili u Makarsku, a one obične organizacije udruženog rada zakupljivale su neku birtiju ili – još češće – salu doma kulture i priređivale nezaboravne derneke o kojima se i danas priča i kojih se naše majke i očevi sjete kad god im je teško, jer ne znaju na šta su potrošili mladost. Poslije im bude lakše jer su te drugarske večeri bile bogovske, jer ih danas više nema, jer se Bog u većini slučajeva povukao u džamiju i crkvu pa odatle ne izlazi da ne vidi bijedu svoje zemlje.

Zatvorimo oči i već ćemo s vrata vidjeti ljepotu dvorane priređene za drugarsko veče. Radnici dolaze u sedam, a to je za petnaestak minuta, pa moramo požuriti sa opisima. Od primitivnih kafanskih stolova sa metalnim nogicama načinjeno je oko cijele sale veliko slovo U. Ono je prekriveno bijelim stolnjacima, a ako nije bilo stolnjaka onda običnim čaršafima koji kada se prebace preko stolova izgledaju kao stolnjaci. Na svakih metar i po su uske staklene vaze s po jednim karanfilom. Do vaza su zelenkaste boce Hepokovog bijelog vina. To vino do kraja drugarske večeri niko neće popiti. Ono je tu samo za ukras. Pit će se drugo vino o kojem ovdje neće biti riječi. Na čelu velikog slova U je cvjetni aranžman načinjen od gerbera, irisa ili nekog sličnog cvijeća. Ispred aranžmana je prigodni natpis. Recimo: “Drage drugarice, srećan vam Osmi mart, međunarodni dan žena!” Ili jednostavnije: “Služba društvenog knjigovodstva garant je urednog financijskoga poslovanja – E. Kardelj.”

Duž slova U će uskoro biti raspoređeni ovali s hranom, boce s kolom, sokovi, vina, a ispod će se grijati gajbe s pivama. U dvoranu će ući drugarice u zelenim, plavim i crvenim kostimima, sa lakovanim torbicama prebačenim preko lijevih ruku, te sa zapečenim frizurama u obliku punđe, makovog cvijeta, izvrnute kineske vaze ili neke slične, dobro stojeće forme, čvrste kao socijalizam i stabilne kao samoupravni dogovor. Te frizure jedna su od metafora našeg prethodnog života. One su iščeznule u isto vrijeme kada i iluzija da je komunizam bogovska stvar i da smo svi u milosti njegovog duha.

U prvih pola sata drugarske večeri samo bi muškarci pili alkohol, ali bi se nakon toga opuštale i drugarice. Viši referent Smajo ili portir Zoran izvadili bi gitaru iz kufera i započinjala je pjesma. Pjevalo se: U tem Somboru, Suze liju plave oči, Kad ja pođoh na Bembašu, Moj očka ima konjčka dva (samo refren, jer niko nije znao ostalo), Biljana platno beleše, I proplakaće zora, Pijem da je zaboravim, te druge pjesme koje su evocirale prostore svih naših republika i pokrajina i svih naših naroda i narodnosti (osim Albanaca – njihove pjesme niko nije pjevao). A onda bi uslijedio ples. Referent Smajo ili portir Zoran uključivao je gramofon Tosca 15, pa su drugovi i drugarice plesali sentiš, valcer, rock&roll i na kraju kolo. Kod kola svi su već bili jako pijani.

Drugarske večeri gasile su se negdje oko ponoći. Sat duže ostajali su samo ovlašteni pjanci radne organizacije, te pokoja drugarica koja bi se od pive i vina malo zaboravila. Na kraju su i oni, uz pjesmu, dreku i viku, odlazili. No, uvijek je ostajao zaboravljen neko ko je spavao sa čelom priljubljenim uz stol. Toga su ujutro pronalazile čistačice i metlama ga, onako iznenađenog, izgubljenog i mamurnog, izbacivale van.

Drugarske večeri bile su bogovske, premda je malo ko vjerovao u Boga. Bilo je to vrijeme kada je on bio tu i kada su svi, pa i budući zločinci, bili nevini. Nigdje kao u smiraju drugarske večeri nije tako lijepo i prirodno nalijegao stih Nikole Šopa:

“O Isuse, ti ćeš tada zadrijemati… I koji put, kad magla bude sniježno sipila, sipila na tvoje sveto ruho, stavit će ti na glavu, sasvim nježno, oreol koji ti je pao na jedno uho.”

Upravo zato što su obojica prevashodno pjesnici, Mehmedinović i Vešović pišu prozu kao da pišu poeziju. I zato je njihova proza samo nastavljanje poezije  ali drugim sredstvima. Svuda – u proznim fragmentima,  dnevničkim zapisima, polemikama, esejima o književnosti (i svemu tome zajedno u isto vrijeme ) – susrećemo se upravo s prenošenjem metodologije pjesničkog mišljenja u prozni tekst, s projekcijom poezije u prozu. Forma je u poeziji manje odjeljiva od sadržaja nego tijelo od duha. „Čemu poezija uči proznog pisca? Uči ga da specifična težina riječi zavisi od konteksta, uči ga sažetom mišljenju, izostavljanju onoga što se samo po sebi razumije, opasnostima koje se kriju u uzvišenom usmjerenju misli.“  Tako – Brodski.

„Pišem u skladu sa svojim čitalačkim zanimanjima, a mene kao čitaoca najviše privlače marginalne forme, recimo – rub memoarske literature, koja je bliska poeziji zbog radikalnog prisustva ličnog. I ja u tom hibridu poezije i memoarske esejistike nalazim neke mogućnosti novih formi.“  Ovako – Mehmedinović.

Nisam profesor književnosti i ovo nije ozbiljna, stručna studija već rezultat odluke da slijedim intuiciju koja mi grčevima u utrobi signalizira da Semezdinov „Me’med, crvena bandana i pahuljica“  i još nezavršen i neobjavljen Vešovićev  „Život bez Gordane“,  ma koliko se o različitim poetikama i temperamentima radilo, izviru na istom mjestu. Negdje u dubinama ambisa koji spominje Bolaño, ambisa u koji padaju i iz kojeg nam se javljaju. Obojica pišu o ljubavi, o dvije žene, jednoj mrtvoj, drugoj bolesnoj. Obojici je svijet izvaljen iz ležišta, izmješten, iščašen, nepovratno promijenjen. I to po drugi put. Sada ih ambis zaziva rečenicama kao kada se dan nakon infarkta Semezdin prisjeća „rudimentarnog“ stiha „zaboravljenog bosanskog pjesnika Vladimira Nastića: „Zanebesalo mi se, majko, kao ono tebi kad si me rađala.“

Jedan je zauvijek izgubio sidrište i balans, osobu koja je njegov svijet upotpunjavala, obogaćivala i održavala. Ženu koja ga je činila boljim „čoekom“. I boljim pjesnikom. Što je po mom mišljenju ista stvar. „Čak sam ponekad prozirao da me voli ‘kao dijete paralizirano od rođenja’, da citiram svoj davni stih. A hendikepiranu djecu, i to je poznato, roditelji vole mnogo više nego zdravu.“ Vešović može samo da prihvati, zagrli, udahne bol. Da se prepusti tmini i da nam reportaže iz bezdana šalje. Kao po ideji Archibalda MacLeisha. „Boliš me, dušo, do neba, ali ja hoću da me boliš, jer to ti produžuje život: sve dok me boliš, znaću da si živa u meni, a prestaćeš da me boliš kad i ja umrem.“

Mehmedinovićev je najveći strah – da ga ona ne zaboravi. Pa tako jedan paragraf započinje objašnjavajući da čitav život svoje ime nosi kao teret bez značenja. I zatim objašnjava kako je „tek danas, u 56. godini“ potpuno izmiren i poistovjećen sa svojim imenom. Razlog? Doktor Sanju ispituje koja je godina, koji je mjesec ( „april je najsuroviji mjesec“) i zatim pokaže na njega i pita – tko je ovo? A Mehmedinović se smrzne. Učini mu se da ona kroz njega gleda i studen počinje da ga preplavljuje. Ali tada primjećuje da se Sanjin izraz lica mijenja, da ga gleda „kao da me spasila iz nepostojanja, izrazom najčistije ljubavi“ i odgovara: „Semezdin, moj.“

Nakon što ga je prepoznala, Semezdin Mehmedinović shvaća da: „I to je bio tren u kojem se moje ime ispunilo značenjem. Ja sam Semezdin, njen. To je moja ljubavna priča, i sav moj život.“ Samo najveći majstori mogu da ovako sabiju povijest i intenzitet jedne ljubavi, da sažmu nekoliko desetljeća zajedničkog života, od onog trenutka kada ju je sa prozora svoje studentske sobe vidio, u te dvije riječi: „Semezdin, moj.“ Dvije riječi dovoljne da ti rasparaju srce. Ali ga istovremeno ispune nadom i vjerom u ljubav, čovječanstvo i pisanu riječ.

Obojica osjećaju krivnju prema svojim ženama. Vešović, koji je svojim verbalnim i polemičkim umijećem poništio, rasturio, izdevetao kao dječurliju i rastavio na proste faktore mnoge od zločinačkih kreatura koje je porodila balkanska stvarnost u posljednjih četvrt stoljeća i onih što su nakon godine nulte otkrili svoju pravu prirodu i pozvjerili pa je trebalo da ih se kao zvijeri razotkrije, nastavlja plemenitu tradiciju Krleže i Kiša čiji su „Moj obračun s njima“ i „Čas anatomije“ vrhunci ovog drevnog žanra zvanog polemika što dolazi od polemos, starogrčke riječi za rat. Takvih šampiona pameti, morala, branitelja zdravog razuma i dobrote uvijek je na Balkanu bilo malo, uvijek su stajali nasuprot gomili, ali su nam spašavali obraz razarajući laž, dvoličnost, zloću i glupost, zločinačku i pljačkašku narav vremena u kojem smo živjeli i živimo dok nam ta ista bagra koju su kirurški precizno rasporili i trulež, gnjilu savjest i slijepu ambiciju urbi et orbi prokazali i dan, danas kao jedinu moguću stvarnost prodaju.

Ali ni prema kome oštriji Marko Vešović nije nego prema samom sebi, zarivajući svoj ogledni skalpel tamo gdje najviše boli, proganjan sjećanjima na situacije kada nije reagirao – a trebao je, opisujući trenutke kada je svoju Gordanu zatajio. U tim trenucima osjećam divljenje pred hrabrošću da se ovako pred svima rasprostre vlastita intima no istovremeno dijelim Vešovićev stid.

Mehmedinović pak o svojoj Sanji – koja je stala između njega i napunjenog kalašnjikova u rukama ubojice – piše: „Tvoje tijelo sam godinama transformirao u tekst. I to je moja izdaja.“ Obojica su najstroži prema sebi. Obojica sebi – ne praštaju.

Iako bi se razlike mogle nabrajati i valjano argumentirati a površinske sličnosti gomilati i činiti se uvjerljivima, uvjeren sam kako je ono što ova dva pjesnika neraskidivo veže upravo odnos prema književnosti, razlog zbog kojeg pišu – jedini ispravan razlog: jer ne mogu da ne pišu. Na pitanje o cilju oni odgovaraju o uzroku jer drugog odgovora ne može biti. „Stvar, putem mene, sama sebe piše.“ Pjesnik je sredstvo postojanja jezika. „Herostrat da proslavi svoje ime, spaljuje hram. Pjesnik, da bi proslavio hram, spaljuje sebe.“

U suvremenom društvu, u 21. stoljeću, pisati poeziju znači stati dijametralno suprotno u odnosu na ono što se ljudima pokušava prikazati kao najvažnije. U svijetu gdje si ono što imaš, gdje si važniji što više posjeduješ, u svijetu koji te uvjerava da je zgrtanje para – svim domišljenim sredstvima, pa i preko grobova, posebno preko grobova – ultimativni smisao ljudskog života, biti pjesnik znači živjeti mimo svijeta, odbaciti sveprisutne i dominantne vrijednosti i pišući pokušati, ma koliko uzaludno bilo, da spasiš svijet. Makar je taj svijet zatvoren u krhku krletku tvoga tijela i sačinjen od sjećanja i zaborava, ljubavi i tuge. Kao u staroj židovskoj – ako spasiš jedan život, spasio si čitavo čovječanstvo.

Zahvaljujući i usprkos nasumičnim udarcima indiferentnog univerzuma nastaju knjige Vešovića i Mehmedinovića. Za Marka Darinkinog siguran sam da je ljubav i vjeru u poeziju baštinio od Rusa, od Mandeljštama, Baratinskog, Ahmatove, Brodskog i Cvetajeve koja je ispisala ne samo neke od najljepših stihova dvadesetog vijeka nego je i vanredno lucidno pisala o pjesničkom pozivu. I ona se pitala čemu trud. Biti čovjek važnije je zato što je potrebnije. Doktor je također važniji jer je potrebniji društvu. „Izuzev parazita – sve je važnije od nas (pjesnika)“ piše Cvetajeva (ne mogu da ne spomenem kako je Josif Brodski osuđen zbog društvenog parazitizma na prisilan rad a sama Marina prala je u jednom trenutku stubišta Ruskog društva pisaca) i nastavlja: „I znajući to, počevši o tome da pišem bistra uma i dobrog pamćenja, ništa manje bistra i sigurna tvrdim da se ni za koji drugi posao mijenjala ne bih. Znajući više, činim manje. Zato mi oproštaja nema. Samo će takvi kao ja biti pozvani pred Strašni sud savjesti. Ali ako postoji Strašni sud riječi – pred njim sam čista.“

Taj Strašni sud riječi poznaju i Vešović i Mehmedinović. Njihova djela materijalni su svjedoci. „Poljska konjica“ i „Smrt je majstor iz Sarajeva“. „Sarajevo blues“. I smiješ se „zato što  ovo mjesto zoveš paklom i bježiš odavde uvjeren da smrt izvan Sarajeva ne postoji.“ A kad smo kod vjere u poeziju, Marko Vešović sigurno je jedan od njenih najboljih tumača i najvećih vjernika o čemu svjedoči i anegdota „koju sam načuo prolazeći kraj svojih studenata: ‘Je li ovdje Marko Vešović drži sad predavanje?’ – pitao je student s ne znam koje grupe. Uvijek je bivalo takvih koji su željeli čuti pokoje moje predavanje. ‘Ne’, odgovorio je moj student. ‘Marko Vešović ovdje drži službu božju!’“

Za Mehmedinovića je dovoljno reći kako on lakonski, decidirano i blago objašnjava da piše za sebe – jer mu prija. Na jednom mjestu ovako  pojašnjava stvaralački proces: „Meni pisanje i čitanje služe da pobjegnem od samoće. Osim toga, svakodnevno opisivati svijet oko sebe, pouzdan je način materijaliziranja samoće. Ovu knjigu sam pisao nakon iskustva infarkta. U protekloj godini, moja stvarnost je bila determinirana svjesnim ili nesvjesnim osluškivanjem srca. Nigdje se vrijeme ne pretvara u prostor tako očito kao na primjeru ljudskog tijela. A ovo je, prije svega, knjiga o tijelu. Svijest o svome tijelu istovremeno je i spoznaja vlastite samoće.“

Nisu traume koje trpi moj pjesnički tandem po ničemu posebne. U pitanju su bolest i smrt – životni suputnici svakoga od nas. Niti je njihova bol, patnja i ljubav važnija, intenzivnija i drugačija – vrednija od bilo kojeg od milijardi ljudi. Ne, posebna je samo sposobnost da svoju traumu pretvore u literaturu najvišeg reda, univerzalno iskustvo u kojem će se svako moći prepoznati. Ako nismo sposobni pretvoriti agoniju vlastitih života u pogonsko gorivo, što ćemo s njom? Dopustiti joj da truje sve naše odnose, slučajne poglede, susrete, razgovore, bliskost i samoću? Agonija i ekstaza potencijal su za djela kojima ćemo se iskupiti za slučajnost rođenja, za svaki dah i zraku sunca koja nam obasjava lice, stišće zjenice i olakšava trajanje u svijetu tjerajući nas da ne odustanemo od njega; da ne odustanemo od – sebe. „Život je željeznička stanica. A kada odlazim – to vam neću reći.“