oče naš,
koji si otišao
oblaci očaravaju
raskošnom milošću
bijelih eksplozija
u blještavoj vertikali
igraju se
oble ljepote
po
svijetloplavom beskraju

oče naš,
on je otišao
riječi su otpale kao kraste
dirala sam tamo išla
jezikom
u ranu
boljelo je
vraćala sam se
godinama
suhim noktima
izgrebala
prazninu
u zaboravu

oče naš,
ona je otišla
milost sam tražila
od riječi
zaplakale su
skliznule niz grlo
odgrizla sam im
značenje
progutala ih
zajedno sa zvukom
i komadićima jezika
otpustila dugove
u mirisu
odsutnog tijela

oče naš,
vjetar je otvorio vrata
u dvorištu ptice
kao da se ništa
niti neće
niti ikad
niti nije
niti je
ništa, baš ništa
iz ništa
u ništa
za ništa

(Nisi više moja bol)

Neke smo najvažnije stvari govorili šuteći. Nismo ih ni izgovarali ni prešućivali, ali bile su tu, znamo da su bile, treperile su nam na koži i ispod trepavica dok smo se dodirivali. Ponekad je taj dodir bio samo zagrljaj, katkad tek mali prst od svega što smo mogli uzeti trenutku koji smo dijelili, no bio je. Dodir. Nepreveden na govorni jezik, neizrečen, ali moćniji od mnogih koje smo formulirali. Elementarna sila, prisutnost u dvojini bez jedne jedine riječi. 

Nekih riječi jednostavno nema, nisu još sustigle ono što se može doživjeti pa smo ih izostavljali. Tako je bilo najpoštenije, i prema ljubavi i prema jeziku.

Ništa ti ne pokušavam objasniti, samo se sjećam. Nije uzalud. Jer nije točno da nisu prisutni oni kojih više nema. Sve je tu, nema nepostojanja za nešto što je jednom bilo, nema zaborava za perfekt koji je sve nadživio. Taj se sat ne mora navijati da bi nam mjerio vrijeme.

Volio si metafore pa ih sad nemilice koristim kad ti se obraćam. Da je po mome, da se obraćam drugima, sve bih pojednostavnila. Nikoga se jezikom ne bi smjelo posramiti i svi bi sve na prvu morali razumjeti, pogotovo kad je riječ o ljubavi. Ja bih, recimo, svojim jezikom drugima ispričala neku zgodu koja nas ne razlikuje od mnogih koji su se voljeli. Kako smo putovali noćnim vlakovima da se vidimo, kako smo jedno drugome pisali duga pisma o nedostajanju, kako sam ti jednom u omotnici poslala posve prazan list papira koji si do zadnje nenapisane riječi pročitao i razumio, kako je naš prvi doručak trajao tri dana i onda nikad kasnije nije istinski završio, čak ni nakon što su te iz našeg stana iznijeli u kovčegu. Tako bih. Sve bi onda zvučalo savršeno jednostavno, razumljivo i prozaično. Nas dvoje bili bismo jedni od mnogih, jedni od svih koji su iskusili ljubav pa nikome višak te ljubavi ne bi izazvao nelagodu.    

Tako bih, ali ne mogu jer tebe više nema pa moram govoriti i u tvoje ime. Zbog tebe je ovdje na snazi poezija u kojoj i nas dvoje dobivamo mjesto. Nas dvoje kao stih, kao song, kao strofa sa šansom za refren – od toga bi trebalo krenuti pa nas nekako poezijom opjevati u prozi.

Prvo su nam se promijenile zamjenice. Ja sam bila ja, ti si bio ti, a onda, od prvog pogleda na onim tuđim vratima kroz koja sam ja ulazila a ti izlazio pa se vratio, pojavila se množina, ono svemirsko mi koje smo njegovali kao da nema sutra. A bilo je sutra. Bilo ga je i sutradan, i prekosutra, i mjesec kasnije, i nagodinu, i tako dvadeset godina u gramatici bez jednine. Cijela religija u jednoj jedinoj zamjenici od dva slova koja zvuče kao da su ispisana na notnom papiru. Mi-mi-mi.

Mi.

Naša tijela kao pejzaži u kojima se odmaramo nakon što smo ih prehodali. 

Naše rečenice koje su svijet dijelile na naš i onaj koji pripada svima ostalima.

Kolodvorske tuge naših privremenih rastanaka. 

Naša pisma, gitare, kutije za selidbu, voštanice, rukopisi, neoprano suđe koje čeka da mi nešto pročitaš ili da me saslušaš dok govorim kao kiša nad morem, onom svojom intonacijom koja dubi male virove na površini dana.

Naši mršavi obroci, gramofonske ploče, vrpce za pisaću mašinu, naš Ravelov „Boléro“ kao soundtrack za orgazam, naše dirljivo siromaštvo kojem smo se smijali u lice da nas ne porazi, naši papiri, papiri, papiri i knjige od kojih smo gradili tvrđave, kolibe, zemunice, nebodere i kuće u kojima nikada nećemo živjeti ali smo baš u njima živjeli punim životom.

Sve to. Jedan beskonačan svemir sveden na dvoje ljudi koji se vole. Ni više ni manje, ali ipak više jer je za sto života dovoljno.

Rijetko govorim o nama, što bi te sigurno iznenadilo. Ali ti nikad nećeš saznati kako se riječi koje više ne možeš provesti u djelo smežuraju pred stvarnošću. Nikad nećeš saznati kako se dokumentira ta vrsta praznine, ona u kojoj jednom uspostavljen svemir biva prepolovljen, kako se uči nova gramatika sa starim zamjenicama i kako se na poznatom jeziku ništa više ne razumije, pogotovo riječ smrt, ta hrpica slova s jezivim deficitom samoglasnika, to lomljenje jezika da bi se imenovalo nešto nepopravljivo. Nikad nećeš u taj bezdan nijemosti propadati. 

Ja jesam.

Tamo, na dnu, imala sam milijun uspomena, jastuk viška i rječnik nekog novog jezika na kojem je trebalo progovoriti. Riječ po riječ. Korak po korak. Izostanak po izostanak. Prazninu po prazninu. Život po život od onih sto koje nam je ljubav namijenila.

U jednom od tih života pustila sam te da odeš. Pustila sam te od sebe nakon što te već dugo nije bilo.

Bio je svibanj, proljeće je razbarušilo i obojalo svijet u kojem je čak i priroda odustala od simetrije. Zatreperila su svjetla u luci, lampe iza tuđih zavjesa, krijesnice, signalne rakete za spas – tisuću malih drhtavih života na mjestu onog jednog izgubljenog koji miruje. 

Odbjegle riječi vratile su se u rječnik kao selice nakon preduge zime. Riječ život, riječ buđenje, riječ jastuk koja više nije bila sinonim za bol kao ni mnoge druge koje su imale taj nazivnik. Cijeli jedan novi vokabular postojanja, tastatura kao klavijatura koja sve, pa i prazninu, može uglazbiti i opisati; papiri, papiri, papiri i knjige od kojih sam ovaj put sama gradila tvrđave, kolibe, zemunice, nebodere i kuće u kojima nikada neću živjeti ali sam baš u njima preživjela.

Rekvijem je utihnuo, a na radiju su svirale neke nove pjesme o ljubavi. Ne naše, ali naše svakako. 

Nisi više moja bol. 

I nisi. Bol je promijenila agregatno stanje i pretvorila se u nekadašnje imanje koje ne zastarijeva. U neotuđivo vlasništvo, prvi red do mora jedne ljubavi u kojoj još ima preživjelih.

Na toj frekvenciji ljubav se vrati, katkad i bolja – u šutnji, u govorenju, u nehotičnim stranputicama, u silovitoj orbiti postojanja, u ovakvim zapisima koji između redaka skladište one dodire koji se ne mogu prevesti na govorni jezik. Vrati se i na nekom radijskom megahertzu, jednom od onih što sadrže milijun hertza koji se inate životom, baš kao i ovo srce što kao nenavijen sat miruje na ruci. 

Na ruci, i na onom jednom jastuku viška. 

Čovečnost 

Jedna od glavnih vrednosti književnog dela, bez obzira da li je piščev oslonac nostalgičan ili sarkastičan. Unešenost u ljudsku nesavršenost, putovanje kroz njene senovite i svetle predele, može da omogući piscu, prema jačini njegovog talenta, da zaroni u sopstvenu dualnost, ali i kao najveću nagradu, da pusti likove da spontano teraju svoj život. 

Folksvagen 

U folksvagenu je pisac prošao dve faze svog preobražavanja – od deteta u momčića (dok su ga vozili roditelji) i od mladića do “darovitog autora” (kad je sam postao vozač). 

U prvoj fazi, letnja putovanja ka moru trajala su najduže. U školjki automobila nalik oklopu kornjače, on je na zadnjem sedištu, pri oduženim satima vožnje, slušao Bitlse sa kasetofona dok kaseta ne završi, da bi je ponovo premotao od početka. 

Ponekad ih je noć zaticala na putu. Majka bi ga pokrila ćebencetom i on bi se postepeno uspavljivao, sklupčan na zadnjem sedištu, dok su mu se u glavi rojile misli kao na vodenici. I tako je pisac, ne znajući da će nekada postati pisac, zatvorenih očiju sastavljao svakojake pričice, dok je narančasta “buba” vijugala planinskim putom, savlađujući kilometre i kilometre… 

Horizont 

Šetnja u podne obalom velikog jezera, kada se nebo otkriva kao plava kupola nad modrinom vode ili kasno popodne, pogled sa obalske terase, kada jezero, opkruženo tamnim zelenilom okolnih brežuljaka, počinje da se talasa – sve to podstiče pisca da razmišlja o promenjivosti horizonta što ga očekuje pri nastanku novog rukopisa, sintagma koja mu daje očigledan izazov kako da uklopi svoju priču u širi okoliš. Nimalo lak zadatak, pomisli, ali sada, ispred ovog savršenog spoja elemenata, on ima vremena da se nadiše svežeg vazduha, da dopije kafu i da se zahvali Prirodi za ove lepe, čiste trenutke.  

Šapat 

Šapat mladih ljubavnika u najskrivenijem delu gradskog parka (ako ne razgovaraju na mobilnom), partnera za vreme meča teniskih parova, predsednika moćne države koji se došaptava sa svojim ministrima dok traje medijski glasno najavljivan međunarodni skup (dok, negde iz zadnjeg reda, profesionalni čitaoci sa usana beleže njihova tajna dogovaranja). 

Nasuprot njima, viču prodavci i kupci po pijacama, zaposleni na šalterima za izdavanje putnih isprava i oni koji čekaju na pasoše časovima i danima, partijski suparnici u parlamentu. 

Ako ovaj rastegljiv odnos prema čujnosti – od šapata do vike – označimo kao strategiju, onda u piščevom svetu, rukovođenje tonovima, njihovo stišavanje ili pojačavanje tamo gde delo to zahteva, postaju neophodne alatke. 

U svakom slučaju je važno kako, kada i koliko ćete ih upotrebljavati, slično komunikaciji sa goluždravim ljudskim bebama.  

Uočljivo

Pisca privlače senoviti predeli – skrivene, onostrane stvari, što nam ponekad dolaze u snovima pre buđenja, tako jako ih osećamo, a još ih nismo dodirnuli našim uplašenim dlanovima. Pisca ohrabruje poziv da pređe, naravno usamljen, tamo gde ne vladaju predvidljive šeme, gde čudotvorna tama od poluvidljive postaje uočljiva.

Voz 

Kao mladić, u vreme pre kompjutera i mobilnih, pisac je često putovao vozom. Ako bi zauzeo mesto do prozora, prizori su se menjali kao na filmskom platnu, u pravcu kretanja, ili obratno, u zavisnosti od toga na kojoj strani je sedeo. Još interesantniji su mu bili putnici koji su u kupe ulazili i izlazili na svakoj stanici – mogao je raspoznati razlike njihovih fizionomija, odeće i glasova, a oni pričljiviji koji su duže putovali, kazivali su među sobom razne dogodovštine iz svojih života, prosleđene jednoličnim ritmom vagona po šinama. Posmatrao je, stešnjen na svom sedištu, i one ćutljive, detektivski zamišljajući odakle su, iz kojih razloga putuju, šta nose u koferima ispruženim na rešetkama iznad. Zatim bi skrenuo pogled kroz prozor na sekvence pokretnih pejzaža. 

Otuda i ne čudi što se priličan deo njegovih prvonapisanih kratkih priča dešava baš u vozu. Ipak, malo je neobično što se danas, u vreme kompjutera i mobilnih, kad već decenijama ne koristi železnički prevoz, njegova proza neretko navraća magličastom svetu vozova.  

Zid 

Kada se zaputi u lavirint teksta, pisac je unešen i zanesen. Ali ponekad (i odjednom) on može da se zaustavi umesto da produži sa kretanjem. Zastaje pred visokim, tvrdim, nepokretnim zidom bez ijednog otvora. Kako izaći otuda? Nedostaje mu Arijadnin konac, ali on nije junak – šarmer iz mita, već pisac od krvi i mesa, i tankih nerava.   

Valter je i to veče sjedio sam, kao i obično. Sabirao je misli, onako kako Palestinci sabiru komade tijela razbacane po ruševinama.

Govorio je sebi:

– Sve je u redu. Ti si u redu. To je samo u tvojoj glavi. Siguran si. U svome tijelu. U onome što jesi. I tu gdje si. Ništa strašno se ne događa – trenutno.

Osim, naravno, trećeg svjetskog rata koji samo što nije buknuo. Osim još jednog palestinskog imena dodatog statistici – izgubljeni, nestali, iskasapljeni.

– A koga još briga za to, moj Valtere ?

I ti imaš svojih problema. Glava ti teška ramenima. Gori svijet od siline informacija, a ti goriš iznutra.

– Svakome je njegova muka najveća. Diši. I broj. Jedan, dva, tri, četiri… Zadrži dah. I broj. Izdahni. I broj.

Odgoni misli, Valtere. Probaj napisati pjesmu koja ti se po glavi mota danima. Digni se. Napravi kahvu. Uzmi laptop i piši:

Moje ime je važno samo kao statistika.
Jedna brojka više ili manje.
Komadi tijela uhvaćeni
objektivom mobilnog telefona.

Prošle godine u ovo doba, Valtere, bio si u vezi. Prvoj nakon razvoda. I bilo ti je dobro. Taj osjećaj da si nekome nešto – i da si voljen – ispunjavao te.

Ali nisi shvatao, sve dok nije puklo, kako si zapravo potvrdu tražio izvana da bi se osjetio cijelim. Punio si prazninu u sebi i opet ostajao nezadovoljan.

I tako ti ide život. Godinama.
Kao da u vlastitoj mizeriji pronalaziš dokaz da si živ.

– A ne valja to, Valtere. Više si ti od toga.

Opet misli. Jedna za drugom.
Bolje nastavi pisati : 

Sjedili republikanac, demokrata, Rus, Meksikanac, Izraelac… i Bosanac.

Republikanac reče:

– Ja ću pivo.

– Gospodo, ne služimo alkohol ovdje – odgovori konobar. – Ali imamo varijacije jemenske kahve i baklave.

– Ja ću Pepsi – kaže Izraelac.

– Ni Pepsi nemamo. Imamo domaći sok od nara.

– Ma dajte nam svima po kahvu – odlučno će Bosanac. – I vodu, za početak.

Dok su ispijali kahvu, krenula je priča.

Meksikanac nervozno skenira prostoriju. Trza na svaki šapat.

– Vrebaju ICE agenti ovih dana, mi amigo…

– Imaš papire, koliko se sjećam – reče demokrata umirujuće. – Ovo je zemlja prava, zemlja slobodnih.

– Samo ako si došao legalno – doda republikanac. – Ako nisi, idi tamo odakle si došao!

– A ko će raditi kad svi mi odemo? – ljutito će Rus. – Ko će praviti kuće, brati plodove, musti krave?

– Za par godina, sve će to roboti – odbrusi Izraelac. – Čak će i vojnike zamijeniti.

– Čije vojnike? – upita Bosanac.

– Naše. Borce za slobodu.

– Nisu to moji vojnici – reče demokrata.

– Moji jesu – odgovori republikanac. – I ponosan sam na njih.

– Ponosan? A koliko će tim tvojim vojnicima trebati da naciljaju oružje u vas? A čekaj… to već rade – sarkastično će Meksikanac.

– Hajmo malo smiriti tenzije – predloži Bosanac. – Ionako svijet ide u… ma znate već gdje. A mi tu ništa ne možemo.

Valter se vraća u sobu.
Kahva hladna.
Ekran svijetli.
Svijet gori.

On sjedi. Diše. I odbrojava. 

U tome, polahko utone u san.

Kuge gladi rata Gospode Bože sakloni
Ako je kuga tvoja volja neka po našoj
A ne po njihovoj zemlji mori ako je tvoje gladi
Da bude neka naši a ne njihovi ambari gore

Ali ako nas od rata Gospode ti ne spasi
Sakloni nas od pobjede u ratu sakloni
Od slave i od junaštva od smućene pameti
Pobjednika od praznih im srca sakloni

Gospode daj nam da triput dušmanin
Pregazi zemlju našu triput je spali
I pomori pobjeda njegova vazda da bude

Daj nam da smo triput i stoput za svaki rat krivi
Na našemu rodu da je trostruki žig sramote
Samo pobjede u ratu Gospode Bože Sakloni

Samo što je 1914. pucanj Sarajevskog atentata označio početak Prvog Svjetskog rata, u kući splavara Osmana Šecića na brijegu povrh ušća Prače u Drinu, rodila se kćerka. Kako je rođenjem unijela svjetlost u njihov dom, nadjenuli su joj ime Munira (ar. svijetla). Splavareva žena Begzija je bila posebno sretna što je svom mužu i sebi, nakon dva sina, rodila i kćerku. Pamti dobro, dok je curevala u očevoj kući, njena majka Jahićka bi joj između molitvi govorila:”Sin je nasljednik, a kćer je evlad!”.

Munira je nepunih devetnaest godina bila samo kćerka i sestra, a onda je postala supruga. Desetak kilometara niz uskotračnu prugu čiji je “kilogram graditeljskog kamena koštao gram carevog zlata” ili, svejedno, isto toliko kilometara Drinom nizvodno od Ušća, udala se Munira u Međeđu za Ramu, telefonistu na pružnom pravcu Višegrad-Sarajevo. 

On je nju prvi put ugledao iz voza “Ćire” koji je po redu vožnje stao na željezničkoj stanici Ustiprača. Taj dan je ona sa ocem Osmanom sišla po kante petroleja što su im vozom pristigle iz šehera. Vidjela je i ona njega kako se naginje kroz otvoren prozor vagona, samo što ne prevagne na kolosijek. Kasnije, kad je sa ocem iz službenih kola preuzela pošiljku i krenula sa perona, umalo je nije po bedrima mlatnula njegova torbica telefoniste koju je on okačio o uniformisano rame. Primakao se bio, kao u zajedničkoj postelji. 

Već 1941. godine pred sami početak Drugog Svjetskog rata rodila im je peto dijete koje je odmah po rođenju i umrlo. Tad se prisjetila očevih riječi koje je izgovorio kada su im on i majka Begzija, spustivši se iz Ustiprače splavom (namjerno nije htio “zetovim vozom”) do međičke Lađuše podno njihove kuće na samku, prije sedam godina bili došli u prvine.  

– Kod onolikih hairli prosaca što me za tebe pitaše, ti uhvati baš za flašu moja Muno – reče tad babo Osman kojemu je njegova miljenica Muna (ar.želja) već u svojoj petoj godini pitu krompirušu savijala, a Ramazan postila. 

– Ne žalim se, oče, sva su nam djeca nastala iz ljubavi. I druga će, ako Bog da – izrekla je sebi u bradu dok su se njih dva muški zagrljeni pored vodeničkog jaza spuštali do stanične mehane.

Munira je iz Prvog rata pamtila samo topovske salve koje su se čule iz pravca Srbije, a u Drugom, dok su, po potrebi “službe”, njenog Ramu, naizmjenice, Titovi partizani i okupatori Talijani zarobljavali i oslobađali, ona je na jednom splavarskom brvnu, sa četvero djece ispred sebe i vrećom žita iza sebe, pred četnicima bjegala s obale na obalu Drine koja je već na samom početku krvavog rata pronijela tijela prerezanih vratova njenog oca Osmana, njene dvojice braće i na stotine drugih mještana muslimana koji su  živjeli između drinskog fočanskog i kopačkog mosta u Istočnoj Bosni. 

U ljeto 1944., treće godine njenog Svjetskog rata, Munira je napunila 30 godina i rodila osmo dijete koje je bilo drugo muško, a peto preživjelo. Iako joj je prvorođeni sin bio zjenica oka, ovog je, kao tugu iz sebe iznijela da bude osveta zločincima koji joj ni krive ni dužne pobiše braću na drinskom Kopačkom mostu. 

Rodila ga je u Prači dok je voz Ćiro stajao na željezničkoj stanici. U vagonu, odmah iza službenih kola, u kojeg ih je njen Ramo ukrcao u Međeđi i usmjerio na izbjeglički put-put Sarajeva, spustila je novorođenče u bešiku rezbarenu petokrakama. Istom maramom od beza prekrila je i ovo svoje osmo tek rođeno dijete i molila se Bogu da se nevino čeljade ne nađe na vrhu četničkog bajoneta. 

Dok je drugo četvero njene djece od straha bilo šćućureno u uglu vagona, Munira je bdjela nad još dvije dragocjenosti ispred sebe:sinom-nadomjestkom za mučki nožem skinutu mušku glavu njenog mlađeg brata i velikom zvijezdom petokrakom u zaglavlju bešike koju je svojom rukom od najfinijeg drveta za njihovo prvo rođeno dijete napravio njegov otac Ramo. 

A Ramo je, poput gazdi odanog kera, išao za njima prugom i partizanskoj jedinici koja se takođe spremala ući u Sarajevo održavao i omogućavao radio i telefonske veze.

Dvije godine po ulasku u Sarajevo, Munira je na Bistriku rodila još jedno, deveto dijete, koje je samo sedam dana po rođenju i umrlo. Njegov otac Ramo ga nije ni vidio je je, odmah po oslobođenju, po službenoj direktivi, sa uske prekomandovan na široku željezničku prugu.

Opet tugom stegnuvši srce, Munira je pokupila njihovo petero djece, oprostila se jednom suzom od sarajevskog Bistrika i za njim otišla u Zavidoviće gdje je njen Ramo od Željeznica dobio na korištenje staničnu kuću zvanu Stražara. Kućica je imala žutu fasadu i krov sa crijepom. Imala je svoj vrt, bunar, induktorski telefonski aparat i bila odmah uz pružni kolosijek kojim bi on svojim šinskim prevoznim sredstvom-dresinom (terezinom) na četiri točka odlazio na posao i, ritmički okrečući pedale, njom se vraćao svojoj porodici i Stražari broj 33 na željezničkom pravcu Sarajevo-Doboj. 

Te iste, 1947. godine,  Munira je njihovu porodicu i Stražaru obradovala rođenjem desetog djeteta-četvrte kćeri koja je preživjela gladne poratne godine da bi joj se samo dvije godine nakon toga one osvetile i u svoj smrtni zavežljaj uzele tek rođeno jedanaesto-ovog puta muško dijete.

Muniri je poodavno već bilo dojadilo rađati djecu, ali jasno vidjevši kako njen Ramo, nakon, među brda stisnutog uskotračnog krajolika njihove rodne Istočne Bosne sad širom otvorenih pluća udiše i očima upija široku ravnicu pored rijeke Bosne i sve češće u rakiji pominje njihove u ratu pobijene, nije se otimala njegovom zagrljaju i svojoj učestaloj bremenitosti.

Kada je 1951. godine u jednu požutjelu oktobarsku zoru rodila i dvanaesto, ovog puta muško dijete, njen se Ramo, opet, zadesio na poslu u Žepču. Samo što je njena prvorođena kćerka bratu svezala pupak, Munira je svom mužu telefonom javila radosnu vijest. 

U podne istog dana začula je dresinu kako u dolasku svojim točkovima zvoni po šinama. Prvi put otkako su u braku, nije svog muža dočekala na nogama. Klečala je pored one iste bešike u kojoj je ležao njen treći sin za kojeg se nadala da će preživjeti. Poslije bistričke, po prvi put je iz svog oka istisnula suzu. Dok je dječakov otac skidao dresinu sa šina i veseo žurio u Stražaru, dijete je prestajalo disati.

Kad je ugleda, rastuži se Ramo kao da im je to tek prvorođeno dijete. Iskustveno, iz svoje željezničarske tašne izvadi ogledalce, stavi ga djetetu pod nos i zadrža ga tako desetak sekundi. Nakon što na ogledalu nije ugledao dječiji dah, odmače se i reče:  – Pokrij bešiku, Munira, i okreni je prema Kibli. 

Dok je ostaloj svojoj djeci darivao bombone donijete s posla u čast rođenja brata, iz sobe joj je doviknuo: – I ne plači, biće djece… U tom istom času, iz bešike, dječija ručica dohvati maramu od beza. Svi se okupiše oko sedmog preživjelog djeteta u Stražari Munire, Rama i sedmero djece.

U šest narednih godina, rodila je još dvoje djece-četrnaesto je opet bilo muško. Ali, nijedno nije preživjelo očevo ogledalce. 

Te 1957. godine Munira je shvatila šta je to vuklo njenog Ramu pa da i nju sa djecom povuče za sobom u za Sarajevo male Zavidoviće i njihovo željezničarsko naselje Dolinu. Smrt, nestretnica, ga je vukla za sobom. Dok je skidao dresinu sa pruge, Rama je pregazio voz i on je otišao za onih njihovih sedmero djece koja su se preselila na Svijet u kojemu ne čuješ vozove, kao što ni on nije čuo da ga na pruzi i u punoj brzini teretni voz sustiže. Iza njega joj je ostao nadimak Ramaginca.

Sa petero djece od kojih je prvorođeni naslijedio očevo ogledalce pred kojim se već češljao i brijao, Ramaginca se vratila u Ustipraču gdje je ostala sama da živi njena majka Begzija na čije su se oči navukle mrene još onda kada su joj na Kopačkom mostu zločinci ubili očinji vid-njena dva sina, i njihovog oca Osmana. 

Dvije starije kćeri su se udale još za života oca Rama i ostale u Dolini da sa svojim porodicama obilaze očev mezar.

Po povratku u Ustipraču, Munira je dobila nadimak Tetka. 

Do 1994. godine, kada je u svom trećem ratu, u Goraždu preselila na Ahiret, tetka Munira je školovala svoju djecu i sve ono što je od roditelja, života i od njih naučila, nesebično je dijelila sa svima koji su kod nje dolazili po neki savjet ili da sa njom razmjene mišljenje. 

Od Zavidovića, preko Begovog hana i Sarajeva, Goražda i Višegrada, dolazili su znani i neznani da ih Tetka posavjetuje kako osnovati mjesnu Školu i trebali u komunističko doba praviti džamiju (Treba i jedno i drugo, rekla je tad Tetka, iako su gotovo sva moja djeca u Titinoj partiji ja postim Ramazane i praznujem Bajrame), kako vratiti odbjeglu ženu ili kako trčati na Dvadesetsedmojulskoj utrci, je li isplatnije putnicima prodavati bozu ili limunadu, kako višečlana porodica da preživi sa minimalnom nadnicom, trebaju li nam uz vozove i autobusi (vozove bi odšutjela), treba li pričati i svjedočiti o zločinima koji su počinjeni u njenom drugom Svjetskom ratu (tad bi se zaplakala), kako djecu odgajati kad strjelovitom brzinom teretnog voza pristižu neka nova vremena?… (Sve možete, ali mi na djecu, njihove žene, muževe i moju unučad udariti ne smijete! – upozoravala bi Tetka.)

I tako, svi koji su poznavali ovu po svemu posebnu ženu zvali su je Muna, Ramaginca ili tetka Munira. 

Ja sam je zvao Mati. Sad je u snu dozivam Majko!

(fragmenti jednog razgovora)

Svi smo mi usamljeni, usamljeni pred rođenjem (kako se mora osjećati samim tek rođeno dijete; usamljeni pred smrti; usamljeni u bolesti, čak i ako smo brižno njegovani; usamljeni u poslu, jer čak usred grupe, ili na liniji, kao robijaš ili moderni radnik; svako radi sam. Ali ja ne smatram da je pisac usamljeniji od nekog drugog. Uzmimo ovu malu kuću: neprekidno tu dolaze i odlaze ljudi, ona prosto diše. Samo u vrlo rijetkim periodima mog života, ja sam se osjećala usamljenom, i još nikada potpuno. Sama sam u poslu, ako se može smatrati samoćom kad je čovjek okružen idejama ili bićima rođenim u njegovom umu; ja sam sama, ujutro, u najljepše vrijeme, kad sa prozora ili terase posmatram zoru; sama uveče kad zatvaram kućna vrata gledajući zvijezde. Hoću da kažem da u suštini nisam sama. Ali u tekućem životu, ponovo, mi zavisimo od drugih bića i ona zavise od nas. 

Ja imam mnogo prijatelja u selu: moji su prijatelji ljudi koje zapošljavam i bez kojih bih se teško održala u ovoj kući poslije svega ipak izdvojena, i gubila bih vrijeme i fizičku snagu koja je potrebna da bi se vodila kuća i vrt, a da nije tako oni ne bi bili ovdje. Ja ne mislim da je čovjek izmiren s drugim ako mu je dao nadnicu; ili u gradovima, ako je sa nekoliko novčića dobio neki predmet, ili izmirenje na kraju. (Uostalom to je vodeća ideja Uskraćenog sna: komad novca ide iz ruke u ruku, ali njegovi uzastopni posjednici su sami). Zbog svega toga volim život u veoma malim gradovima ili na selu. Bakalin kad isporuči bakaluk, popije čašu vina, ili jabukovaču sa mnom, ako se za to ima vremena. Bolest u porodici moje sekretarice uznemirava me kao da je bolesna osoba, koju nikad nisam vidjela, moj rod; ja toliko cijenim i poštujem moju domaćicu da se može smatrati mojom sestrom. Ljeti, djeca iz matične škole s vremena na vrijeme dođu se igrati u vrtu: vrtlar preko puta je moj prijatelj koji me posjećuje kad je hladno da bi popio šoljicu kafe ili čaja. Ima, jasno, izvan sela prijatelja na osnovi zajedničkog ukusa (određene knjige, određena muzika, slikarstvo) na osnovu zajedničkog mišljenja i osjećanja, ali prijateljstvo, ma kakvi bili preostali razlozi, izgleda mi naročito srećno ako je došlo spoznatno, ili polagano nastalo, u odnosu na biće poput nas, i iz običaja da ljudi jedni drugima čine usluge. Kad čovjek dočeka mnoge ljude on nikada nije sam. Klasa (mrska riječ, koju bih željela vidjeti napuštenom kao riječ kasta) ne znači ništa; kultura, u osnovi, vrlo malo; što izvjesno nije rečeno da bi se ponizila kultura. Ja ne negiram nipošto fenomen koji se naziva „klasa“, ali ljudi ga neprekidno prevazilaze.

Nezainteresovanost, nepovjerenje, neprijateljstvo, postoje i ovdje, jer bi inače ovo ostrvo bilo istinski „Prostodušni raj“, što ono nimalo nije. Ali sve se to mnogo manje sreće nego u Njujorku ili u Parizu. Daću samo jedan primjer: tokom posljednjih godina svoga života, prijateljica koju sam izgubila nedavno, „izlazila“ je relativno malo, ali je bilo kao po dogovoru da će sa mnom prisustvovati božićnom ručku kod prijatelja s ostrva, kod veoma prijatnog para (primorana sam da dam taj detalj kako bi se bolje razumjelo to što će slijediti), koji su bez sumnje prebogati, posjeduju na morskoj obali šumu gdje se sklanjaju ptice i divljač koje oni hrane za vrijeme leda i snijega. Da bismo ih potpuno odredili, reći ću da su Irci i katolici. Ima već dvije godine (to će biti za nestalu prijateljicu, posljednji Božić) kad je uređeno da večeramo zajedno učetvoro, bez drugih uzvanika, da ne bismo umarali bolesnicu. Ujutro, na Božić, čula sam preko telefona glas Gospodina G. „Susreo sam jutros u selu, uličnog čistača. Svi znaju da ga je žena ovih dana napustila sa njihovim sinom od četrnaest godina. Pozvao sam oboje: nadam se da odobravate i da oni neće umarati G.“ Jasno, mi smo odobrili, i te večeri imali smo lijepu večeru kraj vatre između šest osoba koje su se osjećale prijateljima. Gotovo sam se pomela podcrtavajući stvari koje bi morale biti normalne. 

(Postoji ipak bezbroj usamljenika u našim društvima?) Zbog mnogih razloga, koji doprinose komadanju ljudskih grupa, sa preprekama među jedinkama, sredinama, klasama; s raznoraznim predrasudama koje mi nećemo ispitivati, uz nesretnu ulogu koju igraju velike organizacije. Mnoge su me bolničarke uvjeravale da su bile daleko usamljenije u velikoj bolnici nego u bolnici osrednje veličine. Taj oblik prisilne samoće čini mi se velikim zločinom, jednako kao i prinudni promiskuitet, koji joj je naličje; vidjeti, na primjer, djecu koju njihovi vaspitači prisiljavaju da neprekidno budu u društvu. Na svakom je od nas da pružimo ruku, i, ujedno, da ne prisiljavamo nikada druge ljude. Ali, možda treba takođe voljeti samoću da bi čovjek uspio da bude sam. Tako u proljeće pronalaze ptice povratnice „svoje drvo“, koje je prošlo, kako bi se moglo reći, možda zaista pogrešno, zimsku samoću. Osvjedočila sam se da se stvorila legenda oko moje tobožnje samoće, proizišle ne iz prizivanja ovog ostrva, već iz činjenica da sam, čak i tokom mojih mladih godina, a u pogledu mojih trajnijih ili kraćih ljudskih kontakata, koji su zaista bili značajniji, stalno pokušavala da ostanem u toj polusjeni koja je suštinska. Otuda, čim se neko potrudi oko mene, ne, nastaje jedna legenda, ili više legendi. Vidjela sam ovdje vedre posjetioce koji su pristigli zamišljajući da je ostrvo Mon-Dezer neki Kapri, mnogo kasnije, vidjela sam druge koji su bacili inkvizitorske poglede na bokale u mojoj kuhinji mirišući u njima dah magije ili alhemije. A oni što …A one koje…Ali te pričalice imaju i svoju cijenu: oni poučavaju u istoričaru pjesnika da bude nepovjerljiv prema naklapanjima istorije. 

***

Svaki je pisac koristan, ili štetan, jedan od dvojice. On je škodljiv ako iskrivljava ili krivotvori (čak i nesvjesno) da bi postigao određeni dojam ili bi postigao određeni dojam ili sablazan; ako se priklanja bez ubjeđenja mišljenjima u koja ne vjeruje. On je koristan ako dopunjava lucidnost čitalaca, oslobađa ga stidljivosti ili predubjeđenja, pomaže mu da vidi i osjeća ono što čitalac ne bi vidio ni osjetio bez njega. Ako su moje knjige čitane, i ako su one pogodile jednu osobu, samo jednu, i donijele joj bilo kakvu korist, makar i za jedan tren, ja se smatran korisnim. I pošto vjerujem u beskrajno trajanje svih pulsacija, kako se sve nastavlja i ponovo pronalazi u drugom obličju, ta se korisnost može produžavati dosta dugo u vremenu. Neka knjiga može spavati pedeset godina ili dvije hiljade godina u jednom uglu biblioteke, i odjednom je otvorim, i tu otkrijem divote ili ponore, jednu crtu koja mi se učini da je napisana samo za mene. Pisac, u tome ne razlikuje se od drugih ljudskih bića u cjelini: sve što uradimo teži više ili manje. Treba se truditi da iza nas ostane nešto čišći, nešto ljepši svijet nego što je bio, čak ako je taj svijet samo naše stražnje dvorište ili kuhinja. Ako je dio Skrušenih uspomena koji se odnosi na uništenje slonova obeshrabrio samo jednog bogatog dokonika da ide ubiti slona u Africi, ili samo jednu ženu da kupi tricu od slonovače, vjerovaće da sam s pravom napisala Skrušene uspomene.

„Odjek“, 1 – 1, 11, 1980

Komentar prevodioca

Bilo je veoma teško doći do ovog teksta koji nije cjelovit, jer je vlasnik Radio-Frans i nikome ne da prava preuzimanja. Ali bio sam uporan, prelistavajući više časopisa, došao sam do ovog teksta, koji je okrnjen, ali ipak izuzetan kao što je sve izuzetno kod ove velike spisateljice. Pored njenih velikih knjiga, imam dvije knjige koje je Margerit Jursenar sastavila i prevela: Starogrčka lirika, u koju je stavilа i dijelove drama, koju je objavio „Galimar“ u prekrasnom izdanju, i pjesme američkih crnaca sa Misisipija. Prevela je i Kostantina Kavafija, ali tu knjigu nemam. Da još navedem da je Margerit Jursenar rođena u Briselu, 8. juna 1903, pa ovaj prevod još više naglašava značaj njenog rođenja. Preminula je 17. 12. 1987. 

Preveo Ranko Risojević 

Vrijeme novinskog romana ili stripa u nastavcima, koji bi obično izlazili u vikend izdanjima dnevnih novina, iznimno je važno za povijest moderne književnosti, ali i za neku općenitu povijest pripovijedanja. Naime, takav bi roman u pravilu bivao pisan u onom ritmu u kojem je i izlazio, otprilike onako kako se danas snimaju televizijske sapunice, pa je samim tim bio čvrsto sljubljen s privatnim i društvenim okolnostima svoga autora. Za razliku od sapunice, autor je uvijek bio samo jedan, ili su ih u stripu bila dvojica – scenarist i crtač – te je moglo biti ostvareno stilsko, emocionalno i narativno jedinstvo djela. Neki od najvažnijih romana od početka devetnaestog pa do sredine dvadesetog stoljeća zapravo su nastajali kao novinski romani u nastavcima. U njima se povijesno vrijeme prepoznaje na drukčiji način nego u romanesknim tekstovima pisanim u, da tako kažemo, blagorodnoj sigurnosti kule bjelokosne.

“Eternaut” je kao novinski strip-serijal prvi put objavljivan između 1957. i 1959. Deset godina kasnije, idejni tvorac i scenarist Héctor Germán Oesterheld piše nastavak, ali s novim crtačem Albertom Breccijom, čiji se crtež bitno razlikuje, moderniji je i artificijelniji, možda bi bilo pošteno reći i bolji, no preuzima sve važne detalje prethodnikove kostimografije i scenografije. Ali vremena su druga, a pomalo su i autori drugi ljudi, u Argentini su vrlo mračna doba, i bit će još mnogo gore, tako da “Eternaut” biva vrlo političan i aktualan. Jedna se, za svoje doba tipična distopija, pretvara u alegoriju o diktaturi.

“Oduvijek me je fascinirala ideja romana ‘Robinson Crusoe’. Dobio sam ga na poklon još kao dijete i pročitao sam ga vjerojatno više od dvadeset puta. ‘Eternaut’ je najprije bio moja verzija Robinsona. Usamljen čovjek, okružen i zarobljen ne više morem već – smrću. I nije više usamljen poput Robinsona već je čovjek s obitelji, s prijateljima.” To je Oesterheld govorio o “Eternautu”, a čitatelj koji ima rana iskustva s romanom Daniela Defoea, i kome je “Robinson Crusoe”, premda izvorno pisan za odrasle, jedna od formativnih knjiga djetinjstva, u “Eternautu” će vrlo precizno osjetiti ono o čemu njegov scenarist govori. Obiteljski dom, negdje tamo u predgrađu, u kojemu se, uz one domaće, zatječe prijateljsko kartaško društvo, najednom se pretvara u otok usred opće pustoši. Vani se nešto događa, počinje padati snijeg – snijega u Buenos Airesu inače nema! – što već samo po sebi izazove paniku. Ljudi se ispred kuće ruše na mjestu mrtvi, snijeg je očito otrovan, i tako se vanjski svijet pretvara u pustoš i pakao.

U vrijeme kada tridesetosmogodišnji novinar Héctor Germán Oesterheld započinje smišljati svoga mračnog Robinsona, svijet je u strahu od nuklearne kataklizme, ali je i obuzet izlaskom u svemir, pa su u modi, osobito u stripu, kojekakve distopije s izvanzemaljskim, svemirskim zbivanjima i alegorijama o dobru i zlu. Ne gasi se, još od 1934, zvijezda Flasha Gordona, plavokosog svemirskog borca protiv ultimativnog zla oličenog u Mingu Nemilosrdnom, stvorenog u crtačkom laboratoriju Alexa Raymonda. U svojoj postavci Oesterheld možda i nije polazio od distopijskih i svemirskih trendova i moda u američkom sindikalnom stripu, ali je Solano López “Eternauta” upravo tako nacrtao. Samo što se ova priča ne zbiva u svemiru, nego negdje tu, u Buenos Airesu i u njegovim predgrađima.

Ovakva priča se nužno pretvara u alegoriju, čak i ako je njezin pripovjedač nije unaprijed bio svjestan. Uostalom, “Robinson Crusoe” se u dječjim čitanjima od budućih odraslih i razlikuje po tome što djeca nemaju svijest o alegoriji. Niti ih je za nju briga. U alegoriji “Eternauta” postoji ta zastrašujuća prepreka kućnog praga: unutra je život, mir i sigurnost, a vani je smrt, strah i potpuno obezljuđenje. No, nije li upravo to definicija političke diktature? To da, kako veli HDZ-ov Ming (ili Flash Gordon, ovisi s koje strane gledate) Tomislav Karamarko, svatko u svoja četiri zida može misliti i govoriti što god hoće? Vrlo je moguće da su u smisao alegorije prije proniknuli oni protiv kojih će ona biti okrenuta, nego sami autori priče.

Govorimo o autorima, a ne o autoru – dakle scenaristu, pripovjedaču – zato što je uloga crtača Francisca Solana Lópeza bila golema. Način na koji je on oblikovao scenografiju, interijere i kostime “Eternauta”, te kako je preciznim crno-bijelim slikanjem sugerirao atmosferu novoga svijeta, gotovo da i nadilazi ulogu – ionako silno značajnu – crtača u stripovima. Recimo, da bi nekako izašli iz kuće, u potrazi za hranom, lijekovima i preživjelim ostacima prethodnog svijeta, junaci “Eternauta” štite se improviziranim zaštitnim odijelima i maskama. Solano López nacrtao je maske po jednom od modela onodobnih plinskih maski, tako da oči i lice ostanu dovoljno vidljivi, da se ne gubi facijalna ekspresija. Iste će se takve maske pojaviti i u Netflixovoj televizijskoj seriji iz 2025. Kao što će i cjelokupna televizijska scenografija, te vizualni ključ za stvaranje atmosfere, biti gotovo precrtani iz stripa. Ovaj se čitatelj i gledatelj baš i ne sjeća da je gledao film ili seriju koji su snimljeni po stripu, a da tako vjerno slijede vizualni predložak. Pritom, vrijeme u kojem se priča zbiva u seriji je sadašnjost, što je više od pola stoljeća daleko od vremena u kojem se zbiva strip. I vrlo sličan je stupanj stilizacije, kojim se sugerira odnos između fikcije i zbilje u kojoj čitatelj i gledatelj žive. I strip, i serija govore o nama živima. I ne dopuštaju nam da se spašavamo bijegom u bajku.

Héctor Germán Oesterheld doživio je sudbinu kakvu je ispripovijedao u svom djelu. Nekoliko godina nakon “Eternauta” presreli su ga i odveli nepoznati ljudi. Ne zna se ni gdje su ga ni kako ubili. On je jedna od oko 30.000 civilnih žrtava vojne diktature u Argentini, koja je nastupala pod naslovom i motom “Proces nacionalne reintegracije”. Među likvidiranima je između 300 i 500 djece. Ubijani su lijevi opozicionari, sindikalisti, aktivisti, komunisti, marksisti, novinari, pisci, studenti, članovi njihovih obitelji, svjedoci zločina, te nepopravljivi sljedbenici Juana Perona i fanatici parlamentarne i demokratske procedure, te samim tim i protivnici diktature. Vrhunac terora predstavljaju godine vladavine generala Jorgea Rafaela Videle, koji je bio na čelu deveteročlane vojne hunte od 29. ožujka 1976. do 29. ožujka 1981., nakon čega po ortačkom sporazumu diktatorski položaj preuzima general Roberto Eduardo Viola. Hunta je vladala pod zaštitom i pokroviteljstvom Sjedinjenih Američkih Država i Zapada, što je mogućim učinilo i taj groteskni paradoks da se usred tog posvemašnjeg ubijanja političkih sumnjivaca i bacanja ljudi iz helikoptera u ocean u Argentini 1978. održavalo Svjetsko prvenstvo u nogometu, kada je u svečanoj loži, okružen čelnicima i uglednicima svjetske nogometne federacije, sjedio diktator Videla. Ne zna se kada je pogubljen Héctor Germán Oesterheld, ali s priličnim se pouzdanjem može znati da se to zbilo 1978. godine. Možda baš u vrijeme Mundiala koji, pobijedivši Holandiju, osvaja domaćin. Rezultat finala: 3:1, kapetan argentinske reprezentacije Daniel Passarella, koji u narodnoj predaji skupa s Ocem domovine Joseom de San Martinom nosi nadimak “El Gran Capitan”, preuzeo je pehar pobjednika. Holanđani nisu sudjelovali u ceremonijalu, ali ne zato što bi se protivili hunti ili što bi bili sentimentalni prema civilnim žrtvama režima, nego zato što su se osjećali pokradeni od suca utakmice.

“Eternaut” je prvi put u nas objavljen 2008, zahvaljujući Marku Šunjiću i Fibri. Desetak godina kasnije pojavljuje se drugo izdanje, a 2024. izlazi i onaj fatalni nastavak, koji je 1969. crtao Alberto Breccia. Među poklonicima stripa i ozbiljnim čitateljima “Eternaut” je, dakle, vrlo poznat i donekle hvaljen i slavljen. Reći ćemo donekle, jer se jedan narodni, popularni i donekle populistički serijal s kraja pedesetih, a onda i kraja šezdesetih, s protokom vremena preobrazio u visoko-estetizirano, elitističko umjetničko djelo. Mijenjaju se, naime, pripovijesti koje puk uspijeva pratiti i razumijevati, a onim ponešto načitanijim pojedincima, koji su se nekad nazivali intelektualcima, ostaje da se udubljuju i u priče čiji ritam i smisao u međuvremenu narodu izmiču.

Netflixova serija kod neke je naše opće publike dočekana s interesom i ushitom. Kritičari – mahom oni koji strip nisu čitali – visoko cijene “Eternauta”. I to je, naravno, dobro. Još je i bolje, međutim, to što su autori pobjegli od svih američkih i zapadnoeuropskih stereotipa u priči, što se u Netflixovom “Eternautu” ne osjeća zadah aktualnih ideologija i protu-ideologija, moda i kontra-moda, tako da nam se učini da gledamo priču iz nekoga prethodnog doba, kada je i na televiziji integritet umjetničkog djela bio važniji i od vremena, i od okolnosti u kojima je djelo nastalo. Čak i kada upravo o tom vremenu govori!

A televizijski je “Eternaut” ponovo djelo o vremenu u kojem i nastaje. Koliko god se čitatelju stripa ili gledatelju serije na početku učini da je ovdje možda riječ o ekologiji, radi se zapravo o nečemu sasvim drugom. Koliko god u jednom trenutku pomisli da je to priča o izvanzemaljcima, ako se samo malo udubi shvatit će da nije ni to. “Eternaut” je uvijek, pa tako i sad, u Netflixovoj seriji, pripovijest o nekom strašnom vremenu, koje uvijek tako iznenadno i ni iz čega nastupa, kada je kućni prag granica između dobra i zla, života i smrti, slobode i diktature, postojanja i nepostojanja. Héctor Germán Oesterheld uopće nije bio svjestan što je stvorio, ali – to smo već rekli – njegovi ubojice bili su toga izvanredno dobro svjesni. No, zar i tu on nije prilično vjerno slijedio svoga velikog uzora? Pišući “Robinsona Crusoea” njegov je autor mislio da pripovijeda priču stvarnoga škotskog brodolomca, koji je nakon havarije četiri godine živio na jednom tihooceanskom otoku, koju kroz zahvat mašte tek blago transformira u neobičan avanturistički roman. Kroz cijelo dvadeseto stoljeća se mislilo, pa se kroz školske lektire i forsiralo, da je “Robinson Crusoe” knjiga za djecu. U čemu, možda, ako na stvari gledamo kroz “Eternauta”, ima neke istine. To je knjiga koja se čita u djetinjstvu, a svoje stvarne posljedice na čitatelja ostavi u odraslome dobu. Smrtonosna dječja knjiga. 

Ja sam sjeverni iglo
ne postoje preostale strane
ja sam arhajski skelet
u bjesomučnom stampedu prahistorijom
buduće vrste neka me se klone

Čovjekoliki, saslušaj me:
ja želim ostati gmaz
ne naseljavaj se u me
ne zarobljavaj me u se –
ne zanimaju me limiti kompasa

Ako iz moga otkinutog repa
iznikne tvoja povijest
smiluj mi se: ne oživljavaj me
jer ne želim tvoje konkvistadore
ni tvoju rekonkvistu
ne volim tvoje valpurgijske noći
ni prosvjetljujuće tvoje lomače
ni križarske bojne
ni državne grobne gromače
izbjegao bih globalizacije
i tisućljetne vojne
tvoje božanske misije
i tvoje atomske fisije
tvoje gulage
i tvoje holokauste
tvoje aušvice
i tvoje srebrenice
tvoje barbare
i tvoje aristokrate
neka me iz moga deenka
nikada na svijet ne vrate

Ojavljeno 23. lipnja 2009.

Neki dan se, u posljednjoj minuti televizijskoga dnevnika, tik iza vijesti o smrti velikoga jezikoslovca Dalibora Brozovića, navršilo šezdeset godina od ugasnuća hrvatskoga pjesnika i prvoga predsjednika slobodne, antifašističke Hrvatske Vladimira Nazora. Tim su povodom dodijeljene Nazorove nagrade zaslužnima u kulturi, a u ime dobitnika zahvalio se laureat za životno djelo iz oblasti književnosti Zvonimir Mrkonjić. On je, kako smo čuli u dnevniku, iskoristio svoj govor za iskupljivanje Nazorovo od ideološkoga konteksta, pa je nabrojao nekolicinu njegovih poetski čistih i neupljuvanih pjesmotvora, uključujući i onog cvrčka koji, kako znamo još iz pučkoškolskih dana, i cvrči, cvrči, na čvoru crne smrče, te do dana današnjega poučava naraštaje đaka stilskim figurama više nego smislu poezije.

Doista, već devetnaest dugih godina i dobri i zli hrvatski pjesnici i akademici iskupljuju Nazora od ideološkoga konteksta tako što istjeruju partizana iz njega. Premda je riječ o već odavno nepotrebnom egzorcizmu, pošto se pjesama iz tog konteksta više nitko i ne sjeća, jer se svih ovih godina ne preštampavaju, osim, možda, ćiriličnim pismom.

Najznamenitija od takvih pjesama, od koje akademik Mrkonjić spašava Nazora, bila je “Majka pravoslavna”. Nju je ispjevao u vrijeme jedne od neprijateljskih ofenziva i partizanskih bježanija, nastojeći da prigodno obilježi stradanje hrvatskih Srba, te da kao Hrvat i katolik progovori o Drugome, da se uvuče u njegovu dušu i osjeti njegovu tugu i nesreću. Progovarajući o majci pravoslavnoj, on je naumio dati glas svim onim pravoslavnim majkama koje su od Jadovna do glinske crkve i od Jasenovca do Kozare i Neretve pod ustaškim nožem, maljem i metkom izgubile svoje sinove i kćeri: “Jesi li se nasjedila na garištu kuće svoje – oh, ta kuća b’jedna! – tražeć okom i rukama kolijevčicu malog Jove, ikonicu svetog Đorđa i đerđefić tvoje Ruže?” Na ovim se stihovima, valja priznati, ne možemo učiti stilskim figurama, ali u njima je sačuvan drevni i obredni smisao poezije. Bilo bi zanimljivo pročitati anamnezu pjesničkog organizma “Majke pravoslavne” iz pera nekoga od odlikovanih pjesnika i akademika, da nam on polako i smireno objasni zašto je to ideološka poezija, ispražnjena od autentičnoga pjesničkog sadržaja, za razliku od cvrčka koji cvrči i nije prazan.

U “Majci pravoslavnoj” nema spomena ustaša i partizana, ne objašnjava se povijest koja se upravo dogodila, ne sluti se bolja budućnost, niti se čitatelj poučava razlikovanju dobra i zla. Ničega, osim goleme tuge u toj pjesmi nema, a upravo ta tuga, kako se čini, predstavlja onaj ideološki naboj od kojega Nazora pokušavaju osloboditi. Ili se ideologiziranost “Majke pravoslavne” sastoji u tome što je Nazor kao Hrvat i katolik očito bio naumio napisati pjesmu vlastitoga iskupljenja, koja se, pošto je on hrvatski pjesnik, nužno čita i u kolektivnom ključu. U određenom je smislu to pjesma kajanja, isprike i užasnutosti nad krvavim rukama vlastitoga roda. Pa ako su pravoslavnim majkama već zaklani njihovi sinovi i kćeri, ako je oduzet glas čitavome jednom pokoljenju, hrvatski će pjesnik Vladimir Nazor biti i mali Jovo i sveti Đorđe i Ruža.

Ne samo da se to ne može nazvati ideologijom, nego je malo toga što bi hrvatskome jeziku učinilo veću čast od takve pjesme i što bi hrvatsko društvo tako uzvisilo kao što ga njome uzvisuje Vladimir Nazor. Istina, “Majka pravoslavna” samo je pjesma od tridesetak stihova, nije to Mannov “Doktor Faustus”, ali u potucanju po bosanskim šumama nije se moglo napisati koliko na Bodenskome jezeru. A ni talent tog hrvatskog Don Quijotea s titovkom na glavi, nije bio od te vrste.

Neobičan je sav taj mar da se, sa šezdeset i pet godina zakašnjenja, spriječi Nazora u nakani da ode u partizane i da se njegova pjesma, velika pjesma, nekako poništi i pretvori u, hrvatskome oku nečitljivo, ćirilično slovo na starome papiru. A doista, malo što u povijesti hrvatske književnosti ovome narodu čini takvu čast i iskupljuje ga od svakoga zla počinjenog u njegovo ime kao “Majka pravoslavna”. Kao stihovi: “Jesi li se nakukala iznad one strašne jame, o, jamo prokleta! Gdje s grkljanom prerezanim djeca tvoja sada leže, pokraj bake, i gdje majku svoju zovu, za njom plaču; i boje se, jer je rupa puna ljudi, vlažna tavna? Šutiš. Pečat šutnje jad je na usta ti udario, majko pravoslavna.”

Zacijelo, možda to i nije velika poezija, ali to je upravo ona poezija po kojoj se pozna veličina nekog pjesništva i neke književnosti, veličina naroda u kojemu je neki pjesnik stvarao. Zlo je i djetinjasto odricati se takvih pjesama, e ne bi li se iz pameti i sjećanja odagnalo ono zbog čega su morale biti napisane. Uzaludno je iz Nazora istjerivati partizana da bi mu su utjeralo cvrčka.