Vrabac na grani i dolazi bog pa kaže: vrapče, bit će smak svijeta, srušit ću nebo na zemlju. Što ćeš učiniti? Vrabac pogleda boga, sleti na zemlju, baci se na leđa i nožice uperi nebu. Bog to vidi – gdje neće? i pita: vrapče, uništit ću svijet, nebo će pasti, apokalipsa slijedi, što tvoje nožice mogu učiniti? Vrabac pogleda boga i kaže: svatko čini ono što može.

Želim ti da se držiš i ne daš i da nastaviš i ne uzmeš nikad više nego što si dao i bilanca ti ovostrana uvijek bude gubitnička, da se nikad ne prestrojiš u pojedinačnu traku gdje grabežljivi i sebični jurcaju, žure, prestižu i gaze u bolidu blještavom i skupom na lažni pogon i tuđu štetu jad nesreću, bol i glad sve do naplatnih kućica i one strane gdje bi da se vrate u ljude jer tad će biti kasno, cesta se pretvara u hod i jedini putokaz tvoji živi su i bližnji – svako biće koje te se sjeti i ne pomisli da si gad, svaki život koji znao to ili ne zbog tebe bar gram je bio lakši, bar trenutak sretniji, bar uzdah manje usamljen, da voliš više nego vole tebe, da svaki dan daš i da ti smrt dođe kao vrabac u parku po mrvu kruha. Jednostavno je. Svijet ostavi bar za vrapčje nožice boljim nego što si se u njega rodio.

Ostap Slivinski, Rječnik rata, 2023.

Kako pisati o ratu? To je pitanje koje se postavlja pred književnost i to je problem na kojemu većina spisateljica i spisatelja doživljavaju brodolom. Ratno je pismo vođeno afektima, u njemu se najčešće pokušavaju oni koji su rat doživjeli na svojoj koži te tako ne mogu, ako nisu nositeljice/nositelji iznimnoga talenta, stvoriti kreativnu distancu prema onom što se opisuje ili ispisuje, a upravo je ona jedan od primarnih uvjeta za estetsku djelotvornost književnoga teksta. Stoga se rijetki uspjesi u ispisivanju ratne književnosti mogu smatrati istinskim biserima literarne prakse. Jedan je od spisatelja kojemu sučeljavanje s ratom (s ratovima) znači estetski izazov s neizvjesnim ishodom jest Miljenko Jergović. Navest ću tek tri knjige u kojima je dominacija ratnih zbivanja kamen temeljac na kojemu se formiraju zahtjevni zadaci koje on svladava s bravurom: Sarajevski marlboro, Trojica za Kartal i Rat. U sve tri se temi prilazi s različitom optikom, sve tri zovu na različiti recepcijski pristup, sve tri ispripovijedane su u različitome modusu no ono što ih veže jest kratka pripovjedna forma. Rat je knjiga u kojoj se fragmentarno progovara o nečemu što se izmiče uobičajenome predočavanju. Osim toga, Jergović bira postupak anonimnosti, tako da se figure pojavljuju shematizirano, kao zastupnici i zastupnice nečeg općenitog, ostaju bez fiksiranog identiteta, bezimene, predstavlja ih se tek kroz mjesto koje zauzimaju u svijetu života. Takvo pripovijedanje pripovijedanja duboko je inovativna i omogućuje da se Rat predoči kao pojava koja se tiče sviju, ali istovremeno ostaje izvan njih.

Koje se strategije očuđavanja mogu pokazati jednako efikasnima u predočavanju nepredočivoga? Poći ću od pretpostavke da je za takvo što, vidjeli smo na primjeru Jergovića, potrebno osobno iskustvo rata – kao krajnjeg događaja. Suvremena Ukrajina će, prema tome, moći pružiti dovoljno „inspiracije“ za sučeljavanje s ultimativnim. Ranije sam ukazivao na ulogu lirike u formiranju ratne književnosti. Također sam skrenuo pažnju na anonimiziranje, dakle slično Jergoviću, rata i njegovih aktera u prozi Serhija Žadana. Pjesnik Ostap Slivinski kreće se drugim putom. Već sâm naslov knjige – Rječnik rata – upućuje na autorsku intenciju: ispisati rječnik u kojemu će se zrcaliti rat. Naravno, riječ je o poetskom zastranjenju. Rječnik, leksikografija, pretendira na iscrpnost, na sveobuhvatnost. Kada bi Slivinski doista ispisivao rječnik rata, onda bi pojmovi koji se nalaze u njemu, i koje valja definirati, vjerojatno bili „himars“, F 16, najvjerojatnije, prati li se njemačka debata, „taurus“. Ili „halebarda“, „koplje“, „bradva“, možda čak i „praćka“. Ništa od toga! Knjiga se otvara dužom pjesmom čime se stavlja do znanja koja je izvorna vokacija Slivinskoga. Njezina je prva strofa posvećena riječima i njihovim izobličavanjima u ratno doba: „A onda moramo još i ponovno izgraditi jezik. / Tako da svijeća više ne znači svjetlo u bunkeru, / tako da ptica opet dobije pera, / tako da cvijeće prestane bljuvati vatru. / Tako da podrum opet postane utočište slatkim marmeladama i klijajućim krumpirima. / Tako da toplota bude topla, a da pri tom ne podsjeća na / toplotne kamere kao na tople teretne vagone naših djedova.“ Rat je desemantizirao riječi, prinudio ih da budu ono što nisu, da ne budu ono što jesu. Odvojio ih je od izvornoga značenja, a cilj je vratiti ih tamo, na mjesto porijekla, kako bi ih se iznova moglo doživjeti „normalno“. To je neizvjestan put: „Ali možemo li još izliječiti riječ ‘mir’, da iz nje / više ne iskaču do zuba naoružani neprijatelji?“

U traženju lijeka Slivinski se odlučuje na trnovit i zahtijevan put. Sačinit će rječnik rata, a pri tome će mu pomoć pružiti njegove žrtve, one i oni koji su prošli kroz iskustvo gubljenja izvornoga značenja riječi i kroz pokušaje njihovoga ponovnoga kodiranja. Stoga pronalazi ljude koji su izbjegli iz ratnih područja, one koji su primili izbjeglice, koji su kao dobrovoljci pomagali u spašavanju ozlijeđenih i raščišćavanju ruševina, ili one koji su bili izloženi izravnoj neprijateljskoj vatri. U predgovoru ih autor navodi poimence, nazivajući ih onima koji su mu dali svoj glas, kroz koje rječnik rata govori. Slivinski se predstavlja, skromno, tek kao priređivač. No iz samog kvaliteta teksta, njegova „poetiziranja“, nepobitno proizlazi i njegovo sudioništvo. On je taj koji će dati gore rečeni glas onima koji izgovaraju riječi, koji ih biraju kako bi postale sastavni dijelovi Rječnika rata. U okviru se knjige nalazi pedeset pet pojmova. Različite su dužine no tek jedan prelazi stranicu. Neki su poput sićušnih vinjeta, neki pak iziskuju malo više truda kako bih se formuliralo. Jedan primjer, za tekst pod imenom „Zubi“ kojega pripovijeda Uljana iz Lviva: „Ovamo je došao iz regije Mikolajiv. Pobjegao je iz zarobljeništva. Okupatori su ga oteli, mučili, izbili mu zube. / Sad stanuje ovdje u školi. / Leži na madracu, pokriven dječjom dekom. Njegove dugačke noge vire ispod nje. Kao učenik leži tu, samo da mu zubi neće ponovo narasti.“ Ovaj primjer bolne sažetosti u kojemu se izgovorena riječ svodi na minimalizam, a svedenost iskaza stječe simboličnu vrijednost centralna je poetološka odlika cijele knjige. Komprimiranje iskaza, semantička pomicanja unutar rječničkoga sklopa, sintaksa koja se utapa u smjenu parataktičnih i hipotaktičnih konstrukcija – sve govori u prilog tezi da se doduše u pozadini teksta nalazi usmeni govor subjekata, ali u njihov izričaj intervenira moćna, nadređena instanca priređivača čije je ime – Ostap Slivinski. Tom se intervencijom autentičnost izgovorene riječi pokazuje kao jedna izvana inducirana mistifikacija.

Koji joj je cilj? Zasigurno ne varanje čitateljice. Čini mi se da se odgovor na pitanje krije u strategiji njezina zavođenja kako bi se što učinkovitije uklopila u proces recepcije kompleksnog sadržaja iskazanog jednostavnim riječima. Simplifikacija vrhunac pronalazi u nabrajanju kojim se čitateljica prevodi u stanje slično liturgijskom ponavljanju određenih ritualnih akcija, a da se pri tome učvršćuje u pasivnome primanju senzacija. Teške teme kao da postaju lake, ali to im ne oduzima težinu. Naprotiv u paradoksalnome obratu tim se postupkom omogućuje njihovo shvaćanje u apsolutnoj traumatičnosti. Obična jela, poput torte ili madlene (Proustov pozdrav iz daljine), predmeti za svakodnevnu upotrebu (ključ, lampa, kreda), životinje (medvjed, konj), duševna stanja (ljubav), prirodne pojave (munja, grom) život i njegov kraj – leš; nabrajanje bi me odvelo daleko, ali mislim da je poruka koju šaljem svojim opisom dovoljno jasna: sve što sam dosad naveo, sve riječi u izvanrednom stanju stječu novo značenje, zlokobno i turobno. Rat ih preinačuje oduzimajući im ono što su dotada imale i pretvara ih u nešto drugo, ponekad i u suprotnost od onoga što jesu, točnije: što su bile. Pogledajmo rječnički zapis „Ulica“ za koji informaciju daje Stas iz Kijiva: „Kontrolne točke sada dijele ulice poput zareza. Tamo gdje ih ne prekidaju kontrolne točka ne prepoznaje ih se više. Ako i izgledaju kao ranije, čine se novima i neobičnima. Sada sve mora imati odsječke. Kao što i protagonisti filma ‘Stop-Zemlia’ imaju sat i pol vremena, tako i naše ulice sada daju maksimalno deset minuta. Gradove u kojima se bori ne želim zamišljati, ne želim i ne mogu si ih predstaviti. Potiskujem predodžbu u ime realnosti koju su drugi vidjeli.“ Zastanimo kratko pred ovim opisom i upitajmo se asocira li nas na nešto. Bar meni su dvije asocijacije odmah prezentne. Pripovijetka Novčić iz zbirke Pitanje Bruna Aleksandra Hemona i zapisi o ulicama iz Sarajevo Bluesa Semezdina Mehmedinovića. Rat prostoru oduzima treću dimenziju. Dolazi do njegove geometrizacije koja se u Stasovu zapisu dodatno izražava prinudnom tekstualizacijom. Efektna metafora uvodi u prostor između dvije kontrolne točke koji valja, za deset minuta, prevladati, zareze koji ga ortografski cijepaju. Ulica je pretvorena u tekst, tekst djeluje u ortografiji, tekst je, smijem li reći, „ortografiziran“. Prostor je sintaksa, prostor je isprekidana rečenica – ista onakva kakve su bile ulice opkoljenog Sarajeva kroz koje se kretalo pod stalnom prijetnjom snajperske vatre, pod stalnom paljbom topovskih granata i mina. 

Kako Sofija iz Lviva opisuje tijelo? „Čovjek na svoje tijelo najčešće misli kada ga nešto boli. Tada ga najintenzivnije osjeća. Nikad nisam mislila da ću svoju zemlju ćutjeti kao svoje tijelo. Ulazim u radnju, pritišćem kvaku na vratima i imam dojam da je to boli. Stotine kilometara od nas postoje otvorene rane, a ovdje boli sve.“ Što reći na to? Boli li nešto zemlju ili autorica bilješke ćuti da su rane koje se toj zemlji, njezinoj zemlji, zadaju univerzalne? I gdje završava individualno i započinje opće? Zašto se tijelo najznačajnije manifestira u bolu? Nije li to posljedica ratnoga stanja u kojemu se zaboravlja ljubav? I u kojemu ljubav postaje patnje izmiješana sa strahom te tako i sama bol? O ljubavi postoje dva zapisa, jedan pripovijeda Marina iz Kijiva koja je kratko prije agresije srela muškarca kojega je htjela ponovno vidjeti. Sreli su se, rekao joj je da je služio u raketnoj jedinici i da će sigurno biti mobiliziran. Na oproštaju su dugo šetali praznim ulicama, ignorirali sirene. „Osjećala sam se kao u romanu kojega netko otvara nakon dugo godina i čita. A naslov romana je Ljubav u ratnim vremenima.“ Beata iz Poljske odlazi na granicu kako bi pomagala izbjeglicama. U autobusu se nalazi žena koja se zove Ljubov. „izašla je sama iz autobusa i počela plakati. Prišla sam joj i čvrsto je zagrlila. Tako smo stajale deset minuta tamo. Tiho smo plakale skupa. Onda sam joj donijela paketić s hranom i ona se odvezla dalje.“ Je li zabilješka tu samo zbog imena žene? Ili se između nje i Beate nešto zbilo? Razjašnjenja tajne nema, tek suze i – patnja. Mjesto za ljubav? Možda.

Ostap Slivinski ispisao je, slušajući svjedokinje i svjedoke, ali i interpretirajući i prerađujući njihova sjećanja, knjigu jedinstvene lirske ljepote: suzdržanu, a ipak emotivnu, tužnu i zamišljenu. U njoj je komprimirao rat na minimalistički način, a da ga pri tom nije prešutio, zatajio ili potisnuo. Učinio ga je prisutnim za nas, a ipak apstraktnim i na neki čudan način udaljenim. Kao usporedba pala su mi napamet dva bosanska autora. Iz Ukrajine? Vjerojatnu mu je najbliža knjiga Sretna padanja Jevgenije Bjelorusec. Napisana prije početka sveobuhvatne agresije, a ipak sa sviješću o ratu koji će doći i koji neće imati kraja, ona kao da nadopunjuje, kroz iskaze svojih svjedoka, ono što će Rječnik rata opisati u trenutku kada se nezamislivo zbilo. Tako u Ukrajini raste jedna literatura bez koje se moglo. No kada je tu, ona je bogatstvo iz kojega treba crpsti i učiti.                           

“Око”, 24. kolovoza – 7. rujna 1978. 

Posmatrajući moćno Krležino djelo, u cjelini i u fragmentima, van estetskih, političkih ili drugih pretpostavki, u jednom se slažu svi čitaoci – to nas djelo ne ostavlja hladnim, ono tjera na razmišljanje, na određivanje, jer se uvlači pod kožu i tu radi, razara i stvara, tu sebi dubi gnijezdo.

2. Kako izbjeći konstantnu specijalističku zabludu da se Krleža proglašava čas boljim dramskim piscem, čas boljim pjesnikom, romanopiscem i tako dalje, sa isključivošću koja je tako karakteristična za ove naše krajeve! Zar se dobar pjesnik automatski diskvalifikuje kao romanopisac, et vice versa?! Tu treba početi sa radikalnim raščlanjivanjem Šikare površnog prilaza Krleži. Unazad nekoliko godina kao da je krenulo pravim putem, u bitku za tu visoku Misiju kojoj se treba približiti, približiti je, ako je želimo eis aiona! Ali se treba plašiti i fariseja koji za simpozijumske dnevnice rado kažu za crno da je bijelo. Treći u svojoj političkoj jednosmjernosti ne vide od političara pisca te tako odvlače mlade na pogrešnu stranu. Krleža je prevashodno književnik a ostalo je u saglasju sa njegovim iskrenim opredjeljenjem.

3. Sa scene Narodnog pozorišta Bosanske krajine u Banjaluci, Krležin je „Michelangelo Buonarroti“ zazvonio je onako kako se samo poželjeti može u svakom pogledu. To prvo poslijeratno izvođenje ovog mladalačkog djela pokazalo je da u okviru evropske misli, zahvaljujući Krleži, mi i nismo mnogo kasnili. Reditelj Bogdan Jerković izvanredno je osjetio osnovne kvalitete ovog teksta koji donosi na superioran način sve dileme umjetnika pred okrutnim vremenom u kome živi, na tlu gdje živi, sa ljudima bez kojih se ne može. To nije jednostavna i jednodimenzionalna misao, nego vibrantno tkivo koje se pitao o svemu pa i o svojoj osnovanosti, o osnovanosti svega što postoji do crva u dasci po kojoj puže veliki umjetnik pod teretom strašnih bluna u Sikstini. U ovoj drami sve je jednostavno, dato široko mikelanđelovskim potezima, sve je životno, od krvi i mesa, kao Mikelanđelova stvorenja koja su zapanjila Svetog Oca i njegovu svitu. Tu su svi elementi, jednog ekspresionističkog teatra, kakav je jedino i bio moguć u tom vremenu sloma svih vrijednosti, u predvečerje velikog svjetskog haosa: krčma i alkohol, blud i porok svake vrste, ubistva i Vaskrsnuće, tu je uzvišenost balzamirane majke Ecclesiae sa njenom pritvornošću, i tu je Umjetnost, kao veliko i nepoznato, kao jedino SVE umjetnika. Ovom se dramom Krleža, na indirektan način, obračunao i sa našim domaćim nacionalističkim folklorističkim, regionalističkim i svim sličnim blunama. Čovjek se pita: Je li se Krleža rodio sa ovako jasnom estetikom i etičkim određenjem?

4. „Kraljevo“, dok se čita, ukazuje se kao raskošni narodni kolač, koji je za scenu neuhvatljiv. Tu su one velike seobe masa, oni pokreti, kakve nalazimo u velikim Šekspirovim dramama, kada se vojske prebacuju preko La Manša. U „Kraljevu“ se narodna masa talasa neuhvatljivo moćna i hirovita, kao što se talasa masa u revolucionarnim preobražajima, vođena nekom svojom unutrašnjom logikom. Dok je Michelandelom Krleža dao svoj odnos prema univerzalnom, „Kraljevom“ je pokazao kako se može i treba govoriti o domaćem, lokalnom, zagorskom, ali bez patetike, bez robovanja romantičnom, mitskom i zatucanom, nacionalnom i nacionalističkom, kada se i govno doživljava kao naše drago domaće govno, koje manje smrdi od komšijskog. Sve to Krleža je ostvario umjetničkim sredstvima, savršenim jezikom, i visokim nivoom organizacije scenske radnje, izvlačeći uvijek one elemente koji su duboko ljudski, pa zato vječni i univerzalni, a ne samo naši, obojeni svim ili onim predilekcijama koje su nužno ne-umjetničke. Na sceni dramskog kazališta „Gavella“, „Kraljevo“ se nudi kao naše Snoviđenje u noć Ivanjsku, a time se reklo i više od onoga što se reklo! 

5. Krležin politički angažman proizlazi iz njegove stvaralačke opredijeljenosti za literaturu koja neće biti namirisana g-đica Parfimeria, kojoj su strane prave riječi i ljudske sudbine, rezervišući za sebe pravo da se divi i toj g-đici, kojoj se objavljuje u eterskim visinama strašni anđeo Rilke, ali odbijajući rezolutno , Krleža, od prvog dana da joj služi kao svojoj trubadurskoj dragani u čijoj se postelji valja njen debeli zakoniti suprug, kao i mnogi drugi namjernici, o čemu se ne govori. Kao dječarac, odvajajući na svim frontovima laž od istine kao meso od kosti, Krleža se odmah opredijelio za jedino moguć stvaralački pristup umjetnosti, koji će ga obuzeti potpuno do kraja, i on nikada neće moći, ni pod koju cijenu, da pravi kompromise. Kad je u pitanju Umjetnost, nikakva umjetnost koju je on zamislio, to za Krležu nema viših ciljeva. Krleža, jednako u svjetskim kao i u domaćim skromnim razmjerama, bira za uzore beskompromisne pisce, koji preziru frazerstvo i uspostavljaju krajnje strogu identičnost između proklamovanog i urađenog, između života i pisanja. Otuda proizlaze svi bolni lomovi u trenucima razlaza sa jučerašnjim istomišljenicima i političkim saborcima. Ali on, kao umjetnik, tu nije mogao drukčije. Neki do danas to neće i ne mogu shvatiti pa pokušavaju pronaći kompromis u tim „lijevim sukobima“, ne shvatajući, namjerno ili nenamjerno, da tu kompromisa nije bilo, da ga nema niti će ga ikada biti. Umjetničko djelo podliježe univerzalnim zakonima koji su nepromjenjivi od Altamire do danas, ono čak i kad je predmet manipulacije čuva svoje umjetničko dostojanstvo, dok neumjetničko djelo služi, i u tom služenju iscrpljuje se njegova funkcija, umjesto da znači i svojim značenjem, pored ostalog i služi. Pristalice kompromisa, kao da bi htjeli reći da umjetnost i nije toliko značajna da se za nju treba toliko boriti i da ta djela, koja je Krleža stvorio, ne bi ništa dobila niti izgubila da je on drukčije postupio. Nesporazum se time samo produbljava i nema izgleda u dogledno vrijeme da bude riješen, mada je svima jasno koje je stanovište ispravno. Tu obostranog zadovoljstva ne može biti.

6. Inspiracija. Jedan od centralnih mitova romantičarske umjetnosti jeste nepotkupljivost inspiracije koja ne smije imati nikakvu socijalnu pozadinu, nego se treba držati stvari izrazito duhovnih. Da ta koncepcija nije ni idealistička, nego teološka, to je materijalistima jasno, ali da vodi direktno u deklaraciju i negiranje same umjetnosti, to mnogim umjetnicima još nije jasno. Krleža je pokazao, sasvim očigledno, reklo bi se školski, kao što su pokazali i mnogi drugi veliki umjetnici, koje je on uvijek i na svakom mjestu navodio kao svijetle primjere, gdje su korijeni te mitologizacije umjetnosti. Zato je njegova poezija, od prvih psalmodijsko-himničkih-panovskih uznemirenja, gdje se ljepota jezika pjenuša kao rizling, preko kasnijih stihova, znak da se poetika može sazdati i na živim ranama, na razgrtanju vrelog ugljevlja ljudske patnje golim rukama. Mode su samo prolazne dječije ospice, jer poezija je od antičkih dana preko velikog trija Homer-Beotije-Šekspir, sve do današnjih pjesnika, do Kranjčevića, poezija je bila i ostala ogledalo ljudskog klanja i ubijanja, krvi i besmislenih istrebljenja. Krležina je inspiracija bila stvarnija od ijedne romantičke inspiracije u našim krajevima, zato što je šikljala iz nasušne potrebe za vriskom, koji se objavio kao poezija. Taj se vrisak nije mogao objaviti lirski tankoćutno, jer ja takvo pjevanje ograničavanje na neživotne „suvišne“ teme, lišene svake realne podloge.

7. Razaranje. Krleža nije nihilista, kakvim su ga prikazivali i još ga prikazuju malograđani. On razara da bi pronašao čvrsto tlo na kome može saditi i graditi, jer mu je savršeno jasno da se do njega gradilo uglavnom i zaključno na močvarnoj podlozi u koju je sve tonulo i prije svog završetka. To razaranje je velik minerski posao čišćenja terena. Krleža je razorio ono što je bilo drago jednom ograničenom građanskom mentalitetu i onima blaženim, čije će „siromaštvo duha“ ostati njihova trofejna perjanica za carstvo nebesko. Njega su odmah i isključivo zanimale zemaljske stvari, više one inferalne nego paradiske. Ukoliko je tragao za pravim korijenima poetskog mišljenja, to je znak da je bolno dirao u sveta mjesta svoga vlastitog djetinjstva. Nema tu patetike. Samo tako se može reći: Svaka smrt je podlo potajno umorstvo.

U tom stihu vibrira klasična poetska misao, koju su na svoj način varirali svi veliki pjesnici, svaki na svoj način. 

8. Krležina kajkavska lirika, rečeno je već, ali treba ponavljati i ponavljati, došla je kao izraziti akt autentičnog umjetničkog stvaranja u okviru jednog malog dijalekta, ali suprotno svemu onome što se u tom smislu do tada radilo. One su odmah zgrabile i zagrabile u kal svakodnevice onih koji su taj jezik i stvorili a kojima do tada u poeziji nije bilo mjesta, da bi donijele, te pjesme, o njima svoje poetsko svjedočanstvo koje stvara svoj mit i svoju realnost. Petrica Kerempuh s jednom rukom u ruci Tila Ojlenšpigela a sa drugom oko pasa Davida Štrpca, vjerovatno se neće umoriti u svom fantastičnom plesu dok traje ova naša južnoslavenska civilizacija. 

9. Krležina je ravnopravnost posljedica osjećanja različitosti, književnih vrsta, koja nije formalna već suštinska. Želja da se izrazi sve što se rađa u svakodnevnom kolopletu opsesivnih misli tjera na mijenjanje literarne vrste. U jednu se strofu tako zbijaju romani, ali i više od toga. Određena sadržina koja se javlja u stvaraočevom duhu kao pokret naviše u život, zahtijeva i odgovarajuću formu. Krleža se u poeziji izražava kao slikar, širokim potezima, kao Munch ili Nolde, tu se smrt šeće kao primabalerina i velika zvijezda ljudskog zvjerinjaka. I tako, od forme do forme, od djela do djela, ta se primabalerina krvava nimfa šeće i ostavlja za sobom jasan rukopis koji pripada jednom moćnom duhu. Osmotrivši Krležina djela u cjelini, što je posao višegodišnji, trudan i uvijek nezavršen, a stvar trenutka, shvati se koliko on precizno razlučuje jednu formu od druge. Tako čini samo ljekar specijalista a prije svih histolog koji provodi svoje godine s okom na mikroskopskoj leći.

10. Sartr, Bel i ostali. Ne može se izbjeći poređenje ove dvojice, ili druge dvojice, ili mnogih progresivnih pisaca svijeta. Ali iz tog poređenja treba izvući drugu vrstu zaključaka. Naime, jasno nam je, gledajući datume, da je Krležina misao išla ispred epohe i da je ostala autentična i samosvojna. Ali nam nije jasno zašto se naši mladi pisci, a taj pojam shvatam sada u najširem mogućem značenju obuhvatajući sve pismene ljude, zašto se dakle oni tako bolećivo priklanjaju svijetu i importnoj kulturi, kada ovdje, uz svoj bok, imaju takvu kulturu iskristalisanu tako da sunčana svjetlost prelomljena na tim kristalima zasljepljuje. Još nije prevladan taj provincijalno-palanački duh o kome je poslije Krleže kod nas najautentičnije pisao Rade Konstantinović. Krležina teoretska misao, vezana za umjetnost i mjesto književnosti „danas“, a to je danas i juče i sutra, kudikamo je određenija i jasnija оd istovrsne Sartrove misli u kojoj se on zalaže za književno angažovanje. A Krleža je tu svoju misao izricao bezbroj puta, a najjasnije 1933. Sartrov esej datira iz poslijeratne 1947. Do istog zaključka može se doći kada se posmatraju paralelno i romani „Mučnina“ i „Povratak Filipa Latinovića“. O tome je već govoreno. Ali se nije ništa reklo o odnosu romana „Na rubu pameti“ i Belova djela „Izgubljena čast Katarine Blum“. Bel je napisao izvanredan roman о buržoaskoj štampi, ciljajući prije svega na grupu Springer. Ali Krleža je о toj štampi dao autentično svjedočanstvo u liku Zvonka Tihomira Pavlasa i njegove „Gazete“. No ovim se ni izdaleka ne iscrpljuje moguće analogije – Krleža i drugi evropski pisci. Krležina nam misao doista nije poznata ni u cjelini niti u detaljima.

11. Muzika. O Krležinom odnosu prema muzici pisalo se dosta, uglavnom o njegovim muzičkim esejima, što nije najvažnije u tom kontekstu. Ali i tu se ponegdje provlači mišljenje o Krležinom laicizmu (shvativši taj termin izvorno). Tako se u veoma dobrim tekstovima može pročitati poneka konstatacija koja kao da se otela piscu. Jedan naš istaknuti muzikolog neki dan piše: :“Krleža je u muzičkoj i muzikološkoj oblasti začuđujuće informisan…“ Otkuda taj kvalifikativ, ta čudna riječ – začuđujuće? On bi se mogao odnositi na nekoga od koga nešto slično ne očekujemo ali ne i na leksikografa, koji je svoje cjelokupno djelo organizovao strogo muzički. U Krležinom djelu ništa nije začuđujuće, čuđenje je dio našeg neznanja.

12. Lektira. Krležina je misao toliko razuđena, a istovremeno tako kondenzovana i opšta da do nje doprijeti nije lako. Ona se nudi samo najstrpljivijim i najodvažnijim. Današnje vrijeme nije sklono takvom ulaganju iz koga će se roditi ljubav prema literaturi, ovo је vrijeme šlagera i šunda. Potreban je tu znatan duhovni napor, više od principa kojima se vraća naša televizija, pod geslom panem et circenses. Potrebno je mnogo truda da bi se Krležina umjetnost približila potencijalnim čitaocima. Nažalost, učenici kao da nisu dorasli za , kažu nam profesori književnosti. Ali, treba biti oštriji, najčešće profesori nisu dorasli do te misli. Organizuju se seminari , okrugli stolovi, niz veoma korisnih stvari, ali to kao da ostaje u zatvorenom krugu tzv specijalista, koji kruže od seminara do seminara, ne posvećujući se ničemu do kraja, bez ostatka i strasno. Postavlja se pitanje kako se seminarom razvija ljubav prema nečemu, a samo su ljubav i strast zalog prihvatanja i propovijedanja. Ne treba se plašiti ove riječi, baš propovijedanje. Posljednjih godina krenula se naprijed, jer se moralo krenuti, jer je period prije toga bio crna tačka na našem kulturnom putu, slijepa mrlja u oku vaskolike kulture naših mladih generacija. Krležina se misao mora primati racionalno, ali predavati strasno.

13. Jezik. Krlеžin je jezik raskošan kao raskošna Bahova fuga. Naizgled tu se sve ponavlja, ali koje li zablude. Tu je takvo rječničko blago koje se rijetko susreće. A Krleža je krenuo gotovo od ništice. Jezik prije njega bio je uškopljen. Trebalo je posegnuti za pravim izvorima, gdje jezik vrije kao šira, duboko, bez bojazni od prljanja, u dodiru sa „svinjskim jezikom“. Krleža ne boluje od tzv. lijepe riječi, za njega su sve riječi podjednako lijepe, samo ako su svrsishodne. Njegove su riječi kao tovarni konji, upregnuti i opterećeni do kraja. Tu nema zaziranja od sinonimskog bogatstva našeg jezika, samo zato što se ne zna iz kog je atara data riječ, nema purizma po svaku cijenu a koji svoje poštovaoce najčešće vodi u ralje nacionalističke isključivosti. To su slapovi koji zapljuskuju čitaoca kao ponovo pronađena oaza svježine i iskonskog stvaranja.

Krležin je pravopis jedan i nepromjenjiv, prirodan kao što je bilo prirodno sve što je on činio i pisao od Davnih dana do danas. Zato se njegov govor ukazuje kao raskošan vrt u kome ništa nije suvišno, ali koji ne boluje od engleske pedanterije. Krleža je pobjegao glavom bez obzira od jezika književnih mandarina, da bi hrvatskoj i jugoslavenskoj književnosti dao dobru transfuziju svježe seljačke narodne riječi. Taj njegov zahvat još nije našao dostojnog tumača. 

Kestenove krošnje kraj prašnog puta i ravnica plava, što svečano ćuti; tople moderne noći, zvijezde, sijeno , rosa, smijemo se djeci: djeca radosna i bosa. Pjevajte nam pjesmu ljubavi i boli, a zašto se ovdje ne ljubi, ne smije, o, zašto se ovdje nariče i moli?

Svojim Simfonijama Krleža je veoma rano otplatio svoj dug lirskoj muzi i latio se teškog čekića i tvrde kovine. To je izrazito dramatski prelaz, jer pjesnik se našao pred zidom, ne plača, nego same smrti. 

Zaludu pjevat suncu u magli jesenjoj…

Krležina poezija odaje intimnu dramu čovjeka suočenog sa strašnim licem ništavila, koji je odbio da prihvati poziciju pjesnika koga se sve to apsolutno ne tiče. Svaki njegov stih zato je hitac u lice tom Ništavilu, tom stoglavom tom trogloditskom-pseco-glavom Ništa, koji bi da se najede prijesnog ljudskog mesa. Ali nije to poezija isključivo dramskog zvuka, nego je to poezija punoće života u kome se objavljuje sve, ali pod strašnim znakom Uništavanja. To je taj ples boja, ples zvijezda, ples bola, ples krvi. 

Izražajnu mikelanđelovsku snagu poezije, ne može nadomjestiti ništa drugo. Samo se poezijom može izraziti biblijska slika:

Sad bolesne žene na škurom svjetlu svijeća,
Hodaju po kući u crnini.
I sobe ko lijesovi škripe. 

Tako se kod nas nije pjevalo do Krleže, a čini mi se ni poslije njega. U toj poeziji nema stilizacija, niti lažnoga kartonskog dekora, sve je to živo i životno, bolno i razdrto.

14. Muzička organizacija. Krležinim djelom dominira muzika, jednako poezijom i prozom, pa i esejima. Dok je prirodno da se poezija piše u ritmu odgovarajućeg damaranja riječi i osjećanja, krvi i mesa, muzika u prozi susreće se rjeđe, a na ovaj način za koji se nalazi u Krležinom djelu gotovo se i ne susreće nigdje drugdje. Kao primjer, može se uzeti čudesni roman „Na rubu pameti“ . To djelo erazmovske snage, sazdano je na principu fuge. Tu je muzika moćna podloga koja organizira sve, od radnje, do riječi. Tu se fraze rađaju i ponavljaju, tu se motivi kontrapunktiraju, tu se melodijska fraza oblikuje u svim tonalitetima, a sve u cilju dramatskog potcrtavanja ljudske gluposti, koju je teško razgolititi. To je jedna raskošna fuga, koja nosi sa sobom, i u sebi sve pa i čitaoca, ne dopuštajući mu da izmakne, da se distancira, da umije ruke i ode i na spokojnu građansku večeru. Tu se odvija uzvišena umjetnost Die Kunst der Fuge, upregnuta u kočije koje do tada nije vozila, ali će ih voziti in secula seculorum. Po svemu, ovo je klasično prozno djelo, ali svojom formom, svojom svježinom, ono je, poput Bahove muzike, vječno mlado i moderno djelo čija modernost ne može biti dovedena u pitanje sve dok traje ljudska glupost. A glupost je, kako nas uči Krleža, nepromjenjiva u svim vremenima i društvima.

15. Da bi se nadmašio učitelj, potrebno je prvo poznavati mu djelo. U tom pogledu, mi smo još na pragu ove uzvišene arhitekture. Kao početnik, matematičar, tražio sam prvu poduku, od profesora Branka Milanovića, koji je to sa zadovoljstvo prihvatio i odredio da krenem sa Krležinim djelom „Davni dani“ , pa ćemo ići dalje kroz Krležu. To prvo djelo objavljeno je u banjalučkom časopisu „Putevi“, 1970, koji je uređivao prof. Milanović i stavio moj tekst na početak časopisa sa naslovom „Na marginama ‘Davnih dana‘.“ Time je odredio put kojim mogu ići, proučavajući Krležu. 

Goran Milaković (1983) je tajnovit pesnik. Takva njegova književna pojava nije intelektualna poza, koliko je pesnička odanost samoći jezika. Prepuštenost i autentičnost. On je pesnik koji čuva reči, ne razbacuje se stihovima, oprezno luta uprkos nepreglednosti i neobjašnjivosti sveta. Njegovo pisanje najbolje opisuje reč nedirnutost. Sve je umreženo značenjima, a opet nedirnuto u izvornoj bliskosti fenomenima same suštine postojanja. Kod njega poezija prekriva sve ono što duh rasejava. Kada kažem da je Milaković odan samoći jezika mislim na to da njegova reč neprekidno iskušava rubove samoće, onog neizrečenog i samozatajnog u jeziku. Ona ima koren u ,,podzemlju istorije’’ i grana se u nepoznatoj zemlji. Što više pesnik nestaje sa društvene scene, piše Oktavio Paz u knjizi Luk i lira, utoliko jača njegov kontakt sa ,,izgubljenom polovinom čovečanstva’’ koja suštinski prekriva ono drugo, teritoriju u blizini granice, onde gde smo svi bačeni u prazno, u pitanje i bespomoćnost. Takvom teritorijom hoda Goran Milaković.

Zbirka pesama Kruh za poslije (Multimedijalni institut, Zagreb, 2025) u kojoj su sabrane pesme različitog stilskog senzibiliteta prati poetsku liniju fragmentarnosti i jezičke sinestezije. U njima se pojavljuju reči prkosa, ljubavi, inata, prikazuju se likovi, pisci i pesnici, žene i muškarci, očevi, majke, deca, Rusija i Venecija. Obilje tema u kojima se suptilno prepliću granične situacije života. Dok vozi taksi, pesnik čita Pesou, uz slike koje iskrsavaju pred njim poput kakve bujice, elementarne katastrofe. U stihovima koje ispisuje Milaković nalaze se neočekivani jezički obrti koji zapravo nenametljivo, a suštinski čoveka dovode u stanje krajnje izloženosti. Celina se cepa, reči simbolički posreduju. Poeziju neće ugroziti novo doba, instagram i tiktok, poezija je živa uz čoveka i njegovu radoznalost. Tako Milaković piše:

neće s mrtva života
idioti ugroziti poeziju

idioti su sve opsežniji
dišite iz dijafragme

U stihovima Gorana Milakovića ima inata i prkosa, odanosti uzorima, prekora i dosta (učitanih) upitnika, ali ono što njegove reči održava uzvišenim jeste neskrivena doza ironije. To su slike melanholičnih pesnika, zaboravljenih i marginalnih ljudi, napadnih turista, prirode, filmova i knjiga. Lica okrenuta moru, sentimentalna, glupa, depresivna, zaljubljena. Lica prkosa i gneva, glumci i amateri. Narod zaveden politikom, zagledan u sopstvenu propast, ,,narod u gaćama’’, nesrećan u svojoj zaluđenosti, neosetljiv na obične, jednostavne i male znake pažnje. Neosetljiv na život, prolaznost i rastanak. Neosetljiv na nežnost i posvećenost, jednostavnost i lepotu onog neizbežnog. Smrt je tu daleki neprijatelj, tlačitelj. Ali možda je smrt zapravo spas, istinsko jezgro života. Dani prolaze u nedostižnosti velike moći dok sunce je sporo teklo u profan oblak. Spoznaj samog sebe i pobegni od sebe. Ne zadržavaj se u igri. Život je ionako zabluda koja se udaljava od celine. Nestaje i gubi se u beznačajnostima. Spoznati samog sebe, prema Milakoviću, znači samo jedno – prokrvariti i kriknuti. Jer ljudi su od vode i prelivaju se.

Poezija Gorana Milakovića živa je u tolikoj meri da je jezički (gotovo) neprenosivo iskustvo, događaj koji život usitnjava, razotkriva. Možda baš tragom melanholije kakvom je oblikovao veličanstvenu pesmu posvećenu pesniku Šabanu Šarenkapiću:

šabane dušo
ružo duhanska

ružo drznovena
dušo damaskijo

pobuno mala

Goran Milaković ima prodoran pogled, baš onakav kakav vidimo na portretu Henryja Wentwortha Monka, kanadskog mističara, koga je 1858. godine naslikao engleski slikar William Holman Hunt. Vidimo kontrast boja, osećaj za detalj i oči zagledane u daljinu dok Monk u jednoj ruci drži novine, a u drugoj Bibliju. Portret je nastao iz prijateljstva mističara i slikara. Monk i Hunt upoznali su se u Palestini 1853. godine. Ipak, ono što fascinira na ovoj slici je pogled kojim mističar zauzima prostor oko sebe. To je pogled koga oblikuje voda, beskrajno plavetnilo u kome se naziru vodenasti ljudi. Možda su to ljudi poput profesora filozofije koji u toplice nosi srce puno vode ili majke koja spava na dubini velikoj. Reči se tako kreću po rubovima i naglašavaju dubinu onog skrivenog. Mrak i beskraj.

Ulomak iz “Herkula”

U nedjelju 31. kolovoza započeli su neredi, koje je nemoguće naknadno dokumentirati, jer ne postoje vjerodostojni izvještaji. Zapravo, više ne postoje bilo kakvi izvještaji, premda je virtualni prostor bio zagušen vijestima, i premda se tokom dana javilo desetak novih informativnih portala, koji su izvještavali na hrvatskom, engleskom i njemačkom, uglavnom s provladinih i hrvatskih nacionalističkih gledišta. Vijesti koje su objavljivali bile su izmišljene, i jedne su za drugom nestale u sljedeća tri dana, kao što je sljedećih mjeseci iz hrvatskog informativnog prostora nestalo svega onog što je u nedjelju 31. kolovoza 20… godine objavljeno. Ako se godinama kasnije na internetu krene u potragu za onim što su hrvatski mediji objavljivali od noći 29. kolovoza 20… sve do sredine rujna iste godine, ne nalazi se ništa, praznina, savršeno počišćeno virtualno đubrište, gluha, nijema i slijepa sezona usred treštave i šarene svevremenosti jedne primitivne, šovenske, katoličke balkanske kulture, ispunjene denuncijacijama rijetkih preostalih upojedinjenih Hrvata, onih koji nisu dio amorfne pjenaste mase što posvuda naokolo izvire iz kanalizacijskih odvoda, iz otvora na kadama i sudoperima, i svakodnevnom kolektivnom deluzijom na antisemitske, antivakcerske, antikomunističke, antisrpske, antiglobalističke, antimondijalističke i općenito anti-supstancijalne teme, koje na ovaj ili onaj način ugrožavaju viziju savršeno homogenog, pjenastog hrvatstva.

Na internetu ne postoji više ništa što bi na hrvatskome jeziku posvjedočilo o onom što se u hrvatskome virtualitetu, a zatim i u hrvatskoj zbilji, događalo u tih petnaestak noći. Sve je prebrisano, jedan kompjutorski klik bio je dovoljan za savršen zločin u virtualnom prostoru, ali taj isti klik Hrvatsku je vratio u prahistorijsko doba i u vrijeme pred-čovječanstva, kada ništa osim ljudskog sjećanja ne može posvjedočiti o nečemu što se još jučer zbilo.

“Ali što je s novinama, papir se ne može uništiti jednim klikom, što je s radijskom fonodokumentacijom, što sa satima i danima televizijskog programa, zar ni toga nema, ili ste tako odlučni da štitite zločin koji je počinjen i u vaše ime?” uzvikuje na sjednici Glavne skupštine Ujedinjenih naroda Vladimir Gelb, jer nije spreman da prihvati da u Hrvatskoj tog krvavog miholjskog ljeta više nisu izlazile novine, a riječi izgovorene na radiju i televiziji istog bi se časa pretvarale u savršenu prazninu i u ništa, ništa koje je svakako manje ekspresivno od lomača na kojima su u 16. i 17. stoljeću gorjeli glasnici nepoželjnih vijesti i oni koji su nešto pamtili, i na kojima su u 20. stoljeću po naredbi Reichministra Goebbelsa gorjele knjige, ali to hrvatsko ništa mnogo je strašnije od tih lomača, jer za njim ne ostaju ni dim i pepeo. Za tim ništa ostaje ništa, prazan jezik koji ne izriče ništa. Savršena idila puste zemlje.

Sjetimo se kako je Glavna skupština reagirala na Gelba! Slijeganjem ramena, ravnodušnošću, požurivanjem da se pređe na sljedeću tačku dnevnoga reda. Krvavo miholjsko ljeto u Hrvatskoj samo jedan je u nizu protucivilizacijskih događaja u povijesti međunarodne organizacije, i zašto na njega dalje gubiti vrijeme?

Zato što nam je Hrvatska pokazala što se dogodi s dokumentom o vremenu u digitalnoj eri?

Dobro, to smo naučili, sad idemo dalje. Kod nas se novine i dalje štampaju na papiru, a radio i televizija prema zakonu su dužni da foto- i videoarhivu čuvaju na čvrstom mediju, na magnetofonskim i videovrpcama, na kompakt-diskovima, na izdvojenim nosačima virtualnog pamćenja. Naši kompjutori imaju veću memoriju od hrvatskih. I, na kraju krajeva, mi nismo divljaci!

Četiri su relativno pouzdana svjedočanstva o 31. kolovoza 20… u Hrvatskoj.

Uz već spomenutu knjigu Adama Belicha Smrt idiota u Dalmaciji, tu su i knjige tadašnjeg talijanskog veleposlanika u Zagrebu Marca Coluccija Dnevnik uplašenog čovjeka i njemačke novinarke Gabrielle von Mackensen Svjedočim, te serijal od sedam tekstova što ih je na svome blogu objavio Aleksandar Nikšić, američki poslovni čovjek, koji se za krvavog miholjskog ljeta zatekao u Zagrebu na majčinu sprovodu.

Belich je i te nedjelje, kao vjeran katolik, ali pomalo i kao diplomat-obavještajac, poveo obitelj, suprugu i kćeri, osmogodišnje blizanke, na misu u Katedralu. Misu je mimo očekivanja i ustaljenih i rijetko kad iznevjeravanih crkvenih običaja vodio vojni biskup. Održao je vatrenu propovijed u kojoj je vođu srpske zajednice u Hrvatskoj optužio za napade na katolike i Hrvate u Banjoj Luci, dalmatinskom zaleđu i istočnoj Slavoniji. “Mi smo kršćani, naše prvo i posljednje ime je ljubav, na nama je da praštamo, ali kako oprostiti ruci koja drži nož. Najprije se moramo obraniti da bi zatim mogli oprostiti. U ime Boga i za Boga najprije se moramo obraniti!””Ovo kada sam čuo”, pripovijeda Belich, “znao sam da će se danas svašta događati. Istrčao sam iz crkve i telefonirao ambasadoru, zatekao sam ga na aerodromu, na putu za London, upravo je prošao carinsku kontrolu. Pa, što biste vi sad htjeli, ljutito se zapitao, da ne otputujem na odmor zato što je vaš ludi pop svašta napričao? Kad bismo njih slušali, već dvije tisuće godina ne bismo bili na odmoru!”

Aleksandar Nikšić u drugom, i vjerojatno najvažnijem dijelu serijala objavljenog na blogu “Ispovijed bivšeg Hrvata”, piše da je prije trideset i pet godina iz Hrvatske emigrirao pred nogometom, a da ga je na dan majčina sprovoda zadesila utakmica između Srbije i Hrvatske. Opisuje ukop na Mirogoju, u pradjedovskoj grobnici na pravoslavnoj parceli, i onu odavno već zaboravljenu nelagodu koja mu se javlja iz osjećaja da ga netko sa strane gleda, da ga vidi tu među Srbima i pravoslavcima, a on niti je Srbin, niti je pravoslavac, premda mu je majka, eto, bila pravoslavka, i na neki je način bila i Srpkinja, ali on je Hrvat, to je po ocu, i to iz stigmatizirane obitelji ustaškoga ministra iz vremena Drugog svjetskog rata…

S tom nelagodom, tim krivim kontekstom, fatalnim razmimoilaženjem u autoidentifikaciji i načinu na koji ga katkad vide drugi, Nikšić je u Zagrebu odrastao. Nogomet ga nije zanimao, kao ni sport općenito, govorili su da ima dvije lijeve noge, ali istina je bila druga: nije podnosio sav taj znoj i svu tu zaludno mobiliziranu muškost, bolne grimase na licima sportaša, nogometaše koji se valjaju po travi kao teški ranjenici iz Velikog rata, i valjda zbog toga nikad nije bio u stanju da do kraja shvati pravila igre.

U vrijeme njegova djetinjstva, godine 1982, zagrebački je Dinamo nakon više desetljeća ponovo bio prvak Jugoslavije. Cijeli je razred išao subotom i nedjeljom u Maksimir, na stadion, na poklonjenje šampionu. Ti ne ideš? upitalo ga je. Ne zanima me! Da, zamišljeno je odgovorio drug, ti si Srbin, dodao je, s puno razumijevanja i sućuti. Ali ja nisam… Uzalud, uzalud, uzalud! Uzalud je, dragi moj, govoriti da nisi ono što su drugi odlučili da jesi. Možeš ti stoput biti rođeni unuk ustaškoga ministra unutarnjih poslova Ante Nikšića, neosuđenoga ratnog zločinca, ti ćeš vazda biti Srbin, jer je to nešto što se ne određuje prema činjenicama, nego se određuje prema sluhu. Ako si Aleksandar Nikšić, onda zvuči da si Srbin. I još ako te slavne i mitske, šampionske 1982. godine ne odlaziš na Dinamove utakmice, tada si sasvim pouzdano Srbin. Jer je naprosto nemoguće da budeš Hrvat i da te baš te godine ne zanima nogomet.

Dok se sa starog mirogojskog groblja, projektiranog i podignutog u drugoj polovini devetnaestog stoljeća, kada je Zagreb bio najvažniji grad jedne malene arkadijske provincije na jugoistoku velikoga višenacionalnog habsburškog imperija, Aleksandar Nikšić spuštao prema gradu, vidio je kako se u turističkoj Tkalčićevoj ulici, ispred desetaka kafića, čije se terase nadovezuju jedna na drugu, onako kako je to običaj na Balkanu, montira isto toliko velikih televizijskih ekrana.

Radnici u dresovima nogometne reprezentacije, a s moćnih zvučnika iz dubine kafića grme domoljubne pjesme, deseci različitih pjesama iz isto toliko audiosistema, nadglasavaju jedna drugu, i u ušima i glavi prolaznika koji se kreće niz Tkalčićevu ulicu stvaraju zastrašujuću kakofoniju marševa, raštimanih stadionskih zborova, gromkih šlagera patriotskog sadržaja, krvavih balkanskih tužbalica, melankoličnih nacističkih balada, opernih zborova koji tronuto poju o odlasku u posljednji boj protiv neusporedivo nadmoćnijeg neprijatelja, oštrih bubnjarskih prelaza, sovjetskih borbenih pjesama prepjevanih na hrvatski i na hrvatsku domoljubnu temu, orijentalnih tamburica, njemačkih harmonika i distorziranih električnih gitara, koje prate ritam narodnog kola i glas promuklog pjevača koji pjeva o hrvatskim junaštvima od stoljeća sedmog, kada su se Hrvati po ovdašnjim vjerovanjima s Kavkaza, iz Irana i iz germansko-gotske mitologije doselili na Balkan. To aritmično i višeritmično domoljubno svezvučje Aleksandra Nikšića tjeralo je da sve brže hoda niz Tkalčićevu ulicu, da potrči i da trči kao bez duše, u strahu smrtnome da će ostati bez duše.

“Uplašio sam se kao nikad u životu, i premda mi se ništa još nije dogodilo, želio sam da se što prije vratim kući, na Manhattan, i da se više ne nađem na ovome mjestu, u ovoj zemlji. To je, sad mi se čini, bio trenutak u kojem sam definitivno prestao biti Hrvat, premda nisam postao Srbin, ni Amerikanac. Postao sam ono što sam, zapravo, i danas: Nehrvat, čovjek čiji je identitet određen onim što nije, onim gdje ne želi biti, onim čega se ne želi sjećati. I ovaj moj blog, koji bi u neka ljepša i pismenija vremena bio esej, ima samo jedan cilj: da ono o čemu pišem prestane na bilo koji način utjecati na moju stvarnost i da prestane biti stvarnost i pretvori se u fikciju. Ne znam je li to moguće.”

Iste večeri, sjedio je u majčinom stanu u naselju Sopot, u Novom Zagrebu, modernističkom, lekorbizjeovskom kvartu sagrađenom u jugoslavenska vremena, tada naseljenom radnicima, socijalističkim pregaocima i njihovim porodicama, i ne paleći svjetla, u mraku doma iz kojeg je upravo prhnula i posljednja duša, slušao glasove vanjskoga svijeta. Ono što u 21 sat i četiri minute nije čuo bilo je da je Srbija povela 1 : 0. Pola sata kasnije začule su se petarde i pojedinačni revolverski pucnji kada je hrvatska mlada vedeta, devetnaestogodišnji Ante Juras izjednačio rezultat. A u 21 sat i 45 minuta, na samom kraju prvog poluvremena, Luka Ivanušec Hrvatsku je doveo u vodstvo, i tada se, činilo se Nikšiću, nebo otvorilo nad gradom. Pucalo je sa svih strana, čuli su se rafali iz automatskog oružja, eksplozije, pucnji iz revolvera i pištolja, praskanje petardi, i krici onih koji su istrčali na prozore da se i oni čuju, ali kako nisu imali oružja i dinamita pri ruci, služili su se glasom kao hladnim oružjem, sredstvom zastrašivanja i obezljuđivanja. Tu radost zvuči kao prijetnja.

U drugom je poluvremenu Ante Juras zabio još dva gola, utakmica je završila 4 : 1 za Hrvatsku, nad Zagrebom se osjećao miris baruta, i sve do jutra povremeno bi se čuli slavljenički pucnjevi. “Ono što nisu u stanju izraziti govorom i jezikom, ti ljudi su iskazivali oružjem. Sporazumijevali su se pucnjavom i eksplozijama, povjerovao sam da je to jezik kojim oni puno rječitije razgovaraju nego što su to u stanju onim jezikom koji sam, zajedno s njima, učio kao dijete.”

Događalo se to u petak navečer. Uzalud je Aleksandar Nikšić tokom subote pokušavao zamijeniti povratnu kartu za New York, koja je glasila tek za utorak. A onda je došla nedjelja, i događaji koji čine okosnicu drugog dijela njegova serijala.

Kako su se internetom širili lažni izvještaji o srpskim napadima na Hrvate katolike u Banjoj Luci, te u Dalmaciji i istočnoj Slavoniji, i kako je iznenada, do tad nezabilježeno rađanje novih, savršeno dizajniranih informativnih portala dodatno pojačavalo jasno usmjerenu atmosferu rata i agresije, tako su nogometni navijači, kojih je po Zagrebu bilo na sve strane, obodreni pobjedom u Beogradu i poneseni valom pivskog patriotizma, gnjevni kao da su upravo izašli s mise u zagrebačkoj katedrali, krenuli u obranu napadnutoga naroda. Kako im je Banja Luka bila daleko, a ni Dalmacija i istočna Slavonija nisu bile bliže, krenuli su rješavati stvari po Zagrebu.

U nedjelju, u ranim prijepodnevnim satima, grupe od po desetak huligana provaljivale su u ulaze novozagrebačkih nebodera. Išli su od vrata do vrata, penjali se sve do vrha zgrade, od prezimena do prezimena, pa ako bi zapazili neko karakteristično srpsko ime, lupali su, a ako im nitko ne bi otvorio, pokušavali su provaliti.

Bilo je tri kada je Aleksandar Nikšić s balkona svoga mrtvog roditeljskog stana ugledao dva tijela kako jedno za drugim padaju sa sedmoga ili osmog kata susjednog nebodera. Muškarac, učinilo mu se stariji, u kućnom kaputu koji je zalepršao poput padobrana kada se ne otvori, i žena, kojoj se u letu suknja zadigla do uza vrat, i bljesnula su prije udara o tle bijela staračka bedra. U času je znao da to nisu samoubojice.

Koliko je mrtvih tog dana bilo u Zagrebu i Splitu? Hrvatska Vlada priznala je ukupno sedam, ali je, vjerojatno, istini bliži broj od devedesettroje, koji se spominje u objavljenom izvještaju ruskog veleposlanstva. Beogradske dnevne novine objavile su listu, koju je sačinila neimenovana nevladina organizacija iz Zagreba, na kojoj se imenom i prezimenom, te adresom stanovanja, navode trideset i četiri žrtve.

Marco Colucci u Dnevniku uplašenog čovjeka piše da se, izmakavši pažnji hrvatskog osiguranja, na vratima rezidencije talijanskoga veleposlanika oko pet sati popodne pojavila Majda Hajdić, supruga hrvatskog književnika, pjesnika i talijanista Alda Hajdića. Bila je polugola, vikala je ubili su Alda, Colucci ju je pustio unutra, čuvari su je pokušali izvući van, došlo je do svađe i naguravanja između veleposlanika Coluccija i ljudi iz policijskog osiguranja, ali nisu se usudili da povrijede eksteritorijalnost rezidencije.

Laže, kurva! netko je izvana vikao.

Policija će u prvi mah ustvrditi da je sedamdesetogodišnji Aldo Hajdić izvršio samoubojstvo.

Gabriella von Mackensen u Zagreb je došla radi književne reportaže za Die Zeit. Dugo se pripremala za put, nagovarala urednika, koji nije razumio, ili nije želio razumjeti, zašto baš Zagreb. Taj savršeno nezanimljivi, antipatični graduljak, erektirani palčić među istočnoeuropskim prijestolnicama, u zemlji kojom vladaju ponizni grandomani, veliki nogometni navijači i navijačice u mokrim navijačkim majicama ispod kojih nema grudnjaka, fašisti i fašistkinje, koji će se svakoga devetog maja, na Dan Europe i Dan pobjede nad fašizmom, na priredbama po parizima, briselima i berlinima puni zahvalnosti hvalisati tamošnjim ceremonijalmajstorima i portirima da je hrvatski doprinos u antifašističkoj borbi bio najveći. Eto, takvim se uredniku Die Zeita učinio Zagreb. Možda je tih dana bio neraspoložen, možda se loše proveo na posljednjem ljetovanju u Dalmaciji, možda ga je sustigao smrad brižničkih lječilišta, možda ga je kao eventualnog nogometnog navijača zapekao neki njemački poraz od raspomamljenih hrvatskih fudbalista, a imajte na umu da govorimo o godinama kada po nekom božanskom usudu i loptačkoj genijalnosti baš svatko gubi od hrvatske reperezentacije, ali što god od toga bilo, Gabriella von Mackensen morala je iskoristiti baš sve svoje intelektualne argumente i angažirati sav svoj, uostalom neosporni, šarm i sugestivnost da uvjeri urednika, kojemu baš i ne moramo spominjati ime, jer je i danas urednik, i sigurno mu nije drago što je do jedne od najvažnijih knjiga našega doba i najvažnijega novinskog serijala u povijesti postdigitalnog i digitalnog novinstva došlo skoro slučajno, tako što je Von Mackensen uspjela uvjeriti urednika da u toj Hrvatskoj ima nečega mračnog i zlokobnog, nečega strašnog i velikog, s potencijalima stvarne životne i književne tragedije, nečega što nadrasta provincijski položaj i provincijalni duh ove s uma i sa srca sišavše i skrajnute europske državice.

Ona je ustvari željela razgovarati s dvojicom pisaca čije su joj se knjige svidjele, i s jednim reperom, skoro pedesetogodišnjakom, koji je početkom rata, bježeći iz Bosne pred srpskim tenkovima, stigao u Zagreb. Negdje je čula njegove pjesme, pokušavala ih u epskim desetercima i dvanaestercima prevoditi na njemački, ali sva bi se poezija na taj način izgubila, i sav gorki humor jednoga duboko poraženog i opustošenog svijeta. Mislila je da će pišući o njemu, i o svojim zagrebačkim piscima, jednome također Bosancu, Sarajliji, nacionalnom izopćeniku balzakovski opsežnog opusa, koji po Zagrebu glumi vlastitu sjenu i pretvara se da ga nema, i drugome, rodom odnekud iz brda, čudaku, koji je razvio vučju poetiku šume, izuzevši se vješto od pjene hrvatskoga kolektivnog duha i njegove lažne gradskosti i sitnoga zagrebačkog metropolitanstva.

Bilo je nečega starinskog, skoro srednjovjekovnog u životnim sudbinama te dvojice pisaca, što je privuklo Gabriellu von Mackensen kao nostalgija za vremenom koje nije ni doživjela, jer se odvilo generacijama prije njena rođenja. Oni su bili ljudi iz nekoga prethodnog svijeta, iz kojeg je potekla i koji je samo naslućivala, onako kako se iz mamutovog zuba naslućuje cijela životinja, njezina povijest, život, misli i osjećaji. Što osjećaju ti žalosni bosanski i brđanski mamuti u današnjemu Zagrebu?

Ali na kraju se nije srela ni s jednim od trojice Balkanaca koji su je privukli u Zagreb. Doputovala je u subotu, letom iz Frankfurta, a u nedjelju našla se na ulicama grada u kojemu se zbivao “prvi pogrom u europskome dvadeset i prvom stoljeću, šokantno sličan pogromima na Istoku, u Rusiji i Ukrajini, koji su se, po carskoj naredbi ili, češće, uz ravnodušno carevo skretanje pogleda u stranu, zbivali nad Židovima krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća. Tamo gdje car ne gleda, vječni je led i omraza ljudskih srca.

“Prizori koji su mi se odvijali pred očima, dok sam poput kakve sumanute američke turistkinje, s rancem na leđima i s fotografskim aparatom u rukama tumarala Novim Zagrebom, podsjećali su na Priče iz Odese Isaka Emanuiloviča Babelja. Sunčan predjesenji dan, doba kad sunce baca najjasnije svjetlo po Zemlji, i čini se da svaka stvar, živa i neživa, u sjeni nalazi svoj onostrani duh, cvrkut ptica, glasovi vrana u stablima gustih krošanja, bijelo-sivi neboderi, beton u najljepšim svojim oblicima, glasovi ljudi koji iz mira prelaze u nervozu, raspravljaju se jedni s drugima, počinju vikati, da bi se odmah zatim utišali, skinheadsi u crnim Martens čizmama, u maskirnim hlačama i maslinastim jaknama narančastih podstava, kad me ugleda, jedan diže ruku na hitlerovski pozdrav, viče Sieg heil!, kako je prepoznao da sam Njemica?, drugi ga odvlače u stranu, možda je pijan, iza ugla dvadesetak nogometnih navijača s bejzbolskim palicama u rukama, predvodi ih visoki plavokosi muškarac, stariji od ostalih, dvojica viču slikaj nas!, podižem aparat i slikam ih, smiju se, veseli mladi ljudi, budućnost Europe, kao maturanti zadnjega dana škole, predvodnik im govori neka požure, govori im da nije vrijeme za slikanje, smiješim se i njemu, on ne odgovara, kao da me ne vidi. Kvart se zove Siget, malo dalje je Središće, pa Travno, Utrina, Zapruđe. Socijalistički je pjesnik šezdesetih godina dobio zadatak da izmisli imena za kvartove budućega Novog Zagreba. To je i učinio. Imenovao je cijeli novi grad, kao ateistički bog u pjesničkom zanosu. Pedesetak godina kasnije, po fasadama tada sagrađenih zgrada i stambenih tornjeva kukasti križevi, insignije hitlerovske Nezavisne Države Hrvatske, keltski križevi, kompletna početnica europskog neonacizma, tvori palimpsest ovoga lijepog socijalističkog grada pri starome, malenom i kratkonogom habsburškom Zagrebu, čiji centar sliči Klagenfurtu, Grazu ili nekom trećem, nepostojećem koruškom gradu. I nisu ti grafiti od danas, ili od proteklih nekoliko dana, tu su godinama, kao zapisi mržnje i desničarske histerije, ili jedine preostale tradicije ovoga naroda, koji je požderao vlastitu memoriju, jedni preko drugih, kukasti križevi i staronjemačke rune SS-a, nitko ih nije brisao, komunalnim službama nisu smetali, a građani su se navikavali na njih. Strašna je i uvijek poučna navika na fašizam. A onda uz krik, uz dugo A, koje traje onoliko dugo koliko je potrebno zemljinoj teži da s visine šesnaestog kata privuče sedamdesetak kilograma muškog, pedesetak kilograma ženskog, dvadesetak kilograma dječjeg, počinju s novozagrebačkih tornjeva padati tijela. Muškarci, žene i djeca, živi usred miholjskog ljeta padaju nad Zagrebom, i čarolijom premeću se u mrtve. Vlastitim ih očima gledam, čudim se svome miru, skoro turističkoj lakoći, a onda i tome kako mi je savršeno dobro jasno kako i zašto padaju, iz kakvih oblaka, iz kakvog nevremena. Koliko sam ih vidjela u šetnji s jednog na drugi kraj Novog Zagreba? I koliko grupa mladih i nešto starijih muškaraca u navijačkim uniformama, s bejzbolskim palicama u rukama? Koliko skinheadsa? I koliko ozbiljnih muškaraca i žena, također u grupama od po desetak ljudi, koji su naokolo išli i podsjećali na nadglednike poslova? Ne znam, nisam u tom trenutku mislila da je važno brojati. Pokušavala sam doći sebi, nekako se vratiti u stvarnost. Osjećala sam se kao Alisa nakon što prođe kroz zrcalo. Ovo jednostavno nije bilo moguće. Ovo se nije zbilo.”

Pogromi su, u nešto manjoj mjeri, nastavljeni i u ponedjeljak, da bi se zatim, u rano popodne situacija počela smirivati.

Na ulicama se pojavila policija.

A zatim i užasno mnogo policije u kombijima, oklopnim kolima, u pancir-odijelima, sa štitovima od pleksiglasa. Nikoga osim policije više nije bilo, i ništa se nije događalo.

Nastupio je mir vojne hunte. Demokracija i Europa.

Vozovi sporo mile, idu na jug.
Pogrebnu povorku čini i ovaj cug.
Pijani vojnik spava sa flašom vina.
Zrakom se širi miris
znoja, urina.

Ako preživim ovu zimu rusku,
možda ću vidjeti opet istočnu Prusku.
Nad vlakom zvjezdano ili
od pahulja vjetar vazduh trijebi.
S mukom tražim i tumačim
moralni zakon u sebi.

Olga, srca širokog kao Volga,
Olga, srca širokog kao Volga.

Izgubih svoje sretne karte,
u džepu poderan cener herc,
ispod bluze grudi lomi
i razara Weltschmerz.
Ne, to nije depresija,
to je patnja i prolaznost,
mori i muči me tjeskoba,
ne anksioznost.

Ti me tješiš, nudiš mi špek,
štrudlu i čaj.
Ne želim napolje, vani je pakao,
s tobom kraj šporeta zemaljski raj.
Gledam te krišom u zrcalu,
dok stavljaš šnalu u kosu.
Buljim u tvoje smeđe oči
i brojim pjege na nosu.

Olga, srca širokog kao Volga,
Olga, srca širokog kao Volga.

Opet je hladno, hauptman viče,
drugovi zatežu oroz,
prsti se lede, koža se ježi,
kroz stepu, prolazi isti voz.
Po horizontu bijesno gmiže
bombarder Sivi,
vremena nema, zajtnot,
tako prolazi dezert.

Možda se netko vrati kući,
možda se dokopa mirnog sna,
možda će netko, jedan od mnogih,
ali taj jedan nisam ja.

Olga, srca širokog kao Volga,
Olga, srca širokog kao Volga.

Svud oko nas ljudi su puni ufanja i vrline
Kao djeca naivna i čista smiješe se dolazećem
Zlu ratu potopu vatri koja će spaliti domove tuđe
Smiješe se i raduju bit će tako jer mora tako biti

Jer zlo se događa drugima jer rat je negdje tamo daleko
Potop njihove kuće nosi dok kroz gradove naše bogu hvala
Rijeke ne teku svi ratovi od nas se a ne ka nama kreću
Zlo se događa drugom nas štiti vjera naših gospodara

S ove strane topovskih cijevi pitomo im se oko nogu
Vrzmamo mi smo izvan logorske žice mi smo našli
Svoga jedinog boga nama ne trebaju drugi ljudi

Mi stojimo na vrhu najvišeg brijega smiješe se njuške naše
Osmijesima naših gospodara mi čekamo da se istoka pojave
Žene djeca ljudi naša historijska misija je da zalajemo kad naiđu

Umoran sam, i nek sve propane

Umoran sam, da snosim
Svakakvu svijeta
Sramotu

Umoran sam, poezijo – 

Ovo samo ti znaš:
Sve stane u šaku zemlje

I vraćam ti
Marne tvoje riječi
Sve tvoje metre i udare

Da ništa
iza mene ne ostane –
Umoran sam, i nek sve propane

(2025)

Naberite sami šibu, kaža majka. Onda nam tim istim šibama crta linije po listovima. Ja stradam više jer je brat bio bolestan kao malen, pa sam, kad zatreba, kriva za oboje. Moje noge trpe za mene i za brata, a šare su gotovo lijepe, usijano crvene. Ponegdje kasnije ostanu zadebljana mjesta, deblji tragovi. Tamo gdje je šiba udarila najsnažnije.

Šibe su tanke, dovoljno da peku, da zabole, ali ne stižu do kostiju. Kosti, naša unutrašnjost, ostaje netaknuta. Nismo polomljeni. Nismo potrgani. Samo su nam listovi nogu ponekad išibani do krvi.

Treba paziti kako tučeš djecu, kaže majka. Oklagijom nikad ne tuče, samo zamahne. Kaže da je ona i oklagijom dobivala. Jednom nije mogla ustati na noge danima, koliko ju je mater prebila po leđima. Ne možeš djecu tako, kaže. Ne smiješ ih nepovratno oštetiti.