Zagor pretukao dvojicu mještana,
Nisu ga prepoznali, e pa tako došlo do
Velikog nesporazuma.
Još od Čapljine lovio je
Najgoreg od najgorih, Ilkana Čerkeza,
Trkom usput polomio nasade mandragore,

Nabr’o nešto jabuka ispred privatne kuće, da se okrijepi
Komšija je viknuo Lopovi
A Duh sa sjekirom
(samo ne izgleda mu to kao prava sjekira)
Išamarao i domaćina i komšiju istom mjerom.
Tu se nisu uspjeli baš ništa dogovorit, ljutit je,
vjere darkvudske,
Kajakom nastavio uzvodno Neretvom sve do Mostara.

Natprirodni krik osvete što ledi krv u žilama čitatelja
Uznemirio je narod taman iza ručka, ne mogoše prileć.
Pa reče jedan zloslutnik Počelo je, počelo.

Onda uhvatilo ga istu veče,
čeko kažu valjda dimne signale
Pregledavo opuške i tragove oko kioska,
Indijanci se nisu vraćali u stanove godinama, primijeti.
Potrebna je inicijativa, kaže još
Ali džaba.

Istog dana skuhali mu kafu u mostarskom zatvoru.
Zapustio se vremenom, udriše mu slabašni brčići
Kad to vidje izgubi i on komad nade od duga čekanja.

Možda bude neka razmjena s Ken Parkerovim brojevima,
Ko zna, možda u idućem broju dohakaju Ilkanu
Ako se ne pohabaju korice.

Lijepa Bosna, pomisli Te Nej,
Samo je kolodvor u Čapljini čudan.

– Što je najgore? – upita narogušeni bog svoja čeda.

Prvi će: Najgore je živjeti u doba razuma, okružen niskim osjećajima!

Drugi će: Najgore je ne poštovati život, kao što život nas poštuje!

Treći će: Najgore je biti roditelj djeteta čijeg ubojicu poznaješ!

Četvrti će: Najgore je dočekati da te razočara ono u što najviše vjeruješ!

Peti će: Najgore je znati da će doći kraj, a ne znati kada!

Šesti će: Najgore je plašiti se Drugog, a biti mu jednak! 

– Najgore je takvom svijetu biti narogušeni bog – reče, pak, najmudriji među njima.

Majk Johansen, Putovanje učenoga doktora Leonarda i njegove buduće ljubavnice, lijepe Alkeste, u Slobidsku Švicarsku, 1932

Majk Johansen jedan je od najznačajnijih pripadnika ukrajinske avangarde. Član Harkivske grupe (one skupine koja je u kasnijoj literaturi zaživjela u romanima i pjesmama Serhija Žadana, ali i u njegovu književno-znanstvenom radu), unutar nje je razvio svoju specifičnu poetiku koju odlikuje, prije svega, erudicija u čijemu se središtu nalazi poznavanje velikog broja stranih jezika, posebice klasičnih – grčkog i latinskog. Johansen je rođen 1895. u Harkivu u obitelji njemačko-ukrajinskoga porijekla. Otac mu je bio letonski Nijemac, nastavnik njemačkog. Studirao je u rodnom gradu gdje je i diplomirao 1917. Isprva je pisao na njemačkom i ruskom ali se, zgrožen brutalnim zločinima koje je ruska armija počinila u Harkivu za vrijeme građanskoga rata, odlučio prijeći na ukrajinski, jezik koji je konzekventno koristio do kraja života. Pisao je prozu, poeziju i drame, dječju književnost, prevodio, kao poliglota, s brojnih jezika. Tridesetih mu je godina prošloga stoljeća književna djelatnost gotovo potpuno onemogućena, da bi kolovoza 1937., u jeku staljinističkog terora, bio optužen zbog ukrajinskog nacionalizma i terorističkih aktivnosti. Pogubljen je u listopadu iste godine, u Kijivu, na godišnjicu Oktobarske revolucije. Staljinov cilj gušenja ukrajinske kulture i impostacije ruske kao jedine relevantne na cijelome teritoriju Sovjetskog Saveza na taj se način za još jedan korak približio realizaciji. Neuspjeh tog zločinačkog poduhvata dugujemo tvrdokornosti ukrajinskoga naroda, njegova jezika, kulture i povijesne samosvijesti.

No natrag Johansenu. Naslov, moglo bi se reći, govori sve. Sročen maniristički, imitacijom stila romana iz sedamnaestoga stoljeća, pseudo učen, prizivajući figuru antičke Alkeste (mitološka je Alkesta supruga Admetosa koja naprasno umire, a u znak zahvalnosti zbog gostoprimstva Herakle se pokazuje spremnim spasiti je od smrti i tjera Tanatosa od njezina groba), ljubavlju povezanu s doktorom znakovita imena, svjedoči o učenosti njegova sastavljača, ali i o sklonosti k ironiji, poigravanju i razotkrivanju povezanosti sadržaja koji se na prvi pogled čine beskrajno udaljenima. No ono što u njemu osobito upada u oči jest teritorijalna usmjerenost. Sloboda Ukrajine geografski je naziv koji se odnosi na sjeveroistočni dio zemlje i čiji je glavni centar Harkiv. Pojam „Sloboda“ označava slobodno naselje, a povijesni je razvitak regije determiniran stepskim područjem na kojemu su se stoljećima sudarala brojna nomadska plemena na svojim putovima kroz otvoreno prostranstvo. Stoga se sa velikom izvjesnošću može reći i da je glavni „junak“ Johansenova romana upravo stepa kroz koju se kreću razni, uglavnom plošno predočeni, likovi. Iz takve konstrukcije proistječe i zbunjenost čitatelja pri prvom suočenju s Putovanjem učenog doktora Leonarda.

Sam je početak obilježen dvama citatima, motima, na latinskom i na engleskom. Prvi potječe iz Horacijevih pisama i može se prevesti, otprilike, sa „oni koji hitaju preko mora mijenjaju nebo, a ne dušu“. Njime se nagovještava kretanje, savladavanje prostora, koje će dominirati romanom. Drugi je kompleksniji. Kao izvor navodi se neobjavljeni esej o „Pejzažu u književnosti“, a autor mu je sam Johansen. Citirati ga mogu samo kritičari. Roman se, još jedno poigravanje autora s publikom, završava prijevodom toga izmišljenog mota. Opraštajući se od nje on kratko sažima vlastiti postupak i poantirano ga dovodi do srži: „Nigdje nije zapisano da je autor jednoga književnog djela obavezan voditi žive ljude kroz dekorativne predjele. On može pokušati suprotno i voditi dekorativne ljude kroz žive i bogate krajolike.“ Dakle: junak je romana prostor, likovi su tek sekundarni, oni služe njegovu popunjavanju. I u ovome se Johansen pokazuje kao netko tko dobro poznaje teoriju pripovijedanja Viktora Šklovskog, sa svim njegovim očuđavanjima, umjetnosti kao postupku, fabuli i sižeu, retardacijama, ogoljenim postupkom – sva ta mjesta pronalaze potajni i prikriveni ulaz u Putovanje učenog doktora Leonarda. Intertekstualno se poigravajući Cervantesom i Lawrenceom Sterneom, Johansen priziva upravo one junake koji su determinirali znanost o književnosti kako ju je izgradio Šklovski, a s njim i ostali ruski formalisti. U jednu riječ: Johansen je istinsko dijete svojega vremena. On je pripadnik avangarde, njezine poetike i njezina vrlo specifičnog interesa prema svijetu.

Takva afilijacija ne pridonosi transparentnosti književnoga teksta, naprotiv. Roman je ispisan u maniru kojega ne bismo mogli nužno nazvati hermetičkim, ali mu se približava. On nije zatvoren prema svijetu u onom obliku u kojem je to, na primjer, Bez mere Marka Ristića. Ipak, proces čitanja nije ni lak ni udoban. Valja se priviknuti na skokovito prelaženje s jedne na drugu grupu likova, na njihovo nestajanje sa scene i ponovno vraćanje na nju koje djelomice kao da se želi približiti fantastici, ali je istovremeno ne iritirajući do kraja. Knjiga je formalno podijeljena na šest dijelova. Dugom prologu slijede prva, druga i treća knjiga, a cjelina se završava kratkim epilogom i još kraćim pogovorom. U prologu se u priču uvodi upravo jedan od likova koji će iz nje, naoko nemotivirano, i nestati. Don José Pereira tajanstveni je Španjolac koji Slobodom Ukrajine putuje u pratnji crvenog irskoga setera, Rodolfa (uvijek je važno obratiti pažnju na boju!). No u jednome momentu lutanja dolazi do transformacije u kojoj se Pereira pretvara u komunistu Danka Haritonoviča Perervu. U tome se trenutku gubi i posljednja realistička nit pripovijedanja. „Sanjao je (Danko – D.B.) o neobičnim, čudnim stvarima. Sanjao je da nije Danko Haritonovič Pererva, već don José Pereira, putnik i ubojica tirana iz daleke Barcelone. Sanjao je o doktoru Leonardu, liječniku i ljubitelju prirode, o lijepoj Alkesti i mnogim drugim licima koje je vidio u svome životu i koja su mu se u tom snu činila bliskima i povjerljivima.“ Taj proces transformacije nije izbjegao brižljivome oku kulaka (na ukrajinskome: kurkul) Ščvoba. On ga proglašava neprijateljem i ubija udarcem sjekire. Iz njegovoga se mrtvoga tijela iznova rađa Don José Pereira. Razvidno je da se već u samome prologu razvijaju pripovjedne niti koje će dominirati idejnom bazom romana. Putovanje junaka-tuđinca kroz beskrajna područja stepe dovodi ga u kontakt s lokalnim stanovništvom s kojim razvija ambivalentan odnos, prožet radoznalošću, asimilacijom i, nakraju, nasiljem. U pozadini se uvijek nalazi građanski rat koji je Ukrajinom divljao dvadesetih godina prošloga stoljeća, ali se nazire i pritisak na „kulake“ koji će neslavni vrhunac doživjeti u prinudnoj kolektivizaciji – kada će se pretvoriti u nesputano nasilje čija je neslavna bilanca smrt četiri milijuna ljudi, u povijesti poznat kao „Holodomor“. 

U prologu se doktor Leonardo spominje dva puta. Štoviše, on se i završava njegovim pojavljivanjem. „Don José Pereira baci se na posao fabriciranja jednoga izvještaja za talijanski časopis Voce del Popolo. Vjerujem da se u njemu spominje doktor Leonardo“, veli pripovjedač. Doktor se Leonardo u prvoj knjizi uvodi in medias res. Vidimo ga kako u selu Bahtino ulazi u čamac koji će ga, skupa s Alkestom, voziti rijekom Dinec. I opet se u središte pažnje nameće Johansenova strategija: priroda je, okoliš, junakinja romana; likovi djeluju kao kulise, isječeni iz kartona, nalijepljeni da  drvenu površinu. Još jednom (izmišljeni) moto: „The persons treated as mere cardboard puppets, as moving decorations can never impart proper movement to a description of landscape (because of the natural tendency of the reader to follow their ways, as if they were real living people) and so a ‘Landscape-novel’ could be made quite readable.“ Poetika koja nam se nudi, željeli je mi prihvatiti ili ne, jest poetika prostora. Likovi u njoj su nešto što taj prostor popunjava, ništa drugo. Simbolična im se vrijednost daje tako što mu pripadaju (ili ne). 

Putovanje doktora Leonarda i njegove Alkeste jest, dakle, putovanje u unutrašnjost. U unutrašnjost jedne zemlje koju se otkriva, uvijek iznova: preko krajolika, preko ljudi koje se sreće, preko događaja koji su uvijek tu, diskretno napomenuti, začinjeni dozom prefinjene ironije. Tako se u prvoj, drugoj i trećoj knjizi postupno otkrivaju konci koji mrse zaplet, koji ne daju da se siže emancipira od fabule, i obratno. Uvijek kad nam se učini da smo dosegli do jedne čvrste točke koja bi se trebala pokazati kao uporište, vidimo da nas je lukavi pripovjedač zaveo. Žrtve smo njegove samovolje, njegovog „zadovoljstva u tekstu“ koje nas preko bogatih literarnih asocijacija vodi do same srži romana: opisivanju Ukrajine (i Slobode Ukrajine) kao mitološke zemlje čudesnih potencijala, naseljene ljudima koji kao da su izašli iz svijeta antičkih heroja čija imena, ponekad, (zagonetni student Orest Perebijnis) i nose. U tekstu ćemo pronaći i likove koji se naslanjaju na ukrajinski folklor, poput Babe. Srećemo je na raznim mjestima, u raznim obličjima, uvijek spremnu da pripremi neku novu čaroliju. Ukrajinski se likovi tuđincu Leonardu javljaju kao džinovi. Njihove su tjelesne mase groteskne pa su im, sljedstveno, takva i djelovanja. Prepuna iskonske snage, ali istovremeno prelomljena kroz prizmu ironije, ona se idealno uklapaju u posprdnu sliku sovjetskoga društva koju stvara Johansen.

Na istoj se razini nalazi i ljubavna priča koja se nalazi ukorijenjena već i u naslovu romana. S jednom korekcijom: u njemu se, a tako ostaje do kraja, Alkesta označava kao buduća ljubavnica doktora Leonarda. No uz Leonarda, srećom po Alkestu, postoje i drugi likovi, tako da se njezino djevičanstvo neće pokazati trajnim stanjem. U jednoj noći, u kojoj Leonardo razvija svoju šopenhauerovsku filozofiju, ona će spavati čak s dvojicom muškaraca koji će je probuditi iz sna u koji ju je uljuljkivao talijanski antifašist. Tada će istinski zaspati i sanjati da se vratila u svoju domovinu Italiju, gdje ima sina, i supruga doktora Leonarda Pezzija. I sve bi bilo idealno da se opet nije javio zločesti pripovjedač koji nam stoji na usluzi i otvara nam oči: „Samo nešto Vam, dragi čitatelju i još draža čitateljice, ne mogu pripovijedati, o tome što se zbilo s ubojicom tirana Don Joséom Pereirom, s učenim doktorom Leonardom i lijepom Alkestom, nakon što su završili svoje putovanje, ne mogu Vam ništa reći o tome jer na zemlji nikada nisu postojali ni Don José Pereira, ni doktor Leonardo, ni lijepa Alkesta, i jer se nikada nisu vozili ni po dalekim stepama ni po Slobidskoj Švicarskoj. / Ja sam ih izmislio.“

Eto, pripovjedač nas je prevario, vukao nas je za nos. Ali ne samo nas, nego i poetiku socijalističkog realizma, nego i zvaničnu, rusku kulturu koja je tridesetih godina nastavila svoju dominaciju, nakratko prekinutu, nad Ukrajinom. Ili: kako bismo mogli protumačiti obračun (ili bitku) crvenog i bijelog mrava koja se odvija pred zadivljenim očima promatrača? No vući nas za nos daleko je manje opasno nego činiti to sa rusko-sovjetskom vlašću. Ironični ubodi usmjereni na vlast, isticanje, prpošno i smjelo, samostalnosti i samodovoljnosti Ukrajine (koje se vidi i na svjesnoj odluci Johansena da prestane pisati na ruskom i preuzme ukrajinski jezik), bili su dovoljnim razlogom za njegovo ušutkivanje, a potom i umorstvo. Putovanje učenog doktora Leonarda … (i njegovoga autora) bili su sustavno prešućivani do 1989. Ukrajinska je literatura bila punih 57 godina lišena jednog remek-djela. Na sreću, nisu ga uspjeli ubiti. Pojavljuje se i u prijevodima, i u originalu i popunjava praznine u našem znanju o jednoj veličanstvenoj kulturi koja koristi svaki trenutak slobode da se emancipira od hegemona i agresora. U stjecanju samosvijesti djela su, poput ovoga Majka Johansena, siguran putokaz da se nalazi na pravome putu.         

Bila je kuća, zapravo potkrovlje. U njoj je bilo 25 godina života i braka koji je završio prije tri godine.

U potkrovlju je ostao raspadnut kauč, ostala su dva ormara i odjeća iz prošlog života. Ostali su tanjuri i čaše, i sav escajg.

Ostala je masnoća iza raspadnutog šporeta, i crvi u kutiji s hranom, ostala je jebena mikrovalna koju nikad nisam koristio. Ostale su zaboravljene stvari na vrhu ormara prekrivene prašinom i pune kutije autića, legića, gormita. 

Ostale su tave i tepsije u paučini, kolonjske vode (osam komada), prva pomoć koja se osipa pri dodiru. Ostalo je dvadeset alkoholnih pića, napola popijenih, koja su sad sirće. 

Ostali su zaboravljeni laptopi ispod kauča, cdovi, promo dvdovi. Ostala je puna ladicu kablova bez svrhe. Ostali su fascikli, zaboravljeni dječji crteži, suveniri sa srednjovjekovnih festivala. Ostala je gipsana Baščanska ploča širine 10 cm. 

Ostale su, jebem im sve da im jebem, knjige, svih vrsta i veličina, uključujući i uvezano Drvo znanja. Kako to da bacim… 

Osim knjiga, sve sam pobacao. Knjige nisam jer sam idiot koji će im naći prostor na nekoj polici, iako ni prazne police ni prostora nema.

Leđa ne osjećam. Još koji dan muke i rješit ću se očevine, hvala bogu i đavlu. Sve sam razbio svojim rukama, bez pomoći, jer to tako treba da se napravi.

* * *

Sloboda je u velikim, čvrstim i crnim vrećama za smeće, zapremine 120 litara.

* * *

Završilo je veliko bacanje. Ustvari, nije. Još samo ta pseća kućica na terasi od pokojnog psa Đuke, koji je umro 2014. Kupili smo mu tu pseću kućicu, zapravo kuću, preko oglasa, gotovu i vrlo solidnu. Bila je velika, jedva smo ju donijeli na terasu. Imala je šindru na krovu, izolaciju od stiropora sa svih strana. 

I došlo je, eto, vrijeme da se ta pseća kuća polomi u dijelove, jer je sa svih strana strunula. 

Posudio sam od komšije sjekiru i u 11 ujutro krenuo da ju razvalim. Sve ću baciti na ostatak krupnog i svakakvog otpada po koji će doći kombi istoga dana.

Pogoditi sjekirom (ili čekićem) na željeno mjesto nije lako, pogotovo ako nemate iskustva. Tko zna zašto, prvih osam udaraca sjekirom pogodilo je baš ona željena mjesta. 

Uz škripu eksera koji izlaze iz drveta, pseću kuću sam razvalio prilično lako, puno lakše od očekivanog.

* * *

Nakon osmog udarca sjekirom, zaplakao sam. Prvi put u tih mjesec dana čišćenja tog potkrovlja. 

Nema katarze bez suza i barem malo očaja. 

Znoj mi je kapao u oči, znoju su se pridružile suze. Ne znam šta je slanije.

* * *

Kad je tog dana sav otpad otišao i kad sam završio s rabotom koja me mučila godinama, sjeo sam u auto prazan. Kad sam upalio auto, upalio se i radio. Iz zvučnika se začula pjesma “Moja prva ljubav”, Balaševićeva. Prvi stihovi su “Tad još ništa nisam znao / i nisam verovao / da na svetu tuge ima”.

Morao sam ugasiti radio i jecati u tišini.

Kad je i to slane vode izašlo iz očiju, sjedio sam u autu lakši nego ikad.

I onda sam se sjetio.

Jebote, taj legendarni Đuka, moj prvi pas, nikad nije koristio tu pseću kuću. Radije je ležao u dnevnom boravku.

* * *

Došao sam u stan, lagan i prazan. Na stolu u dnevnom boravku stajala je neka knjiga. 

“Kupila sam ti knjigu danas, kad sam kupovala sebi nešto”, rekla je Ines.

Gledam knjigu. Autor je Miljenko Jergović. Na koricama piše “Selidba”. Izdanje iz 2018. 

“Jebote, pa ja nikad neću pročitat sve njegove knjige”, rekao sam.

“Vidjela sam naslov, pa sam pomislila da bi ti mogla bit aktualna sad”, uz smijeh je odgovorila.

“Aukurac”, rekao sam.

“Šta je bilo, jel neki bed?”, upitala je.

“Zaboravio sam vratit sjekiru komšiji.”

PLASTIKA GLADI

Palestinu mori izgladnjivanje:

Djecu
S punim njedrima
Poklona iz svijeta dokolice

Bože –

Niko dosad stvorio nije
Za gladnu djecu
Ništa jadnije

Ništa strašnije
Od igračkica plastične hrane

(2024)

TRPNA STANJA

Svakoga petka siđem u grad
Kroz park –

Jutros su
Staze prepune jeseni

Eno, sestra brata lišćem
Zatrpava, i šapta:

Spava, bato, spava –

Kao ona makanja
Nad majkom u filmu Kozara

(2021)

Ima više od šest mjeseci da sam se našla u za mene nesvakidašnjem društvu, u vezi nesvakidašnje i prijatne obaveze, nakon koje su se vodili tako neki takođe nesvakidašnji razgovori i pila nesvakidašna pića. Onda je kroz šumove više tih nesvakidašnjih razgovora do mene dopro glas Miljenka Jergovića koji je rekao da je roman Vukašina Milićevića važan i da bi trebalo više pisati o njemu. On je htio, ali ne može se sve stići…

Miljenko Jergović nije verbalno glasan čovjek i nije ustao i podviknuo da ga svi čujemo, već je to onako usput rekao nekome do sebe. Ali po prirodi stvari, u kakvom god višeglasju da se nađemo, uvo se izoštri kada se jedan od tih glasova izjasni o nama ili o nečemu što nas se lično tiče.

Kako se mene lično tiče roman Vukašina Milićevića? Prvo, prijatelj mi je – ali imam ja i prijatelja čiji me romani lično ne dotiču, a drugo i mnogo važnije je što u romanu piše o stvarima ličnim, njegovim, ali se na jednom planu zajedničkog iskustva koje nikada ne mora da bude vremenski ni prostorno usklađeno – znači nismo ga, osim vrlo kratko možda kao studenti, dijelili – prepliće sa mojim iskustvom i postaje esencijalan i za mene.

Jergović je u pravu, čovjek, iako želi, ne može mnogo toga da stigne. Slušajući na lijevo uvo te večeri njegovu opasku, pomislila sam da ni ne treba, ima Jergović mnogo dobrih stvari koje stiže, i da, iako bih ja mogla da stignem, nije dobro da pišem o Vukašinovom romanu. Jer pisaću o djelu nekoga koga volim. Neće biti objektivno.

U međuvremenu se u životu Vukašina Milićevića desilo svašta. Iako nije ni prije bio anonimus, u posljednjih šest mjeseci, nizom turbulentnih obrta i događaja od opšte važnosti, isplivao je u žižu javnosti. Pojavljuje se u najslušanijim podkastima, gostuje na određenim TV stanicama, dok na drugim pričaju o njemu. Sve u svemu, on govori i osvjetljava tzv. javni prostor sobom – takav kakav jeste.

Prije nekih desetak dana, dobio je poziv od biblioteke iz Istočnog Sarajeva da, u okviru tamošnjeg malog sajma knjiga, predstavi svoj roman. Kada me je pozvao da mi to kaže i pozove me da pored njega i ja nešto pričam, rekao je: „Kad me žena nazvala, mislio sam da je pogriješila.“ Jer, od opšte klime koju, predrasudama – ne bez osnova – skloni, pripisujemo Istočnom Sarajevu, ne očekuje se da traži nekoga kao što je Vukašin Milićević – kontroverzni sveštenik (ko god iole poznaje crkvu i bar malo njenu istoriju zna da zabrane sveštenosluženja i ostale kazne u sebi nose mnogo manje kontroverze od npr. odličja), teolog ljevičarskog nastrojenja i čovjek nedvosmislenih stavova po pitanju toga šta je dobro, hrišćansko, opšteljudsko – kako hoćete.

Ali gospođa iz biblioteke u Istočnom Sarajevu se nije zabunila. “Vaskrsenje”, roman Vukašina Milićevića, zaista je najtraženija knjiga na njihovom posudbenom odjelu i kao takva, po procjeni organizatora pomenutog kulturnog dešavanja, zaslužuje da bude predstavljena svojim čitaocima, sa sve autorom – glavom i bradom.

I dok sam se ja, čitajući ponovo roman, spremala da zablistam na književnoj večeri posvećenoj “Vaskrsenju”, na društvenim mrežama se, iza mojih nezainteresovanih leđa, vodio pravi rat i pozivalo na linč jedno „govno“ koje treba da ima književno veče u Istočnom Sarajevu. Saznala sam samo ponešto od onoga što je pisano, ali sam odlučila da se ne obazirem, kao ni Vukašin koji se ne obazire ni na mnogo gore stvari koje mu srpska javnost priređuje u posljednje vrijeme. Ipak, dva-tri dana pred sam naš, sa radošću iščekivan, polazak za Sarajevo, stiglo je izvinjenje zbog otkazivanja na koje je gđa direktorica biblioteke bila primorana nizom prijetnji koje su joj zbog Vukašina Milićevića upućene iz svih mogućih institucija za čuvanje deluzivnog mira i reda tzv. srpske savjesti, neprikosnoveno neukaljanog identiteta i ne znam ni sama čime su sve anonimni jurišnici pravdali napade na gđu najbolje namjere.

Uglavnom, sve je to u meni probudilo potrebu da ipak ja napišem nešto, jer ako mogu da pišu skriveno ispred zvaničnih institucija, potpisano po internetu, prosto iz sebi samo znanih razloga (usuđujem se da za sve okrivim loše pisce) – ljudi koji mrze Vukašina, zašto ne bih pisala ja koja ga volim. Objektivnost definitivno nije ni na čijoj strani, a i koga, zapravo, uopšte briga za nju?

Kada je napisao roman “Vaskrsenje”, pomislila sam: „Kad, čovječe, i roman!“ Profesor na fakultetu, sveštenik, muž, otac četvoro djece, autor brojnih radova iz najteže oblasti filozofije i teologije i sad i –  roman. Neki ljudi ipak, možda ne sve, ali svašta stižu. I pročitala sam ga, pohvaliću se, među prvima. I bila sam kao i konzumenti knjižničkog fonda biblioteke Istočno Sarajevo nešto kasnije, pogođena. Tužna, suočena sa sobom kroz te jednostavne rečenice koje u sebi nose mnogo trpljenja, višedecenijskog ćutanja, iskustva, ali prije svega i najviše – ljubavi prema životu.

Život je pojam maglovit. Svako pod njim podrazumijeva nešto drugo, a najčešće – ništa. Živimo ne propitujući, ili kada se zamislimo, posegnemo za filozofijom, religijom, umjetnošću da si pomognemo u momentu nemira. Nekad ne pomogne ništa i odiseja otkrivenja se ne završi dobro, a nekad, stisnuvši zube i pretrpivši baš tu bespomoćnost – da ne kažem besmisao – dođemo do poznanja života u njegovom punom sjaju koji se krije iza prostih bioloških stvari kao što su djeca (kaže Vukašin u romanu), ili mirisa – hrane, žene; zvuka muzike i svega onoga što je kao pozadina poslužilo trileru (ja nisam ni znala da je triler, ali udruženje pisaca triler romana koje ga je uvrstilo u najuži izbor za najbolji roman – kaže da jeste) koji nam priča pisac.

I ja vjerujem da je taj „triler“ oko koga se sve vrti, to razračunavanje sa istorijskim momentom koji uznemiruje do krajnjih granica svakog iole osviještenog autorovog sunarodnika – za njega samog najbitniji, ali to što je dovelo do tog samorazračunavanja za mene lično je još bitnije.

Prvo i najteže, sa čim se čitav život mučim – problem vremena. Da li su se stvari koje su prethodile buđenju glavnog junaka u svom automobilu desile juče ili godinu dana ranije? I u kojoj mjeri je to bitno zavisi samo od toga da li je vrijeme koje je prošlo doprinijelo nekoj određenoj svijesti koja će se u njemu razviti, jer, kako sam junak kaže: „Ne želim da živim u nesvijesti, ne želim ni da umrem u nesvijesti.“ Vrijeme je prokleto i neprijatelj je samo čovjeku koji ga traći radeći „deceniju, dvije, tri iste stvari“ i prosto počinje da prezire ono veliko i moćno što mu je u tom vremenu dato – život.

Glavni junak romana se zove Lazar. Roman se zove Vaskrsenje. Lazar, kao i u Jevanđelju, vaskrsava – ne samo prosto fizički i ne kao manifestacija „velikih djela Gospodnjih“, već prije svega duhovno i moralno i kao ličnost.

Sjećam se, prije par decenija se pričalo kako je “Zločin i kazna” hit u Americi – čitali su ga kao triler. Da li je iko od čitalaca zastao pred potresnom scenom u kojoj Sofija Marmeladova čita Raskoljnikovu jevanđeljski pasus o vaskrsenju Lazarevom, pretskazanje pravog suštinskog obrata koji će se desiti, nauštrb iščekivanja hoće li istražitelj Porfirije Petrovič razotkriti zločinca? Nije ni bitno, jer romani postoje da bismo mi koji ih umašćujemo pored kreveta i zalivamo jutarnjim kafama u njih učitavali šta hoćemo.

Slično Dostojevskom, i Vukašin se zabavno igra imenima, pa u romanu imamo popa Samarjančića i gospodina Ktitorskog, ali imamo i bezimenih, a važnijih, kao što su Ona, Žena i Otac, kojima imena nisu potrebna jer im lik gradi odnos ogromne ljubavi sa glavnim junakom.

I još mnogo svega i svačega ima u tom Vuletovom romanu, i otvoreno je veliko more učitavanja, i nije neobično što su se pojavili žalosni mali bojovnici protiv promocije istog u Istočnom Sarajevu.

I možda su sretni sad zbog izvojevane pobjedice, dovoljno glupi da ne znaju da zabranjivanje pisaca i knjiga nikome nikada više koristi nije donijelo nego upravo samim zabranjenim piscima i njihovim zabranjenim djelima. Ako ne odmah u tom momentu, a onda nekad u istoriji koja se još piše.

Kada? Vukašinu Milićeviću – savršeno nebitno.

On je mnogo toga, pa i vrijeme, „provalio“ bolje od nas.

Marku V.

Onaj što je u ratu ostao s onima bez oružja
iako je ime imao kao naoružani onaj što je i
svoje dijete pustio među njihovu djecu jer
ako je da umiru djeca neka ni njegovo ne ostane
živo svetac kada je umro na fejsbuku za njim
ostalo je sedam hiljada lajkova dvanaest hiljada
srca i pedeset i četiri hiljade suza a komentare
ni brojali nismo sve onih koji su naoružani svojom
patnjom i žrtvom radosno primali na se njegovu
neporecivu svetost svetac kada je umro ptice
na granama kukale u glas va vijeke va vijeke
va vijeke va vijeke

Onaj što je u ratu ostao s onima bez oružja
iako je ime imao kao naoružani narod onaj što je i
svoje dijete pustio među njihovom djecom
da živi ako je na djeci da ostanu živa svetac kad mu je
godina istekla po smrti i kada mu je fejsbuk
sam od sebe pomen dao lajkova dvanaest
srce jedno jedna suza i tri smijeha povrh
ispod pomena mu ostalo a ptice na granama kukale
u glas su va vijeke va vijeke va vijeke va vijeke

(18. kolovoza 2025.)

Opet odlazimo.
Pred nama je put svih puteva.
Odlazak svih odlazaka.
On lomi grane i obara hrast.
Pravi kratere u genima.
Ne da im da se oporave od bjegova i odlazaka.

Hrabra sam. Dok ne uđem u autobus. Mašem zgurenim staricama u crnim
maramama.
Kecelje im punim suzama.
Oduzimam im dah. One ostaju u samačkom opijelu.
A mi bježimo.

Djeci drhte brade, suze zaleđene na bjeloočnicama kao slike na zamrznutom
ekranu.
Ne usuđujemo se pogledati kroz prozor, jer bi se moglo desiti da nam oči zauvijek
ostanu tamo.
Tamo, tamo, tamo.
U mjestu predaha:
Velikom groblju lipa i bagremova.

Autobus poput svemirskog broda prolazi kroz sazviježđa bola
Putnici nijemi.
U njima se razgrano kamen.
Gravitacija praznog, nedovoljno istražen fenomen.

Prevrćemo po torbama,
tražimo sendviče,
iako smo upravo doručkovali.
Kruh i suze zatvaraju apetit.
I krug prekinute mantre: Ne plači, opet ćeš doći!

Pred granicu su nam pune ruke: mokre maramice, zdrobljeni sendviči, putovnice. I
jedna riječ.
Koju nikad nismo izgovorili.
Pa to nećemo ni sada.

Sjetila sam se da nisam poljubila oca. To me obara.
Prstima tražim srce.
Tražim sebe. Svoju zemlju. Svoj život.
Iz torbe vadim još jedan sendvič.

Jedem ga onako kao kad se zakoceneš i više ne znaš kako se zatvaraju usta.

18.8.2025

Dočekali smo jutro na granici Bocuane i Zimbabvea. Prozori kombija su postali mlečni. To je najavlo ono što će doći. Stakla su se razbristrila. Dve žirafe su se nagnule do nas. Njihove zavodničke trepavice su bile u nivou naših lica. 

– Ajde napravi facu kao žirafa – rekao sam Nataši.

Ona je zatreptala.

– Sad kao majmun.

Ona je poprimila izraz nestašnog zaprepašćenja. 

Dejvid Livingston, škotski lekar i istraživač je, u svojim Misionarskim Putovanjima i Istraživanjima u Južnoj Africi iz 1857., zapisao da je dvadeset minuta nakon isplovljavanja sa ostrva Kalai video stubove dima kako se povijaju prema vetru i mešaju sa oblacima. To je ličilo na vulkan. Bili su to vodopadi. Vodopadi su pošli ka nebu.

Ubrzo smo videli stubove dima. 

Osetili smo iskre vode na licu.

Pomorandža se usijala i rastopila u zrake u koje se ne može gledati.

Stotine sunčevih snopova propušteni su kroz krošnje. Kroz njih je šibao vodeni prah. Sunčevi zraci bili su mali vodopadi.

Duga je svetlela. Ona je bila deo veće duge.

Bože što je bilo lepo. Sav vazduh je bio obojen.

Voda je kapala sa grana.

Slušao sam ujednačeno sveprožimajuće:

Šššššššššššššššššššš!!!!

Ratnici Makololo nazivali su ovo mesto Mosi-oa-Tunia, para koja grmi. 

– Teško je shvatiti skalu onoga što leži pred tobom – zapisao je Livingston. – Niko ne može da pojmi gde tolika voda odlazi. Izgleda kao da je zemlja guta.

Zlatila se litica na kojoj se voda lomila.

Vodopad je bio dvaput viši od Nijagare, širok hiljadu sedamsto osam metara a visok sto osam. 

Najviši na planeti.

***

Ovo je bilo ostvareni san Kaspara Davida Fridriha.

Pola vode je padalo a pola letelo. Spiritualni slap se podizao nad stvarnim kao duh.

Pena je jurilila u ponor. Para u nebo.  

Asocijacije su bile: pakao i raj. 

– Jesi video ovako nešto? –  pitala me Nataša.

Bele pare su kuljale uz liticu. Padala je kiša na stenu. 

To je bio bog!

Na Nijagari, Indijanci su žrtvovali device.

Makololo su se molili na mestu gde se čuje para koja grmi i gde se vidi njen duh. 

I pevali su

Limbaji! To ne zna niko
Odakle dolaziš i kuda ideš.

Bio je to kraj formi.

Sve je nestajalo u belilo, u maglu, u šum. U ništa.

Hiljadu odvojenih vodopada izviralo je iz stene. 

Potkovica voda je usporila. 

Polako su padale draperije.

Predeo – sad puko nagađanje – do malopre je bio vidljiv.

Šum se pojačao. Zatvorio sam oči i sjedinio se s njim.

Vrisnuo sam. Vodopad se opet pojavio i opet počeo da se magli.

Majmun je sedeo na drvenoj ogradi mosta. Pravio je facu kao Nataša. Stene su bile mokre. Neke od tih su opasne tačke. Znam da su opasne. U Americi bi sve bilo bolje obezbeđeno, da niko ne može da tuži.

Pena je kuljala.

Nalazio sam se u kraljevstvu Artura Gordona Pima. 

Bio sam medju dimovima, duhovima, dugama i sijajućim svetlima.

Osećao sam srećnu malaksalost kao posle ljubavi.

Nije se razlikovala voda od pene, pena od vodenog dima, dim od vodenih iskri ili od oblaka.  

***

Često Evropljani govore o Livingstonu kao o čoveku koji je stvorio Viktorijine vodopade. Do vodopada su ga doveli poglavica Sekeletu i dvesta Makololo ratnika. Na ostrvu nazvanom Kalai našli su tvrđavu ukrašenu ljudskim lobanjama i Sekote grob obeležen sa sedamdeset slonovskih kljova. Livingston je svoja iskustva objavio je u Misionarskim Putovanjima i istraživanjima u Južnoj Africi.

– Najlepši pogled koji sam video u Africi. – zapisao je Livingston. – Niko ne može zamisliti nešto ovako na osnovu bilo čega što je video u Engleskoj, na ovakve scene mora da gledaju anđeli u letu.

***

Na mostu uzvodno od vodopada lokalci su nudili bandži džamping. Elastični konopac mi je igledao kao nešto zaostalo iz rezervi iz Korejskog rata. Čovek je vezivao konopac oko mlade devojke. Mršava plavuša, verovatno Amerikanka, zverala je oko sebe. Bila je veoma uzbuđena. Ja sam se plašio i da pogledam preko ograde. Devojka je bila kao mladi pas, pegava, zelenooka. Apsolutno besmrtna. Odbacila se je. I skočila.

Iz udaljenog planinskog sela davno je sišao,
pa je na gornju čaršiju zasjeo kao na Olimp,
po cijelom gradu pipke je pružio, kao polip,
uplašio se siroti mještanin, i posve se stišao

Velebnu kuću digao je sebi pod Gradinom,
i kroči uznosit, kao Pejgamber, neuzubilah!
Kao da je čaršija do njega u džahilijetu bila,
premda je pola milenija grad prožet dinom,

prosvijetljen nurom, mirisnim ruhom islama
Ruši se ova sublimnost bez ikakvoga srama,
jer aršin svemu postao je šićar, euri i marke,
skrit će ih hodža u potpalublju Nuhove arke

A jedan starina kazuje: I ranije bilo je mana,
ali posvećen grad bijaše idealu čistog imana
Između zla i dobra oduvijek znala se razlika,
dobro se sad izopačilo, za zlo postalo krinka