Žensko kad prođe
Stane i gleda
Bradu spusti na držak lopate
I sikće.
Nosnice raširi
Nogom po zemlji ore.
Kao da ga žensko rodilo nije.

Imaginarni prijatelj/59

Dok sam odrastao u Drveniku, moja je Nona ulagala grdnu energiju, retoričku i leksičku vještinu i dar, da me odvikne od toga da za neku ženu, za majku ili za školsku drugaricu, izgovaram nevinu zamjenicu – ona. Ne zove se Ona, govorila je, ona ima svoje ime. I tako sam se, napoprijeko, navikavao da žensku čeljad nazivam po imenu, i da nikad, ni iz kakvih razloga, a najmanje iz razloga stila, za neku kažem Ona. U Dalmaciji tog vremena, ali i svih kasnijih vremena, svaka je ženska, međutim, bila Ona. Možda je i muško bilo On, ali to se ne bi tako i toliko čulo u govoru. U čemu se sastoji rugoba rječice Ona? Ne znam, ali pretpostavljam. U tome što je žena bez imena ustvari anamo-ona, kako se to u Bosni kaže, ili beznadnica, bludnica, kurva. Obezličen i tužan ženski stvor.

Veličina književnosti je u preokretanju značenja, u davanju novih značenja starim riječima. Tako se glavni ženski lik u svim autobiografskim prozama Miljenka Smoje zove Ona. Ama nigdje nema njezina imena. Ona je Smojina žena, čuvarica ognjišta, vlasnica najviše kućne mudrosti, ona koja ga štiti od svijeta, od zlih jezika, ogovaranja i progona. Ona je hirovita i svojeglava, njezina je uvijek zadnja i uvijek se bolje čuje od njegove. Iznad nje nema zakona, Ona na ravnoj nozi pregovara s Bogom i s ljudima, i dogovara pravila igre. Ona je tu kada se on vraća, tu je i kada odlazi.

Smojin je svijet načinjen u dvoje. Ali to je svijet izrazitog matrijarhata. Ona je dobra vladarica koja svemu nalazi razlog i smisao. Da nije nje, život, a ni proza, ne bi imali okosnicu. Sve bi se rasulo, razglobilo i raspalo. Ona Smojinu novinsku, televizijsku i knjišku prozu čini jedinstvenom. Teško bi to bilo izvedivo kad bi se zvala ikako drukčije nego Ona.

Kad bi Ona imala ime, njezina bi se sudbina našla u istoj ravni s njegovom, ali i sa sudbinama svih onih usputnika koji svakodnevno promiču Smojinom prozom. A cilj je i smisao da Ona bude negdje iznad. Do toga pisac stiže jednim jednostavnim trikom. Tako što ju zove Ona.

S jedne strane Smoje prkosi normama, počev od one na kojoj je insistirala moja Nona. Svjesno izriče omalovažavajuću riječ, pače omalovažavajuće ime, pa ga ponavlja do u beskraj, sve dok, zahvaljujući kontekstu, riječ i ime ne počnu mijenjati značenje i smisao, sve dok se iz uvrede ne preobraze u pohvalu.

Naravno, i dalje svaka Ona nije Smojina Ona. Pisac nije preokrenuo jedan stereotip, niti je jednu riječ pod ružnim jezicima učinio išta ljepšom, ali je pokazao nešto što je za jezik kao i za život važno: riječi su sve ono što od njih načinimo.

A Smojina Ona jedan je od najvećih ženskih likova u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Nasuprot tipičnoj dalmatinskoj ženi, žrtvi kuće, muža i djece, vjernici, lajavici i nositeljici tradicionalnih vrijednosti, Ona je sačinjena od sve samih paradoksa i proturječja. Anarhistkinja koja drži do reda. Koliko se njezin lik poklapa s likom žene iz Smojine životne zbilje, čije ime znamo, ali ga iz razloga stilske dosljednosti nećemo spomenuti, zapravo se ne zna, i nije ni važno. Oboje su fikcija. Likovi iz priče koja je ispisala samu sebe.  

Biti ukorijenjen možda je najvažnija
i najmanje priznata potreba ljudske duše.

                  ___________Simona Vejl

Jutarnja tuga, ustajanje,
crveni prsti ptica crnih;
papuče, plahte, komešanje
oko česama obamrlih.

Jutarnja tuga, jutarnja lica,
vonj zahoda, spavaone;
škripa štaka i stolica
i užegle makarone…

(Istad, 1992.)

Ko će završiti u paklu, a ko u raju, ponekad doista ovisi o slučajnosti kudikamo tanjoj od dlake iz konjskog repa na violinskom gudalu. Anteša Baso na takvo što vjerojatno nije ni pomislio za više od 40 godina sviranja po seoskim svadbama i crkvenim godovinama. Nije mu to došlo u glavu ni kad ga je nepoznati djevojčurak, što se niotkud pojavio u ostavi gazda Ivote u seocu LJ., zapitao “A šta je to?”, pokazujući prstom u čvornovatu grudicu kolofonija. Nalikovala je kristalu pustinjske ruže, ali bi se tu gdje se našla, pošto za pustinjsku ružu niko u selu nije čuo, mogla usporediti samo sa okamenjenim čoporom gljiva bukovača na preklanjskom panju. Anteša je upravo bučno hukao u violinske žice kako bi ih zagrijao za skori početak svirke.

– A to?! – zagledao joj se u oči. – E, to, drago dijete, to se samo lizne i onda nikako, ma nikako, ne možeš ostat trudna! – odgovorio je šeretski se smiješeći pa je, pošto ga je tog časa pozvao kolega s kojim je uveseljavao svatove i vašarske iskonjake, spustio violinu i izašao.

Gospod Bog je seoce LJ., bit će iz nekog samo njemu znanog hira, uglavio u osunčanu zaravan usred strmih obronaka Bitovnje planine, podaleko i od samog sebe, a i od drugih sela i ljudi. Možda je violina viđena u selu i nekad prije, ali ako i jest, moralo je to biti i rijetko i davno, čim je gazda Ivota za svečanost koju je priredio povodom sinove ženidbe poručio po Antešu i njegovog trbušastog kompanjona tamburaša, i s ove i s one strane planine toliko poznatog po nadimku Masni da mu valjda niko osim rođene matere nije ni znao pravo ime. Osim bećarca i gange, slabo se šta dotad čulo na ovdašnjim svadbama, a i za Ilindan, nakon mise na groblju, ali je Ivota, čovjek toliko bogat da je želio napraviti nešto što će selo pamtiti do kijametskog dana, osim Base i Masnog, priredio i konjske trke, razglasivši to sve do Konjica i Rame; ko voli, nek’ izvoli, nagrada nije bila mala. Godina rodna, hambari puni, a jesen toplim i vlažnim ručerdama zagrlila sve od Neretve do najvišeg vrha Bitovnje tako da je i najstameniji list u najboljoj zavjetrini već bio očajan, pa ko bi odolio. Ima se, može se, ne ženi se sin jedinac dvaput u životu!

Sve pripreme nadzirao je Ivotin pouzdani sluga Cvitko, izvanbračni sin odavno pokojne udovice Katare, stasit i naočit mladić, istodobno i plećat i umiljat kao najbolji gazdin konj, u sve na imanju upućen bolje nego sam gazda, koji je više vremena provodio na okolnim vašarima i pijacama nego kući. „Kad imaš nekog takog ko Cvitko“, znao je reći Ivota, „možeš kud oćeš, ako treba sve do Mostara, i dalje, jope će sve bit u red!“ Selo je, istina, ispotiha mrmorilo kako tu nisu čista posla i da bi gazdaricu Maru trebalo priupitati ko je pravi gazda, ali bi svako prije umro, ne jednom već triput, nego bi opekao jezik ako mu se omakne da takvo što izusti blizu Ivotinog uha. I do Cvitkovog, mada, ko zna: možda bi se samo nasmiješio i uzgred počešao po maloj sivkastoj mrlji na plavoj kosi, kao što je činio uvijek kad bi ga neko zbunio. Po toj mrlji je, mada baš i nije sličila cvijetu, i dobio nadimak, iako je kršten kao Werner, po nekom Švabi iz 117. Jäger divizije, čija se jedna četa smjestila u selu u veljači 1943. Babe su govorile “Misusovo sveto, isto da ga je, Bože mi prosti, nazvala Enver“, a lajavu Kataru jedino se njen mlađi brat Antić usudio upitati „kako je mogla zanijeti sa Švabom”, na što je dobio odgovor da bi “i on zanio da ga je Švabo onako pridvostručio”.

Obje večeri i noći svadbovanja zvijezde su, nasmijane kao da im je gazda Ivota unaprijed, ne pitajući za cijenu, platio bogate dnevnice, uredno dežurale, valjda i same uživajući u zavodljivom prizoru, a mjesec je tek nekad pred zoru potpisao kapitulaciju, ljuljuškajući se usput u ritmu koji mu je po licu već ostavio bljedunjave naprsline. Ni seoski momci i djevojke nisu žalili nogu, katkad ih, doduše, mada uzaludno, i pokušavajući, izvući iz plahog violinskog cilika što im je nesmiljeno proširivao udubljenja u nekom dijelu vlastitog razumijevanja sa životom za koji dotad nisu ni znali. Pijetlove niko nije čuo ili su i oni prespavali zoru, umorni od tolike buke i gungule.

Vijesti su u to doba s one strane Bitovnje stizale ili sporo ili nikako, ali se naknadno doznalo da je u seocu LJ. za svega tri ili četiri dana krajem ljeta naredne godine rođeno šest beba, odreda muških. Ne bi to bilo zlo samo po sebi da rubrika “otac” u matičnim knjigama za njih pet nije ostala prazna. Izuzetak je bio jedino dečkić Ivotine nevjeste; i on je, kao i ostalih pet, na plavoj kosici imao sivkastu pjegu.

Basinoj violini je grudica kolofonija bila dovoljna za čitav njen četrdesetak godina dug život. Vlasnik violine nije, ali dlake gudala sigurno jesu primijetile da je kolofonij položen na komad čiste štavljene kože u ostavi gazde Ivote u seocu LJ. cijelo vrijeme imao neki čudan okus, samo što to nisu znale ni imali kome reći.

Sva novorođenčad su umrla za manje od mjesec dana, na životu je ostalo samo unuče gazde Ivote. Jedni su to uspoređivali sa španjolskom gripom iz nekih davno prošlih vremena o kojoj su im za dugih zimskih večeri pričali njihovi djedovi i bake; opaka pošlica je tada, radeći danonoćno, i prekovremeno i svetom nedjeljom, pokosila četvrtinu sve djece u selu. Drugi su šutjeli i brinuli vlastite brige.

Cvitka je tog ljeta nestalo, kao što iznenadna ljetna bujica za mrkle noći pune kiše i juga odnese dotrajali most za koji se svima što preko njega prelaze činilo da je oduvijek bio tu i da će uvijek biti tu. Gazda Ivota se čudio, ali i to kratko, pa je našao drugog momka; Cvitko se u posljednje vrijeme ionako skroz promijenio, izvršavajući njegove naloge šutke i bez volje, više nalikujući umornoj sjenki koja ne zna za vlastiti početak i kraj nego nekadašnjem glavnom i najpouzdanijem slugi. Ništa njegovo nije odnio iz kuće, kako se ponekad znalo dogoditi s nepouzdanim najmenicima i slugama, ostalo je čak i ono njegove robe i obuće što bi mu je gazda Ivota davao svake godine pred Ilindan. Niko drugi u selu ga nije ni spomenuo, barem naglas.

Godinu dana nakon najveće svadbe koju je selo zapamtilo niko se više nije sjećao ko je pobijedio u konjskoj utrci. Pet malih humki na groblju trajale su dok nisu istrunuli drveni križići iznad njih, a onda su se dodirnule sa vječnošću i poravnale sa zemljom kao da nikad nisu postojale.

Baso je, da se nakratko vratimo njemu, podavno umro, a nikad više nije pozvan da svira u seocu LJ., ne što posao nije obavio valjano, naprotiv, nego što takvih gazda kao što je bio Ivota nije bilo ni u tom ni u okolnim selima. Umro je, a da nikad nije doznao kakva prtljaga je ostala za njim i da je onom svojom rečenicom nepoznatoj djevojci, pogotovo ako Gospod na svom preciznom računalu veći koeficijent ima na posljedice već na namjere, možda otvorio vrata vlastitog pakla.

Dug bi bio spisak stvari koje sam pri selidbi sa Sepetarevca tražio a da ih nisam našao, ali neću ni pokušavati da ga sastavim, jer bi ostajao nepotpun koliko god ga poslije dopunjavao. Previše je toga u međuvremenu nestalo, a ponešto se, vjerujem, izvitoperilo u sjećaju, i onda pamtim stvari koje nikad nisu postojale. Ili pamtim stvari, ali zaboravljam kada su i gdje nestale. Previše očekujem od ove selidbe: osim predmeta, osim neživih stvari i opipljivih uspomena, htio bih pronaći i ono živo što je u međuvremenu umrlo. Premda mi razum govori da su svi stanovnici Sepetarevca pomrli i da sam posljednji živi u ove dvije sobe, u hodniku, trpezariji, špajzi i kuhinji, nešto mi ne da da ih prestanem tražiti u preostalim nepretraženim ladicama, komodama, ormarima, policama. Nepronađeni završit će tamo gdje odlaze izgubljeni predmeti.

Među njima i češagija. Ali ne češagija za češanje i timarenje konja, goveda, a u novija vremena i pasa, kako tu riječ definiraju rječnici. Ovu češagiju bi, možda, trebalo pisati velikim početnim slovom, jer je bila jedinstvena, jedina takva na svijetu. Ustvari, bila je riječ o predmetu koji je pomalo i prestao biti predmet, jer smo mu nadjenuli ime. Stekavši ime, Češagija je oživjela i nadživjela svoga vlasnika.

Kupljena u Beču, u nekom jevrejskom antikvarijatu, listopada 1937, nekoliko mjeseci prije Anschlussa, u vrijeme još jedne totalne rasprodaje uspomena. Čim ju je ugledao, Rudolf Stubler znao je kome je nemijenjena. Palica, načinjena od ebanovine, završavala je fino izvajanom dugoprstom i tankom ženskom šakom od slonove kosti. Ta je šaka, s njom i cijeli predmet, izgledala kao da je s reklamnog plakata za izložbu Art decoa. Palac je obuhvaćao i savijao kažiprst, domali i mali prst, samo je srednjak ostao lascivno uspravljen, tek blago savijen u zglobu, s prekrasnim noktom, manikiranim u oštar vrh.

Nikada nisam vidio ni tako lijepu žensku ruku ni tako izazovnu pozu.

Iako je, rekao sam, u toku bila rasprodaja – i nadam se, zamišljam, da je antikvar završio u New Yorku – bila je to najskuplja stvar koju je Nano kupio na svom putu u Beč. Bila je tako skupa da nikome više osim Franji nije ni donio poklon, a vraćao se bez banke u džepu. Jedna od onih stvari koje čovjek mora kupiti, što koštaju da koštaju, jer će, ne kupi li je, o njoj do kraja života da misli.

Kupnja je imala i svoju pretpriču. Nekoliko mjeseci ranije se nakon nedjeljnog porodičnog ručka, nakon što su žene izašle u bašču, a djeca se razišla po svojim dječjim poslima, među muškima raspravljalo o Bogu. Za dio prisutnih, za Otatu i Noneta, Bog je bio pusta želja u čiju ostvarenost još samo žene vjeruju, dok su drugi, na čelu s Nanom, insistirali na tome da je Bog živ. Argumenti bezbožnika bili su opušteni i šaljivi, dok su argumenti bogobranitelja bili preozbiljni i uzvišeni, te samim tim i gubitnički.

A onda je Nono iznenada promijenio stranu. Ili nije promijenio stranu, nego je iz čista mira, onako bez vidljivog objašnjenja i razloga, iz iste one šaljive i opuštene poze počeo da zastupa suprotno mišljenje. O tom nadahnutom teološkom predavanju kasnije su se prenosile legende. A kako su ih, uglavnom, prenosile žene – koje nisu bile prisutne, jer su bile u bašči – tako se ni u legendu ne može do kraja vjerovati. Ali dovoljno je i ono u što je lako povjerovati, jer je njegovog šogora Rudolfa Stublera, našeg Nanu, koji je u tom nedjeljnom ručku i razgovoru sudjelovao, motiviralo da sve novce da za predmet iz izloga antikvarnog jevrejskog dućana u Beču.

Ako je čovjeka Bog stvorio, kao što to vi vjerujete – progovorio je Nono – onda su najbolji dokaz za to čovjekova leđa. Gledam mog Marka nakon što se najede, pa se krene uređivati. Liže šape, pa liže svog anamoonog, pa se okrene i liže si leđa. Gledam ga i mislim se e blago tebi! A ja svoja leđa niti vidim, niti ih mogu dohvatiti da se počešem. Umrijet ću, a da si nisam vidio leđa. Da sam na važem mjestu, kao što, eto, nisam, pa da vjerujem da nas je sve Bog stvorio, a da nismo nastali od amebe i od majmuna, leđa bi bila najtvrđa tačka moje vjere. Samo je nekome tko nas je svjesno oblikovao, nikako prirodi, moglo na um pasti da nas stvori takve da si ne možemo vidjeti leđa i da se ne možemo počešati. Uostalom, zar nije čudno to što mene nikad ništa drugo ne zasvrbi, osim leđa? I to one najudaljenije tačke na leđima, koju nikako ne mogu dohvatiti? Sve drugo je aptak (habt Acht), samo to mjesto na leđima svrbi, da sina razmetnog podsjeti da ima Boga!

Dragocjeni dar stigao je u našu kuću s jeseni 1937, i odmah je dobio svoje ime: češagija. Doista je ta stvar i bila namijenjena samo tome, češanju leđa ili one najudaljenije tačke na leđima o kojoj je bilo riječi u Nonetovom teološkom predavanju. I bila je namijenjena muškarcima. Prelijepa ženska ruka od slonove kosti, u skurilnoj, skoro pornogorafskoj gesti odbijanja, vjerojatno je izrađena onih ludih godina nakon Velikog rata, u vrijeme prve seksualne revolucije. Efektan i šaljiv dar namijenjen gospodi.

Češagija je preživjela rat i sve poratne godine. Nono ju je dobio na kraju mladosti, kao četrdesetogodišnjak, da bi s njom dočekao starost i smrt. Uz nalivpero, sat i lisnicu, bila je jedan od nekoliko predmeta koje je uvijek imao uza se, nije ih gubio, zaboravljao ni mijenjao. Bili su, ti predmeti, produžetak njega, bili su on.

Češagija ga je pratila u Drvenik, vraćala se s njim u Sarajevo, na češagiju je pazio da se ne izgubi kad smo se selili na Sepetarevac. Češagija mu je bila uz krevet dok je umirao. Stajala je tu u maloj sportskoj torbi, među stvarima koje su išle s njim na Trebević u Dom invalida, a nakon toga u bolnicu. Torbu je sam spakirao, krajem augusta, kada je Dobro odlučio da ne ide s Olgom i malim u Drvenik, nego da će u planinu, na oporavak. Na Trebeviću ju je, vjerujem, raspakirao, možda se koji put i počešao češagijom, a onda mu se zdravlje naglo pogoršalo, pa ga je Dobro iz Doma invalida prebacio direktno u bolnicu, na Prvu internu, gdje je on ordinirao. U bolnici će ostati taman toliko da se utvrdi kako mu nema spasa, vrijeme mu je isteklo, srce kao leptir treperi, tijelo se pretvara u mješinu punu vode, i ta će ga voda ugušiti. Medicina možda i liječi samo one bolesti koje bi čovjek sam od sebe prebolio, dok se od onih drugih ionako umire, ali medicina sve životne procedure učini predvidljivim.

U bolnici mu češagija više nije trebala, niti je mala sportska torba ponovo raspakirana.

Posljednjih noći njegova života ona je na podu, iza njegova uzglavlja, između kauča i ormara. Da je tu, ako mu iz nje slučajno nešto zatreba.

Najveći predmet u torbi je češagija. Ona stvara izbočinu da dva kraja torbe. Jedva je u nju stala. To što je češagija jedva stala u torbu, koju mu je Javorka kupila prije odlaska u Dom invalida na Trebeviću, svjedoči koliko mu je i nakon trideset i pet godina bila važna. Toliko je, naime, bilo prošlo otkako ju je Rudi u Beču kupio na rasprodaju kod onog jevrejskog antikvara.

Ostalo je upamćeno, pa bi onda vrijedilo da se i to zabilježi, što je uz češagiju bilo u posljednjoj prtljazi Franje Rejca: dvoje dugih donjih gaća, dvije potkošulje i jedne kratke gaće, rezervna pidžama, zidni barometar s termometrom (da ga objesi na zid trebevićke sobe), tri minijaturne, crveno-bijele kutije mentol bombona, jedva većih od glave šibice, knjižica Ivana Cankara “Bela krizantema”, u izdanju L. Schwentnera, Ljubljana 1910. i dva špila igračih karata – ako se negdje nađe dostojnih partnera za preferans.

Eto, to je ono što je Franjo Rejc ponio na svoje posljednje putovanje.

Gaće i potkošulje pretvorene su u krpe za pod, pidžama je darovana sitorinji, zidni barometar dočekao je ovu selidbu i u hiru trenutka završio je u smeću, “Belu krizantemu” nisam više mogao naći među knjigama na Sepetarevcu (postoji još uvijek mogućnost da će se odnekle pojaviti), igraće karte sam rasturio još kao dječak, nikad ne naučivši nijednu ozbiljniju kartašku igru a kamoli preferans, a češagije nigdje nema.

Znao sam da je neću naći, jer sam je tražio dok je Javorka još bila živa. Zaranjao sam u njezin strašni nered, tražio je po ormarima i ladicama gdje su se još mogli naći ostaci ostataka Nonetovih stvari, pitao sam je gdje je Češagija, nemam pojma, odgovarala je, ili bi rekla a šta će ti Češagija, zar te leđa svrbe, jesi li je nekom dala, pitao sam optužujućim glasom, kome bi je dala, čudila se ona, ali nije mi baš bilo uvjerljivo to njeno čuđenje.

Neke su stvari sa Sepetarevca nestale. Nije bilo malog zidnog reljefa, rad prijeratne sarajevske kiparice Grozdane Nikić, nestale su neke od mojih najrjeđih i najdragocjenijih gramofonskih pločica – barem pedeset LP-a, ali od svega mi je, ipak, najteže pomiriti se s nestankom Češagije.

Osim što mi taj predmet nedostaje – odrastao sam uz njega, bio je tu desetljećima nakon Nonetove smrti, nalazio sam ga i poslije rata, ali ga, eto, nisam ugrabio i ponio sa sobom u Zagreb – nikako nisam mogao shvatiti kako je nekome mogla dati (prodati?) nešto što ne samo da je pripadalo njenome ocu, nego je, na neki nači, predstavljalo njegov posmrtni ostatak, posljednju njegovu izvangrobnu, nadzemnu živu pojavu i prisutnost. Ta Češagija bila je on. I kako je najednom postala ravnodušnja prema njemu? Nije ranije takva bila.

Povrijedilo me je to što je rasparčala moje ploče, to što je, očito, nekoga pustila u sobu, da ih probere i odnese. I to što je nekome dala reljef koji je prikazivao malo iskarikiranu ženu, kako se golih grudi naginje kroz prozor. Ali me je nekako tješilo što je i Noneta sad jednako nevoljela kao mene.

Iako bi mi Češagija, da je sad imam, bila draža od bilo kakve utjehe.

Vjerujem da se nakon 1937. osim Noneta nitko njome nije počešao. Je li se netko ranije češao i kome je pripadala prije nego što ju je kupio Rudolf Stubler, da bi je darovao mužu svoje sestre Franji Rejcu, jer je Franjo nakon jednoga nedjeljnog ručka iznašao jedan od neporecivih dokaza Božje prisutnosti, je li Češagija ranije pripadala nekome bečkom Jevreju koji je na vrijeme predosjetio nadolazak zla, te ju je, zajedno sa svim svojim stvarima, nabrzinu i jeftino rasprodao pred bijeg u Ameriku, ili je bila u posjedu kakvoga pravovjernog Austrijanca, katolika i budućeg hitlerovca, koji ju je prodao skupa sa sitnicama, uglavnom predmetima što ih je za božiće i rođendane dobijao na dar, što su mu skupljale prašinu po kući, je li se Češagijom netko i u Beču češao, ili je služila samo za ukras, to se više ne može ustanoviti, iako bi se, da nije izgubljena, da je Javorka nekome nije dala, jer ne vjerujem da ju je prodala, mogao izdvojiti i laboratorijski analizirati materijal s vrha nokta na srednjemu prstu šake od slonove kosti. Da li bi se uz DNK Franje Rejca pronašao i DNK njegovih prethodnika? Da li bi se zatim mogla provesti potraga, makar i virtualna, mefaforička potraga kroz priču i kroz tekst, ako ne ona prava, po grobljima Beča, srednje Europe, a onda i ostatka svijeta, najprije po mjestima koncentracijskih logora iz Drugoga svjetskog rata, a zatim u Izraelu, Kanadi i Sjedinjenim Državama, gdje su se sahranjivali europski emigranti, preživjeli Holokausta, da se utvrdi kome je Češagija prethodno pripadala i tko se prije Franje Rejca njome češao? Da sam bogat kao Warren Buffett, sav bih novac uložio u ovakve potrage.

U ženskom naramku se nosi
Srcu blizak.
Svoje dijete,
Jagne treće ojagnjeno s
Najmanje šanse da led preživi.
U dječjem naramku se
Slože ćepanice tri- četiri.
Pored šporeta se spuste
A truni se otresu sa…
Praga kućnog…
…Kad djeca zamaknu
Onda majka ćepanice u
Naramak slaže
kroz tanku majicu ispod sise
Zacrveni se, oko srca, ko da je
Ćepanica ono što
Žulja najviše.

Objavljeno 11.03.2008.

U Sarajevu se sve do pred rat, među ljudima koji su svoju najljepšu mladost odživjeli pedesetih i šezdesetih, pričalo kako taj grad u svojoj povijesti nije vidio ljepše žene od Bademe Sokolović. Bila je mezzosopranistica u sarajevskoj Operi, a onda se preselila u Zagreb. Umrla je mlada, s navršenih četrdeset. Otišla je pod sam kraj 1969, ali je se sljedećih dvadeset godina, uz uzdah i trenutak šutnje, u usputnim i svakodnevnim razgovorima sjećalo i muško i žensko. Ljepota Bademina postala je mitska, a svojom je tihom veličinom obilježila živote onih koji tu ženu nisu vidjeli ni upamtili, no dubina uzdaha za njom i šutnja u društvu, taman toliko duga da Bademin anđeo preleti iznad nas, činili su kolektivnu uspomenu na nju.

Neki dan u Zagrebu je umrla i Bademina mlađa sestra Semka. Ona čije bi pojavljivanje na televizijskome ekranu vazda bilo popraćeno riječima: evo, Bademina… Tek kada je jedna generacije polako zašla za horizont, ili kad ih je rat naveo da počnu zaboravljati svaku ljepotu, Semka Sokolović ostala je sama sa sobom, u svojim filmskim ulogama. Izgubila je tako važan dio konteksta u kojemu je živjela, kao mlađa sestra i kao glumica koja nije igrala glavne uloge. Ali tih je uloga bilo toliko, a ona ih je tako igrala, da je svojim licem, figurom i glasom zauzela golemo mjesto u našem imaginariju i u našem sentimentalnom odgoju.

Kroz naše svakodnevice prošle su tisuće sredovječnih i postarijih žena, često upečatljivih baš po svojoj bezličnosti, a tolike od njih imale su lice Semke Sokolović. Ili ih je ona u svojim ulogama odigrala, ili bi ih samo ona znala odigrati. Mudra je smrt ako nam je samo jednim potezom mogla toliko žena uzeti.

Semka je u Zagrebu živjela više od pedeset godina, ali nikada nije uspjela progovoriti bez onoga sarajevskog naglaska i intonacije. To bi za svakoga glumca bio golem problem, jer se glumcu ne smije čuti da je stranac. Njoj se čulo i nije joj smetalo. Katkad je umjetniku potreban neki takav nedostatak, neka takva falinka, po kojoj će se vidjeti koliko je umjetnik velik kad je i tu falinku u stanju poništiti. Bio je užitak slušati Semku Sokolović kako govori, jer su taj naglasak i intonacija pripadali jednom davno prošlom vremenu. U Sarajevu više nitko nije tako govorio. Njezin se govor konzervirao, jer je živjela u nekom drugim govoru.

Jednu od svojih posljednjih uloga odigrala je u filmu Pjera Žalice “Kod amidže Idriza”. U tom malom, intimističkom i po svojim pretenzijama izrazito lokalnom filmu Semka je igrala ženu s Hrida (padinska sarajevska mahala) koja je u ratu izgubila sina. Takvih finih, snebljivih i beskrajno delikatnih muslimanki – čija se sva agresivnost manifestira u tome što, bez obzira na sve molbe, zamute prejak sok od onog gostinskog Lero sirupa – čovjek koji je živio u Sarajevu imao bi po nekoliko u prvome susjedstvu, ali nikada nijednu, sve do Semke Sokolović, nismo vidjeli na filmu. To je ona vrsta ljudskoga stvora koju nije lako uosobiti u filmski lik, jer je u stvarnosti daleko od svake patetike i lažnoga osjećaja, ali u fikciji trenutačno klizne u najgoru patetiku i folklorni kliše.

Nevjerojatno kako je Semka uspjela odigrati takvu ulogu, a da tu ženu, i sve te žene u kojima se ogledala, nijednoga časa ne iznevjeri. Glumila je u Žaličinom filmu kao što glume samo naturščici, iz vlastitoga životnog iskustva i iz biografije. Veličanstveno je to nakon pedeset godina profesionalne glume. Jedne ljetne noći, nakon sarajevske premijere, održane u bivšem školskom dvorištu slavne Prve gimnazije, pred najvećim filmskim platnom u jugoistočnoj Europi, čovjek je bio siguran kako bi Semka Sokolović, da su joj se stvari drukčije u životu posložile, bila lik iz vlastitoga filma. Razvlačila bi jufke za pitu, tamo visoko gore, na Hridu ili Sedreniku.

Semka Sokolović Bertok dugo je bila glumica Dramskoga kazališta Gavella, poluprofesionalno je igrala šah i bridž, a u socijalističkim vremenima bila je aktivna u političkim forumima. Tragikomičnu stranu takvoga aktivizma protumačila je u filmu Gorana Markovića “Majstori, majstori”, igrajući ulogu školske direktorice. Bila je uvažavana i poštovana, ali ne koliko je zasluživala.

Imala je, kao i Badema, lijepo ime, ali u Zagrebu ga većinom nisu točno izgovarali. Semku valja izgovoriti s jako kratkim e. Kratkim kao sam život.

Budu i takva vremena poslije kojih se i pametni pitaju gdje im je pamet bila.

Bolje načelnik mjesta u ruci nego mjesto načelnika na grani.

Tamo gdje su štakori pirotehničari tamo mačke lete u nebo.

Neki su političari uvijek u psihološkoj prednosti. Oni kojima ljudski život ništa ne znači.

Mladi ne odlaze iz Hrvatske. Mladi bježe iz Hrvatske.

Sigurno će u zatvor – okrivljen je zbog izbjegavanja sudbine.

Škrgućemo zubima. Da se čuje i naš glas.

Od svih praljudi najgori su ovi praljudi iz našeg vremena.

Istina na kraju pobjeđuje. Ali još ne znamo u čijim je rukama kraj.

On je nemilosrdan pljačkaš. U ime zakona.

Osuđen je zbog nepoštivanja suda. Uglednom sucu ponudio je nekakvih bijednih dvjesto -tristo eura.

I nečovjek misli za sebe da je čovjek.

Grubo je pogriješio pri glasanju. Poslušao je svoje srce.

Položio je ispit od prve. Ispit za budalu.

Ima ljudi koji su toliko tvrdoglavi da ne popuštaju ni sebi samima.

Udružili su svoje mladenačke snove. U kriminalnu organizaciju.

Onaj tko nikada nikuda ne otputuje taj nikada neće upoznati radost povratka.

On je sve oklevetao, svima je lagao, sve je varao i zaludio praznim obežanjima. Zato i uživa tako veliki ugled u svojoj stranci.

Nije istina da smo mi rasisti. Mi volimo sve ljude, rekli su krpelji.

Teško je oteti se dojmu da je u vladi previše onih koji ne ostavljaju nikakav dojam.

Konac djelo krasi. Kada se dozna tko povlači konce.

Ne može se biti slobodan za drugoga.

Da nam je samo znati čiji je to grm u kojem leži zec.

Državna je tajna da su naše državne tajne poznate svima.

Ljudska komedija – on je zabrinjavajuće normalan.

Iz političkog života glodavaca – znanstvenici potvrđuju da nema dokaza da su štakori iz ministarstava veći rodoljubi od štakora iz podzemlja.

Neki su pisci zastupljeni, a neki zatupljeni u antologijama.

Čuvajte se onih koji druge maltretiraju svojim poštenjem.

Iskusni političari prvo kažu hop! pa onda otimaju darove.

U laži su kratke noge, pa ipak je laž svjetski putnik.

Sudska komedija – on svoju nevinost može prikazati sucu i u eurima i u francima  i u kunama…

Kuhinja života – dugo je kuhala u sebi, a onda joj je prekipjelo.

Danas svaka budala misli da je pametna kao pametni telefon.

Ništa posebno – uhvatili su političara u laži. Treba njega uhvatiti u istini.

Razgovarao sam s Bogom. A onda mu je zazvonio mobitel.

Freudov kutak – doktore, hvala vam što se toliko brinete za moje drugo ja, ali mislim da i ja zaslužujem punu pažnju.

(Enver Kazaz: Kuća i drugi elementi)

Stvari nam ne kažu šta osjećaju i misle, jer ne misle i ne osjećaju ništa, ali nam zato kažu šta mi osjećamo. Riječi su te koje izvode estetsku operaciju. U zbirci pjesama Kuća i drugi elementi Envera Kazaza[1] zatičemo poeziju u djelovanju, u izražavanju i preobražavanju života. Ono što se dešava između korica knjige nije neki puki niz asocijacija, znakova i događaja kojima prisustvujemo slučajno, to je izvor emocija, mali obred, naspram stvari i misli, koji rađa nekada strah i samilost, nekad osmijeh koji oslobađa ili, pak, tugu koja naprosto kažnjava.

Dom

U svojoj novoj knjizi Kazaz ispituje mogućnosti poezije, njenog opjevavanja ontološkog i psihološkog sadržaja stvari kada u unutrašnjosti doma ispisuje lirski kosmos sjećanja i intimne dubine kućnog prostora. Na toj osnovi kuća i njene stvari lebde iz materijalnog u duhovno ukazujući se kao ontološki supstrat u kojemu se zasniva egzistencijalni smisao samoće i sjećanja.

Kućene stvari postaju simboli oko kojih se okuplja i porodična povijest, i pjesnikova samoća, i slika doba sa njegovim povijesnim užasima i strahovima. U tom smislu, pojedine metamorfoze do neprepoznatljivosti znaju da poteku svijetom svakodnevnog, da stvari uopšte ne prepoznajemo već se koristimo vanjskom referencijom kako bi se uvjerili u istovjetnost ovoga sada, sa onim ranije:

Stvari su duše zaustavljene u kretanju,
Pisao si nekad,
Uvjeren u trajnost njihovih oblika,
I da ideje ulijevaju im se u tijela
Prije materije.
A nutrina kuće neprestano ti šapuće,
Jer duše u stvarima ne čame,
Nego mrmore, mame,
Ljeskaju se i njišu,
Ili se zavijore dok brišu
Granicu između jagodice
I glatke kore kuhinjskog stola.

(Kuća, stvari)

Iako je riječ o stvarima iz svakodnevnice – namještaj – nikakve supstancije ovdje nema, samo akcidencija, ništa trajno, samo prolazno. Kuća će, u nastavku zbirke, dobiti i boju, i svjetlo, i miris uz namještaj koji se „sjeća i nagovještava“, ali nikakve tu postojanosti predmeta nema, samo pjesničke slike koje lelujavo, snagom izraza, šetaju jedna do druge, i ono što je prostorno i vremenski najbliže slijeva se s najudaljenijim (Jer duše u stvarima ne čame, / Nego mrmore, mame). Dva osnovna motiva su, a kako se vidi i u nastavku pjesme, materijalnost i duhovnost – neka vrsta dualističkog prikaza svijeta od njegovog makro do mikro postojanja – koji se nadalje isprepliću sa pamćenjem tijela (Nije li krevet ponekad kosmos bola) i simbolike stvari (A katkad prostran kao Velikog medvjeda kola), izmišljaja (I ono što iz ništavila niče) i prolaznosti (I lebde do Stvoritelja koji rastvara i stvara). Sve je to odlazi i ponovo se vraća, i sve je uokvireno i dobro „zapakovano“ ljepotom kuće-doma, koja kao takva poprima ontološki status.

Nije li krevet ponekad kosmos bola,
A katkad prostran kao Velikog medvjeda kola
Što s nebesa svijetle u sobu
(…)
A u jeziku, stvari su izvor svemu:
Ne leže li u korijenu stvarnog
I lebde do Stvoritelja koji rastvara i stvara
I stvar, i svakog stvora, i stvarnost cijelu.
I ono što jest, i bilo je, i bit će,
I ono što iz ništavila niče,
Iz kojeg bije jeza.
(…)
(Kuća, stvari)

Ovo je, u stvari, poezija disparatnih slika, dakle međusobno nesročivih. Nalaze se jedna uz drugu, paralelizirane, gdje druga ne proizilazi iz prve niti ih treća objašnjava. Ali to ne znači da se u krajnjoj instanci strukture pjesme ne dodiruju, i u zajedničkoj temi zbirke ne potkrepljuju. Upravo u pjesmi „Kuća, stvari“ Kazaz će stihom A u jeziku, stvari su izvor svemu nagovijestiti dominantnu pjesničku sliku zbirke: stvari u jeziku postaju žive, postaju supstrat samog života jer u sebi baštine sjećanje na one koji nisu više tu, na one koji jednom neće biti tu, a stvari će ćutati ili pričati priču ako budu, kao sada što pričaju, imale kome.

U tom smislu i knjiga je podijeljena na četiri tematska dijela sa naslovima: Stvari i glasovi, Ime za odsutnost, U jeziku ropstvo i Rodni elementi čineći na taj način i formalno (četiri elementa kao osnovni motiv zbirke) i sadržajno jedinstvo.

Kad se prolazi kroz svijet Kazazove zbirke poezije čitatelj se nužno kreće u dva pravca: horizontalni – gdje se njegove pjesme dovode u širi kontekst poezije epohe i pripadaju onom istom krugu poetskog koji su iza sebe ostavili Petar Gudelj i Marko Vešović i, vertikalni – postupka koji je prepoznatljiv iz prethodne Kazazove zbirke pjesama (Na razvalinama) gdje pjesnički subjekt nastaje iz dubinske strukture koju omogućava sam jezik. Slično, ali nikako ne na isti način Gudelju i Vešoviću, Kazaz svojom poezijom pokazuje koliko je upotreba jezika komunikacijski varljiva, pa stoga njegova poezija pokušava svaki put iznova (a u tim pokušajima je i njena ljepota) da bude jezički precizna, svježa i puna relevantnog smisla. U tom kontekstu Kazaz veoma uvjerljivo dovodi u suodnos svoju poeziju sa slikom svijeta stare Grčke, jedno vrijeme naspram drugog, jedan oblik s drugim, detalj s cjelinom, čovjeka s društvom. U njegovom pjesničkom subjektu je i novo i staro, i mogućnost pamćenja i sposobnost prihvaćanja zaborava. Pamćenje prelazi u sjećanje na nivou pojedinačnog, a zaborav se legitimira na nivou opšteg. Društvo nema interes da pamti čovjeka, jer neumoljivo traga za shemama koje se ispisuju kao opšti trag jednog vremena. Zato je kuća osnovna ontološka stanica Kazazove poezije, jer u kući ne stanuje društvo nego živi čovjek.

Slušam kako savjetuje kućne duhove
Da ugode mojim navikama,
Stvari uči nježnosti,
Milje prosipa po sobama.
Rukom mi pomiluje znojno čelo
I vrati kazaljke na budilniku,
Da nam blizine duže traju.
Nikad je u jutru nema,
Vrati se u hladnu i daleku
Svoju zemnu kuću,
Da pripremi doček milima
I u smrti ih konačno sretne,
Učini je majčinskom.

(Majka, san)

Ovdje se lirika pojavljuje kao jaki poticaj za susanjarenje, a snatrenje je jedini mogući način da se posjete udaljeni i trenutno nepristupačni krajevi svjetova ovjekovječeni u liku majke. To putovanje se odvija različitim krajolicima sastvarnosti, od čežnje i nesigurnosti do kratkog smiraja i pripadnosti kada se retroverzijama, koje uokviruju dimenzije prošlosti i sadašnjosti, kao stilskoj formi, anticipira neka nejasna budućnost.

Slijedom tako postavljene zbirke, gdje svaka stvar opjevana dobija ontološki status u prostoru egzistencije, kuća se, s obzirom da je primarno unutarnji semiotički prostor, otkriva kao intimni kosmos u koji se pjesnički subjekt može skloniti pred navalom negativne ontologije vanjskog svijeta. Zbog toga iza ciklusa Stvari, glasovi slijedi onaj u kojem se traga za izgubljenim sadržajima vremena, onog povijesnog, onog ličnog, psihološkog, ili onog simboličkog. Na toj osnovi dva ciklusa ukrštaju sadašnjost i prošlost, da bi se ukazao metafizički sadržaj egzistincije u osobenoj vrsti nadvremenosti smrti.

Jesen je i on počinje sijedjeti
U dnu krošnje, kao ti što si
Na slijepočnicama i solufima
Prije dvadeset godina.
Pred zimu će te sustići.
Zakratko bit ćete u svemu
Vrsnici, čak će vam se
I dan i sat podudariti.
Tvoje vrijeme je sporije,
Ali neumitno se osipa.
(…)
Jednom stopit će vam se atomi
U zemlji koja obojicu sadrži.
Iz te ljubavi može se roditi
Bilo šta: trava, cvijet, plod jabuke
Zbog koje je Bog
Prognao dvoje iz raja.

(Hrast pod kućnim prozorom)

Tako se ontološki prostor poezije iz intimnog, kućnog svijeta stvari širi ka kosmološkoj dimenziji i ontološkom statusu materije. Ako je kuća dobila onotloški status, u ciklusu Rodni elementi, Kazaz se sasvim uvjerljivo vraća grčkoj filozofiji i njenom poretku ontoloških elemenata: vodi, zemlji, vatri i vazduhu.

 (…) Kažu postoji
I jedna voda što teče
Na kraju svijeta,
Od bezvremena pusta.
Preko nje ni oca, ni majke,
Ni sestre, ni brata,
Samo samoća, ukočena, gusta(…)

(Voda)

Uvodeći u svoju poeziju empedokleovski model o stvaranju i postojanju svijeta starih Grka i njihovog filozofskog osjećaja za svijet, pjesnik se igra s modelima. Broj četiri[2] postaje osnovni simbol cijele zbirke. Postoje četiri strane svijeta, četiri osnovna vjetra, četiri mjesečeve mjene, čitiri godišnja doba, četiri je konstutivni broj timajskog tetraedra vatre, četiri slova stoje u imenu Adam itd. Četiri je, kako je i Vitruvije učio, i čovjekov broj, jer širina čovjeka raširenih ruku odgovara njegovoj visini, čineći tako osnovu i visinu idealnog kvadrata. Četiri će biti i broj duhovnog savršenstva, pa će postojanim biti nazvan moralno izgrađen čovjek. Na taj način ontologija jednog davnog vremena putem stilskog, kulturnog i socijalnog postaje tekst naše savremenosti. Tradicija je ta koja prenosi modele i pravila rada, stoga bi, inkorporirana u strukturu zbirke, trebala da garantuje simboličku „ispravnost“ četverougaone forme kuće. Broj četiri ovdje naprosto nosi neku kosmičku silu koja komunicira sa savremenom civilizacijom i na taj način determinira čak neposredne i svakodnevne predmete (kućne stvari) u nešto sveto i simbolički postojano. Svjedočanstvo ranijeg, odnosno prošlost – i pjesničkog subjekta i svijeta stare Grčke – ovdje biva osvjetljena i stavljena u pokret vremena prezenta. Prošlost je iznova živa utoliko što u sebi ima nečeg metaforičnog, iskonskog – dom – utoliko što je prošlost fenomen u vremenu i kao takva podvrgnuta temporalnom premještanju u neku vrstu iluzije sadašnjosti. Iako čitatelj na najradikalniji način može iz kontemplativnog čina izbaciti historicizam – četiri elementa, on ipak ostaje kao nesvjesna činjenica koja je djelotvorno obojena naročitom upotrebom jezika u Kazazovim pjesmama.

Smrt

Otkucava uporno i ujednačeno,
Sve dok zvukom ne pojmim prolaženje.
Njegov monolitni tik-tak
Dubi ušne šupljine.
Čujem ga i kad nisam tu:
U šetnji, dok nam se ramena
Dodiruju, na izletu planinskom
Kad berem gljive misleći na ništa
Što sve češće oglašava se u kostima;
U razgovoru s prijateljem
Koji proriče nestanak pitke vode,
Toplotno zagrijavanje,
Izvjesnost apokalipse koja
Ne dolazi s neba,
Već niče iz ljudskih ruku.
Njegov monolitni tik-tak
Oživljava bliske mrtve,
Nestale gradove i zemlje,
Hukteću talionicu smrti
Što traje od Adama
Do današnjeg dana.
U njemu sve je sadržano:
Klica u pšenici,
Crv u jabuci,
Vojnički nož pod grlom dječaka,
Eksplozija zvijezde
U dalekoj kosmičkoj sobi.
Otkucava uporno i ujednačeno
Da se pitam: imamo li on i ja
Različita vremena,
Ili nas tik-tak skupa obuhvata,
Dokazuje kako smo od istih
Neprolaznih sačinjeni tvari,
Privremeni kao zvuk.

(Sat u kućnom hodniku)

     Nije teško, u ovoj pjesmi, uočiti čistotu trenutka sa ishodišnom namjerom da se izrazi nesigurnost i nemoć naspram strahote umiranja i samoće u svijetu. Ova je pjesma ima svoj uzrok u svođenju naizrecivog u lirsko, na pokušaj razumijevanja elementarne afektivne reakcije u kojoj se život svodi na punoću ili prazinu trenutka. Pjesma počinje i završava scenama zvuka iz svakodnevnice (i kao takva, u isto vrijeme, u sebe priziva sv. Augustina i njegovu priču o vremenu ispričanu kroz tri različito intonirana zvuka koja prolaze). Iz svakodnevnog, uobičajnog obuhvaća se imaginativno, kada i počinje autentični život pričan ili opjevan iz kuhinjske lomljive stolice, ili iz šetnje, ili s izleta koji se prostire od lirskog subjekta do Adama. U principu svejedno je odakle je i dokle je priča, jer samo Ono će i dalje i neumorno biti tu, i sa svojim tik-tak jasno svjedočiti da pod Njim sve mu je isto i da ništa postojano nije, ni lirski subjekt, ni Adam ni prirodne i društvene katastrofe. Tako se krhkost materije i bića, prostorom u vremenu, prenosi na potpuni lom svakog metafizičkog saznanja, osim svijesti o postojanju i umiranju. Kazazove analogije (vojnički nož pod grlom dječaka / eksplozija zvijezde / u dalekoj kosmičkoj sobi) predstavljaju stvari u pokretu, prikazuju saznanje u nastajanju. To je poezija „unakrsne“ percepcije – onoga što se govori i onoga što se naslučuje –  kada svijet, iako je ostao isti, poprima nužno drugačiji poredak stvari.

Smrt je jedna od centralnih tema zbirke. Ali se ovdje ne slavi smrt, nego život, jer se trenutak u vremenu ovdje sagledava u kontekstu tragičnosti postojanja. U živome živi ono što je umrlo, pa se poezija ovdje pojavljuje kao izvangenetsko pamćenje, kao što je to i u izvrsnoj pjesmi, jednoj od najboljih u zbirci – Amin, sustanar:

Jedino on je umro u ovoj kući,
Premlad za sestricu smrt.
Mora da u  Ahiretskim
Vlasničkim knjigama
Kuća pripada njemu.
Dijelimo sobe on i ja,
I knjige, i stvari.
Poneko popijemo pivo
U tišini, dva najsamlja samca.
Nekad mi ukrade
Duhansku kutiju, olovku,
Ili šrafciger s nastavcima.
Ima i on svojih kućnih poslova,
S osmjehom kaže,
Kad ih ugledam na mjestima
Gdje sam tražio hiljadu puta.
Zato kupujem stvari
U parovima, da ima
Svoj alat, pisaći pribor,
Svoje meni drage knjige.
Ne mogu mrtvi
Stalno u istom položaju,
U  svome bezvremenu,
Bez ičeg u rukama biti.
I živom bi to dosadilo,
A kamo li mladiću mrtvacu
Koji još miluje svoju živu dragu.
Zna i odlunjati od kuće.
Tad brinem da ne zaglavi
Na ahiretskom tulumu
Sa kakvom hurijom.
One su, kažu, neodoljive,
Kao Odisejeve Scile.
Nikome ne odaje moje tajne,
Pa mu vjerujem  koliko i sebi.
Takva je među nama bliskost.
Imamo nas dvojica
I naše kućne raspre.
Jer živjeti s mrtvim
U istoj kući svaki dan
Bez svađe nije ljudski.
Svaku kuću kućom i čine
Zađevice i svađe njene čeljadi.
Kad na put krenem,
Upozorim ga da ne lunja okolo,
I gasi svjetla na vrijeme,
Isključi ringlu na peći,
Neiskusan je u kućnim poslovima,
Uz to trapavo muško.
Biva i to među nama:
Sporimo se
Ko je u prednosti,
On što je mrtav,
Ili ja što sam
Još uvijek živ.
Ali, o toj raspravi
Ne bih da pričam,
Jer mrtvi u rukama
Imaju neoborive argumente.
Zato i jest mrtvovanje vječno
I bliže Bogu od življenja.

     Pjesma je apologija samoći. Sve se ovdje razvlači između dobro poznatog i ovozemaljskog, i nepoznatog i onozemaljskog, jer „povijest vječnosti je“, kako to kaže Nirman Moranjak Bamburać povodom Borgesovih priča, „paradoks kretanja i mirovanja, jedinstva i mnoštva, konačnog i beskonačnog, arhetipskog i simboličkog, tragača i traženog.“[3] Ovdje se korača između živog i neživog, kao da se traži povod i hrabrost da se napravi taj odlučujući korak ka beskonačnosti. Pjesnički subjekt se ljuljuška u „svakodnevnim poslovima“ i u svim drugim okolnostima dodir s onostranim bi ga dotukao, ali on se ljuljuška u „stolici vremena“, i trenutak svakog razgovora nije ništa drugo nego zadržano prostiranje – svih onih trenutaka koji ne podrazumijevaju u sebi protok vremena. Stoga je još uvijek tu. No u svakom momentu tog razvučenog trenutka, može se zaljuljati jače i odskočiti u nepoznato. Ali dok se to ne desi, stvar je jednostavna: treba samo napisati pjesmu.

Pjesma je u prezentu, ali je i prezent, kao i lirski subjekt, ovdje stavljen u neku ulogu utvare (Kad na put krenem). Da bi se estetsko zadovoljstvo pojavilo, prezent je re-prezentovan, predstavljen i kao takav ponovljen, čime se udaljava od sebe kao prezenta, čime prestaje i da se poklopa sa sobom kao čistom sadašnjošću, na isti način na koji se lirski subjekt rastavlja od sebe samog i svoj identitet traži u onom drugom. To je, između ostalog, naša predstava o vremenu, koju Kazaz tako dobro koristi, kao sadašnjosti koja teče i nameće nam poseban ugao: da vrijeme posmatramo iz njegovog sada, koje nikada nije doslovno sada, nego način na koji postaje varka vlastite sadašnjosti jer se, s obzirom, da neumitno prolazi svaki put iznova podvrgava i prošlosti i budućnosti, i memoriji i očekivanju. (Sporimo se / Ko je u prednosti, / On što je mrtav, / Ili ja što sam / Još uvijek živ.)

Otuda u ovoj pjesmi prisustvujemo tolikoj diseminaciji značenja. Značenjska jezgra se do kraja ne pokorava nijednom upotrebljivom kontekstu kao svom prirodnom okruženju – ni onom zemaljskom ni onom onozemaljskom. Najprije zbog već spomenute igre s vremenom, zatim pretapanja različitih prostora u izmišljajima, i naizad, pjesničke slike (npr. Mora da u  Ahiretskim / Vlasničkim knjigama / Kuća pripada njemu). Pjesnička slika(e) pokreće sve sličnosti (onozemaljski svijet) i pri tome zaustavlja predstavu inkorporiranu u nju (npr. katastar, vlasništvo), i zbog toga uvijek ima(ju) više od jednog identiteta. Slici je ovdje potrebno vrijeme – klizno sada –  koje se, iz kuće do onoga iza, širi u beskonačnost, dok je za predstavu dovoljan prostor (da bi pjesma uopšte mogla biti pjesmom – prostor svakodnevnice i denotativnog značenja – jedino je on umro u ovoj kući). Zapravo Kazazove pjesničke slika ovdje koriste prostor kao elastičnu supstanciju u kome se i vremenske stvari dešavaju. I stoga, ako bismo ga sveli na goli fizički prostor bilo bi kao da svodimo puteve na ciljeve. To je lirski prostor koji se, s obzirom da je u pitanju sada koje je pomaknuto u proteklo vrijeme[4], preobražava u trajanje kako bi pjesnički subjekt obuhvatio trenutak – Zato i jest mrtvovanje vječno / I bliže Bogu od življenja – u kojem njegov fenomen dostiže vrhunac – fenomen smrti. To znači da je ovdje fenomen smrti pozicioniran u svijesti i ujedno je svijest o sebi samoj – o smrti, o umiranju. Tako ova pjesma, u izvjesnom smislu, postaje neki vid eksperimentalnog obzora u kojem se traga za prekoračenjima u jeziku, u vremenu – od leksike do psihologije, za uživanjem u procesu struktuiranja, koji izmiče uređenim strukturama i koje scenu govora premješta ka višeznačnosti, ka metafori metafore koja ne dá da se razriješi do kraja nego postaje dio čitateljske imaginacije i nakon pročitane pjesme. Derrida je upozoravao, a dobra poezija je najbolji primjer, da u svakom tekstu postoje, u stvari, dva teksta, dvije ruke, dvije vizije, dva puta slušanja –  zajedno, simultano i odvojeno.

Jezik

Izražajnost i emotivna snaga katkada dolazi od samih riječi ponaosob, od vlasništva samog jezika (zađevice, mrtvovanje), a nekada od uspješnih sintagmi (najsamlja samca). Svaka od tih riječi-sintagmi zapravo je mala, ali veoma dobra lirska pjesma. Zbog svoje višeslojnosti, riječi u pjesmama dobijaju snagu izraza koji nadmašuje smisao njihove poruke – one izriču i izražavaju, označavaju i predočavaju, imenuju i evociraju. Riječi su ovdje poput parfema u interakciji sa kožom (kontekstom) kada počinju da se ponašaju na različite načine (isti miris bitno drugačije miriše na drugoj koži) oblikujući time različite lirske slike, a u isto vrijeme te iste slike obezbjeđuju tonsko jedinstvo zbirke koje se formira od spoja nespojivog – od osmijeha do tuge.

Kako zbirka dalje teče i „oplakuje“ svijet oko i unutar sebe, tako su iz kuće stvari odlazile u jezik, a tamo se u ciklusu U jeziku ropstvo razotkriva specifična gramatika moći putem pjesama o zamjenicama i hijerarhijsko-logocentričnog poretka jezika gdje se, u stvari, uspostavljaju i razrješavaju sve ideološke predstave jednog društva. Višeznačnost se tako ovdje ne pojavljuje samo na nivou filozofske kontempalcije pjesama, književnih komparacija i stilistike, ona ovdje izvire iz same pjesničke supstancije uokvirene verifikacijom, ritmom, akcentom, slogovima i fonemima.

(…) I granice u njemu izrastu u bedem grubi,
Pa se staro Ja u mlađima gubi
Kao igla u plastu sijena.
A ono u bezbroj mijena,
Gladno sebe, zavija
Kao čopor hijena,
Dok ne proklija
U svoju prošlost.

(Mnogoliko Ja)

Način na koji su upotrebljena glasovna jezička sredstva u odnosu na događaje u ovoj pjesmi, pomislilo bi se da su odvojeni jedno od drugog – jezik i događaj – pa se ima osjećaj da jezik nanovo stvara događaj, da ga oponaša. Ne, upravo je suprotno. Jezik u pjesmi je sa svojim samoglasnicima „bio spreman za predmet“ koji proizvodi (npr. sjena – mijena – zavija – hijena) tako da riječ hijena sama od sebe odzvanja i zavija kao jezik. Jezik se rađa u hijeni, hijena u jeziku. Ta i takva igra s jezikom je moguća, u odnosu na druge književne žanrove, samo u poeziji. Kazaz tu mogućnost iskorištava na takav način da se čitatelju čini da podražavani predmeti, stvari i bića koji naseljavaju svjetove pjesama nikada ranije nisu ni postojali, nego da su stvoreni neposredno tu, dok se čita pjesma. Ta igra označitelja i označavanja, jezika i referencije vidljiva je i u pjesmi Stoglavo Mi:

Pazi, stoglavo Mi ti se može i u srce uvući,
I kad je obično prvo lice množine,
I prostor zauzeti u tvojoj kući,
I poput granate stožine
Držati tvoj jezik u zazubnoj tamnici.

Uz bogatstvo samoglasnika i ličnih zamjenica uspostavlja se „poetska građevina“ u skladu s „raspoloženjima“ lirskog subjekta. Predmeti koji su postojali, naravno, i prije ove pjesme (granate stožine, kuća, tamnica) dobivaju posebni ugao gledanja jer je na njih primijenjen jezik koji se rađa u svoj svojoj moći poetskog i time ujedno, s druge strane smisla, nagovještava njegovo „siromaštvo“ u svakodnevnoj komunikaciji. Niko ne može biti u potpunosti slobodan iznad i izvan svoje društvene pripadnosti – a da je tako, najprije upozorava upravo jezik. Stoga se iz Kazazeve poezije naslućuje i opaža neka drugačija realnost, koncipirana iz drame svijesti pojedinca koja drma temelje onoga što se konvencionalno smatra stvarnim ili realnim. Dovođenje u suodnos jezika i čovjeka, pojedinca i društva, u ontološkom smislu, cijeli kosmos se dekonstruira sa nizom skrivenih značenja (jezik koji oblikuje socijalnu ali i svaku drugu vrstu stvarnosti) i iznova konstruiraju neki novi svijet u kojem se istina ne krije u onome što je rečeno nego u onome što se pjeva. U tom smislu, pjesma Stvari bez rama kao da na jedan lucidan način sublimira drugo poglavlje ove knjige – Nauka, semiotika, književnost:

Ironija

Stvari ulaze u jezik
Pomalo divlje, ne baš kao mladi
Ždrijepci u tor, ali svakako divlje.
Stolica odbija da lebdi
U riječi, oslonjena na svoje
Četiri noge. Nož se udobno
Namješta u ruci i s njome srasta.
Podozrivo gleda u slova,
Čezne da ostvari svoju svrhu:
Probiti, sasjeći, zarezati
Britkom oštricom krhku maštu.
Mala kafena kašika
Još bi da kruži po šoljici
I topi šećer. Ne želi
U neprostor, u bezgraničnost
Slika što ukidaju razliku
Između zadate biti
I one što zove iz sjena riječi.
I pjesma iz jezika klizi u stvari
Da im napipa bilo imena
I vrati oku i dodiru
Dar sricanja u kojem
Šumorno njišu se oblici
Bez jezičkog rama,
U galopu mašte,
U magnovenju
Što iskri iz sna.

(Stvari bez rama)

Poezija Envera Kazaza dramatizuje sukob čovjeka sa neskladom svijeta (otuda težnja ka tragičkoj formi), bilo da je taj nesklad izveden po pitanju jezika i imenovanja, identiteta i razlike, bilo po pitanju prirode i kulture, života i smrti, ili pak jezika i ideologije pa nije čudno što cijela zbirka odzvanja i upozorava: ništa nije dato jednom zauvijek i ništa nije tako postojano da se ne bi moglo pojaviti i u drugom obliku. Kazazove pjesme se oslanjaju i provociraju, baštine i proizvode tu otvorenost kako bi se dočaralo dijalektika nastajanja svijeta izražena unutar neprestanog sukoba između datosti i vrijednosti.

Zbirka u cjelosti, ako je samo za trenutak posmatramo na onoj granici između metafizičkog i stvarnog, zrači onom ironijom kojom je Bog obdario svijet kad ga je stvarao, a koju Kazaz podražava u prikazivanju stvarnosti svojih pjesama. U nekom procjepu između zamišljenog i pojavnog odigrava se neki izgon sličan izgonu Adama i Eve, ili pak onog babilonskog[5] kažnjavanja ljudi gdje svaka zamisao gubi svoj identitet u procesu realizacije stvarnosti. To je jedan od osnovnih razloga što se većina pjesama završava svojevrsnom realtivizacijom i ironijom poništavajući romantično-tragički doživljaj svijeta.

Iroijski diskurs se ovdje smjenjuju u svoja dva oblika: unutarnjem – autoreferencijalnom i vanjskom – metajezičkom. To je onaj dodir između literature i psihologije, jezika i svijeta gdje naučni pogled na svijet nužno poprima ironijsku konotaciju koja sugeriše da je nemoguće izreći „konačne“ tajne o svijetu u kojem živi mali usamljeni čovjek. Za Kazaza, cjelovita slika svijeta može postojati tek kao jedna romantična uspomena koja je vidljiva samo u sumnjivom nostalgičnom pogledu unazad.

[1] Enver Kazaz: Kuća i drugi elementi. Sarajevo; Zagreb: Synopsis, 2016.

[2] U antičkoj Grčkoj značenje broja četiri je izvedeno iz tetraktysa, simboličke figure nad kojom su se pitagorejci zaklinjali. U njoj se u „savršenoj“ i uzornoj mjeri sažima svođenje numeričkog na prostorno, artimetičkog na geometrijsko. Svaku stranu ovog trougla čine četiri tačke u čijem je središte samo jedna tačka, jedinica, iz koje se izvode svi drugi brojevi. Tako broj četiri postaje oličenje snage, pravde, postojnosti: trougao sastavljen od tri niza od po četiri broja jeste i ostaje simbol „savršene“ jednakosti.

[3] Nirman Moranjak Bamburać: Retorika tekstualnosti. Sarajevo: Buybook, 2003, str. 235

[4] Vrijeme se može adekvatno predstaviti prostorom samo ako je riječ o proteklom vremenu – tada imamo posla s nekom dimenzijom istovremenosti; ali ne može ako je riječ o vremenu koje protiče.

[5] “Postoji samo jezik koji čuva sjećanje na nju (izgubljena sličnost s prvobitnim jezikom – dodao E.P.) jer on proizlazi izravno iz tog prvobitnog vokabulara koji je sada zaboravljen; zbog toga što Bog nije želio da ljudsko sjećanje zaboravi babilonsko kažnjavanje; zbog toga što je taj jezik mogao služiti za pričanje stare veze Boga i njegovog naroda; zbog toga, najzad, što se na tom jeziku Bog obratio onima koji su ga slušali.“ (M. Faucalut: Riječi i stvari, str. 55)