Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Prevodilačka sveska/1

    Updikeova tetka Ruža

    ***

    Exposure

    Please do not tell me there is no voodoo,
    For, if so, how then do you
    Explain that a photograph of a head
    Always tells if the person is living or dead.

    Always. I have never known it to fail.
    There is something misted in the eyes, something pale,
    If not in the lips, then in the hair –
    It’s hard to put your finger on, but there.

    A kind of third dimension settles in:
    A blur, a kiss of otherness, a milky film.
    If, while you hold a snapshot of Aunt Flo,
    Her real heart stops, you will know.

    ———————————-John Updike

    ***

    Ekspozicija

    Nisu bez vraga vudu vradžbine,
    Da to je tako čoveku sine
    Kad shvati da se po licu s fotografije
    Vidi je li ta osoba živa ili nije.

    Uvek se vidi, bez izuzetka.
    Po očima na slici sumaglica retka,
    Nešto bledo na usnama il po kosi stoji –
    Teško je reći šta je to, ali postoji.

    Nešto iz treće dimenzije tu stvara fleku,
    Onostrani poljubac, ko kajmak po mleku.
    Ako, baš dok sliku tetka-Ruže gledaš,
    Nju strefi infarkt – odmah ćeš da znaš.

    ———————————— John Updike

    Među brojnim jezičkim zadovoljstvima koja čovjeku mogu uljepšati život, prevođenje poezije definitivno nije najmanje. I prevođenje samo po sebi, ono češće i pragmatičnije, dakle prevođenje proze (umjetničke ili neumjetničke), spada među skrajnute i podcijenjene poslove, a to što se njime toliki vrijedni ljudi ipak bave, dokaz je valjda bogate unutrašnje satisfakcije koju takav posao može donijeti.

    Kod prevođenja poezije, međutim, postoji jedan neusporediv trenutak, onaj kad se pjesma otvori. Može se pjesma čovjeku sviđati, može je savršeno dobro razumjeti, ali je možda, pa makar bio prevodilac od dara i iskustva, nikad neće moći prevesti. Neke se pjesme otvore brže, neke sporije, neke prije, neke kasnije, a neke se valjda nikad i ne otvore, barem nekom. A prije nego se otvore, ne možeš znati kako će se otvoriti.

    Updikeova pjesma Exposure meni se do kraja otvorila tek kad je Aunt Flo postala tetka-Ruža. Ne volim, inače, praksu prevođenja imena; ne volim kad neka engleska ili američka Hope postane Nada, kad Faith postane Vera, neka budu Houp i Fejt, a ako je baš nužno pojasniti značenje imena, tu je mogućnost fusnote, makar i nju ne treba prečesto (zlo)upotrebljavati. Updikeova Flo se, jasno je, zapravo zove Florence, što će reći Florens. Ali, brate, Aunt Florence bi u našem jeziku potpuno ubila pjesmu. Jer prvo šta ćemo s tim Aunt? Izvan konteksta, a pjesma ga ne daje, nemoguće je znati je li Florence – tetka, strina ili ujna. Tetka Florence? Strica Florence? Ujna Florence? Ne znaš šta je gluplje. Updike želi da čitalac pomisli na nekog bliskog, ne baš roditelja, ali nekog porodično bliskog, a ko kod nas ima tetku, strinu ili ujnu Florence? (Da ne i pominjem mogućnost političkog čitanja, gdje bi neko pomislio na Florence Hartmann.) Dobro, neka onda bude Cvijeta, pomislio sam i u tom trenu mi se pjesma, valjda zbog Duška Radovića i njegove Vasiljević Cvete, otvorila na ekavici. Neće biti Cvijeta, nego Cveta, kažem samom sebi i počnem da prevodim prvu strofu.

    Sad, kako je ispalo, nije na meni da sudim (makar sam prilično zadovoljan prvim stihom, recimo). Hoću samo pokušati da objasnim kako je tetka/strina/ujna Cveta postala tetka-Ruža. Jasno je, mislim, da mi promjena imena nije trebala zbog rime. Pjesma je faktički bila prevedena i ostalo mi je da odlučim treba li Cveta biti tetka, strina ili ujna. Bunilo me, međutim, veliko početno A kod Updikeovog Aunt. Uz nadimačku skraćenicu, to veliko slovo dodatno intimizira odnos sa dotičnom Florence. Tetka Cveta, Strina Cveta, Ujna Cveta – ništa mi nije zvonilo kao bolje, ništa se nije izdvajalo. A i smetalo mi je to veliko slovo kod oznake srodstva, nekako je slalo pogrešan signal. Dobro, mislio sam, izabraću bilo koje od ta tri rješenja, eci-peci-pec, šta god izabrao, činilo mi se, prevod neće biti promašen. Ali neće, bojao sam se, biti ni posve pogođen.

    I onda mi, out of the blue, valjda od tog silnog tetkanja u glavi, sine rješenje: tetka-Ruža! I to baš tako, sa crticom! Ruža je za Florence podjednako dobar ekvivalent kao i Cveta. A Ruža može biti samo tetka, ne strina i ne ujna. I to sa crticom: tetka-Ruža. Ta mi se crtica učinila kao signal intimizacije, ono što je Updikeu veliko početko A u Aunt.

    Ubacim tetka-Ružu u prevod, pročitam i pomislim: to je to. Meni izgleda pogođeno. Ali zašto mi to rješenje djeluje tako prirodno? Nisam se odmah sjetio. Tek kasnije te noći sam se sjetio Dragoslava Mihailovića i Kad su cvetale tikve. Otvorim knjigu, pri kraju, dvadeset drugo poglavlje, kad majka Stoleta Apaša dolazi Ljubi u avliju, a on je pozdravlja: Dobar dan, tetka-Ružo. U ovom kratkom poglavlju, na jedva dvije stranice malog formata, Ljuba, kao dobro odgojeno dijete, svaki put kad se obrati starijoj ženi, kaže joj tetka-Ružo. Deset puta, u tom kratkom poglavlju, odjekne vokativ: tetka-Ružo. I zbog tog refrenskog (lajtmotivskog) zazivanja tetka-Ruže, zbog onog što je u našem jeziku i našoj kulturi roman Kad su cvetale tikve, to je rješenje koje jedino ima smisla; Aunt Flo mora biti tetka-Ruža.

    Muharem Bazdulj 22. 03. 2011.

    Pet dana na Majakowskiringu

    Pet zadnjih dana ožujka u Berlinu: i kiša je padala, i vjetar je razmahivao, onaj ozbiljni studeni berlinski vjetar što hvata široko i ne šali se, nebo je bilo depresivno nisko, i tek posljednje jutro, kad smo se već neopozivo vozili put aerodroma, sinulo je sunce i pokazalo nam se nebo boje iz udžbenika: berliner blau! Svejedno: ima mnogo ljepših mjesta na svijetu u kojima sam bio, udobnijih za život također, ima ih pitomijih, savladljivijih i podatnijih, koja ti se ulagivački prilagođavaju, pa ti izgleda kao da samo na te čekaju, ali pred Berlinom sve to pada.

    Možda ću jednom uspjeti razabrati i fiksirati svu uzbudljivu vibrantnost, kojom nas je – dok smo u njemu neuspješno pokušavali skloniti glavu za mučnih mjeseci ’94. i ’95. – ovo ogromno čudo od grada zauvijek zatravilo i virtualno vezalo uza se. Za sad to i ne pokušavam, dovoljna je trajnost doživljaja.

    Posebna je pak priča taj Istočni Berlin, kojega, kao, više nema, a tako je stvaran u svojoj ogromnoj razlici. Cijeli trodnevni književno-filmski happening (Balkan Brücken: Sarajevo), zbog kojega nas je sakupilo, odigrava se u Pankowu, duboko u bivšem Istočnom Berlinu. Adresa domaćina: LiteraturWERKstatt Berlin (gradska tvornica književnosti, tako nekako) na Majakowskiringu, odmah do ulica Tschaikowski i Boris Pasternak…  Mjesto vrijedno opisa! Pankow je po ovoj kiši i studeni orvelijanski sivo ogromno naselje, još uvijek ozbiljnije nedotaknuto “Köhlovim milijardama”, investiranim u redizajn bivše Istočne Njemačke, o kojima se ispredaju basnoslovne priče. U pojedinim sekvencama, što ti promiču pred očima dok se voziš beskrajnom tramvajskom linijom od Tschaikowskistrasse do Hackescher Markta blizu legendarnoga Alexander-platza, Pankow je tako frapantno nalik Sarajevu iz ranoga proljeća 1996, kada si s jezom ulazio u još neintegriranu Grbavicu… Da stvar opet – čini ti se gotovo zakonomjerno! – bude berlinska, bilo je to u fantastičnoj režiji doktora Sebastijana, mladoga istočnoberlinskoga liječnika na humanitarnom “stažu” u Sarajevu, s imageom hard-rokera, koji zaslužuje drugu, sasvim posebnu priču.

    Usred Pankowa, zatvoren za gradski promet i sneruke svakodnevnom prolazniku – Majakowskiring, oaza idiličnih vila, bašči, nogostupa od kaldrme. Prvo proljetno žuto cvijeće već procvalo, u potpunom disakordu s hladnoćom koja nas je zatekla, a još više nas iznenađuje silan i masovan ptičji pjev, usred noći kao i usred dana, o ranom jutru da i ne govorim!

    Tu je naš  LiteraturWERKstatt, a dva zavijutka dalje i naš konak, u malom pansionu, kojim završava Rudolf-Ditzen-Weg, lijepi, mirni ćorsokačić. Do Berlina, “pravoga” Berlina ima ići kao u staroj balkanskoj poslovici: “U Solunu somun za marijaš, a do Soluna sto somuna!”

    Naš domaćin u tvornici književnosti, Thomas Wolfart, objašnjava nam historiju mjesta. Elem, u našim terminima rečeno, Majakowskiring bio je Dedinje istočnonjemačke komunističke nomenklature. Na svakoj drugoj kući stoji memorijalna ploča: ovdje je od te do te godine živio Wilhelm Pieck, ovdje Walter Ulbricht, tamo ovaj, ondje onaj, s uredno navedenim državnim i političkim funkcijama. U kući sadašnjega LiteraturWERKstatta živio je jedan od najvažnijih – Otto Grotewohl, prvi ministar-predsjednik Njemačke Demokratske Republike. No, priča naš domaćin, nisu u tom socijalističkom raju prebivali samo političari; prvi komšiluk činili su im uvaženi pisci i pjesnici, intelektualci. Naravno, oni pravovjerni. I oni imaju ploče. Na prvoj kući uz naš pansion, na primjer, otkrivam ploču s imenom, koje niti sam čuo, niti sam ga izgovorio još od dalekoga socijalističkog djetinjstva i maničnoga gutanja svih dostupnih knjiga iz školske biblioteke: Hans Falada. I danas mogu osjetiti očaravajući zvuk, kojim je malu maštu iz bosanske mahale palila ta neobična njemačko-španjolska kombinacija imena i prezimena. U svakom slučaju, ona je sama djelovala mnogo sugestivnije od svega što sam od toga pisca socijalističkog realizma i internacionalizma pročitao, jer se ne sjećam ama baš nijednoga retka.

    Bivšu Grotewohlovu kuću, priča Wolfart dalje, dobili su u kasnijim, nešto mekšim vremenima na raspolaganje pisci. Naravno, dodaje uz skoro neprimjetan ironični osmijeh, oni što su javno napadali svoje kolege pisce, koji su se usuđivali izraziti kritički stav spram vlasti. Nakon pada Zida (ovo se još uvijek izgovara s posebnom notom u glasu!) i ujedinjenja zemlje, malo pomalo stvorena je koncepcija otvorene kuće kulture i književnosti, i za sad je to namjena ove vile, koja svašta pamti… Pet je takvih kuća književnosti u Berlinu, među njima, naprimjer, elitni Literatur-haus u Fasanenstrasse, paLiterarisches Colloqium na prelijepom Wansee, itd.

    Slušajući ovu kratku povijest kvarta i kuće, toliko mnogo toga ti bude poznato, pa bez obzira na ledene žmarce što na tren laznu niz kičmu, jer bez ikakvih poteškoća možeš zamisliti mrak i muk mnogih sudbina, javi se neki makar i autosarkastičan a ono opet familijaran osjećaj: bili smo dio istoga svijeta.

    Za književnih i debatnih večeri na Majakowskiringu zdušno smo se trudili objasniti njemačkoj publici ono što je i nama samima sve manje jasno u vezi s našim vlastitim kontekstom: odnos nacionalne i opće kulture, nacionalizam i politička sudbina Bosne i Hercegovine, jezična kvadratura kruga, posebno, kako su domaćini naglasili u svom pozivu-programu, s obzirom na ulogu jezika kao “nositelja kulturnoga naslijeđa i kolektivnoga pamćenja, ali koji je također uvijek u opasnosti da bude ideologiziran…”

    Da nisam, baš  nipošto, propustio popiti kafu u Streseman Caféu s pogledom na memorijalnu ruševinu Anhalter Banhofa, te u Adler Caféu na uglu Zimmerstrasse i Friedrichstrasse, na kojemu još stoji golemi pano s četverojezičnim natpisom: OVDJE NAPUŠTATE AMERIČKI SEKTOR, uz ogromnu sliku dječački mladoga ruskoga oficira pod šapkom, koja je na čeličnom užetu razapeta visoko posred ulice – to već spada u neku privatnu berlinsku mitotopologiju. Ako se ne ustručavam iznositi i takav podatak, to je zbog beskrajnoga svevremenog šarma tih kafana i potrebe da ih makar i ovako skraja spomenem i proslavim. Što bi tek kakav Berlinčanin mojega godišta, upućen u povijest ovakvih mjesta, mogao ispričati o sudbinama svojih sugrađana, koji su u kavani Adler, na primjer, ispijali posljednje piće, ili naprosto stiskali posljednji strah, pred skori, uspjeli ili, češće, neuspjeli bijeg na onu stranu!…

    Ima, pak, u Berlinu mnogo toga što ti ne da zaboraviti, ni na trenutak, tko si i odakle si. Gledam, tako, sve provjeravajući pamćenje, na Witttenberg-platzu, u najužemu cityju: još prije dvije godine toga nije bilo, a danas stoji visoka, impresivna, ozbiljna ploča. Na njoj piše kako postoji nekoliko stvari, pojmova, događaja, koji nikad ne smiju biti zaboravljeni, a ispod toga se u nadaleko čitljivom verzalu nižu imena dvanaest najgorih konclogora iz Drugoga svjetskog rata: Auschwitz, Treblinka, Bergen-Belzen, Mauthausen, Dachau… Pomišljaš na naše običaje tepanja našim zločincima, i, naravno, biva ti jasan i uzrok ogromne moći ovoga svijeta ovdje, i našega progresivnoga propadanja.

    (2000)

    Ivan Lovrenović 21. 03. 2011.

    Prah mišarskih vremena

    Možda to i nije tako loša definicija jednog života: periodično gubljenje adresa. Moja nevolja je samo u tome što je taj život, taj iz definicije, baš moj, pa ne mogu da uspostavim dovoljnu ironijsku ili kakvu drugu distancu. Kako god, desilo mi se to prvi put još u trećoj godini života, ali tada sam bio premali da bih zbog toga patio; već sledeći put, četiri godine kasnije, bolelo je jako. Verujem, zapravo, da nikada nije ni prestalo da boli, samo je menjalo obličja, povode, okolnosti. I od tada se dešavalo, svakih nekoliko godina, nekada jače, nekada slabije. A uvek zapravo prisilno, tuđom voljom, višom silom ili užasnim spletom okolnosti koje nisu marile da me pitaju za mišljenje.

    Selidbom u takvim okolnostima ostaješ  bez adrese, dakle bez doma. Možda ćeš jednom steći drugi, ali ta je kocka nešto što ne bi poželeo nikome koga voliš. A selio sam se manje-više stalno, dok se neki drugi rode, prožive i umru na istoj adresi, i drže da je to sasvim normalno.

    Obično biva i to da za izgubljenom adresom ostanu neki posmrtni ostaci jednog života kojeg više nema, malo-malo pa ti se ukažu s očekivane ili neočekivane strane, da te podsećaju, da te žuljaju, da te bole. Obično kakav ključ koji više ne otvara nijednu bravu ostane da ti se vuče po džepovima, a ne usuđuješ ga se baciti, kao da bi tim činom izdao i prodao nešto što je Tvoje. A šta je to tvoje zapravo? Nije li ti život upravo iznova dokazao, po ko zna koji put, da ništa nije tvoje? I da sve ide mimo tebe, tokom koji ti ne određuješ, jer ne određuješ zapravo ni jedan tok, upravo čak ni onaj kojim kliziš ka smrti, svakim gubitkom adrese užasno stariji, svakim novim kompletom više-nepotrebnih-ključeva strahovito umrliji nego do tada?

    Mišarska 12-14, treći i četvrti sprat, bila je moja prva, i prava i jedina beogradska adresa. Tu sam se uselio 1994, za ceo jedan život mlađi, i tu sam ostao. Nikada nisam, i nikada ne bih poželeo da odem. Dolazeći, nisam isprva ni slutio – mada mi se odmah dopala – da upravo stičem adresu, ali uvukla mi se pod kožu, i bilo je nemoguće isterati je, a nisam bogme ni pokušavao. Naravno, u ličnoj karti piše mi neka druga adresa, ali s njom zapravo nemam ništa intimno. Dalje, u vreme useljenja u Mišarsku živeo sam kao podstanar, a podstanar je čovek bez prave adrese, tako da se ni ta adresa, Klare Cetkin 1, ne računa, ma koliko mi bila draga. Kasnije, kada sam se uselio u svoj stan na visoravnima Zemuna, stekao sam nekakvu stabilnu adresu, ali to je bilo kasnije, i to je neka sasvim druga priča, i to mi nije moglo nikada značiti ono što znači Mišarska 12-14, kao ušuškani vračarski epicentar mog sveta, kao ono teško sidro kojim sam se odupirao beogradskoj košavi, ono koje me držalo na mestu, da ne odem ko zna kuda, u nepovrat. Kako ću sada, bez tog središta, šta će me uopšte zadržati da ne odletim koekude ili da se ne rasprsnem na sve strane? I kako ću se, uostalom, orijentisati u ovom obeshrabrujuće haotičnom gradu, odjednom bez Polazne Tačke?

    U noći u kojoj pišem ove redove, onoj sa prvog martovskog četvrtka na petak, ostajem bez adrese iz naslova. Ponoć već je uveliko otkucala, nikoga odavno nema ni na trećem ni na četvrtom spratu Mišarske 12-14, samo noćni portir dole drema i pita se kad li će onaj kosmati ludak poći na počinak. A ja sam još tu jer ovi redovi samo tu mogu i moraju nastati, u poslednjem trenutku u kojem kuca već opako ranjeno, ali još živo srce moje Mišarske. Uključio sam uljni radijator pa se grejem, ovde gore, u “najgorem” sobičku u redakciji, zimi najhladnijem, leti najvrelijem, a opet neotuđivom delu moje adrese. Kada otkucam ove retke i isključim računar, otići ću u krevet, a već izjutra će Ivan H. ugasiti vitalne funkcije elektronskog srca našeg Hala 9000, i klaj-klaj, potrpaćemo stvari u čergu i otići u zbeg. U onoj budućnosti koja je već zapravo počela, a onome i onoj koji čitaju ove retke uveliko je sadašnjost, ja ću još jednom postati Čovek Bez Adrese. Ako me negde sretnete, znajte da ste sreli izbeglicu, pogorelca, povodnjaša, koferaša, jebenog Ahasvera.

    Pre toga, evo sad, još noćas, iznova ću proći svim sobama, napola već razgolićenim i popakovanim, duboko ću udahnuti prah mišarskih vremena, da me čuva, ako može, od zla i uroka u surovoj budućnosti (budućnost je, govorim iz iskustva, uvek surova!), izaći ću na osneženu terasu, našu terasu, moju terasu, onu na kojoj sam toliko puta, naročito za letnjih predvečerja, osetio i dotakao zen tihog zadovoljstva postojanja, i onu na kojoj sam, potajice, da niko ne vidi, otplakao agoniju i smrt mog oca, i toliko drugoga još, što je samo moje. Izaći ću na to kvrgavo terašče ispucalog poda da još jednom osmotrim vračarske krovove, i tihu, usku uličicu pod njima, tih dvesta šest koraka, dužinom tog sokaka. Kojim, bože blagi, ne znam hoću li se još kadgod usuditi da prođem, jer imam samo jedno srce. A onda ću, velim, otići, odiljat se, već beznadno stariji nego koliko sinoć što sam bio.

    Moglo bi se o tih šesnaest, sedamnaest mišarskih godina ispričati bezbroj anegdota, bezbroj nježnih i bezobraznih podataka naše mladosti, ali nekako mi sada nije do toga, a valjda i nisam čovek od anegdota. Dakako, živeće ovo Vreme i dalje, a valjda i ja sa njim i u njemu, no ne znam za druge, ali ja adrese više imati neću, to dobro znam, ma kakvi, ostaće samo neko tehničko mesto prijema poštanskih pošiljki i egzekucije novih brojeva novina. A u vašem Sada, u toj surovoj budućnosti u kojoj čitate ove reči ispisane u poslednjoj mišarskoj noći, vladaće zagrobna tišina i mrklina u Mišarskoj 12-14, na trećem i četvrtom spratu. Njičeg njema, sve je prekrio snijeg, kako kaže jedna stara šaljiva pesmica. Suuuper, odgovara na to mazni ženski vokal, sa onom svetom ravnodušnošću bića bez istorije.

    Fotografija: Olja Petronić

    Teofil Pančić 20. 03. 2011.

    RetrOpatija/5

    Blues berača gorkih šparoga

    “Grin grin gres of hom, me pukne kako tavalon” pjevao je refren pjesme „Trava doma mog“ na lošem engleskom jeziku Dražen Turina Šajeta davne 1996. godine, a njegov producent Boris Krainer i ja smo se smijali kao ludi. U Borisovu tonskom studiju na vrhu Ike preslušavali smo prve snimke vjerojatno najboljeg albuma velikog i važnog opatijskog kantautora na prijelazu stoljeća. Pa opet, znali smo da je pjesma o travi šuplje muljanje, a da je “Šparoga blues” pjesma koja će obilježiti album. Poznat i kao “Blues berača šparoga”. Uostalom, na opatijskoj rivijeri baš su samonikle, dakle divlje šparuge “trava doma mog” ako nam je do povlačenja paralela s “Green Green Grass of Home” Claudea Putmana, jednom od najljepših i najpopularnijih country pjesama svih vremena.

    Branje divljih šparoga, na način kako se beru pod Učkom, poseban je, a može biti i ekstreman sport. Jednom sam, ispuštajući pritom krikove poput Tarzana kojem puca lijana, toliko nezgodno pao na opakoj strmini (lokaciju koje, po starom šparogarskom kodeksu ne smijem odati), da sam morao svratiti i na opatijsku Hitnu pomoć. Na krpanje poderotina. Liječnica me obradila rutinski dodavši da je sezona mirna jer su berači lomili noge i ruke rjeđe nego prijašnjih godina.

    Odmah da se razumijemo, opatijski mac šparoga vrijedi kao tri istrijanska ili pet bodulskih, a o dalmatinskom bljuštu ne treba ni trošiti riječi. To je jednostavno posljedica nemogućih uvjeta u kojima opatijski šparogari beru. U samom gradu, jasno je, uvjeti za rast divljih asparagusa nisu najbolji pa valja poći prema vrletima Velike majke planine, ukratko Učke. Nalazišta dragocjene biljke u pravilu su na strminama, obrasla grajom i šipražjem i krivi korak dovoljan je da se zdrsnete i dočekate na boku. Opatijski mac je i nakon nekoliko sati branja umjerene veličine, ruke su nam uvijek izranjavane, a nakon prvog branja u sezoni uvijek dobijemo muskulfiber. I da, iz nekog meni nepoznatog razloga, opatijske šparoge su bolje od svih drugih. Gorke su. Jako su gorke.

    Berači debelo pred Uskrs počinju osluškivati ćakule, a i pažljivo prate konkurente koji se motaju po šumi. Dok koračaju praznih ruku, ima vremena. Jer još nema šparoga. Poviše Slatine, mještani ne čekaju olinjalog mrmota kao što običavaju u dalekom Punxsutawneyju. Umjesto sjene svisca Phila, čeka se prvi pljusak, prva kiša nakon što zatopli u martu. Čekaju se prve šparuge kao siguran znak da je počelo proljeće. Kada se prvi macić po nekoj bolesno visokoj cijeni pojavi “na merkate”, kao da je time ispaljen pucanj iz startnog pištolja. Kupiti šparoge, jasna stvar, pomalo je sramotno, a tumačenja ima raznih. Primjerice, meni je otac objasnio da su šparoge na merkatu sumnjive jer su možda ubrane uz cestu pa imaju u sebi tragove plinova iz auspuha. Bilo kako bilo, vitalni Opatijci ne kupuju šparoge već navlače čizme, izvlače stare hlače i još stariju maju pa kreću u šumu, zavlače se u graju.

    Počinje blues berača šparoga.

    U pravilu ne treba ići u šumu predvečer, jer iskusni berači probrali su sve u graji i naići ćete na ostatke ostataka. Ukratko, tko prvi šparugi, njegova šparoga. Najbolje se bere odmah iza pljuska i u jutarnjim satima, ali uvijek se nađe. Potrebno je samo oštro oko koje je uopće u stanju razaznati erektirani asparagus u zelenom grmlju. Macić za prvu proljetnu fritaju s bar dva jaja nabrat će svaki berač, čak i kad prođe kroz graju kao zadnji tog dana.

    Mac za jednu dobru fritaju, prava je mjera sportskih berača, a samo profesionalci koji u sezoni uzimaju godišnji odmor beru veće količine za prodaju. Prva fritaja u sezoni senzacija je u svakom smislu. U njoj su svi gušti liburnijske divljine, pa i onaj poseban. Poseban utoliko što nakon prolaska kroz probavni trakt proizvede nezaboravan šparugi – špuc. Sommelieri ovom smradu još nisu smislili opis, ali jasno je da ta pišalina predstavlja vrhunsko proljetno čišćenje organizma.

    Za sportsko branje je ključno imati strast prema ovoj aktivnosti jer višesatna šetnja neprohodnim terenom isprekidana stalnim saginjanjem i tisućama čučnjeva sa zagledavanjem u tlo nije najugodniji način provođenja vremena. Pored dobre volje treba imati i oštro oko. Šparuge se beru kad se priroda zazeleni, pa je važno naviknuti oči na posebne nijanse zelene boje koje se ponekad pretvaraju i u ljubičastu. Nemate li iskustva, neophodan je i vodič koji poznaje teren i daje korisne savjete za prepoznavanje slasnih stapki.

    U pravilu, u berbu se ide na tajne lokacije. Ive Oblijan je znao neke doista senzacionalne pozicije oko Medveje, posebno dok je tesao lulice u današnjem Todorićevom Castelu. Ja sam pak konzervativno tražio šparuge između naselja Zora i Veprinca, na drevnim terenima dinastije Jurković.

    Traži se prema šparužini, visokoj rođakinji divlje šparuge. Gdje raste špraružina, tu su, ili su bile, i prave debele šparuge. Iznimka je tek gradilište ili zgarište jer iz nekog meni nejasnog razloga na takvom garežu šparuge rastu iznad svih očekivanja. Šparuge treba brati s mjerom i s osjećajem za lom. Samo divljaci nježne biljke čupaju jer to je jednako – šparugocidu. Stabljiku treba nježno slomiti negdje na sredini, po mogućnosti dok se sama lomi među prstima. Po povratku iz berbe, stručak treba čim prije staviti u čašu s vodom.

    Veliko finale u kuhinji bazira se na istom principu. Lome se vrhovi, sve dok se daju lomiti. Ostatak se može ostaviti za neku buduću juhu, ali zapravo nije jestiv. Slomljeni “vrhi od šparugi” trebaju se kratko prokuhati u vodi i potom zdinstati na maslinovom ulju. Onda je do fritaje s jajima samo čas posla. Mogu se pripremati i kao salata, uz tvrdo kuhana jaja, a sjajno se sljubljuju i sa škampima.

    Sezona branja šparoga je nažalost jako kratka, od početka proljeća do prvih kački. Tako me nona navadila, govoreći da su kačke otrovne. Kačke su male zmijice, duge jedva pola metra kojima se ne hrptu isprepliću zelene rige. Jesu li otrovne nisam provjeravao jer bi s pojavom prvih kački ili kakve druge zmije prekidao s berbom i proglasio kraj štajuna. Tražite li zmije, najlakše ćete ih naći oko šparoga, ali to je već neka druga priča.

    – Ma si visok – rekla bi nona – ši si šparogi jil.

    Šparuge, valja znati, rastu velikom brzinom, preko noći.

    – Ši san – odgovarao sam na njezinom hrvatskom jeziku.

    ***

    ” Ja gren va šumu, ja gren va graju.” (Šparoga blues, Dražen Turina Šajeta)

    Edi Jurković 18. 03. 2011.

    Nobel naprijed, Andrić stoj

    (Tekst je objavljen u Arteriji, kulturnom dodatku Slobodne Dalmacije koji izlazi svake srijede, počev od 9. veljače 2011, pod uredništvom Ivice Ivaniševića)

    U nečemu su nalik hrvatski odnos prema turizmu i prema Ivi Andriću. Bili bismo najsretniji kada bi svake godine, već u siječnju ili veljači, inozemni gosti, po mogućnosti iz najbogatijih zemalja Zapada, nikako iz Češke, Poljske i Slovačke, Srbiju da i ne spominjemo, bukirali kompletne hotelske kapacitete u Dalmaciji, sve unaprijed platili, i odmah pridodali sredstva za troškove izvanpansionske potrošnje, te koju stotinu milijuna eura, da se nađe u slučaju izvanredne nužde i potrebe, a u srpnju i kolovozu da naprosto zaborave na sve uplate, i da ne dođu. Ništa naše turističke radnike toliko ne uzruja kao ta potreba i navada da se posjećuju oni kojima ste uplatili novce. Zar ne bi bilo bolje, i svima komotnije, da stranci u siječnju uplaćuju Hrvatima, a u srpnju ljetuju na Kubi? E, navlas jednak je odnos hrvatske kulture i književnosti prema liku i djelu Ive Andrića. S jedne strane, činjenica da je Nobelovom nagradom ovjenčan jedan Ivo, pa još i Andrić, dakle kompletan Hrvat-katolik, koji bi i u prezimeniku akademika Šimunovića, i u godišnjem kalendaru Glasa Koncila, i u Karamarkovoj kancelariji za izdavanje domovnica, našao potvrdu za besprijekornu nacionalnu i rasnu čistoću, pohvala je tisućljetnoj hrvatskoj kulturi, koja je, eto, za razliku od tolikih većih kultura dočekala najuglednije svjetsko književno priznanje. I naravno, rado bi Hrvati Nobelovu plaketu i medalju izložili u nekome od iličkih izloga, recimo u budućoj Zari, gdje je do neki dan bila najstarija hrvatska knjižara, koju je vodio još Ljudevit Gaj, a od sutra će se tu tržiti jeftina španjolska konfekcija, pa, biva, neka se među njom, eto, nađe i nešto hrvatsko. Ali problem nastaje jer se uz Andrićevog Nobela mora uzeti i Andrićevo književno djelo. E, tu bismo rado poveli jednu specifično hrvatsku ostavinsku raspravu: neka nam Srbi i Bosanci prepuste, u punome vlasništvu, jedan kroz jedan, Nobelovu nagradu, a mi ćemo njima, laka srca, sve ono što je Ivo Andrić napisao. I nećemo polagati nikakvo pravo na nužni dio u nasljeđivanju, nećemo inzistirati na pravu prijelaza preko Travničke hronike i Na Drini ćuprije, niti ćemo na bilo koji način osporavati srpsko (i bosansko) gazdovanje nad književnim djelom Ive Andrića. Ono što Hrvate, tojest posjednike istine o hrvatskoj književnosti, zanima u Andrića jest isključivo i jedino njegova Nobelova nagrada. Da ju kojim slučajem nije dobio, on bi za današnji književni Zagreb bio mrtav na način svih nacionalnih izdajnika, optanata, srpskih zetova, karađorđevićevskih plaćenika i beogradskih rezidenata.

    Ali čime onda, iz praktičnih razloga, te zbog činjenice da je osvojio Svjetski kup ili Veliki kristalni globus u književnosti, po Zagrebu dokazuju hrvatsku pripadnost Ive Andrića? Što su književni argumenti naših hrvatskih eksperata, koje neću imenovati da mi još koji pun javno ne izliju kible svojih govana na glavu? Najprije što će oni reći jest da je Ivo Andrić rođen u Travniku, u katoličkoj, dakle hrvatskoj obitelji. No, kako to nije dovoljan argument ičije kulturne ili književne pripadnosti, jer je i dječak Mowgli rođen u finoj britanskoj kolonijalnoj obitelji, ali kako ga odgojiše vukovi, s kulturom Williama Shakespearea nije mogao imati pretjerane veze, naši će književni znalci istaknuti kako je svoje rane radove Andrić ispisivao na čistoj hrvatskoj ijekavici. No, osim što to nešto malo jektičave lirike, skupa s Putem Alije Đerzeleza, predstavlja izrazito mali dio Andrićeva opusa, beznačajan u bilo kakvoj ostavinskoj raspravi, inzistiranje na ovom izuzetku od pravila prije dokazuje da Andrić nije hrvatski pisac, nego da jest. Jer ako je on ekskluzivno hrvatski, a ne srpski, pisac po hrvatstvu Nemira ili Ex ponta, tada je on srpski po srpstvu svega onog što je napisao na srpskoj ekavici, dakle po Travničkoj hronici, Prokletoj avliji, Na Drini ćupriji, pričama iz fratarskog ciklusa… E, zato ćemo upotrijebiti sljedeći argument Andrićeva pripadanja hrvatskoj književnosti, pa ćemo reći da je on naš, premda piše na srpskom, jer su njegove tematske preokupacije – hrvatske. Pritom se, naravno, misli baš na priče iz fratarskoga ciklusa, te na Prokletu avliju, dužu novelu koja je iz tih priča proizašla. Ali zašto bi fratarske pripovijesti, kao i pozivanje na bosanske franjevačke kronike, samo po sebi predstavljalo hrvatski, a ne, recimo, srpski književni trademark? Zato što su fratri katolici, a katolici su neusporedivo češće Hrvati, nego što su Srbi? To je argument književne pripadnosti? Višestruko bi zanimljivo bilo vidjeti kako se to jedna od najvažnijih domovnica hrvatske književnosti uručivala po bosanskim franjevačkim manastirima.

    Problem Andrićeve hrvatske književne pripadnosti nije, naravno, u tome što se neki njezini zagrebački zagovornici nikako ne uspijevaju dosjetiti po čemu je to Andrić Hrvat, pa se uporno služe partikularnim argumentima i domislicama, kao da ga mrtvog nastoje prošvercati na granici kod Bajakova. Pravi je problem u tome što se, zapravo, ne zna, ili se pogrešno locira, čitava hrvatska književnost, i onda se u nju nastoji ugurati i utjerati nešto što joj doista, takvoj, ne može pripadati. Ne radi se, naime, o tome je li Ivo Andrić hrvatski pisac, nego gdje se, kako i dokle prostire hrvatska književnost i što pojam zagrebačke književnosti zapravo znači. Gledano iz zagrebačke perspektive, ili zamišljajući političku prijestolnicu kao metropolu hrvatske književnosti, iz koje bi se onda procjenjivalo i tko u njoj jest a tko nije, te uokvirujući pojam hrvatske književnosti njezinim srednjoeuropskim centrom, pa mu pridodajući još i mediteranske centriće i zagrebiće, skupa s Dubrovnikom, Ivo Andrić nikako nije hrvatski pisac. Iz tog je Zagreba on bježao glavom bez obzira, kao iz najmračnije tuđe tuđine, u kojoj bi, slutio je, ili poludio, ili umro u siromaštvu, dok se kao pisac nikada ne bi mogao ostvariti. O tome zašto se Andrić u Zagrebu ne bi mogao ostvariti kao pisac korisno bi bilo govoriti, ali meni, vidite, ne pada na pamet da to činim. Premda u ovome gradu živim već skoro osamnaest godina (na ljeto ću slaviti svoje zagrebačko punoljetstvo), slutim da biste me čitali kao nekoga tko nije odavde. A to onda i temu besmislenom čini. Ali ako je Zagreb mjera hrvatske književnosti, te ako je tačan stereotip o hrvatskoj kulturi kao o policentričnome sklopu i skupu Srednje Europe i Mediterana, Beča i Rima, koji je tek neznatno začinjen teškim i tuđim, orijentalnim vonjem susjednoga Balkana, tada Ivo Andrić nije, i nikako ne može ni biti, hrvatski pisac.

    Problem njegove hrvatske pripadnosti, ukoliko ga sasvim ozbiljno shvatimo, tiče se najšire shvaćene konstitucije i konstrukcije hrvatske kulture kao cjeline, koju možemo svesti na niz jednostavnih pitanja i odgovora, postavljenih njezinim čuvarima. Je li Hrvatska na Balkanu i je li njezina književnost balkanska? Nije, dreknut će uglas složni zbor! Balkan je uvreda svemu hrvatskome i hrvatskoj kulturi u cjelini. Lijepo, baš. Tada je i s Andrićem stvar savršeno jasna. Taj najveći pisac Balkana ne može biti hrvatski, niti hrvatsko može i smije biti išta što je Andrićevo. Drugo pitanje: imaju li bosanski Hrvati zasebnu kulturu, koja je u sinkretičnom odnosu s kulturama bosanskih Srba i Bošnjaka, s kojima istovremeno čini jednu i jedinu bosansku kulturu, ali na ravnopravan način čini i dio cjelokupne hrvatske kulture, koja onda stupa u neku tajnu, gotovo mističnu vezu, s kulturama bosanskih Srba i Bošnjaka? Ne može biti tako, podviknut će branitelji hrvatske književnosti. Jedna je ista hrvatska kultura u travničkih i u koprivničkih i u svih drugih Hrvata, kojima je Zagreb jedini glavni grad. Slažemo se, samo ne vičite na nas, rado se mi slažemo! Ali u tom slučaju ništa Andrićevo ne može biti hrvatsko, niti može pripadati hrvatskoj književnosti, jer je njegov identitet sinkretički i jer je njegovo književno djelo okupirano identitetom koji sačinjavaju svi bosanski narodi i sve bosanske kulture. Treće pitanje: govore li i pišu li Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, jednim lingvistički istim jezikom, koji svatko ima pravo nazvati svojim imenom i koji se unutar sebe razlikuje u nijansama, ali one nisu tolike i takve da jedan pisac u istome svom djelu ne bi mogao i smio pisati čas srpskim, čas hrvatskim, čas bosanskim, ili onako kako određuje njegov jezični osjećaj; ili ćemo reći da Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci govore i pišu različitim jezicima? Ako je hrvatski drugi jezik nego srpski, tada Ivo Andrić nije hrvatski pisac. Ako je za Andrića sve to jedan, njegov osobni jezik, tada također Ivo Andrić ne može biti hrvatski pisac.

    Samo ako je književnost bosanskih Hrvata, upravo onakva kakva ona jest, dio hrvatske književnosti, samo ako je hrvatska kultura ujedno i kultura Balkana, samo tada Ivo Andrić može biti i hrvatski pisac. Ali tada bi se u Zagrebu moralo znati i za druge predstavnike te književnosti, ili tog odjeljka hrvatske književnosti, a eto, ne zna se. A ako se i zna, tada se o njima govori i piše s visine i s podcjenjivanjem. Valjda tek da se dokaže kako se prave stvari pišu na zapadnim, sjevernim i južnim stranama, dok je istok uvijek jadan, tužan i primitivan. Baš kao u filmovima Emira Kusturice. Samo, k vragu, problem je opet u tom nesretnom Nobelu, koji nikako da prokajka i tako postane hrvatski. I još nešto: Ivo Andrić samo cjelinom svoga djela može biti i hrvatski pisac. Osim što on nije tele, pa da biftek ide jednima, but drugima, a glavuša onome kome se ne gadi, nemoguće je u njegovu djelu izolirati nešto što bi bilo specifično hrvatsko (ili specifično srpsko). Najbudalastije je, međutim, kada se književna pripadnost nastoji ustanoviti na osnovu refleksa jata, i kada se na osnovu toga pokušava objasniti i pokazati od kada do kada, i od koje do koje stranice u knjizi, Ivo Andrić biva hrvatskim piscem.

    Ove godine Srbi, a pomalo i Bosanci, slave pedeset godina od Andrićeve Nobelove nagrade za književnost. I jedni i drugi na to slavlje imaju puno pravo, premda njihove kulture i književnosti u cjelini danas imaju malo veze s kulturama i književnostima što ih je nasljeđivao Ivo Andrić. I imaju malo veze s Andrićem samim. Bosna je danas rasturena zemlja, u kojoj svatko ima razloga odricati se velikoga pisca, pa svi, na svoj način, to i čine. Srbija je devedesetih učinila sve da od zavičaja Andrićevih priča i romana ne ostane ništa, i da se cjelokupno njegovo djelo pretvori u bajku i fikciju. Ali i jedni i drugi, i Bosanci i Srbi, imaju pravo na slavlje. Hrvatima bi, pak, pedesetogodišnjica mogla poslužiti samo za ozbiljnu i odgovornu raspravu o granicama vlastite kulture i vlastitoga svijeta. U Zagrebu se, naime, kada je o Ivi Andriću riječ, nema što slaviti.

    Miljenko Jergović 17. 03. 2011.

    I’m proud to be gay

    Diptih sa splitske ribarnice
    (zdesna nalijevo: Krile, Tomić, Lucić, Gall, Dežulović, Jergović)

    Feđa Klarić 16. 03. 2011.

    Admiral Mahić

    Mazohistična kakva ponekad jesam, nisam prebacila kanal kada je počela emisija iz kulture na jednoj od lokalnih tv-stanica.

    Prilog o kojem je riječ bio je posvećen sarajevskom pjesniku Admiralu Mahiću kojem je nova zbirka poezije promovisana u sarajevskom klubu Andergraund, nekadašnjem kultnom klubu Zvono.

    Tu sam tokom studentskih dana često izlazila, i milenijumsku Novu godinu tu sam dočekala, s metalik-ružem na usnama i u društvu prijateljice koju danas zaobilazim, što bi se reklo, u širokom krugu.

    No to nije tema ovog teksta.

    Na promociji u sarajevskom klubu Andergraund, nekadašnjem kultnom klubu Zvono našlo se svakakvog svijeta, a Amiral Mahić je pio malo pivo.

    Potom je Admiral Mahić u kameru rekao neke od svojih stihova, rekao je i kako voli da putuje vozom jer vozom se bolje vidi svijet. Rekao je i kako stihove posvećuje Barbari, zbog koje je i živ.

    Barbara je lijepo ime i mogu zamisliti da žena s takvim imenom čovjeka održava u životu.

    Dok je Admiral Mahić u kameru govorio kako nema grijanja i kako mu prijatelji kupuju knjige, ja sam se sjetila – Mileta Stojića.

    Mogu se stihovi Admirala Mahić meni dopadati ili ne, ali stihovi Admirala Mahića ni po čemu nisu inferiorni antologiziranom, kanoniziranom Stojiću koji je uvijek na pravom mjestu u pravo vrijeme.

    Konačno, ime.

    Dvijehiljadedruge godine par noći prespavala sam kod mojih prijatelja koji su u Sarajevo došli s Floride. Ti moji prijatelji iz neke neobične navade vole i prate ovdašnju književnost. Tako, kada je B. neko utrapio knjigu Mileta Stojića, ona je bila odgovorna i tu večer ju je i prelistala. Nakon što je uspavala bebu, B. je izašla iz spavaće sobe i rekla: “Mile Stojić. Kakvo glupo ime za pjesnika.”

    Admiral je, dakle, ime dostojno pjesnika.

    Da, Admiral Mahić nema mnoge kvalitete Mileta Stojića.

    Admiral Mahić nema kćerku koja ga bestidno gura u svaki mogući projekat svojih krpeljskih nevladinih organizacija.

    Admiral Mahić ne šeta se po Mitelevropi i ne žali se kako je tamo život skup.

    Admiral Mahić nema ugljena. Mile Stojić Ugljena ima.

    Admiral Mahić nije čovjek koga se slika i koga se nešto o nečemu pita.

    No on svojom dvominutnom pojavom govori više nego što je Stojić u stanju da kaže svojim sabranim djelima.

    Želim sve najbolje Admiralu Mahiću koji, i kad govori o tome kako nema grijanja, ima više dostojanstva od jednog Stojića.

    Ajla Terzić 15. 03. 2011.

    Jedna pariška kafanica

    Petit Trou de Bretagne

    Ovo je kafanica u kojoj je Strašni proveo godine svoga života, e da bi se u njoj odomaćio i da bi na pravi način uspio fotografirati njezine goste, i tako u slikama opričati jednu malu povijest. Nakon što je posao završen, gazda lokala se nešto naljutio na goste, i zauvijek zatvorio ovo mjesto. Eto, tako je mala povijest završena. Da nije bilo Strašnoga, o njoj se ništa ne bi znalo, ni da je ikada postojala.

    Čovjeku sa slike ne znamo ime. Ali svaki put kad ga pogledamo, dođe nam da kažemo: Bože, kako je samo lijep i u svojoj ljepoti dostojanstven. Taj nepoznati čovjek, sa šoljicom za kafu u desnoj ruci, koji gleda negdje mimo, iza fotografa i fotografskog objektiva, u prošlost što je uvijek za leđima, osim kada ju netko ovako snimi. (mj)

    Milomir Kovačević Strašni 14. 03. 2011.

    Albanija 1991.

    (kratki film)

    __________________________________________________________za Miju P.

    Scena 1.

    Tridesetpetogodišnji, visoki, vitki, muškarac, s putnom torbom, stoji ispred rampe i čeka. Iz kioska izlazi granični policajac, i punih usta, na lošem talijanskom, kaže da je granica zatvorena zbog ručka.

    Putnik se domahuje sa čovjekom koji stoji pedesetak metara dalje, s druge strane rampe, i čeka ga, pokraj prastarog crnog mercedesa.

    Ehej! – viče putnik i drži ruku visoko u zraku.

    ***

    Scena 2.

    Hotel za strance u Tirani, u koji je Albancima još uvijek zabranjen ulazak. Nekoć bi onaj koji zabranu prekrši završio na dugogodišnjoj robiji, dok je danas zabrana samo stvar forme. Ali, ipak, ljudi ne ulaze. Zbog straha ili zbog dostojanstva, tko bi znao.

    U praznoj, zastrašujuće prostranoj restoranskoj sali nikoga osim njega. Sjedi i čeka, a zatim pokušava dozvati konobara.

    Sedmorica konobara stoje u uglu i prave se da ga ne vide.

    Nakon dugo vremena jedan, ipak, prilazi stolu, sumnjičavo, kao da zna kako ima posla s neprijateljem i stranim špijunom.

    Čašu crnog vina! – kaže gost.

    Danas služimo samo bijelo.

    Kako to?

    Jedan dan služimo crno, drugi bijelo, takav je kod nas propis – konobar odgovara mirno, i ne bez ponosa u glasu.

    ***

    Scena 3.

    Ista restoranska sala. Jutro je. Doručak.

    Gost je sjeo za stol koji je najbliži uglu s konobarima, i odmah maše.

    Jedan za drugim, konobari se povlače u kuhinju, da ga ne moraju primijetiti.

    Nakon nekoga vremena jedan izviri, i u taj čaj gost munjevito diže ruku u zrak, nakon čega mu konobar nevoljko priđe. Samo da kaže kako mu ne može poslužiti doručak, jer je u hotelu pravilo da se gosti ne služe prije nego što ih je pet u sali, a on je trenutno jedini.

    ***

    Scena 4.

    Gost se diže od stola i izlazi van.

    Trg ispred hotela je skoro sasvim pust, jedva da netko prođe. Muškarac u sivome radničkom odijelu, kakva nalikuju uniformama robijaša u jugoslavenskim kaznenim zavodima, ili žena u tamnoplavoj ili crnoj odeždi, ali obavezno gologlava.

    Nigdje nijednog izloga, natpisa s imenom firme, reklame ili kioska s hranom.

    Stotinjak metara dalje, na početku glavne ulice, novinska trafika s bananama. Nema baš ničega drugog, osim desetina grozdova lijepih žutih banana. Prizor je kao iz nekoga sna Salvadora Dalija

    Gost pruža novac prodavačici i traži kilogram banana.

    Prije nego što je žena odvagnula banane, odnekud se pojavljuju djeca, osmoškolci svih uzrasta, čitav čopor, potežu gosta, vičući:

    Voljo manđare, voljo manđare!

    On im daje svoje banane i hitrim korakom odlazi.

    Miljenko Jergović 13. 03. 2011.

    Parastos Franja Ljuštine

    Naušnica je bila bijela, s brušenom zjenicom kroz koju se vidjelo daleko, premda je horizont bio zastrt visokom bolničkom zgradom iza ograde s nevidljivim prozorima, kako to bude s mrtvačnicama, kada izrone iz podzemlja. Vratili smo se po naušnicu, vjerujući da nas čeka u snijegu, bespomoćni jer se kroz drugu nije vidjelo ni preko ograde, a gdje bi ispod kristala što su se na dodir stapali s prividom da je ona još ondje. Onda bih u proljetna predvečerja, možda ne iz istog kalendara, ali to je sada svejedno, znao donositi tople bućnice iz Trakošćana i birane grozdove iza ugla u Teslinoj u stražnju, prolaznu sobu obasjanu neonom u kojoj se hvatao ritam za prevariti noć po unutrašnjem oku: svjetla se ne gase ni za dnevnih dežurstava. Inače ne berem grožđe u travnju, iz straha od gubitka pamćenja, no u Vinogradsku se ionako vraća s kvrgavim štapom od čokota.

    U stubištu nije bilo svjetla, strepio sam da po dodiru ne pritisnem tuđe zvonce umjesto prekidača, u veliki i otvoreni prostor stana na kraju grada ušao sam kroz Stelin osmijeh. Pokušali su brzo objasniti, možda su u tome i uspjeli, pričali smo pritom satima, ali se više nisam mogao vratiti njima, u neizgovorenoj promjeni značenja bili smo skupa. Na dva stalka, po dužini sobe, od luka ulaznih do zatvorenih balkonskih vrata prostrt ispod bijele plahte, lincuna, ležao je Franjo Ljuština. Uto su došli i njih dvojica, pa smo se sve četvero nadvili nad obrise tijela, a Stela je blago podigla pokrov iznad glave, pa nas je odozdo sklopljenih vjeđa pogledao Isus iz Maje. Učinio je to na način koji se ne može prepričati, ne bez hrabrosti da se povjeruje kako se pogled ne gasi u mrtvačnici, kako je svjetlo ondje nepotrebno kao i neon pod kojim grožđe dozrijeva o Uskrsu.

    Tako je ležao Franjo Ljuština, kaže Pisac, u mrtvačnici milosrdne braće u centru grada, poslije podne, u nekoliko stupnjeva ispod ništice, čuli su se luđaci odnekud iz bolničke zgrade kako urlaju kao zvjeri. Slikareva je olovka glasno cviljela po kartonu, neko je govorio da bi Franji trebalo kupiti kravatu, a ja sam stajao kod vratiju i mislio o lijepoj i idealnoj smrti. Desno oko pokojnika bilo je otvoreno, vidjela se caklenoblitava lećakao staklena kugla jednog svijeta koji je prestao da se vrti. U Slikarevu crtežu desno oko pokojnika jest otvoreno, dodaje Profesorica,vidi se kako mrtvac leži skrenutih nogu i čini se da je jedna od njih uistinu slomljena i da se nije mogla izravnati. Prije nego smo Isusa iz Maje vratili u obrise, nismo pogledali što mu je sve bilo slomljeno, bili smo u staklenoj kugli koja nije prestajala da se vrti.

    Inače bismo se s više uspjeha opirali Stelinu nagovaranju da pripremi jelo, već smo se bili počastili kotonjatom njezine mame i slatkim iz Vijetnama, odakle se netom vratila dok ju je s ukućanima čekao Isus iz Maje. Prije nego je umro, gledajući kroz leću u bolji svijet za druge, ni Franju nisu uspjeli osuditi pa je, što se gradskih propisa tiče, mogao biti pokopan, Pisac i Slikar mogli su hodati za njegovim lijesom, pa u predvečerje na karminama popiti u dobro sjećanje. Možda bi se i moglo provjeriti je li se to onda dogodilo, vjerojatno bih i sam, potaknut kakvom izložbom prije šunke i jaja te neke istarske kobasice muzejske arome iz Bille koje je Stela prostrla na mali okrugli stol, to učinio. Ovako sam tek upitao gdje da sjednem, svaki od četiri stolca bio je različit, onaj najbliže odru restauriran po mjeri koja mi je te večeri pripala, valjda baš zato što tako nije inače. Jeli smo u miru i slobodni, uzimali prstima i sve pojeli, tako da je ipak preticalo.

    Na odlasku, a žurio sam na aerodrom, otklonivši pretpostavku da će avion s kojim je dolazio fotograf Strašni po običaju kasniti – i bio sam u pravu, sletio je devet minuta prije roka, Stela je otkrila raspelo pokazujući nam gdje su ga sve polomili. Pomiješale su se ozljede Isusa kakav je s Golgote stigao u Maju s onima što ga je ondje zadesilo. Pitam naglas kada je zapravo stigao pa se malo posramim, jedno što je to nevažno a drugo što sam trebao pohvaliti Stelin rad, čulo se kako slikaričin skalpel glasno škripi po štukaturi, u svome vremenu sam već odsutan,  u zatvorenim procjepima tražim skrivenu naušnicu. Ne osvrćem se, uho na kojem je osjećam dok izlazim u nekoliko stupnjeva ispod ništice nije iz ove priče.

    Vlaho Bogišić 13. 03. 2011.