Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Tko je Konstantin Petrović?

    Pišući o hrvatskim prijevodima Thomasa Manna, u bilješci na kraju Ljevakovoga izdanja Doktora Faustusa iz 2000. godine (preveo Milivoj Mezulić), Viktor Žmegač ima i ovu rečenicu: “Doktor Faustus pojavio se pedesetih godina u prijevodu Konstantina Petrovića, koga je savjetovao Zdenko Škreb, samo u Sarajevu.” Podosta pohaban primjerak toga izdanja pronašao sam i za male pare kupio u jednome od poslijeratnih sarajevskih dućana s knjigama koji sami sebe, višestruko ironično, tituliraju antikvarijatima. Ali, halal im naziv – dokle god se u njima mogu naći ovakvi rariteti, nije sasvim nezaslužen. Nije nevažno precizirati: knjiga je izašla 1955. godine u izdanju Svjetlosti, dakle nekih osam godina nakon stockholmske svjetske premijere (1947).

    Ništa o Konstantinu Petroviću ne znam, osim da je tada, kad uz savjete Zdenka Škreba prevodi Doktora Faustusa, to teško njemačko intelektualno štivo, mladić na sredini između dvadeset i trideset godina, da je iz neke od starih sarajevskih građanskih srpskih kuća blizu Vijećnice, da je već prevodio i Zweiga, i Beethovenova pisma, i još što-šta od najzahtjevnijih njemačkih tekstova. Zadivljuje me i tjera na neobuzdano fantaziranje sam podatak: tko je taj mladić, u kakvome svom svijetu živi, kako je sve to moralo izgledati? Ako je na Doktoru Faustusu morao raditi najmanje koju godinu, to znači da imamo posla sa žestokim jugoslavenskim godinama između 1950. i ’55. A podatak govori i to da mladić nije mogao raditi tek tako, na svoju ruku, nego je moralo biti da je imao sklopljen nekakav dogovor s izdavačem. Kako su knjige iz svijeta, i to najnoviji i najviši književni dometi, dolazili u Jugoslaviju, u Sarajevo? Kakva je to bila kulturna klima, u kojoj je paralelno supostojala volja za izdavanjem propagandne, ideološki dirigirane literature, i ovakvih najsuptilnijih umjetničkih tekstova, kakav je Doktor Faustus, što dolaze iz omražene “građanske kulture” Zapada?

    U svojim, doduše, vrlo skučenim i ne previše entuzijastičnim nego više usputnim raspitivanjima, u poslijeratnom Sarajevu nisam naišao ni na koga komu ime Konstantina Petrovića bilo što znači. Tako bi i ostalo, da prije koji mjesec na naiđoh na novinsku kolumnu u kojoj Sead Fetahagić, već umorno i suho faktografski, evocira “svoga druga Kostu Petrovića” i njegovu sudbinu. Zgrožen i dirnut, ne znam što od toga dvoga više, spremio sam taj zapis da ga ne zagubim, da ga ne zaboravim. Ovako piše Fetahagić o Petroviću:

    “Kad je počeo rat, prestali smo da se družimo, jer je bilo veoma opasno kretati se ulicama. A onda smo u redovima za vodu i u redovima za humanitarnu pomoć saznali da je Kosta ranjen.  Neki od nas su ga posjetili u bolnici. Ležao je potrbuške, jer je granata pala iza njegovih leđa. Rane su bile nezgodne, ali nisu bile opasne. Kosta se zafrkavao sa svojim novonastalim stanjem.

    Kao što smo se inače rijetko viđali, ni Kostu nisam dugo sreo. Jedne ratne zime dođe glas da je Kosta nađen mrtav. Saznali smo preko medicinskog osoblja da su se njegove komšije zabrinule, jer Kostu nisu dugo vidjele. Našli su ga mrtvog i pozvali policiju. Dijagnoza je bila da je umro od gladi i hladnoće. Živio je sam i nije imao ko da mu pomogne, a bio je previše ponosan da bi od nekoga tražio hranu i drva. Mačka je počela jesti njegovo mrtvo tijelo.”

    Tri dana pred Novu godinu, u maglenom i smrznutom Sarajevu, umro je Sead Fetahagić (1935 – 2010). Umjesto glupoga i nepotrebnog sjećanja na sve što nas u književničkom i građanskom životu nije spajalo, ostavljam ovaj zapis o njemu i o njegovome drugu Kosti Petroviću.

    Ivan Lovrenović 03. 01. 2011.

    Vreme odloženih letova

    Uzleteo sam iz nečega što je poprimalo obrise snežne mećave, a sleteo u osunčanu i suvu Podgoricu, i tu blagotvornu idilu zimskog juga nije mogao da pokvari ni mrzli severac koji je zasipao negde odozgo, sa onih planina koje smo preleteli dolazeći ovamo. Uostalom, ovde među čempresima i palmama nema snega, to je jedino važno: moje se umereno kontinentalne zime svode na pokušaje izbegavanja te mrske, odvratne tvari koja mi se mulja pod nogama, na molitve da je ne bude, na kletve zato što je ima. Nedavno sam iz suvog i zelenog Srema otišao u snežnu Ljubljanu na dva dana, a sada je taj dug vraćen, višak snega je anuliran, ponovo sam na pozitivnoj nuli, dva lepa i zelena podgorička dana uravnotežila su ovo zimsko računovodstvo, vreme je za povratak.

    Na malom aerodromu usred zetskog polja povelika je gužva, na metal detektoru jednog je deliju i iz cipela izulo, vijuga dugačak red Odlazećih, koji se potom raspoređuju po izlazima, ali ti izlazi pompezno nazivani gejtovima tek su obične staklene kapijice po nekoliko metara jedna od druge, svi smo nekako izmešani u iznuđenoj intimnosti, i mi odlazeći ka Beogradu i oni tek koji metar dalje, zapućeni u Prištinu, bacamo se po čekaoničkim stolicama dok ih sve ne popunimo, samo što jedni drugima ne posedamo po glavama. Čekaj malo, reče li u Prištinu?! Da, setićete se možda: bio je to grad kojem smo tepali da je glavni u jednoj Autonomnoj Pokrajini, a sada stanuje zajedno s nama još samo u vremenskoj prognozi na državnim televizijama, tek da se zna da mi službeno i neodustajno držimo da taj grad ima nešto posebno s nama i mi s njim, pa makar i ovako, virtuelno. Pa mu valjda ni kiša ni sneg ne mogu pasti ako to mi prethodno ne overimo u našem Hidrometeorološkom zavodu. A ako i padaju, mi to ne priznajemo, nego je to neko kvazipadanje, skroz ilegalno, sasvim jednostrano.

    Sedim na klupici uz sam rub gejtovskog kafića, tog poslednjeg mesta za okrepu na čvrstome tlu; za stolom na metar od mene sedi mladi par u očekivanju leta za Prištinu; on je nekako upadljivo ozbiljan, možda pomalo krut, jedan od onih mladih očeva koji činjenicu svoje razmnoženosti nosaju svetom kao orden, a ona, eh, ona je neupadljivo doterana i upadljivo lepa. Njihova me ćerkica od tri-četiri leta, nedvojbeno buduća lepotica, radoznalo odmerava u pauzama vijanja sa godinu-dve starijim bratom, pa brzo zaboravlja na mene, vičući za njim: Andi!, Andi!, ili bar meni tako to njeno dozivanje zvuči, pa onda ciči radosno zvrkasto zvrkajući po aerodromu, opijena i oduševljena samom činjenicom trčanja i naganjanja. Brat je taman toliko stariji da bude lukaviji, pa joj vešto izmiče, krije se od nje vragolasto, malo-malo pa ga gubi sakrivenog u masi putnika beogradskih i putnika prištinskih, među kojima ovaj dječarac veselo trčkara ne mareći za jedan prećutni Viši Red sumornog sveta odraslih, pogdegde se na tren zaustavi i pritaji se od sestrice, a neko ga, švrćkana, pogladi po glavi u prolazu, kao da više sebi nego njemu potvrđuje da svet je i dalje na svom mestu, i svi mi s njim i u njemu.

    Naravno da nam avioni kasne, ta zašto ne bi kasnili kad već mogu: njihov malo, naš malo više; razvlači se ovo južnjačko popodne i već mrak naleže na spoljni svet sa one strane stakla, putnici beogradski i putnici prištinski strpljivi su, možda rezignirani, zavaljeni po stolicama ili rašetkani između njih, ali nekako, čini mi se, nepogrešivo uspevaju da ne komuniciraju jedni s drugima, osim ponekog okrznuća pogledom, usputnog, upadljivo ništa-ne-značećeg.

    Onaj ko zna i onaj ko pamti setiće se da je devedesetih, napose onih ranih, bivalo sličnih scena upadljive, mada pristojne i tihe međusobne nevidljivosti po aerodromima i banhofima Evrope, među putnicima beogradskim i putnicima zagrebačkim, a danas već je baš sasvim drugačije, evo i naši predsednici češće viđaju jedan drugoga nego svoje familije. Ono što je bilo zameo je vetar, mrtvi doduše nisu poustajali, ali su živi shvatili da živom čoveku nema druge doli da gleda na sve četiri strane sveta i da slobodno nazove dobar dan svakome koga vidi, jer se drugačije ne može i jer drugačije ne valja.

    Napokon će, evo, i avioni poleteti, prvo njihov, ubrzo i naš, Andi i njegova sestrica zauvek mi neznanog imena i njihova lepa mati i njihov odlučni otac staju u red za čeking, brzo će ta deca zaboraviti podgorički aerodrom i svoje jurcanje po njemu, jer šta je detinjstvo ako ne niz senzacija koje sustižu jedna drugu, a od kojih ti ogromna većina iščili iz glave najkasnije sa odrastanjem? I to je dobro, jer njih dvoje, Andi i sestrica mu, već žive u jednom svetu u koji nama starijima valja tek dospeti, u svetu u kojem let za Beograd i let za Prištinu ne znače baš ništa osim onoga što zapravo znače, a to je tek to da neki ljudi lete ovamo a neki onamo, a da sve drugo među njima zapravo je isto, jer su i oni samo tek to što jesu, očevi i majke, sinovi i kćeri, i nema se tu više šta za reći, dobar dan i doviđenja, ugodan let i hvala što ste leteli sa tim-i-tim erlajnzom, u ime posade pozdravlja vas vaš kapetan, dođite nam opet, arevuar.

    Teofil Pančić 02. 01. 2011.

    Radio Slobodna Europa

    _____________________________________________mome drugu Siarheju Shupi

    Na zaleđenom parkiralištu supermarketa u predgrađu.

    Za dalekim sugovornikom ponavljam imena građana Bjelorusije, uhićenih nakon predsjedničkih izbora na kojima je diktator pobijedio s golemom većinom glasova. Telefonska je veza slaba, neka imena jedva čujem i ponavljam ih kao što se ponavljaju riječi na početnom tečaju stranoga jezika.

    Stara je godina, niz poledicu oko mene ljudi guraju kolica, i trude se da ne padnu. Večeras je slavlje, a ja izgovaram imena nepoznatih ljudi. Ako me netko na parkiralištu čuje, što će pomisliti?

    Nekoliko trenutaka kasnije i ja u prtljažnik automobila spremam: plastične kutijice s kompotom od ananasa, plastične kutijice s kompotom od breskve, pakiranje suhih šljiva, limenku irskoga crnog piva, tri limenke gaziranog narančinog soka… Zapamtio sam sve što sam platio.

    Dok zatvaram vrata prtljažnika u glavi su mi još dva bjeloruska imena, od deset koje sam izgovorio. Da ne budu zaboravljeni, da iz zatvora budu pušteni… Jedna Svetlana i jedan Viktor. Ali i njihova prezimena sam zaboravio. Ostalima ne pamtim ni imena.

    Uskoro se ni njih dvoje više neću sjećati.

    Tako to biva i tako jest, dok god je čovjek toliko slobodan da u znak podrške, na zaleđenom parkiralištu supermarketa u predgrađu, izgovara imena onih koji to nisu.

    Europa je slobodna samo na radiju.

    Miljenko Jergović 01. 01. 2011.

    Satanski stihovi

    Htjela sam napisati nešto veselo za Ajfelov most, nešto u duhu praznika, pa sam se odlučila za novogodišnje i božićne pjesme (zimske, zapravo). Osim što se ovih dana muzika iz tog žanra naprosto ne može izbjeći, među njima ima opako dobrih. Ova lista je i hronološka, ali je više po sistemu šta mi je prvo padalo na pamet.

    1. Last Christmas, George Michael
    On je stvarno prvi. Kad ljudima kažem da volim G. M.-a, samo se zbunjeno zgledaju i misle da ih zezam. Ne, to čak nije ni kemp. Iako je spot za Let’s Go Outside teški kemp; pjesma je nastala nakon što su ga ulovili in flagranti u javnom wc-u. Zašto ga volim? Pa, zato što ima komplikovano ime, komplikovanu prošlost, komplikovan privatni život, zbog pjesme Jesus As a Child koja je genijalna, baš kao i pjesma tj. spot Star People sa onim seksi vokalima (ali i Spinning the Wheel je nezaobilazna) te zbog toga što je izbjeljivanje zuba doveo do savršenstva. Long Live the George!

    2. New Year’s Day, U2
    Koncert u Zagrebu nije baš  bio neko veliko razočarenje, ali jeste razočarenje srednjeg intenziteta. Možda je zato kriva ona gadna betonska konstrukcija od stadiona i stolice koje, kako sam shvatila, uvijek ostavljaju bijeli otisak na dupetu, ne znam. A možda je tako ispalo zbog nesretnog poređenja sa onim sarajevskim. U svakom slučaju, zadnjih par albuma U2 mogla sam da nikad i ne poslušam i ništa mi ne bi falilo. A opet, toliko su toga genijalnog napravili 80-ih da se može zažmiriti na jedno oko kad Bono šetka sa Sarkozijem i valja se u telećnjaku po cesti za saundtrek iz filma o Lari Kroft. Pjesma New Year’s Day mi je dugo vremena išla na živce, ali što sam starija, shvatam važnost vintidža.

    3. Christmas Card From a Hooker, Tom Waits
    Charlie, I’m pregnant…, počinje ova netipična božićna pjesma koja je inače stara koliko i ja. Trenutak kad sam prvi put čula Toma Waitsa pamtim bolje nego kada sam se prvi put zaljubila. Cohenov i Springsteenov koncert na stranu, ali u nekoj bih hipotetskoj situaciji bez problema mijenjala iskustvo Stingovog, Caveovog i koncert Rollinstonesa zajedno za koncert ovog đavla kojeg, evo, godinama strpljivo čekam. Šta bi kad Tom Waits bolje zvuči od svega ostalog što se prenosi zvučnicima čak i kad samo kašlje.

    4. Sometimes the Snow Comes Down in June, Vanessa Williams
    Ovo je kemp u svakom smislu riječi. (V.W. je ona gospođa što glumi onu šeficu u Ružnoj Beti. Ako ko gleda.) Ova mi je pjesma draga jer me podsjeća na sami početak rata. Naravno da mi nije rat drag, ali mi je drag taj kratki period prije zračnih uzbuna kad nije bilo škole i kad je bilo kablovske i kad moj travnički komšiluk nije bio nacionalno homogen (brojni se odselili, umrla je teta Jelica, a kad umre i čika Rade, svi će biti na svom), i jer u doba kad se pojavila ova pjesma nisam imala pojma šta me sve čeka u životu. A posebno je volim jer je ovo završna pjesma u mom najdražem filmu ikad, a to je Priscilla, Queen of the Desert, o trandžama koje putuju po tvrdoj unutrašnjosti Australije, provociraju domoroce, kostimiraju se i izvode ABBU.

    5. Vejte snegovi, Zana
    Ime Zana mi je drago upravo zbog ove pjesme i pjevačice Zane Nimani, imena koje je već pola karijere. Dok mi je prijateljica, porijeklom inače iz sličnih krajeva kao Zana Nimani, bila pred porodom, ja sam je nimalo suptilno nagovarala da svojoj kćeri da upravo ovo ime. Pobijedila je Iman, ali ne zbog žene Davida Bowieja, već zato što je to ime iz nekih razloga u Sarajevu dosta popularno. Ali sam je uspjela nagovoriti da, za svaki slučaj, sačuva matične ćelije iz pupkovine, a koje su sad pohranjene tamo gdje se prave Milke. Nije toliko važno zvati se Zana. Ali je bitno imati plan B.

    6. Podlugovi, Zdravko Čolić
    Upravo kad sam završavala listu, s radija se začula ova pjesma, pa kako onda da je zaobiđem? Osim što je Čola u (muzičku) istoriju ukovao taj neobični lokalitet negdje oko Kaknja gdje su uvijek neke glupe zaobilaznice. Ima tu još geografije. Sjećam se urbanih legendi po Travniku da je Karmelova mama, a oni inače drže salon auta, imala aferu sa pjevačem i onda joj on tako, indirektno, posvetio stih (Bila je zima sa puno snijega, ček’o sam za Travnik vezu/stresla je snijeg sa plave kose čekajući voz za Brezu). Sad se pitam gdje se tačno sve ovo dešava, u Brezi, Travniku ili na nekoj autobuskoj ili voznoj stanici ili gdje već, ali nema veze. Neću da kvarim čaroliju.

    I, na kraju samo da nabrojim još  neke: pjesma Nine Badrić Čarobno jutro sviđa mi se zbog frotirnog ogrtača, pjesma Mariah Carey All I Want For Christmas Is You zato što je, kao i ona, blesava, pjesma Deana Martina o Božiću jer je klasik i jer čak nekako krcka, Nova godina kuca na vratima by Nervozni poštar (ko im je uopšte bila publika, djeca 3-5?), Robbie Williams i Nicole Kidman Something Stupid jer ona tu pjeva bolje od njega i mislim da je to to.

    p. s. Ima li neka pjesma Mileta Stojića o Božiću?

    Ajla Terzić 31. 12. 2010.

    U smjeru (s)kazaljke na satu

    Neskrašeni

    Iziđimo u otrov kafana,
    otrovani lijekom svojih soba,
    iz utvara svojih jorgovana
    u skazaljke obnaženih noga.

    Iziđimo iz grobnice dana
    međ vampire ponoćnoga doba,
    iscijedimo gnoj iz svojih rana
    za gnoj novi povratnoga groba.

    Iziđimo u ceh violina,
    u hemiju dostignutih vina,
    u sluh vječni pripitih špijuna.

    Nazdravimo onim koji sade,
    srećne ruke svoje vinograde,
    podignimo stijeg nekih buna!

    (Skender Kulenović)

    To da je jezik koji se danas politički korektno naziva bosanskim, crnogorskim, hrvatskim ili srpskim zapravo jedan jezik, jasno je svakom kome nacionalizam nije popio mozak. Skender Kulenović je bio, kako kaže glasovita fraza Danila Kiša, rudar tog jezika. Ipak, svi mi kojima je taj jezik maternji, imamo svoje privatni idiome, u kojima su neke riječi životne i svakodnevne, dok su neke druge tek knjiške ili su vezane za tačno određen kontekst. (Riječ pirinač, recimo, za mene je godinama bila knjiška i starinska riječ za rižu, sve dok od beogradskih konobara nisam čuo da kao prilog uz glavno jelo, osim krompira ili grilovanog povrća, nude i pirinač.)

    Oni dijelovi (nedigitronskog) sata koji na brojčaniku pokazuju sate i minute, a koje Englezi zovu rukama (hands), za mene su oduvijek bili kazaljke. Riječ skazaljke u mom je idiomu neodvojivo vezana za kontekst starogradskih pjesama što se pjevaju po kafanama, tačnije za refren Zaustavite Dunav i skazaljke stare… Kad u sonetu Neskrašeni (objavljenom 1974. godine u Sonetima II, u izdanju novosadske Matice srpske), Kulenović kaže “u skazaljke obnaženih noga“, to nije samo lijepo, tačno i originalno poređenje (ženske noge u kratkoj suknji ili haljini stvaraju ugao koji podsjeća na ugao kazaljki, da i ne pominjem da upravo ženske noge muškarcu često zapravo kazuju kol’ko je sati), nego i ove skazaljke pojačavaju prvi stih (Iziđimo u otrov kafana) upravo kafanskošću riječi skazaljke.

    Već i naslov Neskrašeni je strahovito znakovit. I u današnjem mladalačkom vokabularu, kad se neki generacijski drug oženi i skući pa prestane ići po kafanama, za njega se kaže da se skrasio.

    U prvoj strofi Kulenovićevog soneta kafane su otrov, a vlastite sobe su – lijek, no i lijekom se čovjek može – otrovati. A nakon trovanja lijekom, valja se ponovo otrovati otrovom; na ljutu ranu, ljuta trava.

    U drugoj strofi dani su grobnica; zato treba poći međ vampire ponoćnoga doba. Ipak, u ovoj strofi to nije najstrašnija grobnica. Postoji, naime, i povratni grob. A osim dva groba, postoje u ovoj strofi i dva gnoja, gnoj iz rana i gnoj novi, pomenutog povratnoga groba. Nisu, dakle, slučajni oni vampiri iz drugog stiha druge strofe; oni se sa svakim svitanjem vraćaju u svoj grob, njihov je grob – povratni. Izlazak među vampire i nas čini vampirima, poručuje nam Kulenović, no nekad nam se ni to ne čini najgorim mogućim izborom.

    U kafani nas, kao u pravoj kafanskoj pjesmi, čekaju violine i vino. S blagom, ali primjetnom ironijom, Kulenović kaže ceh violina; ovaj ceh ubija jeftinu i izlizanu kvaziromantiku toposa cigana-primaša, ceh kao da implicira sindikalnu organizovanost kafanskih gudača. Hemija dostignutih vina kao da anticipacijski ironizira danas pomodne enološke kolumne. Treći stih ove prve tercine, u sluh vječni pripitih špijuna, može se pak čitati najmanje na dva načina. U vrijeme kad je pjesma napisana, u kontekstu mekog totalitarizma, unutarpartijskih spletki i trvenja, stih je imao politički podtekst, uostalom, ne toliko različit od onog estradno-transparentnog vapaja iz Dana Republike Zabranjenog pušenja: I stara kaže, Dragane, šuti/ skrati jezik, mogu te čuti. To u sluh vječni pripitih špijuna skoro da podsjeća na Goli Otok, na vrijeme kad se moglo zaglavit zbog onoga što se pričalo u kafani, a gdje špijuni, samim tim što su pripiti, uopšte i ne moraju tačno upamtiti i interpretirati šta su to tačno čuli da se pričalo u kafani, dovoljno je da su načuli nešto sumnjivo. Danas, međutim, u kafanama još uvijek postoje pripiti špijuni (uostalom, Kulenović i kaže da je njihov sluh – vječan), a ako i ne rade za policiju, rade za tabloide, ili za svoj groš, pa ono šta čuju u kafani variraju za potrebe čaršijskih teorija zavjere ili u ogovaračkim seansama na kakvom blogu ili internetskom forumu.

    Zdravica iz zaključne tercine, onim koji sade srećne ruke svoje vinograde, pije se u isto vrijeme za tvorce vina koje se upravo ispija, ali i za sve one koji nisu neskrašeni, koji volterovski obrađuju svoj vrt i ne treba im otrov kafana. Tako se na kraju ova pjesma pretvara u još jednu varijaciju one dileme koja često muči pisce, koju je Kiš imenovao sintagmom život, literatura, a Semprun još direktnije kao pisanje ili život. To je to piščevo psihološko klatno: dok piše čini mu se da je pravi život negdje napolju, ponajprije u kafani, a u kafani mu se opet čini da gubi vrijeme, da bi baš sada trebao – pisati. U tom smislu valja iščitati i poziv iz posljednjeg stiha, poziv za dizanjem stijega nekih buna. Bune su ovdje neke; nije, dakle, bitno šta je cilj, bitno je tek pobuniti se. Ta larpurlartistička potreba za pobunom ponovo je tek signal onoga što Kiš, u eseju o Mariji Čudinoj, naziva “latentnim stanjem pobune i nezadovoljstva stvaranjem i svetom“. Pjesnik Skender tu kaže revolucionaru Kulenoviću da nema prave revolucije sve dok vrijeme teče u smjeru (s)kazaljke na satu.


    It has been nearly seven years since he returned to this era, and it has also been nearly six years since he returned to China. In other words, if this kind of complicated electric appliance is not controlled by the corresponding program, it will be a fool and a dead person who can do nothing. From his point of NS0-506 Exam Registration view, the 3 inch single crystal silicon production line he came up with is actually not high in technical content, and the advantages in terms of production capacity and cost are still not obvious enough. The technological capabilities of this era are already enough to make the mature 6-inch manufacturing plants of later generations a reality. After all, the preparation of 6-inch silicon wafers Answers in the world is no longer a problem. It is just that manufacturers are in-depth research on how to improve the yield and reduce the production cost, so that the 6-inch single-crystal silicon preparation technology has not reached commercialization for the time being. value. Will Guo Yiming be afraid of too much information. “The furnace has stopped, and the furnace has stopped smoothly! The furnace is cooling down.” The curtain opened, the recorder ran out excitedly, pressed the switch of the communicator, and announced loudly and loudly through the protective clothing mask, “Single crystal rod The preparation was successful! The results were better than expected, with a growth diameter of more than 80 mm and a length of 700 mm! After the furnace temperature has PRINCE2-PRACTITIONER Sample Questions cooled down, it can be officially taken out. It’s that simple. Obviously, Minister Chen also had a hard time controlling, and it was easy to use a tone of change of tone, and continued, “Comrades’ grievances, I understand, but we must do the same. Ten dollars is really cheap, but it is an expensive gift in China. “It’s not expensive, it’s much cheaper than An’an phone. In addition to the phone money, you only need to pay a thousand yuan for the equipment fee and one thousand five hundred yuan for the phone fee, which is half Demo cheaper than the phone!” Seeing their hesitation, they quickly persuaded from study guide 2019 the price aspect. “Do you confirm the Exam Download above? Do you dare to swear. Although he likes Nobunaga’s ambition very much and has been studying it http://www.itcertlearn.com carefully, not all of his customers like this kind of brain-teasing game. Like the guy in front of this college student, he likes this tank battle very much. He played it one game after another in the name of a trial, and couldn’t bear PRINCE2-PRACTITIONER Study Guide Book to let go. But this kind of questioning is useless and will only make matters worse, so he expressed the same meaning in a euphemistic manner. Other reporters naturally understood his hidden semantics. Except for the media that had already set a position, other neutral reporters began to become suspicious, and many people suspected that it might be tricky. This is much better than nickel-cadmium for those who prefer simplicity. It’s much Real Exam better to pass the news through David’s mouth than to yell by himself. When he saw his men sitting down, he took out a small book and sketched on it, knowing that he had found out, and asked, “Are they here again? Are there many people. “Don’t talk nonsense, haven’t you seen a bus just past, it’s full of 070-410 Ebook people. They’re not all riding bicycles,” someone retorted. Unless the country packs it all. Due to the lack of staff, the two returned to the office and did it themselves. Just after Guo Yiming made a cup of tea for himself, Dou Weiguo held his cup and turned in. “No, no, how dare we compete with foreign companies, that is, we want to find a bowl of food in the gap!” Fu Lin hastily denied. Toot, toot.

    Muharem Bazdulj 30. 12. 2010.

    Little Bay

    Restoran u centru Beograda, uređen tako da podsjeća na operu. Iz pozadine se čuju arije, ulaze i izlaze mladi parovi, srednjoškolci i studenti. Popodne je, tjedan pred Novu godinu.

    Prilazi mladić s djevojkom, izgleda kao prijateljica s godine – ali bi mogla postati i nešto više od toga – i pita za mjesto u loži. Tamo je intimnije: dobro mjesto za sudbinske razgovore.

    Konobarica njegovih godina pristojno mu, i dovoljno hladno, kaže kako je to, na žalost, mjesto za – više osoba. A njih dvoje to očito nisu. I smješta ih za stolić nasred restorana. Tamo gdje je prolazno i ništa se važno neće dogoditi.

    Nekoliko minuta kasnije skoro dotrčavaju dvije neobične gospođe. Izgledaju kao da su toaletu probrale iz depoa s kazališnim kostimima. Odabrale su neku viktorijansku predstavu. Starija gospođa na glavu je stavila šešir londonske udovice, koja je muža trovala arsenom.

    Bez razmišljanja sjedaju u onu intimnu ložu, u koju maloprije nisu pušteni mladić i njegova potencijalna djevojka.

    Konobarica hitro prilazi stolu, ali umjesto da ih upozori kako su sjele na mjesto za više osoba, ona prima narudžbu.

    Mladić sve to gleda, ali ne govori ništa. On nema prigovora.

    Gospođe živo razgovaraju. Starija, to je ona sa šeširom, savjetuje mlađu. Ova ju prekida u pola rečenice, odgovara joj na nešto što ona još nije ni stigla reći. Iz zvučnika se čuje arija u kojoj zaručnik odlazi u rat iz kojeg se neće vratiti. Dok se hrabri tenor ispovijeda onoj koju voli, dvije žene raspravljaju o tome gdje bi mlada sa svojim zaručnikom trebala dočekati Novu godinu.

    U času kad žalosni sopran započinje s odgovorom tenoru – da, ona će ga vječno čekati i neće povjerovati ako joj jave da je stradao – mlađa žena usred riječi koju izgovara počinje pjevati, pjevušiti ariju zaručnice.

    Iako to čini tiho, tiše nego što razgovara, čuju je svi u restoranu, spuštaju se čaše, zastajkuju u zraku noževi i vilice, ljudi slušaju nešto što se u životu rijetko čuje. Opernu pjevačicu koja onako za sebe pjevuši u restoranu.

    To traje kratko, pet-šest sekundi, nakon čega nastavlja rečenicu koju je započela.

    Scena se tokom ručka još nekoliko puta ponovi.

    Miljenko Jergović 30. 12. 2010.

    Deset hrvatskih romana i još jedan

    Sa margina jedne promašene novinske ankete

    1.  Miroslav Krleža: Zastave
    Njegov dvojbeni status na književnoj ljestvici uglavnom je posljedica činjenice da je – pogotovo novije generacije – malo tko čitao ovaj roman koji je moguće, kako je to izvrsno primjetio Zoran Kravar, čitati paralelno s djelima Roberta Musila ili Hermana Brocha, a da pritom nemate deficitarne čitalačke more. Posve male kulture poput naše ovakav si nečitalački luksuz zapravo ne bi smjele dopustiti jer izaziva čitav niz pogrešnih zaključaka, napose onih o vlastitoj veličini. Saga o Kamilu Emeričkome fascinantan je prikaz prvih dvaju desetljeća dvadesetog stoljeća, o složenim privrednim i političkim relacijama između Mađarske i Hrvatske (stari je anđeoski vrag znao sve stoljećima unazad i unaprijed), o važnosti upaljenosti fenjera u glavi, koji prikazuje traumatiku odrastanja, rebelijanstva, i koji je jedan od najupečatljivijih spomenika lirizmu uopće: kada se Ana i Kamilo nakon devet godina sretnu u petom dijelu romana čak i lampe u restoranu gore na pravim mjestima; tada je Krleža jednostavno nepogrešiv pisac masne rečenice u kojoj ječi tisuću i jedna kadenca. Roman se pokušavalo otključati brojnim kazališnim postavkama: šifru bi za prijenos “Zastava” u drugi medij mogao imati jedino nekakav domaći Fassbinder (ili Wong Kar Wai) koji ne bi imao izbora, nego bi po romanu-sagi snimio bogato koloriranu avangardističku seriju u četrnaest nastavaka. To je priča o ljubavi i užasu, zaljuljana na estetskoj skali od potrage za ljepotom i njene melodramatike pa sve do političkog horrora, koji se, sudeći po MOL-u, po dokazima o korupciji, ni za jotu nije promijenio u zadnjih sto godina.

    2. Vladan Desnica – Proljeća Ivana Galeba
    “Proljeća Ivana Galeba” je roman posve suprotan Krležinom apsolutnom šampionu teške kategorije. Umjesto historiji, Desnica se posvetio vječnosti unutarnjeg trenutka. “Starenju ima mjesta samo u danom sistemu relacija i odnosa. Van takvog sistema, starenje ne postoji.” Taj je roman duga oda kontemplativnom načinu života, Desničinu je junaku dostatan i najmanji povod za njegova unutarnja putovanja, tijekom kojih transmutira u esej sve čega se dotakne, radilo se o umjetničkim, filozofskim, eshatološkim pitanjima, ili mu se jednostavno u glavi pojavila slika iz djetinjstva – Desnica je pisac koji nas je poučio kako zamrznuta slika iz prošlosti također može biti objekt meditacije. Roman o umjetniku, o akterima ove liste.

    3. Ranko Marinković – Kiklop
    Viški Voltaire pisao je malo jer je radije vrijeme provodio u kavanama s prijateljima. Imao je oštro oko za detalj koji je u Kiklopu razvukao na petsto stranica romaneskne erudicije, pa je napisao enciklopediju uobičajenih egistencijalnih strahota što ih prolazi senzibilna individua, ovdje pojačanih nadolazećim velikim ratom. Veliki se ratovi ne tiču malih, pametnih ljudi – to je lekcija koju smo u glorificiranju vojevanja zadnjih desetljeća posve zaboravili. Ne poginuti, preživjeti, živjeti i izdržati to preživljavanje, kao svojevrsni motto utkano je u svaku stranicu teksta Marinkovićeva remek-djela o junaku i naših dana, dinosaurusu pogođenom kometom restrukturiranja, novinaru kulturne rubrike na izdisaju, dežurnoj meti prezira loših glumaca, ispodprosječnih pisaca, političara koji su gori od najgorih kriminalaca. Crnohumorni Marinković u svom velikom romanu stigne, i to bez davljenja, napisati još jedan roman u romanu, a sve skupa također je i nenadmašan prikaz noćnog života, bohemije, pun namigivanja prema čitateljskom subratu koji, poput njegova Melkiora, čuje disanje i bilo prgave zvijeri sklone samoozlijeđivanju u čijoj smo utrobi zarobljeni.

    4. Ivo Andrić – Prokleta avlija
    Da je živ, ispričao bih mu se što ga stavljam na hrvatsku listu, što ga uopće dovodim u vezu s bilo kojim od ova dva slavna balkanska naroda. Ali, eto, i Andrić mora biti odnekuda. Kiš je dobro rekao kako je Jugoslavija u kulturnom smislu najmanja mjerna jedinica, da je svijet i ovako jedva percepira. Ako je itko bio jugoslavenski pisac, uz spomenutog Kiša (kod kojeg se to vidjelo na stilskoj razini), onda je to vjerojatno bio Andrić: priče o franjevcima ispisane ekavicom, kraljev diplomata u KP Jugoslavije, distancirani gospodin između dvije pljuvačini sklone vatre; mudri, veliki Andrić. Kao mladić napisao je kako bi putem vodovoda potrovao sve Višegrađane, da ih ubije odjednom – mudrosti koja je izrasla na takvoj kosini, podno Vezuva, možda jedinoj i treba vjerovati. Ali osim mudar, bio je to nevjerojatno precizan pisac, bez viškova, bez sala, sam špek. Takva registra da mu na ovoj listi pripadaju sva mjesta, od prvog pa nadolje. Uopće nije čudno što se njegovo remek-djelo, njegova savršena knjiga zove tako kako se zove. Već naslov potiče na sanjarenje, a kada umočite čula u ovu priču o dvostrukom zdencu života, priču koju je pisac pisao šesnaest godina, i od šesto stranica došao na stotinjak dugogodišnjim cijeđenjem i odvagivanjem, premjeravanjem i traženjem, onda će vam se sve kazati samo: Andrić je prejak i za jače liste. Vjerojatno je ista vrsta nepravde nanesena i Krleži: tu se radi o nesporazumima koji su suština našeg društvenog bića. Hrvati, Srbi, kopilad, ulizice. Međutim, odozdol, iz ove neisušene kaljuže, ne vidi se kako preživljavanje izgleda jednom majstoru. Pisac čije će knjige biti moguće čitati i za dvjesto pedeset godina. Čovjek kojemu internet i protok ideja ne mogu ništa. Čovjek kojeg uvrstite na listu i onda odete do Kamenitih vrata zapaliti svijeću debelu kao noga. Za spas svoje duše. Nekako najbesmrtniji.

    5.a) Mirko Kovač – Grad u zrcalu
    Taman kad su domaći majstori poumirali, i kad smo počeli s preživljavanjem jer je život iz literature nestao, politička su previranja nagnala jednog pisca da se ugnijezdi u Hrvatskoj, i onda na hrvatskom jeziku objavi sva svoja djela. “Grad u zrcalu” prvi je Kovačev roman napisan i objavljen ovdje. Ovaj neobični majstor posve se razlikuje od hrvatskog uglednog i priznatog pisca, oni doslovno nisu ista vrsta. Kovač ni u najmanjim naznakama ne boluje od sindroma kvočke, jedne u nizu priglupih boleština koje haraju našom literarnom scenom. Za njega, barem je moguće steći takav dojam, između pisanja i sudbine ne stoji nikakav “ili”. Kovač je majstor brojnih jezika, pisac erudita čija erudicija nikad ne ugrozi zdravo tkivo priče, majstor restaurater u čijim knjigama dostojanstveno žive riječi poput varenike. Filigranski precizan, uz Andrića, vjerojatno najsigurnije ruke kada je u pitanju odabir prave riječi – stoga je kod Kovača malo toga prepričano, sve je napisano u najplemenitijem smislu tog pojma, odnosno ponovno izmišljeno. Ono što vam do dvadesete može biti Krleža, to bi vam u kasnijim godinama mogao biti Kovač. I kada piše o djetinjstvu, on je pisac za odrasle koji unatoč brojnim porazima svejedno na ovom đubrištu slave život.

    5.b) Dalibor Cvitan – Polovnjak
    Cvitan je pisac dobro ukotvljen u mrzovolji; on je dokazao kakva literarna poslastica može biti gunđanje. Njegov je junak osrednje situirani intelektualac bez korijena i bitnih relacija: sredinu u kojoj živi nepogrešivo detektira kao naglašeno majmunsku, a sam je preveliki gospodin da se toj šarenoj laži od hrvatske kulture nasprda onako otvoreno razbijački kao Krleža, koji je takve stvari radio s lakoćom, ali i raskopčan do pasa. Cvitan se odbijao raskopčati, nego je po toj katastrofi od kulture pljuckao uz kapučino i cigaretu, neobavezno, ali snajperistički precizno. Gdje je Krleža skakao sa stolicom u ruci razbiti iluzionističke mjehuriće naše tobožnje kultiviranosti, Cvitanu je počesto bila dostatna žlica kojom je miješao natren u svojoj kavi. Jedan zapravo konzervativni gospodin dobrih literarnih manira u pasivnim kulturama može izgledati kao živa revolucija. Uredni životi i njihova tektonika, to je glavna meta Cvitanova očišta: koliko brodoloma ima u tobože uspješnom životu, i koji su popratni motivi takve ziheraške plovidbe po bazenima svakodnevice.

    6. Slobodan Novak – Mirisi, zlato i tamjan
    S Novakom se na hrvatskoj književnoj sceni napokon pojavljuje ironija, i to velika, razvijena ironija, sa svim zakulisnim reperkusijama, ispisana superiornim jezikom koji od romana čini pravo skladište za istraživača. Novak se prema tradiciji postavlja distancirano i u svakom je trenu spreman dovesti u pitanje objekt promatranja, ma o čemu se radilo. U svoje vrijeme kontroverzan, roman “Mirisi, zlato i tamjan” mogao bi biti kontroverzan i danas, jer je autorova potreba da stvari vidi u njihovu prirodnu osvjetljenju jednostavno apsolutna, a mi živimo u jednodimenzionalnim vremenima krcatima pikselima, a ne smislovima. Ili riječima. Danas, kada su čak i pisci najčešće takvi da jednostavno, čim nešto napišu, još dublje srozaju hrvatski jezik, “Mirisi, zlato i tamjan” gotovo da su u rangu glazbene gozbe naslikane riječima.

    7. Miljenko Smoje – Kronika o našem malom mistu
    Književnost, to su i likovi. Kada ste zadnji put u hrvatskoj književnosti vidjeli tog zaboravljenog aktera književnog djela? Ne mislim na ovaj teatar sjena, na projektivnu književnost koja je nastala kao rezultat piščeve želje da stvori biće kakvo bi htio biti. Pisanje nije samo sanjarenje, ono je prije svega gledanje. I to prema van, a ne baš stalno u ogledalo. Pravu bi studiju o suvremenoj domaćoj književnosti trebalo nasloviti: U potrazi za likom. Pišu naši pisci, ali o čemu? Tko tu koga i što? Smoje, i onda kada je pisao preko koljena, tako je upečatljivo hvatao te arhetipske životne situacije i davao im naša imena, da se kroz njegove romane moguće kretati u svojevrsnom malom čudu: gle, književnost je živa i raste kao zelena trava; sve ostalo su nijanse. Pa i ta da je Cervantes Španjolac, ali da se i po otočju znalo za njega. Smoje toliko odudara od napuhane akademske predodžbe o knjizi, nastale uslijed zbrke izazvane miksom ogledala, forsirane potrebe za doktoratom kojim se onda možemo prenavljati pred seljačinama, i nekakve ničim izazvane, tko zna kako nastale zamisli da su pisci pristojni na način na koji je od vas tražila mama da budete pristojni. Maknemo li akademske steroide ustranu, isišemo li iz ove kolektivne halucijacije sve što su u nju udrobili ljudi koji nisu u stanju napisati nijednu živu rečenicu, na horizontu ćemo ugledati kako prema nama ide jedan maskulini tip s cigaretom u lijevom uglu usana, i kojemu je ime gospodin Miljenko Smoje.

    8. Antun Nemčić: Putositnice
    Iako žanrovski, barem po zamislima u se i u svoje kljuse zagledanih teoretika,  ne pripada romanu, tekst “Putositnice” po količini peripetija ali i načinu organiziranosti građe, daleko nadmašuje većinu naših romana, možda čak i sve naše romane, iako se unutra ništa specijalno ne događa. Osim što ga je pisao čovjek koji je znao promatrati svijet oko sebe i kojemu smijeh nije bio mrzak. Hrvatski “On the Road” je roman-fijaker, roman kaldrme, potpuno superioran bitničkom klasiku: “Šala sa istinom/kupus sa slaninom/To je uvijek hrana/Za gladna valjana.” Nemčić pripovijeda kako mu se tijekom njegovih putešestvija u Karlovcu “pridruži k nama jedan suputnik – i to, ko što sam na prvi pogled razabrao, iz koljena Abrahamova, čovjek uostalom pristojno obučen i – ko što se u tečaju putovanja uputismo – dobroćud, nu ponešto budalast.” Drugi pak suputnik Nemčićev preko dana se puhao kako će svojim kuburama razbojnicima koji su pljačkali putnike sam “posvijetliti”, no kada je pao mrak  “glas njegov bio je sasvim iz g-mola i nimalo onakav  ko da se on tomu mjestu raduje il ko da želja za bojem u njem plamti.” Tijekom čitanja Nemčića ne možete se ne upitati kada smo mi to postali tako ozbiljan, patetičan, šali nesklon narod? I tko je kriv? Tito? Kralj Aleksandar? Stid zbog Supilove sudbine? Tuđman?

    9. Ante Kovačić – U registraturi
    Masterpiece. Likovi posve usisani u kolektivnu imaginaciju. Da li zbog serije ili ne, ali dosta Hrvata zna za Ivicu Kičmanovića, Lauru, promašenu egzistenciju koju simbolizira Kičmanović, frku ljubavi otjelotvorenu njihovom vezom, relaciju sela i grada, gdje je grad prikazan kao mjesto puno pliskavica i stranih sluga, kumordinar Žorž i Rudimir Bombardirović Šajkovski kao paradigme likova kakve bismo, da smo Smoje a ne virtualni teoretičar, i dandanas mogli vidjeti oko sebe. U tom  smislu vjerojatno pisac čije je djelo sjedinjenije s duhom hrvatskog naroda nego ijedna spomenuta knjiga, izuzev, možda, Andrića, kojega i tako stalno tjeramo prema Zemunu. Ono što je Česima budalasti Švejk, to bi nama, čini se, mogao biti Kičmanović: svi kompleksi podjednako i raje i elite besprijekorno popisani, s tonama humora, nježno i beskompromisno u isti mah, pa danas Kovačić živi sudbinu kakvu bi si svaki normalan pisac mogao sanjati, samo kada bi se uspio sjetiti da je fenomenalno pisati dobro, ubrizgati se u krvotok nacije, postati dijelom modela doživljavanja svijeta i onda biti vladarem imaginativnog kraljevstva.

    10. Vjekoslav Majer – Dnevnik Očenašeka
    Danas se diljem Hrvatske stanovnicima Zagreba zbog Bandića i Mamića svi smiju. Metropola, mimo televizijskog laka kojemu doslovno svako oko vidi ispucalu glazuru, združenim je naporima osvijetljena na način da s distance izgleda kao jazbina. No nekoć nije bilo tako. Nekada davno tamo je pisao Vjekoslav Majer, odlični pisac čije je gotovo cijelo djelo posvećeno čovjeku razlomku: biću koje je isfragmentirano uslijed življenja u velegradu. Mali čovjek nasuprot velikim silnicama koje njegov probavni trak nije u stanju provariti pa se dijeli i onda podijeljeno još jednom dijeli, dok doslovno ne postane nekakav mikro broj koji onda belovljevski piše pisma američkim predsjednicima jer ga je strah rata. Individualnu ništavnost vidio je bolje no ijedan domaći pisac svoga vremena, bio mu je potpuno jasan smjer u kojemu se ide, a kojemu je ime čopor, ma kako ga se zvalo: internacionalom ili globalnim selom. No koliko god to selo bilo globalno, Majer je prije svega bio građanin, ma koliko njegov grad bio mali, ma koliko krhka bila ta linija koja ga dijeli od sela, čemu je dokaz dvojac s početka ove bilješke o piscu koji danas više nije osobito čitan, iako bi većinu autora mogao podučiti kako se piše i kako se gleda.

    Dario Grgić 29. 12. 2010.

    Pekar Avdo

    U ulici niz koju sam išao u školu bilo je barem desetak pekara. Ulica se zove Prvomajska, nekada se nazivala Carigradska i bila je dio onog slavnog puta koji je išao od Dubrovnika do Stambola. Na početku ulice bila je Koraćka, na sredini Altun Alem, a na kraju Arap džamija. Prva pekara nalazila se između Koraćke i Altun Alem džamije. Ona je prva i nestala. I u zbilji i u mom sjećanju. Tek ponekad, sa večeri, kad sam vedra duha, ukaže se obris prljavog izloga, nekoliko somuna u izlogu i sjena Avdova, tamo, u tavnini. Ima na glavi francuzicu, obrve su mu sijede ili brašnom poprskane, oči plave. Više od toga ne mogu da vidim. Al mogu kazati da se pekara nalazila u prizemlju kuće na dva boja, da je oko kuće bio zid od nepečenih cigala, a po zidu lijepa i prostrana bašča s gorostasnim krošnjama oraha. Imao sam sedam i po godina, imao sam jedno blokče u koje bi Avdo unosio crte – vodoravne za hljebove, a uspravne za pitice il simite – koje smo svakog jutra uzimali a plaćali “na đuture” jednom u mjesecu.

    Mogu još kazati kako je očuvana u čaršiji jedna kratka priča o pekaru Avdu i njegovom  tersu i silini. Negdje tamo, po oslobođenju (1946-47), uoči samog Prvog maja, neki mladi udbaš, Vojvođanin rodom, donese prase u teknetu i naredi Avdu da mu ga ispeče.

    –  Ne pečemo krmad – odvrati mu Avdo.

    – Ne pečete? – začudi se udbaš.

    –  Jok mi vala.

    – Peći ćete, peći ćete – kaže ovaj, udalji se, a okolne dućandžije udare kukati: – Peči Avdo, zlo te našlo, dok ti nije pala glava ka što pade svakom.

    – Neka padne, vala. A nije mi ni trebala na ovakom vaktu.

    Ubrzo se pred pekarom pojavili čuveni pazarski milicajci Nazim Hajka, Vlajko Šarac, Gembeš i Suljko Mileva. Nosili su ono tekne sa prasetom.

    – Da se ispeče i potpeče – viknuo je Nazim Hajka. – Da se, ponoviću, i ispeče i potpeče.

    – Vala, blagoš, neće – rekao je Avdo. –  Zatvaramo.

    Prosuo je mirno vodu po ćumuru, izvukao ćumur iz furune, očistio furunu i tezgu, ogrnuo kaput i krenuo u čaršiju da popije kahvu kao što je to uvijek po poslu činio.

    Refik Ličina 28. 12. 2010.

    Djevojčica, ili dječak možda, sa stiroporom

     

    Djevojčica, ili dječak možda, s komadom stiropora. Nebo nad glavom oblačno je, skoro olujno. Djetetov pogled ide negdje iznad i mimo obijektiva. Nešto romantičarsko – nisam rekao romantično – u ovom je prizoru. Duga plava kosa u opreci s mračnim nebom. Ali ta slika ne uznemirava, iako bi bila pretjerano lijepa da nije stiropora koji ju čini stvarnom. Zbog nečega djeca grabe i lome stiropor, mrtve ga ili prevlače, uz jeziv zvuk, po prozorskome staklu. Stiropor je izumljen zato. (mj)

    Hassan Abdelghani 27. 12. 2010.

    Dvije Alise gospodina Raubera

    Priča

    Gospodin Filip Rauber svakoga jutra malo poslije šest šeta psa. U to je vrijeme grad pust, u parku nema nikoga, osim pokojeg pijanca zaostalog od sinoć koji spava ispod klupe. Promakne i radnica iz prve smjene u tvornici čarapa, ali nju ne vrijedi računati. Pognute glave podvezane maramom, ona žuri i nikoga ne vidi. Najmanje vidi sjedobradog muškarca, pomalo nalik na Sigmunda Freuda, i njegova psa dalmatinera, zapravo dalmatinerku, koja se rastrči po parku, hrabro zapiša svako drvo i nabrzinu ponjuši onoga pijanca, a onda bježi dalje. Iako njih dvije često prođu na metar ili dva jedna pokraj druge, barem pet puta tjedno, nikada se nisu vidjele. Kuja ženu nije onjušila, niti je nju žena pogledala. One se u životu neće sresti.

    Pas gospodina Raubera zove se Alisa. To ime nadjenula mu je njegova kći, koja se također zove Alisa. Prije nego što je otišla u Ameriku, iz koje bi se trebala vratiti za najviše četiri godine, jer zetov mandat u Ujedinjenim narodima ne može duže trajati, poklonila mu je tog psa. Dalmatinerka je imala osam mjeseci i pripadala je histeričnoj ženi norveškoga ambasadora, koja je nije htjela ponijeti sa sobom u Oslo. Alisa se smilovala uplašenoj životinji na oproštajnom primanju u ambasadi. Dok su se ljudi u svečanim toaletama kuckali čašama za pjenušac i malenim srebrnim viličicama, ne većim od čačkalice, nabadali komadiće lososa i nekoga smrdljivog sira, ona je na svaki šušanj skakala ustranu, ali bez prevelikog entuzijazma, tužno i umorno, kao da se već navikla da joj kroz dom vodi prometna autocesta. Gospođa ambasadorka bila je oduševljena kada je Alisa poželjela posvojiti psa. Ali kada je upitala kako se dalmatinerka zove, debeljuškasta rumenoputa Nordijka pogledala ju je ne krijući čuđenje: “Nikako se ne zove. Zašto bi pas imao ime, kad ga drugi psi po njemu neće zvati?” Svi u društvu su se nasmijali toj dobroj šali, a Alisa je odlučila da se pas zove Alisa.

    Gospodin Rauber začuđeno ju je gledao: “Kako sad, Alisa?” Ona ga je uhvatila za ruke, poput razmažene jedinice iz američkih crno-bijelih komedija, i progovorila plačljivim glasom: “Ali tata, molim te, moraš mi to učiniti!” On je kimnuo i pokušao izvući šake iz njenoga čvrstog stiska, ali je ostao zarobljen, Alisa je bila jača. “Tata, moraš mi obećati da je nećeš drukčije zvati. Moglo bi se nešto strašno dogoditi ako joj promijeniš ime.” Gospodin Rauber bio je bolesno praznovjeran čovjek, a ona je to koristila.

    “Alisa, idemo van!”, govorio bi joj, a Alisa bi iskočila iz svijetlozelene plišane fotelje u kojoj je nekada sjedila gospođa Rauber. Tu fotelju već bi izbacio iz kuće da ga ne podsjeća na pokojnicu, koja je jednoga popodneva, nakon ručka, samo utonula u nju i nestala kao proljetni snjegović, ali to više nije mogao učiniti zbog kuje. Sad je to praktično njezina fotelja i bilo bi jako ružno da je izbaci iz kuće. “Alisa, majka mu stara, čekaj malo da otključam vrata”, ljutio se na nju dok je po džepovima tražio ključeve i mobilni telefon. Tamo u Americi sada je ponoć, završavaju se posljednje kino predstave, prijemi i partiji, pa bi Alisa mogla nazvati. Zabrinut će se ako joj se odmah ne javi. Ali kako je po njezinom osjećaju za svakojutarnje ceremonijale predugo tražio telefon, Alisa je dvaput zalajala. “Šuti, budalo”, povikao je, “probudit ćeš sve susjede”.

    U početku mu je bilo čudno psa i kćer zvati istim imenom. Možda mu je to i smetalo, ali gospodin Filip Rauber takav je čovjek da nikada ne bi priznao da mu nešto smeta. Pametan se uvijek prilagodi, samo glupanima nešto uvijek smeta. Kasnije se navikao na dvije Alise pa kad bi izgovorio ime u jednom sitnom djeliću vremena nije znao na koju Alisu misli. Kuja je bila vesela, lakomislena i malo bedasta, kao one štrkljaste manekenke što ih je slušao kako na televiziji govore o svojim bogatim ćelavim mladićima. Ostao joj je strah iz prethodnoga života, pred cilikom stakla podvlačila se pod krevet i nije ju se moglo ni metlom istjerati van, skakala je ustranu pred depiliranim ženskim nogama u visokim potpeticama ili crnim muškim nogavicama. Druga Alisa uopće nije bila bedasta, lomila je muške kao špagete koje će ubaciti u vrelu vodu, bila je sva ledena i fatalna i nije imala baš nikakvoga straha. Ali svaki put kada bi zovnuo Alisu, svejedno koju, nešto od pasjih osobina prešlo bi na ženu i obratno. “Alisa, ne budi zla!”, prošištao je, dok su silazili niz zamračeno stubište, a ona bi prilazila svakim vratima i udarala repom po njima. “Jednom će se pojaviti doktor Vilić u pidžami, i onda smo stradali i ti i ja.” Kuja mu se smiješila, a gospodinu Rauberu učinilo se da to radi nekako s visine, kao Alisa kada se smiješi malenim, rumenim i debeljuškastim ambasadorima zemalja koje imaju atomsku bombu.

    Nekada davno gospodin Rauber radio je u Vinči, na projektu atomske bombe. Ali o tome nikada ne govori, bilo pa prošlo, druga su to vremena, drugim smo se stvarima nadali, pa kad vidimo sebe na starim fotografijama, visoko uzdignutih brada, pune samopouzdanja, učini nam se da je to netko drugi. Alisa se rodila u Beogradu, jer je on radio u Vinči. Jednom je tako putovao vlakom iz Zagreba, vraćao se sa sprovoda tete Rozike Levenfeld, očeve polusestre, a na kolodvoru nije radio nijedan kiosk, u sva tri bila je inventura pa nije mogao kupiti novine. S njim su u kupeu sjedile neka mlađa gospođa i njezina dvanaestogodišnja kći. Djevojčica je čitala knjigu “Alisa u zemlji čudesa”. Kada su u Novskoj trebale izaći, gospodin Rauber se ohrabrio najviše u svome životu pa je ponudio klinki da za onu crvenu novčanicu od stotinu dinara otkupi njezinu Alisu. „Nemam što čitati!“, bio se snuždio. Mala je odbila novac i koketno mu poklonila knjigu. “Ionako sam ja to već uveliko prerasla”, rekla je važno. Na beogradskoj željezničkoj stanici čekala ga je žena. “Imat ćemo dijete”, rekla mu je uplašeno. “Mora biti curica i mora se zvati Alisa”, odgovorio je.

    “Alisa, stoj!”, strogo je naredio. “Alisa, pođi!”, rekao je malo blaže, i ona je krenula preko ceste pa u park. Žurila je jer joj se piškilo, ili zato što drukčije i ne zna nego da žuri, tako da se umalo nije sudarila s radnicom, koja je na glavi imala šarenu maramu. Imala je ona  nekoliko marama, a mijenjala ih je, Rauberu se činilo, u prosjeku svakih petnaest dana. Žena je zastala, zastala je i kuja, ali se opet nisu ni pogledale. Alisa je šmugnula iza njezinih leđa, na travnjak mokar od jutarnje rose, raširila je noge i kratko piškila. Nekoliko koraka dalje ponovo je zastala, kralježnica joj se iskrivila kao napeti luk, okrenula je glavu i pogledom tražila njegovo lice i pogled, a kako se on nije zaustavljao, njezine oči i glava pomicali su se kao da prati isplovljavanje prekooceanskog broda iz njujorške luke. Alisa kaka, rekli bi oni koji ne znaju. Neka teža i ozbiljnija riječ tu treba doći. Dok to čini, ona ga prati svojim najšarmantnijim melankoličnim pogledom. Gospodin Filip Rauber na bjelini Alisinog krzna jasno razaznaje njezine tamne trepavice. “Ona me svaki puta pokušava šarmirati!”, hvalio se svome kartaškom društvu, a oni su se tome smijali kao nekoj lakoj i bezazlenoj nedjeljnoj šali. Uopće se nije šalio. Evo, i sad ga pogledom prati, dok hoda šljunčanom stazicom, a njemu se srsi spuštaju niz leđa, kao da je balavac ili je već pošandrcao od starosti. Ne želi je pogledati, jer ako to učini nestat će čarolije, nego u mrtvom uglu svoga desnog oka vidi Alisu mutnu i lijepu. Zatim se mahinalno hvata za telefon u džepu, ako zavibrira jer ga Alisa zove, da ju čuje i da joj se odmah javi.

    Miljenko Jergović 25. 12. 2010.