Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Moja Amerika/19

    Goran Rušinović 27. 04. 2011.

    Čupanje koševa

    “Željezni koš s tablom, mrežom i obručom visi 1.2 metara unutar terena po sredini s visinom gornjeg obruča od 3.05 metara. Ove mjere gotovo su identične u svim ligama na svijetu. Dok dimenzije terena ili table na košu mogu varirati bez pretjeranoga učinka, vrlo je važno da obruč bude na točnoj visini od 3.05 metara. Čak i maleno odstojanje od nekoliko centimetara, pa čak i milimetara, može imati veliki učinak na uspješnost šuteva.”
    __—————————————————————————–___iz Košarkaških pravila

    Počelo je negdje ’87. godine, u proljeće. Barem za mene, to jest, prvi put sam to vidio. Na školskom igralištu bugarske škole u Banjaluci osvanuo je otkinuti koš. Tamo gdje je trebao biti koš, falio je cijeli komad table. Koš nije bio ukraden, kako sam mislio, već potrgan, otkinut, objasnili su mi. Da je bio ukraden, lopov bi uzeo šarafciger i odšarafio ga, a ne bi ga potrgao, jer bi ga savio i onda ništa ne može s njim…

    I događalo se to sve češće, prvo bi otkinuli mrežice, nakon toga i željezni koš. Doći na koš s loptom i rukama i tamo ne naći koš bilo je razočaranje. I to veliko. To treba objasniti. Djeca koja su 80-ih trenirala košarku, morala su s loptom i u polutrku dolaziti na trening. Pa smo tako išli i igrati basket. Lagano trčiš i vodiš loptu pored sebe. Ta fizička mantra vukla bi te na basket i na teren bi dotrčao napaljen za igru, jer mozak uslijed jednoličnog ritma udaranja lopte u pod, počne da brije… I takav dođeš na koš, a njega nema.

    Vidio sam i kako ga kidaju. Dovezu bicikl ili im neko da lopovsku, popnu se i zakače se rukama za mrežicu i trzaju se, vuku je u tim trzajima sve dok ne popusti. Nikad nisam vidio kako vješaju čovjeka, ali izgledalo je isto kao vješanje u filmovima. Ono trzanje. Samo ne bi čovjeku slomili vrat, već bi kreten slomio koš.

    I dan danas, koševi se kidaju. Ako ne koš, obavezno strgaju mrežicu. A igrati košarku bez mrežice je… bezveze. Kao jesti krto meso bez safta ili palačinke bez nadjeva. A šteta je to. Košarka je fina igra, znate.

    “Lopta se ne smije udariti šakom.”
    ________iz Košarkaških pravila


    Vladimir Šagadin 26. 04. 2011.

    Četiri pjesme

    Ruskinja

    Oblaci su bili u boji nafte, Harun je želio snimiti nekoliko fotografija neba.
    A onda je počela padati kiša. Sklonili smo se u kafanu, onu kod ruske radnje
    u kojoj kupujemo hranu iz slavenskog kraja. Utrčali smo tamo
    i sjeli za jedini slobodni sto. Sada nagnuti nad fotoaparatom gledamo
    snimljene slike, iznenađeni izgledom oblakâ koje smo prije koji minut
    i u stvarnosti vidjeli. Do našeg stola sjedi neki mrgodni tip.
    Nisam ga primijetio kad smo ušli, obratio sam pažnju kad je pitao: “Russians?”
    A onda je rekao: “Go back to Russia!”

    U krilu mu je Washington Post, ko zna šta je on danas tamo pročitao,
    pa ga naš slavenski akcent iritira toliko da je izgubio kontrolu i kaže:
    “Go back to Russia.”

    Bio sam zatečen i bijesan. Kad su nam se pogledi sreli,
    on je glavu uvukao u ramena i dublje potonuo u kožnu fotelju.

    Tek tada sam vidio ženu koja do njega sjedi.
    Ona kaže: “Hajdemo kući.”
    On: “Ne možemo, pada kiša.”
    Ona: “Pa, šta? Trčat ćemo do auta.”

    Njih dvoje žive skupa. Obratio sam pažnju na nju,
    zato što se u njenom govoru lako prepozna ruski akcent.

    Uskoro su pošli, a kad su već bili na vratima,
    on se osvrnuo da mi još jednom kaže: “Go back to Russia!”
    Ona se okrenula s izvinjavajućim pogledom.
    Potom su trčali. A kad su već bili na drugoj strani ulice, više se od kiše nisu mogli vidjeti.

    *

    Uvijek, kad izađe iz kuće

    Nedjelja. Radim. Svratio je Gregor
    samo da snimi kopije dokumenata
    za kćerke (vize za put u neku evropsku zemlju).
    Onda smo otišli do kafane Mozart.

    Ja sam naručio dupli espresso + mineralnu vodu,
    a on cappuccino + hamburger.
    Pjena je bila posuta cimetom,
    a njegova reakcija glasna: Zašto cimet?
    I zašto je kafa mlaka? Zašto je u staklenoj čaši?

    Njegov život se, kaže, raspada.

    Ostali smo cijeli sat skupa, a za to vrijeme
    on je sunčanim naočalama čas pokrivao oči,
    čas je naočale dizao na tjeme. U trenucima
    samosažaljenja (3x) ponavljao je: “Nisam odrastao.
    Nisam odrastao. Ja sam još uvijek catholic boy.”

    I kaže: “Ona je u takvom stanju da
    kad izađe iz kuće, obavezno je policija vrati.”

    *

    Mrs. Sontag i Mr. Osman

    Benjamin i ja smo stigli na vrijeme ali Mrs. Sontag nije bila tamo.
    Onda smo čekali u holu Holiday Inna. Kasno je podne, sunčan dan,
    muškarac u vojničkoj bluzi došao je s dva kanistera benzina i pita:
    Da li je Miralem stigao?”

    Sontag je napokon došla, izvinjava se i sjeda na mermerno stepenište.
    Kao da je pod velikim teretom. Kaže da su probe s glumcima iscrpljujuće.
    I zaista izgleda umorno. Ali pod teškom pancirnom košuljom,
    s plavim šljemom (koji upravo spušta u krilo), čovjek se lako umori u običnoj šetnji.
    Onda je molećivim tonom priznala: ona nema vremena da glumi u našem filmu.

    _________________________________________Hvala.” “Hvala.”

    Osjetio sam olakšanje. Da je pristala, tražila bi scenarij kojeg nema.
    Benjamin je razočaran, jer želi neko veliko ime u filmu.
    Zamislio sam je u bosanskoj ženskoj nošnji, želio sam se uvjeriti u njen pristanak,
    iako unaprijed znam da nije spremna.

    Napravila je tri koraka uz mermerne stepenice – mislio sam
    na Ernsta Jüngera – potom se zaustavila i osvrnula, jer je čula vojnika
    koji kaže: “Kad dođe Miralem, boga ti, reci mu samo da je Osman donio benzin.”
    Onda je ponovio – “…da je Osman donio benzin.” I kad je već bio na izlaznim vratima
    osvrnuo se da pita: “Jesi li zapamtio, momčino?”

    *

    Nakon Pulitzera

    Hotelski bazen u državi New York.
    Pisac u pollo majici
    čeka. Dugo
    u nosnicama
    miris hlora.

    Pisac
    motive crpi
    iz Federalnih Rezervi.
    Iz Kalevale.

    I čeka
    pred bazenom
    da iz vode
    mladi Turčin
    isukanog spolovila

    Semezdin Mehmedinović 25. 04. 2011.

    Kuferaši

    Vladimir Nagel bio je naš obiteljski prijatelj i komšija. Stanovali smo u Ulici Jugoslavenske narodne armije, u zgradi iznad templa, pokraj koje će krajem šezdesetih biti izgrađen Energoinvestov neboder, a mi ćemo se preseliti na Sepetarevac. Nešto ranije, Nagelovi su se preselili u Rijeku (ili kako se to nekada govorilo – na Rijeku), ali bi se moji s njima čuli, razmjenjivali su blagdanske čestitke, a Vlado Nagel nekoliko je puta i dolazio u Sarajevo. Zadnji put bilo je to sedamdesetih, u vrijeme kada je bivša Evangelička crkva trebala biti prenamijenjena u Likovnu akademiju, pa je trebalo potpisivati neke papire, a kako evangelika, ili kako se govorilo – protestanata, u Sarajevu više nije bilo, morao je doći on. Iako to vjerojatno i nije sasvim tačno, moglo bi se reći da je naš nekadašnji komšija Vlado Nagel bio posljednji sarajevski protestant.

    Po okupaciji Bosne i Hercegovine, već ranih osamdesetih godina devetnaestog stoljeća, u Sarajevo su, trbuhom za kruhom, a neki i kao dobrostojeći eksperti u svojim strukama, počeli dolaziti ljudi iz različitih dijelova Austrougarske monarhije. Najviše je bilo onih kojima je Bosna bila najbliže, Hrvata i Slovenaca, ali došli su i Austrijanci, Madžari, Česi, Poljaci, o čijim se biografijama i poslovima, a često i o neugaslome domotužju, još uvijek moguće obavijestiti obilaskom staroga katoličkog groblja na Koševu i čitanjem natpisa s nadgrobnika. Ti su ljudi odmah pogrdno nazvani kuferašima: i to ne samo zato što se domaći svijet htio narugati činjenici njihovoga seljakanja i neukorijenjenosti na prostoru koji su zaposjeli, nego i zato što je kufer tada prvi puta viđen u Sarajevu. Stotinjak i više godina kasnije, kada kuferaši već skoro sasvim izumru, a kuferaške se obitelji rasele po Zapadu, ili se sasvim asimiliraju i srode s lokalnim stanovništvom, riječ kuferaš izgubit će svoj pogrdni smisao i postat će neka vrsta praidentitetske odrednice.

    Većina tih ljudi bili su katolici, manje je bilo evangelika, a najmanje aškenaskih Jevreja. Ali carske su vlasti na lijepome mjestu sagradile velebnu evangelističku crkvu, nastojeći tako i u Sarajevu održati vjersku, nacionalnu i kulturnu ravnotežu na kojoj je opstajala Monarhija. Morali su, istina, graditi i novu, aškenasku, sinagogu, pošto su domaći Jevreji, bez ostatka Sefardi, bili vrlo neraspoloženi prema svojoj novoj braći po vjeri, te ih nisu puštali u svoj hram i nazivali su ih pogrdno Švabama, smatrajući kako oni uopće i nisu Jevreji. Osim klasnoga momenta u ovoj priči – naime novopridošli su bez ostatka bili dobrostojeći ljudi, dok su domaći većinom bili puka sirotinja – u toj su se stvari, posve prirodno, sarajevski Jevreji ponašali kao i svi drugi Bosanci. Valjda i zato što im još uvijek nije bio poznat mit o suživotnoj Bosni i o Sarajevu kao europskome Jeruzalemu, tim uzorima ravnopravnosti svake vrste.

    I taman kada su se kuferaši smjestili u novosagrađenim kućama i zgradama između Baščaršije i Marijin Dvora, a na obali Miljacke dovršena je lijepa evangelička crkva, te – širom grada – nekoliko katoličkih crkava i samostana, skupa s Katedralom, izbio je Prvi svjetski rat i propala je država koja je te ljude u Sarajevu naselila. U prvih nekoliko mjeseci, 1918. i 1919, veliki broj kuferaških porodica zauvijek je napustio Bosnu, ali više ih je ostalo, i to zato – suprotno našoj romantičnoj predodžbi kako su se napili vode kod Begove džamije, pa ih je Sarajevo zauvijek za sebe vezalo – što naprosto nisu imali kamo. Domovi koje su u nekom Beču, Brnu ili Pragu, ili u nekoj bezimenoj sudetskoj ili banatskoj zabiti, napustili prije dvadeset i više godina, više nisu postojali. Te nulte godine svoga novog identiteta, kada više nije bilo Austro Ugarske, oni su bili ljudi bez domovine i bez jasnog osjećaja pripadnosti. Postali su apatridi.

    Katolicima je, ipak, moralo biti lakše nego drugima. Manje zato što su u Bosni, pa i u Sarajevu, živjeli okruženi velikim brojem pripadnika svoje vjere, jer su ih od njih dijelile goleme socijalne, kulturne, pa i jezičke razlike, a više zbog duhovnoga i još više političkoga naslijeđa nadbiskupa Stadlera. Naime, on koji je i sam bio neka vrsta kuferaša, prilično je ambiciozno, uz moćnu agitaciju, krenuo s definiranjem hrvatskoga nacionalnog okvira bosanskih katolika, a u taj okvir su, pogotovu u ta rana vremena rođenja nacije, lako mogli uskočiti, i uskakali su, i Poljaci, Austrijanci, Česi… Nije to bila naša bosanska specifičnost, a još manje činjenica naše zaostalosti: nisu se, neznatno ranije, drukčije “nacionalizirale” narodne mase ni u Hrvatskoj ili u drugim europskim zemljama.

    Oni, pak, koji nakon 1918. nisu postali Hrvatima, pohrvatit će se u naredne dvije-tri generacije, i to najprije zato što je bosanska vjersko-nacionalna i identitetska shema bila čvrsto zadata, pa je bilo teško ostajati izvan nje. Značilo bi to da si mimo svijeta, a u nas, kao što znamo, nikada nije bilo dobro biti mimo svijeta. No, kuferaški identitet, barem među sarajevskim građanskim svijetom, ni tada nije bilo jednostavan i jednosložan. Osim što bi bio Hrvat, kuferaš je, vrlo često, imao i neke svoje češke, slovenske ili austrijske sentimente. Ili mu je, recimo, rođeni brat bio druge nacionalnosti. Tako je moj djed Franjo, bez obzira na to što je rođen u Travniku i što je cijeli život proveo u Bosni, seleći se kao željezničar od stanice do stanice, sve dok se nije našao u Sarajevu, bio nacionalno vrlo svjestan Slovenac, savršeno je govorio materinji (u njegovom slučaju – očinji) jezik, bio je pretplaćen na slovenske novine, održavao je veze s rodbinom u Tolminu i Ljubljani, ali je pritom imao trojicu rođene braće, s kojima se jako dobro slagao, volio i posjećivao, koji su bili – Hrvati. Između njih i njega zapravo nije bilo razlike, osim što su svoje kuferaštvo rješavali na prividno različite načine i u drukčijem nacionalnom ključu. Ali njihova ukorijenjenost i iskorijenjenost u Bosni i u gradovima u kojima su živjeli – trojica amidža (tako smo ih, eto, zvali) živjeli su u Zenici i u Kaknju, bila je u dlaku jednaka.

    U svim državama koje su nastajale nakon 1918, pa sve dok ih nije nestalo, kuferaši su stradavali dokazujući svoj patriotizam, e ne bi li poništili to po čemu se razlikuju od većine. Prepravljali bi prezimena u skladu s novim pravopisom, djeci su davali domaća, narodna imena, u vojsci su bili najstroži oficiri, u policiji najnemilosrdniji isljednici… I svejedno nikada nisu bili sasvim prihvaćeni, jer naša društva nisu bila u stanju prihvatiti Drugoga, dijelom ga asimilirati, a dijelom se priviknuti na njega. Iako smo imali vrlo lijepo mišljenje o sebi, u svakome smo carstvu bili duboka i daleka provincija.

    Kuferaše su, kao i svaku drugu manjinu i osjetljivu društvenu skupinu, uništavali društveni prevrati, ratovi i revolucije, crvene i crne. Dokrajčio ih je rat iz 1992. Odlazilo se autobusima, pa preko Kiseljaka, a odlazilo se, bogme, i poslije rata, u eri novoga, mehkoga etničkog rekomponiranja, kada bi se shvatilo da je zadnji čas za odlazak. U zadnji čas, na isteku vlastite povijesti i znanja o svome porijeklu, tražila su se i dobivala državljanstva stvarnih i izmaštanih djedovskih i pradjedovskih domovina. Odlazilo se zauvijek, a kao spomenik vlastitoga postojanja i nestanka ostavljala se – arhitektura. Sve, ili gotovo sve, što je u Sarajevu sagrađeno u četrdeset godina austrougarske vladavine, ali i poprilično onoga što je potom niklo – izuzimajući drveće – nosi potpis identiteta koji je u tom gradu na izdisaju, i koji zapravo više ne postoji. Zgrada Likovne akademije – bivše evangelističke crkve – metafora je kraja jedne povijesti. Čeka se još samo neki novi Vladimir Nagel da stavi nekoliko potpisa na darovnice…

    Ali nije to ništa novo ni drukčije od onoga što se drugima već dogodilo. Treba prošetati Izmirom ili Solunom, pa vidjeti gradove koje su gradili oni kojih više nema. U takvim su gradovima sretnije prolazili svi koji su ranije otišli.

    (objavljeno u sarajevskom Svjetlu riječi)

    Miljenko Jergović 24. 04. 2011.

    Leptiri

    _________________________________________O, leptirice, muslimanko,
    _________________________________________u razreznom plaštu sva –
    _________________________________________ti životnice i umiranko
    _________________________________________tako si velika i sjaš.
    _________________________________________O. Mandelštam

    Iznad duvarina u našoj avliji pojave se krajem jula dva krupna leptira. Krila su im veća od mojih dlanova, imaju boju mokre cigle, sa crveno-bijelim tananim obrubom. Isprskana su gusto zlatnim pjegicama ili “harfovima”, kako ih mještani nazivaju, jer naliče arapskim slovima.

    Mještani tvrde da ovi leptiri stižu sa onoga svijeta sa strašnom porukom na krilima. Tu poruku upisuje melek Azrail, koji kupi ljudske duše. Na desnom krilu leptirovom napisano je ime čovjeka a na lijevom ime žene čiju će dušu Azrail uzeti.

    Oni u čijim se avlijama zvači jave, ne izlaze vani, bojeći se onog što je na krilima zapisano. To ne čine ni ljudi sa strane, kako ne bi prvi ime kučnog mejta pročitali.

    – Ima tu istine – kaže E. – Pazi  šta ti kažem…

    – Sjajno, odgovaram. – Samo me još ubijedi kako svi u ovom selu čitaju i pišu arapski.

    I onda izlazim sa papirom ispod miške, sjedam na jedan kamen duvarina i posmatram leptire koji se pregone včernjem zraku. Volim ih i nazivam svojim pomoćnicima. Na odmoru sam i povazdan visim nad skicama od kojih ću, ako bude umijeća i sreće, kratku prozu načiniti. Od kako su se leptiri pojavili, niko mi ne smeta pri pisanju. Nema mještana, nema rođaka.

    Osim sunca i poštara Hama, više niko ne zalazi u našu avliju.

    Refik Ličina 22. 04. 2011.

    Tilia

    Nikome nije bilo do slavlja, u nozdrvama se mogao osjetiti miris baruta, ali se onaj gusti i žestoki miris pobjede na koji su u Centrali na Zrinjevcu bili tako svikli – zaturio i zagubio. Ostao tamo, iza prozorskih stakala, na trotoaru, ispod lipe na kojoj se objesio njihov potrošeni doušnik, ostao, pa ga zrinjevački vjetar raznio na sve četiri strane svijeta – u tri pizde materine! Nikome nije bilo do slavlja, ali je major Sretenović – nakon što je tijelo odvezeno u prosekturu a na Zrinjevac legao rani listopadski mrak – ipak odlučio da otvori bocu martela što je u njegovom sefu dva i po mjeseca čekala da priskoči i dadne svoj doprinos novom trijumfu njihovog ogranka savezne Uprave Državne Bezbjednosti. Nikome nije bilo do slavlja, pilo se šutke, za tri kancelarijska stola, između kojih je privilegiju da šetka tamo-ovamo, zastajući po petnaestak sekundi kod prozora, imao on, major Žarko Sretenović zvani Žara. Nisu ovako šutjeli ni prošle godine kad je umro Boris Kidrič. Ponoć je bila minula već sat i sedam minuta, plemenite tekućine u boci je ostalo koliko da se u kancelarijske čašice, pred razlaz, nakaplje posljednja tura, kad se mlađem inspektoru Iliji Itkoviću razmače zubna ograda i iz usta iskoči i tresnu po stolu nešto teško poput tuči:

    Je li, drugovi, zna li ko šta bi s onim kartonom?

    Kao da ih preko rezigniranih lica ošinu masnom kočijaškom kandžijom. Zbilja, šta bi sa kartonom na kojem je pisalo: Jebem vam mater zličkovačku! Ne dodirujte m! Miniran sam! što ga je samoubojica natakario preko grudi, da ga zajedno s njime mrtvim zrinjevački vjetar među golim granama okreće na sve strane, i da ga cio bogovetni dan čita stotinu hiljada Zagrepčana? Da ga je iko izuzeo, morao bi biti tu, na nekom stolu, pred njima. Sretenović se našao kod prozora, leđima okrenut – volio je baš tako, leđima, voditi saslušanja, taj leđni stil omogućavao mu je katkada nevjerovatne dramatske efekte – kod prozora, zabuljen u tamu iza stakala, Sretenović osjeti kako mu se, u koljenima, oduzeše noge, a u trbuhu riknu zvijer mržnje. Ako se okrene, pucaće u Itkovića. Pravo u čelenku. Šaržer će ispucati. Objema se rukama osloni na ravan prozorskog ragastova, proguta suhu, čupavu gutu, i odluči da slaže: Otišlo u Beograd. Ne stiže kako je htio, do deset, nego odbroja do sedam, pa se okrenu: A ti, Itkoviću, ne zabadaj nosinu gdje joj nije mjesto! Jeste u Itkovića nos svojim uvećanim dimenzijama nesrazmjeran njegovom sitnom boginjavom licu, ali takav je već osam-devet godina, koliko su njih dvojica zajedno u Službi, pa Žara nikad nije našao za shodno da ga spominje. Ovo ne valja. A opet, kad malo bolje razmisliš, šta je drugo major mogao učiniti? Stvar je, prema peesu, trebalo izuzeti, zapisnički evidentirati i prije eventualne odluke o komisijskom spaljivanju pohraniti u njegov, šefovski, zidni sef. Ali, eto, on se u jutrošnjem užasu toga kartona naprosto nije sjetio. Šta je drugo mogao reći nego: Drugovi su smatrali da je to za Beograda, šta? A što se drugova i Beograda tiče istina je bila samo to da su se pod lipom na Zrinjevcu, nešto iza devet sati, pojavila dvojica saveznih, obojica iz vojne kontraobavještajne službe, da su Sretenovića uljudno pozdravili nerazgovijetno izgovorivši neka prezimena, da su se malo promotali oko Haenka, da su ušli u Palas i unutra popili četiri kafe i sedam konjaka, Brko šest, onaj bez brkova jedan… da su pred konobara metli krupan bakšiš koji on, očigledno prepadnut, nije smio uzeti…da su se tačno u jedanaest i pedesetsedam sa hotelskoga praga Sretenoviću javili tako što su mu mahnuli, istovremeno, obojica desnom rukom, ne dodirujući nevidljive šapke na glavama. Sretenović, vidimo, nije zaboravio pritisnuti dugme u Palasovom konobarskom personalu, ali je prokleti karton, eto, zaboravio! Možda ga je i zaboravio upravo zbog njih, što iz Beograda dojuriše za cigla dva i po sata, a da on i ne zna ko ih je i kad, mimo njega, stigao obavijestiti o nemilom događaju!? Toliko, ništa više, što se drugova tiče. Što se tiče Beograda, otamo su tek nakon devet dana javili da se prihvata prijedlog Zagreba o kompletiranju dosijea izdajnika NN, zvanog Raka, onoga čije ime Sretenović ne želi izgovoriti, i čiji mu je ispruženi pepeljastozeleni mrtvi jezik već propalacao pred očima. Suprotno logici i uobičajenoj praksi da se u takvim slučajevima dosije zatvara i predmet arhivira – čemu živ dosije, čemu gomila fascikli u predmetu samoubijenog čovjeka? – ovdje se, na nivou savezne države, prišlo kompletiranju dosijea. Nije gotovo kad je gotovo, nego je gotovo kad Udba kaže da je gotovo! Kompletirati nečiji dosije značilo je pridodati mu imena svih mogućih, živih i mrtvih, malodobnih i punoljetnih, muških i ženskih, bližnjih i daljnjih, srodnika, familije i prijatelja. Prema potrebi, odrediti odgovarajući stupanj pratnje, nadzora i obaveznog periodičnog referiranja.

    Sretenović se nije skidao sa prozora. Izvještaji i dojave sa terena nisu valjali po pišane pare. Svejedno gdje prisloniš uho: pijaca na Docu, bife u Dežmanovom prolazu, kafebar u Esplanadi, Sveučilišna knjižnica, Obrtnički dom, frizeraji po Ilici…sve što se čuje vrti se oko jedne rečenice: E, jest im ga zabiberio! Ljudi je izgovaraju, malo je reći: sa užitkom, nego baš onako: sladostrasno! Čestitavaju jedni drugima, U to ime, ja bum častil…E, nek se našel netko tko će i njima… Stotridesetsedam privođenja za sedam dana, s usputnom, doziranom, porcijom batina, ne pokaza vidljivoga učinka. Narodu bilo drago, i gotovo. Vidi se to i sa prozora: prolaznici, istina, blagom krivuljom ulijevo ili udesno, malčice zaobilaze deblo, ali ga u prolazu odmjere, odozdo nagore, i natrag, kao kad muškarci premjeravaju zgodno žensko tijelo, baš tako. Pa pogledom, na fasadama iznad suprotnog trotoara, traže prozor u koji je bio uperen samoubojičin jezik. Svima, šaren osmijeh na licima. Ova će lipa ući u istoriju. Eno, prolaze dvojica činovnika, jedan, rukama, u zraku, orisava pravougaonik ispred vlastitih grudi, pa se naginje, bliže uhu drugoga, da odšapuće rečenicu od koje Sretenovićeva desna šaka sama leti pod lijevo pazuho, gdje mu drijema službeni cezejac… Muka, pa to ti je. Držao Itkovića četiri noći uzastopce na dežurstvu, onako. Dok mu nije kazao Idi kući, mali rošavi Dalmoš nije bio siguran da li je dežurni ili je uhapšen. Ali je, svejedno u kojem svojstvu, za te četiri noći vidio i razumio majorovu muku. Na tu je misao došao prekjučer, dok je premjeravao majorova leđa, u kontralihtu, uramljena prozorskim okvirom – ali je nije smio izgovoriti. Sad, kad je čuo promuklo Idi kući, odluči da rekne:

    Triba ono posići!

    To je to. Čim se za Itkovićem zaklopiše vrata, Sretenović žustro uskoči u voz ideje da se mrsko stablo lipe na trotoaru prekoputa njegovog službenog prozora posiječe i zauvijek skloni sa lica zemlje! To je to. Kloparao je taj voz cijelu pustu noć, stenjao, drndao i poskakivao, dok mu je major Sretenović podmazivao točkove gutljajima pitome domaće šljive, otpijajući iz flaše što mu je stajala pokraj noge, s nakrivljenim kukuruznim čepom u grliću. Kuda je sve prolazio, kamo sve, za jednu noć, stizao taj voz, ne bi se dalo ispričati ni za tri iste takve gluhe i puste kancelarijske noći, ni za pet ni deset, nemoj da bi pomislio! Jedva ako se dadne složiti i kakav summa summarum. Prema tome sumarumu, lipa se ne može posjeći tek tako. Sve bi se događalo na isti način, samo što bi prolaznik upirao prstom u prazno mjesto, dodavao tri-četiri riječi: E,vidiš, tu je bila ona lipa na koju…. i šta si, Sretenoviću, postigao? Ništa. Prazno mjesto bilo bi još upadljivije! Da stvar legne, da se zaboravi, barem bi dvije generacije svjedoka morale pomrijeti. Ako i tada. Često biva da ljudi pomru, a priča ostane, ko nova. Nikakvo čekanje ne dolazi u obzir, i tačka! Lipa mora biti maknuta, i tačka! Na tome mjestu, Sretenović osjeti izvjestan napredak: ne kaže se posjeći, nego maknuti. Treba je maknuti. Kad se tako kaže, onda se otvaraju različite opcije. Odlučio je, te noći, da ne otvara novi referat, da cijelu operaciju sprovede i iskoordinira sam, kako o njoj ne bi ostalo pisanih tragova. Ko mu šta može? Neće se konsultirati ni sa gradonačelnikom Zagreba, drugom Većeslavom Holjevcem. Pred Vecu stvar treba da stigne upakovana, a taj će pametnjaković isprve razumjeti o čemu se radi i klimnuti glavom. Važno je da mu se ne dira u kasu. Mada je ličilo na drugarski poziv – kafa i pićence, kod Žare, u Centrali – bile su to komande: da mu se privede naš čovjek iz Komunalnog, i dan poslije, da mu se privede naš čovjek  iz PTT-a , taj pokriva i Zagrebačke telefone. Niti je okolišio niti išta objašnjavao. Ima da se digne asfalt i polože novi telefonski kablovi, od ugla Ignjata Đorđića i Petrinjske, do Centrale, sa južne strane, a ovamo, od Palasa i Akademije, pa isto. Radovi ne smiju trajati kratko, treba to razvući na petnaest-dvadeset dana, ako treba i mjesec: Mora se – sa ovoga prozora! – vidjeti da je narod popizdio, da mu je pun k. raskopanih trotoara i blatnjavih rupčaga pod nogama. Po obavljenom poslu, niko živ neće ni primijetiti da manjkaju dva-tri, tri-četiri, stabla lipe na potezu izvođenja radova. Život teče dalje. O tome dijelu operacije našim ljudima iz Komunalnog i Telefonije nije kazao ništa, a da obave posao sječe-uklanjanja nepoželjnih stabala, pripremio je dvojicu nevažnih spoljnih saradnika.

    S prozora, sve se smijuckao, u lijepom raspoloženju i pomalo filozofskom nadahnuću. Razmišljao je o seljačkoj metodi, često korištenoj u komšijskim zavadama oko međe, ili iz čistog seljačkog nestašluka: dolje se, između stabla i korijena, provrti rupa i u nju nalije običnog jestivog ulja, stablo se samo osuši…Onaj mu naš čovjek sa Veterine predlagao da se ubrizga kestenov moljac miner (cameraria ohridella), taj najprije uništi list…tandara-mandara, jebo ga njegov fakultet…a otkud li mu ovo miner? Svašta li u Službi nauči čovjek!? Čuj, onaj gad bio miner, sad ovo: moljac – miner? Baš svašta.

    Radovala ga, na prozoru, svih tih osamnaest dana komunalnih radova na Zrinjevcu, rečenica koja mu se, u glavi, sama sastavila: To što vidiš, nije ono što se događa! Obraćao se on tako običnom građaninu Zagreba, onome što se veselio: E, jest im ga zapaprio! Pa mu odgovarao: Ničija nije do zore gorjela, Vidjećeš ti kako Žara biberi! i onome pizdunu Zagrepčancu s prozora poručivao: Ono što se događa, ti ne vidiš. To što ti vidiš, nije ono što se događa.

    Lijepo. Kraj. Iz Varaždina dovezli pa vratili jednog mladog inžinjera hortikulture, načinio gotovo neprimijetne intervencije u prostoru, predložio da se napreskok poredaju neke moderne klupe, po trotoarima lego novi asfalt, sve došlo, kako Zagrepčanci vole reći – za neprepoznat! Nema priče, nema zastajkivanja, gestikulacija i sašaptavanja. Kraj. Sad jest gotovo. Gdje sam ono pročito? Kako ono ide? pita se Sretenović, na prozoru. Da, da: Sic tranzit gloria mundi!

    Abdulah Sidran 21. 04. 2011.

    Volvo u Budimpešti

    Biografije automobila često bi bile zanimljivije od biografija ljudi. Ali se autima, obično, nitko ne bavi. Nisu zapisani i upamćeni po kartotekama tajnih policija, niti slavni historičari kroz njihove monografije nastoje oslikati i pobilježiti političku povijest jednoga vremena. A imalo bi smisla. Eto, recimo, ovaj volvo, koji je u Budimpešti pronašao i fotografirao Miodrag Trajković. Pedesetak mu je godina, stigao je u Madžarsku za vrijeme depresivne vladavine prostodušnoga narodnog vođe, radnika rođenog u Rijeci (koju su i Madžari zvali Fiume), druga Kadar Janosa, koji je na vlast došao po propasti revolucije iz 1956. Tko ga je dovezao u Madžarsku? Što je taj tada skupi auto moglo dovesti s bogatoga i prosperitetnog europskog sjevera, iz Švedske, u komunističku Madžarsku? Kako je mijenjao vlasnike, kako je njegov volan prelazio iz ruke u ruku, što su osjećali, kako su živjeli, što su o slobodi i demokraciji, o padu Berlinskoga zida ili o novom partijskom kursu mislili oni koji su se u ovom volvu vozili? Kako je preživio sve burne povijesne mijene i postao tako lijepa i uščuvana muzealna činjenica, koja se dobro slaže s današnjom, drevnom i tako europskom, premda ponovo depresivnom Budimpeštom? (mj)

    Miodrag Trajković 20. 04. 2011.

    Karnera

    Milorad Popović crnogorski je pjesnik, esejist i politički pisac. Jedan od najznačajnijih intelektualnih glasova svoje zemlje i važan akter južnoslavenskih prekograničnih dijaloga. U mladosti se aktivno bavio takmičarskim boksom. Priča Karnera Popovićev je pripovjedački debi.

    1.

    Pavija, žena Pavića Tripkovića iz Osojne Ožegovice, porađala se četiri puna čela, dva dana i dvije noći. Mala ženica sitnih kostiju, s dvije debele žile na tankom vratu, držala se tankim vretenastim rukama za uzglavlje stolovače neće li se konačno osloboditi tog antipatnika koji se još od Blagovijesti znao tako gicnuti u njenoj utrobi da je za cijeli minut ostavi bez daha. Stolovaču su na drugu stranu vukle dvije krupne seoske babice, Joke Nikolina i Jela Milanova, ali dijete nije htjelo napolje, iako je noć bila blaga a mjesec žut i veliki kao najveći kolut njeguškog sira. Počelo je i peto čelo, Pavija je gubila snagu i posustajala, i kad su babice izgubile nadu da će se majka i djete rastaviti kako bog zapovijeda, iz ženinog se međunožja pomolila glava koja je više ličila telećoj nego djetinjoj. I prvi glas djeteta je bio sličniji telećem mukanju nego vrištećem plaču novorođenog dvonogog insana.

    Joke Nikolina, i da su joj ponudili naljepšu žensku jaketu, ne bi mogla nabrojiti koliko je u ovih četrdeset godina, otkad je došla u dom Tripkovića, porodila Ožegovki, Ržedoljki, Lastvanki, ali se mogla zakleti da nikad nije vidjela toliko mlâde, čija su bedra i šake bile kao u naprednog jednogodišnjaka. Nebilourok, nebilourok, nebilourok, sebi je u bradu pobožno mantrala seoska babica i vidarka dok je dječaka prinosila limenom kainu s pripremljenom mlakom vodom.

    Dječak nije dobio đedovo ime kako je to bio običaj u njihovoj familiji otkad pamte za sebe, najmanje deset pâsova – jer Simon Tripković je bio suženkast, tankovrat i tankonog, presmičiguz na ujčevinu – nego su mu nadjenuli ime Simonova oca Trifuna, koji je mogao nâšte srca popiti bocu masla i prebaciti ga kamenom s ramena svakome u devet župskih sela. Trifun Mali, kako su ga zvali stariji Ožgovičani i Zaseljani, u četvrtom razredu osnovne škole rastom je bio dostignuo svoju prvu učiteljicu Milicu Nikolinu – kćerku stare babice koja ga je prva okupala i povila u bijele platnene povoje – a na polamaturi je za cijelu romaču bio viši od od Vidaka Damjanovića, direktora škole u Prisojnoj Ožegovici. Po stasu i izgledu – žute subjelkaste dlake su mu se pomaljale na licu, nogama i prsima – slobodno se mogao prošvercovati među maturante, ali da se mjerilo samo znanje, ni u jednoj gradskoj školi ne bi položio ni peti razred osnovne. Sveske i knjige su mu bile masne, aljkave, kao da su po njima kokoške čepale, slova velika, razvučena i neujednačena. S tablicom množenja i dijeljenja će razbijati glavu i u zrelim godinama, a imena glavnih gradova socijalističkih jugoslovenskih republika utvrdiće tek u kumanovskom garnizonu: do tada je vjerovao da je Skoplje glavni grad Bosne i Hercegovine i da se Sarajevo nalazi u Makedoniji. Nastavno vijeće škole u Prisojnoj Ožegovici saglasilo se s direktorom Damjanovićem da je Trifun umno zaostao, i jedino je nastavnik ruskog jezika i geografije Mišo Drašković – koji je zbog nezgodnog karaktera a ne zbog pića i nepoštovanja partijskih funkcionera premješten iz škole Njegoš u ovu zabit đe je vuk domaća životinja a međed poštu nosi – tvrdio da je dječak-kolos dovoljno inteligentan, ali da ne zna što će mu u životu više znanja nego što je već naučio u seoskim poslovima.

    Trifun se pravio blentaviji nego što ga je bio bog dao. Satima je, kao neki osuđenik, sjedio u zadnjoj klupi posavijen u ramenima, tupo buljeći u udžbenik ili teku. Katgod ga je prozvao nastavnik, lijeno je ustajao podbočen nad klupom, misleći kako se sitniji ljudi, poput njegovog oca i majke, mogu, kad hoće, lakše sakriti, ostati neupadljivi. Za veliki odmor obično je sjeo uz drvenu ogradu dok su drugi dječaci jurili, kao da su pušteni s veza, predajući jedan drugome botû ili trčeći za krpenjačom, a djevojčice nešto ćućorile i kikotale se stojeći u krugu kao kokoške dok ih vabi domaćin s punim rešetom rumentina. Trifun je jedini u cijeloj školi iz fizičkog vaspitanja imao dvojku, jer je lopta od njega odskakala kao od velikog panja, i zato ga niko nije birao u igrama između dvije vatre i nogometa. Bio je duplo teži i isto toliko sporiji od seoskih dječaka koji su skakali kao divokoze. Ipak, jednom će i on zaigrati loptu, jer pri kraju školske godine, u vrijeme prašeka krtole, polovina dječaka nije došlo u školu. Bego Mašin, omaleni krivonogi kopiljan koji je ličio na Dragoslava Šekularca, nije mu davao mira. Ajde, ajde, Trifko, fali nam jedan. Samo stani na beka. Bego je bio glavni na terenu, sâm je sastavljao, ne samo svoju nego i protivničku ekipu. Uzeo bi loptu od svog golmana i driblao do besvijesti. Posebno bi se nameračio da vadi vodu nekom visokom krakatom protivničkom igraču. Tijelom bi krenuo na desnu stranu, a onda mu špicem probacio loptu između nogu, potom je stao na loptu i sačekao ga da mu još jednom probaci kroz noge. Trifun je onako veliki, kao usporeni film, bio rođena žrtva koju je dugo čekao. Bego je cijelo vrijeme loptu gurao na stranu terena gdje je stajao novi igrač. Ajde, ajde, da te vidimo. Izazivao ga je držeći loptu ispod noge. Trifun je zamahnuo nogom široko kao kosom, i zamalo pao. Bego je loptu gurnuo u stranu samo dvadesetak santimentara. Dođi, dođi. Još ga je mamio poluokretnut leđima. Trifun se opet zaletio, i lopta mu je petom proturena kroz noge. Sad je Bego s loptom bio iza Trifunovih leđa. Smijeh dječaka se pretvorio u alak, a djevojčice su se, kao po komandi, iz kruga postrojile u pravocrtnu vrstu glasno se kikoćući. Trifun je dahtao. Oko usana mu je izašla bijela pjena, kao jednogodišnjem juncu, kad se zaigra. Ajde, Trifko, evo je. Dohvati je. Mamio ga je Bego, pogledujući ga samo krajičkom oka, više okrenut prema onima koji su se bili zacijenili od smijeha. Trifun sunu, brže nego što je to iko očekivao: Bego još jednom zarola krpenjaču, ali prije nego što se uspio okrenuti, otpozadi ga, ispod koljena, dohvati noga velika kao raonik, i odiže od zemlje. Nastao je opšti muk. Bego je ležao sklupčan na travi, onda se polagano pridigao, na laktove i koljena. Što je govedo. Ono tamo je lopta. Trifun je pomalo zbunjen, jer su svi gledali prema njemu, slegnuo ramenima. U toj smetenosti bilo je i neosviještene nadmoći koja je govorila: Ko ti je kriv. Sam si tražio.

    Trifun se bržim korakom iz škole vraćao kući nego što je iz kuće ujutro grabio prema školi. Na vrhu glavice koja dijeli Osojnu od Prisojne Ožegovice, na dobrih stotinu metara od kućnih vrata, koja su u ovo doba godine uvijek bila otvorena, čuo je nepoznati muški glas, krupan kao da dolazi iz neke dubodoline. Ovaj glas ga je toliko privukao da nije – kao što je imao običaj svaki dan u povratku – ni pogledao prema torini, nego je odmah upravio korak prema ulazu u kuću. Još s vrata je opazio neobičnog gosta u sivoj uniformi s zategnutom širokim kožnim opasačem. Najprije ga je iznenadio mali rast neznanca, jer je po dubini glasa očekivao nekog gorostasa. Istina, imao je veliku glavu, crnu valovitu kosu i dugačke zasukane brkove. Kapu titovku sa crvenom zvijezdom petkorakom položio je na tavulin ispred sebe s desne strane od dubokog pjata punog zelja i kastradine.

    – Je li ovo Trifun – okrenu se čovjek u uniformi prema domaćinu.

    – Jes.

    – Kakva momčina. Dođi ovamo da te ujak zagrli.

    Kićun se morao posaviti da ga čovjek u uniformi omasti svojim brcima, na čijim su krajevima, koji su podsjećali na krila od lastavice, visili komadići skorupa iz mješine.

    – Stani tun. Ne mrdaj. Da te nešto častim. Valja se. Dosad te nijesam vidio.

    Istrgnu hitrim pokretom, kao da vadi livor, iz zadnjeg džepa pantalona veliki crni novčanik sa pregradama i iz pozamašne bale uredno složenih novčanica izvadi jednu crvenu stotinarku.

    – Nijesi treba, Golube – prvi put se javi Pavić koji se bješe još više usuka i premliječio od strahopoštovanja pred stidnim gostom.

    – Muč. Prvi put vidim sestrića.

    Onda se okrenu Trifunu.

    – U koji si razred.

    – U sedmi – prvi put nešto promrmoli Trifun.

    – Ma je li moguće. Tolika momčina u sedmi razred. Kako učiš? Ako si na Pavića, nijesam te treba ni pitat.

    Okrenu se kepec u uniformi prema Paviću koji je bio ni živ ni mrtav.

    – Ma nema veze – odmjeri Trifuna od glave do pete, i onda se okrenu prema domaćinu.

    – Prvoga setembra iduće godine da ga dovedeš na Cetinje. On je rođen za milicionera. Jesi li razumio?

    Gost više nije okretao glavu prema Trifunu koji je jedva čekao da se povuče prema sjenovitom dijelu velike prostorije u kojoj su razmješteni kreveti za spavanje. Postavio je knjige pored svog kreveta, izvukao mali drveni tronožac u obliku polumjeseca, i tek mu se onda toliko razbistrilo u glavi da je mogao povezati da je iznenadni gost majkin brat od strica Golub Tomić, zamjenik načelnika Škole milicije na Cetinju. Pavija je često pominjala Goluba: kako je kuražan, te kako je hitar ka vidra, te kako mu je lično Savo Joksimović darova pištolj, i on je pored svega veli nije odvaja od rođene sestre Bose. I lijepo joj je rekao, kad  su došli Tripkovići da je prose za Pavića, ne idi sejo u tu vukojebinu naću ti ja momka, odole do Vidrovana, kakvoga ti zalužuješ.

    Trifun je znao da je riječ ujaka Goluba zakon. Znali su to i Pavić i Pavija. I narednih petnaest mjeseci su ćutali kao da ga spremaju na zlu pogibiju, a ne u školu narodne milicije.

    Prvu noć na Cetinju su Pavija i Trifun konačili u Golubovom stanu preko puta Banovine, u koji se on bio nedavno uselio pošto se prethodni stanar, pomoćnik ministra Nikinović, zajedno s republičkom Vladom, preselio u Titograd. Ujutro je Golub, da to vide svi đaci i nastavnici, sâm lično smjestio novopečenog pitomca iz Osojne Ožegovice u internat škole milicije, u Zgradi Divizije. Pitomci su u prvi mah zazirali od Trifunovog rasta i od poganog kapetana Tomića. Ali prepanutost orijaškog seljaka od prekidača za struju i njegov nazalni glas s razvučenim samoglasnicima nijesu mogli zaustaviti podgurkivanje i prigušen smijeh novopečnih drugova.Već je trećega septembra stavaroški fakin s brijega od Morače Beli Mišović, sinovac generala Đoka Mišovića, stavio Trifunu papir između nožnih prstiju i zapalio ga šibicom. Trifun je vrtio nogama kao da vozi biciklo, a kad mu je vatra počela prljiti kožu, mladi džin je poskakivao na krevetu mumlajući. Ajde, ajde. Svi u spavaonici su se valjali od smijeha po podu. Drveni ležaj ispod Trifuna je popuštio. Mladić se prevrnuo ispod kreveta, i skočio. Je li živo? Zavapio je. Dok je vikao, vatreni su pramenovi stvarali crvene plikove na koži između njegovih nožnih prstiju. Trifun je sanjao kako se teli Bjelulja, prvoteoka, i da se tele zaglavilo, pa da ga on vuče za uši kako bi se krava nekako oslobodila bremena. Nastao je urenbes. Jes, jes..živo je. živo je. Uto se otvoriše vrata spavaonice, škljocnu šteker i škiljava električna sijalica osvijetli spavaonicu. Brkati dežurni vaspitač s drvenom protezom namjesto lijeve ruke, s nasa|enom nesimetričnom dječjom šakom preko koje je navučena kožna rukavica, zavrišta. Ujutro u sedam svi na raport kod načelnika škole.

    Jednom je načelnik škole, bivši obućar iz Prčnja Pavo Petović, rekao da je ijedan pitomac ponavljao razred i izgubio pravo školovanja za čuvara javnog reda i mira, to bi sigurno bilo ono motovilo iz Osojne Ožegovice. Trifun je, pogotovo od Blagovijesti do Markovdana, provodio više vremena oko stočnog pazara u Donjem Kraju nego u školi. Istina, u trećem razredu je imao iz svih osam predmeta slabe ocjene, i načelnik bi mu sigurno dao šupkartu – ujak Golub je već bio prekomandovan za šefa Udbe u Ulcinju – da nastavnik fiskulture Stanko Vukić nije odnekud nabavio atletsku kuglu za bacanje. Bivši sokolaš i desno krilo predratnog Crnogorca vjerovao je da su seljački sinovi nadareni za bacanje kugle. Pokazao im je osnovnu tehniku izbacivanja: da je treba priljubiti uz bradu, napravi poluokret u desno i izvući izbačaj iz cijelog tijela, od pete, kuka i ramena. Tijelo daje veću snagu izbačaju nego sama ruka, jeste li razumjeli? Onda ih je prozivao, prvo one sitnije i slabije momčiće, a poslije njih rumene glavate vrdžopce sa šakama poput lopata za čišćenje snijega. Na kraju je pozvao Trifuna koji ga je podsjećao na jetija, sniježnog himalajskog čovjeka, čiji je crtež vidio u rubrici Verovali ili ne, Politikinog zabavnika. Trifun je uzeo kuglu, ne iskoračujući, bacio je kao jabuku. Gvoizdeno đule je palo dalje cigla četiri metra od mjesta gdje je kuglu prethodno bacio Špiro Đuričić, bezvrati zubonja, čije su opuštene ruke dosezale ispod koljena.

    – Bravo. Svaka čast – poletio je nastavnik Vukić prema Trifunu i pružio mu ruku. Mladi div je bio iznenađeniji od nastavnika, i zaboravio je da prihvati ponu|enu šaku.

    – Čas je završen. Tripkoviću, nas dvojica ćemo malo ostati sami.

    Nastavnik Vukić je sad pomno motrio Trifuna, od glave do pete. Prevarila ga je bila mladićeva sporost i nezgrapnost. Mislio je da je njegova impozantna koštana masa popunjena gnjilom neizdržljivom tjelesinom. Ali, onaj ko baci kuglu skoro petnaest metara, stojeći s obje noge na petama, nesumnjivo je da ima nevi|enu snagu.

    – Jesi li dosad bacao kamen s ramena?

    Trifun je slegnuo ramenima. Od svih domaćih poslova najviše je volio čuvati stoku. Kad dojavi krave i ovce u Bijelu Goru ili Planinik, zavukao bi se u u neki hlad i drijemao dok se sunce nije primaklo zalasku. U povratku je stoku pojio na Krstači, a on sâm nije pio kišnicu iz ubla nego je dojio krave poput teleta. U prvi mrak je spraćao krave u torinu, svaku pogladio po njušci, i prije nego što je za sobom zapriječio ulaz od torine drvenom ljesom, poturio bi glavu ispod trbuha muškog teleta i podigao ga na ramena. Tako je svaku ubóga noć za godinu dana ponavljao isti ritual, dok pristasali junac nije primakao dvjesta kila težine.

    – Nema veze. Prvijenstvo u atletici je 25 maja. Tražiću od načelnika da ti do takmičenja dadne duple bonove za ishranu.

    Trifun nehotice obliznu suva usta. Stalno je bio gladan, i zato je stajao zadnji u redu u milicijskoj menzi, da mu se smiluje kuvar za malo repete ili da pokupi kakav okrajak hljeba s praznih pjata. Crveno meso i slanina su mu bili toliko gadljivi da bi prije probao od samoga sebe. Zato je najviše mrzio novembarske praznike kad je seoski mesar Veliša Turov dolazio da zakolje onoliko živôg koliko će familiji trebati da prezimi do Đurđevdana. Nije se nijednom usudio predložiti ocu da prodaju svoju telad i ovce, i da kupe od drugog domaćina već zaklanu stoku, pa je tih dana kao manit lunjao Bijelom gorom. Da mu nije Pavija na Cetinje jednom mjesečno donosila bijeli mrs, suvi sir i skorup, Trifun bi sigurno zaradio jeftiku ili bi mu se krv pretvorila u surutku.

    Prvijenstvo Crne Gore u atletici je održano na novoizgrađenom fudbalskom stadionu Lovćena. Juniori su nastupili prvi dan. U bacanju kugle je bilo devet takmičara. Trifun jedini nije imao patike, jer za njegova stopala, koja su ličila na dječje grobove, nije bilo sportske obuće u cijeloj republici, čak ni u garnizonu JNA u Maslinama. Ljeti i zimi je nosio istu obuću, gumene žabice s kaišem i preglicom, koje je Fiko Becić, u Ivanbegovoj ulici, izrađivao posebno za njega. Ostali bacači su prije prve serije i prozivke sudije Šulera Radulovića skoro cijeli sat zagrijavali vrteći vratom, ramenima, kukovima i koljenima. Nastavnik Vukić ga je upozorio da je glavni favorit među juniorima, pulen Voja Vračara, sedmostrukog prvaka Crne Gore, Bakir Tanović, sin čuvenoga staropodgoričkog mesara Asima Tanovića. Bakir je bio za pola glave manji od Trifuna, okruglast, crvene šije i neobično okretan za svojih sto trideset kila. Trifun je onako bos, zavrnutih nogavica i rukava, kao od šale u prvom pokušaju prebacio mladom otutašnom Titogra|aninu skoro cijeli metar. Bakira je naprosto presjekao Trifunov hitac, pa je poslije dva puta prestupio i zamalo nije izgubio drugo mjesto od Nikšićanina Perutovića. Poslije dobijene plakete Trifun se na brzinu obuo i krenuo prema izlazu sa stadiona.

    – Sačekaj, idemo na baklave, kod Murata – viknuo mu je nastavnik Vukić.

    Trifun je zastao, pomalo smeten, kao da ga je uhvatio u nečem nedoličnom. Iza nastavnika je je išao postariji visoki crnomanjasti atleta, nalik Crnom Arapinu.

    – Stanko, upoznaj me s momkom.

    – Ovo je trener boksera, Martin Crni.

    – Momče, koliko imaš godina – pitao ga atleta tihim glasom čovjeka koji zna što hoće, i ne podnosi raspravu.

    – Osamnaest.

    – Pogledaj ga. Ima građu i raspon ruku kao Primo Karnera. Dovedi ga sjutra na trening. Za godinu će sve da ih pomete s ringa.

    2.

    U tri borbe do finala prvijenstva Jugoslavije u teškoj kategoriji protivnici su mu sastavili jedva dvije runde. Premda je za ovih deset godina treninga, s manjim i većim prekidima, sakupio i šezdesetak pobjeda u drugoligaškim mečevima, nije ovladao osnovnim pravilima škole boksa – kretanja na prstima, držanja glave i ramena, garda, eskivažama i udarcima iz tijela. Gazio je punim stopalima, i kad je krošeima izmahivao u prazno zanosio se i gubio ravnotežu. Udarao je odozgo, više otvorenom rukavicom, kao da baca kamen, ali sve one vitke, muskulozne delije gubile su dah od pometnje koja je ostajala iza tih strahovidnih slabo kontrolisanih udaraca. Jednostavno, bili su zbrisani na prepad: čim je div iskoračio iz svoga ugla, zauzimao je polovinu ringa. Protivnici su ostajali zgužvani, zbunjeni, presamićeni od siline zamaha, i mase koja se obarala na njih.

    U finalu ga je čekao ljubimac beogradske publike, iskusni šmeker i najbolji tehničar meću domaćim teškašima Bane Sovrić, četvorostruki prvak Jugoslavije i dvostruki šampion Balkana. Na mjerenju je pored Karnere podsjećao na slabo uhranjenog dječaka. Niži za cijelu glavu i lakši više od četrdeset kila, prvak je motrio diva, pažljivo, ispod oka tražeći mu slabe tačke. S ovakvom strvinom se dosad nije borio. Takav primjerak kapitalca nije vidio ni pod cirkuskom šatrom: njegove čeone i jagodične kosti nalik su anatomiji neke prijepotopske životinje. Karnera nije ni pogledao protivnika. Šampionov prijatelj i mecena, novinar Sporta, Saša Gec, koji je prisustvovao mjerenju, zabrinuto je posmatrao Karneru. Tako tupi i neizražajni pogled svojstven je imbecilima koji su životinjski uporni i svirepi. Šampion je bio primjetno nervozan. Hitrim korakom napusti salu za mjerenje: tek na izlazu se sjetio Geca. Okrenu se da ga potraži pogledom, ali ovaj ga je već pratio u stopu.

    – Seljačina… likvidiraću ga prije završetka druge runde – reče kao za sebe, ali dovoljno glasno da ga čuje novinar.

    Njihova borba je bila posljednja na programu. Publika je riknula od smijeha kad je Karnera, ne mogavši se provući između gornjeg i srednjeg konopca, jednostavno prekoračio gornji konopac. Zablenuo je negdje prema stropu dvorane. Snažna svjetlost reflektora ga je više opčinila od mnoštva razularenih ljudi. Martin ga je uhvatio za rame i okrenuo prema sebi, fiksirajući ga između obrva, snažno mu pritom masirajući ramene mišiće.

    – Ne misli na publiku… Ćeraj ga u ugao… ide lijeva, lijeva – onda desnom ga zakucaj. Samo naprijed. Duplo si jači. Rasturićeš ga.

    Prodorni zvuk gonga natjera publiku da zanijemi. Kao da ih je prestrašila ogromna Karnerina tjelesina, koja se u dva kroka našla na sredini ringa. Martinu se ne sviđe ovakvo reagovanje publike: više puta je bio svjedok lucidnih predskazivanja gomile. Karnera je, po običaju, otvorenog lica i grudi, nasrnuo na prvaka, da ga u prvom naletu odbaci na konopce. Dosad je sve protivnike rušio u zaletu, na istu foru, prije nego što su se uspjeli snaći, osjetiti prostor u ringu. Samo Sovrić je bio fakin, dijete s Čubure, koji je u rukama imao preko dvjesta pobjeda. Pažljivi hroničari plemenite vještine – znam da mnogi drže da je boks obična makljaža dvojice nasilnika – zapamtili su da Sovrić nikada nije razočarao kad je trebalo. (Tako rijetka osobina među teškašima). Dočekao je diva naizgled opušteno, i treptaj oka prije nego što je Karnera izmahnuo, napravio je polukorak naprijed sa tijelom posavijenim u desnu stranu, i ispod njegovih šaka mu zavukao polukroše u želudac. Divu otkazaše koljena: tako da daske na podu zacvilješe. Ništa nije shvatio. Samo je pogledao prema svom uglu. Urednika Sporta podsjeti na nekakvu mitološku napuštenu bebu.

    – Trifune, diži se… diži se, volino.

    Divu je u ušima odzvanjalo rođeno ime. Jedino ga je još tako zvala majka Pavija – i Martin, kad je bio bijesan zbog nečega.

    Na pet je prikupio dah. Sudija Novišić je komandovao boks. Sad se bacio na Sovrića: učini mu se da ga ima. Zamahnu desnicom – u prazno. Svom snagom tresnu u konopce, takvom silinom da se gradonačelniku Beograda Branku Pešiću, koji je sjedio u prvom redu, učini da će iz poda ringa izvaliti stubove koji drže konopce. Sovrić mu je stajao iza leđa, mangupski ga pozivajući rukavicom. Karnera se kao ranjeni medvjed odbaci od konopaca. Opet u prazno.

    Publika je urlala.

    – Livor Crnogorac… Livor Crnogorac.

    Na početku druge runde primio je još jedan udarac u pleksus. Jedva je ostao na nogama. Nije više napadao silovito. Oprezno je kretao naprijed, sa rukavicama u visini grudi i dijafragme. Ali, prvak ga nije pokušao s distance gađati u otvorenu glavu. Odskakao je korak unatrag, ili se provlačio između Karnerinih ruku, udarajući prednjim lijevim direktom, i onda se pribijao uz njega hvatajući ga preko pasa. Divova nemoć je rasla iz trena u tren. Trebalo mu je prostora da zamahne. Kad ne dojme strašno, divovi su vrlo smiješni, a smiješan čovjek je na najtanjoj niti između uzvišenog i tragičnog. Izgledalo je da su se sijalice nad ringom zanjihale od siline urnebesa i smijeha, u trenutku kad ga je Martin ošamario u pauzi između druge i treće runde.

    – Bori se, mrcino. Vidiš da te zajebavaju. Bori se, ili ću predati borbu.

    Grubim pokretima mu je čistio znoj s lica. Ne bi li mu nanio što veću bol.

    – Sto puta ti kažem, ne trči za njim. (Karmera se htio zakleti da ga nijednom nije upozorio). Presijeci mu kretanje s kontra strane: idi kontra njega, kapiraš.

    Pokaza mu rukom pravac kretanja, kako će mu skratiti prostor, i sustići ga.

    – Kad ga satjeraš u ugao, stalno prednji direkt, nanišani ga prednjim, onda plasiraj desni. Ne drži u klinču, ne rvaj se – iz klinča korak natrag, pa kontra desni.

    Martin se zanio, i tek kad gong udari treći put, primijeti da ga pulen ne sluša. Pogled mu je bio fiksiran negdje u dubinu dvorane, prema sjevernoj tribini.

    Prvak mu potrča u susret, kao da će pregaziti protivnika, onda se ukopa na sredini ringa, vrteći desnom rukom u krug, poput Kajsijusa Kleja. Publika je urlikala, kao na nekoj kečerskoj ili cirkuskoj predstavi. Pukovnik Paunović, crven u licu, stiskao je znojavim rukama koljeno blijedolike brinete, i hroptao: Livor, livor. Brineta, bivša balerina, iz bolje beogradske kuće, kćer čuvenog pedijatra Karanfilovića, padovskog đaka, ipak se smješkala, ne znajući što joj je neprijatnije: vonj pukovnikovog tijela ili ovo besmisleno rvanje. Bez želje da shvati bokserska pravila, mislila je da ovakvi sportovi privlače samo nedelikatne osobe, s izraženim ubilačkim nagonima.

    Sovrić se još jednom provukao ispod Karnerine lijeve ruke, ali ovaj put na pogrešnu stranu: naletio je na protivnikov kroše koji ga prosto podiže i ponese. Sudija, mali čovjek ptičje glave, sačeka ga da se bokser pridigne, obrisa mu rukavice i dobrih ga je petnaest sekundi nešto upozoravao. Onda se sudija, neočekivano sporo za svoje vazdušasto tijelo, okrenu Karneri i kazni ga javnom opomenom, pokazujući da je protivnika udario nedozvoljeno, iza uha. Gorostas samo zavrti glavom: nikad nije razumio zbog čega su ga cijeloga života spoticali ti sitni, kočoperni ljudi kojima on niučemu nije bio smetnja.

    U istom minutu je prvak još jednom letio na pod, ovaj put pogođen direktnim udarcem u nos. Sve mu se pred očima okrenulo i dobilo elipsast oblik, čak se i figura slabašnog sudije zaoblila i ostala bez oslonca. Sada je sudija morao brojati: istina dvostruko sporijim tempom nego što predviđaju pravila. Sovrić je još ošamućen držao visoki gard s rukavicama priljubljenim uz samo lice, takozvani dupli dekung. Savijao je glavu, podmetao lakat, pokušavao u klinču ušnirom rukavice pocijepati protivnikove arkade: isprobao je sve prljave trikove koje je naučio od starog Džepine, jednog od prvih predratnih beogradskih profesionalaca. Nije se više pokušao izvući stepovima ulijevo ili udesno. Osjećao je, izgrađenim instinktom, da ga dekoncetrisanog i ošamućenog može dokrajčiti neka nasumična frljoka. Pokušavao se odmarati u klinču, ali svaki sudar s Karnerinim tijelom ga je toliko iscrpljivao da više nije osjećao ruke i ramena. Zaklinjao se kasnije da mu se činilo da je u Karnerinom tijelu željezo umjesto kostiju i mišića. Svi u dvorani su očekivali, sa strahom a ipak nestrpljivo, kad će ga div još jednom strefiti punim udarcem i okončati ovo mrcvarenje – i lakrdiju, kako će napisati u novosadskom Dnevniku novinar S. Čavoški. Žamor je prekinuo udarac gonga – Martin je do smrti tvrdio – pedeset pet sekundi prije isteka trećeg minuta. Sovrić jedva dobaulja do svog ugla. Martin je ćutke skidao rukavice svom takmičaru. U zraku je smrdjelo na prevaru. Sudija u ringu brže-bolje pokupi bodovne liste kolega pored ringa, pozva boksere i podignu ruku starog-novog prvaka. S razglasa se oglasio zvanični spiker: Prvak Jugoslavije u teškoj kategoriji za 1968. godinu je Branislav Bane Sovrić.

    Karnera se u trenutku ukopao u mjestu – ne shvatajući ništa – kao izgubljeni seljak, opljačkan u tramvaju. Martin opsova sudije, krvavo, kako to znaju u narodu gdje se pogana riječ prenosi s pâsa na pâs. Prvak nije pokazivao radost kad mu je sudija podignuo ruku. Kao da je htio što prije pobjeći, ne samo iz ringa, nego i iz hale. I publika napusti dvoranu potuljenih strasti, bez želje da komentariše neobični završetak meča, ili da se veseli pobjedi svog idola.

    Karneru su odvukli s ringa tek kad su organizatori isključili električno osvjetljenje.

    3.

    Već drugi dan gluvario sam u skopskom hotelu Grand, čekajući čovjeka kojega sam samo jednom vidio u životu, i to prije devet godina u kazinu hotela Maestral u Pržnu. Ostavio mi je prekjuče poruku na recepciji da ga je nešto spriječilo u Beogradu, i da će doći juče. Ali ni juče od njega nije bilo traga ni glasa. Psovao sam sebe zbog naivnosti što sam se oslonio na obećanja kockara, koji imaju potpuno drugačiju predstavu vremena od svega ostaloga svijeta. Čovjek kojega sam čekao nije bio bilo ko. Nikoli Zakoviću – tako se zove gospodin kojega uzaludno čekam dva dana – bio je zabranjen ulaz u sva njemačka i austrijska kazina. U Sloveniji je ležao dvije godine u zatvoru jer je, zajedno s dva poljska Jevreja, opelješio kazino u Portorožu. Osuđen je, slobodnim sudijskim uvjerenjem, da je napravio tešku prevaru, tako što su prethodnu noć, poslije zatvaranja kazina, dvojica Poljaka uskočili preko terase i namjestili točak ruleta. Sve više sam bio uvjeren da je ispalio i mene. Krenuo sam u hotelsku sobu da telefoniram Minji, koji mi je preporučio pravog čovjeka da  mi sredi čiste slovenačke ili hrvatske papire. Rekao mi je još da Zaković osim švajcarskog i jugoslovenskog, posjeduje državljanstva, znači i pasoše, svih novih južnoslovenskih država. Crveni pasoš mi više nije bio od koristi, jer poslije uvođenja sankcija Ujedinjenih nacija Srbiji i Crnoj Gori, s njim se ne može dalje od Bugarske i Mađarske. Minja je povremeno s Nikolom išao na turneje, više kao čuvar, ako zagusti, da treba nekoga napenaliti i uhvatiti maglu prije nego što stigne murija. Odlučih da ga pozovem.

    – Đe ti je onaj prevarant. Čekam ga dva dana – vikao sam u slušalicu.

    – Koji ti je kurac. Što vičeš?

    Glas mu je bio bunovan, iako je prošlo tri sata poslije podne.

    – Biće sve u redu. Znaš, on ponekad nešto previdi, i kad je neka njegova kombinacija u pitanju. Ali, ne vara na sitno. Naročito ne vara kad nema razloga.

    – Dobro, da ti vjerujem. Čekam ga do sjutra. Ako ne dođe, odlazim isti čas.

    Folirao sam ga, jer bez novog pasoša morao sam ovdje čučati do sudnjega dana. Samo što sam spustio slušalicu, zazvoni telefon.

    – Nikola Zaković pored telefona. Čekam vas u baru – javio se glas bez godišta i akcenta.

    – Silazim za pet minita – odgovorio sam odsječno, nimalo prijateljski.

    I da sam prvi put vidio u životu Nikolu Zakovića, ne bih ga mogao promašiti, premda su barske stolice i stolovi oko okruglog šanka bili krcati raznim sumnjivim tipovima, trgovcima naftom, kontabandistima, paravojnim zlikovcima, sitnim švercerima. Prvo sam zapazio njegove bijele špicaste cipele i bijeli svileni šal. Na domalom prstu lijeve ruke nosio je platinasti prsten s pljosnatim crnim dijamantom.

    – Izvini što se nisam javio. Dogodile su se neke nepredviđene stvari, i to jako dobre.

    Rekao je to nonšalantno, kao da se poznajemo sto godina. Više se nijesam ljutio, iako sam htio tako izgledati. Varalice i opsjenari nikad ne pokazuju distancu prema drugima, niti predviđaju probleme.

    – Cijelo jutro sam bio u Makedonija tabaku – naglasio je pun sebe. – Dančo Šuturkov je velika faca. On je moćniji od Kira Gligorova. Zamisli, Makedonac potpredsednik fudbalskog kluba Partizan. Na noge mu je došao lično direktor Filipa Morisa iz Lugana. Šuturkov me primio posle Amerikanca, bio je u elementu. Prvo me pitao, hoćeš li viski, a onda koliko ćeš šlepera. Ja onako, više iz vica kažem deset, on mrtav ladan veli, okej, ti mi se dopadaš.

    Nadugo je razvio priču kako bi Makedonija bakrotirala da nijesu uvedene međunarodne sankcije tek osnovanoj Saveznoj Republici Jugoslaviji.

    – Pogledaj ove tipove oko sebe. Ovo je nova balkanska poslovna elita.

    Izvježbano uho i oko je moglo u tren registrovati face s crnogorskim, kosovskim, bosanskim, srbijanskim narječjima, i velikim ručnim torbama nabijenim svežnjevima dojčmaraka za nabavku najšireg asortimana roba, od kaladonta do kalašnjikova, od veš mašine do vebeera.

    – Jebeš zemlje u kojima su ministri veći lopovi od onih koje hapse za kriminal. Ovde nema posla za pristojnog čoveka – miješao je ekavsko i ijekavsko narječje, kao većina Crnogoraca koji su dugo živjeli u Beogradu.

    – Jesi li ručao?

    – Nijesam još.

    – Nisam ni ja. Idemo u restoran. Zaslužili smo da nešto čalabrcnemo.

    Hotelski restoran je bio gotovo prazan, kao i juče u vrijeme ručka. Prije nego smo sjeli dotrčao je malešni okruglasti konobar s dva jelovnika ukoričena masnim kožnim koricama izblijeđele smeđe boje. Sjeo sam naspram dugo očekivanog gosta, i prvi put sam se pažljivo zagledao u njegovo duguljasto lice s debelim usnama i malko spljoštenim nosem, koje je podsjećalo na fotomontažu likova Žan Pol Belmonda i Borisa Pasternaka. Naručio je crnu aleksandriju, i iz sveg glasa, počeo bez uvoda – narodski rečeno, s neba pa u rebra – priču o visokoj politici,

    – Slobo će nas sve uništiti. Psihopata iz kataloga. Roditelji su mu izvršili suicid, a on živi s ludom ženom. Zamisli čoveka koji život provede s jednom ženom, i to sto posto ludom. Taj je kivan na cio svijet – galamio je kockar.

    Ja sam se tobož slučajno okrenuo da vidim sluša li ga neko iz navike ili samo zbog toga što sjedi preblizu. Jer, Crnogorci, bez obzira na stalež, iskustvo, obrazovanje, zanesu se, pobudale kad raspravljaju o politici. Samo s ovim tipom nijesam bio siguran priča li o Miloševiću tek tako, kao što se bagašori kad govori o crnom vinu ili brilijantima, ili ima neku skrivenu namjeru. Šuškalo se da je Nikolu Udba vrbovala još u prvom punoljetstvu, dok je bio povremeni prvotimac Partizana u boksu, i da je ustvari inscenirao bjekstvo preko granice 1961. po nalogu policije, da uhodi oca, bivšeg žandarmerijskog kapetana, koji je četrdeset pete pobjegao preko Zidanog Mosta. Milija Zaković je imao kafanu u jednom marsejskom pregrađu, i po prilici bio je veći fakin od sina, pa ga je pozvao jedno jutro na kafu i mirno mu rekao, brk u brk, da on zna da ga je poslala Udba, i da mu se više ne pojavljuje na oči.

    Dok sam se premišljao hoću li ga podržati u kritici srpskog režima ili ću braniti Miloševićevu politiku, iza leđa mi nahrupi nešto veliko, široko poput trokrilnog ormara i nagnu se nad kockarevom stolicom.

    – Đe si, brate Zako. Otkud ti ovđe?

    Zagrlio ga je svojim ručerdama sjedokosi div u prugastom sakou koji je ličio na prekrojenu dekicu.

    – Karnera!? Jebo te, otkud ti? Sedi.

    Džin se smjesti na stolici pored Nikole. Prvo mi je pala u oči kratko ošišana bijela kosa, čije su dlake podsjećale na pucvalu za čišćenje ploče starih šporeta na drva, i prozračno bijela koža na nadlanicama i prstima. Tanka, kao najtanja kartica za kotroban.

    – Pričaj, s kim si došao.

    – Ovđe sam, brate, dva mjeseca. Džare je otvorio kazino u hotelu. Ti znaš da je on bolesni kockar, kad gođ je ranije dolazio u Beograd, i muvao s fudbalerima, nije se vadio iz Metropola. Ali gore više nema pravih igrača, nema stranaca. Nema one gospode, sjećaš se, pun kazino, a može se čuti muva da proleti. Svi ćute, dobitnici i gubitnici, i ne čuješ ništa, samo šum kugle s ruleta. Sad se tamo muvaju neki tipovi s utokama, koji se krevelje, vrijeđaju krupijejke. Ja jednoga zapamtim, i sjutra veče ga lijepo zaustavim na vratima, znaš brate nema u njega pedeset kila s krevetom, a on ni pet ni šes izvadi pištolj i kaže: Skloni se, debeli majmune, jer ću ti prosvirati lobanju.

    – Dao si otkaz?

    – Nijesam. Znaš kolika je milicijska penzija. Pozvao me Dažre, kaže, ajde sa mnom u Skoplje, daću ti duplo veću platu, plus hranu i spavanje.

    – Kako je ovde?

    – Jebeno brate. Sjebao me šećer. Zakunjao sam dva puta za stolom na vratima, i Džare me pozvao sa strane i kaže da me više ne može šlepati za sobom.

    – Gde ćeš sad? Vraćaš li se u Metropol?

    Div je slegnuo ramenima. Kao malo dijete.

    – Nema problema, stara kosko, videću s Džaretom, i gore ću popričati s Kobrom. Nećemo takvu legendu ostaviti na cedilu. Ja idem sjutra na put. Dva dana. Ja i ti se vidimo se u petak veče. Ovde. Do tada ćemo nešto smisliti za tebe.

    – Dobro, brate, neću više smetati. Ti si vazda bio moj brat. Čekam te u petak.

    Div je ustao, i tek me sad prvi put pogledao. Pružio mi je ruku, i odgegao se prema vratima restorana.

    – Karnera je legenda. To je neviđeno čudo prirode. Za opkladu je iznosio šest vreća cementa za treći sprat. Jednom je boksovao za prvi tim Partizana jutarnji meč, i kako se rezervni teškaš razbolio rekli su mu da se brže bolje obuče da odboksuje poslije podne za drugi tim protiv Mačve u Šapcu, i da će mu u povratku na autobuskoj stanici platiti da se najede bureka mjera trbuhu. Znaš li koliko je smazao? Osamnaest bureka i osamnaest jogurta, i mogao je još da burkedžiji nije falilo tijesto.

    – Kako je stigao do Partizana?

    – To je posebna priča. Navodno je imao nekog rođaka oficira Ozne koji je smatrao da će takva sirovina biti bogomdana da uteruje strah u kosti besprizornicima i doveo ga je iz neke vukojebine u školu milicije na Cetinju. Onda je Karneru na jednom atletskom prvenstvu, dok je bacao kuglu, koplje što li, ošacovao Martin Crni, koji je, ti znaš, dole bio legenda. On mu je i dao nadimak po talijanskome divu, prvaku svijeta, koji je kasnije snimao filmove u Holivudu, Primu Karneri. Boksovao je u drugoj ligi skoro deset godina, bez izgubljenog meča. Kad bi zamahnuo, kao kosom, protivnici su padali više od propuha nego od udarca. Ali, nikad nije trenirao dok je imao para za hranu: tek posle petnaestog u mjesecu javljao se treneru da bi mu obezbedili bonove za hranu u Turskom groblju ili menzi Oboda. Martin Crni je godinama pokušavao da pričom, provokacijom probudi u njemu ambiciju, sujetu, želju za promenom, da ga ubedi da samo zbog svoje blentavosti i lijenosti još nije postao veliki šampion, u nekom velikom klubu. Trener je već bio digao ruke od njega, i onda je Karnera odjednom, ničim izazvan, odlučio da redovno trenira. Plasirao se na prvenstvo Jugoslavije u Beogradu. Niko dotad od pravih matadora nije bio čuo za njega, i to mu je sigurno pomoglo, jer kad su ga videli na ringu nastala je frka, prava pometnja. U tri meča do finala svi protivnici mu nisu ukupno tri runde sastavili. U finalu ga je čekao Sovrić, zvezdaš, stari lisac, dvostruki prvak Balkana, prljav borac, brz kao velteraš. Međutim, kad ga je stigao Karnera, u trećoj je rundi pomeo pod s njim. Meč je skraćen za cijeli minut – Sovrić je proglašen za pobednika. Čak su Večernje novosti napisale da je to jedna od najvećih nepravdi na svim dotadašnjim prvenstvima Jugoslavije.

    – To je bio početak njegove beogradske karijere?

    – Jeste. Posle meča je Karnera, zajedno s ostalim bokserima iz Crne Gore, otišao na spavanje, u hotel Slavija, i niko ne zna kako je te noći zaglavio u Poslednjoj šansi, s najgorim propalicama. Inače, on je od dva piva mortus pijan. I onda pred zoru, ili u samu zoru, odnekud su se dovukli neki mangupi koji su sinoć gledali Karnerin meč. Jedan je viknuo: Livor Crnogorac. Nastao je lom. Sve ih je pomlatio. Onda ih je, kao vreće, izbacio preko vrata kafane. S glave na guzicu. Prokuljao je iz njega neki dotad – a i kasnije – neviđeni bijes. Dvije pune crne marice milicije imale su problema da ga savladaju. Sudija za prekršaje ga je istoga dana kaznio trideset dana zatvora, i poslao u Padinjak.

    – Je li odležao kaznu?

    – Samo dva dana. Martin se sjetio generala Dakovića, potpredsjednika Sportskog društva Partizan, s kojim je prije rata igrao fudbal u Crnogorcu ili Lovćenu. Daković je odmah zvao Nikolu Bugarčića, i lično otišao u Padinsku skelu da ga izvede iz bajboka. Uz put ga je nagovorio, bolje reći naredio mu, da boksuje za Partizan. Već u petak je Karnera zadužio milicijsku uniformu, a sledeće nedelje je razgonio demonstrante, studente i profesore Beogradskog univerziteta, kod Podvožnjaka.

    – Koliko je dugo ostao u Partizanu.

    – Dvije–tri godine. Poslije je boksovao za pančevački Dinamo, skoro do četrdesete godine. Bez treninga bi odradio meč, uzeo honorar, i sve tako dok nije napunio skoro četiri banke. U poslednjih par godina je pretrpio nekoliko nokauta, svaki put od udaraca u pleksus.

    Kockar je malo zastao da naruči jelo. Htio je promijeniti temu. Potrošio je previše vremena na priču o propalom bokseru, jer danas je takvih propaliteta na svakom ćošku. I onda je počeo govoriti uopšteno, tonom profesora ili televizijskog spikera, o makedonskoj kuhinji, kao posebnom hibridu orijentalnog i mediteranskog nasljeđa. Preporučio mi je tri domaća specijaliteta, tavče na gravče, pinđur i šarplaninski sir, i onda je vrlo detaljno počeo raspredati o razlikama između sorti bijelog vina, aleksandrije, traminca i tamjanike.

    Čekao sam strpljivo dok stigne jelo i kockar napuni usta pinđurom, ne bih li mu skrenuo temu s tih dupoderina. Ništa  nije toliko bedasto, kako bi purgeri rekli, kao razmetanje o poznavanju mode i gastronomije.

    – Što je bilo kasnije s Karnerom?

    Pogledao me malo iznenađeno. Nije očekivao da ću se drznuti da ga prekinem u nečemu što je smatrao poučnim i zabavnim.

    – Šta je mogao raditi? Bio je milicioner kojega nisu puštali u ulične patrole da ne bi plašio strance. Nedeljom je redario u Humskoj i na Crvenom krstu. I onda mu se posrećilo. Negde ga je iskopao Žorž Jablan, i zaposlio ga na vratima kazina u hotelu Jugoslavija. Dok je Žorž bio živ, nije mu falilo tičjega mlijeka.

    Govor mu je bio sve tiši. I mrzovoljniji. Onda se osmjehnuo, s povjerenjem.

    – Jesli li doneo slike?

    Izvadio sam dvije fotografije, i pružio mu ih. Stručno ih je zagledao.

    – Biće dobre. Dobićeš slovenačku sošku. Original, s podacima nekog tipa koji u životu nije kročio ni do Klagenfurta. Moći ćeš svuda slobodno s njim, osim u deželu. Pobrinuću se da Tapi lično stavi sliku i foliju – važno je naglasio.

    – Koliko košta – očekivao sam da će koštati ova važnost u glasu.

    – Pet somova. Uzeće samo lovu za cijenu knjižice. Vidimo se preksutra. Imaćeš ulazni pečat tako da možeš putovati gde ti srce hoće. Nešto si mi nervozan. Javi se Džaretu. On ima uvijek mlado meso na lageru.

    Pozvao je konobara da plati račun. Konobar nije imao sitno da vrati kusur iz petsto maraka, pa je otišao da rasitni na recepciji. Mesnati konobar vratio mu je četiristo maraka, a ostatak kusura u denarima, novoj makedonskoj valuti čiji su banknote bile otisnuti na malo boljem ofset papiru.

    – Kakav je ovo novac? Ja bih vam mogao kamion ovakvih para štampati u Jagodini. Zadrži kusur.

    Konobar se blesavo nasmijao i naklonio.

    – Hvala veliko gospodine.

    Ispratio sam kockara do izlaznih vrata hotela, još jednom mu pružio ruku, i okrenuo se prema liftu. Ovaj veliki hotel ranije mi nije bio ružan. Ništa ružniji od ostalih velikih socijalističkih hotela, beogradske Slavije, zagrebačkog Internacionala, ljubljanskog Leva. Hotel je ustvari ostao isti, ali se prije nije muvalo toliko neuglednih ljudi po njegovim holovima. Sreća je što sam dobio sobu s malim portabl televizorom, iako su televizijski programi bili prepuni slika i zvukova narodnjačkog kiča i bosanskog ratnog užasa. Na trenutak sam osjetio podlo zadovoljstvo što sam daleko od Bosne: i više mi nije bila toliko neprijatna spoznaja da su sve žene koje sam danas sreo bile debele i niskoguzaste. Zato sam odlučio pocijepati koncept eseja o bosanskom pitanju, koji sam počeo pisati proljetos, negdje u samom početku rata u Sarajevu. Vukao sam ga cijelo vrijeme sa sobom, iako svjesan da kompleksnost teme nadilazi moje sposobnosti. Mislio sam da mi još može poslužiti kao alibi na granicama, ako mi carina zaviri u torbu. da mogu kazati da sam pisac. Bezopasna osoba koja je u ratu lišena smisla i dostojanstva.

    U četvrtak ujutro se nijesam, po dogovoru, javio Tei. Jer, pitala bi, zašto u subotu, a rekao si da se vraćaš u četvrtak. Ja bih nešto izmislio, na primjer, da je otkazan let Air Bosne – i ona zna da je rat u Bosni – za koji sam čekirao kartu ili da je poslovni partner bio spriječen da dođe na sastanak, jer je imao smrtni slučaj u porodici. Ona bi počela da me sumnjiči, da viče kako mi više ništa ne vjeruje, da po običaju histeriše, i natjerala me da je pošaljem u pičku materinu, i zalupim joj telefonsku slušalicu. Zato sam odlučio da se spustim do recepcije, doručkujem, popijem kafu i kupim novine.

    Pošto sam izbistrio Politiku i Novu Makedoniju začudilo me da se za ova tri dana nijednom nijesam sjetio da osmotrim kazino. Bivši kockari, kao i liječeni drogaši, pokušavaju sebe ubijediti da su uspjeli, i iz podsvijesti izbrisati dio sopstvenog košmara iz prošlog života. Ipak sam krenuo stepenicama ispod kojih stoji mesingana tabla s napisom Kazino I sprat. U holu nije bilo žive duše, iako su vrata kazina bila otvorena. Provirio sam u pustu salu s tri stola za rulet i dva za blek džek. Samo su u uglu pored kase sjedjela dva čovjeka srednjih godina, brojala žetone i nešto zapisivala. Povukao sam glavu natrag i tek sam onda primijetio da je s desne strane vrata kazina postavljen mali četvrtasti sto, metar s metar, i ogromna drvena stolica, kao da u njoj sjedi neki slovenski knez ili katolički biskup. Ovo je Karnerina stolica, sjetio sam se.

    Iako je dan bio onako tmuran jesenji, kad ti se čini da je nebo palo na zemlju, pomislih da je dobro prošetati do Bit pazara. Protegnuću  malo noge, a i mogao bih naći neke zgodne đinđuve ili ohridske bisere. Da odobrovoljim Teu. Ona se raduje, kao malo dijete, sitnim bezveznim poklonima.

    Prije nego sam stigao do izlaznih vrata, pozva me šefica recepcije.

    – Gospodine, tražio vas je onaj veliki čovjek iz kazina. Čeka u baru.

    Maločas sam otišao do kazina najviše zbog njega, a onda mi se učinilo da ga ne treba tražiti, jer me je juče u restoranu jedva pozdravio. Sjedio je na barskoj stolici leđima okrenut šanku, tako da je imao pregled svega što se kreće od ulaznih vrata i recepcije. Manir iskusnog redara, pomislio sam.

    – Rekli su mi s recepcije da smo zamljaci. Rekoh, red je da te pozovem na piće.

    – Ja sam te tražio u kazinu. Ajmo, malo da se izvučemo iz ove rupe.

    Krenuo je za mnom bez riječi. Polako smo hodali preko mosta na Vardaru. Svi prolaznici su gledali u njega. Mora da je ovim omalenim ljudima, koji su meni jedva dosezali do ramena, izgledao kao King Kong, jer sam ja pored njega ličio na srednje razvijenog polamaturanta. On se pravio da ih ne primjećuje, ili mu je zaista poslije toliko godina bilo dosadno da obraća pažnju na mnoštvo pogleda. Ravnodušan je, poput filozofa, zaključih pakosno.

    – Jesi li gladan?

    Bio je raširio nozdrve ne bi li usisao mirise pekara, burekdžinica i gostiona s ovog starog turskog pazara, jedinog urbanog dijela u centru Skoplja koje je preživjelo zemljotres 1963.

    – Sjebao me šećer. Doktori su mi rekli da moram jesti svaka dva-tri sata.

    – Znaš li neki restoran na pazaru?

    – Tga za jug je najbolji. To je omiljeni Džaretov restoran.

    Restoran se nalazio u dvorištu iza prvog ugla. Karnera se morao bandačke hodati da bi provukao uskim drvenim stepenicama na sprat lijepe starinske kuće s drvenom verandom. Konobari u restoranu su ga dočekali kao dio familije.

    – Šampione, standardno?

    – Jes bratko

    Na velikom ovalu su mu donijeli dvadeset ćevapa i dvije porcije ražnjića. Jeo je kao terminator, obličke. Svaki ćevap u jednom zalogaju.

    – Ja sam ti, brate, poseban čojek – Karnerin naglasak i leksika poslije toliko godina među beogradskim probisvijetima i kockarima bili su jedinstven spoj starocrnogorske leksike i dugosilaznih akcenata sa šatrovačkim slengom.

    – Nijesam ijo meso dok nijesam dobio šećer. Povraćalo mi se i od samog njegovoga samoga mirisa. Zamisli, prije sam pun pleh baklava mogao pomesti dok se prekrstiš, a otkad su mi zabranili slatko ne mogu se najesti mesa.

    – Otkad si dobio šećer?

    – Nemam pojma. Otkrili su mi ga prije dvije godine, ali već sedam-osam godina mi se suše usta.

    – Nije to danas tako strašna bolest. Samo se moraš malo pripaziti s hranom.

    Pogledao me začuđeno, kao da sam šenuo. On je cijelog života bio gladan, ili je strahovao od gladi, i sad mu treba neko pridikovati da se ustručava od jela.

    – I Primo Karnera je umro od šećerne bolesti… Ima tu nešto… Poslije meča sa Sovrićem prišao mi je Šovljanski. Veli: Ti si pobedio, to znaju i oni koji su te večeras pokrali. Brate, Šovrić je kao prvak Jugoslavije pošâ na prvijernstvo Evrope i uzeo bronzanu medalju. Ja sam te godine bio najjači. Sigurno bih bio prvak Evrope… Znaš li da je Primo Karnera imao raspon ruka dvjesta dvades centimetara, a ja dvjesta dvajes dva.

    Beonjače su mu zakrvavile, a lice postalo bijelo kao sjajni papir na kojemu se štampaju slikarske monografije.

    – Vraćaš li se sjutra u Crnu Goru? – nastavio je.

    – Ne. Idem za Budimpeštu – slagao sam ga.

    – Šteta. Tražio sam Džaretu da me isplati. Moram otići u Ožegovice. Trides godina stalno mislim danas ću sjutra ću, i nikako da krenem. Ali sad sam odlučio da idem. Prvim autobusom. Jer, posljednjih mjeseci sanjam jedan te isti san. Kao teli se Bjelulja, muči se cijeli dan i noć, tu su Pavić i Pavija, dolaze seljani, Spasoje Golubov doziva ispred kuće, je li se otelila, i tek drugoga dana u vâr od dnevi pobaci mrtvog vočića s crnom zvijezdom na čelo.

    Učini mi se da Karnerina koža na licu i rukama postaje sve bjelja.

    U djetinjstvu sam dugo smišljao na koji način bih likovno mogao predstaviti smrt, i uvijek je moj blok za crtanje ostao prazan, nedirnut. Smrt sam slutio kao beskajni prozirno bijeli balon. Naslikane su mi se smrti činile lažne. Kao i pogrebne ceremonije. Stare grobnice u Grebcima, pa valjda su takve i u Osojnoj Ožegovici, preuske za nove mrtvačke kovčege s ukrašenim poklopcem. Sjećam se kad su sahranjivali na seoskom groblju majkinog rođaka Nikolu Boškova, kapetana bivše jugoslovenske vojske, čiji su sinovi bili visoke partijske patarice, da veliku tamnosmeđu skrinju s stilizovanim pozlaćenim listovima na poklopcu nijesu mogli ugurati u raku, tako da je Rade Golubov morao oblanjati krajeve kovčega, a poklopac su odnijeli i položili uz zid zadnjeg dijela crkve. Poklopac je sljedeće noći nestao, a onda se pronio glas da je te zime Labud Krstov u njemu pijezio osoljeno praseće meso.

    Karneru, poput indijskih slonova, doziva smrt. Ali, gdje će naći kovčeg za ovolikoga čovjeka. Čak i da ga, kao što su nekad kopali stare Grebčane, donesu na stube, bez kovčega, do groba u Ožegovice, moraće ga malo usukati, poleći na stranu, da bi ga položili u raku. Već sam ga bio živog sahranio, dok smo se nogu pred nogu, vraćali prema hotelu Grand.

    Zastao sam na mostu, iznad nabujalog smeđeg Vardara.

    – Šampione, zaboravio sam kupiti jedan poklon za žensku. Vidimo se kasnije. U baru.

    4.

    Turo Stanović nije bolji mesar nego što je bio bokser. Bio je sasvim prosječan takmičar koji je sastavio jedva dvadeset mečeva s polovičnim rezultatima. Nije osobito ni vrijedan: više od pola vijeka je proveo ločući i kartajući u separeu restorana Feribot. Nije ni lukav, i nije se žalio, kao što je to običaj današnjih tajkuna, da ga je prevario ovaj ili onaj. Osrednjost sama po sebi nije tema dok ne postane vrlina. Turo je poslije propasti socijalističke industrije postao najveći poslodavac na Cetinju. Stanturovi pršuti danas opskrbljuju pola Srbije, Republike Srpske, Hercegovine i Makedonije.

    Kad me gospodin Stanović pozvao na razgovor, slutio sam neki bizarni povod, jer i sama ideja da pristupim u njegov ured s baroknim mobiljem kupljenim za budzašto od potomka nekog mulskog kapetana i crnogorskim grbom u štukaturi, prilično je neobična. Predložio mi je, bez uvoda i prenemaganja, da želi – podvukao je ja plaćam štampu i honorar – da napišem monografiju povodom jubileja sedamdeset godina od osnivanja bokserskog kluba Lovćen. Ipak, prije sam očekivao da će tražiti da mu napravim rodoslov koji seže do stare poljske šljahte ili Pavla Orlovića, jer bokserski klub posljednjih trideset godina tavori, bez značajnijih uspjeha i u lokalnoj konkurenciji.

    – Što imate od materijala?

    – Pet fascikli pisane arhive i fotodokumentacije.

    – Moj honorar je deset hiljada – htio sam da ga otkačim, da mu pokažem da se ne može zajebavati sa mnom.

    – Dogovoreno – bio je mrtav hladan, kao da sam rekao sto eura.

    Kad sam stigao kući i počeo otvarati jednu po jednu bijelu fasciklu, na kojima je nalijepljen crveno-crni okruglasti grb s Njegoševom kapelom na Lovćenu i bokserskom rukavicom. Ipak, shvatio sam da neću tako lako zaraditi honorar, koji je u visini nacionalne Trinaestojulske nagrade. Fascikle su se godinama vukle od nemila do nedraga, i svako je uzimao ono što mu je trebalo. Sačuvane su najave iz štampe nekih važnih mečeva iz kvalifikacija za prvu ligu, ali nema izvještaja o njihovim rezultatima. Hronološki red je takođe bio izmiješan, tako da sam shvatio da ću morati pažljivo izlistati u nacionalnoj biblioteci makar pedeset godišta Pobjede i beogradskog Sporta. Odlučio sam da prvo selektujem upotrebljivi materijal iz fascikli, kako bih kasnije imao bolji pregled za iščitavanje štampe. U petoj fascikli, na kojoj je pisalo 1981 – 2005. bilo je najmanje materijala, jer je to vrijeme kad su cetinjski bokseri samo par puta učestvovali na državnom prvijenstvu. Zato sam lako sam zapazio dva mala, zajedno složena, požutjela novinska isječka. Iznad većeg teksta je rukom napisan izvor, Pobjeda, 21. novembar 1992.

    Poznati bokser pronađen mrtav u hotelskoj sobi

    Trifun Tripković, nekadašnji dugogodišnji bokser Lovćena, beogradskog Partizana i pančevačkog Dinama, u teškoj kategoriji, pronađen je mrtav u svojoj hotelskoj sobi u skopskom hotelu “Grand”. U dvadesetogodišnjoj karijeri Tripković se borio sa gotovo svim jugoslovenskim teškašima toga vremena. Starijim ljubiteljima boksa je posebno ostala u pamćenju njegova borba 1968. u finalu prvenstva Jugoslavije s višestrukim državnim prvakom i nosiocem bronzane medalje na Evropskom prvenstvu Helsinkiju Branislavom Sovrićem, koju je po jednodušnoj ocjeni ondašnje štampe nezasluženo izgubio. Tripković je bio omiljen na ringovima širom Jugoslavije, i zbog svoje izuzetne korpulencije dobio je nadimak Karnera, po italijanskome divu Primu Karneri, nekadašnjem profesionalnom prvaku svijeta u teškoj kategoriji,

    Tripković je u posljednje vrijeme radio u kazinu hotela Grand u Skoplju, čiji je vlasnik poznati fudbalski menadžer Velibor Džanovski. Obdukcijom je utvrđeno da je Tripković u noći između 16. i 17. novembra umro prirodnom smrću.

    Beogradske Večernje novosti, od 19. novembra, objavile su kratku vijest.

    Umro Trifun Tripković

    Nekadašnji bokser “Partizana”, Trifun Tripković (52), pronađen je mrtav u hotelskoj sobi skopskog hotela “Grand”. Iz skopske policije saznajemo da na lešu nema tragova nasilja, i da će se posle obdukcije izdati zvanično saopštenje.

    Nije me toliko iznenadila iznenadila vijest o Karnerinoj smrti koliko me razljutilo saznanje da ga se nijednom nijesam sjetio za ovih petnaest godina. Sve više me onespokojava, i dovodi do nekontrolisanog bijesa, poroznost i neujednačenost mog pamćenja. Pokušao sam se tačno sjetiti što sam mu rekao na povratku s Bit pazara, u trenutku kad smo se rastali na onom mostu. Kasnije se uveče nije pojavio, prema dogovoru, u baru. Sjutradan sam, kao na iglama, čekao da se pojavi Nikola Zaković. Popio sam valjda deset kafa prije nego se pojavio neki tip s lombrozovskom facom, i rekao da mi Nikola šalje koverat – u kojemu sam opipao knjižicu slovenačkog pasoša – i da se izvinjava što nije mogao doći.

    Zašto je Karnera bio nestao cijeli dan, cijeli petak kad je i on trebao čekati kockara koji mu je ponudio pomoć? Možda je već bio umro u petak, a ne u noći između petka i subote, kako su javile novine. Ovu sam mogućnost odbacio, jer su sobarice svaki dan mijenjale ručnike u kupatilu i pospremale krevet. Možda je doista umro u subotu ujutro, recimo u četiri i deset, dok sam ispred hotela Grand čekao taksi za aerodrom, kako bih preko Ciriha uhvatio let za Rim.

    To više nikad neću saznati. Ukoliko ne postoji, u sazviježđu Saturna, rajsko naselje za bivše, propale boksere.

    Milorad Popović 18. 04. 2011.

    U veži, kod slijepih

    Veža zgrade u Ulici Augusta Šenoa vazda miriši na kruh upravo izvađen iz pećnice.

    Na prvome katu moderna je, prozračna i bijela, sva u staklu, knjižnica za slijepe. Nekoliko tisuća knjiga, snimljenih i pohranjenih na kompakt diskovima.

    Svakoga dana, od devet do pet, po stepeništu kuckaju metalnim vršcima svojih štapova. Oko je zagledano u zvuk.

    I svakoga dana, u svako doba godine, jednako kad pada snijeg i kad su ljetne vrućine, mirišu kruhovi, upravo izvađeni iz pećnice, jer je u prizemlju zgrade malena albanska pekara.

    Oni koji očima gledaju, zanemarit će taj miris. Ili će se vremenom na njega naviknuti.

    Oni koji dolaze po knjige, uvijek će ga primijetiti. Neće se naviknuti. I književnost će im, kao u metafori iz školske zadaće, mirisati na kruh.

    Miljenko Jergović 17. 04. 2011.

    Dug slobodi i američki gnjavator Franzen

    Pascala Brucknera intervjuirala sam prije dvije godine, u njegovu krasnom stanu u pariškom Maraisu – amblematskoj bobo četvrti, bohemian bourgeois, koja pruža sve ono što suzdržani francuski snobizam 21. stoljeća može pružiti. Govorio je o tome kako nam je život strahovito podvalio: ostarjeli smo. Slobodi šezdesetih i sedamdesetih, pijanoj od sebe same (i Bruckner spada u nekoć opijene) nije presudio ni AIDS ni novi moralizam, nego tek biologija. To su bile riječi. Ali, ono što se događalo oko nas, Brucknerova pomno raspoređena kosa, njegova skupa majica, decentni interijer, i taj miris, miris koji je od njega dopirao… teško mi je reći, ali čini mi se da je to bio Comme de garcons s mirisom štrika na kojem se suši tek opran veš… dakle, sve oko nas govorilo je možda nije sve gotovo, možda nije kraj… Ako nisam bila jasna – tu se zbivala estetizacija starenja. Nešto slično događa se i u njegovu eseju Paradoks ljubavi (Algoritam, 2010, 119 kn). Taj je esej toliko fin, delikatan, tiho manirističan, da on, koliko god nas uvjeravao da smo poraženi starošću, cijelo vrijeme stvara osjećaj da to i nije tako strašno. No, vratimo se u Marais – ah, Marais, tko ga ne zna, kupio bi u jednom od preslatkih dućana, za 200 eura, lanene kratke hlačice, komadić krpice, tako je to apetitlih kvart. Dakle, u tom stanu u Maraisu meni se cijelo vrijeme ukazivao onaj drugi, perverzni pozer, s trbuhom izbačenim kao u gladnog djeteta iz Bijafre, masnokosi Houellebecq. Nema sumnje da je profitirao na ideji koju su Bruckner i Finkielkraut isfurali još 1977. u eseju Novi ljubavni nered, a i poslije: generacija koja je 60-ih proglasila potpunu nadmoć mladosti nad starošću ne treba se čuditi što njena prisutnost danas izaziva samo gađenje. Ali – Houellebecq je jače smečirao. Nema u njega neke posebne književnosti. On naprosto ustane, i, mozga pročišćena mamurklukom, zapiše što vidi. A vidi: “Muškarce koji stare u samoći ne treba žaliti kao žene u istoj situaciji. Oni piju jeftino vino, zaspu i smrdi im iz usta; potom se probude i počnu ispočetka; prilično brzo umru. Žene uzimaju sedative, idu na jogu, psiholozima; one dočekaju doboku starost. Prodaju onemoćalo, poružnjelo tijelo, to znaju i zbog toga pate…” (Elementarne čestice, Litteris, 2004, 108 kn). Dakle, jasno mi je zašto su uspjeli, i Bruckner i Houellebecq: obojica, iako dijametralno suprotno, odgovaraju na problem koji sve muči: pay back slobodi (kroz užas starenja). Ali zašto, kako je uspio onaj američki gnjavator, kako mu je pošlo za rukom da ga nazovu “američkim Tolstojem” kad mu u knjizi od petsto stranica valja samo dva i pol poglavlja? Kako je “Sloboda” (VBZ, 2011,137 kn) nazvana romanom stoljeća, kad u njoj likovi izgovaraju slapove banalnih dijaloga o financiranju ekoloških zaklada? I koga uopće, među ljudima koji vole knjige, zanimaju eskapade o kopanju ugljena, ornitologiji i studentskoj košarci? Zabrazdih, ovo nije tekst o Franzenu, spominjem ga zato što se i on uhvatio dijalektike slobode – što je po sebi dobro, jer pokazuje da i naše indulgentno doba ima svoje pukotine – ali, ako se ne varam, ono što nam on ima o slobodi reći je: u američkim korporacijama, američkim ratovima, američkom načinu života… ima nešto neslobodno. Da ti pamet stane. I kamo su se uopće djeli ti američki urednici – zna se, recimo, da je Gordon Lish kasapio Carverove priče dok nije od njih napravio ono što su danas. Nije mi jasno, a voljela bih da mi bude, jer taj sam tip, otvorena za argumente, ali do sad ih nisam čula.

    Mirjana Dugandžija 17. 04. 2011.