Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Mjesto na kojem si bio

    U sex shopu na aveniji Wisconsin kupio je poklon za djevojku i onda se taksijem vozio do zgrade Kongresa. Žurilo mu se na važnu pres-konferenciju onog senatora s Floride, o čijem seksualnom skandalu se puno priča ovih dana.

    U grupi novinara, ispred zgrade Kongresa, čekao je početak najavljenog senatorovog obraćanja javnosti, kad je zvonio telefon. Producent je od njega tražio da se vrati u redakciju, i neka zaboravi na senatora s Floride. U vrijeme telefonskog razgovora, on je raspakirao poklon za djevojku, da se oslobodi kabaste, plastične kutije koju je potom odložio na tratinu, uz onaj ukrasni zimzeleni žbun. Poklon je, u plastičnoj vrećici, sklonio u svoju reportersku torbu, pozvao je taksi, i poslušno se vratio u redakciju.

    Iste večeri, evo ga u restoranu s djevojkom.

    Oni su mladi ljubavnici i jedno drugom se nekontrolirano raduju. Namjeravao je da joj poklon uruči tu, za stolom, a onda je odustao. Upravo je sa zanimanjem gledao vijesti na restoranskom televizoru. A vijest koja je obilježila ovaj dan pokazuje Kongres, iz zgrade se u žurbi evakuiraju senatori. Potom je u kadru bomb squad tim usred svoga rutinskog posla: vrzmaju se u teškim skafanderima, a ispred njih jedan metalni robot napreduje preko tratine u smjeru plastične kutije za koju se očigledno vjeruje da u sebi skriva eksploziv. U ovom času, u restoranu, dvoje ljubavnika sa zanimanjem prate vijest. On ima osmjeh čuđenja pred onim što upravo gleda, a ona, dok pogledom slijedi malog robota koji između svojih metalnih ruku odnosi kutiju, kaže:

    “Opet bomba!”

    On je rekao: “Da.”

    “Ti si bio tamo?”

    “Da.”

    “Da li te je bilo strah?”

    “Da.”

    Semezdin Mehmedinović 03. 04. 2011.

    Christova soba

    Christo je umjetnik koji “pakuje” čuvena zdanja/građevine u bijelu plastiku. Ovdje, u Skissernas museumu, ima nekoliko skica, eksponata i planova oko pokrivanja Rajhstaga u Berlinu. Vlasništvo su, mislim na te skice i makete, nekog bogatog Šveđanina Lilje, koji, da ne bi platio porez, ostavlja sve ovo Skissernas muzeumu na šest godina. I sad se ja krijem između tih skica i punim svesku besmislenim redovima. A kada je, 50-ih, Christo bio Hristo i studirao likovnu akademiju u Bugarskoj, imali su u zadatak da ljeti obilaze kolhoze i zadruge i da kreativno podupiru kolhoznike u aranžiranju traktora, vršalica i zaprega uz prugu kako bi putnici Orijent-expresa zaključili da je Bugarska pitoma i rodna kao rajska bašča. Christu se, čitam, to pakovanje “komunističkih zaprega i traktora nije svidjelo”. Sad pakuje buržoaske ledne i nakazne građevine i uživa. Jer oni ga dobro plaćaju i nazivaju ga umjetnikom. Nema slobode na Zapadu. Nema je ni na Istoku. Ali tamo, na Istoku, bar postoji san kako je ima na Zapadu.

    Refik Ličina 02. 04. 2011.

    Izdajničko gledanje u nebo

    i nezapamćena osveta diverzanta Rake

    Meho je svake večeri prije nego što zaspi puštao da mu u srcu, nečujno, po desetak minuta, prede čežnja za Sarajevom. Rečenice koje je uvodeći se u san sklapao u još budnom mozgu, nisu nastajale u jednini. Kao da nije sam, nego kao da je zajedno sa njom, tom svojom čežnjom, kovao planove o povratku u rodni grad, koristio je množinu: Onda ćemo, Treba da vidimo, Ako nam se namjesti… Biće tu za nas još prilično posla… Baš tako: za nas. A za koga za nas? Za njega, Mehmeda Sidrana, političkoga krivca, robijaša i rekonvalescenta, i za njegovu čežnju s kojom sljubljen svake noći mašta o danu povratka. Nije pregolema razdaljina između Zvornika i Sarajeva, kad bi drugovi dozvolili on i njegova čežnja savladali bi je, uz dva-tri konaka, u vlaseničkom pa u sokolačkom hanu, kao od šale, ama i pješice…Kad bi drugovi dozvolili… Zaista, on ni na svoja poslovna putovanja po Srbiji nije išao bez usmene dozvole majora Udbe druga Ostoje Cekića, s kojim je, eto, sticajem okolnosti (kafana, šah, i, ah, ona razonoda po Banji Koviljači!) postao i gotovo prijatelj. A da na svoju ruku kriomice ode u Sarajevo, makar i na pola sata, bilo je potpuno nezamislivo i značilo bi – u to ne može biti nikakve sumnje! – sam uzeti povratnu kartu, i sam sebi ispisati putni nalog za Goli otok. Trenuci kad se čežnja za Sarajevom pretvarala u pomamu nailazili su uvijek iznenada i bez ikakvoga povoda, uvijek za stolom, u kafani, u društvu, među novim prijateljima, i uvijek tamo negdje pri sedmoj-osmoj čašici rakije, dok otpija, pridižući bradu i zaturajući glavu unatrag, da rakija ljepše i mekše klizne niz grlo. Uvijek u tom trenutku. Odoh sad u Sarajevo! Stresao bi se sav, ko pseto kad iziđe iz vode, i ko bi to vidio nije mogao pomisliti ništa drugo nego da se čovjek stresa od žestine ispijenog pića. Bože svemogući! Tako nalik istini, isto istina, a toliko daleko od istine! Naučio je Meho te napade pomame Odoh sad u Sarajevo! eliminirati odlaskom, nakratko, umjesto u Sarajevo – u kafanski klozet. Tu bi hladnom vodom ispljuskao uzavrelu kožu lica, a sve to vrijeme, od trena kad je podigao stražnjicu sa stolice, pred očima držao kakvu sliku sa Golog otoka! Kakvu god, prvu koja naiđe… Iz klozeta izlazio poput svih normalnih pripitih ljudi: pričajući nešto sam sa sobom. Ko bi poželio da čuje šta to, izlazeći iz klozeta mokra lica, sam sa sobom priča upravnik Kasine Meho Sidran, morao bi prići sasvim blizu, i dobro razapeti uši: Ići ćeš ti u pizdu materinu, a ne u Sarajevo! Izgovorio bi tu rečenicu više puta, na različite načine – Da, da …u lepu pizdu materinu! – pa se osvrtao uokolo, strahujući da ga nije čuo kakav denuncijant-dobrovoljac koji bi njegovoj psovki pridodao kakvo krupno državno-partijsko ime, upakovao tako jednu prilično solidnu informaciju i isporučio je tamogdjetreba.

    Cinkarenje, otkucavanje, denunciranje, na Golom otoku, nije znalo za logiku i granice. Dobro, nekakve logike, logike golootočke, moralo je biti, ali granice – ni govora, granice nisu postojale. Onaj prijavi onoga zato što je dugo, nepomičan, na leđima, ležao na kamenitom tlu i netremice gledao u nebo! Udri bandu! Ama stani, šta je tu vrijedno cinkarenja? Šta je čovjek skrivio? Ležao i gledo u nebo! Šta? Evo šta: banda time poručuje kako čeka da dolete ruski avioni koji će izvršiti padobranski desant, osloboditi poštene komuniste i skinuti sa vlasti Titovu revizionističku kliku! Zar to nije tako očigledno? Zato banda tako uporno leži, zato banda tako uporno gleda u nebo! Udri bandu!

    Na Golome otoku, znali su proći mjeseci i godine, a da iz tijela robijaša sadržaj ne iziđe u čvrstom obliku. Proliv, dizenterija, bilo je normalno opće zdravstveno stanje logoraša, a umiranja od stomačnih bolesti – unatoč plemenitim naporima doktora Nikole Nikolića – normalna umiranja, prirodne smrti. Pedesetak metara od logorskih baraka robijaši su, nakon dva mjeseca krvavog lupanja u kamenu, načinili septičku jamu i nad njom skucali niz od desetak nepregrađenih poljskih klozeta, s leđnim zaklonom od šperploče i rukohvatnom pritkom, da se kakav slabićak ne poklizne na uvijek mokrom i usranom nogostupu, pa strovali u govnaru. Korisnici lijepo vide jedan drugoga, i vide šta koji sere i kako sere. Mogu i pričati šta im je volja, ali to nije pametno, i većina se od toga brzo odučila. Seri šutke i gledaj svoja posla! Čučala tako dvojica jedan do drugoga, radila rađu, i prvi, ne mareći što ga drugi posmatra, kad primijeti da iz njega izlaze nesvarena zrnca graha, podmetnu dlan svijen u kašiku i u njoj sabra desetak lijepih primjeraka. Kad završi, opra ih pod mlazom klozetske poljske česme i žurno pojede kolutajući bionjačama na sve strane. Uslijedila denuncijacija, i najteža kazna: bojkot. Zašto? Zato što je banda time htjela – onima koji gledaju i koji će to prenijeti dalje! – poručiti kako na Golome otoku ne valja hrana, kako su kažnjenici toliko gladni da jedu i zrna graha izvađena iz vlastitih govana! A da li je to istina, drugovi? Nijeeee! Šta da radimo s njime, drugovi? Udri banduuuuu! Pa urlanje i pjesma:

    Ubićemo svakog skota
    Ko je protiv KaPeJota!

    Dok se Meho tako, prizivanjem golootočkih utvara i sjena, oslobađao pomame za Sarajevom, djetinji život u Zvorniku tekao je mirno i na sve njegove senzacije A. Sidran je, kao mladi pisac, mogao gledati malčice osmjehnut, s mrvom rezignirajuće autoironije.

    Kuća se nije srušila a mama je otišla u bolnicu da rodi Dinu. Bolnica je bila u Grobnicama pokraj šljivika u jednoj novogradnji i mi smo svaki dan išli da obiđemo mamu. Sa nama je išla i teta-Ivanka i čika-Hasan teta-Ivankin muž. To su bili tatini i mamini drugovi i oni su stalno dolazili kod nas i mi smo stalno dolazili kod njih. Ja sam jednom spavao kod teta-Ivanke i tada sam prvi put vidio prikazu. To je bilo ovako. Spavao sam u kuhinji na otomanu i bio sam okrenut vratima sobe u kojoj je spavala teta-Ivanka sa djecom. Čika-Hasan nije bio došao kući jer je i on volio da pije sa mojim tatom. Ja sam dugo čitao knjigu Timur i njegova četa i kod mene je bilo upaljeno svjetlo a u sobi kod teta-Ivanke bio je mrak samo je padalo malo svjetla iz kuhinje pošto su bila otvorena vrata. Ja sam zaspao s knjigom a svjetlo je ostalo upaljeno. Poslije sam se probudio ne znam zašto. Pogledao sam u sobu i vidio visokog čovjeka u crnom ogrtaču navučenom preko glave. Gledao sam u njega i on je gledao u mene ali mu nisam vidio oči ni lice. Onda se on okretao prema krevetu gdje je spavala teta-Ivanka sa Medom i Gordanom. Malo je gledao tamo pa onda u mene. Ja sam se štipao da vidim sanjam li ili je to stvarno. Bilo me je strašno strah i nisam smio vrisnuti. Onda više nisam mogao izdržati nego sam skočio sa otomana i uzeo jednu štokrlu i zaklonio njome lice pa vrisnuo Teta-Ivanka neko je u vašoj sobi. Čim sam skočio i vrisnuo onaj je čovjek-prikaza skrenuo ulijevo u ćošak kojega nisam vidio ali sam znao da tamo stoji velika vješalica. Teta-Ivanka je odmah skočila i istrčala kod mene u kuhinju. Ja sam bio problijedio pa je i ona problijedila. Prišla je vratima i provukla ruku pošto je prekidač bio odmah kraj vrata i upalila svjetlo u sobi. Onda je virila i polako i oprezno ušla u sobu ali tamo nije bilo nikoga. Rekla je Ti si to sanjao. Hodi pogledaj, nema nikoga. Ja nisam smio da pogledam a poslije me jedva nagovorila. Zovnula je iz komšiluka teta-Fadilu čika-Hasanovu sestru pa su mi davale vode i šećera a ja nisam htio da uzmem. Molile su me da spavam a ja nisam mogao to jest nisam htio jer me bilo strah. Teta-Ivanka je rekla Mislila sam da je ušo neki lopov. Pošto sam ostavila otključana vrata da Hasan može ući. Ja sam rekao Da je bio lopov on bi prošao kroz kuhinju pored mene i pobjegao. Pa šta ti misliš da je bilo rekla je teta-Fadila. To je bila prikaza rekao sam ja. Poslije je jednom teta-Ivanka pričala mami kako njena služavka koja kod nje dođe na veliko spremanje to jest pranje veša i ribanje kuće nikada neće da ostane na konaku. I kad ostane do dvanaest ona i u po zime kaput na ramena pa kući. Pitam je: Zašto bona ne ostaneš na konaku? Kaže: Ne smijem vam reći. Zašto bona ne smiješ? I ona mi kaže kako u njenoj to jest ciganskoj mahali stare žene govore da se u mojoj kući oduvijek javljaju duhovi. Čudno, jelde Behija ? Možda se tvome Avdi ništa nije pričinilo. Vjeruj svašta, moja Ivanka.

    Ako je neko pomislio, grdno se prevario: onaj cinkaroš iz golootočkog klozeta čučavca uopće nije bio bezvezan tip. Komunista, partizan i provoborac, iz rata izišao kao prvoklasan stručnjak za eksplozive, miner i diverzant. Mnoga golootočka pisana svjedočanstva pominju ga u raznim varijacijama njegovoga nadimka Raka. Zašto se uopće bavimo njime? Da ne cmizdrimo nad Mehinom sudbinom, da lakše i brže prepoznamo bezazlenost njegovih zvorničkih patnji. Žudnja za Sarajevom, pa šta? Pomama za Sarajevom, pa šta? S time možeš u kolo, pa do smrti preplitati moravac, žikino i kozaračko! Ih! Ti i tvoje patnje! Slušaj ovo! Čovjek je, Raka, sa Gologa pušten nakon tri i po godine, prema uvriježenom pravilu: onda kad u njemu ni trun od čovjeka ne ostane, i baš onako kako mu je i obećao njegov isljednik: pustiću te onda kad se i meni ogadiš! A izlaskom na slobodu, njegove su najgrđe muke tek započele! Određeno mu da živi u Zagrebu, pod obavezom da radi kao Udbin stalni profesionalni doušnik i provokator. Ne radi li, slabo li radi – ide natrag na Goli. Radio čovjek neko vrijeme prilježno kako je znao, ali se uskoro, prilično brzo, potrošio ljudski materijal u njegovoj blizini i nije više bilo nikoga koga već nije zbog nečeg ocinkario. Ljudi ga odavno provalili, četiri puta sačekivali i prebijali u mraku. Odlazi u Službu, po stoti put preklinje da ga oslobode doušničkog posla, neka mu dadnu štabilo drugo, za ovo je postao apsolutno neupotrebljiv. Pouzdan poznavalac ovog slučaja, pod književnim pseudonimom R. Panić, potrošenom doušniku u usta stavlja rečenicu: Za pet minuta praznim svaku kafanu! Garantovano! Neko se u Udbi naslađuje njegovim mukama, ne daju mu razrješenje, on smišlja i izvodi strašnu osvetu. Na Zrinjevcu, tačno ispred neugledne zgrade u kojoj je bilo sjedište zagrebačke Udbe, zgrade u kojoj je mnogo suza prolio i mnogo batina pojeo, on izvršava samoubistvo. Uvrebao kišnu, maglovitu noć, i objesio se, niotkog primijećen, na stablo lipe, tri, tri i po metra visoko, da ga svaki prolaznik mora vidjeti! Svejedno kojom stranom ulice, i svejedno u kojem smjeru ide – ne može ga ne vidjeti! Po sebi, o remenu i oprtačima, okačio desetak raznovrsnih ubojitih mina, na prsa svezo karton na kome je velikim slovima ispisao: JEBEM VAM MATER ZLIKOVAČKU! NE DODIRUJTE ME! MINIRAN SAM! Osvanulo jutro, pun Zrinjevac ranoranilačkog naroda što od Kolodvora hrli Centru, zapuhao i nekakav lijep, suh sjeverac i stao okretati tijelo ukrug, kao kakav eksponat na izložbi, da se odasvud vidi kako treba. Panika, ludilo! Vlastima trebalo sat i po vremena, dva policijska i četiri interventna voda vojske, troja borna kola, da se rastjera narod, zaustavi saobraćaj i zatvore sve prilazi “licu mjesta”. Potom cio dan, do predveče, da sa stručnjacima jačim nego što je bio samoubojica, deminiraju njegovo tijelo i sa stabla lipe na Zrinjevcu skinu državnu sramotu. Ne zna se da li je istina, ali u jednom svjedočanstvu piše kako je Rakina osveta predvidjela i neobičan detalj: isplažen jezik, stisnut među zubima već mrtvih čeljusti. Modar i zelen, jezik isplažen pravo u prozore Udbinoga glavnog stana.

    Abdulah Sidran 31. 03. 2011.

    Moja Amerika/17

    Goran Rušinović 30. 03. 2011.

    Još dvije pjesme Nane Mazutha

    Herceg Novi

    Ovdje, na ovo mjesto, na Trg od soli
    U doba Hercega Stjepana, dolazilo se
    Iz mjesta svih Huma, Zahumlja i Duklje
    Iz Srbije i Trakije daleke, da bi se kupovala sol

    Jedni kojima je obljutavio život
    Drugi koji su na suncu sušili more
    I njihove žene, koje bi za života
    Otplakale do dvije, do tri oke najbolje soli

    Ovi su kupovali, oni prodavali
    Drugo sve bilo je kao što i danas biva
    Kad je ostalo još samo ime: Trg od soli

    I njihove visoke, vitke figure, muškarci
    I žene od soli, dok ih prva septembarska
    Kiša ne istopi, a od kupaca: ni traga, ni kosti

    ***

    Sol

    Ima li Boga u soli što ju vjetar preko mora nanosi
    I njome šiba naša lica, ima li Boga u vjetru što je
    Iznenada zapuhao, je li Bog sol, je li Bog vjetar
    Šutnja koja nas dijeli, dok čekamo onoga koji će izdati

    Pa zamišljamo njegovo lice, ružno li je, žensko li je
    Lice onoga koji će izdati ovu strepnju, ovaj strah
    Pred olujom koja se najednom digla, pa se upitamo
    Je li Bog sol, je li Bog vjetar što ju preko mora nosi

    Zamišljamo lice onoga koji će pred smrtnom prijetnjom
    Ili za sedamnaest zlatnika, izdati nas i sebe, i svaku stvar
    Ljudsku, u ovome času učiniti praznom i šupljom

    Poput kante koja tandrče privezana za branik automobila
    S mladoženjom i mladom, negdje u Kani Galilejskoj
    U budućnosti dalekoj, kad znat ćemo, je li Bog sol, je li vjetar

    Miljenko Jergović 29. 03. 2011.

    Čuvarkuća

    Biljka debelih mesnatih listova, kojoj ne mogu naškoditi ni led, ni žega, jednako je zelena i usred zime, kad izviri ispod snijega, i na proljeće i u ljeto, i svejedno joj je iz kakve zemlje i na kojem mjestu raste, na svjetlu ili u sjeni, i sva je, zapravo, u skladu sa svojim neobičnim imenom. Čuvarkuća.

    Isto se zove u svim krajevima u kojima se govori ovaj jezik, u svim njegovim varijantama, i u svim jezicima koji – u skladu s vladajućom političkom korektnošću – ovako isti iz njega izranjaju, i nije važno kaže li se na nekom od tih jezika: moj dom ili moja kuća. Ona u jeziku i u svijesti čuva i jedno i drugo. Čuvarkuća.

    Može se razlistati u bogat, širok grozd. A može ostati sitna, s tek pet-šest listića. Jednako debelih i mesnatih, zdravih i čistih od svih biljnih bolesti. Između velike i male razlike, zapravo, nema. Osim što mala, valjda, nije imala uvjeta da postane velika. Kao što neko ima veliku, a neko malu kuću. To ne znači, međutim, da ispred velikih kuća rastu i množe svoje listove velike, a ispred malih male. Čuvarkuće.

    Za sve koji nemaju svoju kuću ili za sve čiji je dom virtualan, u kompjuteru, Miki je s pažnjom, svjestan da fotografira nešto što je čovjeku važno, snimio ovu čuvarkuću. (mj)

    Miodrag Trajković 26. 03. 2011.

    Čuvar Skissernas museuma

    Sedam dana čistim podrume Skissernas museuma. Svakog sam se čuda nagledao. Ali, sobica zadnjeg pravog (zaposlenog) čuvara – niko mu se ne sjeća imena, “a do juče beše ovdje” – ostat će mi u trajnom sjećanju. Nije viša od naručja, i tu je, taj Finac, svoj život smjestio. Pripadao je grupi krig barn – ratne djece, koja su, iza četrdeset pete/šeste, prebačena iz Finske ovamo i ovuda, zatim, rasijana. Bio je slikar-amater, sobica je puna polupraznih rolni crtaćeg papira, drvenih ramova, skorjelih tuba i četkica, ali i košulja, pantalona, gaća, kašika, tanjira. Našao sam i budilnik koji je – kosa mi se digla s glave – zazvonio kad sam ga navio. Pričala mi je Marta da je Fincu ta sobica bila druga kuća i da je o vikendu u njoj i spavao. Inače, živio je u Malmeu, svakog dana putovao i stizao na posao dva sata ranije i dva sata docnije odlazio.  U 46. godini se razbolio i nije mogao putovati. Tadašnji šef muzeja, jedan divan i plemenit starac, dozvolio mu je da noćiva u ovoj odaji. I ovdje, gdje sad leže, jedna preko druge, vreća s gipsom i vreća sa skrobom, pronađen je mrtav. Marta kaže: “Umro je u nedjelju, i kako muzej ponedjeljkom ne radi, našli su ga u utorak i predali nekom finskom udruženju, jer nije imao nikog bližeg. Nije imao ništa, osim ovih dreha ovdje. I kako ih, sada, baciti u smeće?”

    Refik Ličina 25. 03. 2011.

    Dvije pjesme Nane Mazutha

    Andrić

    Vi mnogo razmišljate o ljudima, rekao je padišah
    Piscu koji se plašio vlastite sjene, pa sam vas pozvao
    Da mi kažete: kome se u ovoj zemlji mračnoj
    U ovoj kasabi na kraju svijeta zaturenoj, vjerovati može

    U grob svoj je tonuo pisac, dok je slušao vladara
    kako govori o zemlji kojom vlada, a svaka mu druga riječ
    jednu presudu smrtnu vuče, koliko života padišah ima
    pitao se u strahu smrtnom, da tako lako jedan za drugim život daje

    Nikom i svakom, progovori, nakon što je vladar izrekao svoje
    Nikom i svakom, padišahu se obrva vinu, kao mjeseca dva
    Na korugvama što se ispred njegova laguma svu noć viju

    Kako, pitao je, obuzet strepnjom što ne razumije riječi toga
    Koji je o ljudima mislio mnogo. Tako, slegnu pisac
    I smrtni strah s njega na padišaha svijetlog pređe

    ***

    Krleža

    U Mažestiku Krleža krka ćurku na podvarku
    I sa Srbima jadac lomi tko kome je kad bio gori
    Prstima prebire po utrobi ćurećoj, kao po dirkama
    Klavirskim – Mordekaj koji je slučajno preživio rat

    Masnobrad i veoma gladan, genij se ruga
    I dva su naroda, najmanje, kulisa ruganju njegovom
    Godine su pedesete, zatvori pristojno puni
    Dok domovinom se šire glasine o slobodi

    U Mažestiku Krleža krka ćurku na podvarku
    Srbija mu je baš nešto dužna, i on je doputovao
    Da naplati dug, pa jadac sa Srbima punih usta lomi

    Dok se po zgradama u okolini zastave pobjede viju
    I zemljom se širi opojni mir nakon velikoga klanja
    Masnobrad Krleža i veoma gladan, braći se glasno ruga

    Miljenko Jergović 24. 03. 2011.

    Otkup sirove kože

    Godina u kojoj je zapečaćena sudbina braće Sidran

    Sa razdaljine od pedeset godina jasno se vidi da je na koverat sudbine svakog od trojice braće Sidran dobri Bogo vlastitom rukom udario žig tri godine prije posljednjih dana zime 1964/65, kada je, u pedesetoj godini, nakon teške bolesti, umro njihov otac, Mehmed Meho Sidran. Sa udaljenosti od pedeset godina vidi se kako je stvar sa braćom Sidran zapravo završavala tamo gdje su oni mislili da je počinjala! Juna 1962. godine, gotovo tri godine prije Mehine smrti, na porodičnom konferencijom stolu našla se samo jedna tačka dnevnog reda: izvještaj o školstvu, a sadržaj toga izvještaja bio je – katastrofa, gola, puna, totalna katastrofa! Sva tri brata, kao po dogovoru, izgubili godinu! Srednji brat, Avdo, onaj koji će kasnije postati pisac – jer je tako bilo nažvrljano u kovertu pod onim žigom! – treći razred gimnazije skončao sa tri debele kečine: iz matematike, iz hemije i iz njemačkoga jezika. Vladalo je nepisano pravilo da se u takvim slučajevima na sjednici Nastavničkog vijeća dotičnome žalosniku oprosti jedna od triju negativnih ocjena i dadne mu se prilika da preostale dvije ispravi na avgustovskom popravnom ispitu, pa tako ipak ne izgubi, nego spasi cijelu jednu školsku godinu. Vladalo je takvo pravilo, ali je vladalo i pravilo odstupanja od toga pravila ako se, kao u ovoga egzemplara, u učenika nađe i slaba ocjena iz – vladanja. Iz toga delikatnog “predmeta” Avdo je imao pošteno zarađenu, pravednu i zasluženu jedinicu, s prtljagom od 137 neopravdanih izostanaka sa časova – a takvome učeniku, bez intenzivnog roditeljskog staranja ili kakvog protekcijskog kišobrana, objektivno nije bilo spasa.

    Mlađi brat, Edo, propao u prvom razredu. Stariji, Ekrem, uvijek brilijantni Eko, izgubio prvu godinu na Elektrotehničkom fakultetu! Šta da se čini, kažite, ljudi? Tri sina – tri sloma! Tri sina – tri brodoloma! Meho je vlastitim očima pročitao zagrebačku ekspertizu koja potvrđuje sarajevske grozne medicinske nalaze o njegovoj opakoj bolesti, a perspektiva u kojoj udovica Behija školuje, hrani i odijeva četvero djece, uzrasta od dvanaest do dvadesetidvije godine, izgledala je suviše tjeskobno i mračno. Kako nije bio nimalo sklon vjerovati u čuda i nadati se nemogućem, odlučuje da stvar presiječe oštrim rezom, bez trunke sentimenta. Avdo neće ponavljati razred! Avdo će školovanje nastaviti u Željezničkoj saobraćajnoj školi u Vogošći. To je zdrava i pametna škola internatskog tipa, za prijem u nju se ionako traže dva razreda gimnazije, a nakon dvije godine njen svršenik stiče diplomu željezničkog saobraćajnog tehničara, s kojom se praktično u dva koraka stiže do finoga posla i sigurnoga mjesta – otpravnika vozova. Može li se zamisliti išta jednostavnije i ljepše? Ne može. U dnevnome redu te važne porodične sjednice Meho ni pod tačkom razno nije planirao bilo kakvu diskusiju, ali i da jeste, Avdo, što se njegovog slučaja tiče, ne bi ni zucnuo: mnogo mu se svidjela mogućnost da regularno zbriše od kuće, da zbriše od kuće trajno, da sa Bjelava otperja u vidu lastinog repa, što prije, što prije. Nestrpljiv da svane dan i da širom Sarajeva raznese epohalnu radosnu vijest, cijele se noći u krevetu vrtio i znojio, kao u teškoj ognjici.

    Ni Edo neće ponavljati razred! Ova kuća nema vremena za ponavljanje razreda! Jeste li razumjeli? Svi su sve razumjeli i nije bilo nikakve potrebe da Meho udara šakom o stol uz svaku svoju izgovorenu riječ i uz svaki slog svake izgovorene riječi. Je-ste li ra-zum-je-li? Tap-tap-tap, tap-tap-tap-tap! Edo će na kuharski zanat, trogodišnja Škola učenika u privredi “Jaroslav Černi”. Posao poslije može da bira: u Sarajevu postoji dvanaest gradskih “Ekspres” restorana i za njega kao za Mehinog sina u njima su širom otvorena svaka kuhinjska vrata.

    A šta da se radi sa Ekremom? Sa Ekremom – nema ništa da se radi. Njemu se mora oprostiti. On u toku cijeloga svoga dvanaestgodišnjeg predfakultetskog školovanja nikada nije kući donio ni jednu jedinu četvorku, niže ocjene da ne spominjemo! Nego sve same kretenske oble petice! Avdu je ponekad spopadala i suluda pomisao kako ih Ekrem i donosi kući samo zato da bi, gluho bilo, otežao položaj svojoj mlađoj braći! Kada je, po završetku gimnazije, trebao odabrati šta da studira, na koji fakultet da se upiše, bilo mu svejedno. Vidite šta je najteže, pa me tamo upišite! Tako rekao roditeljima i sa svojom rajom iz “Fisa” otišao na more. Tih godina stvarno najteži bio tek osnovani Elektrotehnički fakultet. Niti se na njega mogao svako upisati, niti se lako završavao, niti je iko smatrao ikakvom štetom ili sramotom ako se posrne na prvoj stepenici njegove najteže, prve studijske godine. Neka Ekrem slobodno ponavlja!

    Meho je stvari zbilja postavio logično i principijelno, takoreći bez greške. Ali je na te iste stvari Onaj Što Udara Pečate gledao nešto drugačije: u Željezničkom dispanzeru, u strogom centru grada – to je ona austrougarska zgrada na Titovoj, Direkcija željeznica, koju mnogi brkaju sa susjednom zgradom Državnog Predsjedništva – u toj je zgradi, dakle, Onaj Odozgo stvorio i posadio nekog starog doktora s njemačkim prezimenom koje Avdo nije upamtio (sjeća se samo njegovih sijedih brkova i dvobojnih, kao domine, crnobijelih obrva) – da on, taj specijalist-oftamolog, dijagnosticira kako lijevo oko kandidata Avde Sidrana vidi znatno slabije od desnog, pa mu se u zdravstveni karton ne može upisati ono što je za prijem u Školu neophodno: kategorija vida A 1.  Ne zaboravimo, posao otpravnika vozova je da čini ono što mu ime kaže: da dočekuje i otpravlja vozove, za šta je neophodan besprijekoran i sluh i vid! Jugoslavenska Državna Željeznica, to je šapka i uniforma, sa uniformom nema šale i kod nje nema samilosti, koliko god iz dječakovih očiju po kamenitom stubištu Direkcije frcale i lile vrele i uzaludne pubertetske suze! Da, Avdo će ipak ponavljati treći razred! Ništa od žuđenog rastanka sa kućnom gužvom i gnjavažom, ništa od radosti i izmaštane ljepote samostalnog življenja! Zbogom, srećo, koja nisi ni došla!

    Tako su se kompletna kola Mehmedovih oštrih rezova slomila na leđima najmlađega mu sina, onoga kome se on, 4. februara 1947 – sve žudeći da mu Behija, nakon dva muška djeteta, napokon rodi kćer – nimalo nije obradovao! Ode Edo u kuhare, ode Edo u kuhare! činilo se Behiji da čuje kako bjelavska djeca zadirkuju njenog trećeg sina i od toga ju je obuzimalo jasno osjećanje krivnje. Da koliko-toliko popravi stvar odlazi kod direktora sarajevske Elektrodistribucije Jahiela Jaše Kamhija, poziva se na njihove zajedničke godine u SKOJ-u i žalobnim glasom podastire molbu da on, svojim autoritetom, kod direktora škole “Jaroslav Černi” ishodi prebacivanje njenog sina sa kuharskog na električarski zanat. Kako bi to sutra izgledalo, je li tako, druže Jašo, kad me neko pita, a ja mu kažem: jedan mi sin elektroinžinjer, drugi – kuhar. Nekako, brate, grozno. A kad reknem: ovaj elektroinžinjer, onaj električar… nije previše ružno? Je li tako, druže Jašo? Kamhi bez ikakvoga vrdanja i prenemaganja uslišava njenu molbu i u njegov raboš rukom anđela biva upisano jedno plemenito djelo. Mada se ne zna da li je za Edu bilo dobro ili je za Edu bilo zlo to što je u životu postao električar a ne kuhar. Malo je čega sličnog na životnim putanjama jednoga kuhara i jednog električara. Ali – ko zna ? Ni sa udaljenosti od pedeset godina, ta se stvar ne da razabrati.

    Ponavljača Avdu školske vlasti raspoređuju u najbolji školski kolektiv – pola odlikaši, pola vrlo-dobri i dobri – u uzoriti Treći Ce razrednika Jurja Mareka, pisca udžbenika i čitanki književnosti, jednog od najboljeg sarajevskih profesora i provjereno najboljega praktičnog pedagoga, domaćega, takoreći – Makarenka. Ako ne znadne i ne uspije on, onda u Sarajevu ne postoji niko ko bi maloga Sidrana znao otrgnuti od ulice, i sa stranputice na koju je nagazio tako čvrstim korakom vratiti na utabane staze jednog urednog djetinjstva i normalne gradske mladosti. Da li su u tome raspoređivanju školskoga problema Avde Sidrana u Marekov Treći Ce sudjelovali i pametni prsti lijepe teta-Dare iz Centra za socijalni rad u Skerlićevoj ulici, kamo je on, u svojstvu registriranog maloljetnog delinkventa, dva puta pozivan na razgovor – ne zna se, ali je i moguće i logično. U toj su mu ustanovi prijetili da će ga, ako tako nastavi, morati strpati u stolački popravni dom. Avdo se na prijetnje nije obazirao. Socijalna radnica je kazala Pa ti mene uopšte ne slušaš !? a on odgovorio Imate pravo. Samo vas gledam. A ako želimo biti sasvim precizni, on nju nije ni gledao nego pogledom – žderao. Još kad je, nešto kasnije, između dviju posjeta njenom Centru, povezao stvari i shvatio da je ona, ta teta-Dara, ustvari pjesnikinja Dara Sekulić i kad je brže-bolje dva puta pročitao njenu tek izišlu knjigu pjesama Grlom u jagode, dozvolio je sebi da se u nju zatreska svjesno, principijelno i temeljito, do daske i do ušiju. I ta zaljubljenost, kao takva, na izvjestan filozofski način traje i danas, kada je njemu 67, a njoj 80 godina. Zašto da ne? Uostalom – da! Kako si, Daro?

    Na početku nove školske godine, prvoga dana septembra mjeseca, u jedan sat i četrdesetpet minuta poslije podneva, Meho je budan ležao na istome kauču na kojem će dvije i po godine kasnije umrijeti, a u njegovim rukama već nije bilo one snage s kojom je samo dva mjeseca ranije, u junu, žestoko udarao šakom po stolu. Pitao je Ko ti je sad razrednik? a kad je Avdo izgovorio razrednikovo neobično i lijepo ime i prezime, desnom je rukom sa nahtkasne pokraj uzglavlja porušio sve lijekove, pribor i sitnice i kroz zube protisnuo jedva čujan škrgut Zar ta pička!? Soba se u djeliću sekunde cijela pretvorila u ringišpil sa osovinom u Avdinoj lobanji, i taj se ringišpil, evo, bjesomučno i bešumno vrti dok on na koljenima sa poda kupi i na plohu nahtkasne vraća bočice, kutije i kutijice s lijekovima, injekcijske ampule, nerazbijene čajne šalice, tacne, kašičice, male i veće očale, plastičnu cjediljku, plavi kožni novčanik, zelenocrno Pelikan nalivpero i debeli ručni sat marke UMF.

    Na proslavi mature, juna 1964, na velikoj terasi ilidžanskog hotela “Kristal”, nakon što je popio tri vermuta i dva konjaka, Avdo primiče stolicu do stolice svoga dragog razrednika, polaže glavu na njegove grudi i, ne trudeći se da sakrije suze, pita: Molim Vas, druže razredniče, recite mi: zašto vas mrzi moj tata? Zašto?

    Danas, sa udaljenosti od pedeset godina, Avdo nije siguran da li je, kroz svoje suze, na lijepom razrednikovom licu vidio ili mu se učinilo da vidi dvije krupne muške suze, netom skliznule iz dubokih ljubičastoplavih tužnih očiju.

    Abdulah Sidran 23. 03. 2011.

    Moja Amerika/16

    Goran Rušinović 22. 03. 2011.