Prošle smo subote zasadili voćnjak.
Nije to onaj “pravi” pravi ,
nismo mi pravi ratari,
samo nam je bio potreban komad mira i tišine na ovom svijetu.
Kažu da se Zemlja sve sporije okreće, 
možda, ali ljudi na njoj sve brže trče,
trče pored suštine i love blesave zmajeve u zraku.
Ovo nije pjesma
nego pokušaj bacanja sidra

na nekoj osunčanoj strani svijeta.

Gledam fotografije nezgrapno zasađenih stabljika, 
prekopane zemlje…
to je tako dobro, tako umirujuće
nešto na ovome svijetu raste u moje ime
nešto će cvjetati u moje ime
to nešto već behara u mojim mislima
zlaćane pčele sakupljaju nektar
slika puna sunca
puna glasova koji šapuću drevne riječi,
koje čuješ samo kad si blizu zemlje
blizu sebe
blizu onoga što se broji
kao stvarni doživljaj svijeta.

Odlomak iz neobjavljenog romana “Grozota ili…

Nisam imao nameru da se vraćam u dom. Kada je skela pristala uz drugu obalu, sakrio sam se iza nekih buradi i sačekao da skela krene nazad. Dakle, vratio sam se u Bosnu. Čim sam sišao sa skele počeo sam strahovito da se uvrćem, izdužio sam se ali niko me nije  primećivao. Krenuo sam putem za Srebrenicu. Sada sam imao više iskustva, predeo mi je bio poznat. Rat nisam osećao kao nekakvu opasnost, čak me je kopkalo da vidim šta je to, kako izgleda ta tuča između zavađenih strana. Kada se spustila noć, bez problema sam prespavao u nekom šumarku. Ujutru sam nastavio put. Video sam nekoliko autobusa krcatih vojnicima, svi su imali  na glavama visoke bele šubare. Neki su mi čak mahali, a neki su mi se i plazili. Jedan je naslonio na staklo svoje golo dupe na kom se vijorijo ogroman rundavi rep. Ko su bili ti vojnici, nisam pojma imao.

Usamljeni matori skriboman nekad je ophrvan mračnim mislima. Opet ne mogu sebe da prepoznam, ali, na primer, da sam to ja. Muči me sumnja da sam pogrešio što sam se opredelio za momački život, možda je cena umetnosti bila prevelika. Plašio sam se da bih zbog porodice trpela moja umetnost. Kakva umetnost? Ipak, da sam se oženio, sada ne bih bio usamljen. Možda bi me žena ovako ružnog i odbacila, ali deca ne bi, imao bih sigurno nekog da se brine o meni pod stare dane.  Čim vidim neku devojčicu sa krstićem oko vrata kako gura bebu u kolicima i još jednog upišanca vugli za ruku, pomislim: Gde je taj koji joj je napravio tu decu da joj pomogne? Ima on preča posla. Pa, negde je u gusi, u nekoj pljački. Ako usput još i ubode nešto… gde ćeš većeg ćara, a jedno jebstvo je najslađe, neobavezujuće. Ali ne budi naivan, frajeru, i ona je u gusi, jebstvu je i ona vična. Samo se krste, znaju da će im sve biti oprošteno. Naprave sitnu dečicu i onda imaju opravdanje da kolju po kućama a i na raskršćima za lepa letnja poslepodneva. Poznata je njihova uzrečica: Oprosti, ali moram zbog deteta! Životinjska filozofija. Ništa se tu do dana današnjeg nije promenilo. Drevno prostaštvo pod crkvenim blagoslovom! Katastrofa!

Stiv Naiv iliti matori senilni skriboman podmeće svoja falš razmišljanja mladiću sa harmonikom, ili mu samo govori u bašti nekog restorana. Dok ovaj sluša otvorenih usta, curi mu slina iz leve nozdrve, (zašto iz leve?) bez reči je, bez teksta:

Za brisanje, tetovirano na stomaku, kružno, oko pupka, prvih pet rečenica:

(Priznajem samo govor tela, dakle, tuču i seks. I danas ponekad mislim da je rat jedini bitan događaj u životu svakog muža, gadna teška istina. Nepojmljiva. Lov na ljudska bića, na skelete, na mrtvake, porobljavanje ali i obležavanje, tj. oplođavanje teritorije, iskopaš negde rupu i udri, drevni antički običaj koji se u Africi održao do današnjih dana. Nešto što se preslikalo iz životinjskog sveta, sa dna okeana koji je područje zločina: borba za ženku, ko će da je osvoji i osemeni? Naravno, jači, tj. inteligentniji muž. Ženka je samo ratni plen, najdragoceniji. Amazonke su bile odgovor na teranje, ali i one su se zaljubljivale. Ipak, setimo se Agamemnona i Ahila,  njihove svađe. Ali setimo se i sirotog lajavca Tersita. Setimo se!? Uzbuđenje koje svaki dečak oseti dok prosipa u novogodišnjoj večeri konfete po glavama devojčica. Ali postoji tu nešto drugo, rat je ipak neka vrst haotičnog nemirnog jezika u koji je človek uronjen. Na primer, grupa matorih senilnih skribomana kreće u obračun sa drugom grupom skribomana, mlađih, talentovanijih? Nije isto rovovski rat što i dvoboj, suštinska je tu razlika. Ali u-bivstvo jeste suština postojanja, tj. nepostojanja. U antiki ubica je znao i da slavi ime ubijenog, da mu oda počast. Ali danas? I naravno, pisanje čija je jedina prava tema upravo taj rat, tj. pisanje kao rat. E, to je ono neshvatljivo, rat sam hoće da se uredi, da se dovede u red preko jezika, preko jezičke igre, makar da u suštini nema veze s mozgom. Sa ljudskim mrtvačkim mozgom?! Ipak, hoće da slavi, ali pisca-prasca?! Neko se neće složiti sa ovom konstatacijom, moguće je to opovrgnuti, kao i sve što se može opovrgnuti, ali onda od pisanja nema ništa. Piškaranje mekanim, da… Ali jebeš pisanje, ne može se ništa uporediti sa parčetom dobre pite od višanja ili šnitom zaherice. Jesti ili pisati? Mrca je gladan! Čim oseti glad matori senilni skriboman seda za kompjuter. Obično se govori da je jezik sredstvo komunikacije, a nije, jezik je pre svega oružje, polemos, rat, stalno nadjebavanje, nametanje i potiranje smisla, nametanje mog smisla tvom smislu. Čak i više od toga: jezik kao polemos je nadjebavanje samog sebe, rat sa samim sobom, samojebstvo, potiranje sopstvenog smisla do besmisla, do samo-u-bivstva, ili rat sa sopstvenom glupošću, sa falš pretstavom o sopstvenom postojanju, na ovakav ili onakav način. Ipak, rat je pre svega klanica i nema tu nikakvog jezika, možda samo krvavog. Rat se vodi oko štofa, oko mesa, zbog gladi, zbog proždiranja, to je osnovni motiv a ne diseminacija ili označavanje, tj. ubijanje kao takvo. Da li se ovo odnosi samo na životinjski svet, tj. da li je čovek samo životinja koja kije, pardon, kašlje? Ali hijene takođe kašlju. Kada je proždiranje u pitanju, nema tu nikakvog subjekta a ni objekta. Ne zna se ko koga jebe, pardon, ko koga jede. Na kraju sve se završava samoproždiranjem. Oplodnja, tj. označavanje, se vrši u okviru vrste i roda,  ali glad nema granica, ne zna se ni ko jede, ni ko je pojeden. Glad je ponorna, glad i žeđ. Vesela gozba! Setio sam se onog francuskog dečaka-pesnika koji je govorio da je spreman da jede krečnjak, da pije kipući metal. Ali sve ovo ne objašnjava ništa, rat je u suštini igra koja se igra ni za šta. Kao i svaka igra ima svoja pravila koja se, naravno, krše. Ali to je suština svake igre, ići preko granice, kršiti pravila. Genocid, maroderstvo! Šta je zakon rata? Običaji rata? U svetu bez Boga. Ali rat je samo povratak božjeg gneva? Povratak buke? Ono: Videće te svog boga kad se vrati moj otac!) Tiše, da se ne prene, On spava, čudno kako korak žene mozgom tog jadnika u odjeku luta… On je jadnik! Najveći. Otac.)

Samo skriveni bezimeni Bog, samo u njega je pravda i pravednost, pomisli jednog trenutka mat sen skriboman, pošto On zaista nikom ne polaže račune. Ali On nema ništa sa ljudskošću, nepojmljiv je.  Treba izaći iz tela i lika, iz duše, poistovetiti se sa trouglom u kvadratu. Ali jedno je jasno: bez rata nema mudrosti koja je čista Radost večnosti. Homerova Ilijada je prva i poslednja knjiga. Na obali mora bacanje kockica, igra brojeva koja sve odlučuje. Pretnja brojeva, rat brojeva! Ili rat slova? Vetar duva kao lud, a Neda se smeje, On sad svuda poljem, cveće, tj. slova seje … Šta je ovo? Konfete? Ko seje slova, ko seje cveće? Ko prosipa konfete po glavama devojčica? 

Kafa, čaj?

Čim sedne za kompjuter, matori senilni skriboman počinje da se klanja bezimenom Bogu, spava mu se. Piše, a u stvari gnjura, roni sasvim plitko, odmah ispod površine vode, izroni da uzme malo vazduha, pluta, pa opet potone. Tema/Tama se kao kurva pojavi pa nestane, ono: Markiza izađe u pet. Ipak, talasi ga divno oplakuju. Koga? Matora ulješura sa svojim mladuncem koji se pripija uz nju u strahu pred kitovima-ubicama. Kao taj petnae(sto)godišnji dečak, sirotan, koji se zakačio za mene, sedam(deseto)godišnjeg senilnog skribomana. Ipak, da li smo se nekad nas dvojica sreli? Ne znam. Možda na onim proplancima obasjanim zlaćanim zracima zalazećeg sunca na kojima uz zvuke orgulja odjekuje strava? Priča me ne opseda, nije mi bitna, ipak nastavljam da je pišem, da dopisujem, da piškaram. Tako i živim, životarim, nije mi puno stalo do budnog života, u stvari, spavam i pomalo sanjam. Možda bi trebalo da pijem kafu, bar tri šoljice dnevno, ali ne volim taj napitak, više sam pristalica čaja. Svakog poslepodneva, u petnaest do pet. Tačno u to vreme će početi masakr. Treba biti organizovan, poštovati ritual. Ali ko pije čaj u ovim krajevima? Ovde se svi dele na one koji piju rakiju i one koji piju kafu i tako pristupaju suštini. Postoje i oni koji mešaju mleko i kafu, to je tzv. bela kava, ne mogu da zaborave početak, pošto svaki živ stvor počinje sa mlekom. Prostačka navika! Naravno, neki u tajnosti piju i krv, i takvih je ne mali broj. Obično su to oni koji pre svega vole rakiju, dakle mešaju rakiju i krv, to je njihov poseban način pristupanja suštini. Zato oprez, čim neko voli rakiju, treba obratiti pažnju. No, čuo sam da postoje i oni koji piju mokraću, o njima stvarno ne znam šta da mislim. U Africi je to normalna stvar pošto tamo nema dovoljno vode. Ipak, kako uskladiti piškaranje, tj. tumaranje, sa ritualom, sa disciplinom? Ćarlijam okolo kao povetarac, piškim iza ugla, a tu odmah preko planine ili preko reke Drine, gvozdena pesnica Aresa disciplinuje haos. Čaj u petnaest do pet. Krokodili u Drini! O blesavosti, o naivnosti, kao zebra na pojilu, koju, kada se najmanje nada, iz vode krokodil ščepa za njušku.  Ili iz čajne šalice?

za Srđana

Rđaju odrnje Hercegovinom
Prhnu gvožđa navjetru vremena

Lozu na njih, koda bacio je Bog
Izronivši je iz rijeke vremena

Kao ilinu.

Preko sljemena hercegovačkih
Kuća, odbojke suncem se igraju

Mladi sjemeništarci. Na njihovim licima
Bubuljice su plemeniti plijesan

U predvečerje, u ogledalo na odrnji
Uranja sunčev bljesak;

Večer od zrikavaca istresa
Dječjih ruku pljesak

Stakleno zvoni noć,
Mirom, miri, vrijesak.

Imaginarni prijatelj/64

Prva ideja o Bogu i o božanskome do koje su mogle doprijeti mlade ateističke duše bila je Manitu. Pojavljivao se, u pravilu samo kao riječ, u svakome stripu sa Divljeg zapada. Kada bi Indijanca strefio metak, promrsio bi padajući s konja: Manitua mu… U konvencionalnim rečenicama i frazama, u običnome razgovoru i u svečanim prilikama, gdje god bi se u govoru bijeloga čovjeka javljao Bog ili bog, Indijanac bi u stripu udjenuo Manitua. A socijalistički cenzori – ili urednici koji se, budimo načisto, nisu u svom poslu razlikovali od ovovremenih urednika – koji su vodili računa da se bog u javnoj sferi previše ne pojavljuje, pogotovu u književnim djelima i stripovima namijenjenim djeci i mladima, za Manitua su imali suprotne kriterije. Tako nijedan kauboj nikad nije spomenuo boga ili Boga, a Indijanac se, osim po onome peru na glavi, prepoznavao po tome što je mu je Manitu stalno bio na vrh jezika. To je izazivalo neke neobične posljedice: dojam o velikoj pobožnosti Indijanaca na Divljem zapadu i raširenost Manituova kulta među jugoslavenskim klincima predškolske i rane školske dobi, koji bi u igri tako često zazivali indijansko božanstvo da se lako moglo pomisliti kako će Jugoslavija jednoga dana kada oni odrastu biti zemlja indijanska, dok će na mjestu hrama Svetoga Save u Beogradu, Begove džamije u Sarajevu i Katedrale u Zagrebu biti golemi vigvami, u kojima će se po kršćansko-islamskim ceremonijalima, ali uz indijansko ime Božje, novi naraštaji moliti Bogu, napustivši konačno komunističke i ateističke idealne dijalektičkog materijalizma.

Malo gdje bi se, osim, možda, u nekim malo pametnijim filmovima s Divljeg zapada, u to vrijeme mogla naći drukčijih prikaza Manitua. On, naime, nije Bog na način kršćanski, muslimanski, židovski… Manitu ne postoji kao sveznajući nadglednik svega što jest i što nije. A još manje kao kontrolor u velikom autobusu čovječanstva: tko ima karte a tko ih nema, tko čini dobro a tko čini zlo. Manitu je ideal božanskog dobra i savršenstva, koji postoji sam za sebe, i neprestano se utjelovljuje u živim stvorenjima. Recimo, u vuku ili u bizonu. Ukaže li se negdje bijeli, albino vuk, ili bijeli bizon, možete pouzdano znati da vam je pred očima Manitu. Pred njime ne treba ničice pasti, niti se Bogu moliti. Manitu od ljudi ima drukčija očekivanja. Kakva? Tu staju oskudna znanja – uglavnom iz igranih filmova i poneke knjige – iz indijanske teologije.

Komunistički nesporazum s Bogom, koji je fatalno završio, kako po komuniste, tako i po sekularno društvo, ali i po vjerske institucije i njihovu stvarnu misiju, slamao se preko leđa Manituu iz vrlo jednostavnog razloga: u nas nije bilo Indijanaca. A tamo gdje nema vjernika, vjerovalo se, tu nema ni njihova Boga. A ono čega nema, to se može slobodno spominjati, koliko god je kome volja. Manitu ne može kvariti mladež, pošto ni mladež nije indijanska.

Negirajući Boga, teolozi komunizma učinili su zanimljivu logičku, zapravo stratešku, pogrešku koja će biti na zanimljiv način razotkrivena s inflacijom Manitua u stripovima za djecu i mlade. Agresivno negiranje Boga oblik je njegove afirmacije. Samo netko tko istinski vjeruje može toliko insistirati da ga nema. Komunistička cenzura njegova imena oblik je molitve.

Politički nekorektna i politički korektna

*

Prije svoga nastanka novinska je stranica gomila rasute, unaprijed formatirane građe na kompjuterskom ekranu grafičkog urednika. Kupljena po diskontnoj cijeni, jeftino, polovno, rabljeno, od kakvoga španjolskog trgovca građom za tabloide, s templejtima i formama prilagođenim za dužinu i raspored riječi u nekim drugim jezicima, ta će se građa godinama, skoro i desetljećima, rabiti za izgradnju stranica Jutarnjeg lista. Uz naslove i podnaslove s mnogo riječi, koje bi po smislu i ritmu u tijesnu i nezgrapnu formu mogao ugurati i utisnuti samo neki u sonetnim formama vrlo darovit pjesnik, i uz goleme fotografije koje su u eri opće štednje sve slabijeg kvaliteta – naravno, ako nije uspio snimiti neki redakcijsko-agencijski fotograf – stane tu i nešto malo teksta, za koji bi, kao i za naslov i podnaslov, ipak bilo bolje da je pisan na španjolskom, talijanskom, katalonskom…

U neka ranija, već jako davna vremena – a ovaj pisac pamti i posljednje zlatno doba olovnog sloga – grafički urednici sami su gradili stranicu. I to je bio težak i delikatan, vrlo kreativan posao. Ali ispast će da je još teži, delikatniji i izazovniji graditi je od tromih španjolskih formi, zamišljenih na osnovu ritma, rasporeda i dužine riječi u španjolskom jeziku, koje je netko jednom gradio za neki španjolski tabloid, pa je zatim građu preprodavao u zemljama trećeg svijeta. Tim poslom, frustrantnim i traumatičnim, koji primijenjenog likovnog umjetnika – a svaki je grafičar upravo to: primijenjeni likovni umjetnik – ubija u pojam i stoput ga na dan uputi na onu otrovnu, samosažaljivu pomisao da se u životu, ipak, trebao baviti nekim drugim, ljudskijim i kreativnijim poslom, recimo bankovnog činovnika ili šumarskog inžinjera, bavila se Antonija Radić Horvat.

Grafičko uređivanje novina, onih konzervativnih i starinskih, kakvih u nas odavno nema, kao i onih šarenih, koje se dizajniraju tako da bi se što bolje prodale, vizualna je igra, stvaranje iluzija, fatamorgana i optičkih varki. U bocu od litre, kaže notorna uzrečica, kao stvorena za lošeg novinskog pisca i njegova još goreg čitatelja, nikakvim se čudom ne može natočiti litra i pol. Ali na stranicu na koju, uz golemi naslov i podnaslov, te fotografiju, staje osam tisuća slovnih znakova i nijedan više, u rukama čarobnjaka ili čarobnice može stati i deset, dvanaest tisuća, i to tako da urednik sadržaja, vječno zabrinut za komercijalnu stranu stvari, ne primijeti ništa. Kao što i u španjolski modeliran prostor za naslov pod okom grafičke čarobnice može stati i najhrvatskija hrvatska zvonjelica, što će odzvoniti na novinskoj stranici baš kao da bolje i pogodnije nije ni moglo biti. Antonija Radić Horvat, kako se zvala kao u nekom romanu hrvatskog realizma s kraja devetnaestog vijeka, ili Tonka, kako su je u redakciji zvali, srođeni s njom i s njezinom besmrtnošću, kao da je vječna i kao da ćemo svi vječni biti, bila je ta čarobnica koja je na novinskoj stranici mogla sagraditi, posložiti, projektirati i prerasporediti sve. I da to sve još bude i lijepo. Mogla je, kažem, to, ako je pristojno i tiho zamolite. Bez puno riječi, bez prenemaganja i umiljavanja, kao drug druga, kao drug drugaricu, a zapravo gospodski, tako da jedno drugom ništa ne ostanemo dužni, osim ovo malo ljudskog poštovanja i suosjećanja u poslu i u životu. A to je, je li tako, jako mnogo. I zato sam sad tužan do izbezumljenja.

Dok sam prije trideset i pet godina u novinama čitao tek objavljeni svoj prvi novinski tekst, bio sam fasciniran, bio sam sasvim opčinjen time koliko je ono što sam napisao bolje u novinama, nego što je bilo onako otipkano na tri lista bankpost papira. Koliko samo bolje i jasnije zvuči samo zato što bolje izgleda. Poslije sam se navikavao, pa nisam ni primjećivao razliku, a onda je došlo vrijeme kompjutorskog preloma, španjolskih templejta i tabloidnog šarenila pa bi mi se s vremena na vrijeme učinilo da mi je objavljeni tekst lošiji nego što je bio kada je napisan. Osim kada bi ga prelomila, kada bi ga grafički uredila Tonka. To bi onda uvijek bilo to. Bile bi to novine i u njima jedna prava novinska stranica, koju obični čitatelj, možda, neće ni primijetiti među svim drugim stranicama, ali će tekst objavljen na njoj pročitati, i taj će mu tekst biti nekako bolji. Toliki moji novinski tekstovi bili su, zapravo, njezini. Sjećam se, recimo, kako sam jednoga tjedna došao s petnaestak kartica teksta o svome pradjedu i o njegovima, te s još desetak crno-bijelih fotografija iz porodičnog albuma, odličnih, ali sasvim nenovinskih. Uredniku sadržaja sve se to veoma svidjelo, ali što da se s tim radi, kako da se svijetu predstavi tako glomazan, teretan materijal, koji je pritom još posvećen nečijem pradjedu? I onda je Tonka, malo-pomalo, krenula da preraspoređuje po ekranu onu strašnu španjolsku građu, da zida svoju zidariju, da podiže skele, manipulira tekstom i fotografijama, i gradi iz temelja moju priču. Godinama poslije sam pisao “Rod”, tisuću stranica knjige o tom mom pradjedu, i ta je knjiga u nekim stranim zemljama postala prilično važna, ali ja sam, pišući je, i kasnije, kada je već bila živa i cijela, pred očima stalno imao one Tonkine stranice. I čini mi se, koliko god mi se čini racionalno nevjerojatnim, da te knjige takve ne bi bilo da nije bilo one Tonkine čarobnjačke igre jeftinom španjolskom građom. Forma “Roda”, nemoguća i višestruko složena u niz odvojenih formi, forma je onih nekoliko Tonkinih novinskih stranica.

Naravno da joj to nikad nisam rekao. Nikad joj ništa nisam rekao, osim povremenog – hvala! – i nekih vrlo ohlađenih, ali nadam se dovoljno preciznih, izraza divljenja. Takav je, naime, bio naš odnos. Ne znam što je ona o meni znala – ipak je mogla svašta znati, jer ja o sebi pišem – ali o njoj ja nisam znao ništa ili gotovo ništa. Znao sam za Tonkinu kćer, zbog fotografije koja bi joj se povremeno pojavila na ekranu, pa bi je ona hitro sklonila. Sve drugo je ostajalo po strani, nevidljivo, zaštićeno, udomljeno. Na poslu smo, pa nekako nije ni red da svoje privatne živote raznosimo po redakciji i dijelimo s onima koje nismo birali za prijatelje, nego nas je združila jedna slučajna životna okolnost. Bila je vrlo diskretna i suzdržana, imala je prirođeni autoritet, koji je, čini mi se, najprije koristila da zadrži ljude da joj se pretjerano ne približavaju. Njih, naime, ima raznih, među grafičarima, kao i među novinarima, pa i takvih koji će svoje privatne nedostatke, duševne invaliditete i nepotpunosti, životne očaje i nevolje, podmetati na poslu u zamjenu za marljiv i samoprijegoran rad. Tonka to nikako nije trpila.

Redakcija je, stjecajem nevoljnih okolnosti, koje se godinama nabiru, mjesto gdje se ljudi raspoređuju po interesnim grupama, zajedničkim kavanskim stolovima i klanovima. Socijalna dinamika unutar redakcije najsličnija je socijalnoj dinamici političke stranke. Tko ima najveću podršku, taj će isplivati na vrh. Tonka to nikako nije podnosila. Nikome nije pripadala, nije imala svoj kavanski stol, ustvari nikad ju nitko nije ni vidio ni u jednom od tri redakcijska kafića. Iza Tonke nije stajalo ništa osim njezina rada. Tko god je bio zdravih očiju ili koga god nije proždrla vlastita pogana taština, znao je koliko taj rad vrijedi. Antonija Radić Horvat, to besmrtno ime hrvatskoga književnog realizma, bila je jedna od četiri-pet ključnih osoba u boljoj povijesti Jutarnjeg lista. Danas, kada smo na kraju jedno pred drugim i kada ja u njezinom konačnom odsustvu svodim bilancu naših odnosa, reći ću mirne duše da mi je od tih četiri-pet ključnih osoba Antonija Radić Horvat bila najdraža.

Svaka je novinska redakcija zasnovana na nezgodnom socijalnom paradoksu. To je jasno hijerarhizirani sustav, u kojem urednici komuniciraju s nekim višim sferama i vrše transfer njihove volje ili štite novine od te volje, ali koji je, istodobno, zasnovan na totalnom egalitarizmu. Da bi proces funkcionirao kako treba, grafički urednici iliti grafičari moraju biti svi isti, ravnopravni jedni s drugima. Kao što i novinari trebaju biti na ravnoj nozi jedni s drugima. Svi su u redakciji kolege i svi su na ti. I svi se prave kao da ih međusobno ne razlikuje i ne dijeli ogromna razlika u talentu, koja je ponekad, na žalost, praćena i razlikom u ljudskom i moralnom integritetu. Samo su odistinski veliki ljudi u stanju podnijeti vlastito odsustvo talenta. Takvi obično ne rade u redakcijama.

Tonka je bila silno darovita. Taj dar bio je vizualni, matematički, praktični. Umjela je lijepo gledati, kako to umiju istinski talentirani slikari, i imala je silnu praktičnu inteligenciju. Tko zna što je sve mogla biti da nije bila ovo što je bila. Novine nikada neće biti svjesne njezinog talenta, jer novine nisu jedna osoba, novine nemaju dušu ni pamet. Duša i pamet novina je u darovitim pojedincima. Osim što je dobro radila i što je bila samoubilački marljiva – sve najteže, najuzbudljivije hrvatske, europske i svjetske noći u posljednjih dvadeset godina Antonija Radić Horvat provela je prelamajući sutrašnji broj Jutarnjeg lista – imala je poštovanja prema daru i talentu drugih. Tko je htio ili tko je mogao nešto naučiti, uvijek je to od nje mogao. Samo ako je bio dovoljno tih i pristojan.

Tonka je znala da je Mac najbolji. Prezirala je PC, borila se protiv njega dok god je mogla i dok god je u toj borbi bilo smisla. Kada je na kraju odlučeno da je PC redakcijska budućnost, ona je slegla ramenima i nastavila raditi svoj posao. Bila je mrgud, bila je namćor, nije pretjerivala s ljubaznostima. Ustvari, bila je čestita: njezina je ljubaznost bila dragocjena i nikad nije služila tome da se drugima svidi i umili, da nešto od njih izmoli. Tonka nije molila za ono što joj ne pripada.

Bila je socijalno svjesna, puna empatije. Organizirala je skupljanje pomoći za sirotinju. Ali nekako se nije vidjelo da ona to radi, nije joj to bila zastava ni parola, nije se time pokazivala svijetu. I sam bi se sveti Petar iznenadio što je sve Tonka bila u stanju učiniti za druge ljude. Njezina lijeva doista nije znala što daruje desna. I nikakve u svemu tome nije bilo računice ni politike. Bila je krasna osoba, toliko krasna da nikoga nije opterećivala ni gnjavila svojom krasnoćom.

Čitala je. Diskretno. Posljednja knjiga koju je od nas poželjela bila je autobiografija Marine Abramović. Velike žene.

Objavljeno 19. 06. 2008.

Kada je u Sarajevu ubijen učenik Katoličkog školskog centra Denis Mrnjavac, u gradu se na uzbunu podiglo sve živo. Organizirani su okrugli stolovi, građani su izašli na demonstracije protiv vlasti i neefikasne policije, koje su se zatim ponavljale iz tjedna u tjedan, tako da je stradanje dječaka u samo nekoliko dana postalo društvenim i političkim pitanjem. Denisa su u tramvaju nasmrt izbola trojica vršnjaka, koje nije poznavao, niti im se obratio. Navodno ih je pogledao.

Kada je u Zagrebu neki dan od posljedica premlaćivanja umro učenik Grafičke škole Luka Ritz, nije se dogodilo ništa. Tek vijest koja će biti višednevni šlager na stranicama u novinama, i ništa osim toga. Nema demonstracija niti političkih pitanja. Luku su na autobuskom stajalištu na Bandićevom obnovljenom cvjetnom Bundeku pretukla dvojica huligana. Nije im htio dati mobitel i novac.

Zašto je u Sarajevu bilo reakcije, a u Zagrebu nije, na tako sličan zločin? Prvo što nam pada na um razlika je u mentalitetima. U balkanskijem i orijentalnijem gradu ljudi su, kako u mržnji i međusobnoj nesnošljivosti, tako i u ljubavi i solidarnosti, vazda bliži jedni drugima. To nipošto ne znači ni da su bolji i osjećajniji, ni da ih se više tiče ubojstvo jednoga dječaka, nego je tek riječ o tome da su u Sarajevu odnosi među ljudima bliži nekim tradicijskim konvencijama, nego u hladnom srednjoeuropskom Zagrebu.

Ipak je od toga važnije što je hrvatska metropola neusporedivo bogatija od bosanske. Ljudi tu bolje žive, građanska prava su im na višoj razini, država se za njih uspješnije skrbi. Zbog svega toga građani Zagreba pomalo gube i osjećaj društvene solidarnosti, ali i svijest o tome da se i njihovoj braći i sinovima može dogoditi ono što je zadesilo Luku Ritza. Po tome oni postaju slični građanima bilo kojega velikog europskog grada, Beča, Pariza ili Praga, gdje se, također, ništa ili gotovo ništa neće dogoditi kada huligani nasmrt premlate nedužnoga dječaka.

Ali postoji i nacionalni moment u priči. Denis Mrnjavac bio je Hrvat u većinskom bošnjačkom gradu. Iako njegovi ubojice o tome nisu ništa znali, i to je vjerojatno bio razlog za žestinu građanske reakcije. Možda bi se i za Luku Ritza demonstriralo da je bio romskoga, srpskoga ili arapskoga imena. To ni u sarajevskom, ni u zagrebačkom, a ni u pretpostavljenom europskom slučaju ne potvrđuje našu osjetljivost za položaj manjina, nego se samo radi o prihvaćenom shvaćanju političke korektnosti.

Postoje razlozi koji ljude mobiliziraju na revolt kada se dirne u one koji predstavljaju manjinu, kao što postoje i organizacije koje se bave zaštitom manjinskih prava, ali tko bi štitio prava Luke Ritza? Srednjoškolci koji čekaju autobus na stajalištu uz cvijećem obrasli Bundek ne pripadaju manjini. Denis Mrnjavac i Luka Ritz bili su mirni, dobro odgojeni i obrazovani dječaci. Ozbiljan problem društava u kojima živimo možda je upravo taj što stradavaju oni koji ne izgledaju kao divljaci. Kao u kakvom postapokaliptičnom filmu, u našim gradovima više nema mjesta za anđele. Nije problem Zagreba u odsustvu društvene solidarnosti, nego je problem u vlasti i policiji koji bi tu solidarnost građanima trebali nadomjestiti. Uostalom, za koga je onako ušarenjen Bandićev Bundek: za Luku Ritza ili za huligane?

Toga sam se jutra probudio kao mesna štruca u terminalnoj fazi. Krckan od sinoć u temeljcu na nebroj stupnjeva, bez ikakvog iskustva, zagorio sam naskroz. Košuljica od pancete, pretvorena u tvrd i nejestivi oklop, bila je nizašto. Uzaludno mažena i mazana nadlijevom, nije si vraćala elastičnost. I tako, rastavljen od neprobavljive kore, razgoljen i bez zaštite, bio sam samo za – odbaciti ili poslužiti.

* * *

     – Odličan si, bogami – rekla je tiho, zagrne me sjetnim pogledom pa odluta.

     Teški od znoja rasuli smo se po pločicama, svatko za sebe. Isparavali smo polagano. Disanje se trudilo vratiti u normalu.      

     Nemir, hranjen uzvišenim čuđenjem, nosio me daleko odatle, pticama pod krilo, odakle je pucao savršen vidik na kapelicu moje muške uznesitosti. Prošao sam kroz ogledalo i trampio vlastiti odraz za akustiku ponora. Nije mi se vraćalo.

     No nije bilo do mene.

     Njezina orošena ruka, tik uz moj obraz, položi me natrag na vlažne pločice. Kapljice znoja zablistaju s ruba gusto zaraslih pazuha, tren prije nego se sunovrate na keramički pod. Pomislio sam – sada će me pomilovati, zaslužio sam, valjda. Činilo mi se tako. Već sam je vidio kako mi nježnim pokretom odmiče vlasi sa očiju, onako majčinski, i bi mi neugodno, majkemi. No ništa od toga. Ruka se zaustavi iza mene. Na mašini Zanussi-Končar. Ta je tiho prela na programu za kuhanje i drobila zrak. Prozori su bili zatvoreni zbog susjeda. Ništa nije bilo prepušteno slučaju. Znala je znanje.

     Prstima, što su davali na Prodixan, zgrabi kutiju cigareta Filter 57 i parafinke. Pripali. Nakon dva tri dima doda mi balav cigaret.

     – Drž! Pušiš valjda?! – to i nije bilo pitanje, utjera mi duvan ne gledajući me.

     Da mi se tako obratila na ulici ili na stubištu, morao bi reći ne, u strahu da me ne izda mojima. No tu, na podu njezine kupaonice, vladala su neka druga pravila, daleka svemu što sam do toga ljetnog popodneva iskusio.

     Ustane i zagazi preko mene.

     Zabacim glavu unazad da joj olakšam preskok. Pogledom zapnem među njezine prepone. Frajerski posišem duvanski smotuljak i nonšalantno otpuhnem dim – k’o veliki, kao da mi je najmanje dvadeset – ravno u raskrečenu pičku. Nevjerovatno! Da, i nije za vjerovati ničemu što se dogodilo toga vrućeg ljeta, gospodnje 1970. godine, u stanu izvjesne K. G., rođene B., treća etaža, u zgradi dvije, e sad, baš ću vam reći, možda i tri, ulice niže od moje.

     Kombine, petroleum boje, držao se njenoga mesa svo to vrijeme. Samo je izbacila sise na početku priče, a gaćice i tako nije imala. Pripijen znojem, taj komad imitacije svile s Ponta Rose, ocrtavao je tijelo site ženke što je upravo provarila svoj plijen i krenula dalje, o svom poslu, dok su joj se kapljice cijedile s usmina i jedine odavale minule korake. Jedna takva kaplja, gusta i teška, probije se kroz oblačić duhanskoga dima i zaustavi mi se na licu. Ugasi mi cigaretu i ocijedi se niz bradu.

     – A u pičku materinu! A u pičku! Au.. Auu… – stresao sam se od gađenja. Pljunem.

     Hraknem na pod kupaonice više puta, i još bi, da mi ne uleti nelagoda što sam opsovao u prisutnosti majčine prijateljice i pljucao po njezinom stanu. To nije pristojno. Tako su me nisu učili. Jok!

     Htjedoh se pomaknuti odatle, ali ona je stajala raširena iznad mene, nije mi bilo šanse. Bio sam k’o dodo tica što se ne pomica. No njena se pica micala. Prema dolje.

     – U pišku. U pičku mačkicu. Baš – dolazio mi je šapat odozgo – Na!

     Trčao sam kroz mračni zapušteni šumarak kojeg odavno nitko nije kresao. Drače i divlje raslinje tuklo me je po očima, šibalo mi lice, ulazilo u usta, kralo dah. Nije bilo ni zraka ni slike. Trčao sam u mjestu. Trčao sam neko vrijeme, gubio tlo pod nogama, a onda se smirio. Odustao. Svidilo mi se. Možda i nije. Nije mi bilo druge.

     Sjela mi je na lice. Mokru i ispunjetanu pičku nabila mi je na nos. Gnjecavim usminama gnječila me strasno. Ritao sam se, no ona je sve držala pod kontrolom jedrim bedrima i čvrstim guzovima. Njena mačkica stavila me pod svoje. Pandžama mi je zgrabila jezik i uvukla ga unutra. Dlakama mi je prikrila svaku odstupnicu. Nisam se mogao iskobeljati. Pomirim se s time. Posišem i posrčem sve šta se nudilo. Naudi mi skoro.

     Izbrazdala mi je obraze u ritmu centrifuge. Melem uljem poprska stazu i tako ublaži moje rane. Ludilo necentrirane veš-mašine zagluši njene krikove. Ona i Zanussi-Končar utihnu zajedno. Svaka na svojoj strani kupaone.

     Tišina.

     – Zraka! Zraka! – čuo sam sebe.

     Tišina.

     Nije me čula jer nisam mogao doći do riječi. Zarobljene u nutrini, nije im bilo izlaza. Dozvola još nije bila izdana. Ostala je sjedeći nataknuta na moju baburu, pušila je i nijemo ridala. U glavi mi je bubnjalo hiljadu drobilica.

     – Nije to ništa – reče odsutno, onako za sebe. Ustane, otirući suze.

     Cigaretu zaguši u školjci i… začudi mi se. Kao, odakle ja tu, ej! što radim na podu njene kupaone.                                                                                                                                                                                                                                           

     – O mišu mali – pogled joj padne na moje izubijano lice, odjednom dođe sebi – Šta ti je to zločesta teta Kariola napravila? Oooo, oprosti! Oprosti!

     Klekla je i položila mi glavu sebi u krilo. Stade me cjelivati u obraze, izljubi mi nos, oči. Ispere sve što je, nema tome, maltretirala svojom međunožnom četkom.

     – Oprosti! Oprosti! – nije prestajala.

     Do malo mi je faca bila potpuno čista. Samo crvena i nabuhla, kao od plača.

     – Oooo, ti bi ponovo i ponovo?! Još? Danas je tvoj Dan borca i Dan ustanka, sve u jednome. O gospe, ne mogu virovat! Tis moje pravo suncee! Muškarac moj! – zablene se i bi joj drag, moj sedamaestogodišnji komad nabrekloga mesa, koji se upravo, prije jedno pola sata, sreo s najdubljom tajnom života, upoznao svjetlo, ma što svjetlo – vatromet! u tunelu usred mraka te tako spoznao da je umrijeti jebeno blagoslovljeno i nepodnošljivo lako pa, ako je to tako, zašto ne umrijeti još jedared. Nije si dozvoljavao pad u formi.

     – O, sunce moje, okad ti je ovaki? Ne dam te nikome!!

     – Od jutros, ili sinoć. Nije mi pa okad san zna da ću doć kod Vas! – bio sam iskren i na nogama.

     Ostala je na koljenima preda mnom, obješena samo o svoju vilicu. O trapez majstorice, o majstorice!

     – Mmmbmmbmm sambćemo ga skramtit za tbu blembtavu glambvu, da bti biše me sbeta – dala si je zadatak skresati mi profil, svom dubinom svojega grla.

     Iz hodnika se oglasi telefon.

     – Jeben ti ja nju jeben, kadli zazvoni telefon – prođe mi kroz glavu jedna stara priča.

     – Nemka zvobmni, ko mga jehmbe! – nije odustajala, imala je puna usta posla.

     Netko, s druge strane žice, bio je uporan. Zvonilo je i dalje i dalje. Neprestalno. Zvonilo.

     – Mbbbbmmm, pimzda jebmna! Šta mbe mnermbvira! – gubila je ritam. Koncentracija joj je opala.

     Onaj iz hodnika i ona odustali su istovremeno.

     – E, umuka je sad kad i nije potriba! – bila je ljuta. Ja nisam znao što ću. Bio sam i dalje ukurčeno ukočen.

     Opet zazvoni.

     – Da mu ne bi išla ovaka na telefon.

     Oštri vonj namočene svile prigrli me. Zvonjava je trajala dok me je privijala uz svoje vruće tijelo. Poljubila me nježno u čelo, majčinski. Isto tako mi je pomakla kosu s očiju, da me ne smeta. Tuga ponovo nađe adresu u njenome pogledu.

     Iz hodnika zamukne.

     – Šta ću? – potražio sam savjet u najbliže osobe.

     – Štaš? Ništa. Lipoš izdrkat!

     – Aaaa? Di?

     – Tu.

     – A di ćete Vi?

     – Šta di ću ja?

     – Pa neću mas… mas…mastrub… drkat isprid Vas?!

     Nitko mi još nikada nije bio svjedok pri tom činu. Bilo mi je iskreno neugodno.

     – Mladome gospodičiću neugodno? Posli svega? Šta li je samo fin. Ili ne zna? Drkaš li ti upće? – zabavljala se ona.

     – Ahaaa! – spustio sam glavu.

     – Evo ga! Baš sam promislila da nije odavno – iz hodnika se opet oglasi zvonjava telefona – Frigaj se, Martine!

     – Ne samo da ćeš drkat isprid mene, negoš sve izbacit po meni, a on neka lipo zvoni. Pa ćemo se istuširat zajedno. Nije to ništa, mišu. Znaš. Nemaš srama, posli svega – ohrabri me bestidnica.

     Na nekom drugom kraju grada, svijeta, nije bitno, netko neko bio je više nego uporan. Telefon se ispuše tek nakon dosta.

     – Šta Van je to?

     – Ništa specjalno. Uspomena davna. Hm, gadi ti se?

     Kariola je napokon zbacila sa sebe talijanski kombine i po prvi put je, toga vrućeg ljetnoga popodneva, tamo neke davne godine, bila potpuno gola. Pod njenim se predivnim velikim sisama, preko pola stomaka, izpružio ozbiljan ožiljak. Nije mi se gadilo, dapače, samo me zanimalo. Čak mi je bilo i napeto, eto.

     – A zato se kupate samo u jednodjelnom kostimu! – ispalim blesavo.

     – Molin?

     – Ništa, ništa! To ja onako.

     – Opa! Nije to samo onako, mangupe. Pa ti si me već onda gledao? Koliko ima ono da smo se zajedno kupali? Preklani?

     – Prije četiri lita!

     – Aiiii… I još pamtiš?

     – A di neću. Kako ću Vas zaboravit u onome crvrnome kostimu na Firulama? Tu sliku nosin sve ove godine. To mi je jedna od najdražih uspomena!

     – Ha! Ha! Mišu mali, znala san ja odma das ti moj broj – plesne me nehajno po napetoj batini – Znači, ne gadi ti se?

     – Anđel.

     – Šta anđel?

     – Anđel… tako ste rekli.

     – Šta san rekla, i kad?

     – Rekli ste da san ja Vaš mali anđel… Tamo na Firule.

     – Aha?

     – I da ću sletit, kad tad, na Vaš prozor.

     – Narafski, nisan ništa falila. Anđel, kažeš? Pa evo te. Ja ti nikada ne lažem, znaš – splete si prste oko mi kurca, privuče me sebi, glavićom pređe uzduž ožiljka – Ne gadi ti se?

     – Ma kakvi! Taman! Samo san pita.

     – E, pa da ti rečen, ovo mi je uspomena na El Shatt.

     – El Shatt? Bili ste u El Shattu? I meni je mater bila tamo.

     – Znan. Šta misliš odakle se znamo?

     – I šta je bilo? Od čega Van je to?

     – Od ingleške bajunete.

     – To su Van Englezi napravili? – krv mi skoči u ionako crvrne obraze, došlo mi je da bacim atomsku bombu na London toga momenta.

     – Ne svi, samo jedan – ispravi me ona.

     – ?

     – Bilo mi je niti četrnaest, kad su me dva crna i jedan bili, svi engleski vojnici, dočekali vanka logora, odvukli u kamion, svukli i… natakli.

     – Na bjuneeet?

     – Ma ne, blentone… Na svoje batine.

     – Si… sil… silovali? Vas?

     – Epa ne bi se reklo baš, i sad, čini mi se, i nije to bilo tako loše da znaš… Ha! Ha! – smjeh joj rastrese tijelo, razigra sise, rastjera tugu iz očiju.

     – Molin? – nije mi bilo jasno što je u silovanju neloše i smiješno.

     – Pa kažen ti, nije mi bilo mrsko to prvo iskustvo, ka ni tebi danas, samo da me taj bili nije… Ha! Ha!… Smijen se tebi mladiću… Odkad san rekla da su me trojica pošteno ispritiskala, nisi presta razvlačit kožicu, vamo-tamo… Ha! Ha!

     Stvarno. Sjedila je raskrećena na rubu kade, sise su joj podrhtavale. Pratio sam taj ritam.

     – Ja ću ti pričat, a ti drkaj! Ha! Ha! Kad svršin s pričon, tiš mi svršit u facu i po sisama. Ha! Ha! Može? – sise su joj bile nezaustavljive, a, bogami, i ja.

     Slobodnom rukom dodao sam joj Filter 57 i parafinke. U hodniku je opet zazvonio telefon.

* * *

     – Alo, Kariola, zagospu, pa dis do sad? Zoven te već po ure. Zvonilo je da bi i mrtve probudilo!

     – Evo me. Nean pojma da je zvonilo. Ovi sekund san ušla u kuću. A šta je? Di gori?

     – Ma ne gori, samo san te tila čut.

     – Je, je, kako da ne. Ti bi toliko visila na telefon samo da me čuješ, pričaj to kome drugome. Reci.

     – A di si bila?

     – Di san bila? Bila san vanka.

     – A di?

     – Na kafu, sa onon Ozretićkon.

     – I nis se mogla meni javit, pa da…

     – Ma slučajno san je srela, božja ženo. Išla san mužu kupit novu košuju i par mudanat, i tako skontrala nju. Nismo se ništa dogovarale… Popile po jedan aero-konjak…

     – Opaa! Aero-konjak? Bogati, najranije… lipo, lipo!

     – Oš me pustit da ti rečen, bogati?… Ustvari, sile smo na kafu, na štekat u Dubrovnika, na Rivi, dojde konobar i Ozretička bubne, jedan aero-konjak, a ja šta ću, uzmen i ja jednoga… i tako, malo nan udre na smijadu… Ha! Ha!.. Išćakulamo se i eto, to ti je cila misa.

     – Biće ste me ogovarale?

     – Nismo, majkemi. Nisan ja ka ti!

     – O! O! O!… Pari mi se da se jidimo?

     – Ko? Ja? Taman posla! Skužaj, ma te se nismo njanci sitile. Nije bilo kad, da znaš. Bile smo zauzete gledanjen i ocjenjivanjen muških guzic i nog.

     – Pa jelsu bile čemu? Lito je, ima tega obilato ovih dan, a vas dvi pijana posla, ha.

     – Dvi tri lipe čvrste su ušle u finale. Ne više. Ovi omladinci imaju guzice šta obećavaju, ma su noge puno boje u ovih starijih i ozbilnijih. Noge su ti, Rakela moja, ajme meni, uglavnon, da znaš. Nakotilo se ovih vlaji, sve sami balvani ili okserice, jebate, to po ravnome ne zna hodit. Pukne mene rečeni konjak i rečen jednomu… „Kako te ni sram pokazivat tako grube O noge, ili obuci daleke gaće ili stoj doma, ne mogu te o gada gledat!“… Je, to san mu rekla.

     – Dobro si mu rekla. Neka, neka.

     – A znaš šta je on meni reka?

     – Al ti je šta reka?

     – Da reka? Samo da znaš!

     – Jebote, ne znan! Gukni!

     – Znaš šta mi je reka?… Reka mi je da on ima i jednu ravnu, do poda, taman za me, i da bi me rado sakramenta šnjon, sve do jaj, sve do noći! Ma zamisli kretena vlaškega! I to isprid cilega svita!

     – Aaaaaaaa! To ti je reka?… Ma dobro ti je i reka! Eto ti ga na sad! Napiješ se i greš se intrigavat di te ni misto. Prva si počela pa ti je čovik, bija vlah ili ne, lipo vratija. Propja meritaš. Neš više, tako lako, lajat štamuga drago.

     – Jebatee sramote. Ozretička je propala u zemju, a ni ja nisan bila daleko. Vas svit je gleda u nas, smija se, počeli su komentari, dobacivanje.

     – A taj vlah?

     – Nesta, kurba vlaška. Nean pojma. Zasra me i nesta!

     – Istina, istinabog, dobro te je ištrapa! I? Šta je bilo posli?

     – Ha! Ha! Saš vidit. Pobigle ti mi dvi sa štekata unutra da ćemo ka platit i, prije toga, uletile u WC. Nismo izašle petnaes dvajes minuti.

     – A šta ste se usrale u gaće?

     – Ma jok! Umrle smo o smija, da znaš. Bile smo obadvi, jebatebog, mokre do kolina! Uzbudila se ona, uzbudila se je. Na toga vlaja i njegovu ravnu nogu! Ha! Ha! Eeeej! Čoviče, nisan ni znala, jebemisvemrtveižive, da bi se i sa vlajen pukla! Ha! Ha! Jebajiga, čovik nika ne zna sebe sama do kraja. Ha! Ha!

     – Nosce te ipsum!

     – Je, ima je kus nosa. Kako znaš? Ha! Ha! Zaključale smo se unutra, dok nismo svršile. Moš zamislit? Ha! Ha! Obedvi! Ha! Ha!… Ka smo izašle, konobari su nas u čudu gledali i rekli su da ne triba ništa platit, da smo in ulipšali dan! Zamisli, sve se čulo! Ha! Ha!

     – Jebame ko me nije, majkemi! Ja sirota stojin doma, mužu i sinu parićajen obid…

     – A šta in lipega spremaš?

     – Ma mesnu štrucu… dok ti greš okolo…

     – Ono u košuljici od pancete?

     – Je, ono u košuljici… Nategnen ti ja sve te košuljice i kožice… dok ti, drugarice                      carice, mužu kupuješ košuju i cidi ti se niz bedra! Blago ti se.

     – I mudante.

     – Šta mudante?

     – Dva para. Sebi i Ozretički. Častila san je! One smo mokre, jebešga, ostavile u Dubrovnika!!! Ha! Ha! Ha!

     – Ha! Ha! Ha!!!!!

     – Eto, to bi ti bilo to. Iden, moran spakovat muža. On i njegovo export-import Južno voće! Ide na službeni put. Njegova je podružnica pozvana na službeni ručak, pače, praznički, u hotel Moskva, da znaš.

     – Opet? A di ga vrazi nose ovi put?

     – Pa u Beograd, bogati, u centralu, avionon.

     – Caravelleon? Martin u oblacima! Blago mu se.

     – Blago mu se s onon njegovon kravon Adelon!

     – Sekretaricon?

     – E! Okada je dobija tu fuficu za sekretaricu, cili se prominija… Izbjegava me, ima tome misec dva, da znaš. Samo tu i tamo, pinkicu, na brzake, da se ne rasušin… „Dušo, ti znaš da ja ne gledan mlađe, taman posla, di bi ja druge poželija kraj tebe!“… Govorija je pizda do nedavno. A sada stoji kuco, udrila mu donja u gornju i vuče tu sučijavu svugdi sa sobon… Strefila je i njega kriza srednjih godina, majkumu, dabogda ga strefilo štagod drugo. Eto ga tamo, sritan mu put!

     – Ma je? Nemoj tako.

     – Ma jel? Nju vodi, svako malo, okolo na večere… Kako znan? Pa rekli su mi!… A mene ponižava bananama!… „Znaš li pošto su, jebote?“, reka mi je, „A nama su mukte!“… Morala bi mu bit zahvalna, zato šta je drug glavni zastupnik? Na bâki!… Nabijen mu banane i cilo njegovo južno voće, od Nkrumaha do Sékou Touréa, na Kalemegdan. Stan mi izgleda ka imigracijski ured za majmune. Banane simo, banane tamo!

     – Kare, govoriš pizdarije.

     – Nije bija smenon u posteju, Rake moja, ima tome, rekla san ti… A di su ona naša nekadašnja lipa zajednička putovanja… Ljubljana, eh Ljubljana… pa München, eeee… Zapustija me, zapustila san se. Prestala san se i brijat. I pazuhe i doli. Pička mi pari šuma Striborova… To bananama ne smeta. Ha! Ka da one imadu oči… Zato se pripita i palin na svakega vlaja i konobara, i bogzna koga sve još ne… Ošla san u kurac, Rake moja, pukla… Oću kurca! Kurca! Kurca! Pičku na kurcu oću! Daću oglas u novine, Rake, da znaš.

     – Ala, smiri se.

     – Šmrc…

     – Ala!

     – Imaš prav. Imaš prav. Šmrc… Imaš prav….Iden! Moran ga spakovat prin nego dojde doma. Popizdiće skroz ako nije valiža složena pic-pic, i sve na svojen mistu. Gren. Gren ća. Aj bog!

     – Čekaaaaj!!!!!!!

     – Šta ti je sad?

     – Iman te nešto pitat. Zato san te i zvala.

     – Samo brzo, ala!

     – Ne radi mi makinja.

     – A šta šiješ?

     – Ma ne ta, nego ona o robe, Candy, veš-mašina po najnovijen.

     – E pa?

     – Pa san mislila, mogul u tebe oprat, i tako, ako je tvoja zdrava?

     – Zanussi-Končar, ta ti je besramno besmrtna!

     – Samo za oprat, ovdi ću stavit sušit.

     – Dogovoreno, samo nemoj danas.

     – A kad?

     – Čekaj… Koliko toga imaš?

     – Dvi makinje… Jedna bijankarija, druga škura.

     – Okej… Sutra popodne te čekan.

     – Ne mogu ja.

     – A šta ti je sad?

     – Ne mogu. Moran na Firule, naručena san za popodne, na prijemni. Neće me bit koji dan, a tila san da in bude čisto i skuvano. Ko zna oćul moć šta, ka se vratin.

     – A je, znan. Mislila san da je to u četvrtak. Sutra? Baš san koza, skužaj. Ne brini se ništa… Pošalji muža sutra popodne.

     – Vidi nje? Nisan popizdila da ti pošaljen muža po ovoj vrućini. Arija uspaljena, on uspaljen, a o tebi da i ne govorin, ko zna kako bi to bilo. Jok!… Ha! Ha! Šalin se. On gre smenon. Poslaću po Alenu.

     – Komu?

     – Po Alenu. Alen, bogati!      

     – Ooo, moj ljubimac. A za njega te nije straj? Ha! Ha!

     – On je još dite.

     – Dite, dite. Je, je. Taman! Vidila san kako ga gledaju već i neke starije. To ti je pravi muškardin. Bija je grub, o gospe, šta je bija, stvarno, ka mali, ma je sad propja lip. Bonbon pravi.

     – Još nema ni punih sedamnaest.

     – Pusti ti to. Biće tebi kuća ubrzo prometna, krcata, ka kolodvor pun ženske eskurzije. Vidićeš. Kal ti govorin… Nego, nego slušaj… Neka nazove, prije nego se uputi, da ne bi dolazija bez veze i…

      – Pa sa si rekla daš bit doma, jel tako?

      – Ma je, samo, ne znan, za svaki slučaj… Nema, nema veze… Ako me slučajno ne bude kada dojde, neka ostavi u suside, ove Karamanke, vizavi… Ja ću joj već reć za njega, za svaki slučaj. Ako.

     – Fala ti Kare, zlato si.

     – Aj! Znaš ti mene. Poslaću ti kesu banana po malome. Toga u mene ne fali. Ha! Ha!… Rake, neka ti je sa srićon. Čuvaj se. Doću te povirit do koji dan.

     – Neka, neka. Ne triba, on će već. Pusti… Zlato moje, bog! I avižaj me u svako doba… E, poželi Martinu sritan put, u moje ime.

* * *

     – Pa se ti ajde sad vozit avionon. Druga avio-nesrića u samo dva dana! Prvo je oni danski pa kraj Barcelone, a danas izgorija ovi u Kanadi. Pa to je epidemija, jebote! – komentirao je otac materi tv-dnevnik, te nastavi:

     – Ma šta mi govoriš? Martin? Jebale ga banane, blesava. Avionon gre u Beograd? Pa gleda li on televiziju, čita li novine? A lud li je, zagospu. Padaju ka muve. Ka da idu na diditi, a ne kerozin. Evo, evo ja, na primjer…

     – Lipi si mi ti primjer – rekla bi mu moja mater, samo da je smjela i da je nisu istesali drugačije.

     – … nisan nikad bija u avionu i, ajde reci, šta mi fali? Ajde, molin te, reci iskreno, šta mi fali?

     – Pet za napravit šest! – to nije rekla mater, to je izletilo meni, onako nemisleći, jebiga, tu smo di smo.

     – Šta si reka? Aaaa? Aj ponovi, ako smiš? – otac jurne iz svoje fotelje ravno na mene, ruka mu već poleti, no ipak zastane i pokaže put hodnika – U sobu, majmune! Takoš razgovarat s rođenin ocen? Balavac jedan! Da te nisan vidija do sutra! Ćeš ti meni tako? Kretenu, jedan!

     Bio je više nego u kratko s tolerancijom. Nije dozvoljavao nikakav komentar, pogotovo ne nama, bratu i meni.

     – Izvini, nisan tija. Izletilo mi, majkemi – pokušao sam ublažiti situaciju, ali.

     – Još si tu?… Šta mater spominješ? Jel te ona tako odgojila?

     – Ma nije, samo san eto…

     – Nema ništa! Učili smo te da misliš, a ne da bališ bez veze. Imališ ti mozak ili punjetu u toj tikvi? I da znaš, samo nas probaj osramotit sutra prid Kariolon.

     – Šta sutra? Šta Kariola?

     – Buzdo, ona je za tebe teta Kariola. Jes razumija?!… Mater će ti reć – vrati se otac u fotelju.

     – Sutraš, ka mi dvoje odemo u bolnicu, odnit robu u nje, tamo su ti dvi borše. Zna ona sve.

     – A zašto ja? Oni njeni su mlađi o mene. Da me ko vidi sa dvi borše šporke robe priko grada, taman posla. Neću! Iden se ja kupat.

     – Ako ti dan jednu, za to neću, zid će ti dat drugu! – otac napravi pokret kao da će se ponovo podići iz fotelje.

     Držao sam ga na oku, jednom nogom prema sobi. Mater nije ni trznula na oca.

     – Dica su joj na Šolti, muž na putu, uostalon, ona meni čini uslugu. Dunkve, ostaješ samo ti… Imaš komodne dvi tri ure vrimena za se okupat, taman dok se opere. Kad se budeš vraća sa mora, proćeš opet priko nje i pokupit robu. Eto.

     – A sad u kamaru! Staviću ja tebe u red, da znaš – njegova je morala biti zadnja jer red je bio temeljac svake obitelji.      

* * *

„… Now Suzanne takes your hand
     And she leads you to the river
   She is wearing rags and feathers
From Salvation Army counters
And the sun pours down like honey
On our lady of the harbour
And she shows you where to look
Among the garbage and the flowers
There are heroes in the seaweed
There are children in the morning
They are leaning out for love
And they will lean that way forever
While Suzanne holds the mirror
And you want to travel with her
And you want to travel blind
And you know that you can trust her
For she’s touched your perfect body with her mind.”

     Leonard Cohen se dobacivao sa Supraphona, ja sam listao Startove, tragajući za sisama. Što veće, to bolje. Kao sise u Kariole. Dva ogromna balona što sam ih pohranio u svojoj glavi, od prije četiri ljeta.      

*

     Bilo je to čoporativno kupanje nedjeljom. Porodični prijatelji s djecom. Dok je brat imao slobodno, mene su odvukli sa sobom, držali su me još za dijete.

     U svojem uskom uskom crvrnom kostimu i obrijanih pazuha, Kariola je bila u centru pažnje. Iako je jedina nosila demode jednodijelni kupaći, s tim obrijanim pazusima bila je najmodernija. Sve su majčine prijateljice, u ime mode, šetale pupak, leđa i bokove, razgolitile se u bikinijima. No nisu bili Karioli ni do koljena, a kamo li do sisa. Eh, te sise!

     – Kare, bogareti, šta ti neaš doma bikini? Ti ovde moš najviše pokazat – otac se uvijek gurao u prvi red.       

     – Budalo, ne govori joj to! – prosikta mu mater na uho.

     Teta Kariola nije ništa rekla. Promatrala je barba Martina i klince kako igraju picigin u plićaku. Stajala je onako mlikata iznad mene, sunce nije imalo šanse da me dotakne. Nisam skidao pogleda s njenih balkona.

     – Mogla si, Kare, baren jedan put za prijatelje… He!He! – nije se dao razlogu moj blesavi mačo otac.

     Kariola uhvati moj pogled. Pogladi me po kosi.

     – Simeone – tako ga je ona bockala – prije ću se skinit isprid ovoga tvoga maloga, nego prid tobom!

     – Normalno, ka te nema čega bit straj od njega. He! He!

     – Od njega će me bit strah do koju godinu, vidićeš – teta Kare čučne do mene, kažiprstom mi povuče laštik kupaćih gaća (ukipio sam se bespomoćan, jo srama!) pa baci pogled na mojeg pišulinca, stidne su dlake bile već dobrano zauzele svoje pozicije oko tog vlažnog komadića mesa – Opaaa! Već me sada strah, da znaš. Kraj njega, nemaš šanse!

     Otac je složio kiselu facu. Iskoristila je meso njegovog mesa da ga zajebe.

     – Neka, neka! Sam si kriv – rekla je mater sisavcu limuna.

     Odrasli su se grohotom smijali. Propadao sam kroz živi pijesak.

     – Ti si moj mali anđel! Jednoga ćeš dana sletit na moj prozor – šapnula mi je Kare.

     Nisam razumio ništa, ali sam primjetio da više ne tonem. Dobra teta Kare to nije dozvolila. Saveznički mi namigne, povjeri mi svoje sunčane očale i, tresući sisama i vrteći izazovno guzicama, zagazi u more.

     Svi su je ispratili pogledima. Ispod mene je bilo sve mokro.      

*

     Pamtio sam svaki detalj te davne nedjelje. Srećom da odrasli imaju svoje filmove i nije ih briga za dječje projekcije. Ne pamte svoja obećanja, a kamoli tuđa. Jer da nije tako, ne bi me sutra pustili samoga u Kariole.

     Slika prsate namiguše, u crvrnom kupaćem kostimu, vrati mi se dok sam se zabavljao s prsatom đirlo-đirlo s duplerice. Nisam ni primjetio da stoji iza mene.

     – Šaaa… to…?

     – Ma… Al… Aaaa…

     – Pssst! – stavi majka prst na usta, pogleda prema hodniku i zatvori vrata – Šta se nisi zaključa, budalo?

     U smetenosti sam zaboravio na to i… eto nje nasred sobe.

     – Koji ti je kk… Ne znaš kucat?! – prepone sam pokrio Startom.

     – Došla san ti reć da je nazoveš, prije nego kreneš. Za svaki slučaj, da ne bude doma. Ondaš morat ostavit u suside, priko puta. Kariolin broj će ti bit kraj telefona. Jesil zapamtija?

     – Dobro, dobro!… Ajde ća!

     – Rekla san ti davno daš od toga dobit upalu mozga, da znaš.

     – Znan, znan!… Ajde, molintebogon, ća. Biž!

     – Uzalud majčin savjet. Ko nju šljivi, ko je sluša? Za tebe je, bojin se, već kasno. Okrpila te prava pravcata menenđita, i to najranije. Ka i oca ti. Nema spasa za oboje, bogami. Isti ste!

     Htio sam joj reći, „Pa dobro, je si li ti normalna? Odakle ti pravo da me trpaš u isti koš sa svojim mužem? Jeste da mi je otac, ma što to značilo, no da smo isti, i sama znaš, ne dolazi u obzir. Jok! Nemamo ništa zajedničko. Hodamo suprotnim obalama“. Jebiga, tako ti to dođe u tim godinama. Možda je majka, ipak (ma šta možda?!) bila u pravu. Samo jedna je majka!

     Odustao sam od komentara i zaključao vrata za njom.

     Sreća što mi je brat bio u levandi, po otocima, pa je soba bila cijela moja. Mogao sam je tako podijeliti s Kariolom, bez problema, kupati se s njom cijelu noć, graditi zajedno kule u pijesku, mirisati njen crveni kostim dok se bude kupala gola, mirisati njene obrijane pazuhe dok se sunča tik uz mene, trčati za njom po plićaku…

     I trčali smo… Izmicala je cijelo vrijeme… Pobjegla je na duboko i mahala mi nek je pratim… Slijedio sam je kao vjerni psić… Sustigao sam je… Rasula je svoje sise oko mene, ponudila mi utočište, prigrlila me na sekund, a onda je dodala, rekla, „Roni!“… I ronio sam, šta sam drugo mogao. Ronio sam, ronio i ronio. Nigda i nigdje kraja. Uokolo mene beskraj. Nisam znao više što je gore, a što dolje. Tonuo sam i dalje. Dotako sam dno i produžio. Ribe su ulazile i izlazile iz mene, kako im se ćefnulo, bez straha i stida, kao da me nema. Odjednom sam shvatio da me stvarno nema, da sam se utopio, načisto.  

     – Ooooooooooom!!! – teške sam muke iskopao rupu u tom dnu.

     Bio sam sav u jednoj vodi. Niz mene se slijevalo, natapalo plahte. Vani je bila vrela srpanjska noć. Kreket žaba iz napuštenoga bazena u obližnjem parku udarao je ritam tahikardiji. Panika je dijelila ležaj sa mnom. Kroz otvoreni se prozor nabacivao svjetionik s Katalinića briga, svjetlom šarao po zidovima, zastajao na trenutak, čudeći se nijemome kolegi što je parao zrak nasred moje postelje.

     Što da se lažemo, nije mi padao cijelu noć. Zaspao sam pred zoru, nezavisno od njega. On je bio na straži, za stalno. Našao sam ga gdje sam ga i ostavio. Pratio me u korak po cijeloj sobi. Takav nisam mogao ocu i majci na oči. S njom sam se pozdravio kroz zatvorena vrata.

     – Pazi se sine – čuo sam je i ono njeno, obavezno – Uh!

     – Sve će bit u redu, ne brini – tješio ju je otac, a meni dobacio s praga – Gledaj kako se ponašaš. Da me nisi osramotija! Pazi se, doznaću ja sve!

     Ispružio sam se po cijeloj kući.

     – Alo, doma ste?

     – Alo, ko je to?

     – Ale… Aa… Dobar dan!

     – Alen? Alene, jes to ti?

     – Jesan.

     – Uuuuu! Koji glas! Dobar, dobar! Divan! I tebi…

     – Rekla mi je mater…

     – E, kako ona? Jel otišla… tamo?

     – Je, išli su malopri.

     – Pa šta ti činiš doma? Ajde dolazi!

     – A doma ste?

     – Ne, ti si! Čekan te!

     Čekala me je!!! Noge su mi klecale dok sam silazio niz stubište. Jednu sam torbu držao ispred sebe, zbog svijeta. Udario sam preko parka, da skratim put. Zapiljen u svoje korake, nisam se osvrtao na ljepotu oko sebe. Greška.

     – Alene, čekala sam te!

     – Ma nemoj?

     – Aha, stvarno. A šta to nosiš? – mala Vanilija, dijete iz susjedstva, ispruži nogu s klupe i preprijeći mi put.

     Di me nađe? Da sam znao da je u parku, zaobišao bi ga u širokom luku. Nisam imao ništa protiv malene, no bila je pravi davež. Kad god bi se sreli, nije puštala. Jednom sam joj uhvatio žabu u bazenu, odnjela ju je kući i ubacila materi u lonac s kipućon juhom. Tako je počelo. Od tada očekuje da joj uhvatim još po koju.

     – Neman kad, žurin!

     – A moja žaba?

     – Ne mogu sada, drugi put, a?

     – A di ćeš sa tom robom?

     – U more!

     – Pa ne pere se roba u moru nego u mašini, da znaš.

     – Ne iden prat robu, nego pokrit more.

     – Aaaaaaaa… Zaaaštooo? – oči su joj bile ovolike, usta na O, glas sve tiši.

     – Da ga sačuvan od ove vrućine, da se ne rastopi skroz do kraja.

     – Jeeeeee?

     – Pa ka se lipo ohladi i stvrdne, moćemo se šetat po njemu – ni sam ne znam odakle mi je naviralo, bunco sam bez veze, misli su mi bile na drugoj adresi, dvije ili tri ulice niže.

     – Sve do Brača?

     – Ma dalje, dalje. Šta je to do Brača? Ništa! Puno, puno dalje, daleko tamo… Do Afrike nabrat se banana, koliko oš!… Voliš banane?

     – Obožavan, da znaš! Samo mama kaže da su skupe, pa mi ih ritko kupuje.

     – Eto! Ićemo se u Afriku natuć banana, sve besplatno. Ili dalje, dalje još…Ijuuuu!… Dokle oš!

     – I do Raja?

     – Šta Raja?

     – Da vidin Tatu! Mama mi je rekla da je on sad u Raju, a da je to iza zadnjega mora.

     – Narafski, samo si ti još sitna curica za tako dalek put… ali tvoj je tata veliki pa će onda on doć tebi! Zato moram požurit šta prije pokrit more, i tako mu pomoć da te posjeti uskoro. Može?

     – Ajde! Požuri!

     – Bog!

     – Eeeej, Aleneee!

     – Šta je sad?! – strpljenje mi je bilo na ivici, zadavit ću je, majkemi.

     – Čekaću te tu!

* * *

     Dočekala me je s čašom u ruci, malko pripita. Nisam ni ja bio bolji. U meni je vrio mošt još od sinoć. Vrelina cirkulacije obložila me alkoholnim parama, sve u šesnaest. Bilo je opasno.

     Srce mi se rasprslo u mali miljun komadića na vratima stana, na vratima Raja. More je pod mojim stopama bilo ukroćeno i dovelo me do na kraj mora, izvan svih mòra, u bistri plićak, petroleum boje. Raščišćeno i prozirno dno zvalo me je sebi, da ga zagazim bez straha.

     – Štas se ukipija? Odloži te borše. Daj se raskomodi, mladiću. Uzmi čašu… Oš sladoleda?… Šta, tebi nije vruće?

     Stajao sam nasred dnevnoga boravka natovaren onim torbama, izvan svake kontrole. Nisam skidao pogleda s nje. Bila je bosa, u prozirnom kombineu, ispod kojega nije imala ništa, doli svojeg orošenog mesa. O koje je to meso bilo!!

     – Ne boj se svoje stare prijateljice Kare. Ne grizem… Oops! – otme mi naprosto teret prljavoga rublja iz ruku i pred njom se ukaže moj potpuni profil.

     – Ti stoj tu, a on neka mi pomogne stavit robu u mašinu! Ha! Ha! – namigne mi, okrene se u mjestu. Razdrma svoje velike sise. Zanjiše bokovima. Svila zaleprša.

     Tresao sam se i cijedio u mjestu.

     Čuo sam je kako puni mašinu, zatvara, namješta program i pali je.

     – Eeee, sve moran sama. Nema više pravih muškaraca, samo onih šta obećavaju, al nikakve koristi od njih – dosegao me njezin glas iz banja.

     O jebemu, opet sam nešto zajeba, promislim. Ne, ne, ovaj put, ne!

     – Natoći nam vino, evo me za sekund. Skuvala bi kafu, al je nema, zaboravila san kupit – oglasi se opet.

     Uh, evo je, dolazi, a šta ja to radim? Ma šta bilo da bilo, moram! Drhtavom rukom natočim nam dvije čaše. O kako me je samo nerviralo, da znate, to tuckanje stakla o staklo. Ona nije znala što je čeka. Ušla je u boravak s dvije zdjelice sladoleda. Pružim joj čašu.

     – Zdravo, Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom. Blagoslovljena ti među ženama  i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus. Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike, sada i na času smrti naše. Alen! – donja vilica joj se otme kontroli, izusti sve ovo, bez da je pomakla usne.

     Oči su joj izražavali radost, pomiješanu s tugom. Piljila je u prizor pred sobom. Mladi se Isus upravo spustio s križa, ravno u njezin stan, darivajući joj najveći mogući čavao, samo za nju. Suze zahvalnice kliznu same.

     Drhtao sam kao prut. Nikada nisam bio ni s jednom ženom ovoliko blizu, nikada se nisam toliko predao nijednoj ženi. Ne što nisam želio, nego me prilika nije htjela. Roba mi je bila razbacana po trosjedu, dok sam potpuno gol, napet do boli, stajao pred junakinjom svojih mokrih snova.

      – Živili! – proserem bez veze, dižući čašu.

      – Dobro mi doša! –  uzvrati mi s osmjehom, odloži sladoled na stolić pored – Napokon jedna servirana banana, bez kore. He! He!

      Potegne dobro iz čaše te je klekne preda mnom.

      – Morala sam je malko ispraznit, da se ne prolije, eee – gledala me je odozdo, drugom rukom oslobađala je svoje grudi iz klopke od svile. Oh, kako sam je volio!

      Zabljesnu njene mliječne dojke, opletene finim vezom od vena, u zagušljivom boravku i istisnu mi zrak. Obavi me slatka slabost, zavrti mi se. Kariola me uhvati za kurac, položi ga na svoje grudi. Voda mi zahvati koljena.

      – A sa ćemo probat banana-split – zagrabi malo sladoleda iz zdjele i stavi si ga na jezik, osmjeh joj je čvrsto grlio obraze.

     Kada ga je umočila u svoju čašu s vinom i liznula jezikom punim sladoleda, nisam znao ni di ni što ni tko sam.

     Karijoli izleti čaša iz ruke i rasprsne se o pod. Zaslijepljena trenutačno, izgubi ravnotežu. Udarci grand mala bacali su me unatrag. Trzanje se završilo na trosjedu.

     – Eto ga! I to je bilo to! – oblak sjete legne joj na lice, upravo je završavala s čišćenjem. Prethodno se umila nad kadom.

     Sjedio sam beživotno na trosjedu, mrtav od srama. Buljio sam kroz vrata balkona, očekivao sam, iz vana, svu silu svjedoka vlastitom porazu. Nisam ni primjetio da su vrata zatvorena. Duplo staklo je bilo dovoljan garant da takvi ne stanuju s te strane.

     – Nikada nisi bio sa ženon? – Kare sjedne do mene, zapali cigaretu.

     – Ne!

     – Nijednput, uopće?

     Nije mi se razgovaralo. Zurio sam s mržnjom u bestidnika što se još kurčio, kao da ništa nije bilo, kao da me nije ponizio pred ženom koju sam toliko obožavao, sanjao svih ovih godina. Htio sam pobjeći glavom bez obzirom, bježalo mi se s mjesta vlastitog zločina, ali zločincu se to nije mililo. Njemu se ostajalo pa sam i ja ostao. Šta sam mogao?

     – Nije to ništa… To se svakome događa, pogotovo prvi put. A i ja sam malo naglo krenula – uhvati me ponovo za napetu žilu, približi mu usne, otpuhne dim u njega – Neš opet odma štrcat, ha?

     Jezikom mu je ispirala suze što su navirale non-stop, pa ga propusti da joj virne među plombe i pokaže mu prazno mjesto gdje su tonzile, jednom davno, bile domaćini. Život mi ponovo potraži udove, stao sam se vrpoljiti, zaigrah se njezinim sisama. Zagrizem u te obilne mliječne valove. Poželio sam ih sisati do kraja života i, znam, ni tada mi ne bi bilo dosta.

     No nije dosta kad ja rečem da je dosta, nego je dosta kada tehnika kaže da je dosta. Tehnika narodu! U kupatilu je mašina poludila. Centrifuga je gurala mašinu po pločicama, od zida do zida.

     – O Martine, jeben te nesposobna! – Kariola poleti u banju – Koliko san mu puti rekla da mi je centrira, a on, kreten, stalno govori, sutra, sutra. Vidiću ga ja s tin sutra. Malo sutra!

     Pomogao sam joj veš-mašinu vratiti na mjesto. Šarena roba je bila gotova. Na red je došla bijela, a to će potrajati. Zaboravio sam skroz na more.

     Domaćica se vrtila uokolo, čas u banji, kuhinji, čas u boravku, čas u sve tri sobe. Jednako razodjevena. Prozore još nije otvarala. Slijedio sam je smantano po cijeloj kući, znao napamet kompletan tekst deklaracije na kutiji banana tamo u kuhinji, tumarao, neznajući što da radim. Ustvari, krvosljednik je slijedio nju, a mene je vukao za sobom.

     Bila je sagnuta nad kadom kada mi se učinilo da je već red, pače, i pristojnost to nalaže, uzvratiti za gostoprimstvo. Stanem na čelo kolone – nije bilo greške!

     Oko mene su izvirale ponornice, hor labudova ljubio mi je stope po jezeru, livade su pjevale moje ime, svaki cijet je nosio ime mojega djeteta, oceani su mi se kleli na vjernost, ribe su nosile moju zastavu među oblacima. Bio sam preveliki netko i predaleko nešto. Bio sam bespovratnik što je spalio sve mostove za sobom, mijenjao stare za jednu i jedinu novu adresu, adresu duboko urezanu u bujici mesa što me valja, diže i guta. Bio sam tamo i ovamo, u vis i u šir i u dno, istodobno. Bio sam dobrovoljac u Philadelphia Experimentu i pucala mi je neka stvar za sve i sva. Bio sam napokon ja – Ja! Izmislio sam vatru i s njom, u vodi, zapisao svoje ime. Voda me prekrila i odnijela. Bio sam mrtav. Bilo je tako lako.

* * *

     – Vi ste Kariola G., supruga Martina G.? – na vratima su bili dva milicionera, jedan u civilu, drugi u uniformi.

     – Zagospu, šta je bilo?

     – Ovo je inspektor, drug Bojanić, a ja sam drug Mate, znate… Moželimo ući, drugarice, vako s vrata je malo, kako da Van kažen, nezgodacija? Jelde?

     Upravo sam završavao s tuširanjem, Kariola je već provjetrila kuću, sredila nered, dovela stan u koliko toliko pristojno stanje. Natočila si je čašu, sjela na trosjed, zapalila filter 57, rastvorila bade-mantel s markicom Hotel Slon, suvenir davnih putovanja s mužem, pustila svoje mirisno, jedro i vruće tijelo vani, da se hladi. Prešla je rukom preko sisa, svaku superiorno odmjerkala u šaci, zadovoljno se osmjehnula, prstom je skrenula na ožiljak, svaki početak boli, a i sam život boli, pa šta, promisli, reću mu istinu da mi to nije iz El Shatta već od carskog, od onog zadnjeg klinca, bolje je tako, neće mu valjda past, ma jok, ne pada u tim godinama, vidi mi ga! čak i nije tako loš, baš je seksi rez, majkemi ću sutra ić kupit par bikinija, šta me briga, život je za Kariolu ponovo dobio smisla, prošara dlanom po šumarku između prepona, i pičkicu macicu ću obrijat, sjeti se mojeg crvenog lica, tako ću ga iznenadit sutra kad opet svrati, valjda će opet doć, ma ne, ne dolazi u obzir, on je moj, ne puštan ga tako lako, eno Martinu ona kokoš, jebale ih banane, a mene ovaj lipi djetlić, ha, ha, ha!       

     – Život je baš liiip! – mazno se protegne.

     Posegnula za novom cigaretom, kad netko zazvoni na vratima.

     Ugurala me, zajedno s mojim stvarima, u dječju sobu.

     – Psssst… Da te nisan čula! Ne izlazi dok te ne zovnen. Jesil razumija? – zatvorila je sobu i pošla na ulazna vrata stana. Nisam ništa razumio.

     Obukao sam se na brzinu, s jednim uhom na vratima. Glasove nisam razaznao, nisam imao pojma tko je tamo i o čemu teče riječ, no jasno sam čuo njezin jecaj. Ne znam zašto, na njenu suzu i meni poteče. Bio sam osjetljiv na nju.

     – AJME MENI, MAJKO MOJA! AJME MENI! – krik se rastrese stanom, gurne me od vrata sobe, rastvori mi ranu.  

     Tko je to tamo? Što rade mojoj dijevi? Sekundarno sam bio u dnevnom boravku.

     – Šta je? Šta je? Ko ste vi? Šta joj radite, pička li van materina? – stisnutih pesti išao sam naprijed, ravno na pandure.

     Karioli momentalno presuše suze. S nevjericom je buljila u mene. Lastavica je mogla, bez problema, podići gnijezdo u njezinim otvorenim ustima, tolika su joj bila. Cajkani nisu znali bi li stisli ili pisli.

     – Koji si sad pak ti? – prvi pisne onaj u uniformi.

     – To mi je SIN! Stariji! – nisam vjerovao svojim ušima.

     – Moje saučešće, mladiću – prodrma me dobro, očito, inspektor.

     – I ja ti se žalujen, sinko – priskoči drug plavi.

     Suzne oči, crveno i nabuhlo lice, kao od plača, savršeno su odgovarali situaciji. Kojoj sitaciji? Hoće li mi već netko reći u kojem to cirkusu nastupam?

     – Ajme, majko moja! – Kare me čvrsto uhvati za ruku – Čedo, sine, TATA JE UMRA, POGINIJA! Aaaaaaaa! Nema ga višeeeeee!

     Odjednom se vrata stana treskom otvore, unutra provali silna voda. Poremeti nam svima ravnoteže. Pomete me pred sobom. Vidio sam kako me bujica vuče na balkon i baca dolje u dvorište. Rasprsnuo sam se o beton. Pored oca. Naša raskomadana tijela bila su izmješana. Nisam razabirao tko je tko. Koji sam bio ja, a koji je On?

     Otac mrtav?! Moj otac? Kako? U bolnici ili na putu iz iste? Čekaj, čekaj! Tko je pak Čedo? Nisam razumio još ništa.

     – Kako? – čuo sam sebe.

     – Saobraćajka, u Beogradu! – inspektor Bojanić je listao svoj blok, Kare je jecala i stiskala mi ruku. Da li mi je davala znakove da šutim ili je to bilo od boli i patnje, nisam znao.

     – Šta je, pa avion? – nisam mogao biti blesaviji. Kare mi cimne ruku. Razumio sam.

     – Ma ke! Službena kola! On i suvozačica, izvjesna, samo da nađem… – inspektor je kopao po svojem bloku.

     – Adela S. – nadopuni mu rupu u neznanju Kariola G., friška udova Martina G.

     – Da, da. Danas oko podne, na Mostu bratstva i jedinstva, isto u Beogradu. Danas je u njih praznik, Dan ustanka, sve veselo, gužva, i eto ti belaja u čas.

     – Pa ste se tek sada sitili javit taku stvar? Koji ste vi… – glumio sam gnjevnoga sina, „mama“ mi je zabila nokte sve do krvi, pušila je i jecala spuštene glave.

     – Ne, Čedo, sine. Zvali smo koliko puta vaš broj…

     – 42-012! Pet šest puta, sigurno – znao je plavac Mate, Kare zarida.

     – … telefen je zvonio, svaki put do kraja. Majka kaže da je bila kod prijateljice, neke Rakele Ć., na ručku, a ti na moru. Zvali smo i susjedu, drugaricu Karaman, samo ni nje nema.

     Sjedili smo u tišini i pušili. I ja zapalim, jednu, dvije. Nitko nije imao primjedbe, a i tko da mi zamjeri, samo je jedan otac. Zagrlo sam „mamu“ na trosjedu, položla mi je glavu na rame. Policajci su se smjestili vis-à-vis. Kariola je još bila u slovenskome bade-mantelu, jedna joj se sisa radoznalo izmigolji, kao da joj je bilo do društva. A društvo je čekalo očevid, organima se nije žurilo. Na stoliću je pepeljara bila puna.

     – Jestel za kaficu? A? – odvučem im pažnju, Kare me zahvalno pogleda, ispravi se i zamota se do grla.

     – Pa sad, moglo bi se. Jel tako, druže Bojaniću? – usidrio se naš drugar Mate.

     – Sine, nema je!

     – Znam, mama, iden kupit.

     – Tako je, Čedo, sas ti glava ove familje, moraš na sve mislit. Isss! Štal te sve još čeka, da znaš! – pajkan plavi bio je glavni.

     – Dođi ovamo da ti rečen šta sve triba kupit – odvukla me je Kariola u kuhinju, povukla vrata za sobom.

     Zagrlila me snažno. Privukao sam je što sam čvršće mogao. Plakala je na mojem ramenu. Natapala mi majicu. Kuhinja je davala na prezrele banane.

* * *

     Sjedio sam na klupi u parku i poželio plakati, no nije me išlo. Vanilija je došla odnekud, zalijepila se uza me. Gulila je bananu.

     – Jesil pokrija cilo more?

     – Odavno – o jebote! na robu sam skroz zaboravio u brzini…

     – Onda mi moj Tata može doć u posjetu, ha? – dijete živne, a i banana joj je godila.

     – Aha! – … nema veze, računao na situaciju s tatom.

     – Kada? Kada? Sada? Sutra?

     – Pa sad, ne znan… Tvoj tata mora uskladit raspored svojih poslova, ali ako je ažuran, moga bi već sutra bit ovde.

     – Ništa te ne razumin šta govoriš… Sve ti je to, šta si sad reka, bez veze!

     – Jedino si ti u pravu u ovoj priči – okrenem se prema curici, pogladim je po kosici, bananu je već bila smazala.

     – Ej, Alene, ti si plaka?! – primjetila je moje crvene i otekle obraze, uozbilji se.

     – Jesan, malo. Umra mi otac, moj tata.

     – Pa zato se ne plače malo, nego puno!

     – Kad ti kažeš.

     – Samo, tvoj Tata nije iša u Raj!

     – Kako ti to znaš, djevojčice, moliću lipo? – desna obrva mi skoči sama, očekivao sam utjehu, bilo kakvu, s te strane.

     – Zato šta je Raj daleko, a on je iša samo do Afrike!

     – Ma, bogati, odakle ti to?

     – Zato šta je malopri proša ovuda, sa punon keson banana!

     – ?

     – Baš je on dobar neki! Da mi je jednu, da znaš. Vidi! Vidi! – digla se nogama na klupu i, praznom, mlohavom korom, stala mi mahati pred licem.

—————————————————————————————————————–

(dodano 7. srpnja 2010.)

Danas, točno četrdeset godina nakon gorespomenutog sakramenta, imam isto godina koliko i moj otac tada, pak, s vremenom, sve više primjećujem kako mu neminovno sličim…..

Kamen.
Orao nadlijeće pusto sivilo.
Vreba plijen
da zatomi svoju glad.

Tragova ljudskih nema.
Izbrisalo ih vrijeme.
Samo nebo, nijemi svjedok,
zna za golgotu na tom pedlju zemlje.

Iz daljine tek eho morskih
talasa razbija tišinu.
Sve je usnulo svoj nedosanjani san.
I biljke i zvjerinje.

Poslednji sunčev zrak umire na horizontu.
Tmina pritiska svaki damar.
Prijeti da zatre
i iskru u kamenu.

Ima li igdje otpora?
Hoće li se iz utrobe zemlje,
majke napaćene,
vinuti glas pobune?

Tuga obavija
svojim tajanstvenim velom
sve čega se dotakne:
kamen, nebo, more.

I čini se da sve što diše
na leđima nosi
krst sudbine,
krst sazdan od plača i bola.

Zato, putniče namjerniče,
budeš li ikada hodio vrletima Gore Čarne,
zapamti da u njoj smrt za života
poje svoju pjesmu, sebe da opjeva.

Nadgrobnik Josefa J. Kamposa desetak je koraka od groba Marije Kon, ali kao da nije sa Bara. Kao da ga je nekim čudom preselilo sa starog jevrejskog groblja nad Kovačićima, kao da je jedne noći preletio s jedne na drugu stranu grada, te je od živih neprimijećen sletio tu, među sav ovaj mrtvi svijet, u stisku i vrevu modernoga Sarajeva, koje je živjelo i brige svoje brinulo u Titovini, pod komunistima, i umiralo, uglavnom, na vrijeme, prije nego što je sve otišlo svome vragu.

Načinjen od mehkog, domaćeg kamena, a ne od mramora, sivkast, onako kako su većinom sivi spomenici na starom jevrejskom groblju, licem i šestokrakom zvijezdom okrenut niz padinu, kao što su na starome groblju okrenuti prema gradu, spomenik Josefa J. Kamposa povezuje dva podzemna jevrejska svijeta. Po njemu se prvom zna da su se 1966. Jevreji otamo preselili tu. Tko je umro prije te godine, pokopao bi se iznad Kovačića, dok se Josef J. Kampos, poživivši do 1967, sahranio tu, na Barama, među prvima na jevrejskoj parceli. Sahranila ga je, kako je upisano u kamenu, supruga. Njoj je, možemo pretpostaviti, bilo i teško i žao što će joj muž tu počivati, a ne tamo gdje su se u svim prethodnim stoljećima kopali Jevreji, pa mu je zato namijenila ovakav, starinski spomenik.

Ime Josefa J. Kamposa sreće se po sarajevskim imenicima i almanasima od sredine dvadesetih godina. Mesar, vlasnik “prodavaone I. vrste govedine i slavonske teletine na veliko i malo”, držao je mesnicu pri gradskoj tržnici i očito je imao ugled među kupcima, jevrejskim, ali i onim drugim. Slavonska teletina očito je bila na većoj cijeni od domaće bosanske teletine, tamošnja telad i goveda su, bit će, bila bolje hranjena od ove naše, a gazda Kampos je imao dobre veze i kontakte, znao je kako da meso redovito dovozi iz Slavonije. Vjerojatno je životinje dopremao željeznicom, u stočnim vagonima, i onda ih negdje oko Sarajeva stručno i po propisu klao. Sudeći po objavama iz poslovnih imenima i reklamama sa zalisnih stranica kojekakvih publikacija iz onoga doba – u kojima je Josef J. Kampos bio redovit oglašivač što također svjedoči o tome koliko je uspješan bio u svom poslu – kod njega nije bilo svinjetine, ali ni ovčetine. Prvo se, naravno, tiče vjere, jer tko bi kupovao u jevrejskog mesara koji trguje svinjskim mesom? I kakav bi to uopće bio Jevrejin koji se bavi mesom nečistih životinja? O ovčetini kada je riječ, tu vidimo da je Kampos bio dobar trgovac, koji je umio pravilno da odredi i opseg svojih poslova i mušterije na koje cilja. Ovčetina se, naime, nije dobavljala iz Slavonije, ovaca je bilo sasvim dovoljno i u okolici Sarajeva i širom Bosne, tako da se trgovina ovčetinom odvijala drugim kanalima i tokovima, u kojima on nije nalazio svoj interes. Osim toga, trgovina prvoklasnom govedinom i teletinom iz Slavonije bila je u svakom pogledu isplativija, te je iskala bolje i kvalificiranije mesare. A Josef J. Kampos po svemu je sudeći bio dobar mesar. Iako u njegovim oglasima to nije posebno naglašavano, klanje životinja je, vjerojatno, obavljano u skladu s jevrejskim vjerskim propisima. Pred mušterijama Mojsijeve vjere nije to bilo nužno pripominjati, a pred onim drugima, koji su nesumnjivo bili brojniji, nije bilo zgorega to prešutjeti. I to su pravila života u višenacionalnoj zajednici.

U vrijeme kada je počeo oglašavati svoj posao Josef J. Kampos još nije navršio tridesetu. Bilo je to 1924, samo nekoliko godina po svršetku Velikog rata. Sljedećih sedamnaest godina rastao je i razvijao se Kamposov mesarski obrt. Ali i o tom vremenu saznajemo samo posredno, iz poneke reklame i iz činjenice da mu se ime pojavljuje među imenima uspješnih i dobrostojećih sarajevskih Jevreja, a onda i čaršijskih gazda bez obzira na vjeru. Svjedoka već odavno nema, kao što nema ni kronika, dokumenata ili novinskih zabilješki o radu jednoga sarajevskog mesara. Praktično sve što još postoji iza ovog spomenika i iza imena Josefa J. Kamposa pripada svijetu mašte i književne fikcije. Jedan zaboravljeni život moguće je samo izmaštati i nanovo napisati.

Svaki je ljudski život čudo. Statističko čudo. Ako je u mililitru ejakulata čak pedeset milijuna spermija, i ako se zna da je onaj jedan među njima zaslužan za baš ovaj život, dok je preostalih četrdeset i devet milijuna, devetsto i devedesetdevet tisuća i devetstodevedeset i devet života ostalo nerealizirano, onda je manje čudo osvojiti glavni dobitak na lutriji, nego se roditi. A to je samo začetak jednoga još većeg i obuhvatnijeg čuda.

Slijede okolnosti, nimalo povoljne ni prijatne za djecu koja su se rađala krajem devetnaestog vijeka, usljed kojih je polovina novorođenih u Sarajevu umirala prije navršene sedme godine. Sirotinjska djeca umirala su od sirotinjskih bolesti. Ali kako klice, virusi i bakterije ne poštuju klasne razlike među ljudima, nego slobodno lete zrakom, lijepe se za kvake i tramvajske rukohvate kojih se maši i siromašak i bogatun, kad se jednom mjesečno provoza tramvajem, tako su od istih tih sirotinjskih bolesti umirala i djeca bogatih. Josef J. Kampos, koji po svoj prilici nije potekao ni iz jako siromašne, ali ni iz silno bogate obitelji, nego je, kao i toliki drugi sarajevski Sefardi, bio iz prosječno štedljive i radne čaršijske ili bjelavske kuće, čiji su članovi uzletjeli na poletu koji je nastao u gradu po ljetu 1878, sretno je izbjegao sve te klice, viruse i bakterije, i odrastio u snažnoga i krupnog muža, pogodnog da se bavi mesarskim poslom.

Ako, pak, nije bio tako snažan i krupan, onda je upornošću i marljivošću umio nadoknaditi fizičke nedostatke. Sarajliji rođenom krajem devetnaestog vijeka, pa još Jevrejinu, koji je imao te sreće da preživi sve one sirotinjske, dječje i odrasle bolesti, što su se množile i kotile u vlažnoj i sjenovitom dolini, upornost i marljivost su se podrazumijevali.

I taman kada se činilo da matematika i statistika počinju raditi za Josefa J. Kamposa, kada je već izbjegao i tuberkulozu – od koje je u to vrijeme bolovalo pola Sarajeva – s kojom se baš nikako ne bi mogao baviti mesarski poslom, i kada je već, kao mlad čovjek, prije navršene tridesete, od običnog mesara postao velemesar i veletrgovac, koji je zapošljavao vlastite radnike, mlade mesare, pa se malo, kao, i obogatio, te je naokolo objavljivao reklame za svoj obrt, dogodilo se nešto što će imati pogubnije matematičke i statističke posljedice i od onog prvog iskušenja, kada se ispunila baš njegova, među pedeset milijuna neostvarenih životnih mogućnosti.

I kao što spermij iz kojeg će nastajati on i njegova svijest nije imao pojma o trci u kojoj je sudjelovao, kao ni o statistički zanemarivoj mogućnosti svoga samoostvarenja, tako ni on, jevrejski gazda, mesar i veletrgovac mesom iz Sarajeva Josef J. Kampos, trideset i neke nije ni slutio na koji bi se način velika povijest mogla ticati njegova života. O tome ništa nije mogao znati ni u rano proljeće 1941, dok su se niz padinske mahale slijevale sive vode rastopljenog sarajevskog snijega, i dok su u Njemačkoj rezervare s gorivom već punile eskadrile aviona koji će bombardirati jugoslavenske gradove. Nije slutio ništa ni dok je negdje u Italiji torbe za put pakirao bivši zagrebački odvjetnik, teroristički vođa i urotnik Ante Pavelić. Istina, morao je Josef J. Kampos nešto načuti, i sigurno je načuo, ako o tome već nije čitao i u dnevnim novinama, što se događa s njemačkim Jevrejima. O sudbinama poljskih i čehoslovačkih Jevreja sigurno nije ništa znao. Vijesti o njima stići će 1945, kada za sve već bude kasno. I možda je Josef J. Kampos po Sarajevu sretao bečke izbjeglice, aškenaske, švapske Jevreje, koji su u godinama nakon Anschlussa bježali pred nacističkim terorom, ali što je njihovo stradanje moglo njemu značiti? I kakve je veze s njima mogao imati on, Bosanac i Sarajlija, Sefard čije su none govorile samo ladino, i drugog jezika nisu ni znale, s Austrijancima, Bečanima, Švabama, koliko god i oni bili Mojisijeve vjere? Možda su se oni, mislio je, nečim uspjeli zamjeriti Hitleru i njegovima. On i njegovi ne samo da se Hitleru nisu zamjerili, nego za njih on nije ni čuo. I ako mu netko ne kaže da i oni postoje, a nema mu tko reći, neće Hitler ni saznati za njih.

Tako je, po prilici, mislio Josef J. Kampos, jer je tako mislila većina njegova sarajevskog sefardskog svijeta. Tako su, zapravo, mislili svi, osim školovanije mlađarije, koja se u sarajevskoj Velikoj gimnaziji, a zatim na studijima u Beogradu, Zagrebu, Pragu, Krakovu, Beču, grdno i gadno zarazila komunizmom, pa su u Hitleru i njegovima vidjeli crne vragove. Ali što je Josef J. Kampos mogao imati s njima? I zar oni i u njemu, kapitalistu koji živi od narodne muke i meso naplaćuje po trostruko većoj cijeni od nabavne, ne vide crnoga vraga?

Pa kako je onda Josef J. Kampos preživio 1941. u Sarajevu? I kako je zatim preživio još goru 1942? I još sljedeće dvije i pol godine? To ne znamo i nemamo kako saznati dok stojimo na Barama, pred njegovim starinskim nadgrobnikom na kojem je urezano još samo to da se s dušom rastavio godine 1967. Nije bio duga vijeka, jedva da je doživio sedamdeset i drugu, ali se u taj vijek uselio takav zastrašujući višak vremena, ispunjenog tehnološkim napretkom i velikim društvenim promjenama, a onda i najgorim zlom u povijesti ovoga grada, zemlje i svijeta, da je preživio više i od biblijskog Metuzalema. Josef J. Kampos nadigrao je matematiku i statistiku, rodivši se, poživivši i preživivši ono što živ čovjek nikako ne može preživjeti, da bi na kraju, bit će, umro nekom običnom sarajevskom smrću, u koševskoj bolnici ili kod kuće. I sad leži tu, svoj među svojima, na jevrejskoj parceli groblja na Barama, među zvijedama šestokrakim i petokrakim, uz nekadašnje svoje mušterije od svake vjere i nevjere.