Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Prognanička zvijezda Waltera Benjamina

    (2000)

    I u najstrožijoj rekapitulaciji Dvadesetoga stoljeća njemačko-židovski esejist, kritičar i teoretičar Walter Benjamin (1892 – 1940) jedna je od najuzvišenijih figura evropske intelektualne baštine. Ta činjenica stoji u potpunoj opreci s Benjaminovim životom i krajem. Umro je kao očajnik, anonimni izbjeglica, u katalonskom gradiću Portbou na granici s Francuskom 26. rujna 1940. godine (samoubojstvo?, srčana kap? – nije jasno ni danas), i sahranjen na malom mjesnom groblju iznad mora, uz prisutnost svega nekoliko dobrih duša. Posthumna njegova zvijezda počela se rađati tek nakon 1955. kada su mu u frankfurtskom Suhrkampu objavljena dva sveska sabranih spisa, i ona je otada u intelektualnom svijetu sve sjajnija. Tom sjaju činjenica da je Benjamin bio deklarirani marksist, čak ni danas, nakon epohalnog sloma svih velikih “idejnih sistema”, ništa ne oduzima, što na svoj način govori o neponovljivosti Benjaminovog autorskog dara i rukopisa. U užem krugu ta aura Waltera Benjamina bila je prepoznata i priznata još za njegova života. Tako je Adorno isticao kako je od prvog susreta s njime osjećao da je riječ o jednoj od najznačajnijih ličnosti koje je u životu sreo, Lukacs njegovim postavkama posvećuje značajnu pažnju u svojoj Estetici, a Bloch, u danas čuvenoj formulaciji, ustvrđuje da Benjamin posjeduje “neusporedivo mikrofilološko čulo”.

    Na šezdesetu obljetnicu Benjaminove smrti održana je od 25. do 28. rujna 2000. godine velika međunarodna konferencija u Barceloni i u Portbouu, uz niz pratećih projekata. Time se zaokružio desetgodišnji trud grupe Benjaminovih poštovalaca i istraživača njegova života i djela, u kojoj su pokretačke ličnosti njemačka povjesničarka dr. Ingrid Schuermann s mužem Konradom, izraelsko-francuski umjetnik Dani Karavan i izraelska profesorica Idit Zertal.

    Da je Walter Benjamin postao figura snažnoga, paradigmatskoga zračenja i značenja, na svoj način ilustrira i mreža podrške, koju je ovaj kompleksni komemorativni projekat uspio ostvariti. U tu mrežu uključene su savezne vlasti u SR Njemačkoj, vlada Katalonije, gradske vlasti u Portbouu, niz institucija u mnogim zemljama Evrope, kao i privatni donatori.

    Katalonski hommage Benjaminu pod generalnim naslovom “Border crossings” imao je dva glavna dijela. Započeo je u Portbouu, kamo su sudionici otputovali iz Barcelone posebnim vlakom. U mjesnoj crkvi, iz koje je Benjamin po katoličkom obredu prije šezdeset godina ispraćen na groblje, sudionike su pozdravili gradonačelnik Manuel Flores Crespo i bivši direktor UNESCO-a Federico Major, a Ingrid Schuermann je predočila nova istraživanja, koja bacaju potpunije svjetlo na zagonetku Benjaminova egzila i smrti. U “Kući Waltera Benjamina”, za koju su gradske vlasti namijenile jedno staro stilsko zdanje u sred mjesta, službeno je osnovano “Međunarodno društvo Walter Benjamin”, a zatim je uslijedio najljepši trenutak – šetnja i koncert kraj mjesnog groblja, gdje je proteklih godina Dani Karavan izgradio komemorativni prostor pod nazivom “Passagen” (prolazi).

    Ograđeno visokim obijeljenim zidovima, s redovima grobnih niša što kaskadno padaju prema moru, prema beskrajnom Mediteranu koji se stapa s horizontom pa se ne zna gdje završava more a gdje počinje nebo, staro groblje u Portbouu i samo je svojevrstan artefakt. Dani Karavan je pored njega, niz mrku kamenu liticu, usjekao strmi koridor-stepenište, koji je oklopio teškim metalnim pločama. Jednim dijelom koridor je i natkriven takvim pločama, a od polovice se otvara prema nebu, dok dolje, na dnu, pogled onoga, koji silazi tim zloslutnim stepeništem, udara pravo na stijenje u moru, oko kojega voda uvijek vri. To još nije sve – koridor završava pregradom od debeloga stakla, kroz koje se u isti mah, u neopisivoj i uznemirujućoj čaroliji duple ekspozicije, vidi i nemirno more i vlastiti odraz kako silazi… U prigodnom prospektu stoji, da je umjetnik svoju građevinu napravio u spomen na Waltera Benjamina i sve evropske egzile između 1933. i 1945. (Putniku iz Sarajeva, uza sve ustezanje zbog lokalnosti asocijacije, nije strana pomisao, kako ingeniozna Karavanova intervencija u suri pejzaž katalonskih Pirineja na neki zauman način korespondira sa sarajevskim ratnim tunelom. Malne, kao njegova estetizirana replika.)

    Konferencija održavala se u jednoj od maestoznih povijesnih dvorana univerziteta u Barceloni, a kako i priliči otvorenom Benjaminovom duhu, samo okvirno bila je tematizirana djelom i životom Waltera Benjamina, dok je većim dijelom tražila odgovore na akutna pitanja suvremenoga svijeta. Baš kako se sugerira u službenom programu: “Benjaminova smrt na francusko-španjolskoj granici pokreće dikusiju o tekućim nesrećama nacionalizma i granica, egzila, etniciteta i negiranja individue”.

    Tek kad sva izlaganja budu sistematizirana i objavljena, kako je najavljeno, u posebnoj Suhrkampovoj publikaciji, moći će se sagledati sav raspon tema koje su u trodnevnom intenzivnom tempu razlagane na skupu o Benjaminu. U njemu je sudjelovalo četrdesetak autora različitih stručnih, spisateljskih ili znanstvenih afiniteta, iz mnogih zemalja i akademskih sredina (Pariz, Madrid, Tel Aviv, Bukurešt, Rim, Warszawa, Jeruzalem, Sarajevo, Prag, New York, Barcelona, Moskva, Frankfurt, Düsseldorf, Berlin, Karlsruhe, London…)

    No, rad Idit Zertal pod naslovom Sjećanje bez subjekta – izraelsko kolektivno pamćenje i holokaust, iako izvan kruga klasičnih benjaminovskih tema, predstavlja najbolju manifestaciju benjaminovske lucidnosti i kritičnosti. Kombinirajući osobno iskustvo i znanstveni diskurs, I. Zertal u snažnoj autorskoj gesti kritički rastvara sasvim sigurno najbolniju temu suvremenoga židovstva, koja se po univerzalnosti sadržaja tiče svih onih, koji nose iskustvo kolektivne traume. Riječ je, pojednostavljeno govoreći, o državno-političkoj, ideološkoj manipulaciji žrtvom, njezinim individualitetom. Idit Zertal govori o tomu, kako su se mnoge žrtve holokausta u razdoblju stvaranja izraelske države 1945 – 52. našle izgubljene, s poništenim individualnim sjećanjem, bez prava da osjećaju žaljenje za gubitkom, za račun nove državne cionističke politike. Autorica to sažima u snažan paradoks: pamćenje bez sjećanja.

    Ni šezdeset godina poslije, o Benjaminovoj smrti se ne može govoriti u pouzdanim terminima, kaže dr. Ingrid Shuermann, koja je sistematizirala stare i nove činjenice o ovoj “misterioznoj sudbini, ovom nedovršenom životu i jednako nedovršenom djelu”, o intelektualcu i piscu čiju je poziciju, apsurdnu i superiornu  u isti mah, sjajno sažeo Adam Michnik, jedan od sudionika konferencije: “Walter Benjamin – to je melankolija, kao stav, pred licem barbarstva”.

    Prethodni podaci o Benjaminu poznati su: ispred nacizma prebjegao je u Pariz još 1934. Ironično, kada 1939. Hitler započinje rat, francuske vlasti hapse ga, i kao državljanina neprijateljske zemlje drže tri mjeseca u internaciji. Nekako uspijeva dobiti vizu za Ameriku, i polazak na taj daleki put podudara se s bijegom ispred njemačkih trupa, koje munjevito osvajaju i okupiraju Francusku. Stiže na francusko-španjolsku granicu, uspijeva ju prijeći, i spustiti se niz pirinejsku vrlet u Portbou.

    Kada je Walter Benjamin stigao u Portbou 25. rujna 1940. – kaže I. Schuermann – graničari su mu rekli da njegovi papiri nisu u redu. Čovječno je bilo što su mu dopustili da prenoći, pod paskom trojice policajaca, ali deportaciju po zakonu nije mogao izbjeći.

    Uzeo je sobu 24 na drugom katu u hotelu “Fonda Francia”, večerao, telefonirao, i četiri puta u toku večeri posjetio ga je liječnik Ramon Vila Moreno. Ništa se ne zna o onome što se događalo u sobi, osim da je dobio dozu morfija koja bi i konja ubila. Iz tih nejasnoća, između mita i povijesti, nastala je legenda o samoubojstvu, s uporištem u strahu od izručenju višijevskim vlastima ili Gestapou, koje je imalo uslijediti sutradan. Njoj proturječi službeni sudski nalaz o srčanoj kapi. Kako bilo, smrt je nastupila u 10 sati navečer, a nizu zabuna pridružuje se i ona oko imena čudnog stranca s kožnom torbom, za kojega su činovnici mislili da je nekakav poslovni čovjek. U mjesnim papirima i svjedočenjima pojavljuju se tri varijante imena: Walter Benjamin, señor Walter, doktor Benjamin Walter… Sumnju na “samoizabranu smrt” posijao je već Bertoldt Brecht, s kojim je Benjamin intenzivno prijateljevao i o čijim djelima je pisao, u svojoj komemorativnoj poemi na vijest o smrti 1940, i taj mit ne uklanjaju posve ni najnoviji dokumenti, nađeni u Portbouu početkom 90-ih godina. Ingrid Schuermann nalazi još nekoliko kontroverznih detalja, među koje spada i to da je 28. 9. 1940. u crkvi sv. Marije održana pogrebna misa za dr. Benjamina Waltera. Svećenik Andres Freixa i nekoliko sudionika mise ispratili su kovčeg s Benjaminovim tijelom na groblje, te ga sahranili u grobljanskoj niši broj 563. Svećenik nije izabrao stražnji ulaz, za koji se zna da je služio za pogreb ljudi drugih vjera, i onih koji su umrli u grijehu, pa tako i onih što su počinili samoubojstvo. Sve je to čudno, smatra dr. Schuermann, jer sugerira da Benjamin u Portbouu nije tretiran kao netko koga vide prvi put.

    Godine 1940. na francusko-španjolskoj granici Benjaminovi papiri nisu valjali, i to je bio razlog njegove smrti, koja ni do danas nije izgubila ništa od svoje paradigmatske tragičnosti. Danas putnici na evropskim granicama ne trebaju nikakve papire. Čak ni putnika iz Sarajeva, kada jedanput uniđe u Evropu, recimo na letu Sarajevo-München-Barcelona, više nitko ne pita za isprave, i to u njegovu o-graničenom srcu, stvara osjećaj oprezne slobode i nevjerice. Dok stojeći na grobu Waltera Benjamina pogledom slijedi tanku liniju serpentina koje se niz golo pirenejsko brdo spuštaju s francuske granice, on otkriva da mu je, međutim, bliža, razumljivija crna evropska 1940. nego idilična evropska 2000.

    Ivan Lovrenović 28. 02. 2011.

    Švaba na bunaru

    Ulazi li to Vojvodina ponovo u modu – sa sve pitom gužvarom i šufnudlama, severnjačkim multietničkim šmekom, tamburicama i kuglofima, sa televizijskim serijama u kojima se takozvani lalinski nespretno imitira? Ili iz mode nikad nije ni izlazila?

    Slika Vojvodine u književnosti u vekovima prethodnim bila je neretko svedena na hiperhormonalne frajlice iz Sremčevih romana i Sterijinih komedija. Iza zbijanja šala sa femama i melanijama krila se svojevrsna nelagoda prema pokušajima urbanizacije. Mlade Vojvođanke činile su se smešnim, ne zbog svojih napora da savladaju nemecki i glasovir, već zbog paničnog nastojanja da – teraju modu.

    U blatnjavoj vojvođanskoj varošici iz prve polovine devetnaestog veka moda znači spasonosnu  mogućnost emancipacije: tu mogućnost stegnuto patrijarhalno okruženje smatra opasnom i grotesknom, te se pokušaji urbanizacije preko modnih žurnala u Pokondirenoj tikvi definišu kao “sedlanje krmače”. Sterijina Fema neveštim podražavanjem života iz raznih “praglorija” kreira tu smešnu, ali preko potrebnu, iluziju da se identitet može reformatirati a prošlost izbrisati. Koliko god joj glava bila u oblacima, jasno je od čega noge beže: “paorluk” je haos i divljaštvo, a “nobles” ekvivalent sređenog života i civilizovanosti. Fema je, tako, alegorija građanske klase u nastanku; ona mora da izbriše ne-građansku prošlost i uroni u iluziju o noblesu kao o drugom svetu i drugačijem, “mikofo” jeziku. Patrijarhalni svet podržava pretvaranje i iluziju samo kad od toga ima očevidnu korist: u Sterijinoj Laži i paralaži zgodni zgubidan prihvata nobles sliku sveta ne bi li se dočepao miraza devojke “zatrovane” nemeckim romanima, a u Tikvi se Feminoj iluziji povlađuje od trenutka kad patrijarhat shvati da lukavstvo ubija žene u pojam bolje no čizma u bubreg.

    Vojvodina se u proznom svetu ne locira uvek kao mesto humora, nego i kao mesto jeze. U romanu Ota Oltvanjija, Kičma noći, Subotica dobija svoje makabr izdanje. Doduše, ni strah i drhtanje u Sabadki ne mogu proći bez izvesnih opštih mesta: hotel u centru grada izgleda kao “taština hroničnog trošadžije”, dok primer “bačvanskog gostoprimstva”, policijski inspektor, nosi nadimak – Gomboc. Ovo “ime knedle” priča vic o Švabi na bunaru. Kao što znamo, Lalu u ratu muči jedino žeđ šunkom izazvana; ali taj se ikonični hedonizam kod Oltvanjija ne koristi da se još jednom srbijanski ismeje mirotvorstvo – naime, u trenutku kad priča ovaj vic, Gomboc u zasedi sa lajavom beogradskom inspektorkom čeka sletanje seksi vampiruša na subotički aerodrom.

    U srpskoj prozi retki su romani, sem “beogradskih”, koji precizno crtaju trasu kretanja junaka na način Defoove Mol Flanders koja zapisivaču svoje životne priče nepogrešivo deklamuje londonske ulice kojima, navodno izbezumljena, beži posle krađe. Ipak, romani Aleksandra Tišme, Vladimira Tasića, Lasla Blaškovića, Đorđa Pisareva i Franje Petrinovića ucrtavaju u mapu ratnog Novog Sada i svih njegovih poratnih izdanja trase svojih nesrećnih ili zbunjenih junaka defoovski precizno. U knjizi priča Urvidek Slobodana Tišme, transparentno šifriranom novosadskom bedekeru, “meka” mistifikacija grada znanog i kao Ujvidek pretvara se u plišani kez  tradiciji i duhu učmalosti.  Neke novosadske adrese i institucije raselile su se po srpskoj prozi u raznim igrivim ili oporim izdanjima, pa su tako nastali Forum srpski ili pak Kratica srpska; nišvilski desperados Magični Ćira takođe je umočio svoje pero u Novi Sad, dodavši mu, od svih znamenitosti, i – Adventističku portu!

    Vojvođanske romansijerke Judita Šalgo i Ljiljana Jokić Kaspar razasule su svoje prozne kote dalje od Nojzaca, sve do Bezdana, koji je glavno poprište Jokićkinog romana Četiri male žene. Šalgova početak jogurt-revolucije budno prati svojim pesničkim okom u priči “Oto Tolnai i Laslo Vegel gledaju Miting solidarnosti, 25. septembra  1988. u Novom Sadu”. Voja Despotov je, pak, posuo Petrovgradsku prašinu kao prah šećer po štrudli.

    Mogućnosti literarizovanja Severnog fronta su beskrajne: čekamo krimić o ubistvu na EXIT-u, triler o trbušastom trboseku koji rezbari po Deronjama za vreme Tamburica festa, ljubić o erotskim potencijalima rezanaca s makom, postmoderni brikolaž o Zvonku Bogdanu i Janiki Balažu. Ta di su te literarne đuvegije, otac ih prokarto?!

    Vladislava Gordić Petković 27. 02. 2011.

    Ciganska posla

    Prvu od ove dvije fotografije snimio je Bosiljko Domazet. Cana bio navalio da se slikamo. A na drugoj smo sva trojica. Ne zna se tko ju je slikao, valjda je Bosiljko nekome u kafićkoj gužvi tutnuo aparat u ruke. Bit će da je to, ipak, bila Smrt, pa je okinula onako u prolazu. Desetak godina kasnije uzela je Canu, jer se Cana najraskošnije smijao. Beše bogat smehovima, taj Ciganin! Veoma bogat!

    Vele da je on bio nešto poput romskoga prosvjetitelja, u zemlji fine mržnje i uljuđenog prijezira prema došljacima i rasno nečistoj čeljadi. Kada je neki dan umro, na web portalima svih najuglednijih i najcjenjenijih zagrebačkih glasila spontano se formiraše neonacistički forumi, na kojima pljuvahu mladež i građani, sve sa svojim fejsbuk profilima, po mrtvome Romu. Pogledajte ga još jednom, ako duše imate, kakav je, kako bogat on osmesima beše, drug naš Kasum Cana!

    Zatim se prosraše – a tek to samo u nas ima, govna pa još da seru – kako ne treba žaliti Ciganina, jer umro je tko zna od čega. Oni su, dakle, tu i smrt da cenzuriraju, i da mrtvozornički ovlašteno procjenjuju od čega ljudi ima da umiru, i koja je smrt u Hrvatskoj podobna da od nje pristojni ljudi mru. Neka ih, samo ih neka, ionako nisu imali oči da vide kakvim se osmesima i smehovima smejao ovome svetu drug naš Kasum Cana! I kakvim je smijehom Smrt očarao, kad nas je ono onomad slikala.

    Vele da je pisao pjesme, fotografirao, radio na izradi romskoga rječnika, učio ljude ovom i onom. Jest, sve je to bilo tako, i više od toga. Cana je u svakome slučaju bio umjetnik. Ali bio je on, zapravo, moler, soboslikar, pitur priučeni, koji je išao po stanovima i krečio. Umjesto boje marelice, kakvu biste od njega naručili, načinio bi narančastu ili ružičastu. Neku u koju bi čovjek teško mogao gledati u svome stanu. Ali bješe Canina. I sada, nakon što nam ga više nije, da vidimo toga tko će imati srca da prekreči ružičasti Canin zid. E, zato bi trebalo imati betonsku bloketu umjesto srca, pa da prekrečiš zid Ciganina koji je takve smehove imao da je smehom svojim i jednu Smrt očarao.

    A naš život, i sve drugo, sve ti to behu ciganska posla.

    Na kraju, na dženazi Kasuma Cane, govorio je čovjek koji je onoj koja je bila u prolazu pružio aparat u ruke i rekao slikaj. Evo tih riječi kojim je Bosiljko Domazet ispratio mejta, kojemu nismo imali šta ni halaliti, toliko nam je dobar bio, osim ciganske tuge koja nas u plač tjera kad pomislimo da nam se više smijati neće:

    Brate, stvar je posve ozbiljna, nema te. Nema te na ovoj Božjoj ponjavi, jedinoj koju poznajemo, ma koliko se upinjali i zamišljali. Svjetove druge, ona polja beskrajna, po kojima sada lagahno hodiš.

    Stvoritelj i gospodar svjetova, onaj s toliko imena, poziva Kasuma, putnika.

    Ti, međutim, negdje pehlivaniš među nama, griješ se našim osmijehom, našom vedrinom.

    Nećemo te iznevjeriti, jer ti si znao ljude izdići do prave njihove mjere. Možda i one koji se bave politikom, ali oni će ovo teško shvatiti. Njihova je mjera druga.

    Cana Kasum, putuje, možda još nije do dženneta pristigao, ali znam, otamo mu se hurije smiješe.

    Opet, nekako, možda je ovo još jedna od tvojih dosjetki, da nas ovako okupiš.

    Pa se sada mislimo kako ćemo se dobaciti riječima, a one su samo za nas koji ostajemo ovdje još neko vrijeme.

    Veliki putniče, neka ti sretno bude. Muzika ljudska, romska, neka te prati i isprati, da svome cilju miran dođeš. I nađeš utočište, domovinu duše. Kad ove druge nemaš.

    Po adetu, onom koji sam smisliš, neka ti je lahka zemlja, barem za ovo međuvrijeme, dok ne postaneš behar.

    (bosiljko domazet rejhan)

    Miljenko Jergović 26. 02. 2011.

    Večeras, u Zadru

    Pusto parkiralište, ispred velikoga trgovačkog centra uz autocestu, blizu Zaprešića. Veljača je, zima, ponovo pada snijeg.

    Hodamo prema autu, iza sebe čujemo muškarca koji izlazi van i telefonira.

    Evo me ispred banke, kaže on. (U trenutku se pokušavam sjetiti postoji li u trgovačkom centru banka.) U Zadru sam, nastavlja, ona banka na trgu, znaš li? Upravo završavam posao, govori, vičući, i ne brine čuje li ga još tko osim onoga s druge strane.

    Smijemo se, oraspoložila nas je njegova laž. I još dugo mislimo na tog čovjeka.

    A snijeg pada, večernje nebo spušta se na cestu, prestižu nas automobili, kamioni, šleperi. Na čas nam biva toplije. Iako za nas ne zna, onaj s druge strane telefonske veze vjeruje da smo i nas dvoje u Zadru.

    Miljenko Jergović 26. 02. 2011.

    Pariz umjetnika

    A ne, dragi moji bilmezi i mamlazi, ne postoje u umjetnosti potrošene teme, ne postoje prizori koji ne mogu postati slike, ni riječi koje više nisu u stanju izraziti ono što označavaju. Samo što postoje, itekako postoje, oni kojima se nijedan prizor ispod Božjih nebesa nikada neće pretvoriti u pažnje vrijednu sliku, postoje oni čije riječi ne znače ništa, kako god ih izgovore ili napišu. Eto, recimo, koja je razlika između kiča i umjetnosti? Ajfelov toranj je kič na fotografijama, stvarnim ili mogućim, svih pet milijardi stanovnika Zemlje (i još milijardu ili stotinu milijuna – ukoliko nas je više). Ali isti je Ajfelov toranj umjetnost na fotografiji Stanka Abadžića. Ni potrošena tema, ni tisuću puta viđen motiv ili prizor, ni turistički stereotip, nego umjetnost. I vjerovao sam da smo s Parizom završili, i da toga grada, mimo Stankovih slika, na ovome Mostu neće biti. I onda sam se dugo suzdržavao da ne gledam ovu sliku Miodraga Trajkovića, na kojoj je Sena s jednim od najpariškijih fragmenata grada, u tonu i obasjanju starinske dagerotipije, tako da slika istovremeno djeluje kao imaginarna Matoševa razglednica, odaslana u domovinu s molbom da mu se pošalje neki neisplaćeni honorar, kao ilustracija iz nekoga devetnaestostoljetnog izdanja Victora Hugoa i kao posveta modi francuskoga filmskog neobaroka, koja je minula mimo nas baš nekako u vrijeme kada su počinjali naši ratovi. Eto, to je samo nekoliko asocijacija na Trajkovićevu sliku Pariza… Pa neka se dalje nižu nespomenute, granaju se i rastu u sjećanja, priče, filmove i romane. Umjetnost se na fotografiji od kiča razlikuje upravo po njima, po asocijacijama. Kada ga diletant snimi, zalazak sunca samo je i jedino zalazak sunca. A Pariz više nije Pariz. (mj)

    Miodrag Trajković 23. 02. 2011.

    Budimska kaldrma

    1.

    Postavljamo izložbu o Raulu Valenbergu. Bio, za vrijeme rata, švedski konzul u Budimpešti i spasio mnoge Jevreje iz tamošnjeg geta. Po svršetku rata, gubi mu se trag (i život) u nekom od sovjetskih logora. Porodica Valenberg najbogatija je i najmoćnija ovdašnja porodica. Neki od njih, šapuće se, otkupljivali su od nacista zlato koje je čupano iz ljudskih vilica.

    Izložba ima tri cjeline. Radovi skulptora Gustava Krajca postavljeni su u sporednoj sali, radovi autora sa konkursa za monument Valenbergu u Štokholmu u uskome koridoru. Odabrano je šest skulptora, a pobijedila je danska umjetnica Kirsten Ortvend, čiji su uradak –hrpa sitnog, crnoga kamenja na bijeloj podlozi – zlobnici (i štampa) nazvali “Pseća govna”. U internacionalnoj sali održavaju se predavanja, prisjećanja i fotoizložbe. Govorit će i g. Kofi  Anan, sekretar UN-a i ovdašnji zet; žena mu je sinovica R. Valenberga.

    2.

    U pomoćnoj sali trebali smo pripremiti temelje za kopiju Krajcovog njujorškog monumenta. Stigao je prošle hefte, u pet-šest sanduka koji nisu bili teški i ja sam ih sam odvukao u podrume. A onda nam je stigla podloga. Dan je bio sličan danima u paklu; pljuštala je kiša, fijukao vjetar, oštar poput kravljega jezika, a kamion sa paketima bio je parkiran ispod Biskupskih konjušnica, na pô sata odavde. Imali smo, doduše, teretna kolica, paketi su izgledali ljupko, ali nije bilo šale da ih pomjerimo. Odrao sam kožu do lakata, ukaljao se do za vrat. Paketi su krili kocke od crnog kamena. Rezane su grubo, vonjale su na močvaru i sa strane, kada bi se osušile, osule bi se sivim, žutim i crvenim pjegama. Jedna kocka teži 12-15 kg, a valja ih nasložiti u kvadrat koji hvata pô odaje. Prije no što smo počeli, Johan mi je rekao kako je “kaldrma” dignuta iz bivšega jevrejskog geta u Budimpešti i meni se trbuh za jednjak slijepio. Čuvao sam da ih ne ozlijedim pri spuštanju, ređao ih kao da hljebove ređam, misleći na one koji su ih prije mene nosili.

    3.

    Nazivam se R. L., znam formulu brave na vratima Skisernas muzeja, saginjem se, šapućem je i vrata se otvaraju. Tako treba, kažem, jer sam njegov čuvar i čuvat ću ga do kraja stoljeća. U deset mi stižu (tvrde dnevni protokoli) prvi gosti: grupa studenata primijenjene umjetnosti. Stižu blijedi i bezvoljni. Uvodim ih u salu s domaćim kipovljem.

    Skicirat će danas nordijske romantike-rodoljube. Skuhao sam dva ibrika jake kafe, napunio košarice bularkama i oni su navalili; prodao sam začas sve to, zaradio 120  kruna, zaključao spoljnja vrata, otključao vrata od terase.

    Nastavnica crtanja, sredovječna žena s blijedom, sijedom kosom u rep uvezanom, s modrom pelerinom, crnim pantalonama i čizmama, izlazi da puši. Ime joj je Gunel, a zovu je Hexan (vještica), pričljiva je i cinična i ja volim da je slušam. Jutros kuka na Vislava, konzervatora, koji joj je uramio neke skice i s cijenom je propisno odrao. I ja kukam. Nadao sam se da ću ovdje ostati poduže, ali muzej ide pod mistriju, dobili su silan novac i odavde i sa strane (EU donacije i fondovi), gradnja kreće od jeseni i Skisernas museum bit će zabravljen tri godine. Gun mi predlaže bolnicu – noćna smjena. Zapiraš i paćiš zadnjice staraca, prenosiš ih iz odaje u odaju, ali samo tri večeri u nedjelji, ostalo si slobodan.

    – I čitaš im, kaže Hexan – iz Biblije sve dok kapke ne zatvore.

    Ona poznaje neke umjetnike-strance koji su godinama tako izdržali.

    Slijeću vrane na kipovlje. Jedna je sjela Greti Garbo na rame, zagleda joj lice i zatim je kljuca u obrve.

    Refik Ličina 21. 02. 2011.

    Lastan i Pređo

    Umro je Ivica Bednjanec, pedagog, psiholog, antropolog, vjeroučitelj, politički komentator i seksualni savjetnik moje generacije. Ne utvaram si, kako bi kazao Ćiro Blažević, da je bila prva ili jedina, ali je nesumnjivo bila među zadnjima kojoj je strip kao formativni medij obilježio odrastanje. Na kvadratima ispunjenima oblačićima teksta naučili smo sricati prva slova, smještati vojske u povijesne kontekste i markirati zemljopisne toponime – od Ontarija do Manausa. Pripadamo pretposljednjim primjercima izumiruće vrste čitača kojoj je Boro Dežulović u novome Globusu posvetio ironično posmrtno slovo. Kao i većina ovisnika, najprije smo počeli s lakim drogama. Ivica Bednjanec – neka se zna – bio je jedan od krupnijih dilera pisane riječi našeg vremena; jedan od ključnih krivaca za tu bizarnu čitalačku navadu.

    Podmukli kriptokomunistički propagandist trovao je mlade Hrvate u najnježnijoj dobi zavodljivim likovima s kojima su se lako poistovjećivali. Zanimljivo je da je svojedobno oboren na prijemnom ispitu na Likovnoj akademiji upravo zbog crtanja stripova koji su u to vrijeme tretirani šundom i kičem, te kapitalističkim izumom za pomućivanje svijesti radničke klase.  Kreirao je Lastana, Genija, Osmoškolce: u razredu smo se nemalo puta potukli oko Jasne i Nine, argumentirajući šakama koja je više seksi. Zbog Bednjanca smo zarana postajali Zagrepčani čak i u dalekim primorskim vukojebinama. Kako ni u tragovima nije bio plagijator zapadnjačkih crtačkih trendova, nego nepatvoreno i svakodnevno naš, s njega smo lakše prelazili na usamljene junake pod stetsonom što jašu prerijama, na Politikin zabavnik i porodicu Tarana, Stripoteku, Mandraka, Ripa Kirbyja, Mister No-a, te zavodljivu i opasnu Modesty Blaise… Bilo je to društvo s kojim je i dječja gripa prerastala u neponovljivu avanturu i s kojima se svijet doimao kao zabavnije i pravednije mjesto. Duhanski smotuljci York svojedobno su se reklamirali pod sloganom: “S cigaretom nisi sam”. Epitet je ukraden stripu: s crtanim junacima nikad nisi bio sam. Poput sjenke Petra Pana u stopu su nas pratili kroz školovanje i djetinjstvo, i nikad nisu izdali. Zadnja knjiga koja me je pošteno uzdrmala također je bila strip: legendarni “Maus” Arta Spiegelmana. Njega sam se, ne znam zašto, prvoga sjetio kad sam čuo da je “Nježni” umro i da su definitivno nastupila okrutna vremena.

    Moj sin je rođenjem duboko ukorijenjen u kulturu pokretnih slika i koliko god se ja trudio – a nije da nisam –stripom se nije uspio inficirati. Ako je neki junak moje mladosti u međuvremenu zaživio u cyber-svijetu, on ga cijeni i poznaje, vitla njime uz pomoć joysticka i vodi ga do konačne pobjede. Za druge nikad čuo, niti ga je briga. Smrt Pređe Vušovića, međutim, pokosila ga je i zaogrnula nevjericom. Legendarni “Gazda” iz “Bitangi i princeza” njegov je Sir Oliver iz Alana Forda, besmrtna figura čije se replike izgovaraju bez greške čak i kad vas netko probudi u dva u noći. Današnja djeca – koja odmah po rođenju plaču na engleskom, prate isključivo strane serije i pamte u gigabajtima – nezamjenjiv su detektor za prepoznavanje  autentičnosti u domaćoj filmskoj produkciji. Na većinu novog televizijskog materijala oni ne troše ni treptaja, a “Gruntovčani” ili “Malo misto” doimaju im se kao Atlantida, kakav davno potopljeni svijet. Pređine uloge bile su posve druga priča. Snimke novih epizoda “Bitangi i princeza” nabavljao sam taze, od scenarista. “Dida” iz “Odmori se, zaslužio si” bio nam je kao član familije, nezaboravni prijatelj iz vojske, kućni ljubimac i kvartovski potepuh.

    Ivica Bednjanec i Predrag Vušović: dvije smrti. Dva medija, dva žanra, dvije ikone. Dvije sjajne zvijezde i dvije crne rupe u kulturnim matricama dvaju generacija. Dva nepatvorena tumača svijeta koji se ne da lažirati i koji egzistira sad i ovdje, iza našeg prozora. Dva velika umjetnika u maloj i autodestruktivnoj zemlji; dva cinična razbijača demagoških magli u dva tako različita, a tako slična vremena.

    Davor Krile 20. 02. 2011.

    Dva pjesnika

    I

    Jutro, onoga dana kada je hajka već jenjavala.

    U Frankopanskoj ugledam pjesnika, trči za tramvajem, i korak prije nego uskoči na stražnju platformu, vrata se zatvaraju.

    Već  je bio u tramvaju, zamišljao se unutra kako se vozi prema Muzeju za umjetnost i obrt, semafori prolaze jedan za drugim… Duh mu je, kažem, otputovao, i sad mu je da se prene, tu na pločniku, kao onaj tek probuđeni.

    I onda ugleda mene.

    U hajci je i on, premda manjinac, repetirao riječ ili dvije.

    Pa gleda kako prema njemu idem.

    Nasmiješi se nekako glupo, kao da se tu, nasred ulice, zatekao bos i u pidžami.

    Prolazeći, čuo sam zvuk, ni riječ, ni kašalj, ni uzdah, nego sve to. Kao da mu je mrtvom netko usred prosekture skočio na grudi.

    II

    Primio sam stotinjak mailova, danas važno govori pjesnik, i u svakome od njih kolege išću i mole da se tog isključi iz javnoga života.

    Taj sam, iz njegovih važnih riječi.

    Prije sedam-osam godina, na Hvaru, na književnome festivalu, zatekao sam se u majici, na kojoj je pisalo nešto u korist islama. Ili je pisalo da sam musliman, ne sjećam se toga više.

    Hvala ti, reče tada, misleći da sam zbog njega, ili njegove svojte, takvu navukao majicu.

    Gledao me je pogledom skotne kuje, koja stoji nasred bulevara, dok tamo i ovamo jure automobili.

    Taj pjesnik važni, s inboxom povelikim baš.

    Miljenko Jergović 19. 02. 2011.

    Plečnik u Bosni

    (2000)

    Po nalogu nekog smiješnog lokalizma, kojemu se ne uspijevam oteti ni danas, kada je svedena  pozamašna bilanca nepopravljivih šteta što mi ih je nanio, mnoge velike i vrijedne pojave iz bijeloga svijeta uzmognem tvarno i živo osjetiti tek ako ih mogu prisloniti uz neku svoju bosansku fascinaciju, iskustvo. Ta je rabota uvijek prokleto blizu provincijalizma – možda provincijalizam sam! – i ne zna onaj tko mu se nije otimao koliko košta napor da dotičnu pojavu ne sniziš, ne smanjiš na svoje male, provincijalne mjere kada ju doživljuješ tako.

    U Zagrebu je nedavno pod trostrukim tzv. visokim pokroviteljstvom (Vaclav Havel, Milan Kučan i Stipe Mesić) otvorena izložba slovenskoga genija arhitekture Jože Plečnika (1872-1957). Nikad nije bilo da se ne zna kako Plečnik pripada među ono najbolje što ima evropska arhitektura dvadesetoga stoljeća. Međutim, njegova nova i stvarna slava počinje tek u novije doba, otkako mu je 1986. bila postavljena velika izložba u pariškom Beaubourgu. Potom je 1996. napravljena još reprezentativnija postavka Plečnikovih radova u Pragu, u kojemu i jest ostvario svoje najbolje zamisli, pa je ta izložba, pod karakterističnim motom: arhitektura za novu demokraciju, obišla Varšavu, Budimpeštu, Ljubljanu, New York, Berlin, Bruxelles, Pariz i Barcelonu, a nakon sadašnje zagrebačke postavke seli u Haifu.

    Na dalekoj margini zagrebačke Plečnikove izložbe neka barem ovdje ostane evocirana neobična “bosanska veza” velikoga umjetnika. Riječ je o njegovu dugogodišnjem prijateljstvu s fra Josipom Markušićem (Kotor Varoš, 1880 – Jajce, 1968), vjerojatno najsnažnijom ličnošću među bosanskim franjevcima u Dvadesetom stoljeću i jednom od najvećih među njima uopće.

    Plečnikov i Markušićev put ukrstili su se negdje između dvaju svjetskih ratova. Na bazi nekadašnje prisutnosti bosanskih franjevaca, još iz otomanskih vremena, u prekosavskim i prekodunavskim krajevima, njima je na upravljanje 1926. dodijeljena tada još velika i brojna katolička župa u Beogradu. Tamo su od samoga početka djelovali vrlo ugledni i obrazovani franjevci. Jedan od njih, fra Arkanđeo Grgić, nagovorio je Plečnika, tada već čuvenoga arhitekta, da načini plan za župnu crkvu sv. Ante. U to vrijeme Markušić je bio provincijal Bosne Srebrene, i njegova je riječ bila presudna kod prihvaćanja Plečnikova plana, čime se suprotstavio dominantnim konzervativnim shvaćanjima crkvene arhitekture i umjetnosti. Na takve prigovore odgovarao je s otresitom samosviješću emancipirana intelektualca i esteta: “Previše smo se bili naučili, da žlica mora biti drvena, a nož – šklopac.”

    Plečnikova beogradska crkva odmah je pobudila vrlo žive stručne diskusije i polemike, jer je bila djelo jednoga snažnog autora, u isti mah duboko prožetoga sakralnom inspiracijom ali i moderno slobodnoga u baratanju formama. Ipak, najbolji i najkompetentniji tumači prepoznali su u njoj novu i trajnu vrijednost, a sam Markušić je u jednom pismu Plečniku 1933. to pregnantno izrazio: “Crkva ne mora biti bogatstvo, ali mora biti umjetnina. I, ako nije umjetnina, nije crkva.”

    Od 1931. do 1939. Markušić je službovao kao gvardijan beogradskoga samostana, te je mnogo radio na dovršavanju Plečnikove crkve prema njegovom detaljnom planu. U tim godinama začelo se i potpuno produbilo jedno neobično snažno duhovno prijateljstvo, zasnovano na rijetkoj srodnosti shvaćanja ljudskih vrijednosti, umjetnosti, vjere… Iza dvojice prijatelja ostala je bogata korespondencija, nekoliko stotina pisama iz skoro tridesetogodišnjega razdoblja. Nitko ih do danas nije studiozno proučio, a kamoli priredio za eventualno objavljivanje. O njima je, koliko znam, kod nas jedini javno referirao profesor fra Vitomir Slugić na simpoziju o Markušiću u Jajcu 1980.

    U tim pismima dvojica prijatelja razmjenjuju meditacije o arhitekturi i umjetnosti, o odnosu sakralnoga i estetskoga, pri čemu se relacija uspostavlja kao istinski dijaloška, produbljujuća. Još uvijek leži neprocijenjena ogromna količina izvornih skica, crteža i planova, koje je Plečnik slao Markušiću, i koji su većinom čisti unikati. Veoma je zanimljiva i razvojna linija Plečnikova odnosa spram Markušića, koja dolazi i do ovakvih izraza potpune odanosti: “Nikoga ne cijenim toliko koliko Vas. Vi ste meni uzor.” (1954)

    Ima nečega usudnoga u činjenici da Plečniku nije uspjelo nikad ništa graditi u Bosni, i pored dugotrajnih i ozbiljnih planova. Već 1933. Markušić mu povodom  beogradske crkve piše: “Žalimo samo to, što ova crkva nije u središtu naše provincije, jer ona jest naš ponos, ali je daleko od ‘fratarskog naroda’ Bosne, da ljepotama njene forme pridodamo naročite svoje čari i osjećaje. Žao mi je i za Vas, što nam bliže niste, da Vas prisvojimo.”

    Prije nego što će konačno prihvatiti da radi nacrt crkve u Sarajevu, Plečnik je iskazivao ustezanje toliko karakteristično za prosvijetljenoga znalca i umjetnika: boji se, govorio je, raditi u Bosni, u kojoj je muslimanska arhitektura ostavila toliko velikih djela! A kada se prelomio, napravio je veličanstven nacrt za “katedralu Vrhbosne”, s ambicijom da to bude “nova Aja Sofija”. Nacrt, nažalost, u Sarajevu nije prihvaćen, kao ni drugi, manji, za crkvu Marije Anđeoske na Kovačićima. Zašto, s kakvom argumentacijom, u kakvim okolnostima, tko je spriječio mogućnost da Sarajevo danas ima Plečnikovu crkvu – ostaje duboko zakopano u arhivima mjerodavnih crkvenih institucija.

    Tek, kao bizarnost kojoj je teško pridati makar i samo simboličnu vrijednost, stoji podatak da na starom katoličkom groblju u Varešu minijaturna kapelica, što ju je po neprovjerenim legendama crtao Ivan Meštrović, ima tornjić malen kao igračka, koji se pripisuje Plečniku!

    Jedino njegovo “djelo” u cijeloj Bosni.

    Ivan Lovrenović 18. 02. 2011.

    RetrOpatija/4

    Krug oko kvadrata

    Prvi i jedini put pao sam s motora negdje na opatijskom Križišću 1987. godine. Bilo je prošlo pola noći, a ja sam bio najgori suvozač kojeg je Miljenko mogao zamisliti. Bio je to neki Tomos, ape-enac, što već, a ja sam se cijelim usponom od pošte do Križišća nespretno ljuljao. Dok se nisam srušio i nažalost povukao za sobom svog kolegu koji se u dobroj vjeri ponudio da me prebaci do Vrutki. A mogao sam i pješke, kao i svake večeri koju sam proveo u Mariju.

    Mario, kakva je to meka bila u drugoj polovici osamdesetih i početkom devedesetih. Kafić s patinom koji je radio u dvije smjene: jutarnjoj, za sve koji imaju nekog posla na merkatu, i večernjoj, za sve koji nemaju nikakvog posla na merkatu. Do Marija koji se zavukao između pošte i pekare dolazio sam prije jedanaest uvečer, a ispred ulaza se razlijevao miris svježih peciva iz Radnika. Pred vratima bi bilo mnoštvo ljudi, pretežno u dvadesetim i tridesetim godinama koji su formirali privremene grupe za olajavanje onih koji nisu prisutni.

    – Si ča?

    – Ši san.

    Nisu to bili neki mudri razgovori, već prije rekapitulacija dana i prošle noći. Uska terasica, jer velika je došla tek kasnije, sredinom devedestih, predstavljala je za nas facebook onog vremena. Ne da nismo imali mobitele, nego mnogi nisu imali ni fiksnih telefona. No, uz terasu Marija nam nije ni trebalo. Ovdje su se razmjenjivale sve važnosti uz bocu Favorita, bevandu, bambus, whiskey-colu ili vodku s juiceom, što su bila pića naše mladosti.

    Pred Marijom se znao pojaviti i Mirko Zrinščak nakon što je 1987. okončao studij slikarstva na Accademiji di belle Arti u Veneciji u klasi profesora Emilia Vedove. U Veneciju će se kasnije vratiti da bi predstavljao Hrvatsku na Biennalu, ali za našu je priču važnije da je Mario bio jedino mjesto gdje se Zrineta moglo vidjeti u javnosti jer se ovaj osobeni umjetnik u drvu po povratku iz Venecije odmetnuo u pustinjake i živio povučeno u šumama Učke.

    –  Otkud ti Zrine – znao sam ga pitati dok je stajao na sredini ulice, posve po strani grozda ljudi koji su se naslanjali na ulaz u caffe bar.

    – Rekli su mi da sam asocijalan pa sam se došao malo družiti s ljudima – odgovorio bi dobri Mirko Zrinščak i nastavio mirno šutjeti s pogledom na svjetinu kojoj se do kraja večeri ne bi približio.

    Uglavnom, pojavljivanje u Mariju bilo je važno za socijalizaciju viđenijih mladih Opatijaca koji su željeli razmjenjivati neke produhovljene ideje ili jednostavno probuditi muške i ženske hormone. Svi su bez iznimke nježno grlili svoje čaše i razmišljali ima li smisla probijati se u grotlo kafića. Gužva je svake večeri bila konstantna, a kroz uska vrata stalno su se u oba pravca naguravali mladići i djevojke.

    – Tri točene, dva u tri bevandu i dva jacka – glasila bi narudžba koju bi najčešće brzo ispunila vlasnikova kćer koja će se godinama kasnije udati za slavnog francuskog kuhara.

    Važna pozicija u lokalu bila su ulazna vrata koja su s povišenom skalinom pružala dobar pogled na sve goste. Trebalo je velikom brzinom skenirati situaciju jer bi rijeka ljudi brzo gurnula znatiželjnika s privremenog trona. Oni najuporniji zalijepili bi se za stari drveni šank kojim su dominirale jutene vreće sirove kave “cafe do Brasil”. Sa šanka se pružao dobar pogled na veliki televizor težak vjerojatno pola tone koji je visio na lancima, a s kojega su dopirale pokretne slike ranih videospotova. Mario je među prvima imao neprekidan video program i pogled na rani MTV su svi cijenili.

    Gužvu nije cijenio nitko, a najmanje oni koji su se desetak minuta probijali do jedinog, malog wc-a posve lijevo od ulaza. Desno od ulaza bio je najvažniji dio lokala – nekoliko separea sa stolovima, dio šanka sa staklenom vitrinom punom sendviča i posve u dnu ostalo je malo prostora za kraljevsko prijestolje u obliku pivskih bačvi. Bačve su bile neugodne za sjedenje, prvenstveno zbog žuljevitog čepa u sredini, ali su ipak bile prestižna pozicija u lokalu. Ovdje je na rubu šanka često stajao i sam vlasnik, Mario Kinkela. A pored njega, stalni gosti – mahom liburnijski rockeri. Pamtim Mrleta i Prlju iz vremena u kojem se Let 2 pretvarao u Let 3, pamtim sve postave Cacadou Looka što uključuje sestre Simić, sestre Vrančić, Suzi, Giove i Alenku, a sumnjam i da su se svi članovi Fita svojevremeno zavarili za bačve. Svi su oni mirno pijuckali i pomalo ćakulali s Marijom koji je budno pratio što se događa u kafiću. Njegova žena bila je pak zadužena za snack. A snack je bio vrhunski – nizovi svježih tartina (danas bi rekli tramezzina) od kojih sam posebno volio one sa škampima i gljivama, mada nisu loši bili ni oni sa špinatom. Činilo bi se ponekad da ih mogu pojesti sve, ali si taj luksuz nisam nikada priuštio. Koliko mi je poznato, samo je Bole, legandarni izbacivač u Mildeu, uspio zakupiti sve tartine za šankom i uredno ih počistiti tijekom večeri.

    – More jedna tartina z škampi?

    – Ne more. Se je prodano.

    Bole, div od dobrih dva metra s pripadajućom kubikažom, samo bi razjapio usta što je prizor nalik otvaranju pramca trajekta Liburnija i ubacio u ždrijelo tartinu. Pa tako unedogled,  halapljivo bi trpao u sebe do kraja večeri.

    Još bolji od tartina bili su nadaleko čuveni “kvadrati”. Kvadrati “kod Marija” bili su zapravo nalik na običan topli tost sa šunkom i sirom, ali posebnost im je davao osebujan preljev čiju je recepturu Marijeva žena brižnu skrivala. Bilo je tu sigurno majoneze i origana, ali i nekih tajnih sastojaka.

    Dvadeset godina kasnije, kada smo u dugoj zimskoj večeri s obitelji Kinkela pretresali sjećanja na prijelaz iz osamdesetih u devedesete, pokušao sam dobiti recept za preljev, ali nisam uspio. Možda i jesam, ali do jutra mi je ispario.

    Caffe bar Mario proživio je pored opatijske Pošte lijepih tridesetak godina, od sredine sedamdesetih do kraja 2006., ali je punu zrelost i zvjezdane dane dočekao negdje 1987. Uspon je počeo slučajno, zatvaranjem nedalekog kafića Mimoza u koji su nakon proba u podrumu Kluba 48 zalazili lokalni rockeri. Kako su nakon probe grla suha, valjalo je napojiti sve te pjevače. A gdje se okupe muževni Prlja iz Leta 3, dugokosi Bajo iz Fita i neodoljiva Nina iz Cacadou Looka nije potreban nikakav drugi mamac. Rijeke mladih Riječana i mnoštvo domicilnih Opatijaca tvorile su šareno društvo koje je dočekivalo jutra na cesti između zgrade pošte i pekare.

    Tako su se osamdesetih smjenjivale večeri uz nebrojene krugove kroz Mario do kvadrata i natrag. A jedna od tih večeri završila je i mojim padom s motora. Dobro da je na tome stalo, jer kakav sam sve nakraman izlazio pred pekaru, dobro da se nisam otkotrljao sve dolje do Tik taka na glavnoj i vazda prometnoj glavnoj opatijskoj ulici Maršala Tita.

    Devedeset i prve, treba li spominjati, Mario je ostao bez svoje “treće smjene”. Neki su otišli na ratište u Liku, drugi put Amsterdama, ali svima je u sjećanju ostao Mario i krugovi oko njegovih slasnih kvadrata.

    Edi Jurković 17. 02. 2011.