Olga Tokarczuk je, čitam u vijesti, osvojila Bookera. Rečena nagrada, naglasimo to odmah na početku, nije ono što se o njoj misli i pretpostavlja u hrvatskoj i u drugim zaostalim bliskoistočnim provincijama, budući da preferira lakoprobavljivu, vlaknima bogatu, intelektualno i emocionalno nezahtjevnu amerikansku literaturu.

Koja čak i kada nije amerikanska neugodno vonja i zaudara na mrtvaje i baruštine Amazona. Ali u posljednje vrijeme se, eto, s vremena na vrijeme dogodi da se obukeri i poneki stvarni pisac, više ne bi li Booker dobio na značaju među ozbiljnijim europskim književnim svijetom, nego što bi Bookerovom šefovlju stvarno bilo do internacionalizacije, mondijalizacije i uozbiljenja ove po koječemu trivijalne britanske nagrade. Uostalom, Man Booker International je 2005. i osnovan da bi se onoj drugoj, The Man Booker Prize, pružio vjerodostojnost izvan zemalja Commonwealtha i pasivnih bliskoistočnih provincija.

Sve ovo vrijedi napominjati da bi se reklo kako je, ipak, ovo više nagrada Olge Tokarczuk Bookeru, nego Bookera Olgi Tokarczuk. No, to bi se isto moglo reći i za većinu ostalih dobitnika ovoga instant Bookera: od prvog dobitnika Ismaila Kadarea, preko nigerijskog klasika Chinua Achebea – mogli smo ga čitati još u vrijeme Jugoslavije, u sarajevskim i beogradskim prijevodima – Laszla Krasznohorkaija, Davida Grossmana, ali i genijalne Lydije Davis, američke autorice kratkih priča, koja ni retkom nije prevedena na hrvatski, te Alice Munro i Philipa Rotha – koji se, evo, koliko prekjučer Bogu predstavio i na Ahiret preselio – tako da je jedina prava, budalasta, trivijalna i do zla boga pretenciozna bukerovka, preklanjska dobitnica, Južnokoreanka Han Kang.

Ali ni to nije dovoljno da o ovoj nagradi previše dobro mislimo. Ili nimalo bolje nego o holivudskom Oscaru za strani film. No, dok je film nesumnjivo američka stvar – ili, što bi Bogdan Tirnanić davno rekao: “Američki film, pa to je pleonazam!”, književnost nije ni britanska, ni komonveltska, ni američka, pa tako ni britanski bukeri nisu relevantniji od ruskih ili arapskih, koji su također, više ili manje, irelevantni.

Ali hajde, ne pretjerujmo sad s bespotrebnom pljuvačinom – koja se ionako više tiče naših lokalnih tabloida i njihovih degeneriranih kriterija, nego stvarnog Bookera – nego kažimo riječ-dvije o pobjedničkom romanu. Engleski naslov je “Flights”, te nam je trebalo malo vremena – dvije-tri duge minute – da odgonetnemo o kojem se to romanu Olge Tokarczuk radi. Riječ je o romanu “Bieguni”, originalno objavljenom 2007, za koji je godinu kasnije dobila uglednu i važnu poljsku književnu nagradu Nike, a 2010. je izašao i u Beogradu, pod naslovom “Beguni”, u briljantnom prijevodu Milice Markić. (Hrvatskog izdanja nije bilo, premda je u neka ranija, knjigama blagorodnija vremena, Tokarczuk prilično redovito prevođena i objavljivana.)

Beguni su, kako piše u jednom srpskom leksikonu, ogranak pravoslavne sekte bespopovaca, koju je krajem osamnaestog stoljeća osnovao stanoviti Jefimije. Beguni su lutalice, iskorjenjenici, vječni bjegunci, koji smatraju da je carska vlast utjelovljenje antikrista, a da su duhovna, dakle crkvena, i građanska vlast samo oblici antikristova ispoljavanja i djelovanja. Beguni bježe da bi izbjegli služenje vojnog roka, posjedovanje osobnih dokumenata, plaćanje poreza i bilo kakvo institucionalno zajedništvo s ostatkom zajednice koja je, eto, pristala služiti antikristu.

Po svemu, dakle, riječ je o jednoj od onih tipičnih, posvećenih i posvećeničkih tema Olge Tokarczuk, koja, naravno, ne piše o onodobnim begunima, nego slaže priču, slaže romanesknu strukturu oko sudbina običnih i neobičnih ljudi iz različitih epoha i s različitih zemljopisnih širina, koji žive tako što bježe. Oblici njihova bijega nižu se kao svojevrsna sudbinska, egzistencijalna polifonijska struktura. Olga Tokarczuk od ljudi i njihovih sudbina stvara tonske nizove, koji grade sazvučje ovoga nevelikog, a veličanstvenog romana, kojem sam posvetio Subotnju matineju od 29. prosinca 2012.

Jedan od likova te fantastične, samo naoko i na prvu riječ komplicirane, a zapravo krajnje privlačne, čitljive i jasne knjige – jer Olga Tokarczuk piše uvijek jasno – je i sama pripovjedačica. Pripovijedajući o drugima, ona pripovijeda o sebi, kao što iz nje zatim izvru svi drugi likovi. Život je, bjegunstvo je, nizanje polifonih struktura, život je prelazak iz jedne u drugu, u treću, u petnaestu ličnost. Na psihijatrijskom odjelu svake bolnice takvo što je obuhvaćeno dijagnozom shizofrenije. U književnosti, međutim, drukčije biva…

Lijepo bi bilo da i ovi naši, pišući na stranicama svojih šareniša o Bookeru za Olgu Tokarczuk, potegnu i do Beograda, te nabave pa pročitaju “Begune”. Ili da, u slučaju da su zaboravili svoj materinji hrvatski, preko Amazona naruče “Flights”. Ta je Poljakinja danas veća i značajnija od svake nagrade koju još može dobiti. Sjajno je biti njen čitatelj.

Imaginarni prijatelj 61

Obično se zaboravlja kako je započela njegova priča. To da se Sizif zajebavao s bogovima. Taj dio njegove biografije pripada znalcima i čitateljima, dok za dugo Sizifovo finale znaju baš svi. Sve ti je to Sizifov posao, govori preprodavac na tržnici. Čovjekov je život Sizifov posao, kaže mladi diplomac filozofije, bolonjac, prije nego što će poći u neku svoju Tunguziju na Erasmusove ide. A onaj je Sizif, vedri buntovnik, lakomislena luda, radio nered po nebesima, izazivao je samog Zeusa: i to kako!, objavljujući da je Zeus silovao stanovitu Eginu, kćerku nekakvoga nižeg boga. Ali da se razumijemo, nije Sizif tu ništa slagao, općenito on nije bio neki lažljiv tip (možda je upravo zato i postradao), ali vrhovni se bog ne izlaže sramoćenju tabloida.

Iako, ovom se čitatelju grčkih mitova u njegovoj davnoj adolescenciji najviše svidjela Sizifova epizoda s Tanatosom, bogom smrti. Naime, kada je Zeus naredio svom ministru unutarnjih poslova Hadu da okuje Sizifa i zatvori ga duboko dolje, kod paklenog boga Tartara, Sizif je u tamo zapričao Tanatosa, pa mu ponudio da isproba njegove lance. Ovom se, lakovjernom i melankoličnom, svidjela igra, i dok se okrenuo, već je bio okovan. Tako je, zahvaljujući Sizifovim ludorijama, nastupilo vrijeme kada se nije umiralo. Jer dok je Tanatos bio u lancima, nije se moglo umirati.

Tako to bi prije nego što su bogovi Sifizu napokon dohakali. Eno ga kako uz svoje brdo gura kamen, i svaki put kad se primakne vrhu, kamen se otkotrlja nazad u dolinu. Nije meni što se Sizif uzalud muči, a ni Sizifu nije što uz brdo gura kamen, nego nam je obojici što su kamen i brdo odavno postali opće mjesto. I što Sizif gura kamen uz opće mjesto. A tako je zato što ga se spominju, i o njegovoj muci govore, oni koji ne znaju cijelu priču. Ili je znaju samo po čuvenju. Opće mjesto je isto što i trač. Sizif je stradao od milenijskog trača. To mu se Zeus dodatno sveti zbog one priče s Eginom.

Čovjekov život je Sizifov posao, rekli su nedavno filozofi. Rješenje je u samoubojstvu. Bolje se i ubiti nego dalje gurati kamen. Tako su zaključili površni. Ali se nisu ubili. Površni se ljudi rijetko ubijaju.

O Sizifu su pisali mnogi, sve pokušavajući njegov slučaj suobraziti u priču. Albert Camus nije, međutim, pisao priču, nego filozofski esej, koji se čita lako, kao priča. Veliki alžirski pisac, francuskoga jezika, nogometni golman i vječni provincijalac u očima nedarovitih zavidljivaca, o Sizifu je pisao uz potpunu identifikaciju, nesvojstvenu filozofima. Tako se identificiraju samo veliki pripovjedači. Tako je Camus zaključio da je ključni moment u Sizifovom poslu onaj kada on polazi za kamenom koji se otkotrljao u dolinu. U tom se trenutku sabire smisao Sizifova čina, Sizifova ljudskost i njegovo dostojanstvo. Strašno je živjeti u svijetu bez smisla. Ali ako je cjeloživotno guranje uzbrdo apsurdno, onda apsurd valja prihvatiti kao – smisao. Iz takvog se prihvaćanja, kaže Camus, rađaju pobuna, sloboda i strast. Sizif je, gola je to istina, do koje je mogao stići samo čovjek snažne imaginacije, romanopisac i pripovjedač, pobunjenik i strastan čovjek, slobodar. Dok gura svoj kamen uzbrdo, isti je onaj koji je prevario Tanatosa i okovao ga u paklu.

Sizifa ne treba osloboditi kamena i brda, nego ga treba osloboditi općeg mjesta. Opće mjesto svakoj priči oduzima smisao. Velikoj kao i maloj.  

Prošle srijede oko ručka
nemir u društvu penzionera
Došla penzija ali eto umrije ona
Fina prelijepa osamdeset i šest godina
Lijepa bi i sahrana starinska starogradska
Skupila se kolona najmanje osam njih na nogama
Svaki uzdisao svoga se sjetio svakom ode želja neispunjena

Posljednja želja pokojnice bila je ta da je dan nakon ukopa nazovemo tri puta na mobitel koji će biti pokopan zajedno s njom. Ujutro, u podne i predvečer, tako je napisala svojim slabašnim rukopisom na komad papira koji nas je dočekao zajedno s njezinim osobnim stvarima u staračkom domu na Pilama. Više od smrti, bojala se da bude živa zakopana i taj ju je strah počeo opsjedati posljednjih godinu dana od kako je postala nepokretna. Prije kojih stotinjak godina neka je njezina daljnja rođakinja bila navodno živa zakopana na Boninovu, netom što je od bordela postalo groblje. Našli su pri idućem ukopu u istu grobnicu otvoren lijes nesretnice, razderanu odjeću i polomljene kosti ruku i nogu što je bilo protumačeno kao njezin bezuspješan pokušaj oslobađanja od stravične smrti. Iako je postojala i druga teorija, da je pokojnicu iz lijesa zapravo na jedvite jade pokušao izvaditi pogrebnik u potrazi za zlatom s kojim su obično pokapali članove aristokratskih obitelji. Taj je pak nesretnik očajnički htio spasiti svoju ubogu obitelj od gladi. Jedan je naš rođak još sedamdesetih godina čak o tome napisao feljton koji je izlazio u nastavcima u Vjesniku. Vegetiranje u domu i prepuštenost vlastitim mislima cijeli dan očigledno su otvorili dovoljno prostora mašti da se rasplamsa u tom smjeru. Brat i ja smo ostali u Dubrovniku još taj jedan dan nakon ukopa kako bismo joj ispunili ovu posljednju želju. Nikoga od dubrovačke rodbine nismo htjeli moliti da učini ovu ludost. Zapravo se i brat tome opirao, ali sam ga uspjela nagovoriti da ostanemo i ispunimo joj ovu posljednju želju ma kako ona suluda bila. Teta svoje djece nije imala, nikada se nije udavala, a ostali rođaci uglavnom su bili ona hladna sorta od koje ništa ne očekuješ i ne tražiš i s kojom ostaješ na distanci čak i u zagrobnom životu. Naša mama bila je već toliko onemoćala da nije ni mogla sestri doći na pogreb. K tome, Dubrovnik se iz Zagreba činio kao da je na kraju svijeta, negdje tamo ispod Jarčeve obratnice. Već zadnjih nekoliko godina brat i ja smo bili jedini od ”sjeverne” rodbine koji bi joj jednom godišnje, a ponekad i rjeđe od toga, dolazili u posjet. Jedna godina iz sjevernjačke perspektive bi se odvrtjela brzo dok bi naša teta u toj godini bila pomno koncentrirana na pad koji se odvijao nepodnošljivo polako i nepovratno. Od jedne do druge godine, događale su se goleme promjene na gore. Od štaka preko kolica do nepokretnog ležanja. To su bili stadiji njezine polagane predaje, isprva sa slomljenim koljenom, zatim moždanim udarom, naposljetku sa slomljenim kukom koji ju je u potpunosti usidrio za krevet. Još s prvom nedaćom koja se naspram one koja slijedi činila bezazlenom, ona kao da je potpisala bezuvjetnu kapitulaciju i prepustila se padu niz provaliju koji je neki dan konačno završio. Zadnji put kad smo je vidjeli živu, prije nešto manje od godine dana, ležala je nepomično na krevetu, ispijena, ukipljena, vjerojatno i nadrogirana lijekovima koje brizgaju u žile starcima u domu da ne zanovijetaju i ne zapomagaju. Zubnu protezu više nije stavljala pa su joj se usnice prevrnule u unutrašnjost lica kao suha smokva. Konstantno je gubila ne težini. Jela je kao miš, tek toliko da se održi na životu što zbog onemoćalosti, što od potištenosti, što od lijekova koji su gasili svaku iskru života. Njezine tanke noge u pelenama, ispružene na krevetu s atrofiranim mišićima i opuštenom kožom bile su nalik pilećim krilcima. Nismo je više razumjeli što govori niti je govorila išta što bi zvučalo suvislo. A oči, kao da su još jedino one ustrajno palile tu posljednju iskru, odišući nepodnošljivom tugom koja bi se gubila na horizontu negdje povrh naših glava. Znala bih u susretu s tim pogledom nekontrolirano briznuti u plač. Možda to i nije bio plač zbog nje. Bili smo daleko, mi na sjeveru, ona na jugu, navikli već odavno živjeti jedni bez drugih. Bio je to plač zbog toga što se događa, što nam se svima može dogoditi i što će nam se dogoditi, bespomoćnima i krhkima s rokom trajanja tek malo više od životnog vijeka kukaca. Ona bi tada očajnički pružala svoje koščate prste s nepodrezanim noktima prema meni. Taj njezin pokret uvijek bi me uznemirio i pomalo uplašio. Podsjetilo bi me na to da usvojim ljušturama ostajemo nepodnošljivo sami.

U zadnjim našim susretima dok je još bila na nogama, u svome stanu, u svome tijelu i svom prepoznatljivom duhu, stalno se žalila na grad. Ona bi ga izgovarala kao grod. Nemamo više niti jednu normalnu butigu u grodu. Nemam đe ručni sat popravit u grodu. Placa u grodu se pretvorila u suvenirnicu. Ne mogu više niđe nać petrusin da valja. Samo arancini, limunčela, kotonjate u celofanu s fjokom, ko da borati mi u grodu od tega živimo. Nemam đe cvijeće kupit za stavit na grobje. Nemam đe u grodu skratit kaput ni suzit kotulu. U Gruž moram poć po hranu za mačke. A hranila ih je cijelu četu. Dolazile su joj na balkon koji je gledao na pravoslavnu crkvu. Tamo je bio njihov mali raj. Žalila se na buku ispod prozora koja ne prestaje do pet ura ujutro. I na stravičnu gužvu ljeti. Nismo to njezino gunđanje uzimali pretjerano ozbiljno. Smatrali smo to dijelom njezine osobnosti i dijelom folklora dubrovačke razmaženosti. Iako, kada smo prije više od pet godina zajedno šetali Stradunom, rijetko bi susretala svoje poznanike. Lagano su se osipali. Kad bi nabasali jedni na druge, žalili bi se u šta se pretvorio grod. I kako vaja poć iz groda. Riječ grod se zapravo sve manje čula ulicama. Ukopali smo je u obiteljskoj grobnici na Boninovu. Skupilo se tek nekoliko prijatelja, predstavnika institucije u kojoj je radila i par rođaka. Mobitel je bio pokopan s njom kako je željela. Prije toga smo joj obnovili bon i napunili ga strujom. Sunce je bilo visoko na nebu. Kao velika blještava rupa proždiralo je praznu pučinu u daljini.

Bilo je jutro, dan nakon ukopa. Brat i ja sjedili smo u njezinom stanu u gradu. Preživjeli smo besanu noć u kojoj su rijeke ljudi prolazile našim polusnom. Sjedili smo u stanu koji je u međuvremenu zaboravio tetu. Dugo ona nije bila u njemu. Odsjedali bi tu prijatelji njezinih prijatelja pa su njezine stvari bile diskretno sklonjene po ormarima, kutijama i vrećama. Njih ćemo brat i ja trebati negdje evakuirati i zbrinuti, opet u kakav starački dom ili Caritas. U kuhinjskim kredencima ima nešto sasušenih vrećica indijskog čaja. Prašina je zalegla po svim kutevima. Paučina se kupila po slikama brodica i galija koje je tako lijepo izrađivala dok je još bila živa i zdrava. Biblioteka joj je uzaludno širila ruke u zagrljaj. Umjesto nje, vratilo se tek nešto njezinih stvari koje smo donijeli iz staračkog doma. Ručna torba s dokumentima, pidžama, kućni mantil, dvije knjige, nekoliko Glorija i jedna grijalica. Ostavili smo ih bačene na podu pored kauča pa su tim više djelovale uznemirujuće. To ionako više nije bio njezin stan. Još ranih devedesetih godina prepustila ga je bogatom rođaku iz Južne Amerike tako da ga on otkupi od države. Onom koji živi ispod Jarčeve obratnice. Praktički ga je dala u bescjenje prije nego što su cijene nekretnina u gradu podivljale. Ona mu je cijena porasla za 1000 posto. Kapital bogatog rođaka iz Južne Amerike još je malo narastao, a ona je bila ugovorom sigurna do smrti. Uskoro će njezina soba, kuhinja, kupaonica i terasa biti pretvorene u apartman.

Trebalo je otići na groblje i nazvati je. Tri puta na današnji dan. Brat je bio nervozan jer je morao dovršiti klijentski program za jednu firmu i poslati ga hitno na neku stranu svijeta. Trebao je to još napraviti jučer. Njemu je bila apsurdna ideja da je zovemo. Rekao je da smo komotno mogli već krenuti u Zagreb i zvati je s autoputa ako je već trebamo zvati. Biti živ zakopan u 21. stoljeću preciznih dijagnoza je sa znanstvene strane nemoguće. Ali, tako je željela, rekla sam mu. Uostalom, ako je kojim nevjerojatnim slučajem živa zakopana, ne bi se ni mogla tako lako javiti na mobitel, nema dovoljno manevarskog prostora u lijesu, možda bi samo vikala, grebala ili kuckala da je čujemo, znaš i sam kako je slaba bila, govorila sam u obranu njezine želje, nastojeći je opravdati u njezinim tehničkim pojedinostima ne bi li je prikazala barem malčice opravdanom. Brat je samo preokrenuo očima i izletio iz stana u potrazi za stabilnim wi-fi-jem. Na meni je ostao teret ispunjavanja tetine posljednje želje. I meni se na trenutke sve skupa činilo apsurdnim i van svake pameti. Kao kakva priča Edgara Allana Poea. Ali što ako zaista postoji i najmanja šansa da je stvarno ostala živa zakopana kao njezina rodica iz 19. stoljeća pored koje sada leži. Izašla sam vani. Još nije bilo prevruće. Sjela sam u obližnji kafić na Gundulićevoj poljani. Moj umrtvljen mobitel ležao je u sjeni. Njegova crna površina reflektirala je nebo. Preko ugašenog ekrana je upravo proletjelo jedan golub. Vidjela sam kako dijagonalno prolazi preko ekrana, a zatim i gore visoko na nebu. Uzela sam mobitel u ruke i uključila ga, a pametni aparat se automatski spojilo na wi fi. U tren oka je ušao u žile grada i izbacivao mi podatke o obližnjim znamenitostima. Visitors can take a walk along the city walls that surrounds the Old City. The walk takes a couple of hours and offers stunning views of the Dalmatia Coast and a bird’s eye view of the city. Lovrijenac Fortress is one of the sights that can be seen from the wall, it is an impressive structure built on an outcropping rock. It is located just outside the Western wall of the Old Town and was featured in Game of Thrones.

Maknula sam pogled s ekrana na stvarni grad. Jedna se starica savijena pod pravim kutom gegala uz štap od jedne do druge kante za smeće i skupljala plastične boce. Pod je bio prepun mrvica kruha i lisnatog tijesta. Golubovi su se premještali s jedne fasade na drugu. Čulo se lepetanje njihovih krila pomiješano s ranojutarnjim žamorom grada. Zbog mrvica, ovaj dio grada je bio njihov El Dorado što znači da je bilo i puno njihovih govana posvuda. Nekoliko ih je prošaralo i Gundulićev spomenik. Kontejneri su se prelijevali slapovima plastičnih boca od sinoć. I doista, na samoj pjaci bilo je znatno manje štandova sa svježim voćem i povrćem. Prevladavali su suveniri. S obližnjeg ljubičastog štanda u valovima bi me, ovisno o gibanju ljudi, zapuhnuo intenzivan miris lavande. Jedna je starija gospođa objašnjavala nekom strancu rukama kako da koristi ulje u maloj bočici. Pokazivala mu je rukom pokrete masiranja glave u teškoj glavobolji. Teta je bila u pravu. Trebala bih krenuti i provjeriti je li kojim slučajem ostala živa. Iako sam samo teoretski prihvaćala tu mogućnosti, više kao feljton onog rođaka. Ostavila sam 50 kuna na stolu. Napustila sam grad i uspinjala se polako tankim puteljkom prema groblju. Ljudi koji će danas u velikim količinama ulaziti u grad još se nisu u potpunosti razbudili. Penjem se. Prolazim starački dom na kojem je još uvijek zalijepljena njezina osmrtnica. Mačke su se skutrile pored jednog kontejnera za smeće. Sa zapada me prate stijene, pučina i horizont prošaran tek pokojim visokim cvijetom agave. Ulazim na groblje. Sitan šljunak škripi pod mojim nogama. Zastajem ispred obiteljske grobnice u kojoj je pokopana teta i vadim mobitel iz torbe. Njezina slika gleda me s nadgrobne ploče. Ostale slike su već davno otpale. Još je tako mlada u licu na toj slici. Mobitel je na putu ovamo već navukao kojekakva ažuriranja i znao gdje se nalazim. Barem približno. Traži me recenziju za Guesthouse Boninovo. Uspijevam izaći iz hrpetine ažuriranja i reklama koji su se u međuvremenu nakotile na ekranu dok tražim u imeniku njezin broj. Teta. Pozivanje. Čekam. Zvoni. Na mom mobitelu se čuje zvuk uspostavljanja poziva, a iz zemlje sasvim tiho i gotovo nečujno dopire zvuk Samsungova klasika Over the Horizon. Srećom, oko mene nema nikoga da svjedoči ovome što upravo radim. Barem nikog živog. Melodija se odvrtjela nekoliko puta i zamrla. Pretplatnik se ne javlja. Odlazim. Prvo obećanje je ispunjeno. Mogu se spokojno vratiti put grada. Paklena vrućina je u niskom startu da napadne naša tijela i isiše iz njih sve životne tekućine. Treba preživjeti današnji dan i odraditi sve baš kako je htjela. Da ne ostanu neki nerazriješeni računi s mrtvima. Na ulazu u Pile već se stvorila gužva. Odjednom postajem obasuta turističkim letcima kao konfetima. Game of Thrones ture, ture kajacima, privat tours, Konavle Valley and Sokoltown tours, fish, drinks and folk music. Cijeli mravinjak želi ući u ljusku oraha. Duuu-brrrrrouvnik! Duuu-brrrrrouvnik! Rade  se fotografije, selfiji, snimaju kratka videa panoramskog pogleda na more i zidine. Preko mosta na Pilama je provučen konop. Ulazim u grad s desne strane. S lijeve ljudi izlaze van. Ispred mene zastava OTP banke i Dubrovačkih ljetnih igara. Laganim koracima ulazimo u grad svi zajedno u velikoj ljudskoj rijeci. Guslar reve i gudi ispred Onofrijeve česme neke tragične narodske melodije. Grad se topi pod koracima ljudi. Kao santa leda pod pingvinima.

Započelo je vrijeme ručka. Po Stradunu ugostitelji vrbuju ljude u svoje lokale. Sve je puno koktel barova, irskih pubova, bečkih kavana, talijanskih kafeterija. Jedan me čovjek prima za zapešće i dovlači ispred lokala. Zastajem slaba i zbunjena. Zgrabio me s obje ruke i započinje sa mnom plesati tango dok mi na uho šapuće današnji menu na engleskom. Govorim mu da sam ja naša, a on me poziva u lokal slavonskim naglaskom i obećava popust za domaće. Sjedam sama za stol i naručujem iz menija na engleskom. Gledam ga sa stola kako preznojen vrbuje ljude. Ispod pazuha mu se šire dvije mokre fleke. Duž ulice je niz takvih svodnika za ručak. Svaki se trudi biti prodorniji od onog drugog, napraviti bolju točku od svog suparnika. Ispred mene se stvorio tanjur narančaste tjestenine prošaran s četiri dagnje. Plaćam račun s popustom i odlazim dalje. Kamene ploče reflektiraju svjetlost i toplinu. Na zidine se želi popeti tisuće ljudi. Pripremljeni su. Imaju šešire, vodu i selfie-stickove. Brat se ne javlja na mobitel. Uvijek je takav. Kod njega je sve hiper racionalno. Programerski um bez Edgara Allana Poea. Ne bi me čudilo da se sad ne javlja jer se ljuti na mene zbog mog inzistiranja da je zovemo baš kako je htjela. Sklanjam se sa sunca. Tražim dašak povjetarca. Tražim rupu u zidinama blizu mora. Znam da bi tamo negdje trebala biti Buža. Pronalazim pukotinu iza katedrale kroz koju kapaju ljudi. Prepuštam se koracima drugih koji znaju kamo se treba ići. Imaju vodiče i pametne telefone. Imam vremena još popiti kavu prije sljedećeg odlaska na groblje. Na Buži se konobar preznojava među tijelima u kupaćim kostimima. Nema prazne stolice. Sjedam na dio betona među stijenama na kojem piše masnom crvenom bojom ”privat”. Pravit ću se luda i ostati sjediti ovdje dok mi netko ne kaže da se dignem. Piljim prema pučini. Kajakaši su ustrajni, približavaju se Lokrumu kao da će ga opkoliti. Moj mobitel vibrira zvukom ažuriranja. On uvijek zna više i uvijek je pametniji od mene. A funny little island just a 15 minute boat ride from the old port in Dubrovnik. Gorgeous scenery and beaches! Tucked away in a quiet corner of the monastery is the Iron Throne! You can sit on it and have pictures with a nice little Game of Thrones exhibition to see all about the filming and you can locate scenes on the island. There’s also restaurant and a cafe. Would recommend for a visit and the Iron Throne is much better than the very poor replica you can sit on for a fee in a shop in Dubrovnik. Iskače mi i recenzija za lokal Buža. Everything  is terribly over priced and the service lackadaisical at best. I ja mogu ostaviti recenziju ako želim, ali obamrla od vrućine i tjestenine s četiri dagnje samo nepomično sjedim ispod blijedih i sasušenih palminih grana koje služe kao sjenilo od sunca. Misli mi skaču pučinom kao da je površina vode u plastičnoj boci iz koje pijem. Mirisnim uljima premazana tijela skaču u vodu sa zidina. Nazivati tetu u grob, kakva ludost. Brat je bio u pravu. Mogli bismo i ranije krenuti za Zagreb. Dosta mi je grada. Zovem ga. Ne javlja se. Osjećam kako mi počinje curiti nos. Probijam se kroz gužvu. Kapljica bale traži svoj put kao da je vani zima. Tražim mjesto gdje mogu kupiti papirnate maramice. Spuštam se pokrajnjim uličicama prema Stradunu. Kapljica mi lagano klizi niz nadusnicu. U vrludanju uličicama u potrazi za maramicama, već sam tri put nabasala na jednu te istu gusarski stiliziranu radnju sa čudnovatim slatkišima. U suvrenirnicama ne prodaju papirnate maramice. Samo Game of Thrones privjeske, majice i figurice. Nos mi nepopravljivo curi. Nabasala sam na kostimiranog rumunjskog gusara koji drži nekoliko živih papiga ara kao atrakciju. Jedna crveno-žuta mi se kesi dok nervozno šeće lijevo-desno po štapu, gleda me prodorno i krivi glavu dok me procjenjuje. Kao da se smije mojoj bali iz nosa koja slankasto prodire u moja usta. Brišem je naposljetku golom rukom i moje dlačice na podlaktici sjaje sjajem zlaćanim. Bila je u pravu. Nema se đe kupit rubac za nos. Grad je zapekao. Izlazim u desnoj koloni i ovaj put uzimam autobus do groblja. Gužva je na ulazu u autobus. Vozač je otvorio samo prednja vrata. Autobus je prepun. Na prednjem sjedalu sjedi čovjek srednjih godina sa šiltericom na glavi. Mišići su mu dobro nabildani, jak je i crven u licu kao rak. Komotno je raširio noge i postavio svoje međunožje na tron prvog sjedala. Do njega stoji ljudima prikliještena starija gospođa sa štakom. Željela bi sjesti. On se neće ustati i to ponosno podcrtava. Kaže, neću se ja tebi dignut. Govori glasno kako je on svoju kartu platio za razliku od nje koja je u penziji i ne plaća kartu. On je porezni obveznik i ovo je njegovo pravo. Ona mu govori da joj se ne obraća s ”ti”. On joj odvraća da je ona za njega nitko i ništa. Izlazim iz autobusa. Odlazim k mrtvima. Ulazim na groblje na kojem je upravo završio jedan sprovod. Ljudi se polako razilaze, a jedan je grob u daljini prepun vijenaca. Povorka izgleda mirna i pomirena sa smrću netom preminulog. Čekam da se udalji. Zatim uzimam mobitel i zovem tetu. Uspostavljanje poziva. Pretplatnik je zauzet. Pogledavam na mobitel u čudu. Nisam li možda zabunom zazvala nekog drugog. Ne, zvala sam tetu. Ubrzo me zove brat. I on je sav je u čudu što je teti zauzeto. Upravo ju je zvao. Zvali smo je u isto vrijeme. Podbadam ga kako možda ipak nije tako racionalan kako se čini. Sklapa mi slušalicu. Ja ponavljam proceduru. Nitko se ne javlja Over the Horizon.

Napuštam groblje i ovaj put zovem Uber. Skuplja me mlada Osječanka koja svaki vikend dolazi u Dubrovnik raditi kao vozačica. Isplati joj se, a doma je ionako dosadno u ovo doba godine. Inače radi kao knjigovođa. Može puno ovako zaraditi vikendima. A ponekad se i dobro provesti. Trebala bih pokupiti svoje stvari i zaključati tetin stan. Nakon posljednjeg poziva, brat i ja po dogovoru se vraćamo u naše pusto, radno ljeto u Zagrebu. Probijam se u grad koji ključa od ljudi i vrućine. Ulazim u stan. Zastajem pred bibliotekom. Uzimam Pripovijesti o gradu Nade Skatolini i Grad u zrcalu Mirka Kovača. Bogati rođak neće ni primijetiti ako uzmem koju knjigu s police. Ko zna što će učiniti s njima, možda sam ih takoreći i spasila. Uzimam svoj ruksak i ostavljam tetine stvari koje smo donijeli iz staračkog doma onako razbacane po dnevnoj sobi. Neka se rođak iz Amerike pobrine za njih, neka ih odnese u Caritas ili osobno udijeli ubogima, nek prebriše prašinu s maketa brodica, neka napravi bar nešto za svoj lagodno stečeni kapital. Odlazim iz stana i probijam se uličicama iznad kojih su razvučene plahte na konopima. U svim pokrajnjim ulicama su razvučene plahte, ručnici i kupaći kostimi. Niti jedan komad rublja ili odjeće. Niti jedna lončanica s kakvom biljkom. Samo lancuni koji se peru i suše jer stari gosti odlaze, a novi dolaze. Iznajmljivanje nekretnina je jako unosno. Kapital se deblja. Tko je bio dalekovidan, taj je profitirao. Tko je mogao zamisliti da će grad ranjen u tkivo postati hit destinacija. Samo dalekovidni. Duuu-brrrrrouvnik!, bulevar slavnih, stovarište kruzera, kulisa za Game of Thrones. Duuu-brrrrrouvnik! Yes! Gledam oko sebe hoću li naći kakvo poznato lice iz tetinog susjedstva i tako se zauvijek oprostiti s njezinim gradom. Nailazim samo na poštara koji ubacuje pošiljku u susjedni stan. Ne poznajemo se, ali ga ja pitam za ljude iz grada. I Jelica i Kate i Anica i Antun i Niko više ne žive u grodu.  Počeli su jedan za drugim lomiti kukove i u nosilima napuštati zidine. Postali su kukci, građani slomljenih kukova. Slamali su kukove kao da su načinjeni od suhih grana i predavali svoje ključeve kostimiranoj straži na Pilama. Živo čeljade više ne živi u grodu. Čete jednokratnih ljudi pridonose rastu njegove ekonomije. I svakome od njih bi trebalo ugravirati ime u ploče na Stradunu. Izrezbariti ih sitnim slovima malim dlijetom kao na bulevaru slavnih. Oni su njegova budućnost. A ne kukci. Njih treba što efikasnije i čim prije evakuirati iz grada. Neka se ne opiru i neka ne budu ludi. Neka to učine diskretno i bez pobune. Nek stave pamet na kapital! Nek napuste grod i presele u grob. Ma brovo!

Umrla je na kraju srpnja možda baš da nam dokaže sve to o čemu nam je uporno pričala, u što se pretvorio grod. A mi smo samo mislili da njorga, da se žali i prigovara kako bi nam skrenula pozornost na njih dolje, ispod Jarčeve obratnice. Gledam oko sebe i shvaćam koliko je bila u pravu. Možda još uvijek jest. Možda i jest živa zakopana na Boninovu. Moram se požuriti. Možda se upravo sad osvijestila, pokušava doći do zraka i luđački ruje po lijesu pilećim krilcima, ali se ona lome od trenja o ivericu. Možda viče ustima bez proteze, ali je nitko ne može čuti njezino mumljanje. Zovem brata u panici. Želim mu reći koliko je bila u pravu. Ne javlja se. Natovarujem svoj ruksak na leđa i trčim put groblja. Probijam se kroz ljude koji me gledaju u čudu. Trčim i voda mi izlazi iz ušiju. Prolazim stanicu. Gužva je na ulazu u autobus. Nemam vremena čekati u redu. Mobitel mi je na izdisaju, ne mogu ni Uber pozvati. Što ako se upravo sad budi u jezivom strahu. Razgrćem ljude u panici. Prolazim natoverana i luda ko mazga pored staračkog doma. U invalidskim kolicima sjede kukci. Oni su svoje kukove polomili na vrijeme da izbjegnu još jedno ljeto u grodu. Gledaju me u čudu. Trčim uzbrdo u suprotnom pravcu od svih ostalih. Ruksak me priteže, ali se ne dam, trebam izdržati još malo. Odvezao mi se spremnik s vodom, ali nemam se vremena vraćati za plastičnom bocom koja se divlje otkotrljala prema gradu. Čujem kako klopoče sve dalje i dalje. Netko će je već pokupiti tamo dolje i zatražiti kauciju. Trčim. Trčim brzo koliko me noge nose. Pučina na zapadu se prostire u beskraj. Ja trčim kao nikad brže u svom životu. Utrčavam zadihana na groblje. Srce mi poskakuje u grlu. Bacam ruksak s leđa na pod. Panično vadim mobitel i zovem je s četiri posto preostale baterije. Odjednom kao da je simfonijski orkestar na groblju uživo počeo svirati Over the Horizon. Cijelo groblje je zagrmjelo od maestralne izvedbe. Čempresi su se zanjihali, a preplašene lastavice poletjele su u krug. Okrećem se u čudu oko sebe. Čujem ubrzo ženski glas koji naprasno prekida koncert. Alo. Ma evo me na grobju, došla sam Kati donijet malo cvijeća kako jučer nisam stigla na pogreb. Borami sam ostala živa zakopana od svijeta na Pilama.

(spomen na Nikolu Martića)

Od neba zemlje zraka toka
od znanih neznanih dragih i onih manje
od radosti muka smijeha bola od svega oslobođen
napokon vedar miran spokojan u sred života u pjesmi raspjevan

tako je golemo veselje nježnog pokojnika

ili: moć znakova navoda

Uzmem svoj omiljeni dnevnik “Frankfurter Rundschau” (od 16. maja)

Zadubim se u opširnu rubriku “Feuilleton”

Radujem se pametnom članku Jagode Marinić o “njemačkim vrijednostima”

Ushićen, ali ne mogu odmah vjerovati, opazim riječ “Bosnien” u naslovu dobre vijesti, i to u okviru kulture

Očaran, uočim ime “Miljenko Jergović” kao laureata Dehio-nagrade 2018.

Iscrpljen od nepoznate sreće, pijem malu čašu kiselog mlijeka “uzdravlje svijeta“

I Biblija i Talmud i Kur’an kažu: On je Božje čedo.
Darwin im proturječi: On je evolucije djelo.

Nije savršen, tko zna hoće li ikad i biti. Nedovršen,
još se i ne približava savršenstvu. Korakom sporim
kroz povijest uglavnom vrluda. Što na putu
svom teškom ne može umom to i dalje ostvaruje
svojim najsigurnijim alatkama, oružjem i oruđem,
mržnjom i destrukcijom.

Upotrijebio atomsku bombu,
bio na Mjesecu, svakodnevno nešto snimao
u svemiru i slao na Zemlju.
Ponavljao greške stoljećima, ni svojim vrhunskim
saznanjima još ih ne otklanja.

Bio u raju, prognan iz njega zajedno sa svojom Evom.

Još od epohe Pleistocen do epohe Holocen iz razdoblja
ere Kenozoik, prema Darwinu, razvija svoj razum
kao Homo sapiens. Nedovršen i u tom smislu, još uvijek
svoj razum ne koristi razumno i u korist svijeta
u kojemu živi. Razum mu pomaže da širi svoju
nadmenost, umišljen da je sve stvorio on, odbija
priznati da je nešto stvorio i netko drugi.

Svakodnevno gazi svako slovo i Biblije i Talmuda i Kur’ana
taj moćni još nedovršeni čovjek, jednako uvjeren
da je stvorio sam sebe. Njegova je evolucija
vrlo spora, a njegov se Stvoritelj njezinom napretku
i dalje samo smješka. Dižući glavu nebu,
nedovršeni čovjek uzvraća mu smiješak.
I ništa ne govori.

Ima sve što je vladaru svijeta potrebno,
a sve koristi krivo, pametno samo ponekad.
Što osvoji umom i osvijetli duhom,
to pospe i zamrači barutom,
taj nedovršeni stvor.

Veliki je i vjernik i nevjernik, ali i rasist i osvetnik,
ratnik i mirotvorac, domoljub i nenadmašen frajer.
Prošao razne Golgote na Zemlji,
koju povremeno hvali i čuva
i kao svoj jedini raj. Nakon raznih pobjeda i poraza
svugdje ostavio svoj nevjerojatan trag.

On je genij koji istražuje, tumači i usavršava
naš zagonetni i nesavršeni svijet.

Ma, veličanstven je taj naš zemaljski stvor.

Pravo na ružnoću, pravo na nakaznost, na žgoljav stas, na veliku glavu i na izbuljene oči, pravo na to da nikom i nikad ne budeš lijep jedno je od podcjenjenijih ljudskih prava. S njime je započeo dvadeseti vijek, era antisemitizma, najprije u vladavini zlokobnog bečkog gradonačelnika Karla Luegera od čijeg vremena započinje tradicija antisemitskih novinskih karikatura, a zatim u vremenu nacionalsocijalizma, kada se likovna prispodoba nakaznog Židova zavukla duboko u podsvijest europske kulture, sve do današnjih dana kada se, istina je, ružnoća više ne vezuje za Židove – jer to je još uvijek politički nekorektno – ali bi se i dalje trebalo biti lijep kao Apolon i kao Hitlerov vojnik.

Kao duhovit odgovor na rasistički stereotip ružnog Židova rađala se estetika brojnih židovskih, uglavnom istočnoeuropskih, crtača, ilustratora i slikara, pripovjedača, dramatičara i pisaca, koji umjesto da se brane uzaludnošću ljepote prihvaćaju da se prikazuju ružnim. To je njihov socijalni, antropološki, politički komentar, ali i način da aktualnu stvarnost povežu s mitološkim i bajkovitim slikama iz narodne predaje. Golem se, strašan i velik, načinjen od blata, ponovo našao među svojima, da ih spašava od neprijatelja.

Zlatko Bourek izniknuo je iz te židovske tradicije i tog dvadesetog vijeka. Stvarao je nakazne lutke i likove iz stvarnog i iz mitološkog svijeta, veselio se njihovoj ružnoći, kao što su se i oni, tako naslikani i oživljeni, veselili njemu. I s vremenom je, kako često biva, počeo sličiti tim svojim nakazama. To bi, međutim, u njegovom slučaju zavrijedilo ozbiljnu raspravu ili esej, možda i kratki roman na židovsku temu, koji bi on, makar i s onoga svijeta, sjajno ilustrirao. Naime, što: Zlatko Bourek sličio je svojim nakazama, a istovremeno je, sve do duboke starosti, bio veoma lijep muškarac. I ne samo to, nego je i njegov unutrašnji svijet, svijet od kojeg je stvarao umjetnost, bio lijep. Ružnoću je stvarao od čiste ljepote, i to ne kao nešto što će toj ljepoti proturječiti.

Bio je kostimograf, scenograf, autor crtanih filmova, redatelj i lutkar. Bio je valjda i najbolji graditelj lutki u svekolikoj, naravno nenapisanoj i neegzistentnoj, formalnoj i neformalnoj, povijesti hrvatskog lutkograditeljstva. Također je bio i ilustrator knjiga: njegovo je, sjetimo ga se još jednom, ono likovno remek-djelo od “Smrti u Veneciji”, izdanje Beogradske knjige iz 1978, prijevod Anice Savić Rebac. Niz ilustracija, crno-bijelih crteža i slika iz te knjige čine jednu malu studiju o Thomasu Mannu, Aschenbachu i njegovoj posljednjoj ljubavi, te o odnosu između mladosti i starosti, ljepote i ružnoće.

Sve je to Bourek bio i sve to je on radio, ali je, zapravo, bio kipar. I, naravno, bio je slikar. Pa iako su ga cijenili, a možda čak i voljeli, iako su mu priređivali velike izložbe, više su u njemu željeli vidjeti zanatliju i majstora u podcijenjenim sferama primijenjene umjetnosti, nego ozbiljnog umjetnika. I uvijek se nekako odvajalo ono što je radio za film, kazalište i lutke, od onoga što je u njegovom slučaju bila, kao, ozbiljna umjetnost. Iako je sve to, zapravo, bilo isto. I sve je to bilo jednako ozbiljno i jednako duhovito i smiješno, u isto vrijeme.

Zlatko Bourek bio je pjesnik smrti. Pjesnik je bio, premda stihove nije pisao, zato što je naracija njegovih radova – a redovito su bili vrlo narativni – bila pjesnička. A smrt je bila na svakom njegovom licu, u svakoj slici. I to je, možda, ključ Bourekove ružnoće: ružno je svako lice na kojem se zrcali smrt. A samo se glupa čeljad ne osjeća smrtnom…

Bio je dijete ravnice, rodom Požežanin, ali se formirao u Osijeku, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Susret sa smrću odgodio je za punih sedamdeset i pet godina, tako što je 1943. otišao u partizane. Pripadao je cijeloj jednoj židovskoj generaciji u Hrvatskoj koja je svoj život dugovala tome što je otišla u partizane. Kiparstvo i slikarstvo studirao je na Akademiji za primijenjenu umjetnost, u klasi Koste Angelija Radovanija.

Ako šetate ili trčite po nasipu uz rijeku Savu u Zagrebu, obiđite ovih dana njegovu malu kiparsku šalu, skulpturu “Međaš protiv uroka i poplave”. Eno je na sjevernoj obali, dvjestotinjak koraka od Hendrixova mosta.