Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Skica za sliku uglednog zločinca

    Posmatram lobanju uglednog zločinca,
    Blista, spakovana u solidnu kožu.
    U narodnom teatru zauzeo ložu –
    Poza iz progonstva vraćenoga princa.

    Smiješak dobrotvora navuko na lice,
    Dupe mu predsjedničku sanja fotelju,
    Muda manekenku, mirisnu postelju,
    Poslije pokera, važne utakmice.

    Iz zločina već crpi veliku dobit,
    Potkupljuje pravdu i tužilaštva.
    Zemlja svom junaku sve oprašta –
    Jošte ima onih koje valja pobit.

    2008.

    Stevan Tontić 11. 03. 2011.

    Kafana ‘Kožnjak’

    Ko se još danas sjeća kafane neslužbenog naziva “Kožnjak”? To mogu, dvadesetak godina nakon njenog nestanka, vjerovatno zaposleni u nekadašnjem NIŠRO “Oslobođenje” Sarajevo, u čijoj je zgradi ona i postojala sedam-osam godina.

    Otvorena je u novosagrađenoj zgradi “Oslobođenja” u Nedžarićima krajem 1983. godine, u trinaestospratnoj ljepotici. Zgrada je sagrađena, vjerovatno, iz sredstava samodoprinosa koji su, odričući se jedne dnevnice u svrhu potreba 14. Zimskih olimpijskih igara, održanim u Sarajevu, dali svi zaposleni u bivšoj državi (SFRJ). “Kožnjak”, koji se nalazio na prvom spratu, bio je zapravo foaje najveće kino sale (i ne samo kino) u ovom preduzeću. Kafana je zamišljena kao predvorje te velike dvorane, u kojoj su se održavali svi veći skupovi “Oslobođenja”, ali i prikazivale (nešto rjeđe) kino predstave, poneka pozorišna i sl. Smještena je bila s desne strane na ulazu u salu, uglavnom uz staklni zid (jer je gotovo cijela zgrada bila u betonu, aluminiju i staklu) prema Stupskom brdu, a šank uza zid sale. Desetak niskih, mermernih stolova, protezalo se uz taj stakleni zid, a samo dva prema Domu penzionera, čineći tako oblik slova L. Uz te stolove bile su crne kožne fotolje, pa i dvosjedi i trosjedi, po kojima je i kafana dobila nezvanični naziv “Kožnjak”.

    Kako je u “Oslobođenju” tada bilo zaposleno gotovo tri hiljade radnika, od čega oko 400 novinara u desetine redakcija, u “Kožnjaku” je dnevno bila velika frekvencija posjetilaca. Neki novinari su započinjali i završavali svoj svakodnevni posao u njemu, jer su pripadnici ove profesije poznati kao kafanski ljudi.

    Nisu “Kožnjak” posjećivali samo zaposleni “Oslobođenja”, često su to činile i kolege iz drugih sarajevskih medija raznim povodima. Kako su novinari, najčešće sedmičnih revijalnih izdanja VEN, “Arka”, AS,  “Svijet”, “Una” i dr, a da ne spominjem list “Oslobođenje”, pisali o poznatim ličnostima, koje su obično posjećivale te redakcije, to se nakon završenoga razgovora obično svraćalo u “Kožnjak”. Posebno su bile interesantne posjete estradnih radnika, poput pjevača, glumaca, fudbalera, i drugih. Sjećam se da je pjevačica Tajči, koja je, čini mi se 1989. godine, bila jugoslovenski predstavnik na Euroviziji, posjetila jednu od redakcija i da ju je, nakon objavljenog razgovora, u “Kožnjak” doveo fotoreporter Riki Larma. Ili – ne sjećam se koje godine – kad se ovdje pojavila i mis Jugoslavije Suzana Mančić. Posjete sarajevskih pjevača (Kemala Montena, Zdravka Čolića, Nede Ukraden, Hanke Paldum, Sabahudina Kurta i dr.) bile su gotovo svakodnevne. Njih je najčešće dovodio Džavid Husić, koji se, uređujući AS, najviše i družio s estradnim umjetnicima.

    U “Kožnjak” su navraćali i novinari iz drugih sarajevskih redakcija, a nama iz printanih medija posebno su bili zanimljive kolege sa Televizije: Mufid Memija, Saša Mlač, Stjepan Brzica, Zekerijah Smajić, Goran Milić, Enko Mehmedbašić, koji je na TV i otišao iz “Oslobođenja”, kao i Hamza Bakšić, koji će se kasnije ponovo vratiti u “Oslobođenje” i dr.

    Moja posjeta ovoj kafani je bila gotovo svakodnevna, naravno ako sam bio u Sarajevu. Obično sam sa Alijom Resulovićem, koji je bio poznato jugoslavensko sportsko pero, i Selverom Porčom, odlazio na sat za vrijeme pauze (oko podne), susrećući upravo u ovom objektu mnoge znane i neznane kolege. Sjećam se da sam se tu upoznao sa Sašom Mlačom, Zekerijahom Smajićem, Goranom Milićem i mnogim drugim novinarima.

    Nismo se se samo mi iz “Poslovnih novina” tada družili u “Kožnjaku”, nego i većina drugih kolega iz ostalih izdanja “Oslobođenja”, ali i cijela svita sarajevskih novinara. Sjećam se da su “Naši dani” tada okupljali jednu mladu generaciju novinara koja će kasnije postati poznata i priznata novinarska generacija, poput Miljenka Jergovića, Zorana Milanovića, Fahrudina Džape, Senada Avdića, Senada Pećanina i niz drugih i da su se i oni ovdje najčešće družili.

    U ovoj kafani su se održavale i izložbe slika umjetnika koji su ovdje radili. Jedna od njih je i ona zajednička koju su upriličili Đoko Ninković, Selver Porča i Ešref Ekmečić.

    “Kožnjak” je bila tako kultna kafana u kojoj se sastajao umjetnički svijet, mada su u istoj zgradi i na istom spratu postojala još dva restorana: Mliječni, u kome se hranilo na bonove toplog obroka, kao i Ekspres restoran, te Restoran a la kart, u kome se nešto skuplje moglo jesti po narudžbi.

    Ne sjećam se kad sam posljednji put popio piće u “Kožnjaku” – moglo bi to biti posljednjih dana aprila 1992. godine. To mi je bila zadnja posjeta njemu. Onda je krenula karadžićevsko-miloševićevska agresija na Bosnu i Hercegovinu i među prvim metama topdžija sa brda bila je ljepotica u Nedžarićima. Prvih dana maja 1992. zapalili su je, a koji dan kasnije granatama dokrajčili. “Oslobođenje” je tada ostalo na prvoj liniji odbrane demokratske Bosne i Hercegovine, istovremeno se braneći i svakodnevno praveći novine u atomskom skloništu. Bio je to podvig sarajevskih novinara koji su za tu hrabrost i odbranu nezavisnog novinarstvo u ratu tih godina dobili najveća prestižna svjetska priznanja.

    No, rušenjem nebodera “Oslobođenja”, u plamenu je nestao i “Kožnjak”, u kome su sarajevski novinari provodili svoje slobodno vrijeme, dogovarali teme i saradnju sa drugim kolegama, opijali se, maštajući o svojoj vasionskoj karijeri. Na zgarištu zgrade ostao je samo kostur liftova koji je kasnije (kraće vrijeme i to do privatizacije) simbolizovao sarajevsko slobodno (i ratno) novinarstvo, na čijim temeljima je “Avaz”, kupovinom GIK-a “Oko” i “Dječje štampe”, sagradio svoju imperiju, sasvim drugačijih poimanja i prezentacije novinarstva, koje je književnik Ivan Lovrenović nazvao avazovština.

    Raif Čehajić 09. 03. 2011.

    Buvlja heterotopija

    Što čini jedan grad metropolom? Osim davitelja, kako je na to pitanje odgovoreno kultnim filmom Slobodana Šijana, grad metropolom čine buvljaci. Ritualan protok rabljenih stvari pouzdan je znak da grad ne živi samo ”o onome što izlazi iz usta Gospodnjih” kao ni isključivo od robe ispod čekića, već da se sprega ljudi i stvari ostvaruje i onkraj logike kontroliranih prostora potrošnje. Jedan od malobrojnih aduta metropole s kojim se Zagreb može podičiti je Jakuševački sajam rabljenih automobila i stvari, poznatiji pod imenom Hrelić. Bez obzira na to što u Zagrebu postoji niz antikvarijata i second hand dućana, kao što postoji i oveći buvljak na Britanskom trgu u kojem se stvari takoreći mogu kupovati u bijelim rukavicama, Hrelić je zagrebački unikat koji se ne može pronaći ni u kudikamo većim metropolama. Smješten na osami jugoistočnoga ruba grada, tik do gradskog smetlišta, Hrelić je uprizorenje svega onoga što smo potisnuli u našim kolektivnim presvlačenjima identiteta. Ako središnji uži gradski centar uprizoruje zbigecano građansko zrcalo u kojem bismo se silno željeli prepoznati, Hrelić je slika nas samih koja nam se uporno vraća svaki put kad bismo je htjeli baciti u ropotarnicu nekoliko desetaka metara istočnije. Hrelić je skoro smetlište. I u tom ”skoro” ključ je njegove autentičnosti.

    Ako je vrijeme lijepo i vjetar povoljan, Hrelić je okupan blještavim suncem i prožet, kako bi to rekao pjesnik Bojan Radašinović, ”slatkasto-povraćajućim mirisom” koji se širi iz obližnjeg obronka smeća. Dok stvari i automobili leže na šljunčanoj pržini, obronak nadlijeću riječni galebovi. Kada se uzima u ruke plijesna knjiga ili kakav drugi predmet, kada se uranja u arheološke slojeve rabljene odjeće, ubrzano hlape sva strašna uprizorenja bakterija koje progone čist i udoban građanski život. Stvari, one imaju svoju priču čiju štafetu kupac preuzima dok se lice i sudbina prodavača pamte u toj nespektakularnoj potrošnji, bez garancije i bodova na nekoj plus kartici. Pogodnost je jedino vrećica melankolije koju svaki kupac pri kupnji obavezno dobiva. Svaka stvar izložena na buvljaku gubi svoju utilitarnost. Mamci na udicama postaju naušnice, svetačka ikona – okvir za fotografiju, nečija intimna fotografija – razglednica… i nema unaprijed zadanih značenja. Nove stvari dolaze iz prošlosti ili kako iz grla duše pjeva Romkinja nad svojom hrpom: ”Stigla nova roba iz kamenoga doba!”

    Iz prošlosti dolaze i majica s likom Ante Gotovina i tapiserija s likom Josipa Broza Tita i uokvirena slika Franje Tuđmana i sabrana djela Edvarda Kardelja, svi skupa istodobno pomiješani u oblaku mirisa iz obližnje pečenjare. A takav se sretan suživot može naći jedino među stvarima. No, Hrelić nije utopija. Hrelić je heterotopija, kako je taj pojam objasnio francuski filozof Michel Foucault u svome tekstu ”O drugim prostorima”: ‘’Nasuprot utopiji kao suštinski nezbiljskom prostoru koji funkcionira kao neposredna ili izokrenuta analogija sa zbiljskim prostorom Društva, heterotopije su zbiljska mjesta, mjesta koja doista postoje i koja su oblikovana u samom temelju društva – koja su nalik protupoložajima, jedna vrsta djelotvorno ostvarene utopije u kojoj se zbiljski položaji, svi drugi zbiljski položaji koji se nalaze unutar dotične kulture, istodobno predstavljaju, osporavaju i izokreću.’’

    I zato je Hrelić po svom pamćenju prošlosti i svojoj artikulaciji onoga što je moguće a što se nije dogodilo kao i svi drugi autentični sajmovi i buvljaci sličan književnosti. U svojoj simultanosti simbola prošlosti, atmosfera Hrelića prispodobiva je Krležinoj drami ”Kraljevo” u kojoj se isprepliću putovi živih i mrtvih sablasti dok svaki korak prati ”slavjanska melodija, praiskonska i poganska, na kojoj svi ostali naši poprimljeni, kopirani evropski oblici plivaju tek kao sićušne šajke na golemom ustalasanom moru” ili kako je to u slučaju jednog drugog buvljaka opisala Dubravka Ugrešić u romanu ”Muzej bezuvjetne predaje”: ”Na berlinskim buvljacima izmiruju se vremena i ideologije, kukasti križevi i crvene zvijezde, sve se može kupiti po cijeni od nekoliko maraka. Na berlinskim buvljacima na zajedničkim gomilama leže preživjele uniforme različitih oznaka, njihovi vlasnici odavno su mrtvi. Uniforme se češu jedna o drugu, njihovi neprijatelji su samo moljci.”

    Takvo se izmirenje na ovim prostorima ne može vidjeti među živim ljudima. Ali se može naći na Hreliću. Zato Hrelić treba ostati takav kakav je i tamo gdje je.

    Maša Kolanović 08. 03. 2011.

    Zašto ih ne podnosim?

    Svetinje ne podnosim iz nekoliko razloga. Prvo, povodom načela svetinje da ukida govor. Vidim da sve što se proglasi svetinjom, o tome se ili šuti, ili navija, ili moli, o tome se, dakle, ukida govor. Kako svetinja očekuje samo brigu o nepovredivosti vlastitog imidža i ima atmosferu dogme, tako je i šutnja sve što zajednica od pojedinca očekuje da o njoj kaže, šutnja i ograničena primjena jedne varijante propisanog govora.

    Drugo, svetinja se prema svetome odnosi onako kako se moralizator odnosi prema moralu, dakle, kao egzaltirana i patetična devijacija, pri čemu zajednička etimologija nije slučajna, nego upravo zato tu da pridobije vjerujuće.

    Treće, svetinje su mahom ili neke krpe ili neka ubojstva ili hrastovi trupci ili ništa uopće sveto (Dinamo, Hajduk).

    Četvrto, svetinja je ono po čemu jedna masa drugu masu na ulici prepoznaje kao neprijatelja. To je opet povodom načela svetinje da ukida govor, u ovom slučaju tako da se po istom obrascu ni neprijatelj nikada ne dovodi u pitanje, da se o njemu ne govori nikako osim kao o neprijatelju te da sredstvom domaćih svetinja bude uvijek jedan i isti. Zato i nije odgovor ono što se ne može podnijeti u pitanju je li, na primjer, vojna operacija Oluja svetinja, nego protupitanje: tko će nam onda biti neprijatelj?

    Goran Milaković 07. 03. 2011.

    Are you a communist?

    Još jedna vrsta knjiga u izumiranju: mumbo jumbo filozofije raznih gurua kapitalizma iz ludih 2000-ih, čas prije no što je sve otišlo k vragu. Nekoliko sam godina kao novinarka odlazila na njihova prenemaganja u prepunu kongresnu dvoranu bečkog Museumsquartiera (mahom su kasnije dolazili i u Zagreb). Slušali su ih, o trošku svojih kompanija, mladi lavovi europskih velikih firmi. U jeku najveće popularnosti performirali su i Nordstrom i Ridderstrale, pametni, vižljasti momci u crnim majicama i s dizajnerskim naočalama, profesori na faksu. Poharali su svijet hitovima “Funky business” I “Karaoke kapitalizam” (Superknjižara i antikvarijat, 50 – 150 kn; lucidne, meni strašno zabavne; odličan podsjetnik na milenijsko korporacijsko glupiranje). Pričali su Nordstrom i Ridderstrale o tome kako na tržištu stvarno uspijevaju samo oni koji se, radeći, super zabavljaju (funky, ne?), a onda i kako svaka tvrtka, ako hoće biti uspješna, mora strateški odlučiti hoće li biti fit, ili sexy. Uspjeh: ziher! Zadnje dvije godine, nesretna kriza, imam osjećaj da bi vlasnici kompanija ruku dali da im zaposlenike ne prožima dilema fit-sexy, nego misao engleskog filozofa iz doba prvobitne akumulacije kapitala da se bogatstvo stvara jedino danonoćnim radom bez prekida i ikakva uzbuđenja, ali tko bi se danas više sjećao prašnjavog Engleza, ni ja mu više ne znam ime, a nije da olako zaboravljam. Svakako, bolje bi bilo da se sjećam njega, nego onog švicarskog psihijatra koji je balonom, s prijateljem, obletio zemlju, pa to nekako povezao s duhom avanture koju može osjetiti svaki korporacijski zaposlenik, (samo ako hoće), napisao o svemu tome knjigu i u predavanjima počeo slaviti muško prijateljstvo koje osobito uspijeva u uvjetima razrijeđenog zraka, te benefit duha avanture koji otamo struji ravno za kancelarijske tastature. Upitah ga u intervjuu nije li ipak malo bez veze da zamlaćuje narod nazivajući korporacijsko crnčenje “avanturom”. Plavokosi se nasmiješi: “Are you a communist?”

    “Are you gay?” zaustih, ali onda shvatih da bi to bilo strašno nekorektno, pa nešto promrsih, a i nije mi se dalo više time gnjaviti, jer počinjao je party u visokim, starinskim, a futuristički uređenim dvoranama Museumsquartiera, diskretno osvijetljnim raznobojnim neonom, s egzotičnim biljem, managerima u finim odijelima i najboljim tridesetim. House, sushi i šampanjac, sve diskretno i lagano frivolno, pa odlučih – još malo, i tako će biti i kod nas! Malo sutra… pa se samo pitam, što li sad radi onaj funky dvojac? Nije da oni ne bi mogli smisliti neku matru i za krizna vremena, ali…  dovoljno su zaradili, dobro im je, sigurno, jer jedan je bio fit, a drugi, bašp onako… seksi.

    Mirjana Dugandžija 07. 03. 2011.

    Hrskavi džihad

    Težak je zanat roditeljstva, to je neprestana mrtva straža: nikad se ne zna šta bi, kako, čime, a bogme i otkud, moglo da ugrozi vaše potomstvo koje možda spava, sa očima izvan svakog zla, ili je možda i budno, ali sanjari, ne sluteći razmere zla i gadosti na svetu. Ko zna kakva se zver ispod kreveta krije – baš kao u onoj pesmi “Metalike” – spremna da u prvom mraku ukrade dušu vašeg deteta.

    Jedne ovdašnje novine tradicionalno večernjeg profila – dakle, sumračnog, rekli bi neki – donele su ovih dana potresnu ispovest jednog roditelja ovdašnjeg, Beograđanina V. P., koji je, ne sluteći zla ni pokore, svojoj deci, a “u jednoj prodavnici u Boleču”, kupio kesicu smokija jedne robne marke koju nećemo spomenuti (nije, rekao bih, mnogo poznata) pošto ovo i nije priča o robnim markama te, komercijalne, nego neke sasvim druge vrste. Elem, u tom je pakovanju hrskavog flipsastog proizvoda zapanjeni roditelj pronašao poklon igračku, “šareni fotoaparat, na kojem se, pritiskom na dugme, smenjuju fotografije”. Ne, nije ga sam taj detalj zapanjio; nije ga prenerazilo ni to smenjivanje slika, ma video je on garant i veća čuda, i kirbaj u Gospođincima, i panađur u Ostužnici, i ko zna šta još. Bez daha su ga ostavile same te slike, jer to nisu bile “uobičajene slike životinja ili prirode”, nego nešto mnogo, mnogo okrutnije: “Bio sam stvarno zaprepašćen. Prosto mi je neverovatno da se ovakvi pokloni daju u proizvodu koji kupuju deca”. E sad, znam ja vas, a bogme i sebe znam, pa znam šta bih i ja pomislio da sam na vašem mestu: da na tim slikama možda ima nečega što neki čika radi nekoj teti u hladu jasmina i u odsustvu odevnih predmeta, a možda čak, sakloni bože, i nekom drugom čiki, a što, eto, nije za nevine dečije oči. Međutim, ne. Svi su na tim slikama uredno odeveni, pretpostavljam i odeveniji nego što je u ovom delu sveta običaj, i niko se ne bavi bludnim radnjama, niti kakvim drugim porocima koje odrasli ljubomorno čuvaju za sebe. Na tim je fotografijama, dakle – šta? “Slajd-šou sa najzanimljivijim detaljima hodočašća muslimana. Ukupno osam fotografija hadžiluka”. Da stvar bude još užasnija, “na ‘objektivu’ je zalepljena malena fotografija Ćabe i Crnog kamena, u središtu Velike džamije u Meki, oko koje je okupljena masa vernika”.

    Zgrozio se, dakle, roditelj V. P., sve ne može sebi da dođe (o reakciji nedužne dece, ako nisu ipak na vreme sprečena da vide tu Strahotu, nažalost nismo obavešteni), ali dobro sad, svakakvih nas ima u ovome dunjaluku, no je zanimljivo da su se zajedno s njim zgrozile i visokotiražne novine beogradske, i da je sve to zajedno predstavljeno kao neka nećemo-tačno-reći-kakva, ali svakako stvarna i prisutna pretnja našem potomstvu. Možda se, recimo, preobrate i pređu na islam pod hipnotičkim utiskom “malene fotografije Ćabe i Crnog kamena”?

    Proizvođač hrskavog džihad-jestiva iz tradicionalnog talibanskog uporišta u Sremskoj Mitrovici kaže za sumračne novine, sve pravdajući se i čudeći šta ga je snašlo, da nema pojma o čemu se radi, on te igračkice inače uvozi iz one zemlje u kojoj se proizvodi manje-više sve što se na svetu još proizvodi, a koja se zove P.R.C. A možda je sve to nekakva dušmanska nameštaljka, veli samoutešiteljski prostodušni flipsopravitelj, možda, dodajem ja, no meni se pre čini da se radi o banalnoj, gotovo pa simpatičnoj zabuni u isporuci, i da su te sličice stigle u kićeni Srem – a odatle u smerni hrišćanski Boleč – umesto u neku od onih zemalja u kojima ovih dana padaju diktatori kao zrele kruške.

    Reci mi šta te zgražava, i reći  ću ti ko si. Ako mene pitate, deci zaista ne bi trebalo servirati religijsku propagandu bilo koje fele, ni u kesici smokija, a još manje u školskoj učionici. Samo što se ja svejednako pribojavam da nije to ono što je obeutilo roditelja V. P, a onda i novine kojima se požalio na svoj peh (“đe će suza no na oko”). Sve mi nekako izgleda da se roditelj ne bi žalio, a i ako bi, da novine večernjeg profila ne bi njegovu potresnu priču pečatale, da je na tim slikama, umesto “detalja hodočašća muslimana” bilo, recimo, osam ikona, ili već nekakvih apokrifnih prizora iz “žitija svetaca”. Ako grešim, greh na moju dušu, ali slabe su šanse da grešim, poznajući lik i delo, to jest minuli rad i tih povečernjih novina i celog jednog parternog duha koji stoji iza njih, to jest, kojeg su (i) one konfekcijski nusproizvod za široku upotrebu. Zato u tom tekstu nema nikakvog objašnjenja, ni jedne jedine reči o tome ZAŠTO je sve to sa tih osam hadžilučkih slika Tako Strašno. Jer to se, bože moj, Među Nama podrazumeva, ta naši smo, nismo Turci, da prostite.

    Teofil Pančić 06. 03. 2011.

    Moja Amerika/15

    Apatridov san

    Goran Rušinović 05. 03. 2011.

    Sinovi Golog otoka

    ili da li je moguće oprostiti krvniku?

    Govorimo o praštanju.

    Jeste da je Petar pitao Isusa: “Koliko puta da oprostim bratu mojemu ako mi sagriješi? Do sedam puta?” i jeste da mu je Isus odgovorio: “Ne velim ti do sedam puta nego do sedam puta sedamdeset!” – ali, sve moje duševno iskustvo kazuje kako praštanje nije u skladu sa ljudskom prirodom. Zaboravljanje – da, praštanje – jok. Naživio sam se evo šezdesetipet godina, svakakve su me nevolje jahale i trle, mnogi mi je insan, štono kažu, na žulj stao, mnogi za srce ujeo, uvrijedio, ponizio, hljeb iz usta moje djece otimao, mene kundačio, i sve sam mogao u neka doba zaboraviti, ali ništa, baš ništa i nikome – oprostiti! Pokopam, u trbušne bunare zatrpam, zaboravim, ali – čim se sjetim, ono oživi kao da u prošlosti nije ni trena boravilo, a ja shvatim da mrzim i da nisam oprostio. Vidim, i u to nikakve sumnje nema, mojoj je duši od novozavjetnog, Isusovog, bliži Mojsijev, starozavjetni, zakon: oko za oko, zub za zub.

    Govorimo o praštanju.

    Golootočka pisana svjedočanstava kazuju da su oni, golootočki sužnji, što su jedan drugog do krvi i do smrti tukli, šaketali i nogama gazili, jedan drugome, i svaki svakome – oprostili! Nije se imalo izbora: ostaće smrvljen pod nogama svojih sapatnika onaj kojega uhvate da fingira udaranje, da mu ruka, iz ramena snažno pokrenuta, naglo zastaje u blizini žrtvinoga tijela. Neće banda da udara bandu! Udri bandu! Pod uslovom da preživi to kazneno premlaćivanje, u prvoj narednoj situaciji premlaćivaće temeljitije i grublje nego što su premlaćivali njega.

    Ali! Krvoločna zvjerska premlaćivanja nisu ni izdaleka bila najteže šta se događalo sužnju na Golome otoku. Ako svaki i nije doživio, ono bi sigurno svaki od preživjelih znao kao dječiju pjesmicu odrecitovati pokoji stih iz nabrajalice o golootočkim mučilačkim metodama: japanska kragna, kibla, podmornica, presovanje, špansko plivanje… Doktor Nikola Nikolić – kojega bi, tridesetak godina nakon smrti, valjalo beatificirati, makar izmišljali kakav specijalan sekularni način proglašavanja čovjeka svecom – opisujući najstrašnije od brojnih golootočkih metoda mučenja, skovao je novi termin: hororoze, budući da dotadašnja nauka nije registrirala takvo ljudsko iskustvo kroz kakvo je prošao mnogi golootočki uznik. Na ovome mjestu, molim – roditeljska pažnja!

    Japanska kragna. To je kad ti oko glave obmotaju nakvašen konopac, pa ga zatežu motkom, koju lagano okreću kao vodenički vitao. Jedan čvor ovog konopca nalazi ti se na slepoočnici, a druga dva na očima. Usled okretanja vitla i stezanja užeta najprije ti prskaju oči. Bol je ogroman i nepodnošljiv i, ne popustiš li, završava se time što ti se lobanja, počevši od slepog oka, krši i slama. To je jedna od najbolnijih sporih vrsta smrti – može se otegnuti koliko se dželatu dopada i bez priznanja se takoreći uopšte ne može podneti. (D. Mihailović)

    Kibla. Noćni sud za malu i veliku nuždu u golootočkim barakama i zatvorskim ćelijama. To je jedna kaca izrađena od tvrdog drveta, zapremine kojih osamdesetak litara, visine oko sedamdeset centimetara. Prečnik dna dvoljno širok da stabilno stoji, a gornji prečnik je toliki da u njega može lako da stane najveća jugoslovenska guzica. Kibla ima dvije ušice koje imaju otvore u koje stavljaju šake dva stara izdajnika koji nose pune kible, prosipaju ih u rupe na klozetima-čučavcima, peru ih i na kraju u cilju higijene i ostalog smrada, sipaju u njih deset-petnaest litara čiste vode (D. Jovanović)

    Osim funkcionalne namjene, služila i za stalna noćna dodatna mučenja nerevidiraca i bojkotovanih. Oni su morali da dežuraju danju, za vrijeme popodnevnog odmora, i požarče noću u dvosatnim smjenama stojeći s glavom nagnutom iznad kible i s rukama sastavljenim odostrag, udišući smrad njenog sadržaja.

    Jednokratna kazna bila je gnjuranje glave u njen sadržaj. (P. Kostić)

    Podmornica. Glava žrtve se zaranja u kiblu ili u bure s morskom vodom. Žrtva mora da pati, ne i da umre. Dželat postupa prema uputstvu: Dlanovima (žrtvi) pokriti lice. Male prste zariti u usta, između obraza i zuba, prstenjacima pritisnuti nozdrve, srednjacima oči, a palce smjestiti u ušne školjke. Onda potapati, paziti da se žrtva ne uguši.

    Presovanje. Mučeniku se u ležećem stavu stavlja teška kamena ploča na grudi ili tragač natovaren kamenjem. Proticanjem vremena disanje postaje sve teže i snaga slabi.

    Špansko plivanje. Metod mučenja poznat još iz vremena Inkvizicije. Izbjegavale su ga i najsurovije policije svijeta zato što su ljudi izloženi tom postupku često umirali od srčanog udara. Svežu ti ruke i noge, u usta uvale neku krpu, glavu zabace nazad i kroz nos sipaju mlaz vode. Daviš se kao u najdubljoj vodi. Na Golom otoku Udba je uvela značajnu novinu kojom su izbjegnute nepoželjne i prijevremene smrtne posljedice. Da se žrtva ne bi smrću spasla od daljeg mučenja, ljekar joj je slušao srce i kad god bi ocijenio da može da eksplodira, davao bi rukom znak da prekinu. (P. Kostić)

    Doktor Nikolić govori i o mučenju termokauterizacijom, paljenjem usijanim gvožđem

    dijelova tijela koji su bogati nervnim završecima (dojke, bradavice, polni organi, jezik, uši, šake itd.) i o specijalnim zubarskim bušilicama prilagođenim za mučenje, kao i o postupku prženja očiju sonom kiselinom: u oči se sipa rastvor kiseline, alkohola ili etera, a zatim se oči premažu ljepilom da bi slijepljeni kapci spriječili da rastvor isteče. Čovjek bi zaista pomahnitao od boli i prženja u oku. (P. Kostić)

    Ko je preživio koju od ovih muka, prestao je krivca tražiti među ljudima. Odnos prema drugom ljudskom biću on je apsolvirao na način Dostojevskoga, i ako mu ni retka nije pročitao: čovjek je preširok, trebalo bi ga suziti. Tom preširokom biću nije ni praštao ni nepraštao, kategorije krivnje, kazne i oprosta, za njega, ostale su u nižim sferama ljudske zapitanosti o smislu. Na drugoj adresi, mimo čovjekove, on je tražio odgovor. Poneki bi od takvih, na slobodi, osvitao u svilenoj postelji duboke religioznosti. Drugi opet u luđačkoj košulji teškog, agresivnog, borbenog ateizma. A svi, bezmalo svi, sklapali nježno prijateljstvo sa probranim vrstama najžešćeg alkohola.

    S neba nije dolazio nikakav odgovor i ljudsko postojanje je ostajalo potpuno neshvatljivo. Prije deset godina, jednog proljetnog dana, na Titovoj ulici, zaustavila me, pardonirajući, nepoznata gospođa: da ima za mene jednu pošiljku iz Zagreba, radi se o knjizi, pošiljalac nije znao moju adresu, ona je prijateljica njegove porodice… Ne kazuje ime pošiljaoca, ne kazuje još važnije: kakva knjiga, o čemu knjiga? Budem ljubazan: gopođa nikako ne liči na one što vole na ulici zaustavljati poznate javne osobe, da koju mudru izmijene, ne, način na koji mi se gospođa obratila učinio je da sam na trenutak poželio ponuditi da popijemo piće, tu, u Park-kafani pokraj koje stojimo, ali prevlada oprez i dogovorismo se da mi knjigu ostavi u najbližu prodavnicu novina, tu, pod Šipadom.

    Hvala, gospođo Emilija! Ne mogu znati da li ste živi, kao što ne znam ni da li je živ dobri čovjek Đuro Bilić, čiju ste knjigu unijeli u moj duhovni svijet. Goli otok i Dabravine – logori jugoslavenskoga socijalizma. Dičio sam se i kršeći pravila dobroga ukusa prijateljima, iz te knjige, pokazivao one fragmente koji hvale moga oca Mehmeda Sidrana, i komplimentiraju njegovoj čudesnoj inteligenciji. (“Ni danas mi nije jasno otkud mu sposobnost da predvidi nezamislivo.”) Tih godina nisam vidio ništa, a danas vidim svašta, i sve mi je krupno, i knjiga, i posveta koju je na njenim pravim stranicama svojom rukom ispisao gospodin Đuro Bilić:

    Gospodinu Avdi Sidranu
    U znak sjećanja na njegovog oca
    I zajedničkog boravka na G. O-u

    Da je imao ikakva ružna saznanja o Mehmedovom držanju na Golome otoku, preživjeli logoraš Đuro Bilić ne bi knjigu svojih uspomena slao Mehmedovom sinu.

    Hvala, gospođo Emilija! Deset je godina prošlo a ja se nisam javio vašem zagrebačkom prijatelju. Da li je živ Đuro Bilić? Jesu li žive njegove dvije kćerke? Na njihovu zagrebačku adresu, Petrova 87, poslao sam prošle godine jednu pjesmu. Ne znam ni da li je prispjela do njih. Poslušajte, gospođo Emilija!

    Sinovi Golog otoka

    Evo, tek sada, kada jesmo, konačno i
    zanavijek i prirodno, sustali i pali, dotače
    nam duše ono što nismo ni slutili a kamo li
    znali: još uvijek smo dužni našim očevima.

    Tegobni, tobože, naši životi – taj dugački
    popis i žalostan zbir svakojakih trpnji, i od
    svake trpnje težih, teških poniženja ! – i takvi,
    životi naši, slatka su i smiješna pjesmica za
    djecu, kakvi bijahu naših očeva životi, kakva i
    kolika njihova stradanja i muke. Još uvijek
    smo dužni našim očevima.

    Nama su iz čeljusti, nazdravo, čupali zube.
    Njima, našim očevima – zube, oči, jetru, i srce,
    golom rukom, dlakavom šakom, ispod
    slomljenih rebara. Udarci, od kojih smo tako
    lako posrtali i padali, bijahu tek odjeci, nježni i
    blagi odjeci udaraca što su ih oni, naši očevi, primali.
    Po robijama, po Golim Otocima, u samoj
    utrobi zemlje, po rudnicima i po samicama.
    Mozak su im iz žive lubanje čupali, čupavom šakom,
    i pod živu lubanju, istom šakom, vraćali.
    Još uvijek smo dužni našim mrtvim očevima.

    Zašto li smo toliko kukali i cmizdrili,
    što li smo se toliko cio život jadali, i toliko,
    cio život, jaukom jaukali ? Pjesmica, dječija
    pjesmica, bijahu naši tobože preteški životi.
    Sustali i pali, evo, predsmrt progledasmo!
    Jesmo li, pjesme pišući, život potrošili? Jesmo,
    i neka smo! Jesmo, i neka smo!

    Ali zašto smo se – cio život pjesme pišući – uznosili,
    oholili, svojim talentima ? Da li se baš moralo na ivicu
    groba stati, pa shvatiti: Još uvijek smo dužni našim
    očevima. Motor i gorivo naših
    talenata ne bjehu naše, već očeva naših patnje. Nikada im
    nećemo odužiti dug.

    Valja nam zato pod zemlju smjerno.
    Uz nešto sasvim prirodnoga straha.
    I mnogo nelagode, ružne poput svraba.

    Abdulah Sidran 04. 03. 2011.

    Jedna fotografija

      Ovom prilikom neću da ulazim u razloge podjele Islamske zajednice u Srbiji, ali mi je zanimljivo to što su dvojica muftija koji predstavljaju te strane kao dva zemljina pola, kao karakteri i kao vjerski službenici. Polaritet između muftije Muhameda Jusufspahića (na fotografiji treći slijeva) koji je otvoren za dijalog, šarmantan i obrazovan i Muamera Zukorlića koji nije ništa od toga, najbolji je primjer za religijsku dvosmislenost.

      Fotografija je – a gdje drugo – nastala u maju 2009 u Knez Mihajlovoj.
    Ajla Terzić 02. 03. 2011.

    Građa za priču “Igbal čaršija i druge radosti”

    1.

    (Kolerina džamija)

    I

    “Novi Pazar će 1910. i 1911. pogoditi teške epidemije kolere koje će ugrabiti nebrojene duše. Umiralo je po 73 osobe dnevno. Ljudi koji su prethodnog dana ukopavali mrtve, sledećeg dana su bili i sami kopani.

    U čaršiji je vladala panika, bolesne nije smjela posjetiti ni najbliža rodbina. Djeca i omladina su sklanjana po selima. Pazarci su, radi spasa, napravili i dvije džamije; jednu je, u Lugu, podigao beg Hilimja Rasovac, a drugu, u Batal mahali, Ibrahim Lađar, moj čukundjed. Narod ih je nazvao kolerine džamije.

    Ibrahimbegu sadaka neće biti u kabul primljena: U ovoj epidemiji umro je i javni tužilac, Selim Lađar, sin Ibrahimbegov. Završio je prava u Istambulu i bio je veoma omiljen u Igbal čaršiji. Kad je kolera prihvatila, izbegavao je svaki kontakt sa ljudima. Jednog dana zbog nekog ubistva na Rogozni morao je da ode na uviđaj. Tamo se razboleo. Donijeli su ga na konju. Pozvao je svoje drugove da se oproste. Oproštajni govor održao je sa prozora svoje kuće, a njegovi su ga drugovi slušali sa druge strane ulice. Sutradan ga nije bilo.

    Ovaj je Ibrahimbeg imao dvoje djece, sina Selima, rođenog 1869. godine u Crnči, i šćer Kafriju rođenu 1873. godine u Novom Pazaru.”

    II

    “Šerijatski sudija Selim ef. Lađar (1869.-1911.), sin Ibrahimbegov, predstavlja jednu od značajnijih ličnosti u prošlosti Novoga Pazara. Završivši visoke škole (Redžep-kapetanovu medresu u Sjenici, i pravne nauke u Istambulu), on ne samo da je bio vjerski obrazovan, nego je bio napredan i moderan čovjek, predstavnik one uleme koja se početkom XX stoljeća borila protiv svakojakog konzervativizma i primitivizma među muslimanskim masama. On je još u ono doba posjedovao gramofon, a u Batal mahali je osnovao čitalište i šahovski klub. ‘Ko nije bio konj, ne zna šta je konj!’ – njegova je uzrečica. Bio je sakupljač starih rukopisa i dobar poznavalac orijentalnih jezika. Umro je u epidemiji kolere, 1912. godine.

    Ostavio je iza sebe sina Iljaza, rođenog 1910. godine.”

    III

    U izvještaju načelnika Raškog okruga o stanju na tom području (pov. br. 14 od 22. januara 1920. godine) za odmetnika je oglašena i izvjesna Kada Pelin – Kafrija. U izvještaju se kaže: ‘Odmetnika je i sada isti broj koji je javljen u tromjesečnom izvještaju od 15. avg. tek. god. pov. br. 421, sa promjenom u tome što je za hajduka oglašena Kada Pelin – Kafrija, koja je stavljena pod istragu i u pritvor zbog ubistva pisara sreza štavičkog Jevrema Belića, ali je iz pritvora pobjegla. Kako se nije mogla pronaći, pozvata je na predaju, a po tom i za hajduka oglašena, pošto se u zakonskom roku nije prijavila vlastima…’

    Dvije godine docnije, u tromjesečnom izvještaju (pov. br. 53, od 6. februara 1922. godine) Kada Pelin – Kafrija opet se spominje: ‘…odmetnik Kada Pelin – Kafrija, iz Štavice, viđena je 7. novembra 1921. godine, u katunima oko Lise i Gurdijelja. Za njenu se pojavu saznalo tek pre 10. dana i čim padne prvi snijeg i prokaže svačije tragove, krenuće se u potjeru, pa će se o tome podneti izveštaj Ministarstvu.’

    Napisati priču o prvome snijegu.

    2.

    Hame, poštar: “U ovoj čaršiji muški prvo puste trbuh pa brkove i po tome trbuhu, toj mešini, poznaćeš Pazarca u hiljadu drugih ljudi. Evo, uzmi mene. U martu sam napunio dvaset i četiri godine, vagam sto i deset kila. Odem, jebote, da ispišam prvu turu piva, pa dok poprihvatim i zadignem salo, dok nađem mangaša, bi rabota – u ‘Fontani’ niđe nikog živog; Omer davno udario fajront i stolice digo na stolove.”

    3.

    (Oslobođađanje Novoga Pazara)

    “Kamo lijepe sreće da smo svi izginuli za vrijeme savezničkog bombardovanja Novoga Pazara. Ni sad ne mogu o tome da pričam a da se od muke ne nasmijem. E, koji smo, onda, mi hajvani bili! Uoči te priče o bombardovanju, ponajbolje hodže iz čaršije izašle su na Tepe i učile igbal dovu koja im se, dersili su, primila. Zbog tih dova držalo se da je Novi Pazar igbal-šeher i da njemu ništa ne mogu avioni jer ne mogu da ga vide – mjesto grada njihovim se pilotima pred očima pruži sinje more. Za nesreću, od 1942-te, naovamo, nije bilo dana a da nisu nadlijetale eskadrile aviona i manje formacije, pa je narod oguglao i niko ih nije tragao niti se sklanjao. Neke su Prijepoljce digli na hušku kada su se oni na znak uzbune ‘ka kokoši’ razbježali. A baš u to vrijeme čaršija je bila puna, nije se mogla gdje igla spustiti. Nijemci su se povlačili. Sa Nijemcima četnici, nedićevci i ljotićevci. U oktobru su, tako, kroz čaršiju prošle tri četničke divizije. Sad su bili pokunjili nosine i pokrili kame, kupovali su namirnice i plaćali obilato. Nosili su torbe pune para, pa se po čaršiji govorilo da imaju putujuću štampariju novca.

    Prvo bombardovanje 6. 11. 1944. bilo je upravo u utorak, na pijačni dan kad su se u čaršiju, već punu ko šiše, svukli i seljaci sa okolnih brda.

    Nije bilo uzbuđenja kada su se pojavili avioni. Međutim, nakon prvih bombi nastao je pravi kijametski dan. Bombe su padale ne samo po gradu, već i po periferiji. Izginulo je mnogo viđenijih ljudi. Poginuo je Husko Mujović, sahadžija, Bido Čarovac, obućar, Muljko Radetinac i Alija Nokić, pekari, Zaim Šabotić, defadžija, Husno Čarovac, aščija, Mišo Popović, voskar, Hasima Kolić, prva pazarska koja je skinula feredžu, Šemsibeg Trtovac, Hasko Mali, kahvežija, Bilal ef. Zatonac, imam džamije u Batala mahali i mnogi, mnogi drugi.

    Tvog je djeda Iljaza, taman ispred berbernice, jedna bomba zatrpala, a druga ga odtrpala. Od toga je imao posljedice cio život i tad mu se pojavila ona grba na leđima.

    Grad je bombardovan ponovo 8. i 9. novembra. Porušeno je 80 kuća, poginulo 280 Pazaraca, 600 njemačkih vojnika, 200 četnika i ljotićevaca. Jedna grupa vojnika ukopana je u blizini Petrove crkve, a druga duž puta ka Trnavi.

    Novi Pazar je oslobođen 28. novembra 1944 i istoga dana opljačkan. Opljačkali su ga bugarski vojnici koji su ušli u grad s golijskim partizanskim jedinicama. Krali su sve što vide. Odnijeli su čak i kaiš iz električne centrale i zvono iz Petrove crkve. Našem komšiji Halku Bronji odnijeli su, pored svega drugog, izvešano meso u sudurmi.”

    4.

    (Crco)

    I

    “Novopazarska Tijesna čaršija srušena je tokom 1947. godine. Zadugo se držalo da je glavni zagovarač rušenja bio rahmetli Raif Tušević, da je imao veliku podršku u Osmu Derviševiću, Bilalu Mavriću, Smaju Vrci-Crnom i drugim našim kadrovima u ondašnjem Komitetu. A i mi smo, mlađi komunisti, bili za to, jer su nam u glavurde utjerali uvjerenje kako je ta čaršija ‘najmarkantniji simbol feudalizma i azijatske zatucanosti’. Pošto smo mi svim srcem težili da što prije raščistimo sa feudalizmom i drugim oblicima nazadnosti i izgradimo besklasno društvo, sa oduševljenjem smo prionuli da taj ostatak mračne prošlosti zauvijek likvidiramo. Međutim, glavni pokretači rušenja Tijesne čaršije bili su neki drugovi iz okružnog komiteta, naročito organizacioni sekretar, Rade Borisavljević, kojem je strašno smetalo što je sjedište Okruga u najzaostalijoj kasabi Sandžaka. Jedino je Velibor Ljujić, ondašnji sekretar OK, pokazivao rezervu prema tom prijedlogu i pitao se šta će raditi toliki svijet kad im se dućani i radnje poruše. Nažalost, ostao je usamljen u tome i nije se mogao oduprijeti zauzetom stavu.

    Tijesna čaršija se nalazila na prostoru gdje je sada skver ispred kafane Lipe, Ikove ćevapdžinice, ‘Putnika’ i one kahvica Ribolovac i Santos. Na tome se prostoru nalazilo oko stotinu radnji i dućana.

    Bila je to čaršija slična arapskim sukovima i zaista je predstavljala biser onog sjednačenog i sivog vremena. Čaršija je sa svih strana oivičena uskim sokacima koje su presijecala dva još uža, kratka sokačeta. (Kroz čaršiju su prolazile i dvije brazde s čistom vodom koja je uzimana iz paričkog jaza. Jaz je prolazio pored Elektorasa i tu je bila drvena ćuprijica, zatim je išao kror Varoš mahalu i dalje do Vakumove vodenice. Vodom su se prskale ulice da se ne diže prašina kada prođe neki fijaker ili stado ovaca ili krdo stoke za pijac. Na brazdi su kalajdžije trljali tepsije i kazane koje su kalaisavali, uzimao se avdes kad se krene u džamiju na namaz a i bijelo ruho često ispiralo.)

    Ali šta ćeš – bila je ostatak feudalizma i moralo joj se dohakati da bi mi, Pazarci, dokazali svoja napredna stremljenja. Dosta nam je bilo što nismo bili ustanički kraj, što nismo dali ni jednog valjanog  komunistu ili prvoborca NOB-a kao što su učinili u severnom Sandžaku, nego još da trpimo tursku čaršiju i hudžerke iz kojih vonja na ropstvo, religiozno, duhovno i drugo nazadnjaštvo. Za srušene radnje nije plaćena nikakva naknada, pa je na hiljadu duša ostalo bez igdje ičega.

    Mnogi čaršijski zanati tad su izumrli: mutavdžije, samardžije, sedlari, kazandžije, ćulahdžije, oputari, kačari, đevrekdžije, salepdžije, štampari, ćerpičari, ćeremedžije, sunetdžije, užari, kolari, terzije, abadžije, ćurčije…

    Nema više niz sokake prodavaca vrućih krompira, bureka, krofni, uštipaka i đevreka, boze i limunade, nema telala koji objavljuju polazak fijakrea za Rašku i kočije za Mitrovicu pro Rogozne, nema više aščinica i aščija a bilo ih je, na dan rušenja, tačno dvadeset i dvije.

    Nekim čudom pretekla je ona niska dućančića ispred Lipe i Putnika. Sa njegove stražnje strane nalazi se polukružni i kladrmom pokriveni plato opkovan čvrsto još sitnijim, ali i bučnijim dućanima. Većinu ih drže novopazarski čerkezi i većinom su kovačnice. Tu se prave čuvene pazarske britve, noževi, ožezi, mangali i mašice, kuju i klepaju sekire, kose, motike, lopate, ašovi, razne vrste klanfi. Najbolji kovač na Žitnome trgu bio je Iso Baca. “Baca Iso je kao i svi potkivači nosio glavu malo ustranu, ali je bio šaldžija, volio je da se šali i na svoj račun. U njegovoj potkivačnici, i magazi u stražnjem dvorištu, uvijek je bilo po desetak gladnih i stravljenih muhadžira. Tu se badihava moglo konačiti i najesti birijana i pilava. Za njega i Iljaza Lađara, berberina, čaršija je smatrala, da nisu sami. Oni su sa svoje strane dijelili ljude u dvije grupe divanija (neznalica, budala): oni malo lakši slučajevi (dampale, dalevere) bili su na spisku kod Aćifa, a teži (šašonje, tevećelije) kod Baca Ise. Pored kovača, tu su bile britvarnica Idriza Dacića, puškarnica Arslana Lađara i žitarske radnje Habib-age Ljajića, Sejda Šuntovića I Rifa Pljakića. Na samoj sredini nalazi se velika Vaser vaga za merenje žita, jer s ovdje, još od Isha-begovoga vakta dogonilo i prodavalo žito i stoga se naziva Žitni trg.”

    II

    “Iljaz (um. Hadži Ibrahima) Lađar, zvani Ceco, držao je poslije rata najotmeniju radnju u centru čaršije pod imenom Berbeski salon Higijena. Bio je oženjen jednom pametnom i vrijednom Sremicom koja je takođe bila frizerka pa su oni pregradili radnju na muški i ženski dio. Po prvi put su se u Igbal čaršiji vršile ondulacije, bojila kosa i pravile punđe. Kako se kod Iljaza uvijek čekalo na red, on je kupovao svu dnevnu štampu i kod njega se čitalo, besjedilo, čevetalo i razgovaralo o svemu i svačemu. Jednom prilikom, poslije rata, neki mladi udbovac, čekajući na red za šišanje, slušao je razgovor o organizaciji budala (podijeljenih u dvije skupine: 1. lakši slučajevi – dalavere, divanije, i 2. teži slučajevi – šašonje, tevećelije koju je Iljaz osnovao sa potkivačem Isom Bacom sa Žitnoga Trga), o spiskovima i članarini, pa je odmah po šišanju otrčao u UDB-u kod načelnika da mu se pohvali kako je otkrio tajnu organizaciju. Načelnik Momo Bojović, koji je i sam – zbog toga što je tresao glavom – bio na spisku kod Iljaza , pitao ga je gdje je ta organizacija. Kad mu je ovaj odgvorio da se nalazi u berbernici Higijena, načelnik ga je posavjetovao: ‘Idi i ti nek te tamo upišu.'”

    III

    “Iljaz Lađar, zvani Crco, umro je prije desetak godina, ali je u Batal mahali ostala priča o njemu i njegovoj šali koja ga je koštala robije. Za vrijeme okupacije poginuo je neki Srbin u čaršiji, a nije se znalo ko ga je ubio. Iljaz dođe jedno jutro u kahvu ‘Jeleč’ i još s vrata veli: ‘ja mu vala sručih svija šest.’ Ljudi su se grohotom smijali i stali ga dizati na hušku, jer su znali da Iljaz nema ni samokres, niti zna da rukuje oružjem a kamoli da ubije čovjeka. Bilo je mali, da mu, što se rekne, jaja padaju sa glave ne bi se razbila. Ali kad je za belaja, poslije rata pokrene se istraga o ubistvu onog Srbina, i tako se dozna i za Iljazovu tafru. Pozvani svjedoci, pod zakletvom, potvrde da je Iljaz rekao da je ubio čovjeka, a njemu je onda bilo zalud pravdanje da je ‘eto, htio da se napravi važan pred ljudima i mahalom’. Dobio je petnaest godina i odležao ih u Mariboru. U njegovoj kući danas se nalaze prostorije Centra za ratnu dekontaminaciju na čelu sa Šicom Čvorović.”

    Refik Ličina 01. 03. 2011.