Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Saša Bukvić, Umjetnik

    Jutro je, kraj ožujka 1992, vozim se u Zenicu na književnu večer. Pejsaž je siv. Od termoelektrane i cementare u Ćatićima, pored Kaknja, skretanja za Lašvu i ulaza u grad, sivo je sve, i bilo je sivo otkada za sebe znam ili otkada putujem ovom cestom prema Zenici. Siva je boja proletarijata, amidže Karla i amidže Rude, rudarske i željezničarske kolonije, jama i revira, čeličane i željezare, boja strine Marice i svih njezinih, boja svih naših kakanjskih i zeničkih rođaka Slovenaca i Hrvata, katolika i bezvjernika, što su se ono, kao i mi, prije sedamdesetak godina doselili u ove krajeve iz zapadnih pokrajina carstva, da bi zemlju učinili urednijom, ali umjesto toga, oni su je posivili, usput se često i propili, poženili se i razmnožili, ali su zauvijek ostali kuferaši i došlje. Oni koji su vječno na putu.

    Ovu Bosnu, oko Kaknja i Zenice, sivu i ružnu, zemlju radnika, tombole i krvnih delikta, nitko nije u književnosti opisao. Nje nema niti na slikama, osim, možda, u socrealističkim predjelima Hakije Kulenovića ili u zemljanosivim bojama Ljubomira Perčinlića. Ovoga jutra, u rano proljeće 1992, ta Bosna, u svome prirodnom i identitetskom sivilu, broji posljednje trenutke svoga života, ili svoga povijesnog postojanja. To nikako ne želim da znam, dok se u plavoj volkswagenovoj bubi vozim uz rijeku, ali ono što oko sebe gledam, ja vidim posljednji put.

    Na Kamberovića polju, u Zenici, golema, čudna i živa, čelična skulptura Saše Bukvića. Postavljena je tu prije nekoliko mjeseci, kao kiparev dar gradu, načinjen od sirovine na kojoj je sagrađena ne samo Zenica, nego i cijela Bosna, skupa s idealom jugoslavenskog socijalizma. To je ta “teška industrija, to je taj fundament”. Naziv skulpture je “Pluton sa genetskom manom”, i to je neka vrsta krune Bukvićeva ciklusa u kojem reinterpretira Disneyeve junake u nekome svom neokonstruktivističkom ključu. Nadvijen tako nad Zenicu, i već pomalo hrđav (Što ga čini dodatno začudnim, jer pridonosi njegovom stapanju s okolinom i pojačava dojam da Bukvićev Pluton na ovom mjestu nije tek nekoliko mjeseci, nego je tu godinama, kao spomen i kao znak. Neka vrsta mjesnoga Ajfelovog tornja), taj američki pas, reestetiziran kroz spomen na Ruski umjetnički eksperiment, stoji na kraju jednoga vremena, privatnog i kolektivnog, kao mitska životinja, što će nas prevoditi s jedne na drugu obalu: koga u smrt, koga u novi život.

    Da sam imao više hrabrosti, ili da se, ipak, nisam nadao da će drukčije biti, mogao sam tada zaustaviti auto i zagledati se u “Plutona sa genetskom manom”, dok ga ne upamtim ili dok mi oči ne iskapaju.

    Više nikada ovu skulpturu neću vidjeti, niti ću ove predjele gledati u njihovoj prirodnoj, sivoj boji. Kada sljedeći put budem vozio ovim putem, bit će to pet godina kasnije, u proljeće 1997, Plutona više neće biti, a pejsaž oko Kaknja i Zenice zelenjet će se kao nikad u posljednjih stotinjak godina, ili od vremena kada je Austrija otvarala rudnike i podizala prve visoke peći. Rat je uništio industriju, nestalo je socijalizma, pa je drveće prolistalo, a garež više ne prekriva travu. Bosna je nakon rata postala zemlja jednobojnih cjelina, u kojoj više ništa, osim ćilima, nije šareno. Tako su se i ovdje prorijedili moji rođaci – nešto je poumiralo, nešto je izbjeglo u Kanadu – a, paradoksalno, više je šarenila, više kolorita, bilo u zeničkoj i kakanjskoj predratnoj sivoj, nego u poslijeratnoj, probeharanoj, zelenoj.

    Ali tko zna što je izliveno od čelika “Plutona sa genetskom manom”, dugonogog kao žirafa – jer to je bila njegova genetska mana? Bit će da je završio kao sekundarna sirovina, da je prodan na kakvom europskom otpadu, izrezan i prevezen na zapad u prvoj željezničkoj kompoziciji koja je nakon rata krenula prema Pločama ili Slavonskom Brodu. Osloboditelji, kao ni obično, nisu imali razumijevanja za umjetnost, a možda nisu ni znali da bi se taj čudni, hrđajući objekt, naslijeđen iz predratnih vremena, negdje smatrao umjetnošću. Vjerojatno je prodan za nekoliko tisuća maraka, izvezen u Singapur ili Maleziju, stopljen s konstrukcijom željezničkog mosta, negdje u Rurskoj oblasti, u Šleziji ili, daleko, u Indokini, i sam izbjeglica, kao što su izbjeglicama postale stotine tisuća Bosanaca, i sam pretvoren u nešto drugo i u nekoga drugog, kao što smo u neke druge pretvoreni i svi mi.

    U svakom slučaju, ta najveća skulptura Saše Bukvića završila je u skladu s umjetnikovim poetičkim i estetskim nazorima. Saša, naime, nije klasični kipar, premda je završio kiparstvo, nego je konceptualni i postkonceptualni umjetnik, performer, svojedobno zabavljen historicističkim reinterpretacijama svega i svačega. Sudbina njegovog zeničkog “Plutona sa genetskom manom” zapravo je cijeli jedan performans, kojim je metaforizirana sudbina građana one, predratne i ratne Bosne i Hercegovine, pa i samog umjetnika. Svi su oni ili – dopustite mi tu intimizaciju, premda bih je najradije izbjegao – svi smo mi naknadno izliveni u oblike i u funkcije, koje više nemaju nikakve veze s onim što smo bili još krajem marta 1992.

    Dvije ključne riječi u predratnome svakodnevnom jeziku i govoru Saše Bukvića opisivale su i ono čime se bavio i način na koji je svoj posao doživljavao. Riječ “Art”, u to vrijeme, kao i danas, vrlo moderna u metajeziku suvremene umjetničke proizvodnje, označavala je zanatsku razinu stvari, i imala je u svom zvuku, barem kada bi ju Saša izgovorio, nešto od teškoga fizičkog rada. Za njega, umjetnost je istovremeno bila religijsko iskušenje i težak rad, svetost i znoj. Vjerovao je u nadahnuće, ali da bi se ono ostvarilo, da bi mogao nastati “Art”, nužan je bio veliki fizički napor. Tako je Saša Bukvić radio, i to je očekivao i od drugih.

    Druga, važnija, riječ bila je “Umetnik”. Saša je jedan od onih poluekavaca, kakvih je bilo u predratnom Sarajevu, koji bi posve prirodno miješali markirajuće govore, više puta u istoj rečenici prelazili su granicu i vraćali se, i najčešće bi se to događalo nesvjesno. Bio je to grad u kojemu se smjelo i tako govoriti. Ali Sašina ekavica nije bila slučajna i nenamjerna. Neke važne i jake riječi, koje bi trebalo naglasiti, riječi koje bi se trebale čuti i trebale su značiti, on je izgovarao ekavski, naglašavajući ih nekako svečano, kao da smo u devetnaestom stoljeću, kada bi se sve važne stvari izrekle na latinskome. Sašin “Umetnik” nikako nije mogao biti “Umjetnik”, jer je umjetnik nešto obično i svakodnevno, a umetnik je posvećenik, koji stvara nešto što je veće i važnije od obične i prolazne ljudske svakodnevice.

    I doista, Saša Bukvić bio je i ostao takav “Umetnik”. Na taj je način stvarao svoja djela, ali – što je, vjerojatno, i puno važnije – na taj je način, kao pravi i veliki “Umetnik” pokušavao druge uzdići na pijedestal i uvjeriti ih da nema ničega većeg, važnijeg i ljudskijeg od umjetnosti i od bavljenja njome. Okupljao je svoju i nekoliko mlađih generacija, dovodio u Zvono klince s Likovne akademije, iz Beograda je u goste zvao Rašu Todosijevića, iz Zagreba Toma Gotovca, smišljao je, planirao i u nebo gradio jedan svijet, koji će se urušiti i zauvijek nestati u aprilu 1992, kada započnu granatiranja Sarajeva i kada se, gotovo preko noći, izmijene i paradigme naših života.

    Akademiju likovnih umjetnosti upisao je kasno, kao već zreo i formiran čovjek. Među umjetnike je došao, kako bi se to marksističkim rječnikom kazalo, iz “neposredne proizvodnje”. Radio je u očevoj slastičarnici “Jadranka”, na Grbavici, i dugo izabirao oblast iz koje će započeti svoju ljudsku i duhovnu nadgradnju. Po svojoj temeljnoj prirodi, možda i po odgoju, Saša je konzervativan čovjek. Nije mu dano da odlučuje naprečac, niti da s mladenačkom ohološću, karakterističnom u godinama zrelog jugoslavenskog socijalizma, ruši svjetove za sobom. Njemu je, naprosto, trebalo vremena da o svemu dobro promisli i da onda donese odluku, koje će se, zatim, čvrsto držati cijeloga svog života. Intelektualne discipline, kao ni birokratizirani građanski život, očito ga nisu privlačili. Nije mogao biti pravnik, inžinjer ili direktor građevinskog preduzeća s poslovima u Libiji i Iraku. Prirodno, gotovo djetinje intuitivan, bio je preporučen za umjetnika. I na kraju, za “Umetnika”.

    Ljudi s kojima se u vrijeme studija družio i s kojima će formirati likovnu grupu Zvono, jednu od najznačajnijih kulturnih činjenica onoga Sarajeva, Satko Hadžihasanović, Sejo Čizmić, Narcis Kantardžić, bili su i po desetak godina mlađi od njega. Samo je fotograf Kemo Hadžić bio njegovih godina, te – u određenom smislu – njegovih socijalnih i svjetonazorskih preferencija. Od umjetnosti se ni osamdesetih nije moglo živjeti, pa je Saša od ranoga jutra do popodne radio u slastičarnici, a Kemo se bavio komercijalnom fotografijom. Kao po kakvom čudnom religijskom propisu, vrijeme za umjetnost započinjalo bi nakon što se sunce okrene prema zapadu. I to bi vrijeme, u Sašinom slučaju, trajalo do kasno u noć. Usporedo s dva profesionalna života, slastičara i umjetnika, vodio je i paralelni društveni život: u jednom dijelu dana i noći, bio je porodični čovjek u najdoslovnijem smislu riječi, dok bi u drugom dijelu dana i noći živio na slobodi, poput boema s jakom samokontrolom, u džez klubu Zvono (koji je u najslavnija vremena vodio Vedran Muftić, promućurni kafedžija, inžinjer i čovjek s osjećajem za umjetnost), gdje bi satima razgovarao, uz alkohol i cigarete (Saša je pušio york, i nije nalazio smisla u bacanju novca na skupi duhan), uglavnom o umjetnosti, u njezinim najrazličitijim oblicima, vrstama i žanrovima. Za razliku od tolikih drugih likovnjaka svoga vremena, a pogotovo onih koje ću upoznati u svome sljedećem, zagrebačkom, životu, Saša Bukvić imao je starinski pogled na umjetnost i umjetničke discipline, koji je podrazumijevao široku otvorenost prema književnosti, poeziji, filmu, muzici, ali i spremnost na otvoreno, gotovo idolopokloničko divljenje, prema svemu vrijednom i novom, te prema svima koji s punim uvjerenjem stvaraju nove svjetove.

    Na kraju, ta je otvorenost prodirala i u njegove radove, ali i u način na koji je koncipirao život i “akcije” grupe Zvono. Insistirao je na naraciji i jasnoći prikaza. Vrlo osviješteno povezivao je tradiciju dvadesetstoljetnih avangardnih pokreta s tada aktualnim teorijskim načelima i praksama postmodernizma. Bio je u tome duhovit i autoironičan. Na nevjerojatno lucidan način znao je kreativno spojiti obje svoje profesije, pa je tako, recimo, radio posvete Kazimiru Maljeviču, tako što bi njegove kanonske radove reinterpretirao u materijalu i formi torta i kolača. Bilo je nečega šokantnog u tim Bukvićevim estetskim objektima. Izgledali su vrlo ozbiljno, kao djela načinjena s punim umjetničkim razlogom, u sebi su sublimirala i europsku kulturnu povijest, i sve ono što je, u političkom i svakom drugom smislu, formiralo i pratilo Ruski umjetnički eksperiment. Kao da su pripremljeni za izložbu u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine, ili negdje diljem Jugoslavije i Europe. Saša nije olako prilazio tradiciji, niti se ikada šalio s “Artom”. On nije stvarao alibi radove, niti je odrađivao umjetnost, kao da odrađuje radni staž, što su činili, i čine, toliki drugi južnoslavenski suvremeni umjetnici, koji su nanjušili kako su likovne i izvedbene umjetničke discipline bogomdana zabava neobrazovanih i bogatih snobova, te isto tako neobrazovanih i bogatih državnih institucija. Toga se Saša istinski grozio, za ispraznost on nije imao vremena, i trudio se da stvara samo važna djela. Tako i te maljevičevske kolače. Kao i sve drugo što je radio, ili što je radila grupa Zvono, i njih je dokumentirao na video vrpci, da bi ih kasnije, s nekom skoro kanibalskom radošću, prepustio želucima publike. Tako je završio ovaj Bukvićev umjetnički projekt, koji s vremenske distance od dvadeset i koju godinu djeluje ozbiljnije, važnije i zrelije nego u vrijeme svoga nastanka. Modu Ruskoga umjetničkog eksperimenta, koju su tada Europom pronosili lijevo-liberalni i vazda dobroćudni budući rušitelji Berlinskoga zida, dok je u nas na istoj toj modi egzistirala cijela jedna umjetnička, popkulturna i akademska supkultura, stvarajući mit od vlastite salonske subverzivnosti, Saša Bukvić je izrugao pretvorivši je u izlog slastičarske vitrine. Od epohalne prezaslađenosti sve te kvaziangažirane estetike s kraja osamdesetih, pred sam pad komunizma, podriguje nam se i danas na vaniliju i na krv. Sašin rad komentirao je nešto što ćemo osjetiti dvadesetak godina kasnije, kao sredovječni, deprimirani i usamljeni ljudi s viškovima privatnih i kolektivnih povijesti.

    Nešto kasnije, skoro pred sam rat, Saša Bukvić je, po ideji Bojana Hadžihalilovića, načinio svoj najjezovitiji slastičarski rad. Za naslovnu stranicu časopisa za kulturu i društvena pitanja Lica (urednik Semezdin Mehmedinović) oblikovao je tortu u konturama Jugoslavije, koja je imala glazuru od želea s komadićima jagoda. Zemlju, u kojoj smo još uvijek živjeli, prekrivala je želatinozna masa boje svježe krvi, u kojoj su se razaznavali komadići tijela. Nije tu bilo pretjerivanja, ni Saša ni Bojan nikada nisu bili skloni pretjerivanju, i dobro se vidjelo da to nisu ljudska, nego su jagodna tijela, ali je asocijacija bila jasna i precizno provedena. A možda i nije o tome riječ. Možda bismo desetak godina ranije istu tu tortu gledali drukčijim očima. Možda bi nam crvena boja krvi tada bila znamen i simbol komunizma, a jagode bi bile samo jagode. Međutim, tada, u vrijeme kada su se Lica pojavila u knjižarama, radilo se o strašnome, ali na krajnje neobičan način izrečenom upozorenju što bi se s nama moglo dogoditi. Ovaj rad, koji bi se mogao atribuirati kao zajedničko Bukvićevo i Hadžihalilovićevo djelo – ili još tačnije, zajednički rad grupe Trio i Saše Bukvića – jedan je od vizualno najzanimljivijih komentara posljednjih godina Jugoslavije, ali i posljednjih godina naših prethodnih života.

    I ta je torta na kraju bila pojedena – navodno, u aranžmanu samog Trija – fotografska dokumentacija uništena je ili izgubljena, a jedino što još uvijek negdje postoji primjerak je časopisa Lica, s krvavom, jagodnom Jugoslavijom na naslovnici. Suvremena umjetnost – nastala, valjda, u času kada je neka budala uzviknula kako je slikarstvo mrtvo – teži vlastitome materijalnom samouništenju, objektima je suđeno da nestanu, da završe na smetljištu ili u reciklažnim strojevima, ili da kao u idealnom, sarajevskom, slučaju budu uništeni u ratnim bombardiranjima, te da na kraju od sve umjetnosti ostane ono što je elementarno i što je najvažnije: ideja. Od većeg dijela onoga što je u deceniji pred rat radila grupa Zvono, od džez kluba u kojemu je bilo njezino živo sjedište, od ateljea na Breki i od života koji bi se mogao pretvoriti u najuzbudljiviji roman o iščeznuću jedne mikrocivilizacije, što se prostirala od Baščaršije do Marijindvora, ostala je još samo ta, savršeno pročišćena, svedena i depersonalizirana: ideja. Ne znamo više ni što ona znači, samo znamo da postoji.

    Zvono nije bilo zasnovano na radikalnim umjetničkim i estetskim počelima. Premda je po svojoj ljudskoj prirodi izričit, da ne kažemo tvrdoglav, Saša Bukvić nije radikalan čovjek. Umjesto da se obračuna s paletama i kistovima – kao što su to već odavno učinili njegovi zagrebački i beogradski vrsnici i suborci za umjetničku stvar – on je drugove u grupi pustio da budu slikari. Zapravo, pustili su oni sami sebe, ali on ne samo da ih nije nagovarao na odustajanje, nego je, ako bi zatrebalo, bio spreman cijele večeri, uz viski, štok ili rakiju, pa do duboko u noć, sve do ranoga jutra, kada prva smjena kreće na posao, a on u svoju slastičarnicu, braniti taj spoj klasičnoga slikarstva s hepeningom, akcijom, konceptom, performansom, videom, koji je opstajao kroz cjelokupnu povijest grupe Zvono, i po čemu je – kada se na sve to gleda iz povlaštene perspektive već daleke budućnosti – ova skupina bila izuzetna i drukčija od svih skupnih projekata na jugoslavenskim prostorima.

    Način na koji je, naročito u posljednjih nekoliko predratnih godina, Saša Bukvić vodio minijaturni izložbeni prostor u džez klubu Zvono, na neobičan je način korespondirao i s poetikom same grupe. Izlagali su u klubu mnogi, vrlo raznoliki i međusobno teško spojivi umjetnici, profesionalci, diletanti i amateri, a još je više bilo onih koji su, iznutra i izvana, pokušavali na Sašu izvršiti pritisak da ubaci nekoga preko reda i mimo vlastitih kustoskih načela, o kojima, uzgred govoreći, nismo mnogo znali, jer su se ta načela svodila na nekolicinu karakterističkih Sašinih gesti i grimasa, te na ključno pitanje je li netko “Umetnik” ili nije, i ima li ono Nešto. A to Nešto Saša bi opisao specifičnim izrazom lica, nešto između divljenja i potpunoga idolopoklonstva, i skupljenim prstima desnice ruke, kojim bi se nekoliko puta snažno kucnuo po prsnoj kosti. Unutra je to Nešto. Ako ga ima, umjetnik može izlagati u džez klubu Zvono, taman da je i nepismeni zemljoradnik, beskućnik ili psihički bolesnik. Ako, pak, nema Nešto, uzalud mu tada sve umjetničke akademije ovoga svijeta, domaća i međunarodna priznanja, ugled.

    Tako su onda u Zvonu izlagali ili nastupali umjetnici u rasponu od Toma Gotovca, do Miralema Avdispahića – jednoga začudnoga osobenjaka i slikara diletanta, kojega je Saša otkrio i s najvećom pažnjom i brigom postavljao mu izložbu, ili od slovenske umjetnice Renee Rusijan, koja je eksperimentirala s nekakvim gumenim plohama, do Ismara Mujezinovića, koji je izlagao neka svoja apartna neoekspresionistička ulja, inspirirana kabareom. O svemu ovom govorim po sjećanju, a sjećanja, dijelom, karikiraju stvarnost, nešto preuveličaju, a nešto drugo smanje ili sasvim izbrišu, pa su često u njima, u sjećanjima, najživlji oni prizori kojih u stvarnosti nikada nije ni bilo i one priče koje se nisu ni dogodile, tako da ni moje reminiscencije izlagačke politike džez kluba Zvono nipošto nisu pouzdane. Ali ono što je u memoriji izobličeno ili što u međuvremenu nastajalo kao fantomsko sjećanje na događaje kojih u stvarnosti nije bilo, također ima svoju logiku i tiče se glavnoga junaka ove priče. On je utjecao na modele i na strategiju naših sjećanja.

    U vrijeme kada je Zvono osnovano, bilo je to 1982, Saša Bukvić je već u zrelim tridesetim, premda je, zajedno s ostalim članovima grupe, tek izašao s Akademije. Bilo je to vrijeme kada su bendovi, kako u popularnoj muzici, tako i u slikarstvu, bili u modi. Svatko tko je imalo držao do sebe osnovao bi svoj bend. I svaki je morao imati svoju “ideologiju”. Punkeri se tako nikada nisu miješali s hevimetalcima, a za one rijetke koji bi dezertirali ili bi prebjegli na drugu stranu, milosti nije moglo biti. Isto je bilo i među likovnjacima: pisali su se manifesti i programi, izmišljala pravila – po mogućnosti što ekscentričnija – a kao teorijska potvrda odabranih načela korišteni su tomovi najnovije, još uvijek neprevedene, literature, što su je ispisivali lame, gurui i proroci svjetskoga “Arta”. Naravno, i Zvono je tada, te 1982, imalo svoj programski manifest, svoje proroke i svoj ideološko-poetički fundamentalizam, ali od svega se, malo pomalo, odustajalo. Vođeni svojim umjetničkim talentima, socijalnom dinamikom Sarajeva osamdesetih, ali i pokroviteljskom brigom svoga najstarijeg, najagilnijeg i prema umjetnosti najotvorenijeg člana, možda su izdali i iznevjerili sve zbog čega su se okupili, ali ako i jesu, učinili su to u korist umjetnosti.

    Nekoj akciji grupe Zvono – a umjetnički projekti i svakojake ludorije u to su se vrijeme nazivali akcijama – prisustvovao sam slučajno, prolazeći 3. juna 1987, negdje oko podne, Ulicom Vase Miskina. Pred izlogom konfekcije Alhos okupilo se mnoštvo i svi su, kao opčinjeni, zurili u izlog, u kojem je bila izložena kolekcija za nastupajuće ljeto. Ali nisu to bile lutke, nego živi ljudi, u pozama konfekcijskih lutaka, zamrznutih pokreta i bezizražajnih lica. Stajali su tako, a narod ih je začuđeno gledao i malo bi tko, koliko se sjećam, komentirao ono što vidi. Bilo je to čudo, kakva se danas rijetko viđaju, ili se ne mogu ni zamisliti. Čudo u vremenu kada su ovakva čuda još uvijek bila moguća, jer su ljudi rijetko činili čudne ili – prema kriterijima većine koja određuje pravila lijepog ponašanja i moralne norme – nenormalne stvari. Samo se svakih nekoliko godina događalo da Titovom ulicom prošeta potpuno gol muškarac. Nesretnik bi, valjda, bio žrtva neke oklade. O njemu bi se pripovijedalo sedmicu dana, i već bi bio zaboravljen. Nitko ga više nikada ne bi vidio, ili ljudi u odjevenom čovjeku ne bi prepoznavali onoga golog. To je jedno od važnih životnih pravila, koje se kasno nauče: ništa tako dobro ne skriva i ne maskira kao potpuno razotkrivanje.

    Ta akcija u Vase Miskina ulici, nazvana Izlog, nije bila radikalna poput tih gologuzih i anonimnih šetnji Titovom ulicom, ali je za Sarajevo, nesviklo na performanse, hepeninge i druge oblike neverbalnog teatra, vizualne umjetnosti bez olovke i kista, konceptuale i postkonceptuale, ili jednostavno rečeno – kurčenja, akcija grupe Zvono bila čudo. Naravno, bila je čudo i za mene. Samo što sam, za razliku od većine namjernika, koji za takva čudesa baš i nisu nalazili lijepe riječi, ja bio fasciniran. Srećom, kamera koja je dokumentirala akciju (a svaka akcija grupe Zvono je, zahvaljujući Saši Bukviću, bivala dokumentirana) nije ulovila moju facu, tako da me nema ni na snimci koja se može naći na YouTubeu (eto neke koristi od kibernetizacije stvarnosti: dokumenti naših sjećanja žive negdje u beskraju interneta).

    Dvije godine kasnije već sam se družio sa Sašom Bukvićem i s ostalima iz grupe, a u zimu 1990. sam sa Sašom, povodom izlaska moje druge knjige pjesama, priredio jedan lirski, pomalo djetinji performans s puno papira. Na nekima koji su visili sa stropa bile su ispisane pjesme, a drugi su, zgužvani u goleme gvalje i kugle bili razbacani svud okolo. Performans se zvao “Uči li noćas neko u ovom gradu japanski”. Semezdin je tada došao u crnoj rudarskoj uniformi.

    Bio je to jedan od onih događaja koje ću pamtiti dok me ima, ali – što je, bit će, važnije – kroz koje se, kao kroz kristalnu prizmu, prelomi čovjekov život. Iako je slijedilo još nekoliko mjeseci mira, a što se Sarajeva tiče, i cijele dvije godine, ja volim misliti kako je moj predratni život završio baš tada, u Domu mladih, s tim performansom. Poslije je uslijedio rat, pa Zagreb.

    Kada mislim o tome što bi sa mnom bilo, čime bih se bavio, gdje bih i kako živio da nije bilo rata, što činim sve češće, kako vrijeme više prolazi i kako sam u svakom pogledu udaljeniji i od toga svog jučerašnjeg svijeta, ali i od samoga sebe kakav sam tada bio, izvjesnim mi se čini da bih živio u Sarajevu. Naravno, to Sarajevo ne bi bilo ni nalik ovome današnjem Sarajevu, premda, naravno, znam, a samo se trudim ne znati, kako je svako Sarajevo nalik ovome današnjem Sarajevu, pa i ono Sarajevo u kojem smo živjeli mi, ali bi tada, valjda, i ja bio više nalik Sarajevu, nego što sam nalik sebi. Također je izvjesno da bih se družio s dvojicom ljudi. S jednim se, preko telefona, družim i danas, premda smo obojica daleko od toga grada, puno dalje nego što to puka geografska razdaljina sugerira. A drugi bi bio Saša Bukvić.

    On se u taj grad vratio iz ratne emigracije, iz Kanade, ponovo je otvorio slastičarnu i živi. Dvaput sam ga sreo i jedva da smo razmijenili i deset rečenica. Više smo se onako gledali. U tom gledaju se uglavnom sve vidi. Premda to ne želimo priznati ni sebi, ni bližnjima, nanizalo se poraza u ovih dvadeset i koju godinu, otkako je nova era zamijenila staru i otkako su nam se životi popolovili. Barem sam ih ja nanizao, mislim poraza, i to s katastrofalnim rezultatom, uglavnom bez postignutog počasnog gola. Nije mi utjeha ni to što gubim samo na gostujućim terenima, budući da domaćeg terena nemam i gadi mi se pomisao da bi ijedan pedalj ove zemlje, koja se i dalje prostire dokle god je poznatog jezika, dakle od Triglava do Gevgelije, više ikada smatrao svojim, domaćim terenom. Sve to je za mene jednaka tuđina. Možda mi je najmanje tuđe ono što nije nimalo nalik na išta što je ikad bilo moje. Eto, recimo, Deliblatska peščara! Ni nalik!

    Ali upravo me je Saša Bukvić, i ne htijući, naučio nečemu što je danas važnije, nego što je bilo u ona vremena. Treba imati svoju umjetnost u glavi, brinuti se za nju, slagati je kao dvorac od lego kockica, slušati je, gledati, plijeviti i okopavati, čitati je, paziti i čuvati za nju svaki pedalj tuđine. To je smisao života, ali i način da se izbjegne svaka nepotrebna patnja, a da se onoj neizbježnoj patnji da najviši ljudski smisao.

    (Objavljeno u dva nastavka, u kolumni Jučerašnji svijet, na portalu radiosarajevo.ba)

    Miljenko Jergović 12. 08. 2011.

    Moja Amerika/27

    Goran Rušinović 11. 08. 2011.

    Lirska tumačenja/2

    Göran Sonnevi (Jeran Sonevi)

    *

    O ratu u Vijetnamu

    Iza TV-a mijenja se
    dânje svjetlo. Sivilo smjenjuje
    tamu, drveće se pojavljuje
    crno u jasnom sivom bljesku
    s novog snijega. Izjutra
    sve biva zasniježeno. Sad izlazim
    vani i čistim poslije oluje.
    Čujem na radiju kako USA
    objavljuje bijelu knjigu
    o ratu i VIJETNAMU
    u kojoj se Sjeverni Vijetnam optužuje
    za agresiju. Sinoć
    na TV
    vidjeli smo jedan snimak
    od strane Viet Konga i mogli čuti gluho
    brundanje helikopterskih mašina
    sa zemlje, sa strane poubijanih.
    U jednom drugom filmu
    prije nekoliko nedjelja
    intervjuisani su američki
    piloti helikoptera na BBC-u. Jedan od njih
    opisao je svoj plotun
    kad je najzad pogodio
    jedan “VC”: raketa ga je odbacila
    tri metra. Sigurno će biti
    danas više snijega
    kaže moj komšija, obučen u crno
    na putu ka svom poslu. On balsamuje
    mrtve i noćni je njegovatelj
    u ludnici. Mjesto gdje ja živim – Lund
    sa okolinom – biva knjiga sve
    bjelja, sunce izlazi i sija
    paleći studen preko otvorenih stranica.
    Mrtvi su cifre koje počivaju, vrtložeći
    kao kristal, u vjetru nad poljem. Do sada je,
    računa se, 2 miliona poginulih u VIJETNAMU.
    Ovdje jedva da ko umre
    iz nekog drugog sem ličnog razloga. Švedska
    ekonomija ne ubija sada
    mnogo, u svakom slučaju
    ne ovdje u zemlji. Niko ne vodi
    rat u našoj zemlji kako bi zaštito
    lični interes. Niko nas ne pali
    napalm bombama
    radi jednog feudalnog mira.
    U XIX i XV stoljeću nije postojao nikakav napalm.
    Sunce se ovdje diže ka podnevu.
    Skoro će mart 1965.
    Svakim se danom
    ubija sve više u američkom gnusnom ratu.
    Sniježne pahulje na fotografiji
    predsjednika Johnsona
    u vrijeme zadnjeg bombardovanja
    u Sjevernom Vijetnamu – on izlazi
    ili ulazi u auto – padaju
    sve gušće sipe preko bijelih stranica.
    Više mrtvih, više opravdanja,
    dok se sve ne zasniježi
    u noći što konačno
    mijenja svoje svjetlo iza prozora.

    *

    Pjesma “O ratu u Vijetnamu” Görana Sonnevia jedna je od najvećih političkih pjesama napisanih na švedskom jeziku. Ne može biti jednostavnija no što jeste, ne govori direktno o Vijetnamu, ni o ondašnjem ratu, jer nema vlastitog iskustva o tome. Govori, dakle, o sivom skandinavskom jutru, napadalom snijegu, o komšiji i jutarnjim vijestima i o svakodnevnoj USA propagandi koja se, ovdje, vagonima ručila. U školama, u svakom razredu, postojala je američka Bijela knjiga iz koje su profesori i đaci učili šta da misle o ratu u Vijetnamu. Pjesma je objavljena davne 1965. godine u trećem broju BLM-a (Bonniersov magazin za literaturu) i onda je, kad je prsla, osvijetlila poput munje stranice slobodnih medija. Zanimljivo je da je urednik BLM-a bio drugi veliki švedski pjesnik Lars Gustafsson. U to vrijeme rat u Vijetnamu bio je uobičajeno spoljnopolitičko pitanje, i u Gustafsonovom redakcijom uvodu ova se pjesma ne pominje. U uvodu se diskutira o teatarskoj kritici i razlici između teatra a la Brecht i teatra a la Ionesco, između apsurdističkog pogleda iznutra i brechtovskog pogleda prema vani. Ekstremna politička poruka Sonnevieve pjesme doprla je, ipak, do onih koji su je trebali. Omladina, studenti i lijevo orijentisani građani pohrlili su u biblioteke da pronađu časopis BLM (koji je, prije par godina, likvidiran), da prepišu “otrovne” stihove i docnije recituju na uličnim demonstracijama i bunama. Slika o vijetnamskom ratu totalno se izmijenila. Vijetnam je postao žrtva, a USA agresor.

    Danas nema takve pjesme o Afganistanu, Bosni, Palestini, itd. Ono, ima Sonnevia, ali nema čitalaca-ljevičara niti ima slobodnih medija.

    Refik Ličina 10. 08. 2011.

    RetrOpatija/8

    Svoji na svome šugamanu

    Bio je to jedan od mojih najlakših novinarskih zadataka uopće. Oko devet sati ujutro zazvonio je telefon, a urednik se obrušio na mene. “Šta se ne javljaš? Imaš pobunu u gradu, a ti se ne javljaš.” Kakva pobogu pobuna u Opatiji, usred ljeta godine devedeset i neke. Pobuna – kupača.

    Stvar zvuči šaljivo, ali je priča istinita, čak do te mjere da je delegaciju ljutitih Opatijaca morao zbog svega primiti tadašnji gradonačelnik dr. Axel Luttenberger. Ogorčeni građani Opatije, žrtve gladi za profitom poduzeća “Rivijera”, sastavili su tada peticiju kojom su zatražili jednostavne stvari: komadić plaže za svoje ručnike, pravo na sunce i slobodan pristup moru. Smatrali su da ne mogu plaćati, za tadašnje uvjete, preskupih pedeset kuna za Slatinu i tražili svoja vjekovna kupališna prava.

    Nije mi bilo druge, nego dohvatiti se kupaćih gaćica i šugamana, pa u japankama polako niz Vrutki, uz Dom zdravlja i hotel Imperijal otklipsati prema Slatini. Devedesetih sam se godina rijetko kupao na Slatini jer jednostavno more tamo nije bilo dovoljno čisto za moj ukus, pa je urednički nalog bio dobar razlog da se odgegam do Puntice, malog mulića ispred tadašnjeg hotela Jadran (danas Milenijum).

    Na Puntici sam naletio na dio nekoć popularne ženske rock-grupe “Cacadou look”. – Pobuna? Nemam pojma, danas sam prvi dan na moru – rekla je Tanja, kojoj su, kao i meni, iznenađenje bile novi, šarene ligeštuli, suncobrani, stolići i pepeljare. No, tek što su se cure raskomotile, prišao im je redar i želio naplatiti – 50 kuna. Nakon kraće prepirke, napustile su plažu. Još gore provela se grupa “domaćih” kupača, kojima nije dozvoljeno niti da na svojim (!) ručnicima provedu dan na istoj plaži. Njih su redari doslovno otjerali.

    Znači, ipak je istina! Nema više kupanja na Puntici, bar ne besplatnog. Za tjeranje Opatijaca sa Slatine brinuli su se uniformirani djelatnici “Hrvatskog tigra” i “Štita”, zaštitari opakog izgleda i jasno, u potpunom neskladu s kupačima.

    Nakon kraće investigacije u kupaćim gaćicama imao sam priču za novine, a kada sam zagrebao pod površinom slatinskog pijeska, na svjetlo dana izašao je sav mulj tako karakterističan za pretvorbene devedesete. Pokazalo se da je netko vrlo vješto bivši OOUR Slatina, dakle društveno poduzeće za brigu o plažama, pretvorio umjesto u javno ili komunalno, u privatno poduzeće Rivijera. Kako bi sve bilo i lokalpatriotski zapaljivo, ono je došlo u vlasništvo neke zagrebačke tvrtke. Ovi su, pak, tko zna kako isposlovali od županije koncesiju za sve opatijske plaže po cijeni od nekih 45 kuna dnevno! A potom su uz pomoć zaštitara krenuli naplaćivati ležaljke po – pedeset kuna. Da se sve dodatno zakuha pobrinuo se lukavi Axel koji je ljutnju Opatijaca iskoristio za potpirivanje političke vatre i zatražio zbog svega izdvajanje Opatije iz Primorsko-goranske županije.

    Uglavnom, bilo je vruće u svakom smislu, a priča o tankoćutnim kupačima koji se bore za svoja prava obišla je zemlju. Nakon što se stara Slatina potopila, a drveno Lido zgorelo, ne čudi što su Opatijci posebno osjetljivi na zadiranje u kupališta. Na kraju ovog izleta u devedesete, podsjetimo da su tada pobunjeni kupači izborili pravo da se na Puntici kupaju besplatno. Svoji na svome. Šugamanu.

    Dvadeset godina kasnije čitam u novinama kako Opatijci vode ratove oko svog prava na ležanje uz more. Borba se očito nastavlja.

    Edi Jurković 09. 08. 2011.

    Sinovi

    Negdje na makarskoj rivijeri, ljeto, sredina sedamdesetih.

    Iz Zastave 750 LE s dvostrukim komandama, izlaze Stevo, Stoja i dvojica sinova.

    Skidaju s krova putne torbe i unose ih u kuću ispred koje ih je čekala starija žena u crnini, s kuhinjskom pregačom po kojoj se ljeska riblja krljušt. Šjora Bosa.

    Došle moje Sarajlije! – širi ruke Bartul, probuđen usred popodnevne sieste.

    Vala baš, došli! – Stevo odgovara i spušta torbe na, kao grob hladne, kuhinjske pločice.

    Iste jeseni, nedjelja, njih dvoje sjede i piju kavu.

    Neradni je dan, ali on ima vožnju. Kandidat koji već sedmi put pada na gradskoj vožnji, pa bi na dodatnu obuku.

    Stariji Predrag i mlađi Nenad su u sobi.

    Nešto su se ušutjeli! – govori Stoja i diže se da provjeri djecu, kad se iz sobe začu pucanj.

    Pištolj je bio u kutiji za cipele, visoko gore na ormaru, metak je bio u cijevi, cijev naslonjena na sljepoočnicu.

    Zemlja se mrznula, prvi put te jeseni. Grob leden kao ljetne kuhinjske pločice.

    Kratka vijest u novinama: “Sedmogodišnji N. B. ubio se očevim pištoljem, dok je četiri godine stariji brat sjedio za stolom, okrenut leđima, i crtao.”

    Oca je mučila savjest: zašto je stavio pištolj u kutiju za cipele, zašto je metak bio u cijevi, zašto je imao pištolj?

    Ili bi gledao živoga dječaka i razmišljao: je li se Nenad igrao pištoljem i tako se ubio, ili su se obojica igrala, pa je stariji dječak ubio mlađeg?

    Kada bi o tome mislio, bilo bi mu lakše i ne bi ga mučila savjest. Sina koji mu je ostao gledao je s tihom, optužujućom mržnjom.

    Sve drugo je nevidljivo i nikada se neće znati.

    Miljenko Jergović 08. 08. 2011.

    Hotelski dnevnik, srpanj

    Short cuts iz Hotela Balatura/I
    (Četvrta sezona, 2011)

    ***

    Paul, Nijemac, soba Fijolica

    Paul je logoped i živi u Njemačkoj, u velikom gradu s poznatom katedralom. Već je četvrti put u Balaturi. Može se reći da je postao naš prijatelj. Paul zna ime svakog leptira koji proleti. Njegovo mjesto je u malom vrtu pokraj lavande. Satima drži kameru i čeka.

    Prolazim u trenutku kad ugleda šarenca, takozvanog danje paunče.

    “Mora da je kopriva u blizini. Gdje je kopriva ima i njega.”

    Nekoliko metra dalje, na rubu šume, raste kopriva. Paulu nije potrebna moja potvrda, on nema vremena da se veseli točnosti svoje teorije.

    “Bože”, šapne i podigne kameru drhtavim rukama. “Prugasto jedarce.”

    Čujem klik okidača i tražim točku leptira u poantilizmu ljubičastog mozaika lavandinih cvjetova. Ne vidim ništa. Gledam Paula i na trenutak kao da vidim suze u njegovim očima.

    Ponovno pretražim vrt očima. Negdje na cvatovima lavande sletio je žutocrni leptir s plavim crtama i odmara se sklopljenih krila. Takvog leptira vidim bezbroj puta svaki dan.

    Malo se približim pa vidim kako je stvarno izuzetno lijep. Čak i za oko nekoga tko se ne bavi leptirima.

    Čujem kako Paul diše. Ništa ne govori.

    Osjećam se glupo što nikada nisam primijetila ljepotu prugastog jedarca.

    ***

    Monika i Thomas, iz Austrije, soba Cibor

    Noćas je bilo nevrijeme. Oni dolaze u rano poslijepodne na doručak. Neugodno im je što se tako kasno pojavljuju. Nada, koja svako jutro priredi doručak, pita: “Najprije da vas pitam: je li curilo u vašoj sobi?”

    Naime, kad puše jugozapadnjak i nosi kišu – obično u velikim količinama – pokraj prozora u sobi Cibor curi voda. Ne pretjerano, ali dovoljno da gosti ujutro nađu malu (a ponekad i malo veću) lokvu na podu, što se u hotelu zapravo nikako ne smije dogoditi. Gordan je već dva puta otvarao zid, skinuo je jednom prilikom crepove na kroviću iznad prozora, ali nije mogao otkriti gdje voda ulazi.

    Već smo se privikli da je to naša slaba točka, da je jednostavno viša sila. Ne možemo tu ništa, kažemo. A sada je više-manje lutrija tko će spavati u sobi kad puše jugozapadnjak. Taj se vjetar, koji je u našem krajevima srećom rijedak, u Dalmaciji zove garbin ili lebić. Ovdje ga nema često, zato nam nije potrebno posebno ime. Mi imamo uglavnom buru. Onda još buru, osim toga možda buru, mjesecima isključivo buru… onda dugo ništa, zatim nešto čistog juga, premda dolazi s jugoistoka, pokoju tramuntanu i maestral.

    A taj jugozapadnjak, koji onako bezveze udara koso sa strane i nosi bezobraznu oborinu, jednostavno nije predviđen u arhitekturi našeg hotela. Općenito nitko nije mislio o tome da vjetar ima posebnu snagu, za razliku na primjer od potresa ili lavine, koji čovjeka pogađaju sudbonosnim udarom, bez mržnje i slučajno. Vjetar je druga stvar, vjetar ima osobine, a to nije moja ideja, to sam čitala kod Josepha Conrada u Tajfunu. Olujni vjetar te pogađa, kaže, kao da si mu neprijatelj, vrlo osobno, želi te zgrabiti i dokučiti tvoje misli, želi ti izvući dušu. Tako piše Conrad. A u snažnom jugozapadnjaku ima nešto bijesno i lukavo. Kao da namjerno otvori oblake iznad sobe Cibor. Ovako, iz čistog mira. Iskreno, mislim da se čovjek tu ne može zaštititi. Ali kako da to objasnimo gostima? Pogotovo ako usred sezone nema druge slobodne sobe da ih premjestimo.

    Nada je ovaj put našla elegantno rješenje. “Čujete, vi dođite na doručak kad god vas je volja, ako treba u pet poslijepodne. Ali da ste lokvu odmah zaboravili… Može?”

    Monika i Thomas su ponudu odmah prihvatili. Oni vole spavati, ne smeta im kiša ni vjetar. Ma, da se svijet ruši ispred hotela, da se lično pojavi taj Conradov tajfun, ne bi im smetalo. Vole spavati i doručkovati kasno poslijepodne. Nećemo im reći da u našem hotelu svatko može doručkovati kada god želi.

    Lijepo je što smo na miru do sljedećeg jugozapadnjaka.

    ***

    Klement, Nizozemac, soba Lovor

    Klement je stigao iz Rotterdama. Pisac je, piše za kazalište. Sjedi po cijele dane s laptopom u blagavaonici i piše. Ima još tjedan dana da završi tekst. Kazališni komad je smješten u Džibutiju, u Rotterdamu i u Birminghamu.

    “Ima ih najmanje 20.000 koji su otišli”, kaže. “Somalijci koji su živjeli u Nizozemskoj, u zemlji koja je nekad bila uzorna što se tiče imigracijske politike. Sad žive u Velikoj Britaniji, uglavnom u Birminghamu i Leicasteru, i čine sa 70.000 do 100.000 članova najveću migrantsku zajednicu ili dijasporu u Velikoj Britaniji.”

    “A zašto su otišli?”, pitam.

    “Kažu da su nezadovoljni sistemom koji ih drži ovisnim o socijalnoj skrbi i koji potpomaže etničku napetost. Somalijske muslimanske obitelji iz industrijskih gradova Tilburg i Rotterdam masovno se sele u Birmingham gdje se sjedinjuju familije koje su živjele razdvojene zbog stroge migrantske politike u Nizozemskoj. Selidba je djelomično povezana s eksplozijom antimuslimanskih osjećaja nakon ubojstva kontroverznog filmskog redatelja Thea van Gogha 2004. godine.”

    “Je li im bolje u Birminghamu?”

    “Je. Tamo mogu brže otvoriti vlastitu tvrtku, dućan ili restoran. Mogu se družiti i zaraditi i ne moraju živjeti od socijalne pomoći. Bio sam tamo. Pričao sam s predstavnicima somalijske zajednice.”

    Klement se smije. “Bilo je vrlo jednostavno. U zajednici engleski govore još manje nego ja. Glavni jezik Somalijaca u Birminghamu je nizozemski.”

    Klement nastavi s pisanjem i ja idem dalje misleći na Somalijce u birminghamskim kvartovima koji prodaju voće i povrće s imenima kao što su de appelen, de peren, bloemkool i bonen

    ***

    Dijana, Hrvatica, soba Maslina

    Dijana je došla da pregleda hotel. Planira u njemu organizirati seminar.

    “A čime se bavite?”, pitam. Feng Shui majstorica je, kaže, i nudi nam besplatan pregled hotela da vidimo kako teku energije u našoj kući. Na recepciji je sve uredu, počne ona veselo, tu je sve prozračno, a vrata su vam stalno otvorena, to je dobro.

    Nastavimo put prema blagovaonici hodnikom pokraj polica s knjigama. Eh, to je već na granici. Nemam ništa protiv vaših knjiga, ali morate znati da je to ipak problematično. Toliko priča, nadam se da su lijepe priče, jer priče u takvim količinama ozbiljno utječu na naše duše.

    Slažem se, mislim.

    Knjige o ratu, tužne i negativne knjige, svakako bacajte van. To je kao da ste okruženi ljudima koji vam stalno pričaju tužne priče. To nikome nije dobro.

    Dijana me gleda kao da mi je našla gljivice u frižideru. Pred mojim očima pojavi se film u kojemu s gumenim rukavicama praznim police u biblioteci. Nosim bijelo radno odijelo i bacam knjige u plave vreće za smeće.

    Nije tako loše u ovoj sobi, reče, i tek tada primijetim da je već ušla u sobu u kojoj će spavati. Samo da znate, ovdje su boravili ljudi koji nisu bili sasvim u ravnoteži. Nešto osjetim. Očito nisu bili dugo tu, nema veze, pročistit ću sobu, pa ću moći spavati. Budite bez brige. Inače vam je hotel sasvim okej.

    Popili smo kavu na terasi i bili smo blizu toga da će se taj seminar, koji će napuniti hotel na sedam dana, održati u Balaturi.

    Gdje možemo boraviti kad pada kiša?

    Nema problema, imamo konobu. Dižemo se sa stola i spuštamo u konobu.

    Dijana stane, uzdahne. Ovo je jezivo, kaže čim uđe u konobu. Ovdje osjećam zastrašujuće lošu energiju. A energija, koja ovdje stanuje, vrlo je stara. Znate li tko je prije živio u ovoj kući?

    Pa, nešto znam. Bila je to obitelj moga supruga.

    Jezivo, baš jezivo. Ovo ne možemo na brzinu riješiti. Ovdje je potreban intenzivan tretman.

    Bilo je jasno da se seminar ne može održati na takvom mjestu.

    A ja sam već ranije čula priče o ljudima koji su nekad živjeli na tom starom imanju. Sretne i smiješne priče, ali i vrlo tragične. Priče kakve možemo naći u svakoj staroj kući. Odlučila sam da ću jednoga dana napisati knjigu o njima.

    Bit će to knjiga koju ću morati, po Dijaninom mišljenju, čuvati negdje u vrtu, da mi ne zrači u kući. Najbolje bi bilo da bude zatvorena u plastičnoj kutiji tvrtke Tupperware. Jer neke će epizode u njoj govoriti o gladi, o gubljenju, a bome i o ratu. A te ratne epizode su najtužnije.

    Anne-Kathrin Godec 07. 08. 2011.

    Stradanje Mehe Sidrana/3

    Napad cotave udovice i mamina herojska odbrana

    Paket iz Sarajeva, omotan sivim pak-papirom i dvostruko uvezan kanafom od tri milimetra debljine, u Zdravilišče Laško stigao je već 6. maja ujutro. Meho je – istom brzinom kojom ih je skidao pred juriš u žensko meso – obukao sedam dana iščekivane kupaće gaće i odjurio u banjski bazen, odgodivši pisanje uzvratnoga pisma za večernje sate. Ostavićemo ga u bazenu onoliko vremena koliko nam bude potrebno da raspravimo pitanje koje od samoga početka kazivanja o fatalnoj dopisnici vrišti da na njega bude odgovoreno:

    Ima li u Jugoslaviji gotovih kupaćih gaća?

    Zašto je Meho morao tražiti da mu se kupaće gaće pošalju iz Sarajeva? Zar jedan bosanski ministar nema para da u Sloveniji sebi kupi kupaće gaće? Zar se u Laškome, zar se u cijeloj Sloveniji, aprila 1949. godine, nisu mogle kupiti kupaće gaće? Ima li u Zagrebu gotovih kupaćih gaća? Gdje su ti “diplomatski magacini”? Nejasno, sve nejasno, sve samo nejasno do nejasnoga. Kako se uopće, tih godina, živjelo u Jugoslaviji? Kako smo, tih godina, živjeli mi, u Valtera Perića Jedanaest?

    Prisjećam se: tačkice. Posebna vrsta papirnatih tiketa, različitih boja za različitu klasnu pripadnost, i različit stupanj neimanja u općem siromaštvu. Svakodnevna roba dobijala se “na tačkice”. Trideset metara trotoara uvrh ulice, po cio bogovetni dan, potkišom, pod zvizdanom, na mrazu, zauzimali ljudski redovi. Ljudi, sve dvoje po dvoje, u redovima, stajali, čekali da im se, na tačkice, dadne ulje, brašno, safun. Stajalo se i čekalo dugo, pa smo i mi, djeca, stajali i čekali – ne da preuzmemo robu, nego da olakšamo starijima, odmjenivši ih u čuvanju reda. I kazivalo se tako: Čuvaj mi red! Konzerve, sa žutim prahom, nježnim kao puder za djecu: Trumanova jaja. (Prepoznao sam tu konzervu – sjajni zlaćanozeleni lim, i mnogo slova, cio roman ispisan po njemu! – četrdeset i tri godine kasnije, u paketima “humanitarne pomoći”, čiju sam sadržinu, začepljena nosa, bacao pred rijetke sarajevske mačke.)

    Kako smo živjeli, šta smo radili mi, iz Valtera Perića Jedanaest?

    Prevrtanje, šivenje, lutkice i vez

    U stanu Sidran-Jukića, mama šila. Nakon osam sati knjigovodstvenog posla u Željezničkom neboderu, na Marindvoru, nakon svih kućnih poslova i poslova oko djece – šila. Za komšijsku djecu, za djevojke i žene. Za mašinom, prevrtala teške zimske kapute. Ni sama ne zna, sirota Behija, koliko je kaputa prevrnula! Unutarnja strana da postane vanjska, a vanjska da bude unutarnja. Jedan se kaput mogao tri-četiri puta “prevrtati”, i uvijek da bude – ko nov! A prevrtalo se i dalje, dok se, u šnajderovim rukama, tkanina ne počne raspadati. U ruhu djevojačkom donesena, mamina “Singerica” što ju je ko zna otkud dopremio njen otac, vozovođa Omer Jukić, noćima nije zastajala. Tap-tap, tap-tap, tap-tap – posvunoć. A Mati heklala. Naočare, malo-malo, pa joj sklizavale niz nos. Ona ih pridizala, gurkajući stakla nadlanicom a ne ispuštajuć igala… Iz ruku joj izlazile mrežaste jastučne i stone ukrasne prekrivke, mrežaste, crne i bijele, končane rukavice za preostale starojugoslovenske gospođe i gospođice. Narodna umjetnost. Tih godina, i sve do šezdesetih, u gradu postojala dva Komisiona. Kod slastičarne “Egipat”, i drugi, na Titovoj, kod Vrazove. Bijahu ti dućani, komisioni, svojevrsna, socijalistička podvrsta zalagaonica: doneseš robu iz kućne radinosti, trgovac ili primi ili ne primi, čekaš hoće li se prodati, pa ako imadneš sreće te se nešto tvoje proda – dođeš i uzmeš novac, koliko ti dadne. Majke slale djecu: Idi, pitaj jel mi se ono prodalo. Djeca brojala, pa naučila pravilo: biće prodato, kad peti-šesti put odeš da upitaš je li prodato. Na četvrtom spratu, u stanu Jugurdžija, uz čika-Mihajla i tetu-Milicu, puna kuća čeljadi: Dušanka, Seka, Ranka, Olga, Akan. Teta-Milica pravila divne lutke. Odjevene u prelijepe minijaturne haljinice. S ukrasima, kapicama, maramama, rumenih lica. I djetinje haljinice radila. I pajace, sa špicastim kapama. Aleksej Jugurdžija – Akan i ja skitali svakog dana sarajevskim ulicama u akciji kojoj smo dali ime: idemo da tražimo šta nađemo. Ekser, ispravan špicpleh, olovku, žicu, čahuru od metka, krezavi češalj, košpicu od kajsije. Turpijom, ili trenjem od oštar kameni brid, na košpici se napravi otvor, i košpica pretvori u pištaljku. Strašnu pištaljku. Idemo da tražimo šta nađemo. Jednom sam, u Titovoj, u travi, ispred zgrade Predsjedništva, našao papirnu novčanicu od Jednog Dinara !

    Ali! Neka niko ne pomisli da smo bili gladni! Ne, ne, nikako ne! Nismo bili gladni. Takvo je bilo vrijeme. Ničega nije bilo, pa je sve imalo vrijednost. Sve je imalo vrijednost, jer ničega nije bilo.

    Kad se Avdo zamisli na tuti

    Izgleda da je Meho stigao, prije nego što se dokopao vlastitih kupaćih gaća, poslati još jedno šaljivo i provokativno pismo u Sarajevo. U kućnoj arhivi nije sačuvano, ali se njegov sadržaj u cijelosti dade razumjeti iz maminoga odgovora u vertikalno okrenutoj dopisnici od 7. maja.

    Dragi Meho!
    Dobila sam i treću Tvoju kartu kojom mi se javljaš iz Laškog. Vjerujem da će disciplina koja postoji u banji dobro koristiti Tvome zdravlju te da ćeš se u pravom smislu odmoriti i popraviti.“

    Abdulah Sidran Junior upada: PAZITE SAD!

    Ta mlada udovica koja ti se sviđa taman je mislim dobro došla da Ti tu usamljenost i dosadu skrati, ne smeta ni malo što je cotava, jer si i sam cotav tj. sa štapom hodaš pa se možete spariti.
    Ne javljaš mi jesi li dobio paket… I tako dalje.

    Ponovo bih se smio zakleti Bogom, opkladiti uštabilo, staviti glavu na panj, da je Meho, u dokolici laškoga banjanja, izmislio i udovicu i udovičinu cotavost, sve izmislio, a niradčega drugog do da napravi cirkus, da opet malčice nasikira svoju naivnu ženicu izlažući zapravo sprdnji njenu prostodušnu lakovjernost. Imaginarna cotava udovica i sarajevska vratnička lola Meho Sidran! O, majko draga, o Behijo Jukićko, pa ima li kraja tvojoj bezazlenosti ?

    Igrali smo se na podu, kod Akana. Po nečemu sam razumio da Dušanki smeta naša igra, da joj smetamo i Akan i ja. Ona je već bila student, Mihajlova najstarija kći Duša. Spremala neki ispit, vjerovatno, a gdje da se skloni, kod toliko sestara, i još brata koji je doveo druga iz prizemlja. Podigao sam, i pod pazuho metnuo nešto, ne sjećam se šta, što je bilo moje. Izišao iz kuhinjskog dnevnog boravka, u neosvijetljen hodnik, da idem kući. S tim nečim pod pazuhom, u hodniku zastao, bilo mi žao što odlazim. Zastao toliko sekundi koliko je bilo dovoljno da čujem Dušankinu rečenicu u kojoj se zahvaljuje Bogu što ja izađoh. “Samo što nisam poludjela!” Šta ću sad, ako čuju kad budem otvarao izlazna vrata, pa saznaju da sam čuo Dušankinu rečenicu? Kuku meni, majko moja! Kako je samo teško iz tuđe kuće izići nečujno! – Jeste, bilo je u tome nečeg sasvim Behijinog. Bojati se za drugoga. Stidjeti se za drugoga. I ono, stupidno i grozno: važnije je šta će drugi pomisliti nego kako će meni biti. Mama u pismu nastavlja:

    Neki dan se Avdo zamislio upravo na tuti pa veli: ‘Mama, možda se je tata u Sloveniji već i oženio’. Pitam ga ko ti je to reko te on onda priznade da mu je Mašo reko da će mu tata dovesti drugu mamu iz Slovenije te se on toga sjetio.

    Ne pamtim, ne mogu ni pretpostaviti ko je bio gorepomenuti Mašo. Ni kad bi na tutu sjeo, ne bih se sjetio. Nije ni važno. Ali mi jeste, ovih dana, bilo važno da u telefonskom imeniku pronađem Akanov broj. Znam da je ostao u Sarajevu, sretali smo se, poslije rata. Da ga čujem, da uporedimo sjećanja i sravnimo uspomene. Šta pamtim ja, a šta pamti on od svih naših revnih patroliranja gradom. Nađem ispravan, važeći, na Ilidži, telefonski broj. Naravski – tako smo govorili u djetinjstvu: naravski, a ne: naravno ! – najprije upitam za zdravlje. Jesu li svi na broju. Umrla Dušanka, kaže. Kad? Prije petnaest dana. Koje ono godište bijaše Duša, tridesetitreće? Koliko to dođe? Sedamdesetišest. Je li se napatila? (Baš sam budala: kao da se može mrijeti bez patnje!) Nako. Pokoj Dušankinoj duši. Sad smo mi na redu, Akane. Napisaću, Akane, nešto lijepo, nešto ozbiljno i lijepo, o Jugurdžijama. Samo o Jugurdžijama. Ako stignem, Akane. Ako me Nešta ne pomete. Hvala ti, Akane. Vidimo se, ako Bog da.

    Cotava udovica ode u klozetsku šolju

    Ko se ljudskim dušama bavi, zna da nema kraja tajnama i pitanjima. Na jedno kad odgovoriš, deset se novih otvaraju. Ako je mama sačuvala toliko pisama, kako je moguće da nije sačuvala i to u kojemu tata pominje “cotavu udovicu”? Šta se sa tim pismom dogodilo? Znam. Imam šezedesetpet godina, i znam. Majka se sakrila u klozet, da je ne vide Mati, Zekija i braća, plakala u klozetu deset minuta – potpuno vjerujući u postojanje “cotave udovice”! – dopisnicu pocijepala u sitne komadiće, bacila poda se i potegla ručku lanca od vodokotlića. Umila se, oprala ruke. Zatim u kuhinji, za stolom, napisala svoj herojski odgovor.

    Abdulah Sidran 06. 08. 2011.

    David u stripu

    David voli strip. Jedne večeri, David je odlučio s roditeljima razgovarati na način koji je prikazan na fotografiji. Što je napisao David, otkrijte sami.

    No, David je jednostavnim potezom dotakao samu srž stripa – komunikaciju. Tekst u stripu je minimaliziran i sveden na najbitnije. U sprezi sa slikom, tekst u stripu zaustavlja kadar i daruje mu kao mediju originalnu vrlinu: zaustavljeno vrijeme. Ono što je između kadrova aktivira čitatelja. Slijed, do idućeg kadra, izmaštava čitatelj sam – zbog toga je strip, u postliterarnom vremenu, dragocjen. Upravo zbog priče koju želite (morate) samostalno ispričati dok čitate strip, a priča može nositi fabulu, emocije, mirise, zvukove… U vremenu medijskih “stimuliranih pladnjeva” koje su nam servirane u ovim vremenima, strip je rijetka hrana za maštu, jer mašta ima svoj glagol: raditi. Mašta se mora raditi. Dok čitate strip, dokazano aktivirate obje polutke mozga.

    David je ovim postupkom vjerojatno razoružao roditelje, što ne treba smetnuti s uma. David je pametan. Njegova aktivirana mašta bljesnut će u kreativnom trenutku jer želi nešto dobiti za – sebe. Treba pohvaliti i roditelje – spremno su reagirali i ovjekovječili dragocjen trenutak koji će odraslom Davidu funkcionirati kao vječni podsjetnik na – vlastitu maštu.

    Kad gleda ovu nespretnu, amatersku i divnu fotografiju, čovjeku se može učiniti da je strip vječan i da nikad neće umrijeti.

    Vladimir Šagadin 05. 08. 2011.

    Veliko zdanje monarhije

    Aleksandar, sa druge strane, ne vodi građanske već spoljašnje ratove. Spoljašnji ratovi, znalo se to i u Montaigneovo vreme, a znao je i sam Montaigne, mogu biti sredstvo za rešavanje unutrašnjih napetosti. Upravo će to činiti Henri de Navarre kada postane Henri IV i primi katoličanstvo, možda zahvaljujući i Montaigneovom nagovaranju; počeće da vodi rat protiv Španije, kao način da se zaustave ratovi katolika i protestanata u samoj Francuskoj. Što je važan čas u istoriji Francuske jer time se okončavaju gradjanski ratovi, les troubles; rat se tako pokazuje kao bitan momenat u formiranju nacionalne svesti.

    Ima mnogo onih koji u ovim vremenima tako razmišljaju smatrajući da bi ove uzavrele strasti medju nama mogle biti prenesene u neki rat sa našim susedima, iz straha da ti štetni sokovi koje trenutno vladaju našim telima, ako ne budu osušeni negde drugde, i dalje će uzrokovati visoku temperaturu i napokon dovesti do naše potpune propasti. I zaista je spoljni rat manje zlo od unutrašnjeg: ali ja ne verujem da bi Bog odobrio jedan tako nepravedan poduhvat kao što je nasrtanje i zapodevanje sukoba sa drugima zbog naše udobnosti.

    I ovo je razmatranje u poglavlju pod naslovom O lošim načinima iskorišćenim za dobre svrhe (II, 28)

    Istina, formiranje nacija, što znači i definitivno uspostavljanje nacionalne svesti kao kategorije koja poništava, ili makar treba da poništava, sve druge podele, ipak je stvar budućnosti. Tridesetogodišnji rat u kojem će Nemačka biti opustošena i razorena, praktično slično kao na kraju Drugog svetskog rata, to će pokazati. Za razliku od rata XX stoleća, ovaj posao će, najvećim delom, obaviti sami Nemci; nemačkom katoliku će biti mnogo bliži španski katolik od nemačkog protestanta kao što će nemačkom protestantu biti beskrajno bliži Švedjanin od njegovog katoličkog sunarodnika; mladi oficir i veliki čitalac Montaignea, Rene Descartes, učestvovaće u bici u Češkoj, na Beloj gori 1620. Formiranje nacija sve menja i u Prvom svetskom ratu i katolici i protestanti će biti deo iste vojske – mada su katoličko-protestantske kontraverze bile itekako prisutne samo neku deceniju ranije, još pri Bismarcovom ujedinjenju Nemačke. Verska razlika je bila glavni razlog otporu dela Austrijanaca opštenemačkom ujedinjenju, stvaranju Velike Nemačke sa Austrijom kao njenim delom. Austrijski kancelar Engelbert Dollfus (1892-1934) bio je ekstremni desničar, sklon, kao i Mussolini, idejama korporativne države, nemilosrdan u obračunu sa komunistima i socijalistima. Ubiće ga nacisti kao velikog protivnika Hitlera i Anschlussa; bio je i veliki katolik, želeo je da sačuva austrijsko katoličanstvo za koje je verovao da će biti ugroženo ulaskom u državu sa snažnim protestantskim elementom.

    Ni sam Montaigne, uostalom, ne bi, po kriterijumima nacionalizma, mogao proći kao preterano dobar Francuz. On obožava Pariz; taj grad je slava Francuske i jedan od najotmenijih ukrasa sveta i od detinjstva Parizu pripada Montaigneovo srce (III,9).

    Moramo mu verovati na reč; on govori o jednom Parizu kakav mi ne poznajemo. Ne samo zato što je ovo grad pre Haussmanovih urbanističkih poduhvata, probijanja Velikih bulevara koje svaki stranac neizostavno vezuje za pojam Pariza, a mnogi Francuzi i danas u tome vide varvarsko uništenje srednjevekovnog grada, upravo onoga kojeg je poznavao Montaigne; i Louvre je izgledao drukčije, onda kada je tu ulazio Montagne idući na dvor. Pont Neuf (Novi most), danas najstariji postojeći pariski most, počinje da se gradi, gradnja se odugovlači i prekida i Montaigne beleži

    Fortuna me je veoma ozlovoljila prekinuvši gradnju lepog novog mosta u našem velikom gradu i uskratila mi nadu da ću ga pre smrti videti u upotrebi (III,6)

    i bio je u pravu, most je završen neku godinu nakon njegove smrti.

    Katedrala Notre Dame je tu ali ne sasvim ista; polovinom XVI stoleća su je oštetili hugenoti i kasnije je pretrpela još oštećenja i, još gore, nekih rekonstrukcija. No, njena okolina je potpuno drukčija i teško da bi ijedno vidjenje nje, kakvo može imati sadašnji posmatrač, moglo biti i Montaigneovo. I nemojmo današnje značenje pojma Pariz prenositi u druga vremena: Pariz je tada, velikim delom, grad verskog fanatizma, grad kojim vlada vodja Ligue, vojvoda od Guisa, grad koji ne trpi kralja Henria III jer ga smatra odveć popustljivim prema hugenotima, što znači da nije dovoljno dobar katolik.* Obe optužbe su dobrim delom neopravdane ali tada pariske barikade imaju sasvim drugo ideološko značenje nego u doba Velike revolucije i tokom XIX stoleća, mada su u sviim slučajevima prisutni i fanatizam i krvoločnost.

    Ja sam Francuz samo po ovome velikom gradu

    kaže nam Montaigne i Screech oseća potrebu da ovde stavi fusnotu, da objasni: da je on po tome i Francuz, ne samo Gaskonjac. Možda; Montaigne nam ovu rečenicu ne objašnjava ali Screechovo objašnjenje jasno svedoči koliko ovakva rečenica može neprijatno zvučati modernom senzibilitetu, vaspitanom u nacionalnom duhu. Istina, Screechova tvdnja ne zvuči sasvim nezasnovano: 1548. u Bordeauxu i okolini dolazi do tzv emeute de la gabelle, pobune zbog solarine, gde je uvodjenje poreza na so bio povod; to je bila i pobuna Guyenne protiv Francuske, pobuna regiona protiv centra, pokušaj da se zadrži samostalnost, makar u okviru države. Taj je deo odskora bio priključen Francuskoj a pre toga je, uglavnom, bio pod vlašću engleske krune,što je za hugenote predstavljalo i povoljnije stanje stvari. 26. aprila godine 1585. okupljena masa u Marseillu prvo kliče kralju a onda dodaje još jedna usklik: Vive la France. Dogadjaj dovoljno zanimljiv da, pod tačnim datumom, biva zabeležen

    Ono što nam Montaigne kasnije govori, nije sasvim u saglasnosti sa Screechovom opaskom:

    Ne zato što je Sokrat to rekao već zato što se i ja tako osećam, i možda se samo tako i osećam, ja sve ljude smatram svojim sunarodnicima; i prihvatam Poljaka kako bih prihvatio i Francuza; stavljajući nacionalne veze posle opštih i zajedničkih. Ne žudim mnogo za slatkom rodnom grudom. Poznanstvo potpuno novo i potpuno moje čini mi se vrednim kolika i ona svagdašnja i slučajna, proistekla iz komšiluka. Prijateljstvo koje sami stvorimo najčešće prevazidje ono koje nam nametne zajedništvo podneblja ili krvi. Priroda nas je u svet pustila slobodne i nesputane ali mi sebe utamničimo u nekim područjima...

    Potom Montaigne objašnjava kako, kada je negde u inostranstvu, ne voli da sreće Francuze niti da se druži sa njima: naduveni su i sve što nije francusko, sve što im je strano, odmah proglašavaju varvarskim. Štaviše: pitanje da li mu na putovanjima nedostaje francuska kuhinja navodi ga na smeh; interesovanje za lokalnu kuhinju je, inače, važan deo njegovih Putničkih dnevnika; on tu žali što sa sobom nije poveo kuvara – ali ne kao što će mnogi i tada i kasnije činiti, zato da bi mogli da jedu onako kako su se navikli – već zato da bi kuvar naučio da sprema nepoznata jela i na nepoznat način, te da bi ta strana jela mogao spremati kada se vrate kuće. Montaigneu ništa manje nedostaju i njegovi zemljaci u najužem smislu, Gaskonjci; dovoljno sam ih ostavio kod kuće, kaže, i radije će upoznati Grka ili Persijanca. Sve je to i deo jednoga programa: izoštriti sopstveni um novim iskustvima.

    Naravno: bilo bi pogrešno videti u Montaigneu modernog globalistu. Njegov doživljaj je deo antičkog kosmopolitizma; sam pojam je i nastao u poznoj antici. Aleksandar je upravo želeo da izmeša kulture i narode, da spoji različite običaje; Plutarh nam opisuje kako se oblačio nekom mešavinom makedonskog i persijskog, varvarskog, kaže Plutarh, stila; što su Makedonci bolno doživljavali. Kada su ga upozorili da će se sve grčko, zbog grčke malobrojnosti, u ovom mešanju izgubiti, Aleksandar je odgovorio: šaka soli izmeni ukus čitavog kazana. Istorija je pokazala da je bio u pravu.

    Montaigneovi stavovi nisu nimalo skandalizovali njegove savremenike, uključujući i kraljeve i velikaše; neki savremenici, posebno neki katolici, bili su mnogo više užasnuti onim što su smatrali preterano mekim Montaigneoveovim stavovima po verskom pitanju zbog čega će se, istina samo na par sati, Montaigne naći i u Bastilli, u času kada katolički ekstremisti, tzv Ligue, drže vlast u Parizu. Montaigne se čini bliskim umerenoj katoličkoj struji, les politiques, koja u zapletenosti verskog sukoba pokušava iznaći neku vrstu kompromisa. Poduhvat prilično nemoguć, jer ga suštinski ne žele ni mnogi katolici, ali ni mnogi hugenoti; kada se čini da ovi drugi ispoljavaju više sluha, to je obično, kao što je u istoriji najčešće slučaj, posle velikih poraza, kada se može birati samo izmedju kompromisa i propasti. Što više pobedjuju, katolici su kompromisima sve manje skloni.

    Antiklerikalistički, često i antireligiozni, ali zato nacionalistički, mislioci XIX stoleća su osudjivali verske ratove u ime religiozne tolerancije, mada je najčešće njihova mera tolerantnosti jako padala kada se suoče sa nacionalnim; kao da je mržnja i ubijanje medju pripadnicima raznih nacija išta logičnija i opravdanija nego medju pripadnicima raznih vera. Jedan od najvećih i najuticajnijih francuskih istoričara, Jules Michelet (1798-1874), uzgred budi rečeno iz protestantske porodice, istovremeno je bio jedan od najvećih kritičara Montaignea. Montaigne je, po njemu, neko ko se izolovao u svojoj kuli da bi posmatrao svoje snove**, primedba koja bi se, iole pažljivijim proučavanjem Montaigneove biografije ali i analizom Eseja, lako mogla oboriti. Za Micheleta Montaigne, prevashodno, nije dobar gradjanin i to je, sa stanovišta republikanca XIX stoleća, neoprostiv greh. Michelet je propovednik jedne nove religije u kojoj centralnu kategoriju predstavlja Republika Francuska; i prvi deo ove sintagme je isto tako bitan kao i drugi. Čovek koji Francusku voli samo zbog Pariza u ovom sistemu vrednosti mora biti veliki grešnik. Montaigne bi, s obzirom na svoja shvatanja o obaveznosti poštovanja običaja sredine – o čemu će još biti reči – verovatno u Micheletovo vreme bio bolji Francuz; to jeste, bio bi dobar Francuz onoliko koliko je, u svoje vreme, bio dobar katolik. Što opet mnogima, verovatno i Micheletu, ne bi bilo dovoljno, kao što već nije bilo; jer pripadnici Ligue su ga, kao sumnjivog katolika, trpali u zatvor, a papski cenzori su ga 1676. stavili na Index.

    Ali, pojmovi kao što su “gradjanin” ili “nacionalist” u Francuskoj Montaigneovog vremena nisu postojali ili, ako i jesu, imali su drukčija značenja. Zgrožen gradjanskim ratovima, Montaigne neće govoriti o “nacionalnom jedinstvu” jer taj pojam, u njegovo doba, jednostavno ne postoji; on će biti zabrinut za sudbinu toga velikog zdanja koje jeste monarhija, ugroženog idejama reforme i reformacije, dakle različitim novinama. Rušenjem postojećih institucija ruši se Država. Montaigne prevashodno, osim kada ne govori o “nama”, govori o Državi i njenoj ugroženosti; ona je iznad svega, ili bi makar trebalo da bude iznad svega. Iz čega bi, takodje, bilo pogrešno oglasiti Montaignea za konzervativnog etatistu, kao što je pogrešno smatrati Platona totalitaristom, bez obzira što je Država mogla poslužiti kao inspiracija kasnijim teoretičarima totalitarizma. Čuvajmo se da neke termine primenjujemo na vreme u kojima oni još nisu postojali. Svako od nas pripada svome vremenu i može se kretati samo u postojećim kategorijama mišljenja i vrednosti; ako vremenskom kontekstu ne posvetimo dovoljnu pažnju, onda uistinu prodajemo ili kupujemo mačku u džaku. Biti Francuz ili, svejedno, biti Srbin, nije imalo isto značenje pre nekoliko stoleća i danas. Nacija je istorijska kategorija, a onako kako je danas shvatamo relativno nova kategorija, ali je izražena ideološka potreba da se njen nastanak i postojanje pomeri u što davniju, suštinski mitsku prošlost, in illo tempore.

    ___
    * Géralde Nakam, Montaigne et son temps, les événements et Les Essais, Librairie A.-G. Nizet, Paris, 1982. Str 91
    ** Prema Sarah Bakewel, Howe to Live, 256, Vintage Books, 2010

    (Iz knjige u rukopisu, Kula i zvono, ogledi o Montaigneu)

    Radoslav Petković 04. 08. 2011.

    Lirika

    Bojim se da će mi iz mobitela nestati sms poruke, pa prepisujem ovu, onako kako mi je stigla od Mire Petrovića:

    “Došli angela i ja u nedžariće, u posjetu iliji.
    – znaš li miru petrovića?, pitam ga.
    – kako ne znam, pola djetinjstva sam s njim proveo!”

    Ovaj sms je čista lirika, primjer iz knjige Huga Friedricha, i uzalud ga pokušavam prepričati onima koji ne poznaju dvojicu pjesnika. Iliju Ladina (1929), koji, temeljito pročišćen alzhajmerom, živi svoje zadnje mjesece u staračkome domu u Nedžarićima, i Miru Petrovića (1954), koji mu sa ženom Angelom dolazi u posjetu. Osim što mu je Ilija prijatelj, bio mu je i stanodavac, u vrijeme Mirinih studentskih dana. Tada su, zajedno, proveli nekoliko sarajevskih zima…

    Uzaludna su objašnjenja i fusnote.

    Lirsku poantu ne može se prepričati, prevesti, prepjevati.

    Miljenko Jergović 03. 08. 2011.