Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Serbo-croatian strikes back

    Čuvena je i često citirana ona Pasternakova zgodna dosjetka o zadaći pjesnika: da učini da stvari koje su stare i poznate djeluju novo i nepoznato, a da za ove nove i nepoznate učini da djeluju – staro i poznato. To, naravno, nije lako, ali je lakše pjesniku, nego naučniku. Makar je knjiga Snježane Kordić Jezik i nacionalizam nesumnjivo naučna knjiga, u načinu na koji ona djeluje na čitaoca ima nečeg – pjesničkog. Naša priča o nacionalizmu (nacionalizmima) i jeziku, priča o tome kako je ono što običan svijet zove politika isti jezik proglasilo nekolicinom (skoro mnoštvom) različitih, što je namjera koja je u Top listi nadrealista, recimo, ismijana još prije dvadeset godina, svima je poznata, ali nikad nije bila tako temeljito ispričana kao u knjizi Snježane Kordić.

    Ova ovdje sitnica možda može biti mala fusnota u toj priči. Ima valjda i desetak godina kako sam na poklon dobio knjigu Philipa Rotha Sabbathov teatar (Celeber, Zagreb, 1998; urednik: Ivo Caput, sa engleskog preveo: Dario Borković). Dobio sam je od kolegice s fakulteta koja je znala da volim Rothove knjige; čini mi se da sam joj nekoliko dana ranije oduševljeno pričao o njegovom kratkom romanu Ghost Writer. Pročitao sam onomad Sabbathov teatar i knjiga mi je baš sjela. Prevodilac je uspio uhvatiti Rothovu maničnu dikciju. Kad neki pisac ima povelik opus, i kad si neke njegove knjige čitao u originalu, a neke u prevodu, onda lako uspijevaš prepoznati  – a to bi mogla biti tema za poseban zapis – kako neki prevodioci znaju, a neki ne znaju uhvatiti ritam određenog pisca. (Je li vam se desilo da ste čitali nekoliko knjiga istog pisca, a sve su vam se, osim jedne, svidjele? Možda nije do knjiga, možda je do prevoda. Baš tu je možda preveo neko ko je promašio ritam.) Dario Borković je, dakle, uhvatio ritam Rothove proze.

    Sabbathov teatar je originalno objavljen 1995. godine. Roman je dobio Nacionalnu američku nagradu za književnost, a James Wood ga je, recimo, proglasio najboljim Rothovim romanom dotad (što nije mali kompliment, jer je Sabbathov teatar dvadeset drugi po redu roman ovog pisca). Roman je obiman (Celeberovo izdanje ima skoro 350 stranica većeg formata), pa se može reći da je prilično brzo preveden. Jedan od razloga za promptan interes hrvatskog izdavača za roman, uz Rothovu reputaciju, naravno, vjerovatno je bila i činjenica da je jedna od glavnih protagonistkinja romana – Hrvatica. Roman je zapravo priča o Mickeyu Sabathu, junaku koji je uvjerljiva i životna verzija onog književnog tipa o kakvom često, ali uvijek u nekoj teoretskoj i beskrvnoj varijanti, piše Milan Kundera, tipa kojem je smisao života, početak i kraj svega – seks. Najrazuzdanija njegova ljubavnica, ona s kojom je bio trinaest godina, sve do njene smrti je Hrvatica – Drenka Balich, crnomanjasta, Talijnski slična Hrvatica s dalmatinske obale (…) čvrsto građena žena na provokativnoj granici pretilosti.

    Rado bih ovdje nastavio pisati o Rothu i o Sabbathovom teatru, ali ovo nije klasični književni esej ili književnokritički tekst. Ovdje je dovoljno reći da već na samom početku romana čitalac saznaje za Drenkinu smrt (ona će zapravo i biti povod Sabbathove životne rekapitulacije), a pred kraj romana Sabbath saznaje da je njegova ljubavnica pisala dnevnik. Iznenađen je. Ovako je to opisano u Celeberovom izdanju (u prevodu Darija Borkovića), na stranici 339:

    Nikad mu nije palo na pamet da Drenka sve zapisuje. Na engleskom ili hrvatskom?

    Ovih sam dana, onako usput, prelistavao originalno (američko) izdanje ovog Rothovog romana (Sabbath’s Theater, Houghton Mifflin, Boston, 1995.) pa mi se, na posljednjim stranicama romana pogled zalijepi na isto to mjesto (stranica 446):

    It had never occurred to him that Drenka was writing everything down. In English or in Serbo-Croatian?

    Nije čak nužno ni znati engleski da bi se odgonetnulo da se Sabbath pita je li Drenka svoj dnevnik pisala na engleskom ili srpsko-hrvatskom, a ne (samo) hrvatskom, kako stoji u prevodu Darija Borkovića.

    Ja, naravno, ne mogu znati šta je uzrok ove greške. Možda se radi o prevodilačkoj autocenzuri? A možda odgovornost i nije na prevodiocu. Možda je srpsko-hrvatski u hrvatski pretvorio lektor ili urednik?

    Za činjenicu da je Drenka pisala dnevnik, Sabbath doznaje na groblju. U ovom kontekstu to je zgodan detalj. Nacionalisti nisu željeli samo ubiti jedan jezik, željeli su mu sahraniti i ime. Ispostavlja se da nisu uspjeli. Zahvaljujući, između ostalih i Snježani Kordić, duh jednog jezika se, evo, kao u Ženskom Lazaru Sylvije Plath, iz pepela diže crvene kose.

    The analysis report used only thousands of words in total, giving a comprehensive forecast of the future economic trend. The answer is: the plan of the Hong Kong and British authorities to try to raise the property market will never succeed, at least in a few years. . But if it is necessary 1Z0-803 IT Certification to force uplift, then the situation of higher real estate will be inevitable. When discussing personal computer standards, the new 101 keyboard, after being tried by other computer manufacturer representatives, was very satisfied and received unanimous approval. So where is this patent horror. When the convoy Exams Dumps arrived in the financial district, everyone watched. Their only doubt was whether they would be able to honor these promised terms. The power source in the United States is 220 volts 60 Hz, and Japan is another standard, 110 volts 50 Hz. Zhang Han sat in his place with the help of the Filipino Maid and asked with a smile. This is what politicians do. In order to achieve his unspeakable purpose, he punished the remnants without punishment. The meanness of his methods made Guo Yiming furious. Of course, as a computer hypermarket operated externally, in the future, if other large companies plan to release their computer products here, the hypermarket can also give them a grand decoration-as long as they give money. Take Mr. Dong’s sentence “Integration 60,000”, we can see that the domestic semiconductor manufacturing technology is developing rapidly. As soon as these people saw his car out of the customs, they swarmed up 220-801 Cert Guide Pdf Practice Exam and rushed to 74-343 Exam Engines Online meet him. Guo Yiming smiled slightly, found the direction from the position of the sun outside the window, and pointed towards the northeast: “That’s right there. Hearing that the boss didn’t blame him, Hawk was relieved, and immediately slapped: “The boss’s strategy is really correct. When the other party heard that the foundry can only make a little money, and we agreed to authorize production and issue it independently Their brand, Ricoh, immediately chose a patent authorization method and decided to develop the market on their own. This way we don’t http://www.itcertlearn.com have to do anything, they are responsible for market development and advertising, we just need to sit and count the money. Yes indeed. He turned around and saw Shu Yufei’s face with a light halo and an angry look on his face, something strange: “What’s wrong with you? Just go get a report, has Marina made it difficult for you. “The truth Online Exam Practice of the matter is that we were deceived. It was not until yesterday that we knew there was such a meeting, and the time was so short. We prepared one afternoon and overnight, and barely prepared the required information. As for the specific meeting time, the other party said Clearly, it’s 9:30 in the morning! “Marin squeezed from behind, and eloquently made a statement to reporters. He was 200-105 Braindump a barrister, and when he complained, his expression was vivid, showing the anger of being blinded and deceived. Compared to traditional architecture processors that are more versatile, reduced instruction processors are faster than traditional processors because of their short instructions and high pipeline processing efficiency. But this does not mean that as long as it is a thin-architecture processor, the efficiency must be high. “But it’s very dangerous. If the boss didn’t get the news in advance, maybe we were caught off guard this time. Don’t mention the security deposit, we can’t even prepare the information!” Baptista Exam Demo looked at the information, and Marin talked a few words Past Exam Papers around, and then interrupted. Boss eats meat, they follow the soup, maybe they can pick up a bone with meat, don’t be too happy in such a day. Business is business. Feelings cannot replace reason. Everyone nodded. Todd Lammle Books “That’s what it is!” Shu Yufei smiled and smiled and agreed, “My brother is here, it should be scolded, I have no complaints. As long as he can get better, our whole family thank you.

    Muharem Bazdulj 17. 02. 2011.

    Ivica Bednjanec (1. VI. 1934. – 15. II. 2011.)

    Predgovor albumu “Genij”, 2008.

    Dvije stvari treba znati o Ivici Bednjancu.

    Prva je kako ponekad ljudima kažem kako crtam stripove za “Modru lastu” pa onda gledam kako im se oči zakrijese od uspomena. I neizostavno iduće pitanje uvijek bude: “Ma, je l’ crta tamo još onaj Lastan … Onaj, onaj … Striček Ivica?” Na što ja odgovorim “Bednjanec? Da, crta”, i gledam ih kako se vesele što su bar neke stvari u životu onako lijepe kakve su oduvijek bile.

    Druga stvar koju treba znati o Ivici Bednjancu jest kako ga povijest i kritika nevjerojatno često i rado zaobilaze. Kad se priča o hrvatskom stripu svojedobno dijelila na “generacije”, Bednjanec nije uvršten ni u jednu; kad se pravila velika retrospektiva hrvatskog strip-crteža u Rijeci, Bednjanec je i opet preskočen! Gotovo se stječe dojam da postoje dvije povijesti hrvatskog stripa: neka službena i uz nju Ivica Bednjanec, povijest za sebe.

    A, bogibogme, tko je ako ne Ivica Bednjanec nacrtao stripova za cijelu jednu povijest? U više od pola stoljeća, koliko je prošlo od njegovog prvog stripa, Bednjanec je iscrtao tisuće listova papira, napisao stotine priča. I nije se zaustavio na jednom žanru ili jednom stilu: u godinama kad je crtao punom parom istovremeno se bavio poviješću, satirom, gegovima svake vrste i stripovima za veliku i malu djecu.

    Na određeni način može se reći kako je Bednjanec izmislio suvremeni hrvatski strip za mlade – i u njegovoj dramskoj inačici kroz “Osmoškolce” i u humorističkoj kroz “Genija” – a to će reći strip koji se događa u prepoznatljivom vremenu i na prepoznatljivim lokacijama. Kronološki, možda je koji takav strip objavljen i prije nego što je Bednjanec postao redoviti suradnik “Modre laste” crtajući po stranicu tjedno (plus ilustracije i strip-pasice!) tijekom cijele školske godine, ali razlika tih stripova i Bednjančevih je u tome što su oni trajali kratko, dok je Bednjanec, kad se primio posla, na njemu ustrajao desetljećima.

    Što me dovodi do treće stvari koje treba znati o Ivici Bednjancu, onoga čega ni sam nisam bio svjestan dok nisam počeo razmišljati o ovom uvodniku: Bednjanec je klasik hrvatskog stripa.

    Kako definiramo klasika? Kvalitetom, naravno, a ta je kod Bednjanca neosporna. Otpornošću na protok vremena? I tu se njegov rad pokazao nehrđajućim. No, za status stripovskog klasika potrebna su i ona gore navedena desetljeća, potrebni su likovi koji žive iz epizode u epizodu, iz godine u godinu, uz koje odrastaju i na kojima se jeziku stripa uče naraštaji i naraštaji klinaca … Svaka velika stripovska nacija ima niz takvih autora od čijih je serijala sagradila tradiciju i identitet. Hrvatska ima velikih crtačkih imena, ali kad zađemo u labirint novinskog papira izaći ćemo samo s jednim čovjekom koji je izniman autorski (kako crtački tako i scenaristički) opus stvorio onako kako to publika voli – na serijalima.

    Iz te treće Bednjančeve osobine proizlaze i one prve dvije: čitateljska ljubav (jer djeci ne možeš podvaliti loš strip) i kritičarsko zanemarivanje (jer kritičaru ništa ne pada teže nego voljeti ono što svi vole), izlazi slatko-gorka sudbina možda najproduktivnijeg hrvatskog stripaša.

    Na stranicama koje slijede naći ćete – tek po prvi put, nepravde li, u albumu – pregršt epizoda “Genija”, po neku iz svakog desetljeća rada stričeka Ivice. Prepoznat ćete u njima ruku klasika, vidjet ćete kako nisu ostarjele i kako su još uvijek onako dobre kakve su oduvijek bile.

    Darko Macan 15. 02. 2011.

    Jafar Panahi

    U slobodi cinika

    Ljeto je 2001, kasno popodne, večer skoro, sjedimo ispred Meeting Pointa, čekamo kombi, koji će nas voziti nekamo. Gužva je nakratko minula, gosti drijemaju po hotelskim sobama, publika se razišla kućama. Festival je načas zastao između popodnevnih i večernjih projekcija.

    Kako se na bosanskom zove ova ptica? – pita me nakon što smo dugo šutjeli, pa pokazuje prstom pokraj stola.

    Vrabac – kažem mu.

    Vra-ba-ccc – on pažljivo, i neobično tačno ponovi.

    I onda imenuje vrapca na farsiju. (Ali ja sam, na žalost, vrapčevo perzijsko ime istoga trena zaboravio.)

    Zadovoljno mi se nasmiješio, i pogledao me u oči, kao da smo u toj stvari nas dvojica saučesnici.

    Zatim smo šutjeli, zatim je stigao i taj kombi. (Ne sjećam se kamo nas je vozio.)

    II

    Iako o ljudima s kojima samo šutimo, ili ih slušamo dok pripovijedaju o nečemu što im je važno (a slušao sam ga tih dana, u više prilika, kako pripovijeda o filmu; zašto i kako snima filmove), ne bismo trebali donositi ovu vrstu zaključaka, ja nisam sreo tako blagih i dobronamjernih ljudi kakav je Jafar Panahi. Možda čovjeka zavara drugi mentalitet, ta beskrajna i bespomoćna uljudnost Istoka, možda je stvar u kulturnim, jezičnim, pa i političkim razlikama, možda je sve to tako, kažem, i možda priču o vrapcu, običnu i s puno šutnje, ne bih ni spominjao, kao ni svoj dojam o njemu, zasnovan na poznanstvu, koje se i ne može nazvati poznanstvom, jer je kraće od haikua i od najkraćega kratkog filma, da njegovo pismo, upućeno svijetu, i onima čija je sloboda tolika i takva da im je dano da na svijet gledaju kroz objektiv filmske kamere, nije toliko blisko dojmu koji je na mene ostavio sarajevskog kasnog popodneva, i svih tih festivalskih dana, dok je, ne mareći za cinizam publike i cinizam cjelcjelcatog čovječanstva, govorio što njemu znači film. (mj)

    ——————————-

    ——————————–

    ———————————

    Otvoreno pismo Jafara Panahija Berlinskom festivalu, filmskim radnicima i publici svijeta

    (na farsiju i u bosanskom prijevodu s engleskog Ajle Terzić)

    Svijet filmskog stvaraoca je obilježen međusobnom igrom zbilje i snova. Filmski stvaralac koristi zbilju kao svoju inspiraciju, oslikava je bojama vlastite imaginacije i stvara film koji je rezultat projekcije njegovih nadanja i snova.

    Zbilja je takva da mi je u proteklih pet godina bilo onemogućeno da stvaram filmove, a sada sam i zvanično osuđen na to da budem lišen tog prava na još dvadeset godina. Ali ja znam da ću u svojoj imaginaciji nastaviti da svoje snove pretvaram u filmove. Kao filmski stvaralac koji je socijalno osviješten priznajem da neću biti u prilici da portretišem svakodnevne probleme i brige mog naroda, ali neću samome sebi uskratiti da sanjam o tome kako će za dvadeset godina svi ti problemi nestati a ja ću potom, kada opet budem imao priliku, praviti filmove o miru i prosperitetu u svojoj zemlji.

    Zbilja je takva da su me lišili mogućnosti mišljenja i pisanja u idućih dvadeset godina, ali me ne mogu spriječiti da maštam o tome kako će za dvadeset godina inkviziciju i zastrašivanje zamijeniti sloboda i slobodno razmišljanje.

    Lišili su me toga da svijet vidim dvadeset godina. Kada budem na slobodi, nadam se da ću biti u prilici da putujem svijetom u kojem ne postoje geografske, etničke i ideološke barijere, svijetom u kojem ljudi žive zajedno u slobodi i miru bez obzira na svoja uvjerenja i stavove.

    Osudili su me na dvadeset godina tišine. No ja u svojim snovima gorim od želje za vremenom kada ćemo se međusobno tolerisati, poštovati tuđa mišljenja i živjeti jedni za druge.

    Konačno, stvarnost moje osude jeste da u zatvoru moram da provedem šest godina. Tih ću narednih šest godina živjeti u nadi da će moji snovi postati stvarnosti. Želja mi je da moje kolege filmski stvaraoci u svakom dijelu svijeta naprave tako sjajne filmove da kad izađem iz zatvora budem inspirisan da nastavim živjeti u svijetu o kojem su oni sanjali u svojim filmovima.

    Od sada, pa sve dok ne prođe šest godina, prisiljen sam da budem nijem. Prisiljen sam da ne vidim, prisiljen sam da ne mislim, prisiljen sam da ne pravim filmove.

    Prepuštam se stvarnosti zindana i njegovih čuvara. Iščekujem manifestacije svojih snova u vašim filmovima, nadajući se da ću u njima naći ono čega sam lišen.

    Za Jafara Panahija, A. Terzić i M. Jergović 14. 02. 2011.

    Moja Amerika/14

    Goran Rušinović 13. 02. 2011.

    Kao clown u pustoši

    (bilješka uz jedan crtež)

    U polumraku sobe Krleža leži pokriven sivim vojničkim gunjem, sklopljenih vjeđa. Govori s malim prekidima.

    – Bio sam, može se reći, političar jednog malog naroda. Šezdeset i više godina zalagao sam se za nešto bolje nego što je bilo, za neku vrstu progresa, u malom gradu koji je 1840. imao 14.000 stanovnika. Ni jedan biskup u ono vrijeme nije bio Hrvat. Bili su to Madžari. 1900. godine Zagreb je imao 60.000 ljudi; nešto viših činovnika kancelista, koji su govorili njemački. Trgovina je bila u rukama Židova. Ako je neki Hrvat postao fiškal i, zarađujući na sitnim parnicama, kupio dvokatnicu, to se smatralo velikim uspjehom. Došao je Prvi svjetski rat i iza njega sve ostalo. U takvoj sam sredini s bijednom književnošću iskočio, kao clown, više bukom nego nekim drugim kvalitetima. Pokušao sam nešto reći o tome narodu, njegovoj povijesnoj uvjetovanosti, njegovoj stoljetnoj potištenosti. Pisao sam o slikarstvu, o vjerskom raskolu, o Rimu, patarenima… kao artist, svoje ratne novele, drame, romane, eseje…

    Hoće li štogod ostati od svega toga; hoće li se to zaboraviti, hoće li netko sve to izbrisati? Tko će o tome prosuđivati, i u kojim okolnostima, u vakuumu oko nas, u pomanjkanju klime, u potpunoj praznini…?

    Krajem mjeseca studenog 1981.

    Josip Vaništa 13. 02. 2011.

    “Glembajevi” u Beogradu

    S velikim zadovoljstvom prihvatio sam poziv našeg najvjernijeg “krležijanca”, mojeg prijatelja Josipa Vanište, da 4. veljače zajedno pođemo na premijeru “Gospode Glembajevih” u Beograd. Odmah smo sve dogovorili i pripremili: osiguran nam je udoban prijateljski prijevoz u Beograd i natrag, ulaznice će nas čekati na blagajni Ateljea 212. Ako nam se predstava bude svidjela Vaništa će objaviti jedan potresni razgovor s Krležom i neobjavljeni portret Krleže što ga je Vaništa odmah poslije tog razgovora nacrtao, a ja ću o predstavi pisati za naše novine. Tako ćemo pokušati bar malo se odužiti Krleži, najvećoj literarnoj i intelektualnoj inspiraciji naših mladih dana, odužiti se za druženja i duge razgovore kojima nas je podario u njegovim starim danima.

    Vaništa i ja samo smo dvojica od “tri karlovačka dečka”, kako nas je nazivao Krleža. Treći je Stanko Lasić, s kojim i dan-danas Vaništa i ja ponekad odlazimo u Karlovac, šećemo u troje uz Koranu i razgovaramo o zajedničkom djetinjstvu na obalama rijeke, a najviše, ipak – o Krleži. Nema ga, eto, tome je već gotovo 30 godina, a mi se još uvijek osjećamo kao njegova “tri karlovačka dečka”. Da je Stanko u Zagrebu, naravno da bismo sva trojica zajedno krenuli na “Glembajeve” u Beograd, ali on se u Parizu oporavlja od operacije kuka. A večer uoči polaska desio se još i drugi “malheur”: telefonski se javio Vaništa i tužno objasnio da ima nagli napad virusne groznice, pa mu je užasno žao što ne može putovati. Tako sam od naše trojice ostao jedini, da preostaloj dvojici ispričam o predstavi, glumcima i publici, o općoj atmosferi, zapravo o svemu, sve do nevažnih detalja, jer kad se radi o Krleži naša je krležijanska radoznalost beskrajna.

    Na svu sreću, imali smo ulaznice i za gospođu Latinku Perović, jer čim smo se Vaništa i ja počeli dogovarati o putu u Beograd, nazvao sam Latinku s prijedlogom da nam se pridruži na predstavi i ona je to spremno prihvatila. Sva “tri karlovačka dečka” veliki smo štovatelji gospođe Perović, viđamo se kadgod se ukaže prilika i dijelimo s njom zajedničku ljubav prema Krležinom djelu. Tako sam ipak na predstavi bio u najboljem mogućem društvu, u prilici da izmijenim dojmove s osobom do čijeg mišljenja uvijek vrlo mnogo držim.

    Krležin povratak na srpske pozornice

    Premijera “Gospode Glembajevih” u Ateljeu 212 najavljivana je dva-tri mjeseca unaprijed kao velik događaj. Na pozornicama beogradskih kazališnih kuća “Glembajevih” već nije bilo gotovo punih 40 godina. O Krleži se u međuvremenu u Srbiji svašta pisalo, čak i do tvrdnji da je “nepoželjan u srpskim knjižarama i na pozornicama”, a sada Kokan Mladenović, upravnik Ateljea 212, tvrdi da “u ovo vreme tabloidnih kulturnih vrednosti, u ovo vreme sunovrata svakog kriterijuma jeste jako važno postaviti Miroslava Krležu ne samo sa njegovim kreativnim opusom, nego i sa njegovim intelektualnim, društvenim angažmanom kao referencom prema kojoj se treba ravnati”, a “Gospoda Glembajevi”, prema mišljenju upravnika Mladenovića, “najznačajniji su komad napisan na prostoru bivše Jugoslavije”. Za glavne uloge angažirani su jedan makedonski i jedan slovenski glumac, komad se izvodi na zagrebačkoj kultiviranoj ijekavštini, javljeno je da će na premijeru doći i predsjednici Republike Srbije i Republike Hrvatske. Novine su najavljivale spektakl toaleta i ličnosti koje dolaze jer drže da u takvoj prilici moraju biti viđene, ali već u foajeu pred ulaskom osjećalo se da je to drukčija vrst publike. Nisam nikog čuo da ga zanima hoće li predsjednici republika zaista doći ili neće doći, a nije bilo ni komentara kad se vidjelo da ne dolaze. Bila je to publika koju je naprosto zanimalo da s pozornice nakon mnogo vremena napokon čuje Krležinu riječ.

    Predstava traje puna dva sata, a igra se bez pauze. Publika je koncentrirano, s velikom pažnjom pratila predstavu, moglo bi se reći “bez daha”. Nisam baš tako slijepo zaljubljeni “krležijanac” da ne bih osjetio prigušeni žamor, kašljucanje, pogledavanje na sat, čega uopće nije bilo. Nijednog trenutka pažnja publike nije popuštala i držim da je daleko vjerniji naslov nad prikazom predstave “Veliki užitak u Ateljeu 212” (beogradski dnevnik Danas) nego naslov “Dosadna verzija” (zagrebački Jutarnji list). Oprečnosti u ocjenama kazališnih kritičara nisu novost, pa me mnogo ne zbunjuju u mojim osobnim dojmovima. Držim da je predstava “Gospoda Glembajevi” vrlo vrijedno ostvarenje koje će u predstojećim reprizama sigurno biti još dotjerano (“ispolirano”) do nivoa velikog uspjeha.

    Na pozornici je dominirala Krležina rečenica, za koju režiser Jagoš Marković kaže da “ima velelepnu kaskadnu frazu, vratolomnu i zanosnu”. Režiser i glumci njegovali su tu “zanosnu kaskadnu frazu”, u kojoj duboko dramatični sukobi među glavnim licima nisu gubili svoj intenzitet. Naprotiv, na nekim su mjestima ti sukobi bili suviše egzaltirano bučni, na nekim meditativnim dijelovima suviše tiho izgovoreni, pa se moja primjedba o potrebnom dotjerivanju predstave najviše odnosi upravo na te dijelove. To nije težak posao za ansambl beogradske predstave, u kojem nema slabih glumaca, iako su se interpretacije Ignjaca, Leonea i Silberbrandta isticale više od ostalih.

    Obojici mojih krležijanskih partnera, Vaništi i Lasiću, raportirao sam da nam se Krleža uspješno vratio na srpsku pozornicu. Vratio se sa svojim najzahtjevnijim dramskim tekstom i s predstavom koja uvjerljivo potvrđuje da domet “Glembajevih” nije ograničen ni lokalitetom ni vremenom na koje se referira. Beogradskoj predstavi nije bila potrebna nekakva aktualizacija s aluzijama na suvremene tajkune, što bi samo banaliziralo tekst. Ali to nije ni socijalna drama jednog cijelog društva u raspadanju, kako se to ponekad interpretiralo za vrijeme socijalizma. “Glembajevi” u interpretaciji Jagoša Markovića snažna su drama ibsenovskog tipa, drama jedne obitelji u propadanju koja je pupčanom vrpcom vezana za svoj grad i svoje vrijeme (Agram 1913. godine) i ne može se nekim preradama uspješno prenijeti u neku drugu zemlju i drugo vrijeme, ali svojom dramskom snagom govori o svim vremenima. To je ujedno i mogući odgovor na pitanje iz Krležina monologa koji citira Josip Vaništa: “Hoće li štogod ostati od svega toga?”

    Integracija kulturnog prostora

    U tekstu pod naslovom “Preskupa je cena izolacije” upravnik Ateljea 212 Kokan Mladenović objašnjava koncepciju po kojoj su “Gospoda Glembajevi” odabrani za jednog od nosioca Ateljeovog ovogodišnjeg repertoara: “Ova sezona u Ateljeu 212 odvija se pod sloganom Ex ili Next Jugoslavija. Želeli smo da se iznova pozabavimo uspostavljanjem jedinstvenog jugoslavenskog kulturnog prostora.” Sa slovima tog slogana Atelje izvodi duhovitu grafičku igru N(EX)T YU, koju plasira na svoje ovogodišnje publikacije i ulaznice. Iz popratnih tekstova jasno proizlazi da se isključivo misli na integraciju zajedničkog kulturnog prostora, a ne na političku ili bilo kakvu državnu integraciju. Radi se, dakle o funkcionalnoj integraciji, koju već provode košarkaši i poduzetnici, muzičari i željezničari, jer “zatvorenost u pašaluke vodi u klaustrofobiju, ksenofobiju, a toga je bilo dosta”. Kad za desetak godina svi budemo u Europskoj Uniji sve će se to kao samo po sebi razumljivo rješavati, ali i tada će specifična i intenzivnija suradnja pojedinih regija Europe biti poželjna ili čak neminovna. Miroslav Krleža bio bi zadovoljan što su njegovi “Glembajevi” izabrani među predvodnike takvih trendova.

    Krleža je bio hrvatski pisac par excellence, najhrvatskiji pisac, autor “Balada Petrice Kerempuha” i “Hrvatskog boga Marsa” koji je najdublje izrazio muke svojih hrvatskih predaka i suvremenika. Istovremeno patio je od “prokletstva maloga broja”, kao i svi veliki ljudi malih naroda. Znao je da se mali narod ne smije kulturno zatvoriti u svoje malo leglo. Za vrijeme Balkanskih ratova Krleža je dva puta dolazio u Srbiju da bi postao vojnik u srpskoj vojsci koja se bori za općeslavensko oslobođenje, ali je doživio razna razočaranja, najviše zbog tragičnih događaja 1913. na Bregalnici. Takve “vruće-hladno” oscilacije političkih relacija prema Srbiji, Jugoslaviji i slavenstvu, Krležu su pratile kroz cijeli život, ali potreba za kulturnom integracijom na ovim prostorima nikad ga nije napuštala. Posebno je bio vezan za Beograd i za dio beogradskog kulturnog kruga. Potkraj godine 1933, gotovo neposredno poslije šestojanuarske diktature koja ga je politički ogorčila, Krleža dolazi na više mjeseci u Beograd gdje pokreće časopis Danas. Uredništvo je u Ulici Zmaja od Noćaja broj 10, na trećem katu. Pored Krleže, drugi glavni urednik je Milan Bogdanović, najbliži je suradnik Marko Ristić, najčešći gost u redakciji i grafički suradnik je Petar Dobrović, Krleža nudi suradnju i Dragiši Vasiću, ali taj to odbija. U časopisu surađuju August Cesarec, Hasan Kikić, Krsto Hegedušić, Veselin Masleša, Koča Popović, Vaso Srzentić, Aleksandar Vučo, Vane Živadinović-Bor, a stranice mu najviše puni sam Krleža, pretežno svojim briljantnim esejima. Časopis je imao silan uspjeh, podjednako u Beogradu kao i u Zagrebu. Bio je to vjerojatno najbolji časopis što su ga prva i druga Jugoslavija ikad imale. Krleža nikad nije prežalio što je Danas bio zabranjen već u maju 1934, nakon pet objavljenih brojeva.

    Već od mladih dana pa sve do kraja svog dugog života Krleža je istovremeno osjećao i hrvatstvo i jugoslavenstvo, a znao je biti kritičan prema jednome i prema drugome. Bio je u tome bipolaran, s povremenim mijenama koje su pod utjecajem općih promjena bile neminovne, ali i s “negacijom mitske svijesti u ma kojem obliku se ona pojavila” (S. Lasić) kao trajnom i čvrstom konstantom. Nikad nije negirao ni zanemarivao kulturne posebnosti i nikad nije prestao tražiti kulturna zajedništva. Da bi prelazio granice uskogrudnosti od 1919. povremeno je pisao ekavicom, da bi se poslije atentata na Stjepana Radića, za vrijeme šestojanuarske diktature, vratio dosljednoj ijekavici.

    Pretečama je Krleža smatrao Jurja Križanića, fantazirajućeg pomiritelja između Istoka i Zapada, i Silvija Strahimira Kranjčevića, tragičnog vizionara slobode i ljubavi, a najstarije korijene je tražio u Bogumilima. U razorno buntovnom eseju “Hrvatska književna laž” 1919. je napisao: “I ako postoji linija jugoslavenske kulturne tradicije i kontinuiteta, ona se probija od Bogumila na Križanića i od Križanića na Kranjčevića duhovnih svetlonoša, koji su nam ostavili u močvari plamena znamenja, da nađemo pravi Izlaz i Spas i da ne zalutamo na varavom svetlu ognja močvarnih. Na nama je, da zabrtvimo uši voskom, da ne čujemo sirensku pesan nacionalnih laži, praznine i fraza, da se smiono odbijemo od svega što znači Srednji Vek.”

    Slavko Goldstein 13. 02. 2011.

    Vodene probe

    1.

    Ime mu je Besim Dauti, doista liči na De Nira (iz Taksiste), samo što je visočiji i vedriji. Ima (imao je) 26 godina, ženu Valbonu i ćerkicu Zanu. Upoznali smo se u logoru visefjerdskom, a postali prijatelji u Svalevu. Tvrdi da će “kad poraste i kad ovo prođe” biti novi majstor i igrati samo u češkim i mađarskim filmovima.

    Dođe, tako, kod nas, a mi, kao foke, na prostirke polijegali. Skrhala nas čamotinja. Bili, uz to, majstori iz SIV-a, skinuli nam sa tv-a sve programe, osim dva državna i jednog s danonoćnim bodi-bilding reklamama. Eto, kažu, sad vas ništa ne ometa da slušate švedski jezik i da upoznate zemlju u koju su vas vragovi donijeli. Nema djeci Emtivija, nema meni Romarija. Ničeg nema.

    – Pazi, stvarno? – kaže Besim. Ište iglu za šivenje, savija je i zavlači u kontrolnu kutiju na štekeru.

    Na ekranu – vatrometi; vavilonska jezička pometnja.

    2.

    Dok hukće i otresa kišu u hodniku, iz vetrovke mu ispadaju guke zgužvanih novina. Unosi ih u sobu, sjeda na pod i pegla ih dlanovima. Mislim: umotao krune ili potvrđu valutu, dobavio kod Arapa u Landskruni našeg sira i pršute. Nije. Sjeverni bogovi otkrili mu, samo njemu i nikome drugom, neko tajno mjesto i na tome mjestu hrpe bajate jugo-štampe. On skrajnuo “staru, dobru Borbu”, iščupao strane za zabavu, i sad one sa kulturom pruža meni, a sportske slaže uz svoja koljena.

    Čitamo, onda, do gluhoga doba.

    Hoću reći da ga nije bilo, mi se ovdje ne bi nasmijali. Besim i Valbona. Gradska gerila, porijeklom iz Peći. Besim je studirao poljoprivredu u Prištini, a Valbona engleski, “i to u Londonu”. Upućeni, meki, odani ljubavi. Svratim kod njih, pukla svađa, zavukli se u ćoškove. Sam pristavljam sebi kafu. Besim hodi gore-dolje, šuti, pa zaredi:

    – Pogledam je, kažem: fuck you! Gdje si bila kad je bilo gusto…

    – Ko, Besime? – pitam.

    – Ova guska ovdje.

    Na te riječi Valbona se zalijeće, Besim bježi u kupatilo, čuje se, potom, lupnjava i vika, pa lupnjava i smijeh, pa, onda, tišina. Kad se opet otuda pomole, smijulje se, oznojenih lica. Sjedaju skrušeno za sto, pijuckaju kafu, a Besim se stane kikotati i pričati kroz kikote “kako guska ne vjeruje u njegovo glumačko umijeće”, pa ustaje, gradi facu i glumi nam to što će, docnije, glumiti.

    3.

    Ležim u postelji, pravim se da čitam, ne ustajem. Izbjeglička depresija, “proliv prije negativa”, velika je strava i mučnina. Ako ne ustaneš poslije sedam dana, više nećeš ustajati. Ko je bio izbjeglica, zna kako je.

    Stiže Besim, sjeda na sred sobe, zavlači ruke u džepove i vadi pun pregršt lješnika. Boja im je čokoladno-mrka, a kapice bijele kao naušnice kokoši nosilja.

    – Kako stojiš, stari, s ovim? – pita me i žmirka, zapinjući da polomi lešnik izmeđ zuba. – Znaš gdje sam ih našao? Tamo iza konjušnica. Ima jedna padina, sve lijeska do lijeske. Hajmo da ih dopravimo.

    I ja sam ustao. Krenuo za njim, kao pašče. Bilo je podne i Svalev je odisao na đubriva kojima su polja polivali. Meni se, tada, i taj miris dopadao. Išli smo ka parku, prešli potok i kamenu ruinu za koju je Asman utvrdio da je bila sudilište.

    – Bacali su žene u ove bumbake, pa, bogami, koja ode, ta je dobra i pravedna, a kojoj se prkno iz vode pomoli, raščepe je – ta je, ta ometa pastvu u razvoju, služi vragu i sije mađije. O, oca im jebem, čega su se dosjetili!

    Prolazimo te bumbake, red bogatih niskih kuća, igralište za golf, konjušnice, trkalište, savijamo ulijevo i hmilimo uz mekan brežuljak obrastao sitnim žbunjem. Grabovi, lijeske i trnjine. Lijeske sitne, kao one na Hodževu, i lješnici zreli, ispadaju iz žućkastoblijedih košuljica prije no ih dirnu prsti uzbuđenih ruku.

    Refik Ličina 11. 02. 2011.

    Dva kratka filma o Sarajevu

    —————————————————————————-po Bogdanu Žižiću

    I

    Vreli ljetni dan 1983.

    Gost ulazi u hotel Bristol, na recepciji kaže da ima rezervaciju, recepcioner mu bez riječi pruža ključ sobe 1102.

    U liftu pritišće dugme za jedanaesti kat.

    Soba je uska i zagušljiva, kao da već mjesecima nitko nije ušao. Oštri rubovi posteljine, zategnute kao u vojničkoj spavaonici, požutjeli su od sunca.

    Otvara prozor da se soba prozrači. Zaviruje u kupaonicu, kao da provjerava ima li koga, i odmah zatim izlazi na hodnik prekriven crvenim itisonom, po kojem se vide tragovi usisivača.

    Otići  će u grad, da se sretne s ljudima.

    Dvaput je okrenuo ključ u bravi, podigao glavu, i ugledao dvojicu krupnih, oznojenih muškaraca, u konfekcijskim odijelima, kakva nose činovnici i niži partijski dužnosnici iz provincije, kada odlaze u glavni grad na sastanak. U rukama su im putne torbe. Izgledaju kao da će se srušiti, dok zajapureni, škripavoga pušačkog daha, spuštaju stvari, da bi iz džepa izvadili ključeve soba 1103 i 1104.

    Što se dogodilo? – pita onoga bližeg.

    Ama pusti – čovjek je već na ti, kao što je u Bosni i red nakon što se s nekim preživi kakva nevolja – ama pusti – kaže – ne radi lift.

    Kako ne radi, pa ja sam maloprije došao liftom!

    Nisi. Ili to nije bilo maloprije.

    Jesam.

    Nisi, bolan.

    Tako se i rastanu. Gost odlazi do lifta, još uvijek je tu, ne mora ga čekati, ulazi i pritišće dugme uz koje piše Recepcija.

    Gore su, na jedanaestom katu, neki ljudi. Pješke su se popeli. Misle da ne radi lift – objašnjava recepcioneru.

    Dobro misle. Ne radi.

    Ali ja sam se sad spustio liftom.

    Niste – smiješi se recepcioner, kao da je čuo neobičnu, ali ne pretjerano duhovitu šalu.

    Jesam, kako nisam, evo, sad sam iz lifta izašao.

    Gojko – okreće se recepcioner kolegi koji nešto zapisuje u knjigu gostiju – koliko već dugo ne radi lift?

    Dva dana.

    Eto vidite, gospodine! Dva dana.

    Gost slegnu ramenima i izađe van, na vrućinu, u svjetlo.

    II

    Vreli ljetni dan 1996.

    U avionu koji je doletio iz Zagreba bila su samo četvorica putnika. Gost i trojica stranaca, koji ne znaju nijednu riječ domaćega jezika, pa se instinktivno vežu za njega, prate ga po pustoj aerodromskoj zgradi, dok pokušava otkriti gdje je stajalište s kojega vozi autobus za grad. Rat je nedavno završio, pa stranci uplašeno zagledaju kroz prozor, prema grudobranima načinjenim od vreća s pijeskom.

    Gost uspijeva pronaći stajalište, ali nigdje autobusa.

    Neće ni doći! – kaže žena koja nešto mete oko vrata, i ne podiže glavu.

    On se vraća u zgradu, stranci ga i dalje prate, sada već na odstojanju, da ne ispadnu smiješni ili nametljivi. Za jednim stolićem gost ugleda mlađega čovjeka, zadubljenog u nekakve papire.

    Hoće li doći autobus? – pita ga, ali mladić u modrom sakou, na kojem, iznad gornjeg džepa, piše Aerodrom Sarajevo, ne diže glavu.

    Molim vas… – insistira.

    Zar ne vidiš da pišem? – mladić ljutito poskoči. A zatim se vrati svome poslu, uvjeren da ga gost više neće ometati.

    Tada se ispred aerodromske zgrade pojavi taksi, neki stari i prašnjavi predratni karavan.

    Možemo li do grada? – upita ga, strepeći da ih neće primiti svu četvoricu.

    Što ne bi moglo! – ljubazno mu odgovori čovjek.

    Gost sjeda na prednje sjedište, a stranci se zguraju na stražnje. Tako je bolje, on zna jezik. Prtljažnik je do vrha pun torbi i kofera, a taksistu kao da je naročito drago zbog toga.

    Znate li zašto nema autobusa? – nakon nekoga vremena nastoji zapodjenuti priču, valjda iz nelagode pred prizorom apokaliptičnih ruševina sarajevskog predgrađa.

    Strašno je vruće – uzdahnu taksist – vidite li vi kako je samo vruće?

    Vidim – odgovori mu, misleći da je taksist prečuo pitanje.

    Je li tako da je vruće?

    Pa jest.

    Jašta je nego vruće. A Meho vam je ovoliki – pa diže ruke s upravljača,  pokazujući koliki je Meho, i dodirne gosta po ramenu.

    Toliki vam je Meho – ponavlja, da potvrdi – i kad je ovako vruće, on ne može. Ne vozi.

    Kaže to, pa odmahuje glavom, kao da govori o tome da valja paziti da motor ne ostane bez ulja, ili o nečemu drugom što je po Božjoj volji tako, da čovjeku ni ne padne na pamet da bi moglo drukčije biti.

    A je l’ vidite kako je vruće?

    Vidim.

    Jest, Boga mi, baš je vruće.

    A trojica onih koji ne znaju jezik, sjede stisnuti na zadnjem sjedištu, šute, ne progovaraju ni riječi, nego kroz prozor gledaju što je rat učinio tome lijepom olimpijskom gradu, i lede se.

    Miljenko Jergović 10. 02. 2011.

    Džinovićev žarač

    90-e godine dvadesetog veka. Rat besni u bivšoj Jugoslaviji. Haris Džinović je stigao u Francusku na poziv prijatelja, a izdavačka kuća za koju treba da snimi Sinatrin hit My Way na korištenje mu je dala vilu u Sen Tropeu. Zbog promocije, ali i hedonizma, Džinović je počeo da pravi žurke na koje su dolazili Helena Kristensen, Džek Nikolson, Mik Džeger, Kevin Kostner i – Džordž Majkl.

    Džinoviću, kako kaže, nije prijala blaziranost tog sveta pa se trudio da ih opusti svakovrsnim preterivanjem koje je deo folklora balkanskih naroda. Između ostalog, pevanjem neviđenim.

    Od svih pomenutih selebriti gostiju, predivne manekenke koja se proslavila u spotu Krisa Ajzaka, matorog Džegera i Robina Huda, bivšem frontmenu grupe Sar e Roma prilazi baš Džordž Majkl.

    Da se razumeno, podudarnost je antologijska. Kao kad su se ’46 u Kembridžu sreli Bertrand Rasel i Vitgenštajn na Poperovom predavanju, kada je u ruci Ludvigovoj sevnuo žarač pa je erl Rasel morao da smiruje strasti (Ne pretiti žaračem gostujućim predavačima.)

    Battle of the beasts, dakle.

    Vratimo se na Sen Trope. Doba je to kad je G.M. na vrhuncu slave. Zubi mu, doduše, još nisu tako beli, ali suvereno praši još od svog albuma Listen Without Prejudice Vol. 1. (1994 će nastati na ovom mestu ranije pomenuta pesma Isus detetu.)

    I tada, na derneku u fensi vili, Džinoviću prilazi Majkl i kaže:

    “Hari, kako to da već nisi postao svetska zvezda?”, na što mu Hari – da ne dužimo – šeretski odgovara:

    “Majstore, da si se ti rodio u Sarajevu, ne bi imao ni za cigare.”

    Pošteno. Kako mu je Džinović dalje pojasnio, u Sarajevu imaš tri velike obaveze, fudbal, skijanje i sedenje po kafanama. Tamo nema vremena za program velike svetske zvezde. Kako dalje kaže i piše, Džordž Majkl se nasmejao i klimnuo glavom.

    Teško je reći da li to ima ikakve veze sa bivšim frontmenom grupe Sar E Roma, no Džordž Majkl će kasnije snimiti kaver hita od U2 Miss Sarajevo u sving varijanti. Tako to rade svetske zvezde.

    Ajla Terzić 09. 02. 2011.

    Biskup koji je utekao živ a vratilo ga mrtva

    (2007)

    O hrvatskim prijevodima Biblije, o prevoditeljima i njihovim sudbinama, kao i o sudbinama njihovih prijevoda, dao bi se napisati uzbudljiv povijesno-politički triler, u kojemu ne bi manjkalo zanesenjaka i idealista, velikih znalaca i pregalaca, ali ni intriga, mračnih stranputica i svakojakih slikovitih likova, te ni bizarnih ludističkih pokušaja. Među ovima potonjim najčudnovatiji za koji znam svakako pripada fra Grgi Martiću. “Bosanski Homer”, kako su ga euforično nazivali neki od kritičara suvremenika, ovaj rastom maleni a duhom veoma ambiciozni Hercegovac, koji je odživio svoj duhovnički i politički, i svoj slavni književni vijek usred Bosne – u Novome Šeheru, u Sarajevu, pa na kraju u ubavom Kreševu (gdje mu u samostanu i danas stoji muzej-soba), pod stare dane bio se odvažio da prevede Bibliju. Samo po sebi, to i ne bi bilo začudno za franjevca, poliglota i pjesnika takve slave. No, ne bi fra Grgo bio što je bio, da i u ovome naumu nije morao biti na svoju. Prema legendi, naime, on je zamislio i započeo prevoditi Bibliju – u desetercu! Ne znam kako je moglo izgledati to njegovo prepjevavanje, ali, evo, pokušavam zamisliti prve taktove Knjige Postanka:

    Mili Bože, čuda velikoga!
    Da je bilo stati pa gledati
    Kad se prohtje Bogu da sv’jet stvara!
    On ga stvara do pet do šest dana,
    A sedmi se stade da odmara…

    Fra Grgo Martić se u povijest bosanske i hrvatske književnosti, ipak, nije upisao po prevođenju Biblije. Ni ono po čemu je za života bio slavljen i uzdizan na južnoslavenski Parnas – ogromni njegov ep na narodnu – ne bi mu danas osiguravalo neki veći pjesnički ugled. Književnost je hirovita i šaljiva, katkad i sarkastična, pa je Martić danas najzanimljiviji po tekstovima koji su za njega bili sporedni, takoreći nusproizvodi (autobiografska Zapamćenja, putopisi, razni prozni fragmenti), ali i više od toga – po kulturološkom značenju. Bio je, naime, prvi u višestoljetnom franjevačkom spisateljskom lancu, koji je istupio iz obrasca nabožnoga i utilitarno-prosvjetiteljskoga, i počeo stvarati slobodno, individualizirano, s punom sviješću o sebi kao o umjetniku i o poeziji kao svojemu pozivu i profesiji, čime je jednu drevnu tradiciju pisanja, knjige, teksta preveo u modernistički kanon građanske kulture.

    Jedan drugi i jako drukčiji Bosanac imao je s prevođenjem Biblije više sreće: Ivan Evanđelist Šarić, nekadašnji nadbiskup vrhbosanski, čiji prijevod Biblije je sada objavljen u Zagrebu (izdavači: Hrvatsko biblijsko društvo, Vrhbosanska nadbiskupija i Glas koncila). Već sama pojava takvoga izdanja bila bi dovoljna da na se svrati punu pažnju, jer se to ni u mnogo većim kulturama i jezicima ne događa, što bi se reklo, svaki dan. Veliki komplimenti idu izdavačima što su se potrudili da ovu knjigu u ruci držite kao prekrasan artefakt, a u isto doba da bude vrlo praktična za upotrebu (idealan format, klasičan dizajn s naslovom u zlatotisku, najfiniji biblijski papir, rubne oznake za pojedine biblijske knjige, odlično šivanje, najbolji “integralni” povez, otvara se i stoji otvorena lako, bez nadizanja…).

    Bibličari i biblijski tekstolozi reći će svoju o mjerodavnosti i vrsnoći ovoga prijevoda. Običnomu čitatelju, uživaocu, dopušteno je, nadam se, da, izabravši njemu draga i zanimljiva mjesta, napravi vlastiti opit uspoređujući prijevode iz raznih vremena i iz različitih prevoditeljskih radionica. Navlaš sam usporedio samo na tri mjesta Šarićev prijevod s “Kaštelanovom Biblijom” (Stvarnost – Kršćanska sadašnjost), te s prijevodima Bartula Kašića, Daničića-Vuka Karadžića, fra Ljudevita Rupčića (Novi Zavjet i Psalmi) i Rubena Kneževića (Novi Zavjet).

    Slavni psalam 137 (136), na primjer, koji je grupa Boney M na milijunima nosača zvuka pretvorila u sladunjavi šlager (By the rivers of Babylon) oduzevši mu strašne kletve i krvavu poantu (Kćeri babilonska, pustošiteljice, / blažen koji ti vrati milo za drago / za sva zla što si nam ih nanijela! / Blažen koji zgrabi i smrska / o stijenu tvoju dojenčad! [Biblija Stvarnosti]), kod Šarića počinje intonacijom koja zvuči “prozaično” zbog odustajanja od aorista, za razliku od svih drugih prijevoda: Kraj rijeka babilonskih / sjedili smo i plakali spominjući se Siona… Kašić, pak, koji je u mnogo čemu bio ne samo prvi, nego i dan-danas ekspresijski najjači, u završnoj kletvi ovoga psalma kongenijalno pogađa ritam i magijsku svrhu ponavljanja: Kći babilonska zločesta, blaženi koji će vratiti tebi vraćenje tvoje koje si vratila nama.

    U Knjizi Propovjednikovoj, i inače po svemu apartnoj i ne previše preporučljivoj za kolebljive vjerom i propisanim optimizmom, ima čudesna i zapravo zagonetna minijatura, koja u Bibliji Stvarnosti glasi: Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale. Daničić prevodi: Sve je mučno, da čovjek ne može iskazati; oko se ne može nagledati, niti se uho može naslušati. Naš Šarić opširnije: Tako je sav govor uzaludna muka: nijedan ga čovjek ne može protumačiti. Oko se ne može nagledati, uho se ne može naslušati.

    A sad poslušajte – baš poslušajte – Kašića: Sve stvari mučne: ne može ih človiek izgovoriti besiedenjem. Ne nasićuje se oko gledanjem ni uho se čuvenjem ne napunjuje. Četiri stoljeća ranije, Kašićev jezik je od sviju ekonomičniji, precizniji i plastičniji, unutarnja uznemirenost iskrenija i življa, ritam mu je najplemenitijega lirskog tipa. Zbog svega toga, slutim, Kašićev se tekst i mogućnostima tumačenja otvara na drukčiji, mnogo slojevitiji način.

    S trećim izabranim mjestom ima cijela priča. Čitao sam nedavno Autobiografiju Bartula Kašića (napokon prevedenu i izdanu), to senzacionalno štivo putnika-misionara po turskim zemljama (Bosna, Beograd, Srijem, Osijek…) u doba katoličke obnove. Opisujući svoje istovjerne “neprijatelje” u Dubrovniku, kazuje na jednom mjestu kako ih, eto, neće mrziti ni zamjeriti im, nego će “na njihovu glavu zgrnuti žeravicu vruće ljubavi”. Šokirala me ta vruća stilistika svojom dvosmislenošću; osjetio sam zvuk strašnoga, ali izvor nisam poznavao. Stihijno, bez ikakve uzajamne veze, uto dobivam iz Beograda knjigu: Gil Anidžar , Jevrejin, Arapin – istorija neprijatelja. Nalazim vraški produbljene analize postavki o neprijatelju iz Pavlove Poslanice Rimljanima, i udaram na citat, koji, onda, komparativno provjeravam – u Bibliji Stvarnosti, u Rupčića, u Vuka Karadžića, u Rubena Kneževića; uglavnom potpuno podudarno. A onda, opet, Kašićev gipki i ritmični tekst: Pače ako bude ogladniti nepriatelj tvoj, napitaj njega; ako je žedan, pitja daj njemu: ovo bo čineći, žerave ognjene skupit ćeš varh glave njegove. Nemoj biti pridobiven od zla, nego pridobij u dobru zlo. I Ivan Šarić to mjesto prevodi prilično zvonko, očevidno impresioniran prijetećom dvosmislenošću i žestinom Pavla, apostola-orgsekretara: Ako je dakle gladan tvoj neprijatelj, nahrani ga; ako je žedan, napoji ga; jer čineći to, ognjeno ćeš ugljevlje zgrnuti na njegovu glavu. Ne daj da te zlo nadvlada, nego nadvladaj zlo dobrim!

    Sudbina Kašićeva prijevoda Biblije uglavnom je poznata, ali je toliko nevjerojatna, i po osujećenosti svojih mogućih povijesnokulturalnih učinaka zapravo skandalozna, da ju valja uvijek nanovo spominjati. Upoznavši odlično sav svijet “Ilirika” i “iliričkoga” jezika (što se odavno po nacionalnoj dogmi uobičajilo izjednačavati s “hrvatskim”, a od njega je, uključujući ga, mnogo slojevitije, šire i povijesno bogatije), Kašić po potrebama Rima prevodi Bibliju na “jezik bosanski” koji je ispravno uočio kao najzastupljeniji “ilirički” idiom (štokavski) a genijalnim jezičnim darom “osjetio” i savladao. Svoj prijevod Kašić je završio 1625. godine. Kada ga je trebalo štampati, nastale su silne intrige na relaciji između dubrovačkoga i zagrebačkoga nadbiskupa i Rima, u kojima je sve išlo na štetu Kašićeva prijevoda, čiji je jezik iz skučene jezične perspektive dubrovačkoga i zagrebačkoga nadbiskupa ocijenjen kao nepodoban.

    Rezultat? Rezultat je jedna od najporaznijih činjenica hrvatske kulture: Kašićev prijevod ostao je da kupi prašinu u ladici skoro četiri stoljeća, da bi bio objavljen tek 1999. godine, i to u Njemačkoj, kod Ferdinanda Schöningha, u poznatoj znanstvenoj seriji Biblia Slavica (cijela je avantura doći do tog izdanja, o cijeni da i ne govorim). Danas gotovo da spada u domenu znanstvene fantastike pomišljati kakvim bi putevima – svakako drukčijim i sigurnijim – kročila cjelokupna hrvatska jezično-književna kultura i standardizacija (na cijelom “iliričkom” prostoru) da je Kašićeva Biblija u svoje vrijeme bila štampana i primjenjivana.

    No, vratimo se Šarićevom prijevodu, za koji izdavači napominju da je, u odnosu na prvo izdanje (Sarajevo, 1942-43), ovo “prvo, popravljeno” i jezično osuvremenjeno uz maksimalno poštivanje prevoditeljeva jezika i ritma, na čemu su radili vrsni bibličari i jezični stručnjaci (Karlo Višaticki, Božo Odobašić, Mato Zovkić, Marko Alerić, Zvonimir Kurečić, Thomas Kaut i drugi). U proslovu, koji je napisao nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić, stoje podaci o tome da je ovaj prijevod “za vrijeme izbjeglištva nadbiskupa Šarića” imao nekoliko izdanja u Madridu (1953), Austriji (1967), još jedno u Madridu (1960), te da je “od 1945. do 1990. Šarićev teološki i književni rad bio ne samo ignoriran  nego su komunističke vlasti zabranjivale unositi u domovinu njegove knjige”. Ove nas naznake, kolikogod šture, ili baš zato, neminovno navode na pitanja o ličnosti i sudbini nekadašnjega sarajevskog nadbiskupa. A tu je mnogo manje razloga za slavlje; zapravo, moglo bi se reći kako bi za Šarića prevoditelja Biblije bilo mnogo bolje kad bi se njegovo povijesno postojanje i političko agiranje moglo nekako – zaboraviti. Riječ je, naravno, o njegovome javnom djelovanju u godinama Drugoga svjetskog rata i Nezavisne Države Hrvatske.

    Sve one koji su se, poput Šarića, entuzijastično i nekritično zanosili Endehazijom i Pavelićem, povlačeći svojim primjerom tko zna koliko mnoštvo, crkveni apologeti imaju običaj braniti – nevaljalošću i lažnošću kasnije komunističke pseudohistoriografije tipa Viktora Novaka i sličnih mistifikatora. Magnum Crimen jest školski primjer i pojam propagandističke knjige, a njezin pogubni utjecaj u stvaranju užasavajućih stereotipova o “genetskom zločinaštvu Katoličke crkve i Hrvata” ni danas nije sasvim jenjao. Ono što Šarića prokazuje u njegovoj političkoj i intelektualnoj mizeriji, nije, međutim, Magnum Crimen, nego – njegova vlastita štampa, njegovi vlastiti radovi, pjesnički, publicistički, govornički. Šarićeva verbalna proskineza pred Pavelićem, kojemu hvalu stavlja odmah iza hvale Bogu (Hrvatski narod, 30. 7. 1944), u vrijeme kada su već počinjeni svi zločini koji su mogli biti počinjeni, i kada je i samom Paveliću jasno da je đavo ponio i njega i državu mu, ne može se drukčije shvatiti nego kao izraz krajnje borniranoga uma, čija se sva stvarnost svela na opijenost nacijom, državom i vođom. Šarićev Katolički tjednik, recimo, pruža sliku zastrašujućega posrnuća – u smislu kršćanskoga milosrđa, po protužidovskim napisima (dok naočigled nestaje sarajevskih Židova, a to je u to doba čitava petina ili šestina ukupnoga gradskoga stanovništva), te u smislu povijesnopolitičke zaostalosti i minusinteligencije, koja ga do kraja drži u stavu adoracije spram NDH i Poglavnika.

    Naknadni post scriptum. Vrh Sarajevske nadbiskupije i kardinal Vinko Puljić isposlovali su prije nekoliko godina da se zemni ostaci nadbiskupa Šarića prenesu iz Madrida u Sarajevo i pokopaju u katedrali Srca Isusova. Događaj je ostao u isključivo crkvenim okvirima, bez ikakve reakcije i odjeka u civilnoj javnosti.

    O bijegu nadbiskupa Šarića bilježi u svojemu ratnom jajačkom ljetopisu fra Josip Markušić dne 10. IV 1945: “Govori se da je iz Sarajeva sa njemačkom vojskom pobjego i nadbiskup Šarić, avijonom. Nagovorili su provincijala Fr. K. Misila da i on bježi ali nije htio. Kada se avijon vratio sa sred puta da ga silom odvede, provincijal se sakrio dok ne odu.” O tome postupku franjevačkoga provincijala fra Krune Misila postoji još nekoliko usmenih verzija, a najbliža istini bit će ona koju iznosi franjevački povjesničar fra Petar Jeleč, crtajući obrise Misilove zanimljive ličnosti: “Posebno bih istaknuo hrabro i dosljedno držanje provincijala fra Krune Misila, o kojemu se dosad tako malo pisalo, a koji je zbog svojih hrabrih intervenata navukao na sebe bijes jednog dijela proustaški orijentiranih bosanskih franjevaca okupljenih oko propagandnog časopisa Neda (skraćeno od Nekoć i danas) koji su i njega i upravu Provincije optuživali za nedostatak patriotizma, ljubavi prema hrvatskom narodu i poglavniku Paveliću, kao i za simpatije prema partizanima. Svoju hrabrost i odnos prema ustaškom režimu pokazao je i pri kraju rata kada je skupa s biskupom Šarićem trebao sudjelovati na Hrvatskoj biskupskoj konferenciji u ožujku 1945, koja je po svoj prilici sazvana na inicijativu samog poglavnika. Kada je zrakoplov koji je poletio iz Sarajeva, a u kojemu se Misilo nalazio skupa sa Šarićem, neplanirano sletio u Žepče zbog nekog mehaničkog kvara, provincijal Misilo je iskoristio nepažnju svojih pratilaca, sakrio se u obližnju šumu i odande se vratio svojoj subraći u Sarajevo, dok se sarajevski nadbiskup nikad više nije vratio u svoju nadbiskupiju.”

    Ivan Lovrenović 08. 02. 2011.