Izađem iz stana, načinim par koraka u lijevu stranu i stupim na usku stazu-aleju, koja, s lijeva, ide od Idrottplatsa i Polhem škole, a s desna vuče, sužena i gola, bez asfalta, između krupnih lipa i jasena, dok ne izbije na malo širi asfaltni put. Preskoči taj put, savije ulijevo i zalazi u košmarnu, gustu zelen i sitnije listopade. Sa njima se spušta u usku dolinu.

Iz doline blješti sa dammara, minijaturnih jezeraca/močvara/lokava. Ima ih sedam i pune se pročišćnim otpadnim vodama.

Mogu krenuti uz njih i naviše i naniže. (Dan je ovdje uvijek lijep i nekako nema nikog.) Ako krenem naviše, stići ću do kuće pokrivene slamom (stara danska gradnja) i do puta koji vodi ka Lommi i morskoj obali. Ako krenem naniže, idući između jezeraca i potoka (Höje Å), stići ću do vrtnih kolonija koje se izdaju u zakup i do pružnog nadvožnjaka (tu smo ljetos našli dvije trešnje, jednu crnu, krupnu i malo nagorku, i jednu ružičastu, svijetlu vodnjikasto-svježega ukusa), a onda ću, otevši se šipurcima i trnjini, izbiti ispred uske, drvene ćuprije. Iza ove ćurpije započinje nešto nalik parku koji grade džinovske bukve crvenih krošanja. Ako zađem tamo, srešću, odmah po ulazu, zapušteno groblje sa humkama bez znamenja. Staza će se, ovdje, kao da se plaši, u memljive zasjene podvući. Bukve će se pogušćati, stamniće se, ali još se daju pročitati imena urezana u glatku koru njihovih stabala. Nastavim li dublje, obrešću se i stati ispred kapija Sankt Larsa, glasovite ovdašnje ludnice (Sankt Lars mentasjukhuset). Stajaću, tako, i gledati. Gledaću u svašta, a najduže u prozore spomen-sobe grofa Erica Hermelina.

Eric Hermelin (1860 – 1944), grof, alkoholist, legionar, lutalica, itd., proveo je ovdje trideset i pet godina života (1909. god. zatvorila ga je porodica kako bi ugled i bogastvo sačuvala, a 1944. smrt ga je oslobodila).

Ali za to vrijeme grof E. Hermelin nije dao na se, nije pao.

Za to vrijeme grof E. Hermelin, “vagabund i ludak”, bavio se prevođenjem klasične persijske sufi poezije (36 tomova, 10.000 stranica). Njegovi izvanredni prijevodi “neprocjenjivo su literarno i kulturno blago Skandinavije“, premda se odavno ne preštampavaju, ne čitaju. Ali to je tužna priča proizašla iz današnjeg odnosa Zapada spram islama. Ne valja je, ovdje, pominjati.

Ovu dionicu od kuće pod slamnim krovom/put za Lommu do bolnice Sant Lars/spomen-soba grofa E. Hermelina pređem za po sata. To je moj areal. To je moj dom, moja zbilja i moja sloboda.

Kad nas napuste bogovi kada dobre volje kada nade nigdje, tada razdora praznine pustoši svugdje. A onda opaki znaci: bubnjevi, zastave, trube. Marševi, komande, juriši. Iz tame odvajkada pristižu pravednici osvetnici ratnici sve ćemo poklati pobiti spaliti u vatri će sve gorjeti sebe ćemo bijede jada patnje izbaviti narod osloboditi na grobovima neprijatelja pjevati slavlje organizirati svoje sahraniti pod slavnim barjacima uz zvuke truba i bubnjeva nove ratove pripremiti

I tako od početka vremena svakih toliko i toliko godina u tim krajevima: tamno doba ratovanja. Mene jedan rat zadesi. Krenu ih tada mnogo iz roda Lazarova i isto toliko iz roda Lukina i toliko ustade iz roda Latifova, tako se silna na sve strane iskupi vojska. U planini urlici u dolini krici u domu jauci ratnici pobjednici gubitnici. I velika bitka bi, tri godine trajala, svuda vatra pržila u njoj od svakog roda izginuše najbolji junaci, i svačija majka zaplaka, takva je priroda ljudska i pravda ratova, čast ljudskom stvoru pogibija, sudba jadikovka.

Prepadosmo se tada svega, najviše straha u nama. U takva vremena samo oni što umriješe prije mraka utekoše od mraka u takvim noćima demoni prave raspored gaze ognjišta spaljuju snove pepelom posipaju žar davne revolucije bakljama iz grba pale susjede porobljuju tjeraju plamenom čiste prostore.

(A koji bližnjeg ubije sebe ubija nije više od ljudskih stvorova nego posta mrtva tvar tijelo koje hoda hladno oko smrti njemu je kletva namijenjena dabogda mu smrti nebilo uvijek kroz svoju pustinju hodio ubijenog na leđima nosio).

U tom ratu ne zadesi me klet progonitelja, ni nesreća prognanika, samo obična rana, ali ne popušta. Pred rat mislio samo da se ne desi kada se rat približio što ako se desi onda zašto se desilo onda zašto se tako desilo. I što više o tome mislim sve mi manje jasno što više znam sve mi odvratnije što više shvaćam sve mi bolnije što dalje od mene sve mi teže. Iako je bilo davno, iako sam sada daleko, još mi tako.

»Noben resen knjižni sejem na svetu ne bi prepovedal knjige, ki je v neki državi legalna, niti človeka, ki je zakonito prišel v državo. Če bi se to začelo dogajati, bi to pomenilo konec knjižnih sejmov. Naloga sejmov ni imeti moralna, ideološka, vrednostna ali estetska merila. Edina meja za organizatorje je zakon. Če sta neka knjiga ali avtor prepovedana v neki državi, takšna knjiga nima mesta na sejmu. S Prilepinom se ni zgodilo nič od tega.«

iz odgovora predsednika upravnega odbora Slovenskega knjižnega sejma Zdravka Kofola na protest Odbora za mir Mednarodnega Pena zoper gostovanje ruskega pisatelja Zaharja Prilepina.

Še nikdar nisem s takšnim zanimanjem prebiral nekrologe, kakor pred meseci, ko je umrl pisatelj V. S. Naipaul. Nikoli ga nisem bral in o njem sem, preden je umrl, vedel komaj kaj več kot to, da je bil Nobelov nagrajenec. Njegova smrt me je pravzaprav presenetila, saj se mi je zdelo, da mora biti že nekaj časa mrtev. Naipaul je bil pač eden brezštevilnih literarnih velikanov, ki mi še niso prekrižali poti. Potem pa je umrl in so splet preplavila besedila o dobrem pisatelju in slabem človeku. Uredniki, kritiki, nekdanji prijatelji so pisali o njegovi ošabnosti, o ponižujočem in tudi nasilnem odnosu do žene in pozneje še ljubice pa o njegovih kontroverznih nacionalističnih stališčih. In jaz sem, enega za drugim, prebiral zapise o njem, kakor bi šlo za roman in bi bil pisatelj V. S. Naipaul fiktivni junak, skrivnosten, vznemirljiv in privlačen, težak in temačen, na trenutke celo hudoben, nadarjen človek z nedoumljivo bolečino. Ko sem prebral še zadnji nekrolog, sem si kupil njegov roman. Morda prav zato, ker je bil tak pezde.

Načeloma namreč nimam posebnih težav z grešnimi umetniki. Brezgrešnost je bolezen, na katero so umetniki večinoma imuni in če bi iz zgodovine umetnosti izločili dela takšnih in drugačnih izprijencev, nasilnežev in rasistov, bi od umetnosti kot jo poznamo ostalo bore malo. Zato verjamem, da je potrebno umetniška dela obravnavati strogo ločeno od njihovih avtorjev. Od Caravaggievih slik do romanov Knuta Hamsuna. In Zadnjega tanga v Parizu.

A priznam, v tem prepričanju je malodane nemogoče biti dosleden. Če je umetnik-bedak mrtev, še nekako gre, če pa je živ, se znajdem v težavah. Tako se, recimo, ne morem pripraviti do tega, da bi v roke vzel roman Petra Handkeja, ki ga ljudje, ki jim glede literature skoraj slepo zaupam, uvrščajo med največje pisatelje našega časa. Del mene bi ga rad bral, delu mene pa to niti na misel ne pride.

Pri čemer nimam posebnih težav s tem, da se Handkejeva dela prevajajo in objavljajo, tudi nagrajujejo, če se zdi to komu res nujno potrebno, ali da se na naše odre postavljajo njegove drame. Prav se mi zdi, da ima vrhunskost literature prednost pred neoporečnostjo njenega avtorja, a meni osebno nekaj ne dopusti, da bi bral nekoga, ki je tako nekritično in neskesano podpiral velikosrbske ideje Slobodana Miloševića. Kot ne morem brati srbskih, bosanskih in hrvaških avtorjev, ki so zagovarjali in še zagovarjajo podobna stališča, tako ne morem brati Handkeja in v bistvu sem se že pomiril s tem, da ga bom bral šele po njegovi smrti. Če jo bom doživel, seveda.

Moj odpor do nacionalizma je pač močnejši od mojih strogo razumskih prepričanj o umetnosti, zato tudi vem, da me ne bo nič na tem svetu prepričalo, da bi v roke vzel roman Samostan, ruskega pisatelja Zaharja Prilepina, ki se v prostem času rad preobleče v vojaka in se gre borit za rusko oziroma pravoslavno stvar. Podobno kot pri Handkeju tudi pri Prilepinu ne vidim problema v tem, da se ga prevaja in izdaja, pravzaprav imam toliko zaupanja v njegovega prevajalca in tudi v urednika, da slutim, da gre za dobrega, branja vrednega pisatelja, čutim pa nelagodje ob avtorjevem obisku Slovenskega knjižnega sejma, kakor tudi ob njegovem gostovanju v studiu javne televizije.

In ja, morda iz mene pri tem govori tisto malo ukrajinske krvi, morda mi je srhljiva domačnost Prilepinovih velikoruskih idej, morda je zame preveč zgovorno dejstvo, da ga malikuje Milorad Dodik, a čaščenje določenega umetniškega dela je eno, čaščenje umetnika pa je nekaj drugega.

In ne gre zato, da ne bi bil radoveden in da si ne bi želel izvedeti, kako piše in razmišlja nekdo, čigar prepričanja so v nasprotju z mojimi. Prej nasprotno, tovrstna drugačnost Zaharja Prilepina prav podžiga mojo radovednost in ga kot pisatelja v moji bralski zavesti dela kvečjemu vznemirljivejšega. A radovednost v meni ne pretehta, četudi si včasih zaželim, da bi in bi me lahko odrešila spon moralnih, estetskih, vrednostnih in ideoloških zadržkov.

Ker te spone imamo vsi, razen našega knjižnega sejma, za katerega po besedah predsednika njegovega upravnega odbora veljajo le zakoni. Umetniki so, tako predsednik upravnega odbora, legalni in nelegalni, in Zahar Prilepin je legalen, saj njegove knjige niso nikjer prepovedane. Za razliko, če prav razumem, od avtorja marsikje prepovedanih knjig, nelegalnega Salmana Rushdieja, ki ga na Slovenski knjižni sejem najbrž ne bodo povabili.

Vsekakor se zavedam, da je določanje meje med sprejemljivimi in nesprejemljivimi umetniki dokaj sizifovsko delo, kakor tudi, da so moralna, estetska, vrednostna in ideološka merila pogosto nezanesljiva in da zato filmski festival v Cannesu razglasi Larsa von Trierja za persono non grata istočasno ko se klanja Emirju Kusturici. Prav tako je po eni strani dobro, da kot posamezniki in kot družba postajamo občutljivejši za grehe umetnikov, da ne želimo biti več strpni do hord genialnih seksistov, nacionalistov in antisemitov, po drugi strani pa to včasih pelje v dokaj nesmiselne bojkote umetniških del, pri katerih je sodelovala cela množica neoporečnih ustvarjalcev.

A nič od tega ni hujše od skrivanja upravnega odbora našega knjižnega sejma za zakone in legalnost; nič ni hujše od popolne odsotnosti meril, od neobstoja vsakršne morale in estetike, od neobstoja vrednot in ideologije; nič ni hujše od te pravniške črkobralske praznine, ki jo je moč napolniti z vsem, kar legalno prestopi našo državno mejo. In zato se mi zdi izjava predsednika upravnega odbora Slovenskega knjižnega sejma veliko večji škandal od gostovanja Zaharja Prilepina pri nas.

ODA DOMU

Sviće, i kuća tvoja, sleđena, lebdi kao sojenica,
magluštine i tmine naselile su se tebi u zjenicu,
ptičicu jednu kroz okno nazireš, možda sjenicu,
gladna će biti, jadna, pozobani su žito i pšenica

Ipak se pomjeraš, a ledenica te čeka na vratima,
dugo se sabireš, na očevom kaputu stežeš skute,
ali ne napuštaju te aveti koje duboko u tebi šute,
nagnut si nad njima i pred izlazom stojiš satima

Sad se već smrkava, a ti si ukopan, kao u transu,
u hodniku si svom odživio i ovu dnevnu seansu,
zatim se obrćeš, pa postelji prilaziš kao odleđen,

predugo tvoj je prostor njome i vratima omeđen
No, povremeno se probiješ, pa u svijet izgmižeš,
da potom iznova med iz vlastitoga pakla poližeš

LUDA S LUTNJOM

Sad slovi kao najveći živući pjesnik nacionalni,
a u njemu se, zapravo, nikada i nije rodio Orfej,
pjesma je za nj samo medij da bi postao korifej,
u dubini su zato stihovi njegovi plitki, i banalni

Istinski poet se ne libi ni znoja radnika lučkoga,
ni teme takve, a niti najnapornijeg u jeziku rada,
kao ni rudar, što u groznici za zlatom i nastrada,
ali, okrenut on je ka proizvodnji efekta pučkoga

Postoje ipak i oni kod kojih samo izaziva prezir,
no nevažni su njemu, jer ga zanima jedino vezir,
kojem luda pred pukom u susret izlazi s lutnjom

A pjesan se rađa u kotlu krcatom travom ljutom,
destilat dragocjen što kapne, ne šikne kao gejzir,
dobro će biti ako ga potomstvo zapamti šutnjom

TAJ BALON NAD TOBOM

Kada se riječi zaborave, u boje se pretaču dojmovi,
pa čežnje i zbivanja u tebi žarko i šareno usplamte,
jezgra u čovjekovom svijetu neizrecivi su pojmovi,
mistični, kao da nejasni se iz drugoga života pamte

A na dnu smrti boje će biti bolje, kako Dizdar kaže,
jer šaman je slutio da se sa iskonom forma ne slaže
Rimbaud je želio, čak, da u slikama dočara glasove,
u pjesancu krhku naumio je i neprolazno da dozove

No, žreci najčešće čeznu za ojezičenom melodijom,
kao Baudelaire, za dubljom, volšebnom prozodijom
kojom je nakanio da u stihove vrati blaženu muziku

Ali misterij nedosežnim ostaje, jer ne može u fiziku,
ipak, dragocjena je i opojno neodoljiva ova čarolija,
pa dok se ne rasprsne, taj balon i nad tobom nek sija

3.

… Kao da je istovremeno u prostoru onoga što je bilo jučer i onoga što je danas. Dvije sobe kroz koje prolazi s jednom osobom i s njom iza sebe u njima ostavlja različite priče… Nastoji ih za stalno useliti u jednu sobu u kojoj zajedno žive prošlost i sadašnjost. Prvoj je ime Jučer, drugoj Danas. Miješaju mu se u tim pričama sadržaji ratnog dnevnika i svakodnevice, dok ih opisuje, hoće ih pod jednim krovom, u jednoj sobi, u kojoj su stalno naseljene samo dvije osobe, njihovi jedini vlasnici…

Danas

Ona uđe u njegovu radnu sobu, obiđe ga na stolici, kad je pri nadahnuću, on to jedva i primijeti. Zaustavi se pred prozorom koji gleda u džamiju Kralj Fahd i trgovke ispred nje. Bez riječi odatle promatra stanare nebodera u njihovoj ulici koji su na klupama od ranog jutra, ljeti i do kasnih večeri. Vraća se nazad u veliku sobu,  u kojoj je najčešće sama, čim zaključi da je on, zanesen radom, uopće i ne primjećuje. Ali, dok iza njegovih leđa prolazi, neočekivano, on je u tome razuvjeri kad god se, u povratku, iza njegovih leđa zaustavi da pročita tekst ispisan na ekranu monitora. Progovori glasom u kojemu ima i ljutnje:

– Dosadno ti samoj u velikoj sobi, a meni ovdje baš ugodno. I inspirativno. Zaradim se pa te i ne čujem dok kraj mene prolaziš. Ne radim ništa tajnovito, uvjeri se, čitaj, nije na ekranu za mene ništa što nije i za tebe.

– Znaš da je s mojom žutom mrljom na jednom oku nemoguće čitati tako sitna  slova.

– Hoćeš li da ih povećam?

– Ma, neee! Boli me, ovo me strašno boli… Da bar smijem popiti neki aspirin, pa da malo ublažim bol… Niʼko ne zna kako ovo boli. U samoći, u onoj soburini, boli nekako i jače. Strašno me ovo boli.

– Sad ću tamo, napravit ću nam kavu. Samo da završim još nešto.

Ona tek tada iskazuje svoju radoznalost:

– A o čemu to danas pišeš?

– Donijet ću ti u veliku sobu sve na papiru. Isprintano.

– Uopće nisam znala da danas nešto novo pišeš, mislila sam da čitaš svoj ratni dnevnik. Da sam znala da pišeš, ne bih ni ulazila, iako me ovo boli. Kad o ovoj boli s nekim pričam, nekako mi lakše.

– Samo da završim još rečenicu-dvije i ovome što je već napisano dodam koju rečenicu ispred toga. Pišem o onome što sam ti tek u ratu otkrio kao svoju tajnu. O tome smo Jučer prvi put pričali vrlo otvoreno, tada smo o mojoj i tvojoj tajni razgovarali kao o bliznakinjama i srodnim dušama, valjda zato što su pripadale tvojoj baki i mojoj majci.

– Pričali smo jučer i o susjedu Branku, o onome kad nam je u ratu sa svojom Danom navratio na doljevušu, i o tvom čekiću i čavlu… Da, ti si tek tada prvi put progovorio o mojoj baki. Pričali smo i o Jergoviću. Je li i o tome pišeš?

– To je već napisano… Dolazim ti brzo u našu veliku sobu s isprintanim tekstom.

Ona ga napušta, odlazi u kuhinju, umjesto njega, priredit će neskafe s vrelom vodom iz protočnog bojlera. On je ispred monitora opet sam. Završava tekst, onome što je već napisano dodaje naprijed i opis njezina ulaska u njegovu radnu sobu, razgovor s njom, već čeka njegov isprint. Ona, eno, izlazi iz kuhinje s dvije šalice na tacni, korak joj je sitan i oprezan, desna ruka kao da joj podrhtava. Uzima pet stranica isprintanog teksta i žuri prema njoj da joj pomogne, strah ga da ne ispusti tacnu na kojoj su šalice. U veliku sobu ulazi s papirima u jednoj ruci i s tacnom u drugoj. Ona od njega preuzima tekst i sjeda na kauč, a on se smješta u svoju stolicu za odmor.

Neko vrijeme šute oboje, ona čita. On dobro zna što čita, jer pamti svaku riječ izgovorenu pred njom jučer.

Jučer, u istome prostoru

– Rekao sam ti da sam od fra Marka dobio tekst o zaposjedanju Teologije u Nedžarićima.

– Da. A što je to tako važno?

– Od tada sam stalno u dva vremena, čas u prošlosti, čas u sadašnjosti. Tako sam se osjećao i nakon moždanog udara 93.

Nije raspoložena razgovarati o tome, strašno je muče bolovi u desnoj ruci. Odbija svaki razgovor koji nije posvećen njezinim bolovima.

– Ne želim ni o tome više znati ništa. Od bolova sam stalno u prostoru onoga što je bilo jučer i ovoga što je danas. Ovo danas je jače od onoga jučer. Zaposjeli, protjerali, uneredili, napustili, opljačkali, oh, Bože… Vratili se, obnovili, služe Bogu u miru, kao i u Samoboru, to mi je sasvim dosta.

– Nakon čitanja fra Markovog teksta napisao sam i svoj tekst čiji je naslov O prijateljima na čekanju i o samoći. Objavio ga na svom siteu Jergović. Pročitala si ga prije nekoliko dana.

– Vrlo pažljivo. I s velikom radoznalošću.  

– Nisam li u njemu, ne daj Bože, nekog svog prijatelja možda uvrijedio?

– Uvrijedio? Ne. Prijatelje si samo spomenuo. Imenom i prezimenom. To nije uvrjedljivo. Joooj, boli! Bože, kako me ovo opet boli.

– Zar te baš toliko boli?

– Boli. Strašno me boli.

– Hoćeš li da ti namažem gelom?

– Ne pomaže.

– Bez prijatelja sam se u ratu osjećao kao nepotpun čovjek… Užasno usamljeno.

– Opet ti o svojim prijateljima u ratu. Opet ti o samoći. Rekla sam ti da ne znam kad ću uzeti u ruke tu tvoju ratnu knjigu, plaši me njezin sadržaj, a ti mene, malo-malo, pa vraćaš baš tim njezinim sadržajima.

– Oprosti.

– Pa, i u poraću smo, čovječe, u ovom gradu, i ti i ja sami, i bez prijatelja. Ti spao samo na mene, ja spala samo na tebe. Meni je to dovoljno.

– I meni. Osobito kad sam na tebi.

– Hajde, šuti. I ti si mi za to u ovim našim godinama. Ne može ni ta šala da me nasmije, toliko me ovo boli.

– Rekla si mi da se i danas sjećaš onog mog pisma upućenog predsjedniku Hrvatskog PEN centra, uvrštenog u moj ratni dnevnik. Sjećaš li se danas još nečega i bez čitanja tog mog dnevnika?

Šutjela je, pogled joj je bio na podu, onda ga je digla s osmijehom i zaustavila na njemu.

Ona i On o onome jučer i o onome danas

… Kao da su istovremeno u prostoru onoga što je bilo jučer i onoga što je danas. Dvije sobe kroz koje prolaze dvije osobe i iza sebe u njima ostavljaju različite priče u različitom vremenu s naslovima Jučer i Danas. Svoju prošlost i sadašnjost žive istovremeno…

– Sjećam se onoga što me i danas potiče i na smijeh i na plač. Ti i susjed Branko iznad nas, koji nam je sa svojom Danom došao na doljevušu od toza jučerašnje kave. Dok miruju ratnici u Nedžarićima, susjed ti uporno tvrdi da su svi vanjski zidovi od betona, ti njemu da nije u pravu. S velikim čavlom i čekićem obilazite sve sobe u našemu stanu. U njemu smo već punih trinaest godina, kao i njih dvoje u svome. Iz njega silazimo u podrum nebrojeno puta, u podrumu gotovo uvijek nailazimo i na njih dvoje. Tvoj čavao i čekić uvjeravaju susjeda da je u stanu vrlo malo betonskih zidova koji mogu odbiti metak i geler ma koje granate. Susjed i susjeda odlaze, nakon sat-dva do nas dopire odjek metka u blizini, Branko na našim vratima. Govori ti na prekide: Ovolika rupa… u zidu kraj prozora… prošao metak kroz nju kao kroz sir… ti si u pravu. Potom dodaje: Samo što sam u spavaćoj sobi na ležaju započeo svoj popodnevni odmor, metak mi prošišao kraj glave, srećom, nije me ni dotakao. Izbezumljen je, drhti, govori opet na prekide da je u svim stanovima u neboderima vrlo malo betonskih zidova. Ubrzo odlazi… Njegovo upozorenje u meni pokreće strah, prvo se smijem, onda plačem. U svom stanu, dakle, najmanje smo sigurni, možemo poginuti i dok spavamo. Jecajima naglašavam i svoju i tvoju nesigurnost, ma gdje se nalazili dok je grad u opsadi. Od tada nesigurnost u stanu osjećamo i kad u njemu sjedimo, i kad smo njegovim sobama hodamo, kad u njemu spavamo, slušamo radio, gledamo tv kad nam uključe struju. Depresija u meni pronalazi svoj konačni dom. Sloboda je i za mene i za tebe od tada ukinuta, luksuz i kazna. Od tada smo oboje u zatvoru u kojemu smo mete skrivenih snajperista i krhotina granata raznih kalibara. Od tada te često pitam zašto nismo otišli dok se još moglo izaći iz grada, tvojima, u Županju, zajedno s mojom majkom? Uvijek si mi na to pitanje odgovarao:

– Tvoja majka je bolesna i stara, odbija putovanja. Ne želi nikud iz Sarajeva.

– Moja majka, moja majka… – ponavljala sam te dvije riječi dok si ti pokušavao da mi kažeš nešto, dugo čuvano u sebi kao neku tajnu. Napokon, izgovorio si:

– Dan prije smrti rekla mi tvoja baka da tvoju majku i tebe… zato sam joj obećao…

– Što si to obećao mojoj baki?

– Bože, što mi bi, ovo ti nisam smio reći… Hvala dragom Bogu da se tvoja baka pridružila mom ocu i majci na vrijeme… Mimoići će ih svetroje zlo koje je tek počelo.

– A što si joj to obećao, pitam. Mnogo mi mucaš i vrludaš, kao da od mene nešto kriješ… Što to od mene kriješ?

– Dao sam joj riječ…

– Hajde, reci, što to od mene kriješ!

– Dan prije smrti bili smo u kuhinji tvoja baka i ja sami. Nije izgledalo da će sutradan umrijeti, dva dana poslije sahranili smo je na Barama.

– To znam. A što si joj obećao?

– Ah, što… ne bih smio… Na to sam joj se zakleo…

– Sam si počeo, sad i završi.

Uzdahnuo si, neko vrijeme šutio, onda si mi sve detaljno opisao:

– Tvoja baka me tada zamolila da tvoju majku i tebe pazim sve dok sam živ, ma u kakvoj krizi bio naš brak. Zamolila me da tebe i tvoju majku nikad ne napuštam. Rekla mi je kako je ustanovila da ste vas dvije samo sa mnom sigurne i zadovoljne. Neće ti biti lako s njima, obje su na svoju ruku, rekla je, ali, izdrži. Vrlo su ranjive, preosjetljive, svoja stajališta uporno brane. U duši su obje plemenite i dobronamjerne, ali nekako su obje nesretne, nesreću donose same sebi. Brza im riječ, brzoplet postupak. Jedna rano ostala bez muža, druga rano ostala bez oca. Tuga golema. Dvostruka. Svaki dan kao srčika prisutna u dvije osobe… u tri, ako računamo i mene. Stradali živci, stradalo i srce. Ponovila mi je više puta da tvoja majka i ti, osim mene i nje, nemate u Sarajevu nikoga svog, a doći će i dan kada ćete ti i tvoja majka ostati i bez nje. Kad ona umre, imat ćete samo mene.  

– Baš sve ti je to rekla moja baka dan prije smrti?

– Sve to. Od riječi do riječi.

– A zašto si tu molbu moje bake od mene tako dugo krio? Ovo je 2018. godina, mjesec je rujan, danas je 27. Moja baka je umrla 1976. Zašto si to tako dugo krio?    

– Ne znam zašto sam ti to sada uopće i spomenuo.

– Ni meni nije jasno.

– Trebalo je da s tom tajnom umrem, zakleo sam se tvojoj baki da neću prekršiti dano obećanje i da o njemu pred vama dvjema nikada neću ni jednu riječ… I sad se izlanuh. Baš sam blesav. Toliko dugo to čuvam kao svoju veliku tajnu, sad me je baš sram… Ali, zar sam tako dugo još uvijek samo s tobom?

Vidio je suze na njezinim obrazima, ali, ne trepćući, njezine su ga oči uporno gledale kao da se ne kupaju u njima.

– Draga moja baka… I posljednjih minuta života mislila je na mene.

– Zaklela me da ti o tome ne govorim, a ja se izlanuh, i to u ratu, nikad u miru …

– Spetljao si se, ušeprtljio… zafrcale su mi suze, bilo mi te žao, a sjetila sam se svoje dobre bake… Volio si je i ti koliko i ja. Svi su moju baku voljeli.

– Kajem se.

– Ja ti opraštam, a hoće li i ona, gore, ne znam …

– I rekla mi je tvoja baka prije smrti i ovo: Znam da ti nije lako s njom, niti je njoj s majkom i s tobom, jer si i ti jogunast, kao i njih dvije, ali nemoj da ih napuštaš, ma u kakvu kušnju i muku zapao u braku.   

Tad se naglo trgla i brzo preselila u posve novo stanje:

– Ali, čekaj! Ti si tu zakletvu kršio i prije? Više puta. A ja ti uvijek praštala. Još dok je moja majka bila živa, jednom si od mene pokušao i pobjeći! Nakon jedne žestoke svađe… svađa se nismo odrekli ni u ovom ratu.

– Izgleda da su naše svađe i danas samo naša duhovna i intelektualna vježba. Potvrda ljubavi. One najbolje govore da se još uvijek navikavamo na brak, da je on još uvijek mlad i živ.

Jučer

U dvorištu je odjeknula nova granata, čuo je vrisku u hodniku, jeku koraka niz stepenice prema podrumu. Ona je bila na kauču u velikoj sobi, držala je desnu ruku na grudima, činilo mu se da je ostala bez zraka, da ga krupnim udisajima i izdisajima u pluća bezuspješno nastoji da vrati. Glasno je zajecala i zamolila:

– Moja depresija, ne da mi da dišem. Neću u podrum, u njemu mi se vraćaju strah i depresija, dođi da me zagrliš. Samo me zagrli…

Skočio je sa stolice na kojoj se odmarao, zagrlio je i rekao:

– Ne boj se, neću ni ja u podrum, pa što nam bude. I zapamti jednom zauvijek, sve dok si sa mnom, ne boj se ni granata ni snajperista, nećeš u podrum.

– Toliko dugo smo zajedno, znam ja, nije ti sa mnom nimalo lako. U ovom ratu posebno ti je teško. Granate su mi vratile i strah i depresiju. Nije ti sa mnom lako.

– Kao ni tebi sa mnom. Kao da i nisam oženjen s tobom, već s problemom kako da opišem sve što nam se događa… Opsjednut time, ponekad ne čujem ni granate, ni vebeerove, ni snajperiste. Više sam u društvu s bilješkama za svoj ratni dnevnik, s kojekakvim idejama za priče, romane, pjesme, nego li s tobom. I u ovom ratu. Tko zna hoćemo li i doživjeti mir.

Živnula sam i isplovila u prostor optimizma koji sam također zalila svojim suzama:

– Hoćemo. Nešto slično toj tvojoj tajni s mojom bakom nedavno sam i ja ispunila tvojoj majci. To će nam sigurno u ovome ratu sačuvati živu glavu. Na nebu imamo svoja dva anđela čuvara: moju baku i tvoju majku. Nećemo iz ove sobe u podrum pa što nam ovdje bude zajedno. Ispunjavamo njihove želje, bakine od 76, tvoje majke od 93. Tad je bilo naše crkveno vjenčanje.  

– Naše crkveno vjenčanje… A možda smo mogli i bez njega …

– Nismo. Rekla sam ti: Da nisam posljednju želju tvoje majke ispunila, osjećala bih krivnju do smrti. A moja baka je dobro ocijenila: samo s tobom u ovome gradu nisam potpuno sama,  samo sam s tobom u njemu sigurna i u ovom prokletom ratu. Bez tebe bih u ovom ratu i u ovome gradu, kao rođena Sarajka, bila potpuno izgubljena.

– Kao i ja bez tebe.

Danas

… Kao da je iz ledene sobe prešao u toplu, osunčanu, u kojoj ga dočekuje najdraža osoba s kojom je prebrodio sve ratne strahote, i još se pita je li u tome i uspio. Ne vjeruje da je još uvijek živ …

… U toploj, osunčanoj sobi nastavlja oblikovati ono što još nije oblikovao kao treba:

– Svi moji prijatelji su još uvijek na čekanju, kad će da se ponovno vrate u svoj radni status, nitko ne zna. Eto, to me je i ponukalo da napišem tekst O prijateljima na čekanju i o samoći koji je objavio Jergović.

Kao da se iznenada probudila iz nekog sna i vratila u stvarnost čijim je grubostima prezasićena:

– Ma, neću ja više ni o tome. Napisao, pročitala, Miljenko objavio …

Ona u stanci preispituje svoj sud, on smišlja odgovor za njegovu oštrinu. Dvoji hoće li joj ga uopće priopćiti.

– Taj Jergović! – izgovara nekim poluglasom i uklanja kontrolu nad svojom dvojbom.

– Pa šta?

Ne odgovara joj odmah. Kao da se šutke kaje što je kao i na primjeru zakletve dane njezinoj baki ponovno izdao ono što se ni pred kim ne izgovara glasno.

– Pa što? – ona ponavlja svoje pitanje.

– Lumen. Pratim ga od prvih novinskih tekstova i prve pjesničke zbirke Opservatorija Varšava, u poraću posebno. Sve melje, prosijava naše gluposti kao što je i Krleža. Nekako mekše, s punom dušom. Istina je, ponekad nepravedno i ujeda. Bez razlike, sve.

– Pa šta?

– I tada cijenim svaku njegovu riječ, uvijek je dobro motivirana, svaki njegov tekst govori stotinu jezika. Uvjerljiv je, polemičan. Ako bude pravde, odavno pričaju neki njegovi obožavatelji, među kojima sam i ja, bit će i nagrađena, doživjet ćemo tu nagradu možda i nas dvoje za svojih života. Iako je naše živote tvoja baka odavno čvrsto vezala u samrtnički čvor. Razvezat ga može samo naša smrt.

– Neće ni smrt. Zahvaljujući meni.

– Zahvaljujući tebi?

– Zahvaljujući meni kupili smo na vrijeme zajedničku grobnicu u Svetom Mihovilu … Ti si se tome dugo opirao. A što ćemo to doživjeti? I zar je Jergović baš toliko dobar?

– Toliko. Preskočili Krležu, valjda neće i njega. Ali, tko zna…

– A što ćemo to doživjeti?

– S Lovrenovićem je u onaj ratni bogoslovijski kafić uvijek dolazio s crnim šeširom velikog oboda. To sam ti pričao… Kao papa, kao i Krleža, nije me ni primjećivao. Ako!  Taj Jergović! Sve čita, sve komentira, gotovo u svim žanrovima je ostvaren… Lumen… Naš papa u književnosti…

Od datuma prijema fra Markova teksta do datuma primjetnijeg oporavka bolesnice, stranicama svog ratnog dnevnika nije se mogao niti jednog dana potpuno posvetiti. Sa svojim najdramatičnijim sadržajima još uvijek živjele u njegovim sjećanjima, s njegovom svakodnevicom, u jednoj sobi. Kopirane i spremljene u računalo davno, davno, otvarao ih je i čitao samo onda kad je bolesnici osiguravao sve što je svakodnevno morala imati u njezi i kad su u stanu svi poslovi bili obavljeni. Premoren nakon svega toga, najčešće je iščitavao sadržaje raznih portala i korespondirao s prijateljima na facebooku.

  … Tako on, otkako je 93. preživio moždani udar, dok ona od veljače boluje u 2018. godini, svakodnevno ratuje s vremenom, onim iz ratnog dnevnika i onim koje živi danas… Kao da je istovremeno stalno u prostoru onoga što je bilo Jučer i onoga što je Danas. Dok ih iz dvije sobe preseljava u jednu, u kojoj su dvije osobe, čiji su jedini vlasnici, i nakon oblikovanja njihovih sadržaja, osjeća se kao u tajnama bliznakinja i njihovih srodnih duša.

(Poglavlje novog romana A bilo nam je prokleto lijepo i u ratu)

                                                   Muameru Kodriću

U Nevesinju ponad Mostara ljudi žive od prodaje drva
Kupusa i jarčeve plahe koju suše o zraku planinskome
Od sira izmjeha čije ovce pasu Morine, tamo gore
I u novinama je Jugoslavije, vukova i lisičjih repova

U Nevesinju ljudi lome često kosti ključne ili one
Na rukama, nogama, lome i rebra, bedra, cjevanice
Omakne im se noga sa otvorene stranice kamiona
Pa padaju zajedno s balvanima na travu – ko ljubavnici

U Nevesinju kad nije bilo bolnice, danas je ima, išli smo
Put Trebinja, ja Bijeljine, daleko brate, da umreš u putu
S toga smo se počeli spuštati u Mostar kod muslimana
Tamo ima doktora Juga – on je pola naše zakrpio opštine

U Nevesinju, u mene, ova moja od rođaka žena pala
Na nju topola debela ko noga vladičinog stola, doduše
Nerezbarena, slomila joj kost niz duž ruke desne ili lijeve
Da ne bi Mostara kozna šta bi bilo s njojzi i ono joj đece

U Nevesinju kad vjetar puše i kad lomi granje stare kruške
Od pucketanja se kosa ljudima diže sva naelektirsana i svi
Provjeravaju gdje im je broj od doktora, prstima prelaze
Preko mesa u koje zakopan je lom i s njim njegova bol

U Nevesinju ljudi lome kosti više nego iđe na svijetu
Jer su ljudi naši ovi vazda teško živjeli i morali se sa stablima
Hrvati, s njima se ljubiti, milovati, jedan je šumu i zalijevo
A onda ih pilati, tovariti, goniti i za njima se lomiti, a moliti

U Nevesinju zimi kad cesta smrzne i kad stisne ovo malo duše
Stabla su ruda koju iskopavamo iz mraza i u kuće ih pozivamo
Da nam dođu ko gosti i da ruke svoje s prstima grančičastim
Da ruke svoje ogriju košto se mi grijemo o njihov ples u vatri

U Nevesinju, kad pukne kost koda pukne led nad dušom ovom, tad
Životom potečemo ka Jugu koda je naš, i koda smo mi njegovi
Kad isporavlja kosti, jest, boli, pojave se i plikovi oni rozi na nozi
Ali bože moj, ovom tijelu bude lašnje, a i vaše postane nekako našlje  

Iz Sarajevskog Marlbora

Znaš li zašto se ljudi nikada ne pokapaju u dolini? Svako pravo groblje je na nekom obronku iznad grada, pa kada se popneš gore da odmoriš pogled ili da, u šetnji od mezara do mezara, prelistaš album podzemnih fotografija, te u hodu kroz duboku travu sretneš nekoga nepoznatog i on se zainteresira za životnu priču nepoznatog mu pokojnika, da mu možeš ispričati i prstom pokazati njegov put kroz mahale i čaršiju, od radnje do birtije, pa sve do groba. Popneš se tako na Alifakovac, presretne te neki, neka to bude Talijan koji bi čuo kako je živio, recimo rahmetli Rasim, a ti mu kažeš, Rasim je rođen na Kovačima, pokažeš prstom i čovjek zna, školu je završio tamo kod onoga mosta i pokažeš mu Drveniju, kada mu je bilo sedamnaest zaljubio se u lijepu Maru koja je živjela na Bjelavama, i Bjelave se vide s Alifakovca, ali mu otac nije dao da za nju pođe, te je pobjegao od kuće, noću banuo na Marina vrata, tri mjeseca su se skrivali na Ilidži, a Ilidža ti je ono što se jedva vidi u magli, ali se ipak vidi, otac ga je pronašao i molio ga da se vrati na Kovače, Rasim mu je rekao da bez Mare neće, stari je vidio da je ozbiljna stvar u pitanju, poveo Rasima i Maru na Kovače, ali ona nije smjela izlaziti iz kuće niti je itko od komšija smio znati za nju, obnoć bi je, da je duša mine, Rasim vodio na stijene iznad kasarne Jajce, otamo bi, kada joj se oči naviknu, vidjela Bjelave, ili je samo mislila da ih vidi, i onda bi plakala, trajalo je to i godinu dana, sve dok otac za mlade nije sagradio kuću na Bistriku, a ono ti je Bistrik, vidiš Pivaru, džamiju i komandu grada, Rasim i Mara su se uselili u kuću, objavljeno je vjenčanje, i taman kada si mislio da će život potvrditi ljubav Mara umrije, sahranili su je iznad Širokače, ono ti je Širokača, mezar joj je malo izdvojen od drugih jer nitko pouzdano nije znao je li Mara ostala Mara ili je postala, recimo, Mejrema, Rasima nisu mogli pitati jer onako lud od tuge ništa nije govorio, sve mahale od Kovača do Širokače bile su mu krive za njezinu smrt, prodao je kuću i odselio na Vrbanju, ono ti je Vrbanja, gdje mu je amidža imao pekaru, noću bi pekao kruh, a danju tugovao, ljudi su govorili da stari Edhem i ne mora soliti tijesto, dosta su mu Rasimove suze, a kada je počeo drugi rat Rasim se javio u Glavni ustaški stan, to ti je tamo niz Miljacku, prije Skenderije, vidiš gdje su one dvije topole, i prijavio se kao ustaša, odmah je dobio čin, po gradu hodao crvenih očiju, svi ga se plašili mada se ne zna da je nekome učinio zlo, a kada su partizani ušli u grad odmah su Rasima zatvorili u podrum Landes banke, to ti je tamo, htjeli ga strijeljati, ali se, kao iz zemlje, pojavi Salamon Finci, trgovac s Bjelava, koji je tri dana uvjeravao neke komesare da je ustaša Rasim pet židovskih obitelji izvukao iz belaja i poslao u Mostar, pa dalje Talijanima, povjerovaše na koncu starome Finciju i osudiše Rasima, tek reda radi, na tri mjeseca zatvora, odležao ih je, eno tamo, podno one šume iznad Skenderije, a kada se pojavio opet je nastavio po istom, danju tuguje, noću soli tijesto, jednog su ga dana pronašli s glavom u naćvama, ležao mrtav cijelu noć, u tijestu ostao otisak lica, onda su ga vratili u očevu kuću na Kovačima i sahranili evo tu, ispod trave u kojoj stojiš. Cijeli mu je život s ovoga mjesta moguće pogledati i pregledati. Samo se lopovi, djeca i oni koji nešto kriju pokapaju u dolinama. U dolini od života ne ostane više ništa jer se ništa iz doline ne vidi.

Jednom mi tako, dok sam kopao Salema Bičakćiju što ga je snajper stigao u avliji, došao neki američki novinar, čuo za mene da sam dugo živio u Kaliforniji, da sam vidio svijeta, da znam jezik i ljude, a sada eto opet radim kao grobar, pa mu se učinilo kako mu ja mogu reći što je to bilo s ljudima u Sarajevu. Kopam ja tako, a on stoji i pita, kaže da ga zanima sve, a ja onda pitam njega — sve o živima, ili sve o mrtvima, on kaže — i o jednima i o drugima, a ja njemu govorim da se o živima i mrtvima ne može pričati u isto vrijeme jer mrtvi imaju život za sobom, a živi ne znaju šta ih još čeka i čime još mogu pokvariti i uniziti ono što su živjeli, živima je teže, govorim mu, jer tko zna gdje će im mezar biti, u dolini ili na obronku, i hoće li tko upamtiti kako su, pognuti ili radosni, išli dunjalukom. Pita mene Amerikanac šta ti je to dunjaluk, ja ga pogledam, stvarno mu ne znam naći neku englesku riječ, nasmijem se i kažem mu — to ti je, moj novinaru, nešto kao: all over the world. Nekome je all over the world od Baščaršije do Marijindvora, a nekome je okolo zemaljske kugle. A sretan, kao i nesretan, može biti i jedan i drugi. Klima on glavom, vidim niti shvaća što mu govorim, niti ga to baš i zanima, ali meni svejedno dobro, prija mi što imam s kim govoriti dok kopam. Pitao on mene da li mi je žao što sam nakon što tri puta obiđoh svijet završio u opkoljenom Sarajevu, a ja mu kažem da nisam tu završio nego sam se tu rodio i ne daj Bože da sam glavu ostavio negdje drugdje, niti bi me se tko spomenuo niti bi kome bio važan, a osim toga, ni groblja u svijetu, pogotovo u Americi, nisu kao sarajevska, poredaju se mrtvaci kao vojnici u stroju, svi isti pod jednakim kamenovima, kao da su im i duše iz štanc–mašine izašle. Klima Amerikanac i dalje, ja mu kažem da mi ne zamjeri ako sam o njegovoj domovini nešto ružno rekao, a on me onda, budala, pita jesam li ovoga časa spreman umrijeti. Domislio sam se ja, kažem mu, stotinama načina da ostanem živ i svaki mi je jednako drag, svaki me podsjeti na milinu i radost, nitko sretniji od mene kada pobjegnem granati, pa onda još svojim mrtvima, na najljepšemu mjestu s najljepšim pogledom kopam ove jame i znam da su i oni kao i ja slavili život i da im je smrt došla kao kada ti pobjegne kuglica u fliperu nakon što si osvojio sto puta po stotinu bodova, mogao si i još, ali, eto, nisi. Život vrijedi samo kada znaš da ga imaš, smrt te inače zatekne nespremnoga, niti znaš da si živio, niti si sebi i drugima valjao, žena i djeca te oplakuju jer znaju da si bez pameti potrošio godine, kao kokoš što ne zna crknuti niti kada joj odsiječeš glavu. Pita Amerikanac što se to promijenilo na licima ljudi, a ja mu kažem da ne znam, ali sam i ja to primijetio, nekako su mi ljepši i svečaniji, a on onda pita zašto se ubijaju ako su tako svečani. Vidim ja, njemu fali tema za tekst, a ne može ga napisati jer već zna kako bi ga napisao. Kažem mu neka manje zagleda lica ljudi ako ih ne razumije, neka gleda stvari, kao što sam ja kada sam došao u Ameriku gledao neonske reklame pa zaključivao kakva je to zemlja. Izvadim iz džepa cigarete, vidiš ti ovo, kažem mu, ovo su ti cigarete koje se proizvode u Sarajevu, a znaš li zašto im je kutija potpuno bijela, on odmahne glavom, bijela je zato što se više nemaju gdje štampati natpisi na kutijama. Ti ćeš sada zaključiti kako smo mi jadni i nesretni jer nam ni na cigaretama ništa ne piše, zaključit ćeš to jer ne znaš gledati. Uzmem ja da razvaljujem onu kutiju, znam da iznutra nije bijela, nego može biti da je to prevrnuta omotnica dječjeg sapuna, može biti da je to dio plakata za kino–predstavu, može biti da je dio reklame za cipele. Zanima i mene što je unutra, uvijek to pogledam i iznenadim se, a zanima i Amerikanca, mada pojma nema što to radim. Razmotam ja tako kutiju i umalo se ne sruših. Unutra sijevnu omotnica Marlbora, onoga starog sarajevskog 1, blenu Amerikanac, ja opsovah, ne znam što bi mu više rekao. Što mu god kažem mislit će, onakav kakav je, ja luda naroda, okreću omotnice od cigareta naopako, pa onda razvaljuju kutije da vide koje su cigarete kupili. Kako su im naopake kutije cigareta, tako im je sve naopako, i ono što govore i ono što misle i ono što rade. Pokajah se ja što sam Amerikancu išta govorio, ili što mu barem nisam rekao da smo mi nesretni goloruki narod na koji pucaju četničke zvijeri i da smo od nesreće svi pomahnitali. On bi to tako napisao, a ja ne bih ni pred sobom ni pred njim ispao blesav.

U Americi se ljudi liftovima spuštaju u grobove, pa im zato i jest sve tako. Kada bi četnici napali Pittsburgh ili neki drugi grad, oni bi se svi zajedno liftom spustili pod zemlju. Niti bi znali koja ih je muka snašla ni što su gore ostavili. Kad gledaš sve one reklame od po deset metara ni ne možeš znati šta sarajevski Marlboro jest a šta nije, niti možeš znati koja je muka rahmetli Rasima otjerala pod zemlju, ni zašto je spašavao one Židove, ni zašto je Salamon Finci spasio njega, ni što je bilo s njegovim licem u tijestu, u pekari rahmetli Edhema na Vrbanji, koja se vidi s kojeg god groblja je tražio. 

¹ Sarajevski Marlboro — cigareta koju su stručnjaci Philip Morrisa prilagodili ukusu bosanskih pušača, nakon što su, kažu, kao i udrugim slučajevima, proučili karakteristike lokalne kuhinje. To je razlog što se Marlboro razlikuje od zemlje do zemlje i od proizvođača do proizvođača, i što se pušača zna neugodno dojmiti neki strani Marlboro. Suradnici Philip Morrisa bili su iznimno zadovoljni svojim sarajevskim proizvodom, i smatrali su da je njegov duhan, koji raste u okolici Gradačca i Orašja, jedan od boljih blend duhana uopće.

Dragi sv. Nikola
znam da mi ove godine nećeš
donijeti darove ni iduće niti ikad više
ove godine mi je umrla mama
i mom bratu također
vrijeme darivanja ostalo je za nama
ipak ako može jedna
pamučasta sušionica suza.
Već odavno ništa ne želim
samo da smo zdravi
da mala bude sretna
i mir u svijetu
i još me zanima
ti to bezbeli znaš
kako u protivnom nekom čokoladu
nekom krampusa i šibu
Sveti Nikola
češljaju li današnja djeca rese na tepisima
melju li kafu ručnim mlincima
glancaju li mesingane brave
klofaju batipanom tepihe
kojima će kasnije razmrsiti rese
rasanjanih očiju noću
čekaju na tvoje meke otiske u zaleđenom prozoru
pa jutrom u čarapi zagrabe
naranče kuglice i svilene bombone
njihove matere prije zore ustaju
na prstima se šuljaju
bez brade i žezla pod šlafrocima skrivaju
bojice, šljokice, gumice za kosu
batmane i barbike
vanil im kiflice pod prstima pucketaju
osmijesi na licima u jutarnjem tramvaju
djeca podgrijavaju sinoć skuhane
juhe koje zovu supe
prije odlaska u školu
kupuju kruh i kifle
olovke slažu u mirisne pernice
u glomazne torbe naranče i kute
matere s posla jedva čekaju
darove pokazuju
ambalaže gužvaju
dragi Sveti Nikola
pišu li ti pisma kao nekada mi:
za ovaj Božić htio bih da baka ozdravi
i da ćaća pije vodu
vješaju li na karniše izglačane zavjese
za marendu zavajon s prošekom
bratu pola čokolade s rižom
tetki dobar dan i doviđenja
blagajnici u granapu molim i hvala
ovratnici čisti, nokti podrezani
šute li dok ćaća poslije ručka spava
a djedovi u špajz-radionama kariće na balinjere blanjaju
kradu li zelene mamule iz komšijskog vrta
ne spoznavši zrelost i slatkoću ploda
umiju li kao nekada mi
uloviti zjaku udarit palamač
iskrast se iz postelje
bosonogi i topli u mraku šapatom
igrati kalodont strpljivo čekajući
na volšebnu sjenu dok nečujno
puniš crvenu čizmicu vunenu hulahopku
jutrom će se zaklinjat’ da su te vidjeli
pod sjajem mjesečine presveti tvoj trag
i dugo dugo će nijekati kao nekada mi:
to naše sanjive matere
svjetlošću svojom svijetle
na mamurne pijetle

Vozim u jedno seoce, tamo imam kućicu bez struje i vode, u toj kućici odlažem stvari, naslanjam ih uz prazne zidove, na ispucale smeđe pločice koje je po podu pobacao bivši vlasnik. Jedan susjed za tog pokojnika mi reče da je bio alkoholičar. Nasred prostorije velika je kaljeva peć, hladna je. U automobilu je moj radni stol, kupio sam ga na dug, nikad na njemu nisam ništa napisao, tek neke popise stvari koje trebam učiniti. Lijep je, oštrih rubova, s metalnom nogom na jednoj i drvenoj na drugoj strani. Zgodna plitka ladica za tek napisane pjesme, rupa kuda se može provući kabel kompjutera, tako da ne smeta dok povlačiš šalicu s čajem, sve vrlo odmjereno, a praktično, stol koji poziva na pisanje. U njemu, u ladici tek je nekoliko cedea koji su se pomaknuli kako sam ušao u zavoj, lagano lupnuli, ionako su izgrebani i kad ih gurnem u onu rupu u automobilu, oni ne sviraju, samo se vrte i vrte, pokušavaju. Kad sam prije nekoliko dana bio u kućici, oko koje je voćnjak, kraj koje je duboka šuma, iz te šume dotrčao je žuto bijeli pas, stajao je nasred putića i odmjeravao me, onako kao što se po zabitim mjestima odmjeravaju stranci. Nije mi prišao i ja ga nisam potjerao. Kad sam otišao ubrati jabuku, nije ga više bilo. Sad, dok vozim svoj radni stol na mjesto u koje odlažem stvari, u gluhoću netrebanja, u kućicu bez struje i vode, s hladnom kaljevom peći na sredini prostorije, sunce se uvlači u vozilo, prelazi preko mojih ruku na volanu, osvjetljava praznu limenku pive ispred suvozačke stolice. U zavoju, gdje se račvaju uske ceste, posebno blješti, kao da me netko zlatnim lančićem grebe po očima. Još malo pomislim, do žutog psa i šume, do moje kućice koju bih volio zateći u vrlo gustoj, neprozirnoj magli. Da onda kroz to sivo mlijeko iznesem svoj radni stol iz automobila, naprtim ga na leđa i nabadajući, poput slijepca, ponesem uz uske stepenice na kat, do one peći. Neka ne znam što činim, i gdje sam, neka se nešto, pa makar i nebo smiluje nada mnom, uvalja me u brašno, učini me posve samim dok ostavljam radni stol na kojem nisam pisao na mjestu na kojem neću pisati i na kojem se ništa više sa mnom i s mojim pisanjem, psom duhom, stolom, suncem i maglom, nikada i neće dogoditi.

Pitao student Franjevačke teologije u Nedžarićima poznatog pisca,
gdje je tada predstavljao svoju novu knjigu, kad je pisac u svom djelu
i vjernik, a kad nevjernik? Ako je privatno nevjernik, je li to tad i u svome
djelu, i obratno, ako je privatno vjernik, može li u svom djelu biti
i nevjernik? 

– Nisam siguran da je tvoje pitanje prikladno za naš današnji razgovor
– usprotivio se profesor Teologije, moderator razgovora s piscem
o njegovom novom djelu koje je govorilo o minulom ratu.

– Ali ja jesam – požurio je poznati pisac, koji je, davno, davno, također bio
student Franjevačke teologije u sarajevskim Nedžarićima. – I posve sam
siguran da i na takvo pitanje treba odgovoriti baš ovdje i sada.

I odmah se obratio studentu: – Kao što sam naučio ja, sigurno si naučio
i ti, mladi gospodine, da prva rečenica Biblije u Evanđelju po Ivanu glasi:
“U početku bijaše Riječ,/i Riječ bijaše uz Boga,/i Riječ bijaše Bog.”
Čovjek se na Riječ od davnina oslanja kao na svjetlo u tami, kao na glas Boga,
kao na Njegovo nadahnuće. Njome istražuje svijet koji mu je On darovao.
Riječ izgovara i da potvrdi svoje postojanje u Njemu, pod nju se sklanja
kad je u najvećim mukama, koristi je da bi dokazao sebi i drugom ono što
je to saznao o životu i o sebi. Čim čovjek izgovori Riječ, kao Istinu o sebi
i o drugome, on je s njom uz Boga. Čim pisac napiše Riječ, ma što
ona u njegovom djelu otkrila o čovjeku i o životu, on je i vjernik.

– I vi ste nekad, davno, davno, bili student teologije, danas imate obitelj,
suprugu, sina i kćer – upitao ga je drugi student. – Jeste li ostali vjernik?

– Na to pitanje, mladi gospodine, potraži odgovor u mojoj novoj knjizi.
Rekao mi je vaš profesor da je već imate u svojoj knjižnici i da ju je
ponetko od vas već i pročitao.

– A kad je pisac u svom djelu izdajnik Riječi za koju Biblija tvrdi da „bijaše
Bog“? – upitao je poznatog pisca treći student.

– Izdajnik Riječi koja “bijaše Bog” je onaj pisac koji svojim djelom ne
govori Istinu. On je izdajnik Riječi, on je nevjernik. Jer je svaki pisac koji
svojim djelom govori Istinu vjernik, jer nevjernik ne može biti u vjeri ako
je njegova Riječ laž, izdajnik Istine o kojoj govori Biblija, knjiga u kojoj je
Riječ prva stvorila sve živo u njoj? Ni najvećem nevjerniku, nikad, ne
treba suditi oštro i kruto. Biblija je pisana pod nadahnućem Boga,
u razdoblju od 1 600 godina. Sačinjena je od 66 knjiga što ih je pisalo
četrdesetak ljudi kojima su Božje objave šaptali anđeli. Zar, onda,
nije jasno, da bi takvog nadahnuća moralo biti i u svakoj drugoj knjizi,
koju je stvorila Riječ, i u onoj u kojoj čovjek čovjeka ubija, u kojoj ga muči,
razapinje, nevinom pali imovinu? Takve Riječi ima i u mome novom djelu,
ona čitatelju najbolje govori i o tome kakav sam vjernik, da nisam njezin
izdajnik…
…I ti sigurno znaš, mladi gospodine, kako o Riječi Evanđelje po Ivanu
govori još? “Ona bijaše u početku uz Boga. /Sve po njoj postade,/i bez nje
ne postade ništa./Onome što je postalo/u njoj bijaše život,/i život bijaše
svjetlo ljudima./I svjetlo svijetli u tami, /i tama ga ne zamijeti.“ I moj je Bog
u Riječi. Svakome je piscu Riječ Bog. On je i u Riječi nevjernika, izdajnika
Istine, zapamti i to, mladi gospodine. Jer, Riječ je i grijeh i nevinost,
ona je i anđeo i vrag. Svaki je pisac s njom na velikim mukama, ona je
svakome piscu, i vjerniku i nevjerniku, njegov križ i njegova Golgota.
Ali, i radost. Otkrivenje. Spas. Put u vječnost. Ne pišu dobre romane
i dobre pjesme samo vjernici, njih pišu i nevjernici koji u Riječi otkrivaju
vlastitu Istinu o životu, u kojoj ona u tami strpljivo čeka svakog svog
novog istražitelja. U svim jezicima svijeta Riječ je svjetiljka s kojom
čovjek traži čovjeka i Boga u Njemu. Jer, On je u Riječi. Svaki pisac je
s njom, ma što i ma kako o svijetu pisao, s njim u razgovoru. Ne može
s Njom, u Njoj, i u Njemu, biti izdajnik. Je li vam to jasno,
mladi gospodine?

– Eto, draga moja buduća mala braćo – zaključio je profesor Teologije,
moderator susreta – mislio sam da nije prikladno, ali ispade da jest.
Sad vam je sve jasno. Bolje vam ne bih objasnio ni ja… Puno hvala mom
i vašem gostu na ovom današnjem razgovoru.