PJESME SKINUTE SA INTERNETA

Čemu?

Deset, pedeset ili sto godina, svejedno, nakon što krepucnem, biće štampane moje sabrane pjesme, pa hoću da, u dodatku, na kraju posljednjeg toma, stoji ciklus pjesama Hitlerovi pomagači koje sam stoprocentno plagirao. Što je nekad bio zaguljeniji posao, možda nećete vjerovati, nego da sam ih vadio iz svoje glave.

Vitgenštajn kaže: “O čemu se ne može govoriti, o tome se mora ćutati”. Moj dodatak: Ako ne možeš ćutati, prepisuj. Možda te krene karta. (Marko Vešović)

NAVIKAVANJE

1.

Marijan Turski kaže:

“U Aušvicu je bilo tako hladno,
Minus 20 ili 25 stepeni.
Isjekao sam vreću od cementa
Da bih napravio potkošulju,
Ali me je jedan esesovac vidio
I gotovo na smrt premlatio”.

Upire prstom u mene dok oživljava
Taj trenutak od prije 75 godina
I kaže: „Du hast Deutsches
Vermögen gestholen“ –

Ukrao si njemačku imovinu.

2.

Prisjetio se zakona protiv Jevreja
Koje su nacisti 1933. donijeli:
Po tim zakonima Jevreji nisu smjeli
Da sjede na nekim klupama u parku
Ni da plivaju u nekim jezerima.
„Mogli biste pomisliti – to je neprijatno.
U redu, ne možete da plivate
Na nekim mjestima, pa šta?
U Berlinu ima mnogo mjesta za plivanje.
Ne možeš da sjediš na ovoj klupi,
Ali ima drugih na kojima možeš.

Tako su se žrtve, počinioci i posmatrači
Navikavali na novo stanje.

A to je vodilo u geto,
koncentracioni logor, logor smrti…
Aušvic nije pao s neba.
Ljudi su se na njega navikavali
I postajali ravnodušni“. 

DEMJANJUK

1.

Ivan Demjanjuk je bio čuvar u logoru
Flosenburg do pred kraj Drugog svjetskoga rata.
Tu je premješten iz SS logora smrti
Sobibor u današnjoj Poljskoj.

Bio je Ukrajinac i jedan od 5.000
Ljudi koji su pomogli njemačkom
Nacističkom režimu da počini
Zločin milenijuma – zatiranje Jevreja u Evropi

Dvaput je, 1949. i 1979. godine,
Bivši čuvar, pokojni Ignat Danilčenko,
Izjavio da je Demjanjuk bio
„Iskusan i efikasan čuvar“
Koji je odvozio Jevreje u gasne komore.
„To se radilo svakodnevno.“

2.

Пре него што би се Јевреји скинули,
СС-обершарфирер Херман
Михаел би им одржао говор.
Током говора често је носио бели мантил
како би заварао људе да помисле
да пред њима стоји лекар.
Михаел би рекао Јеврејима да ће бити послати на рад.
Али да пре тога морају да се окупају
и да прођу дезинфекцију да би се спречила
могућа епидемија заразних болести.

3

Oni koji su preživjeli logore sa čuvarima
Poput Demjanjuka ne pokazuju nikakvu želju
Za osvetom kada danas o njemu govore.

Američki psihoanalitičar Džek Teri,
Logoraš iz Flosenberga u Demjanjukovo vrijeme,
Kaže da bi Demjanjuk bio dovoljno kažnjen
„Ako u ćeliji provode makar jedan dan“.

Logoraš iz Sobibora Tomas Blat
Kaže da mu je „svejedno hoće li će Demjanjuk
Otići u zatvor, meni je suđenje važno.
Želim istinu“.

Demjanjuk može da pruži informacije o Sobiboru
I o užasnom svijetu pomagača u holokaustu.

NA PREKO 4 000 KILOMETRA

Istoričar Feliks Tih procenjuje da je oko 125.000 Poljaka
Spasavalo Jevreje, a da za to nije tražilo
Nikakvu nadoknadu.

Jasno je da zločinci uvijek čine
Manjinu jednog naroda.
Ali Njemci su se oslonili na tu manjinu.
Esesovci, policija i vojska
Nisu imali dovoljno ljudi
Da pretraže sve oblasti gde su nacističke vođe
Planirale da pobiju sve Jevreje.

Na preko 4.000 kilometara,
Od Bretanje u zapadnoj Francuskoj do Kavkaza,
Nacisti su riješili da pohvataju svoje žrtve,
Deportuju ih u logore smrti
Ili na obližnja stratišta,
Da spriječe svaki pokušaj bjekstva,
Da iskopaju masovne grobnice
I da izvrše svoja krvava zlodjela.

Stručnjaci kao što je Diter Pol
Iz Njemačkog instituta za savremenu istoriju
Procjenjuju da je više od 200.000 stranaca –
Otprilike isto koliko i Njemaca i Austrijanaca –
„Pripremalo, izvršavalo i pomagalo
U izvršenju ubistava“.

Često su bili isto onoliko nemilosrdni
Kao i Hitlerovi koljači.

Ta zastrašujuća brojka nameće neugodna pitanja,
I berlinski istoričar Goc Ali je počeo
Da ih postavlja prije nekoliko godina:
Da li je takozvano konačno rešenje zapravo bilo
„Evropski projekat koji se ne može objasniti
Samo posebnim okolnostima
u njemačkoj istoriji?“

Bez stranih pomagača, mnogo hiljada,
Možda i miliona Jevreja bi preživjelo.

BLAT

Bez stranih pomagača
Nijemci nikad ne bi uspjeli da ubiju
250.000 Jevreja u Sobiboru,
Kaže bivši logoraš Blat.

Ukrajinci su čuvali logor,
Izvodili Jevreje iz vagona i kamiona
Nakon dolaska u logor
I batinama ih utjerivali u gasne komore.

U to vrijeme, Blat je bio plavokosi dječak
I pokušao je da se ponaša kao hrišćansko dijete
U svom gradiću Izbici u Poljskoj.
Nije nosio žutu zvijezdu
I trudio se da djeluje samouvjereno
Kadgod bi nabasao na uniformisana lica.
Ali izdali su ga bezbroj puta –

Nijemci su isplaćivali novčane nagrade
Za informacije o Jevrejima –
I uvijek je jedva uspijevao
Da pobjegne.

POGLEDAJTE POLJAKE

Istoričar Gros je napisao:

Pogledajte Poljake koji su zasluženo
Ponosni na anti-nacistički otpor
Svog društva, a zapravo su tokom rata
Ubili više Jevreja nego Njemaca. 

U Vroclavu su 2011. godine
Pripadnici „Svepoljske omladine“
Zapalili lutku sa Grosovim likom.

Ritual spaljivanja lutke obučene
U tradicionalnu jevrejsku odeću
Ponovljen je u Vroclavu novembra 2015.
Na mitingu protiv (muslimanskih) izbjeglica.

Predsjednik Duda pokrenuo je inicijativu
Da se Grosu oduzme orden zasluga
Koji je 1996. godine dobio
„Za izvanredna naučna dostignuća“,
I da se pokrene sudska
Istraga protiv Grosa.

PUKOVNIK SJEVERNE ARMIJE

Na primer, 27. juna 1941, pukovnik sjeverne armije
Njemačke vojske, prolazio je pored benzinske stanice
U litvanskom gradu Kaunasu, okružene gomilom ljudi.
Oni su uzvikivali „bravo“ i aplaudirali.
Majke su podizale djecu na ramena da bolje vide.
Pukovnik se približio da vidi o čemu se radi,
A kasnije je to zapisao.

„Na betonskom parkingu stajao je plavokosi muškarac
Od oko 25 godina, srednje visine, i odmarao se oslonjen
Na drvenu palicu debljine ljudske ruke, koja mu je
Dosezala do grudi. Oko njegovih nogu ležalo je
15-20 ljudskih tijela. Ti ljudi su bili ili već mrtvi,
Ili su umirali. Iz crijeva je tekla voda koja je spirala
Krv u slivnik. Samo nekoliko koraka za ovog čovjeka
Stajalo je dvadesetak ljudi – okruženih nekolicinom
Naoružanih civila – koji su u tišini čekali svoje gnusno
Pogubljenje. Na kratki znak rukom, sledeći je iskoračio
I zatučen je palicom, a publika je na svaki udarac
Odgovarala klicanjem”.

Nakon što ih je sve pobio, plavokosi ubica
Popeo se na hrpu leševa i zasvirao harmoniku.
Publika je zapjevala litvansku himnu, kao da je
Ta orgija ubistava bila nacionalna
Proslava.

JEDAN SVJEDOK

„Za Njemce je 300 Jevreja predstavljalo
300 neprijatelja čovečanstva.
Za Litvance je to značilo 300 pari
Pantalona i 300 pari čizama“

TRAUMATIZIRANA DRUŠTVA

Određenu ulogu imala je i umišljena osveta.
Pogromi Jevreja, koje je lokalno stanovništvo
Izvršilo u Poljskoj 1941. godine
Bili su zasnovani na tezi
Da su Jevreji osnova sovjetske vlasti.
Jer je u jednom trenutku, u pojedinim dijelovima
Sovjetske birokratije, bilo mnogo komunista
Jevrejskog porijekla.

Zbog toga su mnogi krivili Jevreje
Za zločine počinjene
U vrijeme sovjetske okupacije
Istočne Poljske, od 1939. do 1941.

Staljinova tajna policija ubijala je
Ili slala u gulage stvarne ili izmišljene
Protivnike režima u baltičkim zemljama,
Istočnoj Poljskoj i Ukrajini.

Kako su njemačke trupe napredovale,
Sovjeti su za sobom ostavljali duboko
Traumatizirana društva na području
Od Baltika do Karpata –
I mnogo svježih
Masovnih grobnica.

Dubina mržnje prema Jevrejima
Ogleda se i u činjenici da je u Poljskoj
Nakon završetka rata 1945.
Najmanje 600, a možda čak i na hiljade
Jevreja koji su preživeli holokaust
Stradalo u rukama bijesne rulje.

HOLANDIJA

U Holandiji je postojalo posebno tijelo
Koje je za račun Njemaca tragalo za Jevrejima
I popisivalo imovinu onih koji su se sakrili
Ili već bilo deportovani.

„Kancelarija za popis kućanstva“
Plaćala je 7.50 guldena za svakog lociranog
Jevrejina – što je danas oko 40 evra.

Holandski novinar Ad van Limpt je proučio
Istorijska dokumenta
I došao do zaključka
Da je samo između marta i juna 1943.
Tako pronađeno 6.800 Jevreja
I da je najmanje pedeset četvoro ljudi
Jednom ili više puta
Učestvovalo u ovom lovu.

„Većina njih se samo time
Bavila mjesecima“.

Vođa jedinice bio je automehaničar
Vim Henike,
Koji je očito imao dobre veze
U amsterdamskom podzemlju.
Razvio je veliku mrežu doušnika
Koji su mu javljali gde se Jevreji kriju.
Oko 10.000 Jevreja iz Holandije
Ubijeno je u koncentracionim logorima,
Neuporedivo više nego onih
Iz Belgije ili Francuske.

Ali, za razliku od francuskih, holandski
Kolaboracionisti kažnjeni su ubrzo
Nakon rata. Do 1951. na sud je izvedeno
Oko 16.000 ljudi. I većina njih je osuđena.

ITALIJANSKI VOJNI KOMANDANT

Italijanski vojni komandant u Mostaru
(U današnjoj Bosni)
Odbio je da protjeruje Jevreje iz njihovih kuća.
Jer su, kako je rekao, takve akcije
„Protivne časti italijanske vojske“.
To nije bio jedini takav slučaj.

Ali nema sumnje da je marionetska vlada
Benita Musolinija iz 1943. svesrdno učestvovala
U progonu Jevreja. Više od 9.000 italijanskih
Jevreja je deportirano u logore smrti.

DANCI

Kada je 1943. trebalo da otpočne
Deportacija danskih Jevreja,
Veliki dio stanovništva
Pomogao im je da se sklone u Švedsku,
Ili ih je krio kod svojih kuća.
Oko 98% od ukupno 7.500 danskih Jevreja
Preživjelo je Drugi svetski rat.

I…?!

Teatar Ulysses druge godine novoga milenija – ili prve, ovisi o brojanju – osnovali su Borislav Vujčić i Rade Šerbedžija. Bilo je proljeće 2001, možda svibanj, sunčan dan u Teslinoj ulici; sreo sam Boru i on mi je onim svojim tihim, vazda ispričavajućim glasom, rekao da Rade i on osnivaju kazalište na Brijunima. Nisam zakolutao očima, premda mi se, vjerujem, na licu vidjelo što o tome mislim. Rano sam stekao uvjerenje, koje biva sve čvršće, da ovdje ne treba ništa osnivati. Samo se gubi vrijeme, gube se živci, a ne pokrene se nikad ništa. Naravno, nisam mu to rekao, štoviše kazao sam mu da je to baš krasno, i da vjerujem u njihovo kazalište. Boro se ponadao da ćemo surađivati. Da, svakako. I tako smo se razišli. Niz Teslinu je vihorila, na suncu blještala njegova bijela košulja, sušena na čistom zabiokovskom zraku, i sve je bilo dobro. Pogotovo ovako u sjećanju.

Kasnije me je, dok sam mislio o Ulyssesu, čitao novinske intervjue, slušao vijesti, otpustila mrzovolja. Kao da sam sa zadrškom shvatio što mi je Boro Vujčić, zapravo, ispričao. Jest, osnivaju njih dvojica kazalište, ali ustvari to on, Boro, pomaže Radi da se vrati kući. Odisej se, dakle, vraća na Itaku. Hoće li ga se itko sjećati onakvog kakav im je svima do 1991. bio? Odisej je sin boli, a svaki je povratak nemoguć, Godinama kasnije naziv ovoga ljetnog teatra povezivat će se s Jamesom Joyceom, koji je živio u Trstu i u Puli, i s njegovim prevratničkim dablinskim romanom, ali meni će ostati ona prva asocijacija: to se Rade kao Odisej vraćao u domovinu, a Boro ga je dočekivao, jedini ga prepoznavši, kao njegov vjerni lovački pas Argo.

Je li neprilična usporedba čovjeka i psa. Inače jest, jer ljudi niti su vjerni, niti su dobri, pa takva usporedba promašuje istinu i vrijeđa pse. Ali u Borinom je slučaju drukčije. On je bio dobar, vjeran i mudar, prvi dramaturg Teatra Ulysses. Argo je uginuo kada je drugi put vidio gospodara, po njegovom povratku na Itaku. Boro Vujčić umro je četiri godine kasnije. Da nije bilo njega, Odisej ne bi bio siguran je li se to zaista vratio kući. Boro Vujčić bio je tu da Šerbedžiji stvori iluziju domovine.

Prva Ulyssesova predstava bio je Kralj Lear. Najvažniji naš Hamlet dostario je do uloge Leara. I trebalo mu je kazalište u kojem će ga odigrati. Za razliku od književnosti, pa i filma, nije moguće kazalište apatrida. Teatra ima dok je domovine, i svaki je glumac, svaki Hamlet, glumac i Hamlet jednoga vrlo određenog društva. Zajednica se otiskuje na licu teatra. Bez toga bi teatar bio bezličan. I svaki je kazališni glumac ukotvljen u jednom jeziku i kulturi. Glumci koji pripadaju cijelom svijetu u pravilu su, ili bez izuzetka, filmski glumci. Oproštaj s domovinom za glumca je oproštaj s teatrom. Zato je Rade Šerbedžija mogao glumiti Leara samo na Brijunima, u iluziji koju je stvarao s Borislavom Vujčićem.

Taj Šerbedžijin Lear istovremeno će biti njegov povratak i njegov konačni rastanak s teatrom. Hrvatskim teatrom. Povratak zato što je izišao na pozornicu nakon desetak godina pauze, istina ne u Zagrebu ili u Dubrovniku, tim povlašteno Šerbedžijinim gradovima tokom sedamdesetih i osamdesetih, nego u tvrđavi Minor, na morskoj granici jednoga velikog višenacionalnog imperija, ali ni to nije bilo dovoljno daleko da glumac ne uzruja i ne uznemiri pojedine svoje domoljubljem zadojene, manje darovite kolege. Rastanak zato što se Šerbedžija ni nakon petnaest godina postojanja Ulyssesa nije vratio u hrvatski teatar, i što je sada već pomalo i izvjesno da je njegov povratak nemoguć. O razlozima zašto je nemoguć mogla bi se napisati antropološka studija hrvatskoga glumišta, grupni portret s domovinom.

Nakon što je odigrao Leara, Šerbedžija je na Brijunima nastupio u nizu drugih predstava, igrajući s Perom Kvrgićem, Zlatkom Vitezom, Ivicom Vidovićem, Zijahom Sokolovićem… Ali ti ljetni izleti u teatar ne mijenjaju dojam da se  Šerbedžija, možda, vratio u Hrvatsku, i da ga se posvuda ne gleda kao (neželjenog) gosta, ali se nije vratio u hrvatsko kazalište. A nakon dvadeset i pet godina odsustvovanja prekasno je da se to dogodi. Duže ga već nema nego što Odiseja na Itaki nije bilo.

U međuvremenu Ulysses je od ljeta do ljeta rastao, razvijao se, trajao i mimo Šerbedžije. Kroz Ulyssesove predstave prolazile su generacije mladih glumaca, iz Hrvatske i okolice, koji u svojim gradovima, zemljama i teatrima stvaraju neke nove kazališne zajednice, koje ištu buduće svoje Hamlete i Learove, i nastavlja se tako stvaranje, u koju se utiskuju neka nova društva, sa svojim društveno-političkim i povijesnim iskustvima. Brijunski im je teatar neka vrsta odmorišta i izuzetka od vladajućih repertoarnih i nacionalnih pravila, mjesto susreta i razumijevanja.

Četrnaest je godina prošlo od onoga slučajnog susreta na Teslinoj ulici. I da, mislim da je Boro Vujčić bio u pravu. Sve je trebalo učiniti, makar mislili kako je uzaludno. Ali u toj je uzaludnosti smisao i tajna teatra. Nakon što predstava završi, nema nijednoga čvrstog dokaza da je predstave ikad i bilo. Nakon što glumac siđe s pozornice, ostaju samo sjećanja, nesigurna, nepouzdana, možda i fantomska, na njegovu ulogu. Da nije kazališne zgrade, kazalište bi bilo lijepa varka, fatamorgana. A kako Ulysses nema svoju zgradu, on je sav od varke, privida i sjećanja. Pritom, u temeljima te varke stoji čisto prijateljstvo dvojice ljudi, koje se zatim razlistalo u niz  novih prijateljstava, umjetničkih i privatnih. To dvoje je uvijek povezano. Daroviti nemaju razloga za neprijateljstvo, naročito u kazalištu.

2015.

Razumijevao je nešto od onoga što je onda sin svirao; tek sada je razumijevao, dok čeka u redu da dobije broj; datum već zna, odavno je datum poznat, jedanaesti juli je datum, samo još treba sačekati broj i forenzički nalaz, pa da konačno zna, toliko godina poslije, u koju raku će ga položiti.

U Visokom ih čuvaju u jutenim vrećama kao krtolu, kao sitno, jalovo sjeme što je ostalo od njih; poredane u stalaže od poda do plafona, od zida do zida, kao u marketima velikih gradova; a Visoko je gradić poznat po vještim trgovcima, osoljenim goveđim lešinama što se suše na grabovom dimu i piramidama starijim i od onih u Gizi.

Stajao je u tom redu prašnjavih kaputa, mahrama, lopata i gumenih čizama za koja se lijepila masna žuta ilovača. Duž reda što je ličio na mišji rep, svi su šaptali svoje priče, gluhi za druge, samo za svoje nevolje otvoreni a za sve tuđe hladni, jer muka je svoja svakome najveća kada mu pritisne leđa i povije ga ka zemlji. Prostruji zrakom uzdah i olakšanje čim po nečem prepoznaju svoju pregršt: ruski sat, ogledalce, češalj, ličnu kartu sa slikom iz JNA, upaljač dopola pun, cipele svezane u čvor, olovka i šiljalo, i klupko oštre žice…

„Ime?“ prenu ga grobarski službenik, u licu bijel kao nišan od kamena s Hreše.

„Veladar“, reče kao iz bunara, pa dopuni. „Abdulah Veladar.“

„Ime oca?“

„Abdulah.“

„Ko ste mu vi?“

„Otac. Abdulah Veladar. Leo.“

„Leo? Nadimak?“

„Leo! Ime.“

„Strgačina kod Tuzle ili Strgačina kod Višegrada?“

„Jedna je Strgačina, nisu dvije, a i kakva je razlika između njih?!“ upozori ga  Abdulah Veladar.

Čovjek je kuckao kao djetlić po tastaturi i na kraju rekao: „Evo. Ima.“

Neko iz reda šapnu: „Hvala Bogu!“ jer i kost je nešto, a neko drugi uzdahnu jer je izgubio nadu: „Znači… ipak… su ga…“

Abdulah Veladar je odvezao uzicu i povirio, provjeravajući sadržaj kao u novogodišnjem paketiću kojim je onomad radovao sina: čeona kost… desna potkoljenica… zdjelica… lakat…

„Desi se da nađu još negdje koju koščicu ali, ne zanosite se, rijetko, i samo najsretnijima bude da skupe cijeli skelet“, reče grobarski službenik.

Abdulah Veladar kimnu i slegnu ramenima, kao da kaže „šta se tu može“ ili  „makar nešto, mnogi ništa“.

„Dobro, de“, reče. „Jedanaestog jula u Potočarima. Grobno mjesto 314. Možete li upamtiti ili da zapišem?“

Događalo se da pogriješe i uklešu ime čovjeka koji živi negdje u Ohiju, a katili  veselo poskoče i kažu kako je sve velika zavjera i kako zapravo niko nije ni ubijen, nego su svi negdje daleko, u Iowi, Quebecu, ili ko zna, ali pošteđeni i živi; ali od tog trena za ženske članove porodica koje pretekoše prestaje nada, jalova i mila, taj neki tračak misli da je sve ipak neka greška i krupan nesporazum koji će se začas odmotati i sve krenuti ispočetka; a od tog trena obuzima smiraj, da nade više nema, ni muka njenih, ali barem se ukazala kost koja se spusti u kabur i zalijeva.

„Želite li nešto posebno?“ upita grobarski službenik.

Abdulah Veladar nabora čelo pa kao da je zatečen pitanjem, reče ono što bi rekao i da je o tome razmišljao svih ovih dvadeset i pet ljeta.

„Uvertiru.“

„Ne razumijem“,  reče grobarski službenik.

„Želim da se odsvira njegova Uvertira.“

„Čija?“

„Mozartova. Njegova!“

„Ne razumijem, molit ću.“

„Ne traje dugo. Možda bi od toga njegove koščice poskočile. Prepoznale bi se.“

Inače, trebat će čekati još barem dvjesto godina…

„Nemam vremena, čovječe.“

„On može čekati.“

„Šta?“

„Uvertiru. Jer, kad pomisliš, šta je on drugo nego… Uvertira?“ šaputao je  Abdulah Veladar svoju priču, a nije ga, usred mnoštva, imao ko da sluša, ni iko ikoga, svako svakom opisujući svoje. – Ima li iko na svijetu više prava na to ime od nekog ko je napustio svijet kao čudo, s petnaest?! Ni žene okusio nije, kao prošli put. Zašto samo petnaest, a ne trideset i pet, a koliko će tek idući imati rok, i, ako se bude ovako skraćivao, presahnut će još u kolijevci, i prije?! Sve kraći, hoće li najposlije, za hiljadu ljeta, uopće iko slušati muziku, ili će odustajati u posteljici?! U svojim godinama, a nije mu ih dato više, nije ništa zaostajao za onim sobom, iz onog vremena, pogotovo ako oduzmemo Leovu – moju – ondašnju izdašnu muzičku i reklamnu pomoć. Nije on bio ništa veće čudo, samo je onda bio na boljem mjestu… Sva prava djela su ga tek čekala da ih prepozna i uzme, ovako će morati još čekati ko zna koliko, ali najmanje još dvjesta godina… Ne vjerujem da ću imati toliko strpljenja!

„Vi mora da ste otac Abdulaha Veladara?“ reče drugi grobarski službenik u Grobljima Visoko priskačući upomoć kolegi i nastojeći što razgovjetnije provući svoj glas kroz okrugli otvor od kaljenog stakla. „Navodno, našli su ga nizvodno…“

„Pogledajte me u oči, umjesto što brabonjate!“ odbrusi stari Veladar, ali su grobarski službenici već bili navikli da ožalošćeni na njima iskaljuju bijes namijenjen drugima. „Ne mogu da vjerujem onom što čujem?!“

„Trebali biste pokušati s homeopatima, kažu pomažu! Iako… Šćućurite se kao ptiče na kiši i gledajte kako se svijet uzalud okreće“, reče dobrostivo drugi grobarski službenik; ovaj se izgleda zvao Munever.

Oglasi se i Hilmija kojem su brčanski Romeo i Julija, Goran i Monika, u Luci ubili sina Igora, pa reče: „Ima-nema, hoće-neće, taknuto-maknuto, trt-vrt, šic-mic, ovo-ono, tamo-vamo, dodaj-oduzmi, hoćeš-nećeš, hop-cup, povuci-potegni, toplo-hladno, gore-dolje…“

„Bit će bolje, bit će bolje“, šaptao je Dževdet iz Mokrog. „Bit će bolje, bit će bolje, bit će bolje, bit će bolje, bit će bolje, bit će bolje…“

„Zašto nije imao šansu?! Taj duh se pronosi kroz vrijeme i, eto, sada treba čekati toliko dugo samo zato što se nekom dopala ideja da zapali Strgačinu kao da će se njenim krajem svijet otresti pohote! Nije Strgačina najgora, daleko od toga da jeste, iako bih vam tristo šezdeset i pet dana mogao nabrajati sve njene mane, a da ih ne iscrpim i nijednu ne ponovim! Svejedno, čini mi se da je to bila nečija krupna greška kada je na toj ledini poštedio samo mene. Ne tvrdim da je to učinio svjesno, čak sam siguran da je i meni bio namijenjen taj metak, ali me je okrznuo toliko da izgubim svijest i sačuvam život. Osjećam stid zbog tog nepreciznog metka što me pogodio u rame, a sve ostale u srce i čelo. Zašto baš ja?! Baš meni da se desi, i nikom mom?! Kada sam došao svijesti, bilo je kasno da se javim, iako su dozivali, gazajući po glibavim tjelesima.

‘Abdulaše, o, Abdulaše, javi der se kod Srba!’

Znali su da tako dozivaju čitavo selo, sve muške glave imale su to ime.

Grobarski službenici u Visokom su s pravom negodovali jer Abdulah Veladar je podrobno opisivao svoj slučaj, ne obazirući se na one koji čekaju odgovor koji je on već dobio; neka se raduje ili žali, ali on je barem načisto, a drugima tek treba svoje čuti. Niko iz dugačkog reda nije žurio, ni psovao… neka potraju još makar tren ta nada i strepnja. Za zlu vijest uvijek ima vremena, a ko bi ih znao razlikovati od dobre jer su njima iste.

„Vidiš li ljude iza sebe, Božiji čovječe, a ni njihov evlad nije za bacit’.“

„Ali nijedan nije znao svirati na pijaninu i pisati poučne pjesme!“

„Pa šta, jesu li zbog toga manji?!“ upita Munever.

„Nije to muzika kao svaka druga, nego ona od koje gubiš dah, ponireš pa izroniš, ona klobuča, obavija te, malo te miluje pa te onda malo šiba, baca te u vrtloge i diže u nebesa, pa vidiš sve koji su prije i sve koji će poslije… Kada bi čuo i razumio, vidio bi da je to biće višega reda, a sva su vrijedna i jednaka, ne dao Bog da ikog ružnom riječju povrijedim…“

„Popijte čaj od kamilice i majčine dušice, gospodine. Meni pomaže.“

„Ne mislim da je za tih petnaestak godina, šest mjeseci, osamnaest dana, pet sati, osam minuta i tri sekunde koliko mu je dato vremena stigao napraviti grijeh veći nego da se pokaka u gaće, a i to je bila moja briga, i majčina. Pa zašto onda ni trideset pet?! I zašto na kraju rata, kada smo se već ponadali, i kada je sve teže i besmislenije nego na početku, odmah, uskraćeni za muke?!“

„Heeej, iza vas ljudi čekaju u dugom redu koji se proteže sve do ulaza u grad, a vi tu još zanovijetate. Popijte onda nešto žestoko!“

„Ne pijem.“

„Pa dobro… onda šerbe, ili limunadu…“

„Rekoh da ne pijem, čovječe!“ upozori Veladar dobrostivog.

„Meni pomogne… trava. Smotam, povučem… bude lakše… Iako, kažu, najbolje je… bijelo…, ali skupo… Navuče se lako, a teško skida pa mu se sve pričinjava…“

„Ne pušim!“ zagalami nervozno Abdulah.

„Dobro, molit ću, samo da vas upozorim kako sam nenadležan za vaš slučaj.“

„Svi mi to kažu. Niko nije nadležan! Kao da je to neki jako snažan odgovor koji može zamijeniti onoliku muziku!“

„Muziku?“

„Opere i opere i u njima arije i arije koje su ga čekale. Bio je čudo od djeteta! I Bog zna kakvih je tu, među ovim vrećama od jute, moglo biti… Možda se tu bio pojavio Tolstoj, opet? Ili Čehov? Garinča? Tesla? Ili Shakespeare?!“

* * *

Wolfie  piše ocu pismo 19. novembra 1780, dok radi na Idomeneu, nalazeći blasfemične prigovore:

„Reci mi, zar ne misliš da je govor podzemnog glasa isuviše dugačak? Pažljivo razmisli. Predstavi sebi pozorište i zapamti da glas mora da bude zastrašujući – mora da prodire – da bi auditorijum mogao povjerovati da stvarno postoji. Dobro, kako može ovaj efekt da se izazove ako je isuviše dug jer u tom slučaju slušaoci će sve više biti ubijeđeni da to nema značaja. Da govor duha u Hamletu nije tako dug, bio bi mnogo efektniji. Sasvim lako je da se skrati govor podzemnog glasa i pri tome će više dobiti nego izgubiti.“

Pročitavši sinovljev prigovor Shakespeareu, Abdulah Veladar ga je s gnušanjem odbacio i zanemario njegov scenski instinkt, ali je tu bila riječ prije o snazi autoriteta nego o snazi argumentacije, pa mu je neljubazno saopćio: „Sine, drži se ti muzike, a bratu Billu ostavi njegovo!“

* * *

Negdje opet moraju izroniti iako mislim da je još uvijek rano, i da bi, uz Mozarta, na ovom mjestu teško mogao niknuti opet još neko barem toliko velik… Ali, ko zna?! Zašto ne, ovo je dobra zemlja. Plodna ilovača, za rodit, za mrijet. Čuli ste za njega?

„Za koga?“

„Moga sina, ovog i onog? Mozarta i Veladara?“

„Ne baš.“

„Ni ne čudim se, ali mislim da je do vas.“

„Sasvim sam spokojan što neću čuti njegovu muziku“, reče čovjek i objasni kako to ne treba shvatiti kao podcjenjivanje i uvredu, nego da mu nikako nije do muzike i veselja.

„Ko je govorio o veselju?!“

„Pa vi ste, a ne ja, spomenuli muziku, zar niste?!“, otpovrgnu čovjek; zvao se Vejsil.

„Neko mora opjevati… sve ovo! Samo je on imao tu snagu, taj zamah da ovo opjeva, a da to ne bude… bljak… plač! Ja bih dodao libretu neku svoju osrednju riječ, jer samo takve u sebi nalazim, ali njegova muzika bi opominjala i budila, i proklinjala; ona, moćna, crvena i zakučasta kao Drina.“

Kada spomenu ime rijeke, čovjek ga prvi put ozbiljnije pogleda.

„A znate li zašto tamo više iz Drine ribu ne jedu?!“ upita Vejsil i požuri da objasni: „Upecaju pa je bace jer Bog zna čije je kosti glodala.

„Eto vidiš!“ prihvati Abdulah Veladar Vejsilove riječi sebi u prilog kao da mu ovaj daje za pravo. „Ovako, ostat će gluho i nijemo, kao da nije ni bilo, nego smo usnili.“

Htjede mu reći da na isto misle kada govore o propuštenoj muzici koja je kroz Abdulaha Veladara progovorila snagom te rijeke…

„Ali je njegov Abdulah Veladar sin bio čvrsta vjera, na ćaću; a nije od onih koji mašu i alakaju i busaju se, i broje do trinaest umjesto fatihe…, nego sebi u njedra da On bolje čuje; eto takav je bio. Pamtili bi nas i prepoznavali po njemu, rekli bi: ‘Ah… koliku dušu porodiše, neka onda ipak opstanu!’ Bez njega, ko smo?! S kim ćemo pred svijet bez njega jer uzeše nam sve koji valjaše, pozlatiše ih i u nebesa digoše, preko mjere i preko svojih, samo da ih privole, a nemamo mnogo da bi se odricali. Njegov moćan glas nam je trebao da izađemo pred svijet, tiho, uzaman, da nas jasnije čuju. Bez njegove opere, sve će ostati blijedo i nedorečeno, spremno da se ponovi onoliko puta koliko se ponavlja zakletva ‘Nikad više!’ i ‘Nikad opet!’ Kada bi je čuli, rekli bi: ‘O kakva je golema tuga tu zgažena, pa neka se ne ponovi!’ i ‘Kakvu ljepotu nam porodi muka njihova, pa neka je u radosti plode, a ne u tuzi!’ Avaj, teško nama samima, bez njega da nas čuva i gromkom muzikom nadjačava plotune s višegradske ćuprije. Njihovo će koplje uvijek biti duže!“

Abdulah Veladar odjednom zastade kao da ga je zgodila srčana, pa se stade lupkati po džepovima, osvrtati i tražiti uokolo papir i olovku –  sad pa sad – kao da mu je naumpalo nešto važno pa ako ne zapiše odmah, pobjeći će i nestati, a to bi mu se učinilo kao velika šteta; a znalo mu se to često dešavati, da mu sijevne bistra misao koju nastoji zapamtiti, ali, plaha, učas utekne pa ako je se i sjeti, ne bude mu više onolika kakva mu se učinila. Začudo, imali su razumijevanja za njegove bjesove, trice i kučine jer u tom dugačkom redu zapravo niko nije nigdje žurio, vrijeme im je odavno iscurilo, bez novih razloga. Na leđima nekog Ekrema iz Dervente napisa, oblizujući usne, riječi koje mu se učiniše važnim. Ne pročita odmah nego ih, važne mu, nečitko ispisane štampanim slovima na komadiću papira otrgnutog iz dnevnih novina, zgužva i strpa u vanjski džep sakoa. Kada ih domalo bude odgonetao, pročitat će im glasno, s grčem, sljedeće riječi:

„Niz vjetar ničemo kao maslačak, kao Maksimilijan, Lajla, Sabrina… Dok se kao berači pamuka u suton vraćamo s polja s melanholičnim pjesmama u pola glasa; dok dižemo palac na putu ka Pertu, St. Louisu… razumno prerušeni u Indijance, Aboridžine,  pitaju nas o Atlantidi o kojoj malo znamo; da je možda bila; da je više nema.“

Zalud riječi jer više nema ko da ih uglazbi i uobliči smislom. Sve je zalud, i život i što on nanese, i ljubav što se grlom grli, i bol što se trpnjom liječi, i smrt, radina, što se ne zamara.

Slušali su njegov jetki šapat, bez psovki, začudo, kao nešto što ne razumiju, ali osjećaju da ih dodiruje i meškolji; a oni sa kraja reda pohrliše naprijed da bolje čuju makar ga i ne razumjeli, taj neobičan vapaj oca koji nariče ne samo nad svojim sinom, koščicama, nego nad svima njima i svim njihovima što rasuti po vrećama zveckaju zvonko kao kristali; rasutim po svijetu kao ambrozija pa je tamane. I baš kada se okupiše, on zašuti.

„Znači… jedanaesti juli ukop…“ reče baš kada se okupiše oko njega, ali ne htjede ponoviti ni riječ jer dosta je jednom kazati onom koji hoće da čuje, a gluhom  badava stoput.

„Ove godine je nešto manji broj, i svake je sve manji i manji… više zato jer se ostaci gube nego što se preostali nalaze. Bujice i čavke ih premještaju pa im nikako u trag. Tristo šezdeset i pet dženaza u odsustvu“, reče službenik groblja u Visokom ljubaznije, kao da su ga njegove riječi opomenule i kao da pažnja tolikih ljudi ima neki razlog.

„Dženaza, rekoste!“ reče Abdulah.

„Da.“

„Zašto dženaza?!“

„Ne razumijem. Čovjek se zvao… dječak se zvao… kako?“

„Abdulah Abdulaha Veladar.“

„Pa, eto… šta nije u redu?“

„Dženaza.“

„Nećete dženazu?“ začudi se Vejsil, za njim i Munever i svi ostali.

„Kod njega je taj slučaj… malo… specifičan…“

„Uredu. Onda će biti sahranjen u grob kao… ateist? Agnostik? Kao hindu? Kao pravoslavac?“

„Što se mene tiče, dženaza bi bila sasvim dobar izbor, i ja ću u kabur kada mi dođe vrijeme, ali… on, s obzirom na to šta je bio…“

„Ko, molit ću?!“

„On. Sin.“

„Kada?“

„Prije dvjesto… A još dvjesto prije Wolfija – Bill od Statforda na Avonu i otac mu plemeniti John Shakespeare… A na dan Billovog rođenja sa svijeta je otišao Michelangelo di Lodovico Buonarroti Simoni iz Rima, sin firentinskog plemića… Taj duh se prenosi kroz vrijeme kao…“

„Kao… štafeta mladosti?“ dosjeti se grobarski službenik, ali ne izazva kod Abdulaha Veladara nikakvu reakciju.

„… kao polen. Kao maslačak! Zatim se u našem vremenu pojaviše Abdulah Veladar, otac i sin, ali… A onda će opet doći neko, tek za dvjesto, i samo Bog zna kako će Mu se obraćati!“ reče Abdulah Veladar.

„Dvjesto, molit ću… čega?“

„Godina! Iako je njegovo vrijeme nekako… zakrivljeno…“

„Hoćete mi reći da je bio… mješovit?“

„Bio je nekako… sve! Svi.“

„Kako ste, inače?“ upita grobarski službenik Abdulaha Veladara.

„Dobrojekakosi. Ne dao Bog goreg. Jedino mi ova promjena vremena podriva rane…“

„I mene južina obeshrabruje, ali, kažu na radiju, eto u nedjelju opet zime… Je l’ pravi?“ upita Munever ugledavši na ruci rolex submariner.

Učinih kao da sam prečuo.

„Ama, vidi se golim okom“, reče Vejsil, a ljudi se okupiše da vide.

„Hoćete li da popijete nešto žestoko, gospodine, nije haram!“

„Ne pijem!“ reče Abdulah.

„A da… zapalite… meni pomaže… Čovjek nakratko pobjegne…“

Abdulah kimnu. Zapalio bi nakon puno godina. Godila bi mu snažna cigara. Ekrem, šehid iz Dervente, obliza nemarno smotanu cigaru i pruži mu je: „Davali su nam uoči akcije, da ubijemo strah… i, zaista, otišao sam bez straha.“

Svejedno, Abdulah Veladar se bojao i tresao kao da je sve to preblago.

„Lažu na radiju čim zinu!“ reče neko.

„Znači, molit ću… bez dženaze?“

„Mislim da ne bi bilo u redu da bude samo dženaza, s obzirom… znate?“

„Dobro, bit će kako ste rekli. Jedanaestog jula u Potočarima ćemo ga izdvojiti i…“

„Njega je Bog izdvojio pa zašto bi ljudi nešto drugo? Možete li mi pokazati njegovu?“

Vejsil nevoljko ustade i poče tražiti po rafama neki broj po kojem će Abdulahovu vreću s kostima prepoznati među stotinama drugih, sličnih, samo se razlikuju po tome što je jedna dopola puna, a druga od pola prazna; podsjeti ga ta slika na onu kada mu je u Tuzli svake prestupne godine u Borovu kupovao cipele ili čizme, a prodavačica uzimala merdevine i skidala traženi broj sa najudaljenijeg mjesta.

„Mašala“, rekla bi prodavačica kada bi uskočio u dobre čizme, „uzmi mu za broj veće, vidiš da ti raste k’o iz vode, Abdulaše.“

Tako i sada traže nešto za njega po rafama; samo što su ovo bile njegove koščice.

„Evo“, reče Vejsil. „Molit ću, da otpetljam čvor?!“

Potvrdno kimnu glavom jer je uzao od jute izgledao baš nerazmrsiv za njegove prste oglodanih noktiju ispod kojih su virile ružičaste jagodice. „To je sve što smo našli. Malo čeone kosti, malo karlice i…“

„Neka!“ prekinu ga oštro Veladar a zatim reče: „Zar je ovo… sve?!“

„Ima i duša!“ opomenu ga Munever revnosno, ali sada nije htio ulaziti u rasprave, nije bilo ni mjesto ni vrijeme.

„To će biti spušteno?“

„To!“ potvrdi Vejsil.

„Čvrsto zatvoren?“

„Čvrsto!“ reče Vejsil. „Uostalom, moći ćete njegove ostatke jedanaestoga jula lično spustiti u kabur… u grob!“

Zatim Abdulah Veladar izvadi „zenith“, zategnu oprugu i ubaci ga u vreću, krišom, među koščice.

Začulo se samo: „Škljoc!“

Osjetio je da se sin nasmiješio; naime, pozirale su njegove kosti, onoliko koliko su to u stanju i koliko im je uopće do prigodnog osmijeha.

Služio je „zenith“ Veladarima dok su bili živi, vjerno do zadnjeg trena svjedočeći njihovo postojanje na ovom svijetu i bio je nekako ljudski red da ode s posljednjim Veladarem. Zatim skide sat, dvaput ga okrenu iznad jutane vreće, pa se predomisli. Obrisa mu oko i stavi ga čvrsto oko desnog zgloba.

„Mislim da neću moći biti prisutan ukopu jedanaestog jula, imam nekog važnog posla“, reče Veladar, a Munever ga prijekorno pogleda; i reče kako još niko nije ostao neukopan i da će se već neko naći da ga spusti; iako je najbolje da sin spusti oca, ili, gluho i daleko bilo, otac sina.

Okrenu se kao da mu je neko spustio ruku na rame. Neka toplota mu je ispunila grudi. Ona ista ruka ga blago dodirnu po kosi. Pomisli: došlo je vrijeme – pravdi pokoj! – kad kajat’ će se pravi, radovati krivi, pravedni biti sužnji, a zli oholi pravednici. Tek nas čeka nespokoj! Vrijeme dugovječnih nevolja koje nećeš poželjeti da preživiš! Slijede nam bičevi surovi! Pred oči će doći sve pravde skrivene i sve krivde što ih bezvrijednici u zasluge broje! Svijete zemni! Ko da kaže sve neizgovorene riječi koje bi nas odvele ko zna gdje, a sada smo tu?! Ko da smiri snova strah?! Onda kada sve pokrije ravnodušnog vremena stud – tad njegov je kraj, tihi zaborav! Nečastan sud.  A iza nas… samo prah, prah, prah..

Kada se riječi odvojiše od njega, bez želje da budu išta drugo nego upozorenje, ljudi šutke, kao poslije molitve, opet uspostaviše onaj zmijoliki red.

„Ne daj Bože nikome!“ potapša ga po ramenu Ekrem iz Dervente, i sam šehid kao i svi njegovi.

Odnekud se opet javi Hilmija iz Brčkog pa reče: „Ima-nema, hoće-neće, taknuto-maknuto, trt-vrt, šic-mic,  ovo-ono, tamo-vamo, dodaj-oduzmi, hoćeš-nećeš, hop-cup, povuci-potegni, toplo-hladno, gore-dolje, lijevo-desno…“

„Bit će bolje, bit će bolje“, dobaci Dževdet iz Mokrog.

„Znači… 314?“ upita opet Abdulah Veladar da bi bio siguran kako će se sve odigrati onako kako je predviđeno u knjigama.

„314, molit ću!“

„A… Uvertira? Bar ona?!“

„Uvertira?!“ upita Vejsil.

„Uvertira?!“ začudi se Munever.

Začudi se i Ekrem iz Dervente, onoliko koliko se šehid uopće može načuditi bilo čemu jer  sva su mu se čuda već dogodila.

Abdulah Veladar se vrati nekoliko koraka i, na kraju strpljenja, upita grobarske službenike s one strane: „Zar i vi, dobra gospodo, i pored svih jasnih dokaza, zaista mislite da je Mozart bio samo jedan, da ja nisam Leopold i da ovo nisu kosti moga sina Abdulaha Veladara, unuka Onog Abdulaha Veladara, u čijem se tijelu ponovo rodio Johannes Chrysostomus Wolfgangus Theophilus Mozart?!“

Ne znam hoće li 14. srpnja 2018. na Brijunima Braća Teofilović otpjevati pjesmu “Navali se Šar Planina”, koju sam slušao prije valjda četrdesetak godina, u jednoj od onih kasnopopodnevnih televizijskih emisija narodne muzike, u izvođenju Bore Spužića Kvake. Ne znam ni hoće li pjevati drugu pjesmu, “Sedna baba da večera”, koju je u istoj toj emisiji, barem kako se čini u sjećanju, pjevao Aleksandar Sarievski. Prva je pjesma od sudbine, teška i tamna, kao što i treba biti pjesma iz koje planina progovara, e da bi odgovrala ljudima na njihove male i beznačajne ljudske vapaje za životom. Druga je pjesma naizgled vesela, puna hrane i pića, i nekoga šašavog balkanskog diksilenda. Obje pjesme braća su odabrala ne da ih poprave, ni da ih vrate u njihovo izvorno stanje, jer Teofilovići niti popravljaju pjesme, niti su čuvari izvornoga narodnog blaga, nego su pjesme odabrali da ih upoznaju i otpjevaju. To upoznavanje s pjesmom je, čini mi se, ključ onoga što oni rade. I osnovni razlog zbog kojeg rade to što rade.

Poznavanje s pjesmom je ujedno, možda, ono što ostavljaju svojim slušateljima, kao utisak i moguću slutnju. Ali naravno, to poznavanja podrazumijeva na kraju i ono što se nalazi iza pjesme, ono iz čega je pjesma nastala.

“Navali se Šar Planina” nastala je i pjevala se u kraju gdje su se dodirivala i međusobno slušala dva svijeta, ilirsko-albanski i slavenski. Prvi se čuje u ritmu i melodiji, ali i u pogledu na svijet, na tri ovčara i njihovu planinu, i na ono o čemu pjesma pjeva. Drugi se, međutim, također čuje u ritmu i melodiji, jer su se u tim ritmovima i melodijama rađale i umirale generacije Slavena, te je i njihov jezik – ustvari: njihovi jezici – u govorenju prihvatio i primio logiku tog melosa. Nije važno, i ništa ne mijenja, čiji je najprije bio taj goč u koji u neparnom ritmu udara gočobija, jer je on od onih koji ga smatraju svojim, a raspoređeni su s tri strane Šar Planine, zemljopisne ili metaforične: albanske, srpske i makedonske.

A tekst, ispjevan i upamćen na srpskom jeziku, premda bi lako mogao imati i albansku i makedonsku verziju, drži se ceremonijala narodne lirske pjesme i na šematizirani način opisuje nesreću u planini. Naravno, sve kroz metafore. Planina je pritisnula trojicu ovčara, i oni je, jedan za drugim, mole da im se spusti s leđa, da ih pusti da žive. Prvi bi da to učini zbog žene koja ga žali, drugi zbog sestre, treći zbog matere. Planina im odgovara da žena žali godinu, sestra tri godine, a da mati žali zauvijek. I tu je kraj. Ne kaže kojem će, i hoće li nekom, poštedjeti život. To odsustvo hepienda, kraj u zloj slutnji, ili u slutnji koja ovisi o onom tko pjesmu čuje i doživi, srž je i velike južnoslavenske, srpske narodne lirike, a onda i ove pjesme. Tko ju je razumio, pomalo mu se Šar Planina navalila na srce. Ali taj teret se spremno nosi, kao što se nosi i teret antičke tragedije. Nemoguće je Medeju ostaviti na pozornici, jednom viđenu Medeju se vodi kroz život. I dobro slušajte završetak pjesme u izvedbi Teofilovića, njezin finale, posljednji ton i glas, mjesto na kojem se slušatelj zagrcne u nenadanom jecaju. Važno mjesto.

“Navali se Šar Planina” pjesma je koja stoji između Srba i Albanaca. Od nje bi trebali započeti i na njoj se završiti svi budući pregovori o međusobnim odnosima, svi pregovori o životu na Kosovu i oko Kosova, vođeni između različitih država, a pod pokroviteljstvom najvećih svjetskih sila. Naravno, pjesmu bi svaki put iznova trebala otpjevati Braća Teofilović. Sjajno ju je pjevao pokojni Bora Spužić Kvaka – neka je svijetlo sjećanje na njega, njegov glas i srce – ali ta je verzija ponešto skrivala i zamagljivala, jer se ticala samo ljepote, a ne i razumijevanja. Ovdje je iznad svega važno razumijevanje. I važan je grcaj na kraju.

Nije smisao u tome da se ustanovi čija je to pjesma, čiji su ritam, melodija ili tekst, jer oni su i svačiji i ničiji, kao što je svaka tradicija svačija i ničija, ili je samo od onoga tko ju je u stanju tradirati, nego je smisao u tome da se ustanovi što je sve na Šar Planini i naokolo nje, što je sve na Kosovu neotuđivo i od jednih, i od drugih, i od trećih, ako treći još postoje. O zemljama, pokrajinama i njihovim granicama mogu se donositi ovakve ili onakve administrativne odluke. I neće od toga biti ni velike štete, dok god se poštuje suština. Ona je u pjesmi čija je osnovna vrijednost ta što se u njoj čuje onaj drugi. I pjesma je najednom živi čovjek, u kojemu je drugi čovjek, i bez kojeg on prvi ne može da živi, jer bez njega ne može ni on biti on. Pregovori o Kosovu, pregovori u kojima se dotiču sudbine međusobno upletenih naroda, trebali bi voditi računa o tome da ne ubiju pjesmu. I ne zbog pjesme, nego zbog onog što ta pjesma znači.

Kada pjevaju dvojica ljudi, a okolo nema muzike da im u pjevanju pomaže, tada pjesma mora sama po sebi da ima puninu. Inače je muk, prazan glas, šupalj ton, tamo gdje bi inače orkestar nedopunjavao pjevače. Pjesma “Navali se Šar Planina” puna je, da srce u grlo diže, i kad je pjevaju uz tarabuk, i kad je pjevaju uz goč, i kad u njoj svira Miroslav Tadić. (Tadić braću na gitari ne prati, on sa njima svira, njegova je gitara još jedan glas…) Uz njih publika šuti, ne daje glasa od sebe, jedva i da diše, hvatajući glas dvojice pjevača. Jedino tako može. Samo duboka šutnja može na pravi način primiti ovu pjesmu.

Aleksandar Sarievski, pjevač, glazbenik, vrijedan sakupljač narodnog blaga, zahvaljujući kome su danas naširoko slavne i poznate mnoge prethodno skoro zaboravljene pjesme, osnivač folklornog ansambla Tanec – svojevrsnog makedonskog Lada – bio je u ono naše vrijeme, krajem šezdesetih, pa sedamdesetih i osamdesetih, daleko najpoznatiji makedonski televizijski i radijski pjevač. U onim emisijama u kojima je nastupao i Bora Spužić Kvaka dobro se pazilo da budu zastupljeni melos i folklor iz svake jugoslavenske republike i pokrajine, iz čega su onda stvorene i neke odistinske glazbene i pjevačke veličine, recimo Janika Balaž ili Nexhmije Pagarusha, čudesna kosovska pjevačica koja bi po potrebi pjevala albanske narodne pjesme ili operne arije. Arije je izvodila u najmanju ruku vrlo, vrlo korektno, a narodne je pjesme pjevala na takav jedinstven način da je u sjećanju ostala kao neka Yma Sumac naših djetinjstva.

Sarievski je prema vladajućem običaju nastupao ili u narodnoj nošnji (rjeđe) ili u trodijelnom odjelu s kravatom (mnogo češće), pa bi pjevao šećući se nekim planinskim predjelom, uz minimalnu gestikulaciju, kojoj nije bio cilj da prati ritam pjesme. Ustvari, pjevao je na plejbek, ali nikoga to nije bilo briga. Ovom dječaku, njegovom slušatelju, on je uz Nexhmije bio najdraži sudionik tih kasnopopodnevnih mali škola jugoslavenskog muzičkog folklora. Moglo bi se istražiti što mu je bilo tako dobro…

Pjesma “Sedna baba da večera” dolazila je u bloku šaljivih narodnih pjesama i igara, kojih, Bogu hvala, nije nedostajalo i koje su, redom, djelovale prilično glupo. Imala je ritam dječje brojalice, nabrajalice, a Sarievski ju je, sjećam se, pjevao puckajući prstima desne ruke, onako kako su svoje pjesme pjevali američki crnci. Ne samo da tada nisam mogao razumjeti o čemu pjesma pjeva, nego je nikada više u sljedećih četrdesetak godina nisam čuo. Upamtio sam je, jer je bila upisana u epohu, Sarievski ju je izvodio na radiju i na televiziji, iste snimke ponavljale su se po stotine puta, ali sam je upamtio i zbog nje same. Jedna od onih dobrih pjesama koje u sebi imaju nešto po čemu se razlikuju od svega drugog, a što nam brani da ih zaboravimo.

I onda su je snimila Braća Teofilović, a ja sam je prvi put čuo u autu, dok sam se vraćao iz Beograda, tamo negdje kod Rume, preslušavajući njihov novi album. Pjesma je bila ista, premda se sve razlikovalo od onog što je ostalo upamćeno od Aleksandra Sarievskog. Svedena na svoju suštinu, oslobođena od konteksta epohe, od nakićenih aranžmana velikoga narodnog orkestra, od zvonke produkcije i crnobijelog televizijskog ekrana “Sedna baba da večera” bljesnula je svojim zvukom, ritmom i smislom.

I konačno sam mogao čuti o čemu ta pjesma pjeva. O mnogo, o previše hrane i o gargantuovskoj prilici mitske slavenske babe koja je, eto, sjela da večera, i nikako da se navečera. Pjesnik u savršeno ritmiziranim stihovima nabraja što je sve baba proždrla, a meni se pred očima ukaza ona gladna, pusta i mučena Makedonija iz romana Petrea Andeevskog, te mi sinu čemu tolika hrana. Ta vesela, lucprdasta pjesmica pjeva o najstrašnijoj temi koja je prethodila našemu vijeku, pjeva o gladi. I to na način na koji se jedino i može o tome pjevati, naizgled veselo, budalasto, bajkovito. O gladi kao o golemoj količini hrane.

Bilo bi dobro da i tu Braća Teofilovići, uz velikog Miroslava Tadića, otpjevaju na Brijunima, pod Ulyssesom. Tema je, uostalom, Odisejeva, a i baba, kao da ju je sreo na svom dugom putovanju.

Ratko i Radiša nisu naokolo išli i sakupljali zagubljene pjesme, pa ih tako spašavali od zaborava i smrti. Za razliku od čovjekove smrti, smrt pjesme je neosjetna. Samo jezik i svijet ostanu siromašniji za nešto čega je nekad bilo. Njih dvojica, ili jedan od njih, noću bi slušali radio, pamtili melodiju i bilježili tekst. Poslije bi pjevali ono što bi im se učinilo da mogu i da trebaju otpjevati. Zato su u njihove pjesme pomalo upisana i sjećanja na pjevače. Pjesmu braća izvuku iz epohe u kojoj ju je snimljena, u kojoj ju je radio zabilježio, i smjeste je u svoju bezvremenost. Nije to vječnost, ali je vječnosti veoma slično.

Ispred

Stabljike duhana mlitavo se klate
Kroz listove prste provlači vjetar, ko

Kroz kose drage momak impotentan.
Tamo prijeko, stećci zarasli u zemlju

Ozemljili bezimeni grobovi, pod njima kosti
Ispuhle u mrvice kojim džini potpaljuju

Svojih tijela vatru. Zatim, stado bresaka oko kojih
Čoban zasadio je bostan, (a koda je samo prosuo tespih

Od bomba); u vriježi se odcrtava niz arapskih slova –
Kojima prorok bilježi riječi o dženetu

I igli rijeci koja žedna grla krpi u šapat:
Teci, teci, teci… Vinograd je apoteka zelena:

Puna boba ljekovitih, kad zagrmi
Prekonjeg se prelomi bljesak, ko pogača!

Dalje se ne vidi, samo brdo iza kojeg
Hrvatska viri, očima Kikaševim

Namiguje meni
I u meni Škilji.

Desno

Mladi hrastovi, kerićani vječni
Povili krošnje ko klikeraši tijela nad roše

Kad puhne, lišćem žamore, granama (ko čakijom)
Kidaju od pršuta slobode, tišinu globe

Sjenama love, lovce.
Među njima ovce, liče

Na oblake pale
Pjane.

*

Kupio sam platno, uljane boje i jeftini štafelaj,
naš stan sam pretvorio u atelier dok je ona spavala.

Otvorio sam teglu s terpentinom
i vrhom kista spojio tri omiljene boje,
jer mislim da prvi pokret
treba o meni reći nešto bitno.

Onda je ona počela govoriti u snu,
– često ima noćne more
________________i tada u snu govori –
pa sam požurio da je probudim
i to je sada moja prva slika:
_______________njeno malo,
vrhom kista dodirnuto, golo stopalo

*

Danas je došao B.,
sjedimo na balkonu
i kroz prozore susjedne zgrade
zavirujemo u živote drugih ljudi.

Pepeo s cigareta
otresamo u željeznu pepeljaru
koju sam kupio u antikvarnici.
To je pepeljera iz američkog Kongresa,
dok se tamo još uvijek pušilo.

B. kaže:
„Kurdi nikada ne trgaju jabuke s grana,
tek kada same otpadnu, onda ih pokupe s tla.“

Šutimo.

Danas je prvi dan jeseni

*

Ovaj ću prizor jednom naslikati vodenim bojama.
Vladari iz Silikonske doline osvajaju kvart po kvart San Francisca.
Željeli su kupiti i restoran u kojem sjedimo,
ali on ih je u tome spriječio. I sada, u znak zahvalnosti,
preko cijelog restoranskog zida naslikan je mural.
Na slici, u prvom planu je njegov portret, u plavom je džemperu,
sjedobradi mornar plavih očiju, a u pozadini je panorama grada.

Dok razgovaramo, mural je iza njegovih leđa i on je, zapravo,
umanjena kopija sebe s portreta na zidu: sjedi za stolom
kao pobjednik, u plavoj skijaškoj jakni
i s plavim očima vodnjikavim od nazeba, Ferlinghetti

*

Već sedmi dan prolazim pored
_________________male galerije
i svaki put se zaustavim
da kroz prozor pogledam
jednu litografiju Alexa Katza.

A danas je, kad sam već bio tamo,
počela padati kiša,
pa sam, da se sklonim od kapi,
prvi put ušao u galeriju.
Sve u njoj bilo mi je odnekud poznato
_____________________i blisko.
I djevojka koja tamo radi
imala je lice moje sestre.
Ustala je i predstavila se.
Ime je izgovorila tiho,
a onda i prezime. Dizdar

*

Cijeli život je tako,
svaki put kad bi u sebe posumnjala,
došla bi ovdje, pred ‘Mezar sedmero braće’,
___________________________ na mjesto utjehe.

Gledam u njena ramena, gledam u njen potiljak
dok stoji ispred prvog, od sedam, prozora.

I prije nego što ispusti novčić u prorez,
umiruje se, glavu uvlači u ramena
i po tome znam da je upravo zažmirila.
____________________________Zažmirila je
zato što mora pogledati u sebe da zamisli čistu želju

*

Sada je ponoć
(2. februar 2008. godine),
voz prolazi kroz Marfu.

Odavdje vidim osvijetljene prozore
______________i ljude u vagonima.

Na jednom prozoru sam ja,
ali s ove udaljenosti umanjen sam,
vidi se moja minijaturna glava
naslonjena na dlan lijeve ruke,
kao portret na poštanskoj markici
štampanoj u povodu stogodišnjice rođenja
nekog zaboravljenog muzičara
s početka dvadesetog stoljeća.

Gledam kroz prozor.

Voz prolazi

*

Četiri ili pet sati iza ponoći, prvog januara 1981. godine,
utrčali smo u crkvu da se ugrijemo. Radosna da smo se
sklonili sa studeni, ona me je poljubila, i u tom času
odnekud ispred nas stvorio se mladi pop.

Bio je svjež i ispavan, a njegova kratka brada
još vlažna od umivanja. Neprilično je
što se nas dvoje ljubimo „na svetome mjestu“,
objasnio je, i rukom pokazao prema vratima.

Mi smo se poslušno udaljili.
Napolju je puhao sibirski vjetar.
Naslonjeni jedno na drugo išli smo kući.

Povremeno iza nas čuo bi se tupi udar na tlu: to su
iz krošnji na pločnik padala tijela smrzlih vrabaca.
Vrapci. Padali su na zaleđen pločnik kao sivi kamenovi

*

Vozim se preko mosta,
kroz prozor auta
na rijeci ugledam brod
na kojem piše ODYSSEY
i kažem: „Bekimfehmiu!“

*

Danas sam prvi put vidio to platno,
Hurvin Anderson, ‘Bez naslova’ (Black Street),
ali mi je noćna ulica sa slike odranije poznata,
_________________sanjao sam je,
ne tako davno (8. februar 2014),
_________________i san je bio živ,
istog jutra sam ga zapisao.

I bio sam s tobom u tom snu.

Šaljem ti sliku da je vidiš.
I kad je vidiš, molim te,
javi mi da li se i ti ove ulice sjećaš

*

Ušao sam u nepoznat stan. U toku je bila priprema
__________________________________ za selidbu,
slike spuštene na parket, prislonjene uz zidove,
a na sredini sobe je stol za koji sam sjeo
i osmatrao prostor oko sebe.

Jedno platno oslonjeno na zid bilo mi je poznato,
“Autoportret” Romana Petrovića, naslikan
u prvoj polovini dvadesetog stoljeća.
Na platnu slikar sjedi za stolom,

a bosanski ćilim ispod njegovih stopala
isti je kao i ćilim ispod mojih cipela.
I stol za kojim ja sjedim isti je kao stol
_________________za kojim slikar sjedi na portretu,

pa sam zbunjen zaglédao platno, gledao sam u stol
__________________________________ispred sebe
i spuštao glavu da pažljivo osmotrim ćilim
po kojem se s mojih cipela topio snijeg

Priča iz “Mame Leone”

Vukota se nejasno sjećao bake Rine, ako je se uopće i sjećao i ako njegovo sjećanje nije nastalo iz majčinih priča. Prva slika prikazivala je baku kako se grije uz veliku kraljicu peći, pruža dlanove prema vatri, a na glavi joj se bjelasa kapica, onakva kakvu je vidio samo u crtanim filmovima, na Olivinoj glavi kad ide na spavanje. Na drugoj slici baka Rina iznosi čirak i briše prašinu s njega, a prsti joj drhte i lete kao da će se svaki pretvoriti u vrapca i nestati pod visokim stropovima dnevne sobe. Treća slika prikazivala je bakinu ljutnju, kapica joj se nakrivila, a baka Rina jedva je čujno vikala, kao da svaku njezinu riječ netko zatrpava gomilama perja: Za moga vakta muškarac i žena sreli bi se ispod baldahina, a ne ispod jorgana. To je bilo sve, više ništa o baki Rini Vukota nije znao, umrla je kad su mu bile tri godine, na nju gotovo nije ni pomislio sve do ljeta 1992. kad su prvi židovski konvoji izašli iz grada, a Vukota se sjetio da je baka Rina bila Židovka, pa je samim tim i on Židov, te bi po nekoj novoustanovljenoj pravdi mogao otići iz ovoga rata.

Majka ga je blijedo i prazno gledala, govorila mu a šta ti, sine, o svemu tome znaš, a otac Savo samo je slijegao ramenima, palio cigaretu za cigaretom i šutio jer više nije imao što reći otkako su ga prve granate odučile od navike da svaku rečenicu počinje s »mi Srbi«. Ne znam ništa, ali idem u Izrael, odgovarao je Vukota i u misli vraćao tri slike bake Rine, uvjeren da će u njima nešto vidjeti i pročitati, nešto što mu je dosad ostalo skriveno, a što bi od njega koji nikada ništa nije bio načinilo Jevrejina.

Ja sam unuk Rine Mantova, rekao je i pokazao požutjeli kartončić na kojemu je bila bakina slika. Članska kartica La Benevolencije u nekim drugim prilikama ne bi poslužila kao dokaz Vukotina porijekla, ali ljude u Jevrejskoj opštini nije pretjerano zanimalo tko je u ovom ludilu Jevrejin, a tko nije, nego su na svoje popise stavljali svakoga tko bi se prijavio. Uostalom, ljudi će čim odu iz grada sami sebi priznati jesu li Jevreji ili nisu, tako da nikakve štete i nije moglo biti. Spašavale su se glave, a u tom poslu nikakve prevare nema.

Kad je autobus stigao u Makarsku, Vukota je pitao: A kako ćemo do Izraela? Gospodin Levi je bio iznenađen: Ti bi stvarno u Izrael?… Pa, ne znam kamo bih drugdje. Vukoti se nije išlo ni u Ameriku, ni u Kanadu; zapravo, plašio se života među strancima, a ako je baka Rina već bila Jevrejka, onda i u njemu valjda ima nešto jevrejsko, nešto što će se u Izraelu razviti i okrupnjati i od njega na magičan način načiniti pravoga Jevrejina, onoga koji će biti svoj među domaćima. Kad odlaziš od kuće, moraš biti nešto, mora te štititi neki papir i ime na njemu. Dok si bio kod kuće mogao si biti Ništa, a sada moraš postati Nešto. Vukota se panično plašio toga da je lišen dara za Nešto, jer ako pokraj Save nije znao biti Srbin, tada je možda nesposoban da bude išta osim Vukota, a ako je samo Vukota, onda je sasvim propao.

U Izrael je stigao nakon dva mjeseca. Na aerodromu su ga prihvatila dvojica u uniformama i odveli ga trećemu koji ga je ispitao o svemu i napisao mu uvjerenje da nije opasan. Poslao ga je četvrtome koji je Vukoti održao petominutno predavanje o državi Izrael, uručio mu ključ, osobnu iskaznicu i ček koji je vrijedio mjesec ili dva života. Dobro došao i snalazi se, rekao mu je, potapšao ga po ramenu i odgurnuo Vukotu u svijet.

Znam pjevati, a pomalo sviram gitaru, odgovorio je Albertu koji je već drugi dan po njegovom dolasku pitao Vukotu kad se namjerava zaposliti. Albert je iz Zrenjanina i tu je tri mjeseca, a Vukota mu je dodijeljen kao sustanar o čijoj bi socijalizaciji u slobodnome vremenu trebao povesti računa. To ti ovdje neće pomoći. Znaš li još nešto raditi?… Možda bih znao biti konobar… Onda budi konobar, ali budi to što prije. To ti je moj savjet. Inače si načisto propao.

Tjednima je Vukota tražio konobarski posao, ali baš kao da je bilo vrijeme kada nikome ne trebaju konobari. Albert se samo smješkao, heh, vi Bosanci, i dodatno mu otežavao život. Pored njega Vukota nijedne minute nije mogao zaboraviti na to da se nalazi na rubu provalije i da mu se malo — pomalo zemlja odranja pod nogama i da nije daleko dan kad više neće imati ni za hranu. Nije bio sposoban postati konobar, ali što je gore od toga: nije postao ni Jevrejin ili to nije bio ništa više nego onoga trenutka kad je prvi put pomislio da bi mu pokojna baka Rina mogla spasiti glavu. Osim toga, Albertovo »heh, vi Bosanci« već mu je zvučalo kao eksplozija granate u daljini koja je sa svakim novim »heh, vi Bosanci« bivala sve bliža i glasnija. Jednom će puknuti tu, kraj njega, a to »heh, vi Bosanci« tražit će odgovor istom mjerom. Što bi bio odgovor istom mjerom? Vukota nije znao, osim ako nekakav odgovor nije bio to što je sve češće osjećao da bi mu draže bilo Albertu raspaliti šamar, nego na ulici naći milijun dolara.

Mislim da je ovo nešto za tebe, Albert je pred njega spustio jutarnje novine, oglasnu stranicu na kojoj je pisalo da filmski studio za potrebe neke glazbene komedije traži mladiće i djevojke, poželjno iz istočnih zemalja, koji dobro pjevaju. Vukota je bez riječi zapisao telefonski broj, praveći se da mu je svejedno, a svaki mu je mišić poigravao od sreće. Još nije došao ni do telefona, a već je sebe zamišljao kako se u svome sportskom mercedesu dovozi pred hotel Hilton i prolazi kroz špalir djevojčica koje padaju u nesvijest, lijevo i desno, poput mladih breza pred Jehovinim uzdahom. Doći će tad Albertu u ovu istu memljivu izbu, izvaditi iz džepa debeo snop dolarskih novčanica, udarati ga snopom po čelu i ponavljati heh, mi Bosanci.

Već mu se javio glas s druge strane žice, pa se Vukota nije ni stigao začuditi samome sebi jer je, eto, zbog Alberta prvi put u životu postao nešto; u jednoj sitnoj i lako zaboravljivoj maštariji postao je ono najgore što je tog časa pod kapom nebeskom čovjek mogao biti — postao je Bosanac, postao je: mi Bosanci. No, srećom, nije toga bio svjestan, nego je mirno odgovarao na postavljena pitanja: da, iz istočne je Europe, Bosna i Hercegovina je, znate, zemlja u istočnoj Europi; da, odlično pjeva, imao je svoju grupu, kako gdje ju je imao? pa u istočnoj Europi; grupa je svirala punk, ali zna on pjevati i bosanske pjesme, nema nikakvih problema…

Ispred zelenih, tapeciranih vrata bilo je nekoliko stotina mladića i djevojaka. Svatko je dobio svoj broj; po nekom su ih redu prozivali, najprije jedno po jedno, a onda je netko shvatio da audiciji nikada neće biti kraja, pa se počelo ulaziti pet po pet brojeva. Čuj brojeva; čudno je to bilo Vukoti, broju 676, jer se sve najednom učinilo drukčijim nego što je mislio da će biti. Umjesto da dogura do Jevreja, dogurao je do broja.

Nakon četrnaest sati čekanja debela crnokosa sekretarica dreknula je na engleskom: Od 675 do 679, tko ne uđe, neće više imati šansu. Progurao se do vrata pobjedonosno držeći svoj broj iznad glave. S Vukotom su ušla trojica mladića, dvojica su— u to nije moglo biti sumnje— bili Rusi, a jedan je izgledao kao Rumunj, te djevojka koja je bila izrazito visoka, plavokosa i plavooka kao u onoj priči Isaka Samokovlije. Za stolom su sjedila trojica muškaraca, onaj u sredini je izgledao kao režiser jer je imao naočale kao Steven Spielberg — barem se Vukoti tako činilo. Režiser je prstom pokazao na pet stolica, sjeli su, pogledao ih je, zakolutao očima, debela sekretarica dreknula je pauza!, Vukota se pridigao, sjedi!, Vukota je sjeo. Režiser i pomoćnici su izašli na stražnja vrata. Za njima je pošla i debela sekretarica.

Njih petero pola sata nije se micalo sa svojih stolica. Djevojka je držala ruke u krilu i gledala u pod. Nije se pomicala, gotovo nije ni disala, bila je napeta i izgledala je kao da se prisjeća neke pjesme koju je davno čula i koju će zapjevati čim je se sjeti, onako naglas, ne vodeći računa tko je oko nje i gdje se zapravo nalazi. Dvojica Rusa stvarno su bili Rusi, i to brbljivi Rusi; najprije su nešto šaptali jedan drugome, sve preko Vukote koji je sjedio između, a onda su se počeli smijati i govoriti jako glasno, pljuckajući Vukotu čas u desni, čas u lijevi obraz. On je buljio pred sebe, izgubljen toliko koliko više nikada u životu neće biti i daleko od svoje kuće koliko još nikada nitko daleko nije bio. Mislio je kako bi možda ipak bilo bolje da se nije sjetio bake Rine, da bake Rine uopće nije ni bilo i da mu nikada nije palo na pamet da odlazi ako već ne zna otići onako kako odlaze svi drugi. Kako odlaze drugi? O tome nije mogao misliti, iako je bio siguran da odlaze na neki bolji način jer da se odlazi ovako, tada nitko ne bi ni odlazio, nego bi svi ostali u gradu čekajući svoju granatu ili svoj metak.

Da se ne bi rasplakao nad sobom i svojom strašnom sudbinom, Vukota je učinio ono što je u ovakvim situacijama uvijek dobro i ljekovito: počeo je krajem oka gledati djevojku; ono po sistemu — muškarac sam i gledam ženu. Bila je doista lijepa, jedna od onih u koje se ne usuđuješ zaljubiti, a i nemaš prilike jer ih uvijek srećeš samo u prolazu i nikada ih niti ne upoznaš, ali kad god ih vidiš, osjećaš bol, pravi pravcati bol negdje u grudima. Ako o njima pokušaš misliti, uvijek ti se čini da su to ničije djevojke jer ih viđaš same i jer ne možeš zamisliti da postoji onaj koji bi ih zaslužio.

Ona kao da nije čula Ruse; zurila je u svoju točku, pokušavala se sjetiti svoje pjesme, napeta kao žica na gitari, ne na gitari!, možda na nekom drugom instrumentu, nekom koji Vukota nikada nije imao u rukama, možda žica na citri?, da bila je napeta kao žica na citri, a Vukota je pod kišom ruske pljuvačke odgonetao iz koje li je, Bože, zemlje i sve mu se činilo da takve zemlje nema u istočnoj Europi. Ama, nema je u svim europama ovoga svijeta, istočnim i zapadnim, jer kakva bi to zemlja bila koja bi ovakve puštala da u nekom Izraelu postanu broj 678.

Prestao je misliti o svojoj sudbini; bilo ga je sram što mu je uopće i pala na pamet, ta njegova sudbina, umjesto da od prvoga časa igra ulogu heroja, onoga koji će plavokosu ljepoticu, tu kćer Samokovlijine uobrazilje, tu jedinu plavu Jevrejku spasiti od općeg sužanjstva i od ove audicije. Mislio je kako bi bilo dobro da se sada digne, priđe joj, uzme je za ruku i odvede, ali mu je u glavi onaj mali bijedni Vukota, ona njegova rugobica opreza, panično govorio da ni za živu glavu ne čini to, da se nijednoj ženi tako ne prilazi, da će ona ostati sjediti, a on će potezati njezinu ruku kao da je kida iz ramena, kao da s neba svoje dječje sobe čupa zvijezdu koja nije njegova. Vukota je shvatio što mu njegova rugobica poručuje: ako djevojci priđe i uhvati je za ruku — završit će u ludnici. Lud, a nije ni Jevrejin.

Pokušao je odvratiti pogled od nje; Rusi su ga pljuvali bez prestanka, okrenuo se na drugu stranu, vidi pa to je mali Rumunj, skroz je bio zaboravio na njega. Rumunj je otvorio usta kao da je onako malo blesav i ukočeno gledao u ljepoticu. Trepći, majmune, rekao je Vukota. Prenuo ga je vlastiti glas, ali ga nitko drugi nije ni čuo. Rumunj svakako ne jer je on kao u stuporu bio neosjetljiv na sve što se okolo zbivalo. Bogu hvala da nismo imali takav socijalizam, pomisli Vukota i utješen se vrati djevojci. Pljuštalo je i dalje s lijeve i s desne strane, pljuštalo i grmjelo jer Rusi nijednoga trenutka nisu zatvarali usta, ali Vukoti kao u onim poslijeratnim pjesmama ništa nisu mogli ni kiša ni gromovi: stajao je u kišnome mantilu nasred razrušenoga grada, grada od kojega nije ostalo ništa, padala je kiša neprestana nad Brestom toga dana, kao što je padala nekad, a Vukota je htio znati njezino ime, izgovoriti ga odmah sad, glasno!, da se ona napokon osvrne, htio je znati odakle je, da joj kaže: U redu, draga, odmah idemo tamo, poderat ću svoj broj, a ti poderi svoj i onda idemo u tu tvoju, kakosionorekla, zemlju i u taj tvoj grad, gdje te mogu opet sresti kao sasvim slučajnu prolaznicu.

Ušla je debela sekretarica, dreknula je tišina tamo!, prestale su oborine s ruskih strana, režiser i pomoćnici zauzeli su svoja mjesta. Broj 675, rekao je pomoćnik s lijeve strane. Poskočio je mali Rumunj i konačno zatvorio usta. Iz koje zemlje stižeš?, pitao je pomoćnik. Iz Albanije, odgovorio je mali Rumunj koji, eto, uopće i nije bio Rumunj. Iz Albanije, začudila su se sva trojica, a začudio se i Vukota. Otkuda sad Jevreji u Albaniji? Ali nije važno, mali nije imao pojma o pjevanju i deset sekundi bilo je dovoljno da ga režiser prekine, sekretarica otprati do izlaznih vrata i utješi ga s rečenicom: Po potrebi ćemo vam se javiti.

Došao je red na Vukotu. Bosna i Hercegovina, odgovorio je lijevom pomoćniku. Odmah pjevati, dreknula je sekretarica, a Vukota je onako bez razmišljanja zapjevao prvu narodnu pjesmu koje se sjetio: Pogledaj me, Anadolko, Muhameda ti, ja ću tebi sevdalinke pjesme pjevati, hranit ću te bademima da mi mirišeš, pojit ću te šerbetima da mi sevdišeš, pogledao je prema njoj, gledala ga je i prihvatila se rukama za stolicu, alaj imaš ruse kose, žališ li ih ti, gledala ga je, a oči su joj se caklile kao da je netko greškom pustio more u ovu sobu, aman da ih žalim, ne bi ti ih dala da ih mrsiš ti, Bože, pa ona zna pjesmu, otvara usta kao da pjeva, otvara ih samo malo, da nitko drugi ne vidi, da im se samo učini kako malo zijeva, lako je sakriti riječi, svaku riječ, svaka može biti neizgovorena, ali kad pjevaš — to teško sakrivaš…, alaj imaš bijelo lice, žališ li ga ti, ne, nije moguće, već bi ju, vidio u Sarajevu, a nije ju vidio, sigurno nije, more se razlijevalo iz njezinih očiju i poteklo niz lice, niz cijelu ovu sobu, potopilo je Vukotu i sve njih koji nisu ništa primjećivali jer nisu imali oči koje bi je znale gledati, niti su znali kako je kad se more prelije preko beskrajne pustinje od prašine i teških tuđih glasova. Dosta, rekao je režiser, Vukota je htio sjesti, ne, gotovi ste, sutra će vam se netko javiti, prošli ste, debela sekretarica mu je prstom pokazivala vrata, Vukota se ostvrtao, htio je nešto reći, ali šta sad da kaže kad ga tjeraju van.

Zdravo, pogledao ju je posljednji put. Zdravo, rekla je tiho, tako da joj Vukota i nije čuo glas. Htio se još jednom osvrnuti, reći joj mi nemamo vremena za riječi, mi moramo odmah poći, ali se nije osvrnuo i nije rekao ništa jer kad bi čovjek bio tako brz, kad bi u svakome trenutku činio ono što zna da bi morao učiniti, tada ne bi ni odlazio, niti bi se imao kamo vraćati. Izišao je iz sobe, u čekaonici je bilo još desetak mladića i djevojaka. Vukota se naslonio na zid i čekao. Ubrzo je izišao i Rus broj 677 i Rus broj 679. Debela sekretarica prozvala je sljedeću grupu, a djevojka se nije pojavila na vratima. Vukota je svejedno čekao; čekao je sve dok posljednja grupa nije izišla, a onda je shvatio da je zbog nečega djevojka otišla na stražnji izlaz, onaj za režisere i sekretaricu.

Vraćao se u stan, bilo je vruće, sigurno toplije nego što je ikada u Sarajevu moglo biti. Vrijeme se sporo vuklo, puno sporije od njegovih koraka. Išao je Vukota Tel Avivom kao na onim slikama na kojima nikoga nema osim dječaka koji kotrlja metalni obruč među visokim zgradama u kojima nitko ne živi. Možda su ulice i bile pune ljudi, ali on to nije mogao znati jer je na krivi izlaz, onaj koji vodi na drugi kraj svijeta, u neku stvarnost u koju Vukota nikada neće ući, pošla ona za koju je povjerovao da pripada istome rodu kao on i da mu je zato namijenjena.