Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Me’med

    Jutros sam, izgleda, trebao umrijeti.

    Spremao sam se za posao, upravo se tuširao, kad sam osjetio tupi, metalni bol u prsima i grlu, i cementni ukus na jeziku. Izišao sam ispod tuša s osjećanjem neopisivog umora, i mokar sam se pokrio ogrtačem za kupanje. Sanja se već bila spremila da izađe iz stana, upravo je krenula na posao, i tad me je vidjela kroz otvorena vrata kupatila. Rekao sam da se ne osjećam dobro, da ću se nakratko vratiti u krevet, ovaj umor će brzo proći, a ona može slobodno da ide na posao.

    Ostala je. Vlažan, i mokre kose, umotan u ogrtač, opružim se po krevetu. I bivalo mi je sve gore. Ona je donijela hladni čaj, pio sam, to me nije oporavilo, pa je onda, nemajući izbora, nazvala 911. Nakon toga, nestrpljiva, s prozora gleda na ulicu, iščekujući kola hitne pomoći. Nemam snage da se okrenem na drugu stranu, i da je vidim na prozoru. Gledam u sofu na kojoj je sjedila. Odjednom se osjećam nesigurno zato što je nema tamo gdje je do maločas bila. Potom gledam fotografiju na zidu iznad sofe:

    Llasa. Rano je jutro. Mladi budistički svećenik je izišao kroz visoka drvena vrata na zidu kamene kuće, i sada korača niz usku kaldrmu, a ispred njega je pramen jutarnje magle. Mali bijeli oblak. Kao duh, za kojim svećenik u crvenoj mantiji korača. Pogledom pratim bijeli oblak iznad kaldrme na Tibetu.

    Iza mojih leđa, Sanja kaže: “Stigli su.” Potom se vratila u prostor mog pogleda. Otvorila je vrata, gleda niz hodnik, uznemirena, povremeno se osvrne prema meni. A onda su našu sobu ispunili nepoznati ljudi iz hitne pomoći, i žurno posjedali oko mene na krevetu. Nikada nisam doživio ovako agresivno ugrožavanje moje privatnosti. Potpuno oslobođeni i sigurni u sebe, zagledaju sobu u koju su došli, zagledaju mene, hvale cvjetne motive pokrivača na kojem ležim, nepoznati ljudi u mojoj sobi. Jedna djevojka u plavoj uniformi, upravo je razgrnula moj ogrtač za kupanje, tako da sam pred svima ostao go, i pita:

    “Gospodine, koliko imate godina?”

    “Pedeset.”

    ______

    Nakon prvog šoka, nastupio je mir.

    Gledao sam sve oko sebe bez emocija, a to znači – bez straha. I nakon što je prošlo, sada se sjećam događaja koji kao da sam gledao sa strane, baš kao da se svijest odvojila od tijela i gotovo ravnodušno posmatrala šta se događa.

    Šok se nije dogodio kad je djevojka u plavoj uniformi rekla:

    “Gospodine, vi imate srčani udar!”

    Tada je nastupilo umirenje. Zato što je svijest prevladala moju emocionalnost. U filmovima, kad opisuju granično stanje poput ovoga, onda često sliku ostavljaju bez zvuka, a nekada tome još dodaju i slowmotion. To je mehanički opis svijesti na djelu.

    Svijest se ponaša kao hladni objektiv kamere.

    Ovdje se šok dogodio u trenutku dok je hitna pomoć dolazila, posebno onda kad je grupa nepoznatih ljudi ispunila moju sobu. To je nešto što se događa drugima, a ne meni, i to je nešto od čega zazirem, od čega imam prirodan strah. A ovdje se strah od bolesti pokazuje kao strah od ljekara i od bolnice. U bolnicu ja nisam odlazio ni u posjete. I sada, djevojka u plavoj uniformi se nadvila nada mnom u krevetu, i rekla:

    “Vi imate srčani udar!”

    Prva moja misao je: ona je u krivu, ovo nije srce. Onda sam pomislio: ja ovu djevojku odnekud znam. Pokušavam da se prisjetim odakle ju znam, ali nada mnom je tada već mnogo ljudskih ruku, prikopčavaju me na kablove, pomjeraju lijevo, i desno, dekoncentrišu me: ne mogu da se sjetim odakle ovu djevojku znam. Iza plave bluze, vidim obrise njenih grudi, ali to ne prepoznajem kao znak spola. Ona me gleda zabrinuto, i kao da me zbog nečega krivi.

    I još jedan optički utisak: tijela svih ljudi oko mene nadnaravno su velika, a moje tijelo se umanjilo. Šta je ovo što osjećam? Umor. Umor od pritiska u prsima od kojeg gubim dah, koji se izjednačio s umorom od života. I mislim: znači, to je to? ovo je, znači, smrt? U tom trenutku, zapravo, sve počinjem vidjeti ne samo kao učesnik, već i kao posmatrač sa strane. I mislim: dobro je, samo da sve prođe, umoran sam, želim da sklopim oči i da se ne sjećam. Želim da sve prestane.

    I ovo koliko sam do sada živio bilo je previše.

    ______

    Na putu do bolnice, ležeći u kolima hitne pomoći, koljena nagnječenog teškom metalnom bocom za kisik, gledao sam oblake u promicanju, zelene saobraćajne znakove na koje sam do sada obraćao pažnju samo kao vozač. Kroz vrata kola hitne pomoći, nakon jednog usporavanja, vidio sam na fasadi zgrade od cigle tablu s natpisom LIBERATION BOOKS. Taj natpis sam do sada vidio samo na Harunovoj fotografiji. A poslije, kad sam skupa s njim išao da gledam knjige tamo, nismo uspjeli naći adresu. On se sjećao da je to negdje nadomak križanja ulica King i Henry. Na internetu nema podataka o knjižari. Prošle nedjelje sam, opet, bezuspješno tražio ovu adresu, i sada, gledam djevojku u plavoj uniformi kako se nadnosi iznad mene da popravi naslon pod mojom glavom, i pomišljam kako je blesavo da je pitam:

    “U kojoj smo ulici sada?”

    Kao da ću imati priliku da nađem LIBERATION BOOKS? Knjige ipak imaju određenu moć nad nama. Da nije tako, u vrijeme dramatične vožnje do bolnice, ne bih obraćao pažnju na natpis LIBERATION BOOKS. Ili se to svijest obraća svemu drugome, samo da zaboravi bol u prsima? Mladić što sjedi do mojih nogu, svako malo pomjera tešku metalnu bocu s kisikom koja opružena leži na mojim nogama. Pomjera je tako da se hladni metal neugodno nasloni na kost koljena, i to privremeno postane dominantan bol u mome tijelu. Zbog toga me obuzeo tihi bijes prema mladiću koji, možda, svjesno struže teškom bocom za kisik po mojim koljenima, s namjerom da moju koncentraciju sa srca preusmjeri na drugi problem.

    Potom sam obraćao pažnju na krošnje drveća uz cestu, lišće je bilo crvenosmeđe, pred opadanje. U jesen, ovdje je lišće tako jarkih, sunčanih boja, da se i u oblačnom danu ima utisak viška svjetlosti. Da li je ovo jutro bilo sunčano? Ili sam zbog boja u krošnjama drveća imao iluziju sunca? Mene je uvijek uznemiravala pomisao da ću umrijeti u krajoliku gdje listopadno drveće raste. Ima nešto neuvjerljivo, nešto obvious u tome.

    Nekako je nepristojno umrijeti u jesen.

    Kič je umirati u jesen, kad i sve drugo. S lišćem.

    ______

    Kola hitne pomoći se zaustavljaju ispred bolnice. Na parkingu, prva slika koju sam vidio iz svog horizontalnog položaja je ovo: između auta, prema zgradi bolnice, korača djevojka u crvenom hokejaškom dresu Washington Capitalsa i gleda negdje gore, prema prozoru, ili prema oblaku.

    Na ovom parkingu ja sam bio samo onda kad je supruga pjesnika F. rađala njihovu kćerkicu. Tog dana, sjećam se, on je kupio novu Toyotu Camry, i pitao me: “Hoćeš da voziš?” “Hoću.” I vozio sam jedan krug po parkingu. To je bilo prije deset godina. I sada se sjećam mirisa novog auta.

    Na studenom novembarskom zraku, maska za kisik počinje da magli.

    Na ulaznim vratima u bolnici dočekuje me hor nasmijanih medicinara. S moje desne strane, jedna bolničarka se pati da mi na ruci nađe venu, i uzme krv. Dvije djevojke u zelenim mantilima s moje lijeve strane, zagledaju i hvale dezen pokrivača u koji sam umotan. U isto vrijeme, ja gledam Sanju u dnu hodnika, upravo joj se neki muškarac (ljekar?) s papirima u rukama obraća, ona ga pažljivo sluša, a onda počinje da plače.

    Sada se nada mnom nadvio ovaj muškarac, hladnjikavim prstima mi mjeri puls, i pita:

    “Koliko imate godina?”

    “Pedeset.”

    ______

    Želim još nakratko da se vratim u svoj stan:

    Šta je odgovor na pitanje: ko sam?, dok me golog zagledaju strani ljudi u mojoj sobi. I među njima ova djevojka, koju odnekud znam. Ono što me ispunjava nelagodom, i prigušenim stidom, nije blizina smrti, već saznanje da je moje tijelo, u tom trenutku, objekt bez zračenja. Moja je tjelesnost bez seksualnosti.

    Osim toga, lakoća s kojom nepoznati ljudi ovo tijelo u prostoru pomjeraju, stvara utisak izgubljene težine, i doslovnog fizičkog umanjivanja.

    U trenutku kad sam sveden na svoje tijelo (kao jedini preostali znak), imam puni doživljaj vlastite bestjelesnosti. Ja sam samo ono što je od mene preostalo, kao moji životni ostaci, dok ležim u ogrtaču za kupanje, ispod kojeg sam go.

    ______

    Sve što o tijelu znam, znam kao pjesnik, a i tada prilično selektivno, ograničavam se na one osobine u kojim tijelo pokazuje svoje prednosti i svoju snagu, a ne slabosti i nedostatke.

    A o bolestima tijela, ja zapravo ništa ne znam.

    Svijest donosi logične zaključke na osnovu njoj dostupnih znanja, a kad se napad dogodio, dok sam stajao ispod tuša u kupatilu, bol u grlu i metalni ukus odmah sam povezao s tekstom koji sam ljetos čitao u Vanity Fairu. Tamo se opisuje napad koji se autoru teksta (Christopheru Hitchensu) dogodio (nakon čega mu je dijagnosticiran rak), i on u tom opisu kaže da je osjetio bol u prsima i vratu, da je osjetio nešto poput sporog sušenja cementa u prsima (navodim ovo po sjećanju, i mislim da je tim riječima doslovno opisao svoje stanje, koje se i meni, evo, događa). I kad sam izišao ispod tuša, a bol u grudima se pojačavala, ja sam bio uvjeren da imam rak.

    Potom je, velim, stigla hitna pomoć, i djevojka (liječnica u plavoj uniformi) nadvila se nada mnom i rekla: “Gospodine, vi imate srčani udar!” A moja prva misao je bila: “Nije, dušo. Ovo ne može biti srce.” Tako čvrsto je svijest povjerovala da moji simptomi nalikuju opisu Hitchensovog napada, da sam opis iz njegovog teksta pretpostavio zvaničnoj dijagnozi. U svakom slučaju, u jednom trenutku sam pomislio:

    “Ovo je komično! Umirem misleći na Christophera Hitchensa!”

    To jeste komično: moju stvarnost, u tako važnom trenutku, objašnjava kolumnist Vanity Faira, koji ne zna da postojim, pa tako ne može znati ni da, eventualno, upravo prestajem postojati.

    ______

    “Koliko ti je godina?”

    “Pedeset.”

    To je dijalog koji se danas neprestano ponavljao.

    Broj mojih godina ljekarima predstavlja važnu informaciju. Imam osjećaj da se, na taj način, prvi put – u ovom dugom životu – ispravno mjeri moje vrijeme. Zbog toga su danas iščezle sve moje iluzije o mladosti. Mi racionaliziramo naš doživljaj vremena, ali ga izvan kalendarske zadanosti, nismo svjesni. Zato što “u duhu” ostajemo isti. “U duhu” ja sam ista osoba kakav sam bio u svojim dvadesetim. Tako je, valjda, kod svih ljudi, to je osobina naše vrste. Na taj način se štitimo od smrti. Zapadne kulture čovjeka vide u njegovoj asimetriji i neskladu, tako što ga dijele na tijelo koje stari, i dušu koja ne stari. Osim, valjda, kod Dostojevskog.

    ______

    Sveden na tijelo, ležeći na operacionom stolu, sve vrijeme sam pogledima i škrtom izmjenom riječi komunicirao s različitim ljudima koji su radili na mome oživljavanju. To je iznenađujuće veliki broj ljudi, onih koji su pravili pripremu za operaciju, i onih koji su u operaciji učestvovali. Svi su zapodijevali razgovor s umirućim, a moj utisak je da tijelo (to jest: ja), čak i na operacionom stolu, ne nudi puno informacija. Pored neizgovorivog imena, podatak o meni je bio još samo ovaj pokrivač sa cvjetnim motivima à la Paul Gauguin, u kojem sam umotan stigao dovde, svi su komentirali njegov izgled, zanimali se za kulturno porijeklo crteža na platnu, valjda uvjereni da pokrivač ima isto geografsko porijeklo kao i ja.

    Samo je u jednom trenutku ljekar koji me operiše, ne znajući kako da se obrati mome složenom imenu, unoseći mi se u lice, i pomalo uplašeno objasnio da u toku operacije mora komunicirati sa mnom, i za tu komunikaciju mu je potrebno ime kojem će se obraćati. Rekao je:

    “Ja ću te zvati Me’med. Da li je to u redu?”

    Što se pokrivača tiče, ja ne znam šta je tačno njegovo porijeklo, osim da je iz neke južnoameričke zemlje. Možda je iz iste zemlje iz koje i neko od bolničkog osoblja koje mi se obraća, zanimajući se za pokrivač. U svakom slučaju, ovi ljudi se vrlo senzitivno odnose prema mome porijeklu, premda oni ne pitaju, niti, pretpostavljam, znaju odakle dolazim. Po mome akcentu oni samo znaju da sam stranac.

    Da li to znači da kod svih ljudi postoji vrsta uznemirenosti zbog umiranju u stranom i dalekom svijetu, koji nije tvoj, svijetu u kojem nisi kod kuće?

    ______

    Ovo je prvi put da vidim svoju unutrašnjost: s lijeve strane stola je ekran na kojem je projektovana slika srčanih arterija. I to što vidim podsjeća na biljku koja se grana. Jedna vrlo tanka, gotovo prozirna grančica je počela rasti, produžavati se. Iza tog rasta stoji meni nepoznat, delikatni postupak koji je ljekar primijenio na mojoj zakrčenoj arteriji, tako što je propuhao začepljenje i omogućio prirodan tok krvi. U tom trenutku osjetio sam neopisivo olakšanje. Isti postupak se ponavlja na drugoj arteriji: pratim kako kao grana izrasta pred mojim pogledom.

    I to je bilo sve. Nestalo je bola u grlu i pritiska u prsima. Trenutak oslobođenog disanja bio je tako osvježavajući da je iz tijela sasvim iščezao umor. Zbog toga sam osjećao potrebu da se uspravim, da siđem sa stola i koračam.

    Pun kisika.

    Sala se neočekivano ispraznila, nakratko sam bio sâm, i čuo sam zujanje, ali nisam znao šta je izvor zvuka. Mašina? Ili kâsna muha u zraku?

    Potom se prostorija iznova ispunila ljudskim glasovima. Niko se od njih nije obraćao meni. Prepričavali su sinoćnju epizodu televizijske serije Big Bang Theory.

    I smijali su se.

    Jedna se djevojka, Afroamerikanka, nadvila nada mnom i pita: “Hoćeš li da ti donesem vode?” Za njom je došao Latino mladić i, kao dio ranije započetog razgovora s njom, kaže: “Moraš!” Rekao sam: “Hoću.” A ona mu odgovara: “Ne mogu. Neću!”

    Neko drugi u sobi upravo opisuje kako je jutros pola sata proveo u zaglavljenom liftu. Napokon se pojavila služba za održavanje liftova, i kad su ga oslobodili, osjećao se, kaže, “kao čileanski rudar kojeg su iz zemlje upravo iznijeli na sunce.”

    Pijem vodu iz plastične čaše. I ne pamtim kada sam posljednji put bio ovako svjestan okusa obične, slatke vode.

    ______

    Iz operacione sale, ležeći na uskim kolicima, do bolesničke sobe vozim se u liftu. Uz mene je dvoje mladih ljudi u bolničkim mantilima, njima se nigdje ne žuri, razgovaraju, smiju se, i lako zaboravljaju na moje prisustvo. Mogli bi biti ljubavnici. Uz njih, osjećam kako se u moje tijelo vraćaju primarne osobine. Kad smo ušli u lift, pokazalo se da je moja visina u horizontalnom položaju tolika da me se s mukom može smjestiti u pokretnu kutiju lifta. I kad su se vrata zatvarala, osjetio sam kako se u pokretu taru o moja stopala.

    Svi ljudi koje danas srećem, iščezavaju. Nestanu, a da se ne stižem oprostiti od njih. I ovo dvoje mladih ljubavnika koji su cvrkutali i smijali se u liftu, dok su me iz donjih podizali u gornje spratove, otišli su a da ja taj trenutak njihovog odlaska nisam primijetio.

    U mojoj bolesničkoj sobi, nova medicinska sestra me smjestila u krevet, i rekla:

    “Lijep pokrivač.”

    Rekao sam da je to moj kućni pokrivač. Ona je potom objasnila da svakako mogu da ga zadržim i ovdje; možda je uvjerena da imam dječiju, emotivnu vezanost za taj pokrivač.

    Potom sam nazvao Sanju, koja se izgubila negdje u depresivnoj arhitekturi bolničkih hodnika.

    ______

    Kad se podvuče crta pod utorak, 2. novembra 2010. godine, evo šta mi se dogodilo:

    Spremajući se za posao, doživio sam srčani udar.

    Bio sam ispod tuša kad sam osjetio tupi, metalni pritisak na prsima i u grlu, a kad su, ubrzo potom, stigla kola hitne pomoći, djevojka koja me pregledala, otvoreno je i bez uvijanja rekla: “Vi imate srčani udar.” Ispod maske za kisik, gledao sam Sanju na sofi preko puta kreveta u kojem ležim okružen strancima. Njeno je lice bilo izobličeno od straha. U žurbi su me, skupa s pokrivačom na kojem sam ležao, iznijeli napolje, prevezli u bolnicu, a potom sam operisan. I nakon što su mi ugradili stentove u zakrčene arterije, smješten sam u bolesničku sobu. Sve to je trajalo nešto više od tri sata, ali smo se za to vrijeme moj svijet, i ja u njemu, temeljito promijenili.

    Nakon operacije, ljekar je tražio Sanju, ali nje nije bilo u čekaonici. Kad su me smjestili u bolesničku sobu, nazvao sam je telefonom. Javila se, dolazi. Ušla je u sobu, blijeda blijeda, lica natečenog od plača. To lice pokazuje nekontroliranu radost i apsolutnu tugu koja ju je sasvim zarobila. Nešto je u njoj slomljeno. Ima nekontroliranu želju da me zagrli, a ne usudi se zbog straha da bi me zagrljajem mogla povrijediti. Zovem je da sjedne na krevet, do mene.

    “Gdje si ti bila?”

    “Ispred bolnice.”

    “Hladno je napolju, a ti si tako obučena…” Jutros je – tek sada vidim – u žurbi obukla džemperak preko majice.

    “Nisam se usudila čekati.”

    “Kako misliš..?”

    “Strah me je bilo da će ljekar doći da mi kaže…”

    “Šta da ti kaže?”

    “… da si umro.”

    “Pa, nije baš dotle došlo.”

    “Oni kad su od mene tražili dozvolu da te operišu, pitali su – želim li da dovedu pastora?”

    “Šta si im ti rekla?”

    “Rekla sam im da nema potrebe za to, i da ti nećeš umrijeti.”

    “Nisi im rekla da mene pop ne može pomiriti s Bogom..?”

    “Nisam.”

    “Morala si im to reći!” kažem, šaleći se.

    Ona se, kao, ljuti (ovdje se umire, a njemu je do šale!), onda me otvorenim dlanom blago udari po prsima, istog trena se sjeti mog srca, i protrne, možda me je povrijedila uh hu hu hu maše rukama u zraku iznad mene uhhuuuuu. Onda se smijemo.

    I ostatak dana osjećam se prilično dobro.

    Sada sam ostao sam u sobi, i evo šta o svemu ovome mislim:

    Naravno da sam razmišljao i sve ove godine gradio odnos prema svojoj smrti, ali nisam očekivao da bi ona mogla doći kao posljedica odustajanja srca. Svi drugi organi su mogli odustati, ali srce je bilo neupitno, ono je tu, mislio sam, da bi za mene kucalo, upravo onoliko dugo koliko treba.

    ______

    Zvao sam Haruna. On je sada u St. Louisu. Na aerodromu.

    “Koliko je vremena ostalo do tvog leta?”

    “Šest sati.”

    U ponoć, 31. januara 1996. godine, na putu iz Zagreba do Phoenixa u Arizoni, na svome emigrantskom putovanju u Ameriku, bili smo na aerodromu u St. Louisu.

    Mijenjali smo avion.

    Sjećam se niza sivih kožnih sjedišta u čekaonici, i ponoćnih putnika sa stetsonima. Uz fotelje su tada bile pepeljare na visokim stalcima, i ustajali zrak je mirisao na Jack Daniel’s. Tih pepeljara tamo više sigurno nema. I sada, dok razgovaram s njim, sjećam se fotografije s tog puta. Na njoj on spava, glave opuštene na ruke kojim se oslanja na sto u aerodromskom kafeu. Tada je imao 13 godina. Ja sam imao 35. On sada ima 28. Skoro da ima godine koje sam ja imao one ponoći, kad smo umorni čekali avion za Phoenix. Koliko je od tada prošlo? 15 godina.

    “Žao mi je, sine.”

    “Šta ti je žao?”

    “Što moraš toliko čekati.”

    “Ti mene tješiš, kao da su meni srce krpili.”

    Iznenadilo me je ovo tekstilno “krpili”. Dok mislim o tome, jezik postaje jedina stvarnost, osjećam da je svaki fizički dodir lišen bola, a to je lijepa iluzija.

    ______

    Zaista sam dobro, zanesem se i lako zaboravim da su mi “srce krpili”.

    Osim tihog bola u veni otvorenoj na preponi, u onom mekom dijelu između spolovila i butine…

    Dok sam ležao na operacionom stolu, u jednom trenutku sam postao svjestan toga, da mi brijačem stružu na preponi; hladan i prilično neprijatan dodir. U tom trenutku ja nisam znao zašto to čine. Ako je moj problem srce, mislio sam, zašto mi briju stidne dlake?

    Žilet koji hladno struže po mojoj koži.

    I odjednom je u svijesti iskrsla slika osuđenika na smrt, u jutarnjoj pripremi za električnu stolicu.

    ______

    I još ovo: Sanja je danas rekla da je to to. Nema više cigareta.

    “Ako hoćeš da živiš”, rekla je, “onda moraš prestati.”

    I vrijeme je bilo.

    “Neki naš čovjek je ljekar u Kentuckyju. Danas sam čula tu priču. Doživio je srčani udar, baš ovako kao ti, i dok je ležao u bolnici, tražio je od svoje žene da auto parkira otraga bolničke zgrade. Onda bi izlazio da, skriven u autu, zapali cigaretu. Zamisli! Ljekar. Nesretna žena je odbila da mu donosi cigarete, i još ga je prijavila kolegama ljekarima zbog toga.”

    U Americi je sve nagovor da prestaneš pušiti. Od svih naroda na planeti, oni su najotporniji prema duhanskoj edikciji.

    Unatoč tome, jednu od najljepših rečenica o cigareti i ovisnosti o njoj, napisao je Amerikanac, Laird Hunt:

    Kad pušiš, drugi ti prilaze i traže od tebe vatru.”

    ______

    Drugi je dan.

    Pomislio sam kako bi vijest o srčanom udaru njenoga sina, mogla povrijediti moju majku u Bosni. Da preduprijedim eventualne neugodnosti, nazvao sam je i objasnio kako se u mome bosanskom dijelu svijeta pronosi glasina da sam doživio srčani udar. Javio sam se, kažem, da svojim glasom i vedrinom svoga duha potvrdim da to nije tačno. Ona me pažljivo saslušala, a onda je nastupila kratka pauza i pitanje:

    “Kako si, inače?”

    Iz ovog inače, jasno prepoznajem njenu uznemirenost.

    “Od svih bolesti oni su našli srčani udar,” kaže. “Pa, toga nema kod Mehmedinovića. Niko od tvoje familije s očeve, a ni s moje strane, nikada nije imao problem sa srcem.”

    Znači, onda, ja sam prvi. Od nekoga mora krenuti genetsko osipanje; ili ja – kao i svi moji – imam istu zapreminu srca, samo sam ga neoprezno napunio sadržajem koji svojom količinom prevazilazi njegov kapacitet.

    A kad smo završili razgovor, sjetio sam se jednoga stiha, o kojem sam posljednji put mislio možda kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Nije to nikakva decentna, metafizička poezija, već jedan rudimentarni stih zaboravljenog bosanskog pjesnika Vladimira Nastića, koji glasi:

    Zanebesalo mi se, majko, kao ono tebi kad si me rađala.

    ______

    Sanja je jutros došla prije 8. Na putu do moje sobe, kupila je decaf u bolničkoj kantini. Decaf je slađen vještačkim šećerom.

    Niti je kafa, niti je šećer, niti sam ovo ja.

    I rekla je: “Dobro izgledaš!”

    Klimao sam glavom potvrdno, sigurno da dobro izgledam, dok sam svim ovim kablovima svezan za krevet tako da se ne mogu pomjeriti, niti se mogu uspraviti, niti ustati iz kreveta i prokoračati po sobi. Ali ja nisam nervozan zbog toga. I kafu pijem s velikim zadovoljstvom, baš kao da je prava kafa, s prirodnim bijelim šećerom.

    A onda je zvonio moj telefon. Vidim poznati broj, javim se, i s druge strane čujem čudan zvuk sličan ljudskom disanju. Obraćam mu se, ali on mene ne čuje. Kratko sam osluškivao i na kraju prepoznao zvuk čovjeka u pokretu. Mikrofon telefona je, naime, pokupio zvuk trenja tkanine u džepu. Sanja pita:

    “Ko je to?”

    “Niko.”

    “Pa, šta onda slušaš?”

    “Slušam direktni prenos ljudskog koraka.”

    ______

    Jutros je došla nova medicinska sestra. Rekla je da bi bilo dobro da se krećem, i da šetam po sobi. Istog trenutka sam se iskopao iz kreveta, još uvijek priključen na stotine kablova, i s iglama u venama.

    U kupatilu, Sanja je mokrim peškirom pažljivo umila cijelo moje tijelo.

    Onda sam hodao po sobi. Lijepo je opet hodati. Ovako izgleda iskustvo prvog koraka. Ja hodam!

    Ali poslije, sjedio sam u stolici i naglo sam se uspravio, i u tom trenutku sam osjetio kako nešto u desnoj preponi (tamo gdje su mi jučer žiletom brijali stidne dlake) puca. Istog trenutka sam vidio kako se na tom mjestu pojavljuje otok. Pritisnuo sam dugme na krevetu da dozovem sestru, ona je uskoro došla, i sa zanimanjem pogledala otok. Vanjskom stranom šake pomjerila je moj penis koji je padao po otoku, i gledala. Uznemirila se, mjerila mi je puls na stopalima, i ubrzo otišla iz sobe, da nađe dežurnog ljekara.

    Uskoro se, umjesto nje, i ljekara, pojavio neki mladić, tehničar s neobičnim plastičnim predmetom. U središtu četvrtastog predmeta je polulopta koju je naslonio na oteklinu, a krajevi ravne plohe u koju je polulopta integrirana, imaju proreze kroz koje je provukao papirnatu traku. Traku je potom stegao oko moga pasa. Ali on sporo napreduje, sve vrijeme pažljivo čitajući uputstvo za instaliranje tog plastičnog objekta čija svrha je valjda da čita impulse, ili poruke koje odašilje oteklina nadomak moga spolovila.

    I nije išlo.

    Odustao je.

    Odložio je plastični predmet na noćni sto, i otišao.

    ______

    Da li bih se sada trebao ponašati kao bolesnik?

    Ne želim to.

    Ne.

    Čehov u Dnevnicima ima kratku bilješku, skicu za priču, o čovjeku koji je otišao kod doktora, ovaj ga je pregledao i otkrio neku srčanu slabost.

    Čovjek je nakon toga promijenio način života, uzimao je lijekove, i opsesivno je pričao o svojoj slabosti; cijeli je grad znao za njegovo srce, i svi su gradski ljekari (koje je on redovito konsultirao) govorili o njegovoj bolesti. Nije se oženio, prestao je piti, hodao je uvijek usporeno, i s naporom je disao.

    Jedanaest godina kasnije, otputovao je u Moskvu i tamo posjetio specijalistu kardiologa. Tako se pokazalo da je njegovo srce, zapravo, u odličnom stanju. U prvi mah, on se silno obradovao svome zdravlju. Ali se ubrzo pokazalo da on nije u stanju vratiti se na normalan način života, potpuno adaptiran na svoj ritam ranog lijeganja, sporog hoda i disanja s naporom.

    Osim toga, njemu je svijet postao prilično dosadan, sada kad više ne može pričati o svojoj bolesti.

    ______

    Ovaj mladi Afrikanac je upravo došao da mi slika srce.

    (Na kažiprstu, a ne na domalom prstu kako je obično kod ljudi, ima srebrni prsten, s četvrtastim kamenom, zapravo, kombinacijom dva kamena: od tirkiza je krupna kamena suza integrirana u crni kvadrat od oniksa; sljedećih pola sata, prateći ga kako radi, ja sam gledao taj prsten.)

    Za potrebe snimanja srca, on koristi ručni skener, i hladnim jajolikim predmetom, na lijevoj strani mojih golih prsa, prelazi preko mog grudnog koša. Na monitoru ispred sebe, on obraća pažnju na sliku srca? ili neki drugi vizuelni sadržaj?, ne znam, ja ne vidim ono što on vidi. Mene je uvijek obuzimala tiha vrtoglavica kad bih čuo svoje srce. Iz nekog razloga, meni ne prija čuti taj zvuk, zbog čega mi, također, ne prija niti da čujem kucanje starinskih satova. Nesvjesno spuštanje dlana na prsa, tamo na lijevoj strani, nekada mi se dogodi kad tonem u san, postanem svjestan srca, i sasvim se razbudim zbog toga. I sada, dok me ovaj mladić snima, sav sam se ukipio od neugode. U jednom trenutku, on je izvršio jak pritisak oblim skenerom između rebara. To je trenutak totalne tjelesne neugode.

    “Šta to radiš?”

    “Pokušavam malo razmaknuti prostor između rebara, da dobijem čistiju sliku.”

    Ja lako podnosim bol.

    Ali ovo nije bol; ovo je razmicanje rebara nadomak srca, ovo je puno više nego što sam ja spreman podnijeti. I taj pritisak između rebara probudio je u meni nekontrolirani bijes. On već pola sata skenira, pa ga pitam – da li je išta do sada snimio? On kaže da jeste, ali da mu to nije dovoljno. I ja sam rekao da je meni to što je već snimio sasvim dovoljno, navukao sam pidžamu preko prsa, na kojim sam potom, za svaki slučaj, prekrižio ruke, da spriječim bilo kakav pristup rebrima.

    Dok je mladić, zbunjen mojoj reakcijom, spremao instrument, da bi potom otišao iz sobe, pojavila se Sanja sa decafom u kartonskoj čaši. Ona primjećuje moju uzrujanost i pita – šta se dogodilo? Odmahujem rukom, nebitno, ništa, pregled je trajao predugo i zbog toga sam se unervozio. Ali, onda, obezvoljio me izraz lica mladića. Dok sprema svoju aparaturu, osmjeh je blagog revolta na njegovom licu. On misli da sam ja rasist! To je to. Vidim to u njegovom izrazu. On to misli. On misli da sam ja ovako reagirao ne zato što mi nije prijatno da mi se nasilno razmiču rebra, već zbog toga što imam nešto protiv njegove boje kože. Osjećam potrebu da mu se obratim, da ga razuvjerim, ali znam da to može samo uvećati nesporazum.

    I šutim.

    I on šuti.

    I bez pozdrava odlazi.

    Sanja potom kaže da se javljaju prijatelji i žele da me posjete u bolnici.

    Ne, ne.

    Oni žele doći da se uvjere kako se srčani udar dogodio meni, a ne njima. To je ljudski i prirodno, oni se žele suočiti s potvrdom da je nesreća njih zaobišla.

    Nema govora.

    Ne pristajem.

    Ne želim da me iko posjećuje u bolnici.

    ______

    Treći je dan.

    Preselio sam se iz intenzivne njege u običnu bolesničku sobu koju dijelim s ovim starcem. On je Slovak porijeklom.

    Lukas Cierny.

    Tako je plavim markerom ispisano na maloj tabli na zidu, s desne strane njegovog kreveta. Lijepo ime. Lukas Cierny.

    Koliko bi godina mogao imati? Osamdeset? Možda više.

    Ima alzhajmerovu bolest, ima i neke probleme s plućima, i disanje mu je jako otežano.

    Usred noći ustane iz kreveta i krene nekamo, pa ga iz hodnika vraćaju nazad:

    “Gdje si krenuo?”

    “Hoću da se obučem i da idem u šetnju.”

    Starac Cierny je voljen čovjek, cijeli dan se ovdje smjenjuju njegova djeca, unuci i praunuci, smijehom ispunjavaju našu sobu dok svome ocu, djedu i pradjedu namještaju jastuk pod glavom, češljaju rijetko pramenje kose na tjemenu, i sve čine da mu ugode. Iz starčevog odsutnog pogleda jasno se vidi da on ne zna ko su svi ti ljudi koji mu se obraćaju. I meni se obraćaju ljubazno, kao da se oduvijek znamo i kao da smo familija. Već to da dolazim iz slavenskog dijela svijeta, njima daje pravo za tu familijarnost. Iako je njima njihovo slavensko porijeklo prilično strano. Kćerka, upoznavajući se sa mnom, za Lukasa kaže: “On je iz Čehoslovačke.” Ona je čistokrvna Amerikanka, iz Pennsylvanije.

    On koji se više ničega ne sjeća, na pitanja odgovara na engleskom, a nekada na slovačkom. Kada odgovara na slovačkom, njegovi sagovornici ga ne razumiju. Međutim, to nikoga od njih ne uznemirava, oni ne razgovaraju s njim da bi razmjenjivali informacije, oni razgovaraju s njim da bi simulirali komunikaciju.

    Upravo je neko ušao u sobu i obratio se Lukasu pozdravom How you doin’, na što je on odgovorio Dobro. To je bio refleksni odgovor na slovačkom, jeziku koji mu je u ovom trenutku očito bliži. Onaj kojem je starac uputio svoje Dobro, nije razumio riječ. Starac je sedamdeset godina odvojen od svoga, slovačkog jezika. I sada, riječi iz njega izlaze, reklo bi se, nesvjesno. Ali je kod mene, ova jezička zbrka proizvela emocionalni efekt. Kao da se sada, nadomak umiranja, starac sprema da se smrti obrati na svome jeziku. Kada je on izgovorio to svoje Dobro, potvrdilo mi se da sam u stranom, i dalekom svijetu. To je bilo vrlo neobično iskustvo jezika.

    Sanja sjedi uz moj krevet, i kad je čula starca koji na našem zajedničkom jeziku kaže Dobro, oči joj se automatski napuniše suzama.

    ______

    Lukas Cierny licem podsjeća na bosanskog pjesnika Iliju Ladina.

    Nije u pitanju samo fizička sličnost. I Ladin je pred smrt imao potpunu amneziju.

    Ali sada kad mislim o njemu, onako kako se u sjećanju pojavljuje, postajem svjestan toga: Ladin je imao mnogo lica.

    Sjećam se: u kutiji s njegovim fotografijama, bilo je puno onih što su snimljene u ekspresnim fotografskim kabinama koje su danas rijetke na ulicama gradova u svijetu. Za nekoliko sekundi, aparat bi napravio četiri snimka, četiri portreta na kvadratu jeftinog fotografskog papira. Ilija je ulazio u te kabine u Parizu, Milanu, Sarajevu i drugdje, i slikao se za uspomenu. Na slikama je njegov portret četiri puta ponovljen, ali je na svakom izraz njegovog lica drukčiji, i sa svakim novim izrazom lica, on je bio druga osoba.

    Pred smrt je, kažem, imao potpunu amneziju. Smješten u starački dom. Prijatelji su mu donosili njegove stare knjige u koje je on gledao kao da ih vidi prvi put. Na fotografiji autora štampanoj na koricama knjige, nije mogao prepoznati sebe.

    U našoj sobi, sada, Lukas Cierny s naporom diše, kao da ima napad astme. To traje neko vrijeme, a onda se umiri, i više ne čujem njegovo disanje. I svaki put, kad se to dogodi, pomislim da je umro.

    Ostati bez sjećanja, da li je to kazna? Ili blagoslov?

    ______

    U toku večeri, smijenile su se medicinske sestre koje o nama dvojici brinu.

    Večeras je ovdje jedna afrička muslimanka, pod ljubičastom svilenom maramom, s puno šminke na licu, s jakim crvenim ružom na usnama, kao da je u večernjem izlasku stigla u restoran, a ne u bolesničku sobu. Prilično vesela i draga, mlada žena. Ima dvadeset, najviše dvadeset pet godina, a starcu s kojim dijelim bolesničku sobu, i meni, obraća se kao da smo djeca.

    “Odakle si ti?” pitam. Ona se smije, i uzvraća pitanjem:

    “Šta misliš odakle sam?”

    “Iz Etiopije?”

    “Blizu.”

    “Iz Sudana.”

    “Blizu,” kaže, i čeka da se igra pogađanja nastavi. Ali, mene je već napustila volja da nagađam, pa je ona – razočarana mojom malodušnošću – priznala:

    “Iz Somalije.”

    S markerom u ruci ona stoji ispred table – na kojoj će sada ispisati svoje i moje ime – i pita:

    “Kako se zoveš?” Nakon kratkog oklijevanja, kažem:

    “Me’med.”

    Iz perspektive mjesta na kojem se nalazimo, razlike koje su nama tako bitne, postaju nevažne: da li je ona iz Sudana ili Somalije? To je samo njoj važno, prema tome je cijeli kontinent na kojem sada živi – ravnodušan. I cijeli svemir je ravnodušan prema našim identitetskim razlikama. Iz perspektive smrti gledano, sasvim je svejedno ko je Slovak, a ko Bosanac od nas dvojice, Lukasa i Me’meda, pacijenata zatečenih u istoj sobi.

    ______

    Pred ponoć (došla je u sobu da nam uzme krv) mlada Somalijka je starog Slovaka pitala:

    “Kako se zoveš?”

    On šuti. Ona onda pita:

    “Koja je ovo godina?” A on kaže:

    “1939!”

    Tako je rekao: 1939.

    Šta njemu znači 1939. godina? Tada je mogao imati deset, petnaest godina. To je godina pred veliki rat. Možda se tada zauvijek pomjerio iz svog doma, i sada, u kasnoj starosti, pokazuje da iz te godine nikada nije ni izišao. Zaista, šta se njemu dogodilo te 1939. godine? Volio bih čuti njegovu priču, ali on je više nije u stanju ispričati.

    I ja u svojoj prošlosti imam godinu iz koje nisam izišao.

    1992.

    Nekad me iz sna probudi štektanje kalašnjikova nad Sarajevom. Ustanem, skuham kafu i budan ostajem do jutra, kroz prozor gledam svjetla Washingtona, ili snijeg dok sipi nad Pentagonom.

    U toku noći Lukas Cierny ustaje iz kreveta, a mlada Somalijka ga vraća nazad:

    “Gdje si pošao?” On odgovara:

    “Da se obučem, moram u šetnju.”

    On, zapravo, ne zna da je u bolnici.

    A jutros, ona ga nagovara da ustane iz kreveta, on odbija, i ona glasno naređuje: “Get up!” Ali starac odbija da ustane iz kreveta. Ona insistira: “Get up! Stand up!” On ne reaguje. “Get up! Stand up!” “Neću!” kaže starac. I onda ona – iznad starog Slovaka koji odbija ustati iz kreveta – počinje pjevati: “Get up, stand up, stand up for your rights!” Mladost je lijepa u svojoj oholosti.

    Mlada Somalijka, pokrivena tirkiznom maramom, s novom šminkom, blista na jutarnjem svjetlu, iznad Slavena na kraju života. Ona je sretna jer je na kraju svoje radne smjene, i pjeva.

    ______

    S velikim nestrpljenjem iščekujem izlazak iz bolnice.

    Zapravo sam u strahu da se to danas neće dogoditi. Petak je, i to bi onda značilo da ostajem preko vikenda ovdje.

    Ali doktor se ipak pojavio, tražio je da šetam po hodnicima priključen na sve te senzore i sonare, hodao sam kroz hodnike, a ponašanje mog srca ljekar je pratio na monitoru, ispred sebe. Radovao sam se ovoj šetnji: za sat vremena ću biti napolju, izvan bolničkih zidova.

    Kad sam se vratio nazad, u sobu, doktor je još jednom provjerio rad moga srca, ovaj put služeći se stetoskopom, i kako u mojim prsima nije našao nikakav prijeteći šum, na kraju je dao precizne upute – kako se ponašati nakon izlaska iz bolnice.

    I sada mogu ići kući.

    Gledam ga. On je Indijac, zove se Rayard. I mislim, ovaj čovjek mi je spasio život, a opraštamo se kao potpuni stranci. Kažem:

    “Ti si meni spasio život.”

    On je rekao: “Jesam.”

    I otišao.

    Nakon toga se pojavio neki nasmijani sredovječni čovjek, s ljubičastom leptir-mašnom, (“I’m Your limo driver”) i u invalidskim kolicima me je vozio kroz hodnike do izlaznih vrata. To je bolnički ritual: bez obzira što mogu koračati, u invalidskim kolicima me čovjek kojeg prvi put vidim vozi izvan bolnice. Ima nešto dječije u tom ritualnom prelasku iz svijeta bolesnih u svijet zdravih.

    Oprostio sam se od neznanca srdačno, kao da se oduvijek znamo, i ostao sâm ispred bolničke zgrade. Zapahnuo me svježi novembarski zrak. Bio sam nestrpljiv da izađem iz bolnice u kojoj su ponašanje mog tijela 24 sata na monitorima pratili i bdjeli nad mojim zdravljem. A sada kad sam ostao bez svega toga, na ulici me, dok čekam taksi, obuzima tiha nesigurnost, i strah.

    ______

    Nije svaki povratak kući isti.

    S puta kada se vratiš, zatekneš stvari onakvim kakve si ih ostavio u trenutku odlaska. Nakon svih dana odsustvovanja, sada si opet u svojoj sobi, možda je na radnom stolu pepeljara s ugašenom cigaretom, možda vinska čaša dopola ispijena, ili knjiga koju si u danu odlaska čitao, otvorena. Sve što u sebi čuva živi trag tvoga prisustva u tim predmetima, tako postaje slika vremena koje je prošlo i ničim se više ne može nadoknaditi.

    Ja sam se vratio iz bolnice i prva stvar koju sam s vrata vidio, bio je bijeli pokrivač preko kreveta, onaj sa cvjetnim dezenom à la Paul Gauguin, koji se prije mene vratio kući. Opran, pokriva krevet, i nepromijenjen je, njegova tekstilna suština je nepromijenjena, na njemu nema traga bolnice, niti moje bolesti.

    Pažljivo, iz naših soba, Sanja je pobrisala većinu mojih tragova koje sam ostavio u ritualima svog dnevnog života, svoga prethodnog života. Posebno pažljivo su pobrisani tragovi onih rituala na koje se, prema ljekarskim uputama, više ne bih smio vraćati. Nema pepeljara, iz zraka je iščezao miris duhanskog dima.

    Ušao sam u sun-room, svoj ustakljeni balkon, svoju radnu sobu.

    Ni tamo me nema.

    Izbrisan sam iz svojih soba, i sada mogu početi iznova.

    ______

    A onda sam, nevoljno, ušao u kupatilo, tamo odakle je sve krenulo.

    U našim, ljudskim stanovima, kupatilo je, osim svega drugog, i mjesto straha, tamo smo goli i nezaštićeni. Zbog toga je američka kinematografija izabrala kupatilo kao amblemski motiv horrora.

    Svukao sam se do gola i stao pred ogledalo. Zagledao sam oteklinu s desne strane, nadomak spolovila. To više nije oteklina, već modrica koja blijedi, sa riđim rubovima, skoro u boji hrđe.

    Obrijao sam se.

    Onda sam oprezno stupio pod tuš, osluškujući ponašanje svog tijela. Voda je bila prevrela. Nije bilo bola u vratu, ni pritiska na prsima. Ništa me ne boli. Kupatilo se punilo toplom parom. Opustio sam se. Voda se slivala niz mene; ima li išta jednostavnije od toga? Golo tijelo niz koje se sliva voda.

    I sjetio sam se kratkog filma koji se zove Soba.

    U njemu postoji duga scena kupanja. Tijelo po kojem se sliva voda.

    Ovo je priča: jedan je mladić u prvi sumrak prolazio ovom ulicom, i kroz otvoreni prozor iz one sobe, gore, čuo je zvuk klavira. I zaustavio se. Potom će vidjeti siluetu djevojke koja je klavir svirala. Ali razlog njegovog zaustavljanja nije samo muzika koju je čuo, niti je samo djevojka koju je kao siluetu vidio. On ne zna odakle ta privlačnost dolazi, on ne zna šta je razlog njegovom zaustavljanju, ali je svjestan velike magnetičnosti sobe, koja se kroz otvoreni prozor nazire. I proći će godine. On je otišao iz tog grada i živio u bijelom svijetu, pa se pred starost vratio. Kupio je stan, i tu živi svoje zadnje godine. Nakon kupanja, izlazi u svoju sobu, i čuje sirenu kola hitne pomoći koja su se zaustavila ispred zgrade. Noć je. I on tada postaje svjestan svega. Soba u kojoj se sada nalazi, to je ona soba koju je jednom, kao mladić gledao, dok je kroz otvoren prozor iz nje dopirao zvuk klavira. I zašto je osjetio toliku privlačnost? Mladić nije mogao znati ovo što starac sada zna: gledao je tada u svoju sobu, onu u kojoj će jednom, kad dođe vrijeme, umrijeti.

    Izišao sam ispod tuša; ogrnut peškirom prošao sam kroz cijeli stan. Sad gledam kroz prozor, i kažem:

    “Nije ovo ta soba.”

    Sanja me čula. Stoji iza mene, naslonila je glavu na moja mokra leđa, i pita:

    “Šta si rekao?”

    Semezdin Mehmedinović 03. 09. 2011.

    Od galijaša do filmske zvijezde

    Sociolozi i psiholozi u Bosni i Hercegovini još nisu utvrdili koji je to dio moždanog korteksa koji motiviše ljude da u izbjeglištvu, obično hiljadama kilometara daleko od rodne grude, pod veoma velikom i stalnom frustracijom, uspijevaju otkriti i kapitalizirati vlastiti talenat i vinuti se do zvijezda, često u tom uspjehu nadmašujući i poznate ličnosti, odrasle u daleko povoljnijem društvenom ambijentu. Opravdanost sociologa i psihologa za odlaganje elaboriranja ove zanimljive teme možda treba tražiti u obradi hitnijih i učestalijih pojava, poput sve većeg broja oboljelih ljudi od postratnog sindroma, tranzicijskog cunamija, sve izraženijoj korupciji, siromaštvu, nezaposlenosti itd.

    Bez obzira na ove sve dominantnije društvene teme, bljesak bosanskohercegovačkih izbjeglica kao svjetskih zvijezda zaslužuje analiziranje i iz više rakursa, jer je riječ o mladim ljudima, odgojenim u izrazito nepovoljnom okruženju, koji su se – van svih normi – vinuli u sam planetarni zenit.

    Više je primjera mladih Bosanaca i Hercegovaca koji se mogu uzeti za potvrdu ove konstatacije. Slučaj od prije nešto više od deset godina kad je iz Jablanice Hasan Salihamidžić s roditeljima krenuo u izbjeglištvo i u Njemačkoj kao maloljetan pokazao svoj rasni nogometni talent, postavši član velikog “Bajerna”, kasnije italijanskog “Junevtusa” i reprezentacije BiH – dobro je poznat javnosti. Nakon isticanja nekoliko sličnih slučajeva o uspjehu bosanskohercegovačkih izbjeglica u inostranstvu, ovih dana neki internetski portali pišu o još jednom primjeru kad je prognanik iz BiH postao planetarna, u ovom slučaju, filmska zvijezda. Riječ je o Edinu Galiju iz Velike Kladuše (izvornog prezimena Galijašević, a skraćeno je radi lakšeg izgovora na engleskom jeziku), glumcu koji se proslavio tumačeći ulogu Kurta Smitha u američkoj televizijskoj seriji “Momci s Madisona” (“Mad men”), redatelja Matthema Weinera. Za uspješno tumačenje te uloge Edin Gal je dobio prestižnu nagradu Emi za najbolju sporednu ulogu. To mu je odmah širom otvorilo vrata holivudskih studija, te trenutno zajedno sa slavnom australijskom glumcom Nicole Kidman snima filmsku storiju o proslavljenom američkom književniku Hemingwayju u filmu “Hamigway&Gellahorn” u režiji Philipa Kaufmana.

    Edin je imao samo sedam godina kad se razbuktavala srpskocrnogorska agresija na Bosnu i Hercegovinu te je, spašavajući goli život, s roditeljima stigao u Njemačku. Ostvarivanje dječačkog sna da postane glumac započeo je kad se amaterski počeo baviti pozorišnom glumom. Tumačenje rola nastavio je i kasnije u Sjedinjenim Američkim Državama, prvo u St. Louisu, a onda i u Californiji, da bi potom postao profesionalac i započeo karijeru u spomenutoj televizijskoj seriji.

    “Momci sa Madisona”, serijal koji veoma realno odslikava uspon i pad jedne američke agencije za marketing šezdesetih godina proteklog stoljeća kroz poslovne sastanke, bračno (pa i poslovno) nevjerstvo i razvode, opijanje, partije i slično, prikazivan je i na BHT 1 i HRT-u, ali – interesantno – u tim verzijama na najavnoj i odjavnoj špici nije bilo imena glavnih aktera serije (nije bar u verziji emitovanoj na BHT 1), te se nije ni moglo uočiti ime Edina Gala, mladića 27-godišnjaka, čija genealogija je također zanimljiva.

    Naime, Galijaševići su dobili prezime po zanimanju njihovog prvog pretka – izvjesnog Galijaša, kasnijim dodavanjem na ime sufiksa ević. Taj mletački galijaš (veslač na trgovačkom ili ratnom brodu, galiji), kako pripovijeda legenda, još 1304. godine pobjegao je sa mletačke galije negdje na Jadranu, nastanivši se u okolini Tešnja, gdje će se kasnije razvijati njegova, kažu, tada katolička familija, koja će nakon dolaska Osmanskog carstva u Bosnu preći na islam. U doba Austro-Ugarske izvjesni Firuz Galijašević iz Tešnja preselio se u Banjaluku, a od njega, vjerovatno, potiču i Galijaševići iz Velike Kladuše, pa i Edin.

    Od pamtivijeka ljudi su obožavali poznate ličnosti i podilazeći im željeli su biti u njegovom društvu. Tako danas neki manje poznati sarajevski umjetnici pri gostovanju u SAD-u potraže Edina i slikaju se s njim, što ovih dana prenose sarajevski tabloidi. Naravno, ljudska želja za druženjem sa slavnim ličnostima je donekle razumljiva, ali kad sociolozi i psiholozi istraže motive izbjegličkih pozitivnih kreativnosti i pojavu talenta u izbjegličkim danima, ne samo da ćemo odgonetnuti korijene i motive uspjeha prognanih, nego će nam ti njihovi dometi, vjerovatno, biti još draži.

    http://www.youtube.com/watch?v=ih3fCgbBBXg

    Raif Čehajić 02. 09. 2011.

    Autobusni ljudi

    Neki prizori nikada ne mogu nestati iz sećanja, valjda zato što postaju metaforom jednog života. Visoki je avgust ogavne godine hiljadu devetsto devedeset i prve, između tzv. Srba i tzv. Hrvata već se nepopravljivo zakuvalo, mrtve su se glave već počele otkotrljavati sa matičnih im telesa, a ti putuješ autobusom, beše Nišekspres, u neke svoje civilne i nestvarne i već i tebi pomalo nejasne svrhe, osim ako to naprosto nije još jedan uzaludan pokušaj sastavljanja rašivenih šavova sopstvenog života. A putuješ baš od jednih ka drugima, drumom i cestom koju je prozvalo autoputem bratstva i jedinstva, a što ti je u tom trenutku samo dokaz da te magijske formule nazivanja ništa ne vrede, da nije dovoljno imenovati stvari da bi im time odredio i karakter.

    Autobus se izvlači iz Beograda, prolazi aerodrom, Šimanovce, Pećince, Rumu, Mitrovicu, i kako se više bliži Ono Nešto što užasava svojom težinom neke potmule pretnje, nečega novog u čemu nam sada valja razabrati se, tako je i žamora sve manje među putujućima, na koncu i majstor gasi muziku, i u zonu granice pristižemo u mrtvoj tišini, čuje se samo zunzaranje one poslovične muve koja stanuje u ovakvim rečenicama ne bi li svojim upadljivo zujavim prisustvom ilustrovala dubinu i strašnoću tišine koja je zavladala među ljudima. Tja, granica još nije zvanično granica, nema još “graničnog prelaza”, ali takve su granice, one koje Samo Što Nisu, nekada i najčvršće i najopasnije, baš kao granice u stanu između onih koji se upravo razvode, uz pomoć letećeg kućnog mobilijara. Nađeš li se između njih, svašta ti može doleteti u glavu.

    Srpska policija blizu granice skida iz autobusa trojicu ili četvoricu kosovskih Albanaca. Oni ne mogu dalje, u Hrvatsku, jer ih se valjda sumnjiči da idu tamo ne bi li se priključili “zengama”, baš kao da su se policjoti prejeli “Odjeka i reagovanja”, ili na šta je već nacija kiselo podrigivala tih užasnih dana. Svi ćutimo, niko se ne buni, svako je zabrinut nad sopstvenim svrhama, pusti đavola i ne poteži ga za rep, ne skreći mu pažnju na sebe, vidiš da je zainteresovan za nekog drugog, neka se najede iz tuđeg tanjira. Ni tri meseca kasnije, ratno je besnilo već na svom postvukovarskom vrhuncu, mog oca i mene tako će hrvatska policija na samoj granici, na Savi kod Šamca, skinuti sa autobusa koji ide u Bosnu, jer u Srbiju se direktno već uveliko ne može, i niko se ne buni što autobus Kroacijatransa odlazi dalje bez nas, a i zašto da se buni, kad je đavo zamahnuo repom na nekog drugog. I tako autobus odlazi bez nas, u zimsku i još mirnu Bosnu, pretposlednjeg dana te 1991, njegova mi odlazeća auspušna guzica veselo isprđuje oblak izduvnih gasova u lice, i mi ostajemo tu, pred Nedostižnim Mostom, na dvadesetak kilometara od fronta, da nekim poviše naoružanim i pomalo opasnim ljudima koji bi po jednom neljudskom poretku stvari odjedared imali biti naši novi neprijatelji objasnimo zašto je sve u vezi s nama tako prokleto sumnjivo, naša imena i adrese, naši putevi i ciljevi, naše profesije i šta već sve može biti sumnjivo u vremenima u kojima je sve sumnjivo, a najsumnjivije je ako ništa određeno nije sumnjivo.

    Ovakvih, i mnogo grđih priča iz Strašnih Godina ima na hiljade. Pesnikinja Vesna Biga, i sama iz sekte večito putujućih “među zavađenim narodima” (Mile Stojić), posvetila im je divnu knjigu od koje sam za ovu priliku pozajmio naslov. Autobusni ljudi su proleterski siročići jedne ubijene zemlje, onaj nestalni ljudski višak koji se stalno premeće amo-tamo, ne pripadajući do kraja ni Ovima ni Onima, a bogme ni Nekim Trećim, to su oni ljudi koji, kakvu god granicu u prostoru da povučeš, uvek imaju nekoga ili nešto tamo, s druge strane, a ima ih – takvi su najgori – koji ti čak ne bi ni umeli objasniti šta im je to tačno ostalo sa one druge strane, ali osećaju da nešto svakako jeste pa vazda putuju tragajući za tim nečim.

    Dumam o svemu ovome u danima dok se na granici Srbije i Kosova odvija još jedna od tih postjugoslovenskih drama sa autobusima i autobusnim ljudima, koji nekako nikako ne pripadaju jednome mestu, nego bi se stalno muvali nekuda, smetajući Ozbiljnim Državotvornim Facama koje dežuraju na graničnim prelazima, nedremano čuvajući ono parče zemlje koje su prozvali svojim od te dvonožne infekcije, od tih autobusnih ljudi koji nikako da se skrase.

    Ovo nije priča o tome ko je “u pravu” među tim ljudima koji povlače granice između Jednih i Drugih, i nameću pravila kako se između njih ima saobraćati, ako se baš mora, a bezbeli bi bolje bilo bez toga. Ovo je, naprotiv, ljubavna posveta autobusnim ljudima, tim zbunjenim i preplašenim, bez krivice krivim posednicima pasoščića svih tih nakonjugoslovenskih državica i poludržavica, a koji i dalje idu za svojim običnim ljudskim svrhama od Ovamo do Onamo i nazad, sa svim tim svojim čudnim imenima i naglascima, sami i goli na svetu, onako kako si sam i go samo pred smrću, ali bogme i pred njenim možda malo preranim glasnicima, koji uvek nose neke muškobanjaste uniforme, kao neki veliki dečaci koji bi da budu strašni. Pa i jesu strašni, jer strašno je ono što je iza njih, kako god se to zvalo ispred ili iza tačke u prostoru koju mrzovoljno čuvaju od nas, od autobusnih ljudi.

    Teofil Pančić 01. 09. 2011.

    Čolovića granica

    (putopis)

    Što se mene tiče, granica Evrope negde je u onim Spačvanskim šumama. Čim autoput zađe među hrastove, ja znam da sam prešao granicu.

    Tako kaže Ivan Čolović.

    A gore na sjeveru, u današnjoj Litvi, usred istih takvih hrastovih šuma, rodni je kraj Czeslawa Milosza, koji opisuje u “Rodbinskoj Europi”.

    Neki dan, vozeći kroz Spačvanske šume prema zapadu, mislio sam o njima dvojici.

    Ovo je Miloszev zavičaj, mislio sam, ovo je Čolovića granica.

    Miljenko Jergović 31. 08. 2011.

    Neprihvaćeni svijet

    S bugarskog prevela Ksenija Banović

    Sjećam se dobro prve stvari na koju sam pomislio prelazeći (prvi put) prag pariške “Svete Bogorodice”. “Sad bi ovdje trebala biti moja baka…!” Stoljeće je istjecalo u svojoj posljednjoj godini, pretovarenoj proročanstvima i neostvarenim apokalipsama. Sjećam se da mi je baka 30-ak godina prije počela jadikovati kako će svijet završiti 2000. godine. Računao sam da ću tada imati trideset i tri godine i biti star i nisam se jako bojao. Moja baka, pokoj joj duši, umrla je točno te 2000. godine, nekoliko mjeseci prije moga prvog putovanja u Pariz. Ponekad je kraj svijeta, stoljeća i tisućljeća uistinu nešto osobno.

    Ali ovo je priča o nečemu drugom. U vrijeme kad je za mene “pariška Sveta Bogorodica” još postojala jedino kao knjiga, bilo mi je devet godina, čitao sam ushićeno baki pojedine stranice, ona je coktala jezikom što je pojačavalo zadovoljstvo mojim čitanjem, i tada sam čvrsto obećao da ću je jednog dana odvesti u Pariz da zajedno vidimo katedralu.

    Ako ona uistinu postoji. Tridesetak godina poslije stajao sam u hladnome polumraku i bilo mi je jasno da sve to gledam i zbog bake. Nisam je uspio tu dovesti i sad sam sve gledao kroz još jedne, njezine oči. Zavaravao sam osjećaj krivnje mišlju da se njoj ova katedrala u stvarnosti nikako ne bi svidjela. Zamislio sam kako stoji do mene, sva u crnom, s rupcem, sitna, slaba, uplašena čudovišnim prostranstvom. Njezin Bog nije živio ovdje. On je bio običan djeda Bogo, starac poput nje, i živio je u seoskoj crkvici, kamo je moja baka išla svaki dan, maloj, toploj, oličenoj, s nekoliko ikona posivjelih od dima. Tako sam se umirivao, ali znao sam da to ne mijenja moje propušteno obećanje i još jednu neostvarenu želju moje bake, da putuje. Cijeli svoj život ostala je između zidova svoje seoske kuće. Istina je da ih nikada nije uspjela napustiti. Ali je ispitivala svakoga tko je išao do susjednoga sela ili grada (kamo drugo da putuješ u ono, ili pak u ovo doba?), o najsitnijim pojedinostima svojeg putovanja.

    Dogodilo joj se jedno putovanje na more, ali ustvari vrlo nesretno. Jedne jeseni, nakon skupljanja ljetine i tamo nekih skupljanja prekomjernih postotaka norme, nagradiše ih jednodnevnom ekskurzijom na more. Malo je bilo onih koji su ga do tada vidjeli. Nakrcali su cijelu žensku brigadu u kamion koji ih je inače vozio na polje. Istovarili su ih direktno na plaži. Mogu si ih zamisliti, odjevene u najnoviju odjeću i pregače, strogo zakopčane do grla, zabrinute i zbunjene golim tijelima ljudi na plaži. Mojoj baki, samo kad je vidjela tu “veliku vodu” kako se ljulja pred njezinim očima, odmah je pozlilo. I tako je ostala u kamionu, odjevena u crninu, s rupcem na glavi, leđima okrenuta moru.

    Negdje krajem 50-ih godina već minuloga stoljeća, moj otac, tada petnaestogodišnji mladić, čvrsto je odlučio putovati po svijetu. Nagutao se avanturističkih romana, većinom objavljenih prije komunizma, i jednoga dana objavio je mojoj baki da želi vidjeti svijet, nepoznate zemlje i općenito da želi napustiti selo. Moj otac nije niti pretpostavljao da je svijet o kojemu je toliko maštao 50-ih godina bio zaključan s obiju strana vrata. Ne možeš ni izaći otamo, niti ući unutra. Veliki svijet protezao se do jednoga socijalističkog logora. To kao prvo, a kao drugo – i za taj mali logor moja baka nije imala novca. Ona je sa svoje strane opet umirivala oca sljedećom utjehom koja zaslužuje pozornost. Savjetovala mu je da malo pričeka, dok ne postane vojnik, i dala mu primjer moga djeda.

    Pričala mu je kako je on kao vojnik obišao pola svijeta. Mislila je na Srbiju i Mađarsku, konkretnije nekoliko određenih mjesta, za vrijeme II. svjetskog rata, u kojemu je moj djed sudjelovao. To je bilo njegovo obilaženje pola svijeta za cijeli život. Ali naivna utjeha ili proročanstvo moje bake nije se dogodilo i otac, hvala Bogu, nije uspio vidjeti svijet kao vojnik.

    Vidio ga je poslije, sedamdesetih, našavši se u jednoj skupini putnika za Finsku. Uključili ga u posljednji trenutak jer se netko od predviđenih putnika razbolio. Dopustili su mu da se opskrbi nevjerojatnim iznosom od pet dolara (slovima pet) za boravak ondje – toliko su kod nas dopuštali u to vrijeme. Zamislite bugarsku grupu koja cijeli tjedan obilazi Helsinki s pet dolara u džepu i izračunajte koliko su muzeja, galerija i kavana posjetili. Naravno, i moj otac je, kao i svi ostali, legalno nosio jednu bocu konjaka i dvije-tri kutije cigareta Stjuardesa. Uz mnogo srama uspio ih je zamijeniti za komad tkanine za moju majku i šest zelenih finskih čaša koje su još u upotrebi.

    Svatko, tko je u to doba putovao u inozemstvo, može ispripovijedati mnogo priča u kojima se stid i smijeh prelijevaju jedno u drugo. Otprilike otad potječe ona priča koja se uvijek kazuje s lagano utišanim glasom da smo mi ovdje sretni jer ne znamo koliko smo nesretni. Zadovoljstvo i poniženje što si Bugarin u inozemstvu za vrijeme socijalizma dio je tajne i traumatične osobne bugarske povijesti koja počiva nenapisana.

    Postoji i drugi dio – o onima koji su maštali o svijetu i nikada ga nisu vidjeli. Ni tada, ni prije, ni poslije. Zato sada, kad putujem, gledam očima nekoliko naraštaja bliskih mi ljudi. Dijela njih već nema, a ja moram skupljati priče jer bi oni jednoga dana mogli poželjeti da im ih ispričam.

    Georgi Gospodinov 30. 08. 2011.

    Hotelski dnevnik/kolovoz

    Short cuts iz Hotela Balatura/II
    (Četvrta sezona, 2011)

    ***

    Neobični hotelski gosti, stršljeni, cijeli narod, tavan

    Na tavanu, do kojeg se može samo kroz rupu u plafonu, na hodniku između soba Ružmarin i Majčina dušica, držimo razne stvari koje nam ne trebaju stalno. Kreveti na rasklapanje, toaletni papir u velikom pakovanju, zimske deke, itd.

    To što nam treba slagano je oko otvora tako da se ne moramo često penjati skroz na vrh i hodati po tavanu.

    Iz ne znam više kojeg razloga jednoga sam se dana ovog kolovoza ipak popela gore i obišla cijeli tavan. Na kraju, obješeno na drvenu gredu u mirnom kutku, ugledam gnijezdo stršljena. U prvom sam se trenutku prestrašila, pošto nisam ni hrabrija niti bolje informirana od drugih, i čula sam već svakakve priče o stršljenima.

    Prva susjeda mi kaže da ubod stršljena može ubiti čovjeka, a ta je prognoza još ozbiljnija od poslovice koja tvrdi da “sedam uboda ubijaju konja, tri čovjeka”.

    Stojim pred gnijezdom i ne primjećujem nikakvu uzbunu u stršljenskom narodu zbog moje prisutnosti, nego vidim živi promet, imaju oni posla i očito im ne smetam dok stojim, šutim i gledam.

    Drugi susjed govori da trebamo hitno nazvati veterinara koji će kemikalijom usmrtiti stršljene i onda zapaliti gnijezdo.

    Prošla sam osnovnu i srednju školu u Njemačkoj gdje smo se, osim matematikom, fizikom i biologijom, neprestano, u svakoj od trinaest đačkih godina, bavili uzrocima i posljedicama Drugog svjetskog rata i njemačkom odgovornosti u vezi toga. Naslušali smo se na satovima biologije i kemije priča o nacističkoj zloupotrebi biološkog, medicinskog i kemijskog znanja, na satovima njemačkog jezika čitali smo antiratne romane, na školskim izletima posjećivali konclogore i spomen mjesta širom Europe. Na satovima povijesti gledali smo dokumentarce o tragičnoj sudbini židovskog naroda, a na tjelesnom odgoju naučili smo da se ne smijemo rugati nikome, ni onom debelome i nespretnome iz našeg razreda, jer smo svi isti, i svi imamo pravo da živimo a da nas nitko ne dira. To vrijedi i za ovoga koji je malo drugačiji. Skoro pa u svakom trenutku naša nas je njemačka povijest pratila, a toliko su nas učitelji zasipali temom da me još dan danas hvata – kao vjerojatno devedeset pet posto Nijemaca moje generacije – ozbiljna nelagoda pri pomisli da bih trebala poslati bilo koga u plinske komore ili paliti nečiju kuću.

    Čak i kada su stršljeni u pitanju.

    Krenula sam u istraživanje tog stršljenskog naroda koji se uselio u naš hotel, a da nije ni ispunio rezervaciju. Pokazalo se da su stršljeni, kako to često biva sa članovima naroda koji nas plaši, ni upola toliko strašni kako smo mislili. Otrov im je jednako opasan kao otrov pčele ili ose. (Tko zna, možda su konja iz poslovice ipak ubile pčele?) Nisu agresivni (ako im ne pališ kuću) niti zainteresirani za ljudsku hranu. Općenito se ne motaju tamo gdje su ljudi (zato ih ne vidimo nigdje u hotelu). Potrebno je 500 uboda da bi čovjek umro od otrova stršljena. Vjerojatnost alergične reakcije jednaka je kao pri ubodu pčele ili ose. Žive samo jedno ljeto, na jednom mjestu. Onda umiru svi osim kraljice, koja odseli, traži novi smještaj, na drugom mjestu, ovdje na Jadranu vjerojatno u drugom hotelu.

    “I što ćete sada poduzeti?”, pita susjeda.

    “Ništa”, odgovorim, “čekat ćemo da sezona prođe, pa ćemo srediti sobu, u tom slučaju tavan, kao nakon svakog drugog gosta.”

    Ovo je samo početak. Moram priznati, lako je reći da nećemo ubiti nikoga, baš nikoga, a bogami ni stršljene. Ali treba izdržati bijes i ljutnju okoline koja se osjeti ugroženom. Nije mi od velike pomoći što znam internetski sadržaj o tim insektama napamet i što naučeno ponavljam rado i veselo. Vidim već u njihovim očima da nisu sigurni bi li najprije nazvati vatrogasce da skinu gnijezdo ili psihijatra da me odvede nekamo daleko.

    Stršljeni se u Europi nalaze na popisu ugroženih vrsta, u Njemačkoj je zakonom zabranjeno uništiti gnijezdo stršljena. Tko se toga ne drži, može očekivati veliku novčanu kaznu. Gnijezdo se smije u krajnom slučaju preseliti, ali i to samo s eksplicitnom dozvolom.

    Ne znam, možda je to moj osobni njemački problem da me reakcija iz susjedstva, ta ljutnja zbog manjka informacija, ta želja da uklonimo, maknemo, ubijamo ono što nas plaši, bez obzira na to je li nužno ili ne, podsjeća na povijesne i aktualne situacije u kojima se takvo što događa ljudima. Možda.

    Spremna sam da pomognem našim stršljenima da žive svoj stršljenski život i molim boga da u sljedećoj godini u našoj konobi ne nađem obitelj aligatora.

    ***

    Anne-Kathrin, Njemica, recepcija

    Možete li mi dati vaše dokumente da vas prijavim?, pitam.

    Stigli su novi gosti. Pokazala sam im sobu. Sad čekam ovdje na recepciji.

    Samo da se raspakiramo, kaže gost.

    Čekat ću, mislim, valjda će brzo doći. Gledam kako vuče putnu torbu niz hodnik. Čekam i provjeravam na kompjutoru tko će danas još doći. Gost prolazi ponovno, vadi treću torbu iz auta.

    Kako da ispunim to čekanje? Mogla bih gledati mailove. Jučer sam poslala tekst korektorici, inače bivša gošća hotela, pa me zanima je li već uspjela pročitati što sam napisala.

    Čujem kako se vrata sobe zatvaraju iza gosta. Možda je zaboravio da ga čekam? Svejedno, nabrzinu ću pogledati poruke.

    Stvarno, uspjela je, poslala mi je tekst. Sad printam i počinjem čitati. Svaka moja riječ mi je još u glavi, pa primjećujem odmah što je mijenjano.

    S tekstovima mi je – pogotovo kad su napisani na hrvatskom jeziku – kao da predajem dijete nekome na čuvanje. Pošaljem tekst, uvijek nekako kasno, jer ima toliko toga drugoga za obaviti, znači, šaljem tekst, ili dijete, stojimo dadilji pred vratima, već smo zvonili, pa gledam svoga dječaka još jednom i mislim, ajme, kako izgleda, trebali smo promijeniti majcu, sva je umrljana, i hlače imaju rupu… Užasno, kako mi mali izgleda, ne mogu ga tako ostaviti, onako prljav i pun šmrklji, ali već smo zvonili. Šta ću sada? Iznutra već čujem korake. Vrata se otvaraju, a ona nas pozdravlja, veseli se djetetu, kao da ne vidi kako izgleda, kao da je najnormalnije da joj ostavim takvo čupavo derište.

    I već sada znam da će me, kada se navečer vratim, dočekati posve drugo dijete. Svaki put je tako. Nevjerojatno. Dječak im leti iz kuće, meni u naručje, sav je sretan, čist i počešljan, nosi drugu majcu (odkud mu ta?). Zrači zadovoljstvom i smije se. Još je i dobio topli ručak…

    I? Kako je bilo?, pitam.

    Super, odgovori i skače veselo nekoliko koraka ispred mene.

    Ovako je svaki put. Tako i danas.

    Izvolite putovnice, reče gost.

    A ja maknem ruke s teksta… neka gost vidi što sam ja napisala, a ona korigirala… neka gost čita naopačke. Smješkam mu se i radujem se što ću ispasti kao dobra mama.

    Anne-Kathrin Godec 29. 08. 2011.

    Pred vratima Jeruzalema

    (1989)

    ______________________________Nek se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako
    ______________________________tebe zaboravim. (Psalmi, 137; 5)

    Što je ostalo nakon svega: prašina putnička na čizmama, koju sam dva dana oklijevao očistiti, nostalgično.

    Jeruzalem – čudo supostojanja: vremenâ, ljudskih zajednica, svetinjâ. Vrijeme u Mjestu, Mjesto u Vremenu. Grad na Gori.

    ***

    Dan prvi, za njim dan drugi — puna dva dana apokaliptična kaša, oluja, planine magle što se kotr­ljaju ispod naših nogu, s trećega kata hotela „Knesset Tower“, daleko izvan grada. Od Jeruzalema ni traga ni glasa.

    Nije lako bilo prići mu. Kao da ga je valjalo zaslužiti – taj pristup.

    Zarobljenici nevremena, provodimo vrijeme u Binyane Hauma, na sajmu knjiga. Telefoni, kontakti, sastanci, dogovori. Pod okriljem velike firme Dyonon mala izdavačka yu-kolonija: „Mladost“, „Svjetlost“, „Mladinska knjiga“, „Prosveta“, „Dečje novine“… Da nepotrebno ne lutamo pomaže nam srdačno, efi­kasno, kratko gospodin Zev Birger, direktor i duša sajma. Tema svih razgovora – Sarajevska Hagada, istinski izdavački i kulturni hit. Pa – Danilo Kiš. Patom – izdanja iz umjetnosti, historije. Provjeravam naše planove za petstogodišnjicu egzodusa Židova iz Španjolske i Portugala 1492, i njihova dolaska na Bal­kan, u Bosnu. Zanimanje – veliko. Kao i za sve što na bilo koji način tretira ogromnu temu svjetske ži­dovske dijaspore.

    Dirljivi susreti kraj štanda: mahom stariji svijet koji se zaustavlja da progovori s nama na nekom svom davno zaustavljenom našem jeziku. Živahan sta­rac nabraja svoja jugoslavenska mjesta, od Sente do Čiova i Trogira, Glamoča i Sarajeva… Pozdravlja nas na odlasku s, kako kaže, starom izrekom: „Bo­šnjaci – dobri junaci!“ Ni star ni mlad, posjetilac sportskoga izgleda i melankoličnih očiju tiho i siste­matično raspituje se za sve knjige o Bosni i o parti­zanima. Ne zna ni riječi hrvatskosrpskoga; traži da mu pokažem sliku Banje Luke u monografiji „Bosna i Hercegovina“. Dugo gleda, kaže: lijep, moderan grad… Kaže, dalje, da se rodio u Banjoj Luci, i s godinu-dvije otišao iz nje. Djed mu je u zatvoru li­ječio Gavrila Principa, otac bio dentist u Banjoj Luci. „Možda ste čuli za to prezime – Stern?“, pita. Potvr­đujem. Spominjem banjalučke Nahmijase. Zna. Obja­šnjava mi da jedna gospođa Nahmijas drži ženski salon na glavnoj trgovačkoj ulici Ben Yehuda. „Po­sjetite je, mislim da ona još govori vaš jezik.“ Zna da su mu neki rođaci poginuli u partizanima. Zani­maju ga obilježja, imena, dokumenti. Razmjenjujemo adrese, obećavam da ću pomoći koliko mognem. Na odlasku uzima „Umjetnost Bosne i Hercegovine“ i „Bosnu i Hercegovinu“.

    Telefonski razgovor s Danom Reisingerom, grafičarom svjetskoga renomea; zakazujemo neizostavan sastanak u Tel-Avivu, na povratku. Bio je to neza­boravan susret, s nezaboravnim čovjekom. U lučkom restoranu drevne Jaffe, uz šuškanje Mediterana, do kasno u noć pretresli smo sve što slobodan čovjek slobodnu čovjeku može reći.

    ***

    Dan treći – konačno sunce sa Siona, sa isto­ka… Još smo Jeruzalemu na pragu, još ne ulazimo. Prvo ćemo, jutrom, na veliki krug oko judejske ze­mlje: Latrun, Beer Šeba, pustinja Negev, Mrtvo more, Qumran, pa natrag u Jeruzalem, sa istoka.

    Ima li čudnije i uzbudljivije zemlje u moderno­me svijetu od Izraela – nove i stare istovremeno, umjetne i drevne… Kako se barem približiti shva­ćanju takve zemlje? Na prvom koraku se otkriva ka­ko televizijsko-novinska dnevno-politička surogat-informacija u tome ne može biti ni od kakve pomoći. Pojednostavljenu, nepotpunu, što znači krivu, treba je moći zaboraviti i pokušati otvoriti uši, oči, čitavu epidermu konkretnome životu, pa što uhvatiš!

    Pristupnu lekciju dobivam u liku našega vodiča, Arijela. Ne toliko u onome što nam govori, koliko u njegovoj osobi, u čitavu njegovom načinu. Tridesetpetogodišnjak ležerna profesionalnog ponašanja, s per­fektnim engleskim (pokazalo se kasnije – i francuskim, a možda i još ponekim), rođen i odrastao u Švicarskoj, ostavio sve i došao u Izrael. Motivacija? Dok prolazimo mlado-zelenim, bujnim pejzažom biv­še pustinje, mimo plantaža naranči, banana, datula, žitnih polja i povrtnjaka, kaže lapidarno: „Ovu zemlju nam je obećao naš praotac Abraham, i zato sam ovdje.“!!! Ne vjerujem ušima. Očekujem poantu koja će okrenuti na šalu. Ništa. Izraz mu ostaje isti, trezveno-informativan, tek i dalje malo zasanjan, kao kad nam objašnjava agrikulturne eksperimente s mini-oazama (zasnovane, uostalom, na biblijskim izvještajima), ili tehnologiju navodnjavanja pustinje. O istoj stvari reći će kasnije, negdje dok putujemo uz Mrtvo more, opet u starozavjetnoj analogiji: „Slično je bilo prije 2.500 godina u doba sužanjstva babilonskoga. U drugoj generaciji već je postojao dobro stojeći sloj Židova u Babilonu, koji je stvorio političku klimu za povratak u Judeju, te – ostajući na svojim položajima uz svoje bogatstvo – stimulirao siromašnije financijski i moralno da se vraćaju i obnavljaju zemlju. Tako je i danas.“

    Kako razumjeti, kako li tek prihvatiti tu veličanstvenu a zastrašujuću Volju – da se materijalizira Obećanje (Pismo-Legenda-Historija, sve u jednome)? Ne govorim o politici; o toj banalnoj inte­resnoj, uvijek jednako krvavoj priči znamo sve – mi, suputnici 20. stoljeća. O njoj, politici, bit će moguće govoriti kao o ozbiljnoj tek kada ljudsko i historijsko, prirodno i političko pravo jednih ne imadne u rukama oružje kao argument i sredstvo protiv istoga prava drugih. (Između Izraelaca i Arapa ovdje, kao i između svih izraelaca i arapa, bilo gdje.) Govorim o ljudima – stvarnim i pojedinačnim, kojih ima svakojakih, kao i svugdje. Kako je, i da li je moguća punina individualiteta u okviru kolektivističkoga Projekta? Trebalo bi susresti mnogo više ljudi, puno bolje ih upoznati, trebalo bi se su-živjeti, da bi se barem naslutio odgovor… Samo su pitanja moja, zato ih zapisujem. Odgovori nisu, niti znam od koga bih ih tražio, i da li ih itko može izreći. Možda su i pitanja, uostalom, previše moja, možda sam ih donio sobom kao svoju muku, a kalemim ih na ovaj svijet, kojemu ne pripadaju? Zato neću više o njima.

    Naš Arijel vodi nas dalje.

    Beer Šeba – grad na dvije noge: jednom u zelenilu bivše pustinje, drugom u stvarnoj pustoši Negeva. Jednom u modernoj svakodnevnica asfalta, na­učnih instituta, visoke tehnologije, drugom u starozavjetnoj mitskoj realnosti Abrahamova zdenca i beduinskoga pazara. Odatle dalje, na jug i istok – PU­STINJA. Ostaviti je tako, bez atributa, bez opisa, tek napisanu velikim slovima! (Wittgenstein: O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.) Zapisati ono uzbuđenje koje je stalno stajalo u vrh grla, i gest: morao sam zamoliti Arijela da stanemo, da spustim stopu u pustinju, da čujemo tu tišinu… Smijem li se ponadati da mi je bar malo jasniji topos pustinje u duhovnoj povijesti svijeta? Mjesto iskušenja, mistič­nih prosvjetljenja, pjesničkih i proročkih objava – mjesto apsolutne praznine-punine…

    Silazimo ka Mrtvome moru; k njemu se doista silazi – 400 metara ispodmorske, „negativne visine“. Stravični pejzaž, u kojemu zaista nije teško povje­rovati u ubikaciju Sodome i Gomore, i osjetiti u nos­nicama sumporni oganj, kojim Jahve zapljušti s neba i uništi one gradove, i svu onu ravnicu, sve žitelje gradske i sve raslinstvo na zemlji. (Post. 19; 24, 25) A od ovih sablasnih bjeličastih kamenih figura kraj kojih prolazimo, pitam se – koja je Lotova žena, pretvorena u stup soli.

    U sred te slane i kamene pustoši, na vrletnome visu iznad mora – Herodova Masada, najprije raskošni an­tički grad-tvrđava, osmo čudo svijeta, potom zadnje uporište zelota, koji su radije pošli u kolektivno samoubojstvo nego da se predaju rimskim legionarima. (Nasuprot herojskoj patetici legende o Masadi, čut ćemo kasnije i ironični kontrapunkt: imao je Herod sličnu tvrđavu i na istočnoj obali Jordana, ali ta se ne slavi i ne spominje mnogo, jer tamo su se pre­dali…) Majke koje se s djecom u naramku bacaju u provaliju, kao i čitava ta tužna povijest, sjećaju me Ardube-Vranduka u sred Bosne, gdje se po rimskim kroničarima na isti način svršava otpor ilirskih plemena u batonskome ustanku. Na tvrđavu Masadu penju se beskrajne povorke svjetskih turista i hodo­časnika, što pješke, vrtoglavim serpentinama, što mo­dernom švicarskom uspinjačom; za Ardubu-Vranduk nitko i ne zna…

    Na sred platoa Masade susrećemo se s grupom katoličkih hodočasnika koju vodi prof. Adalbert Rebić, autor jedinstvenoga u nas „Vodiča po Svetoj zemlji“. Zajedno smo doletjeli „Adrijinim“ čarterom iz Zagreba na telavivski aerodrom „Ben Gurion“; na njemu ćemo se sresti i u povratku.

    U En Gediju – ogledno kupanje u Mrtvome mo­ru, uz olujni pljusak. Prava rijetkost u ovom kraju, kažu. Upozorenja prije kupanja: ne duže od 15 mi­nuta, zbog srca, ne kvasiti oči, ne gutati… Dok smi­ješno plutamo, kušam na jeziku tu gustu, sivu kašu. Oganj, sumpor i pakao! Slana bomba!

    En Gedi je kibuc s turističkom namjenom. Sve perfektno organizirano: restoran, kupaći pribor za iz­najmljivanje, kabine, fenovi, kiosci… Sve čisto, sve u funkciji. Izraz na licu osoblja jedinstven – ozbiljno-usmjeren. Oko zgrade njegovano cvijeće jarkih boja. Svuda naokolo – siva slana pustoš, i ljepljiva izmaglica iznad mora, od koje se ne vidi jordanska strana, bliska.

    Pljuska nestaje, niz sure urvine s platoa judej­ske pustinje ruše se bujice prljavo-žute vode, koje amfibijski prelazimo uz prave vodoskoke ispod točkova. Znam da je ovo čudo, i da će ga nestati za pola sata.

    Kumranske špilje ostaju nam slijeva, u prolazu, samo kao munjeviti prizor. Tako ćemo proći i kraj Jerihona, samo ga nazrijevši u daljini, desno, nakon što smo okrenuli na zapad, prema Jeruzalemu. Nije, kažu, preporučljivo ulaziti u ta arapska mjesta. Zbog toga smo, žalibože, zaobišli i Hebron i Betlehem. Ni­smo sigurni što je posrijedi: neka vrsta propagande, stvarni oprez, ili što treće… Hodočasnici pričaju, u povratku, da su sve to obišli, kao i cijelu Galileju, na sjeveru, bez ikakvih neugodnosti.

    U predvečerje prilazimo Jeruzalemu. Ni sad, dana trećega, nećemo u Stari Grad. Samo ćemo minuti duž sjevernoga zida, kraj veličanstvenih Vrata Damaska. Možda tako i treba da bude – do Središta po spi­rali, postupno, pripravljen …

    ***

    Navečer – svečanost dodjeljivanja nagrade jeru­zalemskoga sajma Ernestu Sabatu, u gradskom ka­zalištu. Slučaj (?) hoće da nema ni slavljenika ni do­maćina. Sabato bolestan, Teddy Kollek, gradonačel­nik, također. Svejedno, trenutak svečan i dostojan­stven. Poslije svih riječi, ipak – Sabato. Posredstvom video-intervjua, upravo pristiglog iz Argentine. Go­vori pisac polako, vukući riječi iz nekog tamnog isku­stva, teško je reći o čemu više: o literaturi i o Svi­jetu, o muci Svijeta i o Literaturi pred tom mukom. Završava govoreći o Izraelu: ova se zemlja mora oza­riti harmonijom su-postojanja, pa kad u nju takvu bude došao, moći će reći da zaista dolazi u Svetu zemlju…

    ***

    Ovako govori Jahve Gospod: Ovo je Jeruzalem! Postavih ga u središte naroda, okružih ga zemljama! (Ezekijel, 5; 5) Jeruzalem – konačno! Jeru-šalajim – „Grad mira“ na hebrejskom. El Quds – „Sveti grad“ na arapskom. Grad razaranja, krvi i jauka, i ponovnog uzdizanja – kako onda, tako i danas. Za sve Židove (s milenijskim pozdravom: „Dogodine, u Jeruzalemu!“), za kršćane svih obreda, za sve muslimane – grad svētinjâ, svetinja i sam.

    Sad vidim: način našega otkrivanja Grada i pr­voga susreta s njim kao da je bio upravljan nekim strpljivim, promišljenim planom. Pokazao se kao privilegij. Tri smo dana, dakle, kružili oko njega, zrijući. Četvrtoga, ušli smo, sa sjeverne strane, ne na Vrata Damaska, već greškom na Herodova vrata – pravo u Muslimansku četvrt. Spuštali smo se niz ti­jesne, klizave sokake, između sirotinjskih zidova, i samo osjećali da se spuštamo u srce Grada, ali od njega nismo još vidjeli ništa. Onda smo izbili na Via Dolorosa, i desilo se da smo odmah udarili na pro­fesora fra Tomislava Vuka. (I to kako smo udarili, bilo je zagonetno.) Ljubazno nas je poveo u svoju samo­stansku sobu. Pili smo pravi talijanski espresso, objašnjavao je, nama laicima, zagonetke i čuda svoje struke (biblijska arheologija i bliskoistočna paleogra­fija), proveo nas stručno kroz sjajni muzej ranokr­šćanske arheologije, a onda ponudio da se popnemo na krovnu terasu, radi „dobroga vidika“.

    Dobili smo sve na dlan! Čitav Grad, da ga obuj­mimo jednim pogledom, iz njegova središta, odozgor. U nepravilnom trokutu – tri mitske tačke: desno mrka kupola crkve Svetoga Groba, pred nama u du­bini (to nam domaćin mora „izoštriti“ svojim upu­tama) Zid plača, a pravo ispred nas, nadohvat, na ogromnom praznom prostoru bivšega Salomonova Hrama, to čudo iz sna – Kupola na Stijeni, tzv. Oma­rova džamija. U produžetku – Aksa, „Daleka dža­mija“. Sav je Jeruzalem, stari i novi, iste građe i boje – sivo-žućkasta kamena tvrđava! Kupola na Stijeni, ogromna i sama: oktogonalni korpus sa zidovima od nebeski plave keramike a nad njim zlatna polulopta – čisti je geometrijsko-koloristički san; estetska ma­šina dolebdjela na ovaj drevni sveti plato tko zna odakle iz kozmičkih visina, i, strijepiš, svaki čas će se uz blagi trzaj bešumno odvojiti i nestati u njima… Ovdje se zaista munjevito leti s mjesta na mjesto, iz vremena u vrijeme: evo te u davnom varcarskom času, kada mudra nepismena Čelebija hanuma iz Prusca priča islamsku legendu o Muhamedovu uzdignuću iz Mekke u Jeruzalem i kroza sedam nebesa. A Knjiga ovako: Hvaljen neka je onaj koji je u jednom času noći preveo svoga roba iz Hrama svetog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. On, uistinu, sve čuje i sve vidi. (Kur’an, XVII; 1)

    ***

    Sišavši s nebesa, pustili smo se utrobi Grada. Dva i kratka i beskrajna dana. Njegovim četirima četvrtima – Židovskoj, Muslimanskoj, Kršćanskoj, Armenskoj, njegovim peterim dimenzijama, njegovim naslaganim vremenima – Pamćenju svijeta.

    Kao što smo mi čekali Jeruzalem i sazrijevali za njega, tako će Jeruzalem morati da zrije za tekst, neki drugi, sretniji, ako ga bude. Ako Jeruzalem može u tekst!? Eto, noge nam već stoje / na vratima tvojim, Jeruzaleme. (Psalmi, 122; 2)

    Ni unišao ni izašao, još uvijek sam na vratima Jeruzalema.

    U vijeke vjekova, čini mi se.

    Ivan Lovrenović 28. 08. 2011.

    Baltikum

    Iza Vestervika nebo je
    već bijelo.

    Jezičak puta hmili uz obalu.
    Škrape. Zasjeni. Mokar krš.
    Između krša vrhovi smrča.

    Na jedan slijeću dva gavrana –
    Hugin i Munin, umoreni prizorima
    koji sad mene umaraju: brujanje motora,
    prolijetanje crvenih tabli i strelica
    što pokazuju na mreži žičanoj
    otvore koje su sobovi probili.

    (“U naglom strahu ovi kopitari
    dobijaju napad padavice” veli A. Menabeus
    u Tractatus de magno animali.) Kad bi se
    bar jedan pojavio, kad bi u čami
    otvor načinio.

    U mrežu žičanu hrupaju
    vjetrovi. Oblaci kreću
    ka istoku a valovi Baltikuma nazad, ka severu.

    (21/23 .04. 09.)

    Refik Ličina 27. 08. 2011.

    Moja Amerika/28

    Goran Rušinović 26. 08. 2011.

    RetrOpatija/9

    Puno rata, manje istine, a najmanje kinina

    Trebao mi je zvučni signal da shvatim kako je rat pred vratima. Sjedili smo na plaži, na opatijskom Lidu, i pijuckali kad nas je sve presjekao zvuk pucnja u daljini, negdje iz pravca Rijeke. Potom rafal, zlokoban, vjesnik nevolja i glasnik briga. Nije Kvarner bio neka ratna zona u ljeto te 1991. a ni kasnije, ali oružja je bilo sve više u opticaju pa je postalo učestalo da netko isprobava strojnicu u pola vedra dana.

    Kvarnerski amfiteatar zvuk je nepogrešivo prenosio preko zaljeva i kroz par dana hoteli su se ubrzano praznili. Gostiju više nije bilo ni u špici sezone, ali sobe su vrlo brzo popunjene prognanim nesretnicima. Rat je na svoj način dohvatio i grad koji je od vojnih objekata imao tek jednu vilu, onu admirala Mamule. Netko mu je na zid oko vrta izvjesio transparent “Mamula, Go home!”, a on se bez naročitog otpora povukao na rezervni položaj u Crnu Goru.

    Na pijesku Lida bilo je to vrlo neobično ljeto. Vrhunac sezone kupanja, a nigdje turista. Rijetki kupači poznavali su se međusobno i komentirali situaciju u okruženju. Plivao sam ispred Ville Angioline i razmišljao kako je u istoj uvali, pola stoljeća prije mene, plivao moj otac. Gaće mu nisu imale moderan kroj kao moje, ali se kupao kao i ja. Na pijesku opatijskog Lida.

    Jednom, kao dječak, pitao sam ga što je radio u ratu, onom Drugom svjetskom, a on se zamislio i kroz smijeh odgovorio kako se kupao. Gdje? Pa u Opatiji.

    Nije me želio uznemiravati, ali nije mi ni lagao, što je tehnika koju ću mnogo godina kasnije i sam usvojiti. Nije mi lagao jer je doista u ljeto 1942. godine dok je posvuda bjesnio rat on odlazio na kupalište. Kupao se s prijateljima i namigivao curama koje je sve redom zvao – minja.

    Nije me želio uznemiravati jer bi mi morao reći kako je u lipnju te 1942. sretnom igrom slučaja pušten iz internacije u nekom njemačkom logoru gdje je zaglavio kolovoza 1941. Ili bi morao ispričati kako je već u veljači 1943. ponovno interniran, sada u talijanski logor. Ali doista, tog ljeta 1942. kupao se na praznom opatijskom Lidu. Kao i ja pedeset godina kasnije.

    Potkraj 1942. Italija je polako gubila rat i u tom svom očaju mobilizirali su već i godište 1926. Mobilizirali su sve redom, pa i Hrvate, mada je bilo jasno da tu neće biti prevelike sreće. Otac je dobio mobilizacijski poziv u februaru 1943., ali se odbio boriti pa je dobio prekomandu u radnu jedinicu, kako su se zvali “Battaglioni speciali”. Da kojim slučajem ne bi pokušali dezertirati, svi su Istrani tada poslani na jug Italije, a njega je dopala Potenza u predalekoj Basilicati do koje se danima drndao vlakom, autobusom i kamionom. Namjerno su ih poslali što dalje od doma i namijenili im ponižavajuće poslove u kamenolomu. Vi ste ribelli, govorili su im, vi ste pobunjenici.

    Majci je uspio napisati razglednicu i pohvaliti se kako je “dobro”. Nije lagao, ali već pretpostavljate da nije rekao ni svu istinu. Dobro je utoliko što je živ, što nije dobio malariju kao devedeset posto kolega od kojih je gotovo pola i umrlo.

    Sabirni centar u Potenzi po uputama iz Rima osnovao je neke posebne radne satnije, a otac je upao u 234. specijalnu radnu četu. Satnija “alloglotta”, kako su ih Talijani zvali, brojala je oko dvjesto duša i potkraj travnja premjestili su se u pristanište Calambrone gdje su čekali da ih brod prebaci na Sardiniju. Početkom maja iskrcani su u luci Palau i odmah prebačeni u Porto Torres da kopaju protutenkovske jarke. Mjesec dana kasnije evo ih na aerodromu Villacidro, ali ne da odlete u slobodu, već da održavaju zračnu luku. Nije to bila neka sreća jer je područje oko aerodroma bilo močvarno i prepuno komaraca.

    – Tamo sam počeo pušiti. Da rastjeram komarce – pričao mi je otac u svojoj ulickanoj verziji privatne povijesti, dodavši uz namigivanje kako su ih časnici opskrbljivali cigaretama.

    Jasno da nije govorio istinu, punu istinu. Jest, počeo je pušiti, ali od muke, a ne da rastjera komarce jer su imali tako malo duhana da su jedva uspijevali smotati cigaretu od ostataka koje su pronašli po džepovima. Niti jednu cijelu, tek produženi čik. A talijanski časnici su bili dovoljno nečasni pa ne samo da im nisu davali sljedovanja duhana već su im uskraćivali i kinin. Njihov komandir, neki poručnik Cava, govno od čovjeka, kinin namijenjen vojsci prodavao je na crnoj burzi mještanima Villacidra. Zato je samo u jednom tjednu tog vrućeg lipnja 1943. u lokalnoj bolnici Sanluri umrlo četrnaest pripadnika 234. satnije.

    – Pone mihi duos panes in bertulas – ili u prijevodu, molim vas dvije šnite kruha, bila je rečenica koju su dobro zapamtili svi internirani u Villacidri. Ako su išta trebali naučiti od osebujnog sardskog jezika, onda je to upravo ovaj vapaj za kruhom.

    Dobrano desetkovana malarijom, “specijalna radna jedinica” dočekala je na Sardiniji pad fašizma 25. srpnja i par dana kasnije vrhovnog zlotvora Mussolinija. Nova civilna vlast u Italiji na čelu s Badogliom, čim je smijenila fašističkog diktatora, odlučila ga je skloniti sa scene. Tako je neko vrijeme bio interniran na Ponzi, odakle je 7. kolovoza nakon dvanaest sati valjanja po nemirnom moru doplovio u istu onu luku Palau koja je tri mjeseca ranije dočekala moga oca. Samo što Mussolini nije završio u malaričnoj močvari bez prstohvata duhana nego u vili na otočiću Maddaleni, tik uz obalu Sardinije. Dvadeset dana kasnije iz kućnog pritvora Ducea će osloboditi Nijemci, ali „specijalnu radnu jedinicu“ u močvari pored aerodroma nije oslobodio ni Badoglio, ni Nijemci.

    Dapače, Nijemci su došli na genijalnu ideju da se u suhom koritu rijeke Tirso pored Ottane izgrade dvije nove poletno sletne staze. A tko je za to bolji od besplatne radne snage s istoka.

    U rujnu su američke snage zauzele Sardiniju, ali ni to u početku nije pomoglo našim specijalcima. Tata mi je promjenu lakonski objasnio.

    – Tada smo mi prešli u američku vojsku i dobili rat.

    Ne trebam ni spominjati da pola istine u toj rečenici nedostaje. Jednostavno, netko je i dalje trebao graditi i održavati aerodrome po Sardiniji, a dečki su se očito uhodali. Jedino su porcije kinina i duhana postale redovite.

    U američku vojsku doista su naši prekomorski junaci prešli, ali tek u travnju 1944., kada su i simbolično napustili Sardiniju da bi se iskrcali na Korzici. Nedaleko od Ajjacia, u selu Mezzavia, američki general Ratay im je naredio da se skinu i svu svoju pohabanu i ušljivu odjeću bace na hrpu. Sve je dobro natopljeno benzinom i zapaljeno, a svjedoci pišu da je gorjelo danima. Dobili su nove uniforme, oficire i nove zadatke. Postali su 7410. Slavenska satnija u sastavu A delta baze V. Američke armije. Vodili su brigu o kompletnoj telefoniji na Korzici, a hrane i pića odjednom je bilo u relativnom izobilju. Malarija se u vojnoj bolnici liječila rutinski.

    Stari je o Korzici volio pričati kao o sjajnom mjestu, a on se hvastao kako se uvalio kao neki referent za kulturu, što je u prijevodu značilo da je iz Marseillea nabavljao cure za varijete. Izgovarajući „cure za varijete“ napadno bi namignuo, a meni je bilo drago što je zahvaljujući selektivnom pamćenju do mene došla baš ta klasična vojnička priča. U stvarnosti, osim “varijetea”, otac se uz pomoć nekog potpukovnika Reiningera uhvatio posla i proizvodio šapirografirtani bilten s vijestima odasvud popabirčenim, a bogami napisao je i udžbenik engleskog jezika. Imao je samo deset lekcija, ali je za vojničke potrebe bio sasvim dovoljan. A za varijete je bio i preambiciozan.

    Bližio se kraj rata, a satnija pod imenom “7410. Service Comp. Slav” koju pratimo iskrcala se svibnja 1945. u Marseillu i prebačena je najprije u nedaleki Miramas pa u Port de Bouc, gdje će potkraj listopada završiti ova ratna epopeja. Preživio je jug Italije, Sardiniju, Korziku i Francusku, fašiste, Talijane, Nijemce i Amerikance.

    Staroj majci Ivan Jurković je pokucao na vrata 25. listopada 1945. i Drugi svjetski rat je za Jurkoviće okončan. Sve je krenulo nabolje i pedeset godina kasnije ja sam se mirno kupao na opatijskom Lidu.

    Ali, vi već znate da nije baš sve krenulo nabolje, jer vam nisam rekao cijelu istinu. To sam naučio od njega.

    Edi Jurković 25. 08. 2011.