Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Huskvarna

    1.

    Najzad se pojavila rektorica. Upamtio sam joj sivi vuneni džemper, oči zakrvavljene i umorne i pitanje koje mi je nekoliko puta ponovila: kako to planiraš da uradiš? A to, to je način na koji ću, ako budem primljen, vezati djecu-strance (invandrarbarn) i njihove roditelje za školsku biblioteku i nastavu. Ja sam lupao svakojaka čuda, vadio se na to kako imam iskustva u radu sa strancima, a ona je, da ne bi zaspala, dosipala kahve i vjerujem da smo dva-tri litra iskapili. Sa nama je bila i jedna mlađa, nabijena žena, u žutoj trenerci – ova, mislio sam, zasigurno predaje fizičko vaspitanje. Lupala je prstima po stolu i kolenom o koleno, nije ništa govorila.

    Radi se o šestomjesečnom projektu, a ne o stalnome poslu. Ima li šanse da se to produži? Ne znam, kaže rektorica. Komuna je odvojila novce za šest mjeseci, a poslije, vidjećemo – ona ne smije ništa da obeća. Sabiram se, oduzimam – ovo ti je, opet, multikulturalnost – da pravimo mali geto, da jedemo hurmašice, flije i ćevape, da cupkamo etno uz zurlice i ćemane.

    Obilazimo biblioteku – učionu s gomilama polomljenog školskog nameštaja i knjigama rasutih po podu. Bije na zift i samštinu. Ima i jedan staklom zasvođeni četvorugaonik i u njemu stočić s kompjuterom i stolicom. Vraćamo se, velim: nije loše, a ko onde, sada radi? – u oglasu je pisalo da valja pomagati bibliotekaru. Žuta mini sportašica uginje ramenima, rektorica kaže pedagog, ili nastavnica njemačkog, kad nađu vremena. Hoću li da dođem ako me proberu? Hoću, hoću, velim, a mislim drukčije.

    2.

    Sinoć, negdje iza 18:00, zvala rektorica iz Huskvarne. Dobio sam posao. Nazvao, onda, F. (bivšeg komšiju iz mahale Jaklja; kada kreneš iz čaršije, ideš Prvomajskom do Altun-alem džamije, skreneš lijevo u moj sokak, on te spusti do rijeke Jošanice, pređeš drvenu ćupriju i ulaziš u mahalu nad kojom se, mjesto neba, širi Gazilar, starinsko groblje). On, F., od 1994. živi gore, u Hukvarni. Kazujem mu da dolazim tamo, pitam da nema gdje god kakva stana. F. mi veli da ne brinem, ima jedan naš momak, skoro se razveo, živi u trosobnom stanu i jednu bi sobu iznajmio. Daje mi broj njegovog telefona.

    – E, znam ja ze tebe – kaže momak, kada ga nazovem. – Samo ti, burko, dođi. Neka cijene, jebo cijenu.

    *

    Kafe u robnoj kući Ahlen, Jonköping. Čekam da dođe taj M., Pazarac, koji će mi jednu sobu iznajmiti. I dolazi on, kožni mantil, crn, spečen, “mangaš iz čaršije”, idemo u njegov stan. Nalazi se u istom invandrar naselju kao i škola, na prizemlju je i u njemu – prazno, nema ništa. On mi priča svoju odiseju. Specijalista u šverc-komercu, valjao je, do skora, stvari skupe, sada je u krizi – “krčmi šta natrči”, isprva je radio (malo) u državnom, tamo nema fajde, dižeš se u pet izjutra, lipsavaš do pet po podne, trka, frka, zašta – za kurac obični. Bio je oženjen sa našom, ona nije bila dobra, udavala se prije njega (za jednog Italijana-narkomana s kojim ima dijete), počela je da ševrda i pušta jezik naveliko, pa je on otjerao, prem je “ono dijete pazio ko svoje”. Zimus je ušao u biznis s alkoholm i duhanom i pao je, zijanio 700.000 kruna. Sada čeka na jednog ortaka sa kojim večeras ide, na jug, u Helsinborg, da preuzmu robu. Dovozi je neki Srbin iz Hamburga.

    3.

    E. je na internetu našla neke privatne firme u Huskvarni, kod jedne postoji soba s kupatilom za 1200 kruna. E. nazove, popriča s izvjesnom Karinom, dogovore se da ja dođem i čekam je (nju, Karinu) u 11:00 u Eriksgatanu 16, u Huskvarni.

    4.

    Tuga u stomaku čitavim putem, premda sam se zamajao knjigom P. Austera. Briga kako ću naći zema koji je “na putu”. Kad sam ga zvao sa stanice, mobilni isključen. Fino. Sjedim, sad, u nekoj piceriji, jedem zôrom. Zovem zema, potom, još tri puta, uzaludno. Dogovorili smo se sinoć da će me čekati i eto ti. Onda zovem F. Javi se žena, kaže da F. šeta, nazovi me, kaže, za po sata.

    F. ima odličan auto, a i F. odlično izgleda. Priča uz put: kupio je staru dvospratnicu, i kako ga je bog dao bastašnim, renovirao je i sad mu je tri put skuplja. Baštica, garaže. Nije ni “po dana” išao na kurseve jezika za strance. “Ovo malo švedskog – to sam naučio u jednoj garaži.” Nakon logora Silvergården u Landskruni, gdje smo truhnuli zajedno, on je prebačen ovamo u Smoland, tu je dočekao papire, dobio stan u Jonköpingu, petljao, s prva, sa svim i svačim, otimao se socijali da ga ne baci na Komvuks (večernja škola – jezik, historija, poznavanje prirode i društva), obijao od firme do firme i tražio posao. Natrčao, tako, na Boseta, privatnog automehaničara, pitao ima li kakav posao. Ovaj mu pokaže neki stari volvo u dvorištu, objasni šta mu fali – i kaže mu: ako si u stanju da to središ, možemo o poslu razgovarati. Spičim ja to, priča F., zakopam se tu, ostanem tri prve godine. Sada radi kao mašinbravar u jednoj maloj i brzoj fabrici.

    5.

    Nastavnica-bibliotekarka, čvrsta, postarija žena, kaže da ćemo se sresti u 10:00, a da poslije, ako želim, mogu malo razgledati školu. Ja velim da moram telefonirati za stan i nekako naći krov nad glavom. Pričam joj o onoj firmi sa sobicom, i ona mi pokazuje jedan ćošak u zbornici sa kupolom ispod koje vidim starinski, crni telefon. Nazovem Karin i ona mi kaže da dođem u 11:30 u Huskvarnu radi dogovora sa bivšim stanarom koji će mi, ako mu platim pola kirije za ovaj mjesec, donijeti ključeve i mogu se odmah useliti. Dolazim pješke u Huskvarnu, nalazim ulicu gdje je Ured, pa dok čekam na sastanak, ulazim u trgovinski centar na prizemlju, nalazim mjesto gdje se može naručiti kahva, pijem kahvu, smirujem se, zapisujem ovo. Bio sam se grdno uplašio da taj momak neće doći. Obrtao sam se nervozno oko zgrade, čekao da pređe pet minuta preko “kvart i tolv” i kad sam, napokon, krenuo uz stepenice bio sam ubijeđen, imao sam takvo bešare, da je stvar propala. Špijao sam ispred – niko u zgradu nije ulazio niti izlazio za poslednjih pola sata. Pozvonim, izlazi Karin i kaže mi – OK, došli su ključevi! Ah, radosti. Uzimam ih, plaćam 900 kruna za pola kirije, potpisujem ugovor. Odavno se ničem nisam obradovao kao ovim ključevima. Zgrada je niska, ima tri sprata, moj stan/soba na drugom je spratu, prozor uvrh sobe velik, boja zida ni bijela ni plava, minijaturno predsoblje i naspram njega kupatilo. Hodnik je zatrpan reklamama. Kupim ih, slažem, valjaće za nešto, razgaljujem samog sebe, “za pod glavu”, imam ono ćebe u kuferu, mogao bih ovdje večeras spavati.

    6.

    Do škole mi treba, sporim hodom, 40 minuta. Taman da ispušim dvije cigare. Došla Šestin, pokazala mi registraciju. Razgovarali o poslu, odvojiću, rekao sam, reference na zasebnu policu, enciklopedije i rječnike na zasebnu – valja mi ih, doduše, prvo dići s poda. Valja izbaciti i sve slomljene stolove i stolice. Gdje mogu naći domara. Nigdje, veli ona, on se ovdje pojavljuje po slobodnoj voli. On je šerif i jedino on slobodno ide kroz sve školske koridore.

    Sređivao R, Q, U. Bile dvije klase, i onaj mali Kurd što bište po starim kompjuterima. Ima ih tri, obećali su da će dobaviti nove. Obećali su, još u oglasu, i literaturu na “svim većim useljničkim jezicima”, ali su se nešto ušutjeli.

    Obišao lopise-starinarnice na putu. Našao lampu, finu, metalnu. I drveni pribor za brisanje – metlu i posifku. Kući prvo provjerio – radi lampa kao sunce. “Pristavio” kiseli kupus s rebarcima. Čitao malo, zadrijemao. Probudilo me zvono na vratima. F. i O. Kahva, duhan i ders o Igbal čaršiji. Hoće F. da kupi kuću u Leskovi (tazbina) i da se bavi seljačarstvom. Krvnička nostalgija kod svakog od nas, svako je, međutim, drugačije krije. Soba se ne vidi od duhana. Budio se više puta, učio dove koje me je rahmetli bijača naučila.

    7.

    Ulazim u zbornicu, uzimam startne diskete, palim kompjuter u stakleniku i gledam poštu. Mail od M. Baltića. Gledao na karti gdje se to nalazim, malo mi zavidi na ponovnom studentskom životu. Izašao mu roman u Ljiljanu, Zapadne vode. Javio se i ja, Ljilji D. Ono oko PEN-a ništa. (Primili me – nisu me primili. Dali su mi jednu manju stipendiju, pa su se, možda, sada popišmanili.) Više klasa danas dolazilo. Kao da se djeca svikavaju. Djevojčice uglavnom. Upinjem se da ih sviknem na odaju. Uglavnom sjede u koridoru, vrište, “drpaju se”, dižu na posprd i lemaju nastavnike. Podijeljeni su u mnoge grupe. Ja se bojim bandoglavaca iz rasističke i bandoglavaca iz sirijske grupe. Prvi su mirni, i podmukli, drugi žestoki i bučni. Jedni vladaju koridorima na spratu, drugi ovim na prizemlju. Moram svakog dana proći četiri puta i četiri mi se puta neki belaj dogodi. Ali, nema druge – moram se navići.

    Biblioteka izgleda odvratno. Nema para koje su nam obećali. Nema knjiga, nema kompjutera. Nema ništa. Registrirao malo knjiga koje sam probirao iz gomila ispod staklenika, sređivao one pod V i U. Odlučio da izađem više puta na koridor, da držim vrata biblioteke otvorenim barem od 10 – 14.00. Šestin kaže: – Ne bih, da sam na tvom mjestu.

    8.

    Ako jedeš u kuhinji sa đacima, plaćaš bagatelu, ako jedeš prije ili poslije đaka u istoj kuhinji i iste splačine – plaćaš restoransku cijenu. Mi jedemo, molim, sa đacima. Oni ti sipaju hranu u tanjir, oni ti mijenjaju kašiku za viljušku, oni ti izmiču ili primiču stolicu. Trpiš, misleć na uštedu. Misleć šta ćeš sa uštedom priskrbiti. Na primjer, jedan polovni laptopčić. Malo suđa, garderobe i stvari naličnih. Uz to, danas: pirinač sa dobrim pilećim krilcima.

    Samo da je svjetlo dočekati. Ustajem po mraku, vraćam se po mraku. I da nije snijega uz ivicu puta, bog zna kud bih se obreo. Šta da spremim sebi, dumao sam usput, da l da odmrznem kotlete ili da spremim bamije, ali kad sam prošao pored onog lopisa koji nije do sada radio, spazim gužvu. I siđem sa puta. Nabavio sam sitnih stvari, poput pazarskih gurbeta. Noževi kuhinjski s drvenim drškama, dvije šolje, tri kutije koje ulaze jedna u drugu – za kahvu, za so, za šećer je l de? – jednu bakarnu pepeljaru, otvarač za flaše, strugač za sir i strugač za krompire, jedan čudni plehani sahan koji me podsjetio na one u kojima je rahmetli bijača Hankuša lila stravu i kupila želuca.

    9.

    Prijepodne – dvije grupe đaka. Među njima i tri rasno ispravna momčića. Iznijeli dva stara kompjutera, polomili ekrane u koridoru, vratili se s krhotinama složenim u naručjima. Nastavnica biologije koja ih je uvela ovamo, pokrila šakama lice, plakala. Sadame, pitaju me, možemo li pozajmiti tvoj kompjuter. Prilaze stakleniku, lijepe neke žestoke sličice, ja buljim u registar, pravim se da radim, da sam miran. Ušao mali Kurd, snimio situaciju, vraća se sa B., O. i E. Prva trojica su Bosanci, treći je Lala po porijeklu, čiji otac “poznaje Arkana”. (Arkan je i ovdje idol drznoljubnih grupa. Naročito ga uvažava sitna policija u Stockholmu.) Mladi zemljaci prvo pitaju ima li “naških” knjiga, zatim E. prilazi nacistima i kaže im da izađu “jer hoćemo, sada, da pričamo maternjim.” I oni izlaze. Iza ovih ušla klasa devetaka. Rade švedske romantike. Nastavnik im je Magnus, deblji, pričljiv Švedo, vuče svoju klasu ovamo kad god može, tjera ih da uzmu knjige u ruke, ne bježi napolje već cijelo vrijeme ostaje sa njima. Dokon, prišao u ispomoć – primirio neku mrku robusnu curicu koja, u jednom ćošku, pali cigaretu, dok se dvije, uz nju, šminkaju i cijuču. Nekim sam dječacima, na njihovo iznenađenje, pa i radost, našao biografije pisaca koje obrađuju. Dvije djevojčice – Sirijke, dobacivale mi, jedna mi pokazuje srednji prst. Šta ću, nasmijem se. Prilazi još par momaka i traže da i njima nađem što god i ja zaboravljam na mučninu, tražim švedske realiste, skraćujem tekstove, izbacujem ih na štampaču. Sad je već gužva oko mene, nekima pomažem “samo da počnu prvu rečenicu”, dosta ih sjedi, zagleda u tekstove, razgovaraju, ali ne viču, atmosfera liči na onu koja se predlaže u školskom zakonu. Magnus mi zahvaljuje i veli da je ovo prvi put da mu djeca rade. I onda, kad sam izašo na pauzu, djevojčica koja mi je pokazivala srednji prst, ustaje sa klupe u “crnom dijelu” koridora, prilazi mi i izvinjava se. Kažem joj da je sve u redu. Evo je, opet. Zagledam joj lice, postiđeno (i prelijepo – nordijske oči, orijentalne obrvice), vidim, kaje se, uvrijedila me je, misli, a nije trebalo. Kažem joj da je stvar u redu, pogađamo se oko toga, teško i zadugo. Onda dolazi nastavnik Klas, u trenerci, ošišan nularicom, otvara školski katalog, upire prstom u “moju” curicu i pita je li ulazila u biblioteku i je li pravila buku. Kažem da nije, a nije ni važno ako uđe i napravi malo buke. Važno je da uđe jer im ovo mjesto zvrji prazno. Vidim ga, poslije, u “bijelom hodniku”, kako sjedi sa njom i šmirgla je. Kad me ugledaju, curica se diže, prilazi mi i kaže izvini. Ovog puta lice joj je izblijedilo, oči mutne, kao teletu po klanju. I meni je žao, kažem, što si sad dopala nevolje. Stvarno mi je žao. Taj Klas, i još par klasića, ujedaju nemilice ako su im žrtve invandar-učenici, posebno curice.

    10.

    Sredio police sa prirodnim “naukama” – podigao, dakle, sa poda i pokupio iz zbornice i kabineta preteške enciklopedije i rječnike i sad čeoni zid izgleda ozbiljno. Izbacio pakete sa raznim pedagoškim đubrivom, izbacio i tri ogromna drvena stola – uprkos domaru kojeg još nisam vidio i uprkos priči da je bio boksač ili hrvač, sad svejedno – izbacio ormar sa starim kataloškim karticama, svratio kod rektorice i podsjetio je da nisam još dobio ni jednu ivnadrar-knjigu, niti policu, niti kompjuter i da mi je stakleni kavez prljav, da sam ga dva puta čistio, ali da bi bilo dobro da ga i školska čistačica uzme malo u obradu. Ona, nesrećnica, gleda u me bijelo, ona je, kako ovdje vele, “izgorjela”, stres je u ugljen pretvorio.

    11.

    Ušao u zbornicu da natočim kahve, ali mi je merak pokvarila Ingrid – jedna je klasa bez učitelja i gurnuće mi je smjesta u naručje. Tako su mi već u osam nagrnuli idioti – među njima i oni najgori R., D. Ovaj prvi urliče, vrišti, ruši knjige sa polica, dobacuje “Muhamede, Saddame, Jevla blatte”. Pokušao da mu otmem knjige, prijetio mu rektoricom – u smijeh ga tjerao. Onaj drugi, za to vrijeme, zgrnuo je na gomilu knjige sa obje metalne police, zasjeo na njih s društvom i motaju travu. Izašao da potražim koga u ispomoć. Sreo Karin, zamjenicu rektorice, ona kaže da je nemoćna pred R i ostalim. Predlaže mi da potražim domara. Idem tamo, odaja mu zaključana. Rektorice nema, bolesna je. Nema nikog. Vraćam se u biblioteku, a unutra džeheneske vatre zasijale. Prednja strana staklenika prsla u komade. R. sjedi na mojoj stolici. Viče, okreće se k družbi, pozdravlja ih nacistički. Kupim prslo staklo, guram nogama rasturene knjige, borim se da ne prsnem, da ne počnem i sam s vriskom. Ulazim u staklenik, saginjem se ka R. i kažem mu šapatom, da ću, ako odmah ne ustane i ne napusti biblioteku, uzeti nož za rezanje papira i jedno mu uho odrezati. Može birati koje voli, dodajem, i stvarno vadim iz fioke nož za sječenje papira, prilazim mu i čekam. Gledali smo se, tako, dvojili, zbrajali. Ja sam se bio sračunao. Ako ne izađe, onda ću mu učiniti to što sam rekao. Nema druge, mislio sam, nemam kud. R. je, nenadano, uzviknuo: OK, OK, digao je obe ruke uvis, izašao. Izašao je napolje. E sad, mislio sam, sad je lakše, i prišao sam D-ovoj gomili, i rekao: I ti, momak. Napolje. Zašto, pitao je. Svi vi, rekao sam. Oni se nisu pomjerali. A onda sam pogriješio. Okrenuo sam se, izašao i zaključao vrata biblioteke. Ostavio im, budala, na volju prozore. Kad sam se, poslije ručka, vratio u biblioteku, gomila knjiga na kojoj su sjedeli bila je zapišana i čitav odaja vonjala na duhan i mokraću. Stiže Klas, njuškalo ovdašnje, vodi svoju dresiranu mladež i još pride čistačicu. Naređuje đacima da podignu knjige na police. Zamolio sam ih da knjige skupe samo uz police a da ću ih ja, onda, srediti kao treba. Čistačica – strankinja, sitna, guzata, sa crnom indijanskom pletenicom – kikotala se, držeći sa dva prsta, kao da drži miša, kurton koji je pronašla u staklu. Sjeo sam, poslije, izvadio crno blokče i – da bih se smirio – skiciram zgodu o onom policajcu koji je pred kapijom Kungheskole pamet poštetio.

    12.

    Ova se škola nalazi u sirotinjskom predgrađu – dakle napunjena je strancima, koje drže na socijali ili ih, one iz južnih dijelova Evrope, puštaju da uhvate malo posla u kakvoj fabrici. Uza strance truhne i domaće stanovništvo – alkoholičari, narkomani, psihofizički slučajevi, itd. I njihovi nasljednici predviđeni su za sličnu upotrebu. Šestin, kada vidi da se ja naprežem i petljam da od ove napuštene učione napravim živu odaju za čitanje, kaže: – Svi će oni završiti u Huskvarni (ogromnoj fabrici kuhinjskih aparata i nalične limarije). Djeca su prepuštena sama sebi, nema reda, nema zahtjeva, štala za tov mladih grla čija će snaga pritrebati. Nastavnici dolaze i odlaze – oni koji ostaju uhvate rutinu i čuvaju stado “tolerantno – bez prisile i kandžije”. Dešavalo se, pa dođe neki entuzijast za rektora, “uhvati se u koštac s problemom”, problem ga, nakon par nedjelja, obrne oko glave i firikne pravo u bolnicu. Jedan od njih, tako, dobije od komune policajca da mu stoji na vratima i pazi na red. I dođe jedan, pobode se onde, djeca ga uhvate na hušku i on, poslije šest mjeseci, onemoća i siđe pameti. Isto se dešavalo i onim koji su se primali bibliotečkog posla. Onu prije mene u staklenik zaključali, pa kako onamo nije niko zalazio – biblioteka nije imala radno vrijeme, ulazilo se, vrlo rijetko, samo u klasama, ili samo nastavnici da se smire ili malko otkunjaju – ostala je zaključana nekoliko dana. Što nije lupala, pitam Šestin, što nije vrata odvalila. “Ona je već bila prolupala“, odgovara Š. i gleda me malo čudnovato, kao da sam i ja prolupao. Izašao da pušim. Iza nadvožnjaka, u maloj šumici. Mislio na moju šumu u Šavcima. Na lijeske i grabove.

    Hladno je, stolnjak prljav. Palim sat-radio, džez, zabavlja nas neki kvartet iz Kalskrune. Tješim se, petak je sutra, pa subota i nedjelja. Neću u Lund, ali preživjeću – ići ću na posjetke kod ovdašnjih Pazaraca.

    13.

    Danas je subota. Danas ćemo, po F. planu i programu, obići ovdašnju sandžačku enklavu. Prvo smo krenuli kod S. D., a kod njega gosti, dvije naše naše porodice: Mamac sa ženom (Mamca sam poznao, prem je sad čovjek, ćelav, ozbiljan i debeo – a pamtim ga sa bazena, sa igrališta za mali fudbal, gdje je, kopirao, i fintama a i kosom, Maria Kempesa). On živi u Linköpingu, na 150 km odavde, radi sa ženom u istoj fabrici guma, veseo je tip, samokritičan i samošaljiv. I on je mene poznao. Drugi je mlađi momak, 23-25 godina, takođe sa ženom, iz okoline je N. Pazara, a ovdje živi u Varnamu. Domaćin, S., ozbiljan je i “staložen”, nutka nas svakog časa nečim, mjeri boce pivske, gleda u onog koji priča i ne kida ga u govoru. Dolazi potom još i E., čiju sam ženu već sreo kod F. i njega kao da poznajem, ima tipično pazarsko čehre, premda je i on mlađi momak i nije bio punoletan kad je ovamo dospio. Tako, sjedeli, pili pivo i po pivu viski. Ovi, što voze, čuvali se i meze štetili. U neko doba dolazi i Maks& family i sad – nedostaje samo slikar U. – cijela je enklava na okupu. Kreću, potom, i naše kasete – neka svadba na kojoj – o moje sreće – sviraju Fiće i Hajran. Svadba je snimana prošle godine, gledam u Fićeta, ježi mi se koža, “jebem ti tuđinu!” čujem kako neko otpuhuje i kako mu se ostali pridružuju. Gledali tu svadbu dva-tri sata zasigurno. Onda su ovi trijezni počeli da gledaju neku policijsku akademiju i da se valjaju od smijeha. Mamac, nenadano, pominje knjigu Tijesna čaršija R. Crnišanina i ja se obradujem. Hvala bogu, velim, da je neki Pazarac ta bogata i izvrsno napisana svjedočanstva pročitao. Pričamo, ne bez smijeha i verema, o čaršijskim hadaljima. Bio sam smetnuo sa uma ona dva krasna primjerka – Hapa i Rifa iz moje mahale. Hapo je bio nijem, hramao je na jednu nogu, nosio je mrki ćulaf i stalno je balao. I stalno je, pri susretu, štipkao žene za grudi il stražnjice i niko se zbog toga nije ljutio. Rifo, starac, iz Jaklje, krupan i bradat kao ovi nordijski bogovi. Pričao je naglas s nekim s druge strane zbijle – o ćasama mlijeka na konjim se uhvatio kajmak deblji od tri prsta, o jarećem pečenju jeftinijem od jareće kože, o čaršiji punoj aga i begova – a kad bi ga neko, s ove strane, nešto upitao, taj bi rapsod ušutao. Sve te ljude tuđina je podavila, dušu ti je rasturila grđe od poplave. Nemaš mrtvih, nemaš živih – pribrojen si u utvare.

    14.

    Ustao sam rano, oko 8:30. Soba je lijepo osvijetljenja, pao je snijeg i zrak je prošaran jakim srebrnastim nijansama. Popio kahvu, čitao malo, naišao F. Treba da idemo kod U. na viđenje, kako mi se ne bi naljutio. Spuštamo se, desno od zgrade, strminom i silazimo na rječicu/potok. (Ona, ta rječica, vodi, pokazaće mi se po povratku, do jednog većeg toka, nešto što je između jezera ili rukavca gdje se, veli F. s proljeća i ljeta može pecati.) Kod U. tipična (i tužna) azilantska atmosfera. Stvari sa lopisa, iz druge ruke, mračnih braon boja, tv, video i drugi primjerci zaliječene neimaštine. Njegova žena, sa čijim sam se bratom, u ranoj mladosti, malo i družio, iznenađena da sam to ja, da sam ovdje, ustaje, smetena i onda ne zna, kao ni ja ustalom, šta će sa očima a šta sa rukama. Sjećam se da je nekad koračala polagano, da je posjedovala neki čudni mir i da se uvijek stidljivo smješkala. Ali to je bilo prije petnaestak godina. Pričamo o tim godinama. U. je u to vrijeme živio u Peći, pa onda, prije muhadžirluka, u Sjenici i Dugoj Poljani.

    Kundera kaže u Neznanju da ako emigrant ne razgovara o zavičaju sa drugim emigrantom, onda zaboravlja. Gubi sjećanja. U pravu je. Koliko sam se samo ljudi sjetio, koliko mi je lica, događaja, zdanja (Kolo džamija, Tijesna čaršija, jevrejski dućani kod ćuprije) dopalo u pamet za ovih par dana. Sve je u jeziku.

    15.

    Sastanak. Rektorica bolesna – posve izgorjela – dolazi, ako dođe, tek 5. maja, a u međuvremenu ćemo dobiti zamjenu. Odlazim u biblioteku, zavirujem na mail – nema ništa, radim malo klasifikaciju i sređujem lijepu književnost na L, M, N, O. Ubrzao sam radnju preterano, na nagovor Šestin, uzimam pauzu. U 10:00 ušao R. i još par onih opasnijih žutih, ali nisu bili bučni. R. je čak mirno sjedio do podneva, visio na internetu, tu i tamo po nešto pitao.

    Čitao, popodne, poeziju (K. Leandoer, N. Burton, mlađi pjesnici, tanki), onda čitao Dalov Deni šampion svijeta. Ima, mislim, deset godina kako sam ovu zgodnu knjigu čitao na maternjem. Na dječijem odeljenju gradske biblioteke “Dositej Obradović” u N. Pazaru, druga smjena – radilo se od 12 – 19:00. A posle se, avaj meni, silazilo na ledeno pivo kod Trapa u Domu ili kod Omera u “Fontani”.

    16.

    Kako lijepo sipi snijeg. Krupne pahulje iz djetinjstva u gustome vrtloženju. Gledam ih iz stana, u 16.30. Već se mrači, ali se pahulje još daju vidjeti. Dan se malo produžio. Eto prve ovdašnje radosti.

    17.

    Smrzlo, pa mi površica pršti pod nogama. Mislio na bijaču, sa majčine strane sa kojom sam, jednom, išao nekud po ovakvoj površici. Okliznuli smo se, fujali se poslije niz nekavu strminu i onda se slika gasi. Ne znam kud smo bili krenuli ili odakle smo se vraćali, selo je, uglavnom, Godijevo, tu su djed i ona živjeli, ja sam imao najviše tri godine, a, kad budem dobavio kompjuter, sješću krvnički i prvu priču baš o bijači ispričati. Ona je bila veliki pripovjedač i od nje sam čuo prve bajke. Čuo sam ih na stotine, ali neka sada toga, na poslu si i moraš da radiš.

    Primijetio, danas, jedno groblje dok sam išao busom k centru. Nečim je podsjećalo na naša groblja. Nazvao F. i prvo mu čestitao na novome poslu. Radi kao električar u nekoj maloj privatnoj fabrici spavaćih kola, a onda ga pitao za groblje. Jeste, muslimansko i uređeno je prelijepo. Otići ćemo, čim otopli, da ga vidiš. I još kaže, hajde, svrni, sam sam, ubi me dosada. Pričali onda, gledali kako Amerikanci pripremaju rat i prostiru dokaze o Sadamovoj krivnji pred svjetskom javnošću. Šta da se radi. Kući, čitao Hamsunove På igenvuxna stiger. Piše starac, svaka čast! Pršti jezik i to jadni, švedski, koji je kompaktan poput mermera, i ja ne vidim kako ću se natjerati da prekinem, ugasim lampu i spremim se za naredni dan.

    18.

    Thiarnia. Penti Sarikoski, on liječi.

    19.

    Petak, subota, – halijedao, halijedao. Bio da vidim ono m. groblje. Bio u kvartu gdje su, 1948. u “rasnim nemirima” stradali ovdašnji tetari (domaći Cigani). Čudno, to je poratno vrijeme kad su otkriveni konc. logori, kad se pjevalo horski o “bratstvu među narodima”, itd. i mi, hajvani na Balkanu, jedini iz srca u to vjerovali. Skupio o tome malo građe. Čitao, “kamenio se”, na par mjesta zaplakao. Ja, budala.

    20.

    Upoznao sam napokon domara. Izgleda kao kepec, snažni kepec, sa rukama do nožnih članaka. Kapci mu vise i donja mu usna visi i nekakvu stravu zajednički grade, i ako ga sreteš, najbolje je da gledaš u stranu. Ne mora se pričati sa njim, jer on ne govori, nego podriguje i lupa te ručerdom po ramenu, kao da te lupa maljem. Najdraži mu je hobi da se u koridoru zaleti u grupu mladih Sirijaca i da ih, udarcima glave, obara kao kugle. One koji mu se suprotstave, hvata pro srijede, i uz kikot, priteže i davi. Priča se kako “vaktmestare” u fizičkoj sali pravi takve hrvačke bravure od kojih se đacima-strancima pojavljuju prve sijede dlake. Sjedio je danas kod mene u biblioteci, divio se tišini i knjigama naređanim “ko pod konac”. Poslije, drijemao kod prozora, ja čitao zbirku Om Oster (o Istoku), B. E. Jonsona.

    21.

    Predstavljenje novog zamjenika rektora, neki trbuljati lokalni guzičko, pokušava da bude duhovit, uobičajene fraze i uobičajeni smijeh “potlačenih”. Biblioteku ne spominje, ali hala, sportska hala – tu će, veli, biti jako angažiran. Bježim u rupu, palim kompjuter, gledam šta se danas nudi od “polovne robe”, sve se nadam naići ću na dobar i jeftin laptopčić. Nema ništa. Đaci su se vratili sa odmora, bučni, sirovi, ali ih još nema kod mene. Tako, petljao do 13:00, a onda čistio reference i legate nekih misionarki i misionara ostavljenih ovdje prije nove ere. – Baci govna – kaže vaktmestare i donosi jednu rolnu onih crnih deponijskih kesa.

    21.

    Dvojim se da li da čitam neku taze knjigu o tatarima (zanima me opis njihovog izgona iz Jonköpinga) ili da prevodim “Dablin”, jednu dužu Pentijevu pjesmu koju sam našao kod P. Bernard.

    22.

    Neke Asirkinje opet tukle nastavnicu u bijelome koridoru, ona se (nastavnica) zaključala u toalet, brava se pokvarila i sad domar lupa po njima svojim čekićima.

    Malo jutros razgalilo, ugrijalo iz prikrajka sunce. Čitao B. E. Johnsona. Nema sile da ja prevedem “Om oster” (O istoku), ima puno stihova zamršenih, gustih kao trnje na međama između sandžačkih njivica. Preveo pet-šest kratkih pjesama L. Gustafssona i W. Aspenstrema, kupao se, jeo, gledao moje pjesme u prevodu Đ. Žarković. Odlučio da pošaljem neke u par časopisa.

    Zvao popodne Azru. Veli, svraćala par puta u gradsku biblioteku (tako joj Šaban objasnio) doći će sutra da me vidi. Bog zna hoću li je poznati. Sutra treba da idem sa Šestin, “šeficom”, u Huskvarnu, zbog invandrar knjiga i sastanka školskih bibliotekara. Nadam se sutra i pjesmama tih pjesnika koje mi je Lj. Dufgran za prevođenje odredila.

    Ne bi Azre.

    *

    Zove Azra. Dolazila, ali u pogrešnu školu. U srijedu, u 17:00, imaš susret sa njom, u kafeu gradske biblioteke. U četvrtak, od 14:00 kupovina knjiga u istoj biblioteci.

    Uzeo knjige od Aase Berg i Pära Hansona, čekao Azru – opet se razminuli. Ona otišla na drugi sprat, ja na prizemlje. Sutra ćemo se sresti na prizemlju u 18.00. Valja mi platiti kiriju i poslati jednu molbu za književnu stipendiju, koliko da znaju da sam živ i da čitam njihove oglase. (Forfataren, glasilo švedskog saveza pisaca, tanušna je tvorevina od pet-šest listova; sem oglasa (izdajem sobu na ostrvu, vršim korekturu) i pravila rada, nema ništa drugo. Svratio u “Rodos” na picu, tako da ne moram petljati s večerom.

    *

    Čudo sa Azrom. U 18.00 odem pred gradsku biblioteku. Malo, ona zove. Gdje si?, pita. Pa evo, kažem, pred bibliotekom. Pa i ja sam, veli ona. Ne vidimo jedno drugo, ne možemo da se nađemo, mora, mislim, da smo pred različitim bibliotekama. Hajde, onda, pred Ahlens (robna kuća). Hajde. Čekam je, nema je, opet mobil. Ja sam, veli, pred Ahlensom. I ja stojim pred Ahlensom. I tad Azra, kaže malo nabusito – ali, to je nemoguće. Koliko ja znam ovo je jedini Ahlens u čitavom Linköpingu. Šta, pitam. Pa, ovo je jedini Ahlens u Linköpingu. Azra, jedva progovaram, zgušen očajom i mukom, ja stojim pred Ahlensom u Jönköpingu. Eto, to. Ta nordijska identičnost. Ista imena ulica, robnih kuća, biblioteka. Linköping, Jönköeping, nije Šabanu zamjeriti što ih je smiješao.

    23.

    Subota nije otpočela s kišom (napamet mi pade ime pjevačice – Ksenija Erker). Razlilo se sunce, jezero je kao trnjina smodrelo, nestvarna ljepota poslije strašnog nordijskoga mraka. Ustao sam u 7:00 i onda, umjesto da sjednem i radim što god, izašao i šetao, bio u bliblioteci u Huskavrni, uzeo B. E. Johnsona I granskapet, zatim Att do i norden, pa odatle, u grad, pa u “Rodos” na picu, pa opet u Huskvarnu – odatle odem kod U. na “po jednu grku, našku.” Tu sam ljuto pogriješio – potrošio vrijeme, prem je U. sasvim u redu, i onda, kad sam došao kući, drijemao malo pa onda potonuo u Bajke. Izvlačio gađu iz “Almanaha”, trčkarao za Bandžovićevim muhadžirskim kolonama od 1912. pa do 1956. godine.

    24.

    13. april 2003. godine. Nisam pozadugo škrabuckao u ovom notesu. Doduše, nema se o čemu. Svaki dan mi je na zijanu, jedva čekam da umrem.

    25.

    Lokalni su političari u svečanom obilasku škole. Ušli su i kod mene, divli se i šaptali “ah, ah i ah”, a poslije, kad su spičili odavde, nisu biblioteci odobrili sredstva za dalji “verksamhet” i tako ću 30. juna morati i ja da pičim odavde. Rektor kaže kako mu je žao, kako su mu učenici zavoleli i to ne samo oni stranoga porijekla, već i ovi domaći, čistokrvni. Možda bih mogao, na jesen, zatražiti posao asistenta u nastavi, raditi, na primjer, sa jezikom. Neka toga do jeseni, prekidam ga, ja sad imam podnevnu pauzu. Izlazim vani, prelazim ulicu i čekam gradski bus. Idem, velim sebi, u onaj kafe na obali, naručiću pivo i dupli expreso, a onda ću okrenuti glavu ka pučini i sve dok je vidno onamo buljiti.

    Refik Ličina 13. 09. 2011.

    Crta snijega (2)

    U novom gradu najduže se zadržavam na mostovima

    Zaustavim se na cesti I-95, policajac je tražio dokumenta: otvorim pretinac za rukavice i ravno u njeno krilo padne nož

    Zaustavim se na semaforu: kraj otvorenog prozora soko je silovito udario goluba u letu: perje po kožnim sjedištima cadillaca

    Lice Dalai Lame dok kažiprstom dodiruje snijeg ispred Bijele kuće, i osmijeh kao potvrda da svijet, izgleda, postoji

    Lice starca koji u sunčanom jutru zaustavlja pogled na šumskoj jagodi

    On svaku rečenicu započinje s namjerom da zasnuje novu teoriju

    Svake subote krene da polaže vozački ispit i svaki put odustane, produži do kraja ulice i uđe u American Café: ostane tamo nekoliko sati misleći gdje će, kad jednom dobije vozačku dozvolu, putovati

    Od koje tačke u vremenu počinje zajedničko sjećanje? Sjećam se da smo u Orebiću (avgust, 1981) na kamenoj plaži ležali goli, da je plavi leptir sletio na njeno rame i krilom pokrio ožiljak od vakcine

    Sad me potresa način na koji si znala reći da: “Da li ti je hladno?” “Da.” “Da li si gladna?” “Da”

    Za njen rođendan (17. septembar 1992) donio sam 10 zrna kafe, 2 cigarete, onda je u sobu do nas pala granata, ali se nismo dali pomjeriti

    Pričamo o zajedničkim prijateljima, krojimo planove za budućnost, Pacific se pred našim očima otvara kao pogled iz sarajevske kotline u beskonačno nebo

    Jučer je umro, a već ga svi zaboravili. Sjećaš li se njegovog trika? Zaboravio sam gdje dođe opasač? Gdje ženska noga?

    Dobio sam čašu koju prave Maje, i jedan percussion instrument sa Cube: sad se u čaši zlati žilavka, dok hvatam ritam na pjesmu Stade se cvijeće rosom kititi

    Od zadnjeg dana rata preživjeli stare unazad: prema uplašenom djetetu

    Kad sam prvi put vidio sijedog uličnog muzičara, bio je dječak s trubom na istim kamenim stepenicama

    Čudno je to: nakon svih godina sretnem prijatelja: on gleda koliko sam se promijenio i ja gledam koliko se on promijenio

    U čamcu za plažu koji se pokreće na pedala, jedan Čeh upravo od policije bježi na Cubu

    U dvorištu škole (Flint, Mich.) tražeći skrivena uskršnja jaja, djeca su našla dva pištolja

    Da li je Amerika stvarno tako daleko, ili se ona od svijeta svjesno udaljava

    Kompjuterski snimak ljudskog glasa je kao kardiogram, crta koja šara gore-dolje gore-dolje, osim kod ovog Kissingera: njegov glas je ravna crta

    U parku, mrvi kroasan i hrani ptice Robert McNamara: ptice kljucaju asfalt, šalju morzeovu poruku starcu i on im uzvraća osmijehom

    Okus oblaka na jeziku

    Kiša je brzo napunila čaše zaboravljene na balkonu

    Ovoga ljeta čuvari svih bazena na krovovima zgrada u Virginiji stigli su iz Slovačke

    Prije ulaska u zgradu, žena – lijevom, pa desnom rukom, kao u obrednom plesu namješta grudi, a onda spokojno stupi na stepenice nakon što je ustanovila simetriju

    Mrtvi su zaboravljeni, živi su se vratili iz izbjeglištva, a djeca rođena u ratu narastaju za zatvora

    Između dva suha lista na pločniku, kao Nil, kao Dunav, napreduje crvena crta krvi

    Ugašena svjetla pri punoj brzini: blijesak pucnja između vreća s pijeskom na prozoru kasarne, reski udar metka mrvi lim, prstima u mraku prebirem tijelo i strah me je toplog dodira

    Dobio je američki pasoš, udahnuo zrak punim plućima i rekao: Mi Amerikanci smo pravi barbari

    H.: “Ti si ozbiljan čovjek, a ja nisam: to puno govori o meni i o tebi: meni je sada kasno da postanem ozbiljan, a tebi nikada nije kasno da postaneš neozbiljan”

    I stvarno: zar je važno gdje si, ako sve oko tebe govori da nisi

    Na željezničkoj stanici u Chicagu, da se zaštitim od studeni, kupio sam šal koji sada služi kao rekvizit u pozorišnoj predstavi

    U vagonima vašingtonskog metroa nema smeća, samo poneka spajalica na podu

    Ono što osjeća osoba koja upravo gleda svoju fotografiju objavljenu u novinama

    To je znači vjetar za koji su jučer na vremenskom kanalu rekli da će otpuhati svaki cvijet s japanskih trešnji uz rijeku

    Potraga za vjenčanicom koja će pokriti malog tetoviranog đavola na njenom ramenu

    Nema više geografije u tvojim naslovima!

    Maj 1993: Iz svilene marame on kupi tarot karte, sada ću otkriti da li me u budućnosti ima, ili nema

    Svaki bi čovjek trebao imati drvo: da ga posadi, ili ga u šumi izabere kao svoje, i da prema stablu i krošnji preuzme obavezu: da ga osmatra i bude svjestan promjena koje drvo prolazi u godišnjim dobima

    Njen život: magneti za frižider kupljeni u svim onim gradovima u kojim je bila

    Volim snijeg, ali uvijek kad zamišljam budućnost, u njoj upravo počinje ljeto

    Ona se dlanovima naslanja na njegova leđa i kaže: Snago moja

    Zagledam tvoje portrete na zidu, na jednom imaš osamnaest, na drugom četrdeset godina: ne može biti da si jedna osoba: mene je napustio ženski tim

    A jutros: infarkt! Moje srce me je razočaralo

    “Miserable creature that I am!” kaže Kafka u Dnevnicima prevedenim na engleski

    Ona podiže ruku (tada u staklu koje pokriva uramljenu grafiku na zidu vidim odraz njene ruke) i kaže: “Tamo sam u šetnji, pored pruge, našla ljudsku ruku”

    Vozač gleda mladića (koji otkopčane košulje, mašući pištoljem u zraku, pretrčava ulicu) i za njim kroz otvoreni prozor autobusa viče: Sine!

    U ovome jeziku kaže se lijepi strah: ljepota straha je u tome da si još uvijek živ

    Sad kad mi to više nije važno, mogu priznati: i ja sam imao neke snove

    Otkuda pas na krovu? Trči od jednog do drugog ruba zgrade, i traži izlaz

    U totalno uljuđenom društvu, ludilo je jedini oblik slobode” (J. G. Ballard)

    Kad se zaratilo, otišao je u Francusku, obogatio se, kupio kuću, zaspao s upaljenom cigaretom, kuća izgorila, a ubrzo potom je i on umro

    Gdje god se okrenem vidim ljude. Previše nas je, zaista

    Starac iznad glave drži veliku crnu kartonsku strelicu na kojoj zlatnim slovima (helvetikom) piše KUPUJEMO ZLATO: s naporom održava ravnotežu, pomjera se lijevo i desno, i tada strelica pokazuje čas jednu, čas drugu, čas treću kuću uz cestu koja se zove Columbia Pike

    Napušteni grad: na aerodromsku pistu slijeću sokolovi

    Samoubistvo nije izbor, jer nakon toga ne ostaje mogućnost drugog izbora

    Ovo sam htio da kažem: uvijek kad obučem svoje narandžasto-modro-sive cipele, ljudi mi u susret dolaze podignutih obrva

    San: zalutao sam u nepoznatoj ulici, iz magle mi u susret dolazi muškarac s kačketom na kojem piše ZLATIBOR, zaustavljam ga i pitam: Koji je ovo grad? On kaže: Cape Town

    Prvo sjećanje: na podu od grubo tesane daske blatnjave kopačke i mokri crveni dres sa brojem 8 na leđima

    Grubo tesane daske poda, uglačane bosim stopalima u vremenu

    Jednom kad budemo imali kuću: ti ćeš na verandi pjevušiti, ja ću u dvorištu bacati ribe na vreli žar

    Grad je opustio pred uraganom, voda je potopila glavnu ulicu, a onda je stigao čovjek, veslajući, u kajaku

    Moraš se vratiti u jezik

    Sloboda je izbor da se ne radi ništa

    J.: “Zašto u povodu osnovnih prava i sloboda ljudi u svijetu kažemo human rights, a u povodu istih prava i sloboda ljudi u Americi kažemo civil rights?”

    Na aerodromu ljudi s koferima

    Selili smo sedamnaest puta, u svako doba dana, u rano jutro, u podne, i jednom iza ponoći: grad je bio u mrklom mraku: ugašenih farova vozili smo ispod luka svijetlećih metaka koji pršte u staklima fasada

    Jednom si selio zbog mosta

    Jednom si ostao zbog kiše

    S prozora gledam noćno nebo: ja sam u svakom avionu koji slijeće na pistu aerodroma National

    Kroz prozor Lexusa, zaustavljenog ispred semafora, vidim djevojku na mjestu suvozača i u njenom krilu Washington Post otvoren na stranici s fotografijom subotnjeg vjenčanja (27. august 2011) princa Ferdinanda i princeze Sophie

    U Los Angelesu Daisy Zamora je aerodromskim službenicima osiguranja ostavila makazice s kojim nije mogla ući u avion: kao dio porodičnog naslijeđa, makazice koje putuju iz Renesanse, stigle su na kraj poznatog svijeta, i na konac vremena

    U antikvarijatu mislim o tome kako su u svojim kućama za sve ove knjige gradili police ljudi koji više nisu živi

    Francesco Petrarca! Za one koji ljubav odvajaju od seksa

    Nakon zemljotresa sve zgrade su evakuirane: stotine nasmijanih ljudi na ulici, kao da su upravo otkrili da su živi

    Jedan trenutak nepostojanja prije nego što se sjetiš šifre koja otvara tvoj kompjuter

    Osjećaj bezrazložne krivice dok gledam u javnu kameru što snima trg preko kojeg koračam na putu do metro stanice

    Jutarnji dodir studenog vjetra i mokre kose

    Krajnje je vrijeme da priznaš: život je lijep

    Užas! Mi se sjećamo šta je bilo jučer

    ***

    Tekstovi i crteži Semezdina Mehmedinovića te kratki filmovi Semezdina i Haruna Mehmedinovića na www.semezdin.com

    Semezdin Mehmedinović 12. 09. 2011.

    Može li čovjek biti musliman?

    Tekst prvi put objavljen 21. rujna 2001. u Jutarnjem listu

    U svom pitomom putopisu iz Afganistana Zuko Džumhur je, došavši do Bamijana, gledao dugokose mladiće i djevojke, bjelopute zapadnjake, kako spavaju na otvorenom, u minijaturnim špiljama davnih redovnika, zaštićeni golemim Budama, izvajanim u živoj stijeni. Čudio se Zuko toj mlađariji u dalekoj mitskoj zemlji Afganistanu, koja je bez ikakvog straha i bez zime u kostima počivala usred svoga puta za Indiju, žedna nove duhovnosti i drukčijeg svijeta, slobode kojom je zračio Istok. Za njega, mudrog Hercegovca, taj Istok bio je nešto drugo. Krvava i junačka povijest, mongolske i arapske sablje, križari, kanovi i sultani, matematičari, mudraci i pjesnici, slava imperija koja se zagubila u vremenu ili je prokockana u srednjovjekovnom Las Vegasu, sve sama duboka i strašna prošlost, pretvorena u mit i legendu, koja se, činilo se Zuki Džumhuru, više ne vraća, i bolje je da se ne vraća, jer su i ti afganistanski ratnici, zapravo njihovi šukununuci, samo promatrači hodočašća Djece cvijeća, miroljubivi i sretni kada im dođe gost, pa makar on bio hašoman bez prebijenoga dolara u džepu, nevičan sablji dimiskiji i ravnodušan prema svojoj povijesti.

    Trideset i nešto godina kasnije Zuko Džumhur samo je mezar na jednom konjičkom groblju, zarastao u travu i lijepa sjećanja; Indija se hodočasti isključivo u čarter-aranžmanima, nema više Buda u Bamijanu, a Afganistan je zemlja kojom vladaju talibani i predmet rasprava davne Djece cvijeća, koja uz hamburger i dijetalnu coca-colu raspravljaju treba li na tu zemlju ispaliti desetak raketa s nuklearnim glavama ili je dovoljno spaliti Afganistan konvencionalnim oružjem, u skladu s humanističkom tradicijom Zapada, usvojenom nakon Hirošime i Nagasakija.

    Je li ovih dana itko od njih, koji su bez straha spavali pod vedrim nebom Bamijana, barem na deset minuta razmislio što se dogodilo u međuvremenu? Je li itko uopće bio svjestan međuvremena i vlastite odgovornosti za transformaciju zemlje pod čijim je zvijezdama spavao na putu prema Indiji? Lijepo bi bilo vjerovati da jest, ali nije, jer u ovom svijetu biti odgovoran već dugo znači isto što i biti ponižen. A s Afganistanom dogodilo se sljedeće: 1979. Sovjetski Savez izvršio je invaziju na tu zemlju, s namjerom da uspostavi marionetsku vladu i sasvim se primakne američkoj interesnoj zoni, Pakistanu i Indiji, izađe na južna mora i s vremenom obgrli muslimanske naftonosne zemlje Srednjega i Bliskog istoka. U svom naletu Rusi su palili, rušili i ubijali, ne pitajući za tradiciju, za žene, djecu i starce, niti imajući na umu da bi njihova zvjerstva od Afganistanaca, tih mirnih, za geostrategiju nezainteresiranih ljudi, mogla načiniti iste onakve ratnike kakvi su Americi glave došli u Vijetnamu. Naravno, prevarili su se i uvukli u jedan strašni rat, koji je, možda, glavnim uzročnikom tako brze propasti Sovjetskog Saveza. Nizašto je izginula ruska mladost, počinivši pritom grozne zločine, koje ništa ne može prebrisati, pa čak ni činjenica da je svijet za te zločine bio više ili manje nezainteresiran. A Afganistanci su, boreći se za opstanak, prihvatili prvo što im se nudilo: islamske revolucionare i američko oružje. Ni jedno ni drugo nije im pružalo spas, ali to nisu mogli znati, jer nisu imali vremena za razmišljanje. Sami na svijetu, oni su bili dužni, jer takva je borba za opstanak, da prihvate sve čime su se mogli boriti protiv neprijatelja. Možda su se trebali poslužiti strategijom američke, britanske i sveeuropske Djece cvijeća i pozaspati u špiljama podno Bamijana? Nisu, jer tko bi usred gruhanja topova mogao zaspati.

    Rezultat toga rata, koji nikada nije bio završen, jest da se ruska vojska povukla, ali Afganistan je temeljito uništen. Zemlja bez urbanog stanovništva i bez živog sjećanja na samu sebe nije mogla biti obnovljena. Kataklizmu su, unutar društvenih struktura, preživjele samo škorpije. A škorpije su neuništivi fanatici, neustrašivi i oslobođeni odgovornosti za vlastiti život, za život svojih bližnjih, za svoju tradiciju i vjeru. Pod naletom ruskih tenkova i aviona, usred lažne američke pomoći, jer ni Carteru ni Reaganu nije bilo stalo do Kabula, nego im se preko tuđih leđa malo ratovalo s Moskvom, stvoren je novi svijet i stvorena je nova vjera. A to je vjera onih koji Kuran čitaju bukvalno, kao da imaju Alahovu beskrajnu mudrost i razumiju bit svakoga ajeta; to je vjera talibana. Kao i u svakoj monoteističkoj religiji, tako i u islamu postoje oni koji su spremni spaliti svijet zbog dva zareza u Svetoj knjizi, ali ne žele znati da između zareza stoje božanske metafore, a ne riječi do čije je prave biti u stanju doći ograničeni ljudski um. Kada bi čovjek mogao doprijeti do punoga smisla teksta Svete knjige, tada se ne bi razlikovao od Boga, niti bi mu Bog bio potreban. A zašto su se talibani posvađali s Amerikom, sa čijim su oružjem ratovali protiv Rusa, to nitko zapravo ne zna. Zbog drukčijeg shvaćanja slobode, demokracije i ljudskih prava?

    Danas na svijetu živi milijardu i tristo milijuna muslimana. Od toga šesto milijuna je bijelaca, među koje se ubrajaju i Arapi, ako to ne vrijeđa nečije čiste rasne osjećaje. Tristo milijuna muslimana su crnci, a dvjesto milijuna su kosooki. Ostatak se ne da rasporediti po standardnoj rasnoj ili rasističkoj kategorizaciji, ali muslimana ima svugdje, u svakakvim državama i društvenim uređenjima. Neki od njih su šijti i iščekuju dolazak proroka, neki su suniti i vjeruju da je vrijeme proročkih objava prošlo. Postoje sufije i selafije, vehabije, koji vladaju Saudijskom Arabijom, feudalnom monarhijom, glavnim izvoznikom netolerancije u islamskome svijetu, ali čije je bombardiranje i kažnjavanje iz američke perspektive vjerojatno koliko i napad Uncle Sama na Alabamu. Muslimani, međutim, nemaju jednog vrhovnog vjerskog poglavara, a jedino što ih zajedno veže je Kuran, knjiga koja nije samo knjiga vjere, nego je i knjiga pravila svakodnevnog života. Prema Kuranu se živi i umire i on bi trebao odrediti način ponašanja svakog muslimanskog vjernika, od toga što smije jesti, do toga kakav odnos mora imati prema bankovnim kamatama. Po tome su muslimani različiti od kršćana, ali su istovjetni Židovima. Premda je nastao nakon kršćanstva, islam je, paradoksalno, od kršćanstva stariji. No, postoji li, osim Kurana, još nešto što bi bilo zajedničko svim muslimanima svijeta?

    Odgovor na ovo pitanje je, čini mi se, jako različit iz muslimanske i nemuslimanske perspektive i iz perspektive osviještenih i neosviještenih rasista. Iz muslimanske perspektive talibani su najveći neprijatelj Irana, kao i Saudijska Arabija. Sirija, Jordan i, recimo, Pakistan međusobno su beskrajno udaljene zemlje, kao i Malezija i, primjerice, Irak. Libija, Tunis, Maroko, Egipat, Turska, Tadžikistan, Uzbekistan, Kazahstan i, evo, Afganistan međusobno imaju manje zajedničkoga nego ikakav, slučajno odabrani niz zemalja s kršćanskom većinom. Između muslimanskih zemalja stoje vjersko-dogmatske, ekonomske, političke, kulturne i tradicijske razlike, a jedino što ih je u posljednjih pedesetak godina ujedinjavalo, premda bez većega učinka, bilo je stradanje palestinskoga naroda i vrlo temeljita nezainteresiranost kršćanskoga svijeta, Europe i Zapada za njegovu sudbinu. Iz muslimanske perspektive čini se da je kršćanski svijet svoju odgovornost za holokaust i za duboku tradiciju antisemitizma olakšao uspostavom države Izrael, ravnodušan prema stvaranju nove, židovsko-arapske mržnje, protivne tradiciji dviju semitskih civilizacija. Židovi su, naime, stoljećima živjeli unutar muslimanskoga svijeta, među Arapima i Turcima, duž Magreba i na Bliskom istoku, u Iranu, bez obzira na sve političke i društvene mijene. U Teheranu i danas postoji aktivna sinagoga. Kuran, naime, propisuje vjersku toleranciju, na jednako precizan i nedvosmislen način kao i druge vjerničke obaveze. Metafore u kojima se ne spominje sablja i rat nije tako lako izvrtati. Ako musliman za ženu ima inovjerku, što je moguće i dopušteno, on ju ne smije nagovarati da pređe na islam. Dužan je omogućiti joj obavljanje njezinih vjerskih obaveza, a ako je bolesna, dužan je odvesti je do njezinog hrama i čekati završetak molitve.

    Iz nemuslimanske perspektive, pogotovu ako je medijski posredovana, svi muslimani su, manje ili više, isti i svi su Arapi. Tako je to do jedanaestog rujna izgledalo i u sasvim bezazlenim i nimalo šovinističkim uvidima. U Koruškoj su, recimo, prve bosanske izbjeglice 1992. dočekali s pitanjem žele li da im se razapnu šatori ili bi, ipak, pristali boraviti u betonskim zgradama, jer su ljudi, bez ikakve ružne primisli, vjerovali da su Bosanci beduini već time što su muslimani. Razlika između Arapa i Perzijaca zauvijek je CNN-u ostala zagonetkom, a na svoje uši sam, prije nekoliko mjeseci, na toj američkoj televiziji slušao o „konzervativnim arapskim mulama iz Teherana“. Riječi fetva i džihad ušle su u engleski jezik, eno ih u Oxfordskom rječniku, a da njihovo značenje ima samo daleke posredne veze sa značenjima iz jezika iz kojega su potekle. Moglo bi se tako dalje nabrajati, od anegdota do leksikografskih napomena i od folklornih predrasuda do bijednog neznanja, što je sve postalo dijelom naše euro-američke prirode i pripadajućeg joj pogleda na muslimane, kao na čudne i sve „iste“ ljude, a ako smo do jedanaestog rujna i mogli vjerovati kako se radi o nakupinama bezazlenih ili dobroćudnih predrasuda, koje će s vremenom, ili s medijskom globalizacijom, nestati, pročistiti se i utopiti u boljem prepoznavanju do kojeg dovodi činjenica da nas povezuju internet i satelitske antene, nakon strašnoga stradanja ljudi u World Trade Centeru i globalne kampanje koja je uslijedila, svaka je krivo shvaćena poruka i svako nepoznavanje, barem se meni tako čini, postalo opasno, strašno i razorno po savjest ljudi i po stvarnost u koju padamo preko provalije vlastitoga kućnog praga.

    Uostalom, nije naš europski, slobodarski i demokratski uvid u muslimansku stvar ni prije nultog dana novog milenija bio tako čist od rasističke mržnje, antisemitizma (ovog puta ne-židovskog), paranoje i krvoločne potrebe da naša civilizacija pronađe nove Židove za nove logore. Ostavit ćemo po strani niz monstruoznih hollywoodskih spektakala s muslimanskim teroristima, u kojima je na brutalan način ismijavan islam i u kojima su Arapi redovito prikazivani kao podljudi, jer o tome tjedan nakon jedanaestog rujna, možda, nije ni ukusno govoriti, ali bi bilo zgodno sjetiti se Winstona Churchilla, unuka slavnog djeda, koji je prije osam godina usred britanskoga parlamenta plašio svijet vizijom da će za dvadesetak godina u središtu Londona biti džamija i da bi to valjalo spriječiti. Možemo prizvati poimence i sve znamenitije europske ultradesničare, koji su se, možda, razlikovali po svojim folklornim nacionalizmima, lederhoznama ili obrijanim glavama, ali su baš svi, od Francuske, preko Austrije, Njemačke, Velike Britanije do Danske, svoje narode plašili istim šejtanom, na što su dobijali samo salonske odgovore, koji su svakako išli ispod razine reakcija koje su zasluživali i koje su Europi bile nasušno potrebne, ako ni zbog čega drugog, a ono zato da joj se na leđa ne svali odgovornost za nešto u čemu nema izravne krivnje. Recimo, za stradanje Kurda ili za teror koji je šah Reza Pahlavi provodio i zbog kojega je, uostalom, i izbila Homeinijeva revolucija. O muslimanima nismo imali aktivna znanja koja se ne bi ticala samo njihove povijesti i folklora, nego bi ih inkorporirala u naš svijet, čineći našu civilizaciju nemogućom bez njezinih muslimana, kao što smo shvatili, nažalost prekasno, da je nemoguća bez Židova. Europa je odlučila prema muslimanima biti samo tolerantna, ali to nije dovoljno.

    No, sve su to slike jučerašnjega svijeta. Nakon napada na World Trade Center svi smo jako daleko od onoga u čemu smo nedavno živjeli, premda toga i ne moramo biti svjesni. Na Manhattanu stradali su ljudi, puno njih, i to je strašno i bolno. Za nekoga tko nema talenta da amortizira nesreću državnim granicama, vjerom i nacijom, smrt na Manhattanu ista je kao smrt u Vukovaru i Srebrenici. Čovjek sa sto trećeg kata možda je trebao postati moj prijatelj, možda sam dvojnik cure s osamdeset sedmog kata, a možda sam s nekima od njih na nekoj od ulica svijeta već razmjenio pogled prepoznavanja. Ne znam, ali nisam u stanju njih osjećati drukčije nego što osjećam dobre ljude u Ilici. Zločesti ljudi na Manhattanu i u Ilici također su mi isti, ali nije mi srcu blisko da su oni ginuli. Također, znana mi je unezvjerenost ljudi u New Yorku, razumijem njihovog gradonačelnika, a njihove floskule, utjehe i strepnje baš su mi nekako kao sarajevske iz 1992. godine. Zapravo, Amerikanci mi nikada nisu bili bliži nego jedanaestog rujna ove godine. Čim spomenu tugu i strah jasno mi je o čemu govore.

    Ali riječi gnjev, ponos i odmazda, koje neprestano izgovara George W. Bush, ponavljajući ih i usred crkve i mise za poginule, s mojim osjećajem nemaju nikakve veze. Kao ni mržnja koja je u samo nekoliko dana narasla do mitskih razmjera, sve do trenutka u kojem Howard Stern, gospodar radijskih valova, predlaže da se atomskim bombama poravna cijeli Bliski istok (a Afganistan je, naravno, tek na Srednjem istoku, ali i do tamo će se doći) i posve je prirodno da se, u američkim vijestima i komentarima, brkaju ove i one države, samo je važno da su muslimanske. Bush nije obećao tek uništenje terorista, nego i svih onih koji im pružaju gostoprimstvo, što se, ali zbilja, može shvatiti vrlo široko, puno šire nego što bi to bilo pristojno u svjetlu ideologije koja se, inače, bavi raspirivanjem slobode, demokracije i ljudskih prava. Najavio je uništenje nacija koje udomljuju teroriste, čime je po prvi puta nakon Drugog svjetskog rata u diskurs velikih i silnih zemalja uvedena takva, iracionalna i opasna vrsta generaliziranja. Mi koji smo navikli nacije i narode optuživati za sve i svašta ili biti na jednak način optuživani, lako ćemo se intimizirati s gnjevom Georgea W. Busha i njegovom željom da zatre sjeme nacijama koje smatra odgovornima. Ameriku slabo razumijemo kada propovijeda ljudska prava, demokraciju i suživot, ali čim Amerika počne koristiti govor sile, ona nam biva bliska i draga. Ako je neobuzdana mržnja globalizacijski trend, mi ćemo se, kao i slični mali narodi i mala plemena, rado priključiti i poput papiga ponavljati fraze sa CNN-a. Taj malograđanski refleks i ushit zbog sudjelovanja u nečemu što doživljavamo kao planetarni trend, u našoj povijesti nije ništa novo, jer ni pristanak uz njemačke rasne teorije i antižidovsku paranoju nije bio bitno drukčiji. Hitler je bio führer globalizacije koja je tridesetih godina bila moderna u Europi i Svijetu, a holokaust je samo njezina posljednja konsekvenca. Nacizam je izgledao kao moda pobjednika, raširena diljem planeta, kao coca-cola i rock-and-roll. Zašto smo u tome i mi sudjelovali? Vjerojatno i zato što smo kao mali narodi i mala plemena željeli osjetiti iluziju veličine. Kao kepec koji je povjerovao da bi mogao biti dvometraš.

    Fraza koje smo se naslušali nakon jedanaestog rujna tumačila je da su teroristi napali Ameriku da bi Amerikancima pokazali da se ne mogu osjećati sigurnim u svojoj zemlji. Kako glupo i kratkovidno! Kao da je Osami bin Ladenu ili bilo kome od njegovih istomišljenika uopće stalo kako se Amerikanci osjećaju, kakve su im aerodromske kontrole, plaše li se smaka svijeta i ulaze li opušteno u podzemnu željeznicu. Zbog takvih stvari teroristi, islamski ili bilo koji drugi, ne polaze u akcije, premda ih, možda, žele i prizivaju pretili malograđani u svojim foteljama i u svojim frustracijama, koji će se teško pomiriti sa činjenicom da je u njihovom predsoblju uvijek rat, a samo Amerika je vječno sigurna. No, takvi, srećom, ne postaju teroristi, premda i zbog njih padaju ljudske glave. Oni koji su napali Ameriku, po svoj prilici su to učinili uvjereni u njezinu brutalnu reakciju. Ta reakcija strateški je cilj napada. Amerika će mrziti, Amerika će napasti, ali ne samo to, nego: pogađat će Molotovljevi kokteli džamije i islamske centre diljem zapadnoga svijeta, ginut će Pakistanci u svojim prodavaonicama sagova, drhtat će tamnoputi hamburški taksisti, ljudi će po autobusima i metroima pljuvati muslimanske žene, od Stokholma do San Francisca i od Beograda do Pariza… Mržnja koja ujedinjuje zapadni svijet, ujedinit će, više nego ikad, i muslimane, gdje god bili. Podijelit ćemo se u dvije strane, od kojih će svaka imati satisfakciju u poniženju i prolivenoj krvi, svaka će se pozivati samo na svoje žrtve i bit će spremna na otvoreni ili tihi rat, na sve osim na toleranciju. Sudarit će se američki gnjev s muslimanskim očajem, onim istim očajem koji i rađa ljude-bombe u Palestini i koji je od afganistanskih pitomih plemena prije dvadesetak godina stvorio ljute askere pred kojima je pao Sovjetski Savez. Eto, to je strateški smisao napada na World Trade Center i naprosto je nevjerojatno da to ne želimo znati. Ljudi u New Yorku žrtvovani su da bi se na žrtvovanje natjerao sav muslimanski svijet. Osama bin Laden ili svejedno koji um računao je na suradnju svijeta na koji je udario. Bez te suradnje njegov pothvat ne bi imao nikakvoga smisla, bio bi opasan po same teroriste i njihovu viziju svijeta, jer bi oko Amerike kao žrtve okupio većinu muslimana i muslimanskih zemalja, što smo uostalom i vidjeli prije nego što je zagrmio Bushov gnjev. Nikada kao u ta dva dana naš planet nije bio američkiji. Arafatovo darivanje krvi za stradale Amerikance, koliko god ga netko pokušavao tumačiti kao političku demagogiju, bilo je simbolički čin pripadanja civilizaciji svijeta, koja je bljesnula usred planetarnog žalovanja za mrtvima iz World Trade Centera i odmah zatim se ugasila.

    Uslijedili su dani mobilizacije, paranoje i ushićenog neprijateljstva, neprijateljstva u kojemu perverzno uživamo, jer smo se zatekli u iluziji da se nemamo čega plašiti, zaštićeni velikim američkim gnjevom i svojim pristankom uz njega. Riječ je o europskome sindromu, koji u Hrvatskoj i drugim kršćanskim zemljama brdovitoga Balkana dobija karikaturalne dimenzije. Beograd polako zaboravlja svoj antiamerikanizam, po novinama su se opet raspisali isti oni orijentalisti, stari udbaši i geostratezi koji čitaju iz horoskopa, koji su vodili pozadinski rat u Bosni, držali Sarajevo u opsadi i uvjeravali publiku u teološki i povijesno utemeljeno ljudožderstvo Sulje i Muje. Kucnuo je, napokon, njihov čas i samo što nisu Ratka Mladića i Radovana Karadžića predložili za savjetnike State Departmenta u borbi protiv islamske opasnosti. U isto vrijeme HTV proizvodi niz okruglih stolova i panel diskusija u kojima se ozbiljno raspravlja koje će sve zemlje Amerika napasti, a jedan profesor zagrebačkoga pravnog fakulteta učevno govori da su napad na World Trade Center, terorizam i samožrtvovanje u samoj prirodi islama i da mi, kao baštinici kršćanske civilizacije to ne možemo razumjeti, ali u Kuranu piše da se muslimani moraju ponašati upravo tako. Taj zagrebački taliban, uglađen, fin i izrazito svjetloput čovjek, nadahnut tradicijama križarstva iz vremena kada su vitezovi u limenkama palili i žarili u Kristovo ime, služi se, naravno, istim argumentima kao i prosječni afganistanski taliban i na isti način tumači onaj jedan kuranski ajet koji je u pauzama između predavanja pročitao, ali teško onima koji ga slušaju, njega i njemu slične s televizije i iz tiska. Ali nije problem u talibanima na HTV-u, nego je problem u tome što je tako malo onih koji to nisu, a govore dovoljno glasno da bi ih čula publika zaglušena napadom na New York i zaslijepljena balkanskom epskom tradicijom i deseteračkim baljezganjima suprotiva Turcima.

    Priloge o Osami bin Ladenu, islamskom terorizmu i nečemu što se u nas zove islamski fundamentalizam, a u što spada sve i svašta, od Hamasa do zakrabuljenih drumskih razbojnika, Hrvatska televizija će najčešće ilustrirati prizorima muslimanske molitve, snimljenim u svejedno kojoj i čijoj džamiji, koje je neko lijevo smetalo pokupilo iz dokumentacije. Radio 101 emisiju o istoj temi ilustrira pjesmom Nusrat Fateh Ali Khana, genijalnog pakistanskog muzičara i planetarne World Music zvijezde, koja s terorizmom ima isto onoliko veze koliko i Giussepe Verdi. U istoj emisiji, (Scareface od osamnaestog rujna) obavještavaju nas da se Osama bin Laden skriva negdje na „afganistansko-palestinskoj granici”. Treba samo zamisliti kako bi idiotski bilo da netko priču o Himmleru i Goebelsu ilustrira prizorima s mise u Varaždinu i podloži međimurskim popevkama. Da li bismo mislili da je to samo idiotski ili bismo bili uvjereni i da je tendenciozno?

    Dok mislimo o svemu tome, razgovaramo o novomilenijskoj terorističkoj temi po autobusima, kafićima i u intimnim društvima, dok brbljamo što stignemo, gledamo televiziju i čitamo novine, dok gledamo suze u očima Georgea W. Busha i slušamo potresne ispovijesti Njujorčana koji su izgubili nekog svog, dok po tisućiti put u televizijskom dnevniku vidimo Osamu bin Ladena kako repetira kalašnjikov, dok se navikavamo da Treći svjetski rat više ne znači i smak svijeta, nego se na njega pozivaju oni koji bi oslobodili našu civilizaciju od panislamske opasnosti, dok se grozimo palestinske žene koja se raduje napadu na World Trade Center i koju smo, također, vidjeli već tisuću puta, dok na istaknutim mjestima u novinama čitamo o novom zločinu kašmirskih muslimana, a u dnu stranice preskočimo vijest da je izraelska vojska ušla u Ramallu, dok slušamo o napadima na muslimanske vjernike diljem Amerike i Europe i ta nam je vijest važna koliko i skok cijena kikirikija na svjetskom tržištu, dok na zagrebačkom radiju slušamo čovjeka koji kaže „neka vide Amerikanci kako je nama bilo u Mostaru i Čapljini 1993. s istim takvim teroristima”, dok gledamo afganistanske izbjeglice koje bježe prema Iranu i Pakistanu i u njima ne prepoznajemo ljude slične nama i dok slušamo zagrebačkog propovijednika koji se pita kako biti tolerantan prema muslimanima u Rijeci ako se oni ne određuju prema talibanskim zlodjelima; dok živimo svoju svakodnevicu nakon jedanaestog rujna, zapitamo li se ikada kako je to biti musliman, biti musliman u Americi i Europi ili u prvom našem susjedstvu, tu na petom ili osmom katu? I može li čovjek uopće biti musliman? Pitanje koje smo do jedanaestog rujna mogli postavljati samo primitivnim desničarima i fašistima ili našoj obližnjoj civilizacijskoj subraći podbrijanih vratova i s tradicijom Dretelja i Heliodroma, postalo je pitanjem na koje bi odgovor trebali naći oni koji čine tihu, zadovoljnu i bogatu planetarnu većinu, uključujući i gospođe na povratku s placa, koje su se možda zabrinule što im susjed ne jede po mjesec dana, ne pije alkohol i ne voli krmiće i svakoga petka odlazi u džamiju u Folnegovićevom naselju. Može li čovjek biti musliman, pitanje je koje će odrediti buduće godine naših života. Ili će nam postati opsesivno ili ćemo, uz pomoć mudrosti, sreće, dobrote, znanja, ljudskih prava i demokracije, slegnuti ramenima, pristajući na jednu od tisuću razlika koje Zemlju čine šarenom. Pristati na razliku ne znači, međutim, podnositi je, jer se podnosi samo ono čega bi se čovjek rado oslobodio, ali ne zna kako bi. Pristajanje na razliku je sudjelovanje u njoj, duhovno i emotivno predavanje i pripadanje. Kada je onaj dobri danski vladar pred modom rasnih zakona izjavio da je on prvi Židov u svojoj državi, nije on to učinio samo zbog solidarnosti sa ugroženim sugrađanima, nego zato što je pristao na razliku i što je pristajanjem postao Židov. Čovjek je sve ono od čega je sačinjen njegov svijet, dakle musliman, kao i Židov. Pristanak je, naravno, i individualni i kolektivni čin, ali on ne zavisi ni od Osame bin Ladena ni od Georgea W. Busha, niti od našega stava prema onome što oni rade ili govore.

    U gnjevu i mržnji Zapada uživat će, ogromnom većinom, ljudi koji nisu odgojeni i odrasli na američkoj kulturi. To je hrvatski paradoks, vjerojatno karakterističan za male europske narode i ljude. Pobornici takvih globalnih moda formirali su se u svojim plemenima i na lokalnim običajima, a njihova noga, ako su bogobojazni, nikada nije stupila u tuđi hram. Nama koji smo rasli uz američke filmove i spori blues, u slikovnoj, zvučnoj i duhovnoj identifikaciji s tom širokom zemljom koja proizvodi snove, u sjeni njezine prugaste zastave i s tisuću fascinacija koje su dolazile preko oceana, gnjev i mržnja ne bi smjeli biti bliski ako smo ispravno shvatili sebe i svoje životne interese. Osama bin Laden nije dio naše kulture, ali zar George W. Bush to jest? Odgovor na ovo pitanje u dlaku je isti i u New Yorku, i u Zagrebu, i u Teheranu, ako se postavlja ljudima koji nisu talibani i križari. Šteta što ne postoji vremenski stroj, onaj iz Spielbergovih produkcija Povratka u budućnost, pa da svi koji to žele odu u dvanaesto stoljeće i ogledaju svoje snage negdje pred Damaskom ili među planinama Afganistana, a da ih Zuko Džumhur gleda sa strane i onda sačini putopis.

    Miljenko Jergović 11. 09. 2011.

    Stradanje Mehe Sidrana/4

    Skočilo mu nanos: ganjo udovicu, uganjo – zaušnjake!

    Radosnog što su mu iz Sarajeva stigle kupaće gaće, Mehmeda Sidrana smo ostavili da uživa u banjskome bazenu koliko mu drago – a mi da za to vrijeme pogledamo šta se radilo i kako se – u te dane, i još cijelu deceniju i po nakon Velikoga Rata – živjelo u Valtera Perića Jedanaest. Zašto su jedne obične kupaće gaće od crnoga glota, za svojim vlasnikom, morale same putovati četiristotinešezdesetikusur kilometara, iz Bosne u Sloveniju? I da li je sve bilo baš onako kako se nama čini da je bilo?

    Naš prvi kućni radio

    Ničega nije bilo, pa sve imalo vrijednost. Vruća daha, Revolucija svojim sinovima puhala zavrat, još uvijek bilo rano za pljačku, privilegirana “nova klasa” množila se relativno sporo. Još uvijek imalo vrijednost: Časna riječ, i Časti mi. Svoj prvi kućni radio-aparat Mehmed Sidran, moj otac, već kao uposlenik Glavnog Odbora Sindikata, dobiva na petomjesečnu otplatu, 28. novembra 1947. godine. Od koga dobiva? Od Gradske uprave državnih nekretnina Sarajevo. U toj su se revolucionarnoj instituciji sabirale, bogami, i pokretnine: svakojaka “dobra” zaplijenjena od Klasnoga Neprijatelja. U njoj se rodio i osnovni pokretački motiv romana “Derviš i smrt” Meše Selimovića: kad je njegov stariji brat Šefkija, tek oženjen mladi partizan, iz nje “otuđio, uzeo-neplatio, nekakav ormar, pa zbog tog bio osuđen na kaznu smrti strijeljanjem! I kazna izvršena bez odlaganja. Nije dakle samo mamina knjigovodstvena pedanterija, nego i oprez – u strahu od sličnoga belaja! – omogućila da ovoga časa predamnom stoje dva papira: račun i obavijest o dostavi računa. Ako pamtimo da je, iduće, 1948. godine, u rješenju o postavljenju Mehmeda Sidrana na mjesto Vršioca dužnosti Upravnika u Upravi za radnu snagu Ministarstva rada Republike Bosne i Hercegovine, dotičnome određena mjesečna plaća u iznosu od pet hiljada dinara, onda je cijena radio-aparata – 2.800 dinara – zbilja ogromna. Zato se plaćanje i razgodilo na pet rata. I taj je posao završila Behija, a radio je iz kuće odnesen u nepoznatom pravcu iste one noći, 1/2. juna 1949, u kojoj je Meho odveden u poznatome pravcu, na svoj, danas već čuveni službeni put.

    Ali, ako niste znali, smijem li vas upitati? Gdje, kako, u čemu, čovjek najlakše zaluta? U uspomenama, u uspomenama, mili moji. Dogodi se, dok ispisujem ove redove, da ne znam razlučiti glavno od sporednog, važno od nevažnog! Da ne znam ono što sam uvijek znao, i čime sam se dičio, od svoje četrnaeste godine! Ovo jeste važno, ovo nije važno! Šta sad jeste, a šta nije važno u dva papira o radio-aparatu marke Orion inventurnog broja 60544, izdata i ovjerena od strane Gradske uprave državnih nekretnina Sarajevo? Sve je važno. Papire, bez ličnih imena, potpisuju dva kratka prezimena. Oba – devet slova. Prvo, manje važno prezime, Toholj, odnosi se na Avdu Toholja, prvoborca i vratničkog ilegalca, s kojim sam se prije pet-šest godina susretao, po bolničkim sobama, po bijelim tužnim bolesničkim sobama. Umro. Drugo, glavno, Šmit, i mašinski i rukopisno ispisano fonetski, naprosto me – zabrinjava. Ako sam čuo i znao za Avdu Toholja, kako to da nikada nisam čuo ni za kakvoga, u Sarajevu, Šmita? U našoj su se kući sa strahopoštovanjem izgovarala imena i prezimena i znatno manje važnih partijskih i državnih funkcionera i mi, djeca, popamtili smo baš svako: Šefket Maglajlić! Nisim Albahari! Uglješa Danilović! Rudi Kolak! Pašaga Mandžić! Akamoli: Avdo Humo, Rato Dugonjić, Osman Karabegović! Ko je bio taj Šmit? Radi li se, možda, o pseudonimu? O nadimku, ilegalnom partizanskom imenu? Autentični Šmit nesumnjivo bi se držao korektnoga, prema njemačkome pravopisu, etimološkoga pisanja: Schmit. Definitivno: ne postoji na svijetu Schmit koji bi sam sebe mogao i htio potpisati kao Šmita! Evo posla za Šerloka Holmsa!

    Moja država Adil-beg Zulfikarpašić

    Džaba što sam, u djetinjstvu i mladosti, pročitao koju stotinu detektivskih romana, nikakvoga detektivskoga dara nemam. A i da ga kojim slučajem imam, od njega nikakve koristi ne bi bilo jer mi se nekako, aprirori, u mozak uvrtila ideja da bi potpisani “Šmit” mogao biti Adil-beg Zulfikarpašić. Neki sličan, važan državni posao, odmah poslije 1945. godine, Adil-beg jeste radio u Sarajevu, ali mi se nije činilo važnim niti da ga pitam niti da u knjigama provjeravam. Jeste nešto takvo radio, i jeste neki čudan pseudonim imao.

    U svoje smrtne grijehe ubrajam kurvanjsko izvlačenje vlastite ruke iz ruke umirućega Detka Petrova. Zbog toga, gadio sam se sam sebi punih deset godina. Pa napisao pjesmu “San o svjetskoj književnosti”, da njome pokušam iskupiti grijeh. Još kasnije, Život namjestio da pjesmi dopišem posvetu: Adil-begu Zulfikarpašiću, bosanskom dobročinitelju. To je čista stvar. Da sam njemu, Adil-begu, stotinu pjesama posvetio, stvari bi – osim iz aspekta dobroga ukusa – stajale sasvim korektno. Zašto? Preplašen ljekarskim nalazima o stanju moga srca i krvih sudova, 2001. godine obiđem državna nadleštva i u njima saznam kako nemam prava na zdravstvenu zaštitu (ni penziono, ni invalidsko, itd.) jerbo mi poslodavci nisu uplaćivali odgovarajuće doprinose, godinama. Država, dok sam bio tzv. samostalni umjetnik, Televizija, dok sam u njoj – sve do aprila 1992, kad su me obavijestili da im nisam potreban i bacili “na čekanje”! – radio kao “vodeći dramaturg”. Nemam dakle zdravstvene knjižice, a operacija košta osamnaest tisuća kaemova! Ispričam to, bez ikakvih očekivanja – više kao prilog kritici našeg društvenog blagostanja i sveopćeg kulturnog napretka – ispričam to, dakle, za jednom okruglim stolom, pred desetak ljudi, Adil-begu Zulfikarpašiću, u njegovom Bošnjačkom institutu. Kako sam sretan čovjek, kako me gotive naše vlasti, i kakve je silne ljepote meni donijela naša dobra, Nezavisna i Suverena! Ne baš odmah, ali ubrzo Domaćin, pred svima, kazuje: “Znaš šta, Sidrane. Pusti ti Državu. Mi ćemo tebe ovdje uknjižiti, evidentirati, kao da si kod nas zaposlen. – Jasna! Napiši Sidranu koje si sve papire trebala prinijeti kad si se zapošljavala! – Nećeš biti zaposlen, i nećeš imati nikakvu mjesečnu plaću, ali ćemo upisati kao da je imaš, odredićemo neku prosječnu visinu, jer prema nekoj veličini se moraju uplaćivati svi ti doprinosi, jeltako, i dobićeš zdravstvenu knjižicu, i ti i tvoja žena i tvoja djeca. Staž, penzija, je li uredu?” Kako da nije uredu, hoću da zaplačem, teturam u duši, a predamnom nema pića, te alkoholne štake kojom sam naučio da se pripomažem pokatkad, kad mi se zaljulja. Ustanem – baš i hoću da svi vide kako mi se ljulja, i kako su mi oči pune suza – i kažem: “Dragi Adil-beže! Malo me je sramota što mi se plače, jer i ja sam tu negdje, još malo pa starac, ali mi dozvoli da ovu svoju neprijatnost (brišem oči desnom rukom) okrenem malčice na humor. Kad si reko da ćeš mi odrediti nekakvu fiktivnu plaću “u visini prosjeka”, da li si mislio na bosanski ili na švicarski prosjek?” Nasta grohot, sveopći urnebes. “Alberte, donesi piće Sidranu!” To kaže Adil-beg, a većina prisutnih zna da privilegiju konzumiranja alkohola u njegovom Bošnjačkom institutu, prema njegovoj odluci, imaju samo trojica Sarajlija, i da sam ja jedan od te trojice.

    Ko zna koliko je godina prošlo od smrti Detka Petrova, evo me, u svojim dvjema rukama držim lijevu ruku Adil-bega Zulfikarpašića, koji umire. Glas mu se ne čuje, ali se riječ po riječ može čitati sa usana. Očnim kapcima odgovara na pitanja, Jasna razumije kad je niječno a kada potvrdno. Razumijem i ja. Brzo se to savlada. Čitam mu sa usana:
    Umirem.
    Razumio sam šta mi kažeš.
    Nikad mu oči nisu bile plavlje. Šutnja. Stisne mi ruku, dva puta. Shvatim to kao:
    Zbogom, Sidrane.
    Hvala ti, Adil-beže. Biće nam teško bez tebe. Hvala ti.
    Dozivam Jasnu, bila izmakla do kuhinje.
    Želi da se rastanemo.

    Dugo mi pred očima stajalo njegovo lice, tih trenutaka – lice djeteta. Ali, nešto sasvim posebno u izrazu lica – oči, oči, u dubini očiju! – nisam odmah prepoznao, otvorilo mi se nekoliko mjeseci kasnije: lice umirućeg Adil-bega bilo je lice prevarenog djeteta. Ono dječije lice kakvo nastane kad djetetu dadneš nešto čemu se ono beskrajno obraduje, a onda mu to nešto iz ruke istrgneš. Ne dam.

    O, tako je dobro što ga ništa ne upitah o “Šmitu”. Lako je naći u knjigama: Adil-begovo partizansko ime bilo je Aco. Posao jeste bio sličan, ali je Adil-beg radio na državnom, a ne na gradskom nivou. I još nešto: emigrirao je, otišao iz Sarajeva, godinu dana ranije,1946. Moguće je dakle da se, između 1942. i 1946, negdje susreo sa Mehmedom Sidranom (pominje, u svjedočenju o svome ilegalnom ulasku u okupirano Sarajevo, kako se povezao sa ilegalcima iz Željezničke radione) ali – niti je bio, niti mogao biti Šmit.

    Prije gaća – došli zaušnjaci!

    Provjerom datuma na dopisnim kartama što su se krajem aprila i u maju 1949. godine mimoilazile na relaciji Sarajevo-Laško-Sarajevo ustanovili smo da kupaće gaće u Laško nisu stigle do 6. maja, a kada su stigle – šestoga maja ujutro – Mehmedu više nije bilo do gaća i kupanja! Šta se to zbilo, u tih sedam dana punih veselja i pisane zafrkancije o gologuzom kupanju i cotavim udovicama? Primivši paket, Meho ispisuje kartu apsolutno lišenu svakoga humora, i potrebe za humorom:

    “Draga Peka ima jedna nesreća. Ovdje mi je banja koristila do sada dobro. Štap sam bacio prvih dana a sinoć sam poslije večere prvi put potrčao vrlo dobro i bio sam sretan kao dijete. Međutim sinoć na samoj večeri osjetim kod lijevog uha malu oteklinu, malu žlijezdu i boli me. Bol te natekline me je oko ponoći probudio i više nisam mogao zaspati. Ujutru je oteklina bila mnogo veća, jako boli a kod desnog uha manja oteklina. Ljekari kažu da je slično “zaušcima” ali još nisam imao temperature i boljelo me što je moglo istovremeno biti i reakcija banjanja. Ljekar mi je obustavio kupanje, ne smijem izlaziti iz sobe, hranu mi donose u sobu. Međutim večeras već osjećam malu vatru. Niko mi ne dolazi radi prirode bolesti, prosto Peka poludjeh sam u sobici, bez potrebne njege, ni radija ni novina, itd. Jedini sam Bosanac i imam društvo veliko ali mi niko ne može doći. Kroz prozor gledam šumu i sunce i fakat duševno patim a zaušci me jako bole. Ne znam odakle na mene baš ova nesreća. Molim te….”

    Otekline koje su se u Laškome, maja 1949, pojavile na očevom vratu kao simptom dječije bolesti (krzamak, zaušnjaci) pojaviće se trinaest godina kasnije, na istome mjestu, obnutim redom, prvo desna pa lijeva strana, ispod uha, kao težak poremećaj u funkcioniranju sistema limfnih žlijezda. Karcinom. Počeo od vrata pa se širio tijelom. Sve uništio. U decembru 1964. godine, za njegov 49. rođendan, zajedničkim parama, nepokretnome tati kupujemo poklon: skupu i lijepu košulju iz prodavnice “Muška moda”. Nije je stigao obući. Bilo mu ostalo dva mjeseca i tri dana.

    Radnici Ložione (Meho Sidran u sredini), Sarajevo, 1936.

    Abdulah Sidran 10. 09. 2011.

    Mamm’ Emilia

    S talijanskog preveo Tvrtko Klarić

    U tebi sam bio bjelanjak, jaje, riba,
    beskrajnim razdobljima zemlje
    brodio sam u tvojoj posteljici,
    izvan tebe dani su mi odbrojeni.

    U tebi sam od stanice postao kostur
    povećao se milijun puta,
    izvan tebe povećanje je bilo beskrajno manje.

    Ispuznuo sam iz tvoje punine
    ne ostavljajući te praznom, jer sam prazninu
    ponio sa sobom.

    Dođoh gol, pokrila si me
    i tako sam upoznao golotinju i sram,
    mlijeko i njegovu odsutnost.

    U usta si mi stavila sve riječi
    Žličicom, osim jedne: mama.
    Nju izmišlja dijete, dodirom usana,
    nju prenosi dijete.

    Od tebe sam uzeo glasove svoga zavičaja,
    pjesme, pogrde, preklinjanja,
    od tebe sam slušao prvu knjigu
    uz vrućicu od šarlaha.

    Pomagao sam ti kad si povraćala, kad si pekla pice,

    kad si pisala pismo, palila vatru,
    rješavala križaljku, dolijevao sam ti vino
    i umazao stol;
    nisam ti u krilo donio unuka,
    nisam te doveo da kucaš na zatvorska vrata
    još ne
    od tebe sam naučio žaliti za mrtvima i čas kada treba prestati,
    na tvoga oca ličim, na tvoga brata,
    nisam bio sin.
    Od tebe su mi svijetle oči
    ne i njihova težina
    od tebe sam sve krio.

    Obećao sam da ću spaliti tvoje tijelo
    da ga ne dam zemlji. Predat ću te ognju
    bratu vulkana koji nam je usmjeravao san.

    Prosut ću te zrakom poslije pljuska
    za vrijeme duge
    koja ti je širom otvarala oči.

    (Iz “Il contrario di uno“)

    Erri De Luca 09. 09. 2011.

    Berberi

    S turskog prevela Mirjana Marinković

    Reformatorski sultan Mahmud II, koji je shvatio da osmanlijska armija stalno trpi poraze od Zapada i da se janičari kao njena stara tradicionalna vojska opiru evropeizaciji, modernizaciji i modernim vojnim metodama, s regularnom armijom koju je stvorio napao je 1826. godine janičarsku komandu u Istanbulu, zasuo je topovima i likvidirao. Svi gimnazijalci u Turskoj taj događaj znaju kao “srećan događaj”, kako je tumačen s proevropskog, modernizatorskog i državotvornog stanovišta, koji zauzima značajno mesto ne samo u istoriji Istanbula već i u celoj osmanskoj istoriji. Ono što se manje zna to je da je na desetine hiljada janičara ubijeno u sukobima po ulicama i dućanima u centralnom delu grada i da je taj “srećan događaj” vidno promenio društveni i svakodnevni život u Istanbulu.

    Svakako da ima istine u tom stavu istoričara prema janičarima, koji su ovaj događaj okarakterisali kao državotvoran i modernizatorski. Janičarska vojska, koja je imala tradiciju dugu četiri i po veka, nije bila u tesnoj vezi samo s bektašijskim verovanjem već su postojali i bliski odnosi između janičara i svih esnafa u gradu. Janičari, koji su mogli da se sa oružjem šetaju po istanbulskim ulicama, koji su ponekad obavljali poslove koje danas vrše policija i žandarmerija i imali različita radna mesta, u isto vreme su mogli da svojim kabadahilukom i prisustvom na ulicama iskažu snažan otpor protiv reformske države. Mahmud II se najpre s vojskom uputio u kafane i berbernice čiji su vlasnici većinom bili janičari i zatvorio ih kada je izvojevao vojnu pobedu, poput mnogih osmanskih sultana koji su želeli da ućutkaju opoziciju na ulici (i danas je među njima najzabavniji Murat IV, koji se noću prerušavao i šetao ulicama grada). Danas to možemo uporediti s nečim na šta sam od detinjstva navikao u Istanbulu – na zabranu novina od strane države, zato što su kafane i berberske radnje (kao i dolmuši iz mog detinjstva), naravno, doskora obavljale funkciju lokalnih novina u kojima su se prvenstveno širile vesti i izmišljotine, u kojima su se izmišljale i bogatile glasine, priče o opozicionom gnevu, laži i prkosu, i pretvarale u priče o zaverama, poprimajući drugi oblik iskrivljavanjem zvaničnog tumačenja i tona države i religije, naravno u naseljima oko džamija, crkava i čaršija, kao i u selima na obali Bosfora.

    U frizernicama iz mog detinjstva nalazili su se svi vodeći humoristički časopisi, sa Akbabom (1) na čelu, zato što su bili nosioci tog opozicionog izraza, ogovaranja i mitova punih preterivanja. Ne treba da čudi što je došao kraj velikoj prodaji humorističkih časopisa, čije je sedište bilo u Istanbulu, koja je dostizala milion primeraka, i njenim zlatnim godinama posle širenja televizije koja je presekla sve te vidove komunikacije (sad u većini berbernica postoji uvek uključen televizor) i umanjila opozicionu i tračersku moć kafana i frizerskih radnji. (Veoma sam se začudio kad sam posle mnogo godina u jednom frizerskom salonu u koji sam otišao u Njujorku video da umesto humorističkog časopisa muškim mušterijama daju Plejboj.) To što je Jusuf Zija Ortač, vlasnik Akbabe, neizbežnog časopisa u berberskim radnjama mog detinjstva, potajno primao novčanu pomoć iz tajnih fondova premijera Adnana Menderesa treba smatrati delom tradicije po kojoj je u Istanbulu još od Abdulhamida, tj. od sedamdesetih godina devetnaestog veka, država kupovala opoziciona izdanja.

    Dok sam kao dete prevrtao stranice časopisa Akbaba i gledao domaće karikature koje su žigosale skupoću i time pridobijale građane, viceve o sekretaricama-plavušama i šefovima, priče Aziza Nesina i karikature pokradene iz evropskih časopisa, uvek sam jednim uvom slušao razgovor u berbernici. Naravno da se, pre svega, nadugačko razgovaralo o fudbalu i sportskoj prognozi. Trojicu majstora frizera, koji su šišali tri mušterije na stolicama interesovale su konjičke trke i boks, kao i fudbalska prognoza, koju su povremeno igrali. Berberska radnja, koja je nosila pretenciozan naziv Venera, nalazila se na samom kraju pasaža preko puta naše kuće na Nišantašu. Jedan od dvojice starih majstora je imao snežnobelu bradu i bio umoran i ljut, a drugi je takođe bio star, nervozan i ćelav. Treći, kome je bilo četrdesetak godina, nosio je daglas brkove (pod uticajem tada čuvenog američkog glumca Daglasa Ferbanksa). Sećam se da su s mušterijama razgovarali o skupoći, novim radnjama otvorenim u kraju, aktuelnim pevačima i zvezdama, više o međunarodnoj politici i situaciji u svetu nego o lokalnoj politici. Najviše me je privlačilo to što bi u razgovor uvlačili nekog moćnog, stručnog, obrazovanog čoveka vrednog poštovanja, iz gornjih slojeva, i što bi skromnim pitanjima tipa “mi to svakako ne znamo” zalazili u njegovo polje znanja i vlasti. Kad bi dobili odgovore kao što su “to vredi toliko lira”, ili “ti teretni brodovi su veći od fudbalskg terena”, ili kad bi saznali za neverovatnu slabost ili nečasnost nekog poznatog političara, oni bi uglas ispustili glas “c, c, c” ili povikali “nije valjda!”, s tim što bi svaki put za tren utišali makaze koje su zveckajući igrale u njihovim rukama ili brijač koji je brijao dugu bradu, i pogledali jedan drugog u ogledalu.

    Ako bi se ispostavilo da je mušterija, kojoj bi prišli pitanjima “A, šta ima novo?”, “Kako ide?”, “Želite li čaj?”, namrštena i ćutljiva, razgovarali bi između sebe. Njihove međusobne pošalice i peckanja u tim razgovorima u kojima je svaki od njih igrao uvek istu ulogu utučenog, baksuznog ili promućurnog lika (Mehmedova prognoza se ove nedelje ponovo ostvarila itd.), podsećali su me na dijaloge Karađoza i Hadživata koje sam u detinjstvu slušao na radiju. Kad je jednom majstor s daglas brkovima opsovao za gospodinom prema kome se malo pre ponašao vrlo učtivo i snishodljivo, pošto ga je podšišao, skinuo mu kecelju, dozvolio šegrtu da ga iščetka, i ovaj podelio bakšiš i izašao, ja sam sa strahom shvatio da su bes i dvoličnost u svetu odraslih dublji nego u dečijem. Frizeri u mom detinjstvu su se ljutili kad makaze ne bi dobro sekle i koristili mašine za brijanje raznih vrsta i oblika, češalj, pamučnu vatu da krv ne uđe u uši, kolonjsku vodu, talk, a za odrasle brijač, sapun za brijanje, četku za brijanje i belu kecelju. To što se ni danas situacija nije mnogo promenila, izuzev nekoliko električnih naprava – na primer, fena za kosu – treba da nas podseti na to da su frizeri vekovima upotrebljavali iste sprave, bavili se tračevima i da su, kao današnji, govorili ono što Istanbul nije bio u stanju da u sebi pretoči u pisanu reč.

    Iz jedne carske surname koja opisuje svečanost obrezivanja održanu 1582. godine saznajemo da se brijač koristio i u 16. veku. Da bi dokazali koliko su talentovani, predstavnici esnafa berbera koji su prolazili ispred sultana i prinčeva visili su s krova svečanih kola i naglavačke brijali mušteriju. Tih godina su berberi glavu mušterije naslanjali na kolena, što je bila inspiracija za priču o ljubavniku u homoseksualnoj književnosti koji je obrijao glavu, bradu, brkove i sve dlake ne bi li bio blizu lepom berberskom šegrtu. Ista priča u delu Kerem i Asli dobila je obličje priče o zaljubljenom koji je tražio od lepog zubara da mu povadi sve zube da bi mu se približio, što treba da nas podseti da je u to vreme i stomatologija bila u delokrugu berbera. Berberi od kojih su neki birali kafane kao sedište, a neki bili vlasnici posebnih radnji, istovremeno su se bavili sunetisanjem i u manjoj meri hirurgijom, zbog čega su zauzimali mesto u samom srcu istanbulskog života u društvenom smislu. Ali ono što je mene kod njih plašilo, kao vađenje zuba kod zubara, bili su njihova sposobnost koju su pokazivali da mi iz usta izvuku reč i uspeh da je, baš kao novine, rašire okolo.

    Zato sam uzmicao, kao da ću sesti u zubarsku stolicu, kad su me pozvali da sednem rečima “Izvolite, mladi gospodine” u frizernici Venera, u kojoj sam čekao čitajući Akbabu. Nisam se plašio zato što mi je mašina za šišanje ponekad čupala dlačice na potiljku, zato što se oštar vrh makaza ponekad zarivao ili zato što mi je kod frizera bilo strašno dosadno, već zato što će mi pred majstorima izleteti nešto o tajnama moje porodice. Imao sam strica koji je otišao u Ameriku i više se odatle nikad nije vratio. Pošto bi mi od vrata naniže navukli beli prekrivač kao da sam osuđenik na smrt, prvo bi pitali za njega. “Kad će ti se stric vratiti iz Amerike?” “Ne znam.” “Koliko je godina od kad je otišao?” “Odavno je otišao, on više nikad neće doći”, odgovarao bi drugi. „Je li odslužio vojsku?“ Nastao bi tajac, ja bih se postideo i gledao ispred sebe kao da sam ja taj ko je „pobegao“ iz zemlje a da vojsku nije odslužio, a pred očima bi mi bila baba po ocu kako plače dok čita jedno od sve ređih stričevih pisama na sve lošijem turskom. Ali pravi strah bio je da će frizeri provaliti druge tajne koje su moja porodica, otac i majka uspevali da prikriju i kojih nisam želeo da se sećam.

    Da li sam, kad sam prvi put u životu otišao kod frizera, dugo, dugo plakao zato što sam predvideo te strahove i još od početka naslutio da ću se preznojavati kao da sedim pred novinarom koji se interesuje za moj privatni život? Posle toga, u danima kad sam bio bolestan, onaj sedokosi i neraspoloženi od trojice majstora, s priborom u torbi, dolazio mi je kući da me šiša. Na sto bi se prostirale novine, na njih stavljao tabure i ja bih na njemu sedeo kako bih bio u visini frizerovih makaza. Kako ni ja nisam uživao u tom šišanju u kome je ljutiti frizer, za razliku od svojih brbrljivih drugara, bio ćutljiv, počeo sam ubrzo ponovo da idem u frizernicu da se šišam. Shvatio sam da frizer koji vas šiša a da vam pri tom ne izvlači reči iz usta, koji ne širi političke i lokalne tračeve i koji nikoga ne ogovara – nije frizer.

    Orhan Pamuk 08. 09. 2011.

    Ja, avet

    Јa sam vidio sve
    i bio viđen –
    mene nema.

    U kraljevstvu straha
    oboren, i postiđen,
    ja – teorema.

    Јa sam avet što mjesečarski gazi
    tuđom baštom,
    zemaljskoj tuđ sam stazi.

    Oglašavam se još samo u prnjama govora,
    nalazim u ostacima pokreta.
    Мene nema. Јa sam mora.

    Al’ moja snaga je snaga pogubljenoga,
    dok u tebi se nadima
    obećanje, i zavjet.

    Nad tamnim vodama ja se lelujam,
    pijan od smrti,
    ja – avet.

    1993.

    Stevan Tontić 07. 09. 2011.

    Pokretni oltar

    Upravo je minuo vrhunac ljeta, prva noć koju provodim u kasarni.

    Putovao sam autobusom od Sarajeva do Splita, pa trajektom do Lastova. Petnaestak sati tako mi je prošlo u hodanju, sjedenju i stajanju među hiljadama turista koji su kuljali sa svih strana. Osjećao sam ih svuda po tijelu, kao mrave.

    Zaspao sam čim sam položio glavu na jastuk punjen morskom travom. Iglice su probijale jastučnicu, bockale me po obrazima.

    Sanjao sam da smo u Drveniku, došli su nam Ilidžanci, izgorjeli su jer su cijeli dan proveli na plaži, i sad moja rodica Regina ima sunčanicu. Noć je, ona će umrijeti, ako ne pođe na misu.

    Nono i Nona ne vjeruju u Boga, ali Ilidžanci vjeruju, u spavaćoj sobi na Ilidži visi im veliki raspeti Isus.

    U Drveniku Isusa nema, noć je i nigdje crkve da rodica Regina misom izliječi sunčanicu.

    Nosimo je dalje, ulazimo u neki autobus, najednom su tu i neki drugi poznati ljudi, stižemo u Kakanj, u Sarajevo, u Zenicu, u neke strane gradove, ali nigdje nijedne crkve.

    Kako bi i bilo crkve – ljuti se Nono – noć je, tko je po noći još vidio crkvu!

    Tada se pojavi fra Aleksandar, i opet smo svi u Drveniku.

    Nema problema – kaže on – sad ću ja na bicikli poći do Zaostroga i donijeti oltar, a vi za to vrijeme samo malo pomaknite kuhinjski kredenac, pa da održim misu i maloj će biti dobro.

    Na tome mjestu san se prekida, a s njime i moje sjećanje na prvi dan i prvu noć u vojsci.

    Pamtim samo da sam osjetio olakšanje, svi smo ga u mome snu osjetili, kada je fra Aleksandar rekao da će iz Zaostroga donijeti oltar i da će u našoj konobi održati misu.

    San je bio neobičan, i zato sam ga dugo pamtio.

    Sve dok u “Pregledu starina Bosanske provincije” fra Filipa Lastrića nisam pročitao kako je papa Urban VIII u sedamnaestom stoljeću dopustio bosanskim redovnicima korištenje pokretnoga oltara:

    Neka vam je slobodno imati pokretni oltar ali s dužnom počašću i poštovanjem, na njemu u prikladnim i doličnim mjestima slaviti svetu misu. To vam dopuštamo, snagom ovog dopisa, svojom apostolskom vlašću pa vam dajemo tu dozvolu i mogućnost samo na sljedećih dvanaest godina.”

    One noći kada sam na Lastovu sanjao svoj prvi, i jedini upamćeni vojnički san, ja o tome nisam znao ništa. Niti sam čuo da postoje, ili da su ikada postojali, pokretni oltari.

    Manastir u Zaostrogu odakle je fra Aleksandar donosio pokretni oltar, zbog kojega smo mi pomicali kuhinjski kredenac, nekada je, pa i u sedamnaestom stoljeću, pripadao provinciji Bosna Srebrena. U Zaostrogu bi redovnici noćivali na proputovanjima za Padovu, Veneciju, svijet…

    Ne znam odakle mi je stigao taj san, od čega sam njime bio spašen.

    Rodica Regina s mužem i djetetom živi u Njemačkoj. Nikada nije doživjela sunčanicu.

    Miljenko Jergović 06. 09. 2011.

    Na obali rijeka babilonskih

    Sjedili smo na obali rijeke, nas četvorica. Imali smo kilogram-dva bauflajša i nekoliko paketića roštiljskih kobasica. Bio im je istekao rok trajanja. Dali su nam ih u jednoj prodavaonici besplatno. Kod njih smo kupili pivo, paket sa šest limenki od pola litra. Nisu nam htjeli dati pivo u bocama koje je bilo jeftinije, jer nismo imali sa sobom povratne boce. U daljini, preko skupine zapaljenih kuća, vidio se grad. Znam kad su te kuće izgorjele. Bilo je vjetra, kao danas, gorjele su kao buktinja, kao krijes na Ivandan.

    Nedostajalo nam je alkohola. Imali smo nešto, ali ne dovoljno. Mićko je poslije sahrane ukrao dopola punu bocu konjaka sa stola koji je bio postavljen na ulazu u groblje. Prvi smo izišli iz groblja, stajali smo odmah pored ulaza. Oko stola nije bilo nikoga. Iako uvijek bude netko. Mićko je samo pokupio bocu sa stola i ubacio je u unutarnji džep one svoje jakne s krznom. Dojadio je svima s tom jaknom. Takve su se nosile nekoliko godina prije rata. Znači: imali smo samo tu bocu i šest limenki piva.

    – Šta misliš – upitao sam Darka – hoće li se iko ikad vratit u ove kuće?

    – Možda – rekao je.

    – Kako misliš?

    – Ovo je groblje slonova – rekao je i pokazao na grad. – Možda se neko i vrati. Al samo da tu umre. Ko slonovi.

    – Slonovi?

    – Da. Tako oni rade. Kad osjete da će umrijet.

    Grad je nadlijetao helikopter. Pratili smo kako postaje sve manji.

    – On je znao – rekao je Darko.

    – Kako misliš, znao? – upitao je Mićko.

    Razgovarali smo o Profesoru. Tako je Darko zvao čovjeka na čijoj smo sahrani bili. Ja ga nisam poznavao. Ubio se pištoljem za svinje. Trebalo mi je dugo da se sjetim o kome se uopće radi. Išao sam s njima na sahranu, jer smo se tako ranije dogovorili. Odmah nakon sahrane planirali smo doći tu.

    – Lipo. Znao je za sve, za rat, raspad države… Za sve. Čudi me samo kako nije otišo. Nije bio odavde.

    – Misliš – rekao sam – prije rata?

    – E, jebi ga sad! Prije rata? Ne slušaš me! – rekao je Darko. – Danas zna svak! Trebalo je znat prije rata. Ko on. Danas svaka budala kaže znao sam!.

    Mićko je ložio vatru. Granja je bilo svuda po obali. Rijeka je nedavno bila nadošla, i kada se vratila u korito ostavila je iza sebe svega: smeća, mulja, prljavštine, ali i suhog granja. Cijele gomile suhog granja.

    – Znao je moj kurac! – rekao je Dragan. – Sad svi znaju i svi su znali. Da je išta znao, ne bi… Ovako ko… Pištolj za krmad!? Jebo te, di si to vidio! To nema na filmu!

    – Znao je. Kažem ti. Nije on bio ko… Ko većina. Malo ko zna da je on bio profesor u gimnaziji jedno vrime. Zato su ga i zvali Profesor. Nije to nikakva zajebancija. To Profesor.

    – Šta je predavo?

    – Srpsko… – započeo je Darko, a onda se ispravio. – Hrvatski.

    – Srspkohrvatski! – rekao je Dragan. – Pošo si reć srpskohrvatski!

    – Jesam, pa šta!

    – Kako si ga, matere ti, ti zvao?! – upitao je Mićko Dragana. – Srpskohrvatski, ko i ja. Svi su ga tako zvali. –

    Mićko je klečao pored vatre i puhao u nju.

    – Nisam – rekao je Dragan. – Nisam ga tako zvao. Zvao sam ga kako treba.

    – Jesi, kurac! – rekao je Mićko.

    Darko ih nije slušao. Zapalio je cigaretu. Čekao je da završe.

    – Predavo je samo tri godine – rekao je, nešto kasnije, Darko.

    – Zašto nije više? – upitao sam.

    – Ko zna? Pričalo se svašta.

    – Šta – pitao sam – napustio školu i… Onda? Di je poslje radio?

    – Kažu da je piso pjesmice – rekao je Mićko.

    – Pjesmice? Samo to? – upitao sam.

    – Pjesmice, knjige. Tako kažu – rekao je Mićko.

    – Piso je – rekao je Darko.

    – A u ratu? – upitao sam.

    – Bio je tu negdi – rekao je Mićko.

    Mićko je sada nožem presijecao mladice vrbe. Skidao je koru s njih i oštrio ih na jednom kraju. Pogledao sam prema nebu. U daljini se vidjelo tek nekoliko raspršenih točkica.

    – Nek su i one odletjele – rekao je Dragan.

    Mislio je na ptice. I on je gledao prema nebu. Držao je ruku iznad očiju.

    – To su ždralovi – rekao je Darko.

    – Ždralovi? Ne vjerujem – rekao sam.

    – Jesu – rekao je Dragan.

    – Nisam znao – rekao sam. – Ja sam mislio da su divlje patke.

    – One lete niže – rekao je Mićko. – Ovo su ždralovi. Nekad ih je svit zvao zlogodinama.

    – Zašto? – pitao je Darko.

    – Valjda – rekao je Mićko – kad oni prođu, pokvari se vrime. Zahladi. Započne zli dio godine: zlogodina.

    Sjeo je do nas. Sjedili smo na zemlji. Još uvijek se moglo sjediti na zemlji. Iako je bila jesen, još uvijek nije iz zemlje strujala studen. Mićko je u rukama držao desetak naoštrenih štapića.

    – To, za kobasice? Ti štapići? – upitao sam.

    – Jesu. Tako se najbolje ispeku.

    Rasjekao je najlon na paketićima i nabijao kobasice na štapiće. Na svaki po jednu. Dragan je odnio limenke do rijeke i ubacio ih u vodu.

    – Imaćemo problem – rekao je kad se vratio.

    – Zašto? – upitao je Darko. – Kakav problem?

    – Imamo samo šest piva.

    – Dovoljno. Imamo i konjaka.

    – Jest, dovoljno je – rekao je Dragan. – Al nas je četverica, a šest piva.

    – To je bar jednostavno – rekao sam. – Po jednu ćemo podilit: dvojca na jednu pivu. Evo, ja i Mićko ćemo jednu. Ti i Darko možete drugu.

    – Može – rekao je Mićko.

    Odabrao sam Mićka. Dragan je bio nepošten. Ne bi me iznenadilo da popije više od pola limenke i da poslije tvrdi da nije bila dovoljno napunjena. Jednom je tako napravio. Iako nitko nikada nije vidio nedovoljno napunjeno pivo. Ili bilo što drugo. Kod Dragana je sve bilo moguće. I ne samo kod njega. U stvari, danas je sve bilo moguće. Ako se ljudi ubijaju pištoljem za svinje, zašto ne bi i poneko pivo bilo nedovoljno napunjeno? I strojevi ponekad pogriješe. Ali, opet, bio je nepošten. Zato sam izabrao Mićka.

    Dragan se spustio do vode i donio dvije limenke. Pio je jedno vrijeme, a zatim je pružio limenku Darku. Odmah su se porječkali. Znao sam da će se to dogodit. Takav je Dragan. Nepošten.

    – Jebla te ona! – opsovao je Darko, kad je vidio koliko mu je piva ovaj ostavio, i bacio limenku u rijeku.

    Nije popio ni kapi. Mićko je redao kobasice oko vatre. Zabio bi štapiće u zemlju, ukoso prema plamenu. Nekad smo tako, kad smo bili djeca, pekli jabuke. Iako nema ništa neukusnije od pečenih jabuka. Nismo ih voljeli, ali smo ih uporno pekli, a zatim obično bacali. Ja sam popio svoj dio i pružio mu limenku. Nisam bio poput Dragana.

    – Mogo si još koji gutljaj – rekao je Mićko.

    – Nema veze – rekao sam.

    Mićko je ponio harmoniku. Visjela je obješena na granu vrbe. Odlično je svirao. A imao je i dobar glas. I danas ga ima. Prije rata je svirao i pjevao na svadbama. Više ne. Sad su svirali bendovi.

    – Ništa nije ko prije – znao bi reći. – Danas nabaviš kompjuter, i imaš sve: bend. Jel ti misliš da svaki od onih momaka na svadbama zna svirat? Danas je sve moguće. Da ti svira čovik koji uopće ne zna svirat, a da ti to ne znaš? A prije je bilo: sam i cilu noć… Pa ko izdrži. Ništa nije ko prije.

    I nije bilo. Nije, možda, red ni sada svirati: tek smo se vratili sa sahrane. Ali, opet, kod nas se ne pjeva tako često kad si radostan, više kad si tužan. Kad se s te strane pogleda, onda je u redu.

    S kobasicama nije bilo kao s limenkama. Bilo ih je dvanaest, svakome po tri. Mićko ih je skinuo sa štapića i ubacio u papirni tanjur. Zatim smo jeli kobasice i pili pivo. Svatko svoje. Konjak još uvijek nismo dirali. Njega smo čuvali za kasnije. Mićko je stavio roštilj na vatru i poredao bauflajš na njega. Iz pravca grada začulo se crkveno zvono. Umirili smo se i osluškivali.

    – Mrtvačko – rekao je Dragan.

    – Izgleda – rekao je Mićko.

    – Kako si ono ti maloprije reko? – upitao sam Darka. – Slonovsko groblje?

    – Groblje slonova – rekao je.

    – Ko li je sad umro? – upitao sam.

    – Možda Brico – rekao je Darko. – Već deset dana je u komi. –

    Brico je bio naš poznanik. Prije desetak dana se, pijan, zabio automobilom u rasvjetni stup. Pričalo se da je to napravio namjerno. Zbog svađe sa ženom.

    – Moguće da je on – rekao je Dragan. – Vidio sam danas onu njegovu ženu. Došla je odnekle.

    – Bila je u Zagrebu – rekao sam.

    – Kučka! – rekao je Dragan. – Nema gore kučke u gradu od nje.

    – Jeste li vidili kako mu je Karlo dobro popravio auto? – upitao sam.

    – Odlično! – rekao je Mićko.

    Nebo je bilo čisto. Smračilo se. Sjedili smo oko vatre. Mićko je svirao. Dragan je prikupljao limenke, plastične tanjure, papire, ostatke kruha i bacao ih u rijeku. Darko je zamišljeno slušao Mićkovu svirku. U rukama je držao nešto suhog granja. Lomio ga je i povremeno bacao na vatru. Pili smo polako. Konjak nas je držao na okupu. Znali smo, kad popijemo sve, da tu nemamo više što tražiti. A to smo odlagali koliko smo mogli. Bilo je teško otići. Uvijek je tako. Ipak, konjak se bližio kraju. Mićko je svirao pjesmu iz nekog filma. Bila je tužna, pretužna. Nisam znao kako se film zove, gledao sam ga svojevremeno, prije tko zna koliko godina, svi su ga tada gledali. Neke je i nagrade osvojio, a opet mu nisam zapamtio naziv. Mene to toliko ne zanima, kako se neki film zove i slično. U filmu tu pjesmu svira dječak na harmonici. Darko je plakao. Da, plakao je. Znao sam taj osjećaj. Malo je nedostajalo da i ja zaplačem. Dogodi se nekad da vas neka stvar, kao ta pjesma, podsjeti na nešto, vrati vas. Osjećate kao da ste se na trenutak vratili u prošlost, daleko u prošlost. Podsjeti vas na nešto što ste mislili da ste zaboravili. Ne mora to biti ništa važno. Obično i nije. Najčešće neka glupost. Dovoljno je i to. To se dogodilo i Darku. Znao sam da je bilo tako. Za sve je bila kriva Mićkova pjesma. To je teško opisat, kao da vas negdje iznutra nešto dodirne. Tako to nekako izgleda. I ne traje dugo. Onda očajnički tražimo taj osjećaj, nesvjesni gdje se izgubio, tražimo ga kao psi trag. Ali uzalud. Zato plačemo. Zato je Darko plakao. Nešto slično osjetio sam danas, kad su se na nebu ukazali ždralovi. Gledao sam, i vidio samo nebo i struju ždralova po njemu. U jednom trenutku mi se učinilo kao da imam dvanaest, trinaest godina, i promatram ždralove. To je trajala kratko, beskrajno kratko, kao da mi je neki bljesak prostrujao glavom. I tada, prije tko zna koliko godina, su letjeli. Jedino, tada, nisam znao da se radi o ždralovima.

    Mićko je završio s pjesmom, sklopio harmoniku i ponovo je objesio na granu. Oko nas su rasle jedino vrbe.

    – Znate li koju je on meni temu dao za maturski? – rekao je Darko.

    Po glasu mu se nije primijetilo da je plakao.

    – Profesor? – rekao je Mićko.

    – On.

    – Koju? – upitao sam.

    – Psalam.

    – Psalam? – rekao sam.

    – Ne znaš šta je Psalam!?

    – Znam – rekao sam – Al se ne mogu sjetit.

    Dragan i Mićko su šutjeli. Ni oni nisu znali. Da su znali i oni bi se zgražali kako to ne znam. Pogotovo Dragan. Ja sam znao. Ali se nisam mogao sjetiti. Imalo je veze s crkvom. Sto posto.

    – Znate li šta je to bilo u to vrijeme? Dati nekome Psalam za maturski?

    – Čekaj je li to ono… – započeo sam.

    – To ti je ono što se čita u crkvi prije Evanđelja. Svećenik ili ministrant pročita, a narod odgovara. Znaš ono, svećenik pročita: Hvalite Boga jer je dobar: vječna je ljubav njegova.

    Znao sam. Znao sam da je imalo veze s crkvom.

    – Sad znam – rekao sam. – Narod odgovara: Vječna je ljubav njegova.

    – Pjeva – rekao je Darko.

    – Da, pjeva – rekao sam.

    – Psalami su pjesme.

    – I dao ti to za maturski? – upitao je Mićko.

    – Da, Psalam. I ne bilo koji. Najbolji. Po njemu su pravljene pjesme. I filmovi snimani. Ima ona pjesma Rivers of Babylon.

    – Je li ono Boney M? – upitao sam.

    – Da – rekao je.

    – Sereš! – rekao je Dragan.

    – Zašto serem? – rekao je Darko.

    – Zato! – rekao je. – Sad svi glume heroje. Zato se u zatvor išlo.

    – Ne bi reko – rekao je Mićko. – U zatvor se išlo zbog drugih stvari. Nije ni ovo bilo poželjno, ali eto… Toleriralo se. A, uostalom, isto da su oni u miliciji znali šta je Psalam. Jesu, kurac!

    – Znaš šta, Dragane: sereš ti cilu večer, cili dan sereš! – rekao je Darko.

    Nisu razgovarali od kada su trebali podijeliti ono pivo, kad je Darko bacio limenku u rijeku.

    – Crkvenu pjesmu za maturski!? Onda!? – rekao je Dragan. – Sereš, stvarno sereš!

    Darko je bacio svo granje iz ruku na vatru i ustao. Skočio, u stvari.

    – Sad mi te je stvarno dosta! – rekao je.

    Prišao je Draganu i uhvatio ga za prsa. Dragan se prepao. Bio je plašljiv. Volio je provocirati, iako je bio plašljiv.

    – Gubi se! – rekao mu je Darko.

    Dragan se bez riječi pokupio i otišao. Gledali smo za njim sve dok se nije izgubio u mraku. Po gradu su gorjela svjetla. Darko se vratio na svoje mjesto. Granje se razgorjelo i obasjavalo mu lice. Bio je tužan. Nije bio bijesan. Bio je tužan.

    Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona; o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali. I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo (1) – izrecitirao je Darko.

    – To je to? – upitao sam.

    – To je to – rekao je.

    – Tužna pjesma – rekao sam.

    – Tužna – rekao je on.

    Boca je obilazila posljednji krug. Završio je na Mićku. Popio je sav preostali konjak i bacio praznu bocu u rijeku. Pala je na kamen i razbila se. Ustali smo, pokupili stvari i krenuli. Prema onom mjestu, otprilike, gdje su danas na nebu nestali posljednji ždralovi. Prema jugu. Zamišljao sam kako nas prati zvuk harmonike. Dopire odnekle iza naših leđa. Kao u onom filmu.

    _____
    (1) Psalam, 137, 1-3

    Josip Mlakić 05. 09. 2011.

    Moja Amerika/29

    Goran Rušinović 04. 09. 2011.