cijedi se srpanjsko popodne niz rikamanu koltrinu, kroz pritvorene škure. bokor cvrčaka prati soundtrack našeg nedjeljnog pravimosedaspavam, dok mater pošadom čisti špice iz čentruna i pjevuši uz muziku koja se vrti s gramofona u susjednoj sobi.

mi dica prisilno ležimo na didinoj i babinoj kočeti, prebrojavamo plikove od komaraca po preplanulim nogama (brat je uvijek imao junačku kolekciju izgrebanih rana), izgovaramo riječi unatrag, čekamo da se odvrti B strana, da završi pokora ljetnog, popodnevnog odmora. mater bi rezala fete na male trokutiće da se dici ne zaleti u grlo, pa da, nedajbože, po žegi i zapari, kakvu svit nije upamtija, mora na dispanzer. čak bi i ćaća zviždukao, razgaćen u biloj kanotijeri, razvrstavajući kovanice na kupiće od 50 para do 5 dinara, koje su se taložile mjesecima na dnu modre mornarske kape. bilo nam je zabranjeno bez pitanja zavuć ruke u sve te nepojedene sladolede i nenaciknute frenje, jer će ih on ujutro, u plastičnoj kesi, odnijet u jugo banku. našoj ljubavi je kraaaj i mater bi u tirkiznoj raškolanoj vešti, koja se vezivala oko vrata, povikala s vrata: ko prvi, njemu čentrun!, a mi bi se s olakšanjem poredali oko raspremljenog stola. na svetog jakova i didov rođendan, dočekao bi nas paradižot s keksima. u ostale dane, bio je zavajon s kap prošeka ili crne kave, bio je špinat na mlijeku i bio je oliver. bila je neka druga dalmacija, kojoj se, u ovoj od danas, danas gubi njen posljednji trag. ćaća bi rekao: bilo je cvrčaka, njih će uvik biti, ali samo zdenko može ovo napisat, a ćore otpivat.

bili su mater i ćaća.

bila je ova pjesma.

https://www.youtube.com/watch?v=vIA7MT2aeNw&feature=share

Slučaj je htio da me Oliverova smrt sustigne u onome gradu u kojem on, kako se zarekao, više nikad neće zapjevati. Lijep, hladovinast kraj, ulica u kojoj je prije stotinu i nešto godina osnovan prvi budistički hram u Srbiji, miris svježeg kruha, blizina Bajlonijeve pijace, nazvane po Ignjatu Bajloniju, češkom Jevrejinu, industrijalcu i dobročinitelju, i nikad posvećen evangelistički hram, u koji je neke naše godine Mira Trajlović uselila Bitef teatar, pa je na kraju povjerovala da joj je diranje u crkvu nanijelo smrtnu bolest. I nekako je prirodno da me njegova smrt zatekne tu, jer nigdje nakon rata o Oliveru Dragojeviću nisam toliko mislio kao kada bih nakratko, na dva-tri dana, na pet, na sedam dana, doputovao u Beograd. Tako je bilo još 1999, kada se dolazak u ovaj grad činio opasnim, kada je sve još bilo na rubu gnjeva i propasti, pa je i putovanje pomalo izgledalo kao prelazak, istina nevidljive, linije fronta. Koješta je tada bilo tuđe i potencijalno neprijateljsko, ali po kafićima, u kavanama, birtijama i krčmama, s kompakt diskova i s prastarih kazeta, iz najmodernijih i najrashrndanijih, najšuškavijih zvučnika čuo se Oliver. Stari predratni hitovi i sasvim nove snimke. Isto će ostati sve do danas, samo što će se ponegdje i ponekad njegov glas smjenjivati sa Gibonnijevim. Valjda sam tisuću hiljada puta poželio da se muzika promijeni, da čujem nešto od onog što pasivno slušam po zagrebačkim kafićima, kafanama i krčmama, ali želja mi uglavnom ne bi bila ispunjena. Oliver je u Beogradu bio čežnja za morem, ali mnogo više od toga za normalnošću, za civilnošću i civilizacijom, za nastavkom neke davno prekinute epohe, čežnja za Rimom iz vremena kada je Rim bio svijet i kada su njime vladali neki dobri carevi.

U neka doba, tokom tih godina, on je obznanio da više nikad neće zapjevati na koncertu u Beogradu. Ali to nije narušilo njegov status u ovdašnjim zvučnicima. Svi drugi dolazili bi da otpjevaju svoje, zvijezde iz vremene jugoslavenske estrade, a onda i neke nove hrvatske zvijezde koje se Jugoslavije i ne sjećaju, samo njega nije bilo. I to je bila jedna od rijetkih nepromjenjivih, da kažemo načelnih odluka na kraju jednoga u suštini nedovršenog i nedovršivog rata. Ništa on loše nije rekao o Beogradu i o Srbiji, ni riječi grdnje ni mržnje, samo da više neće pjevati. Neke stvari su naprosto nepopravljive, pa je zbog nekoga svog osjećaja nepopravljivosti Oliver tako odlučio. I ta odluka, sa svim njezinim posljedicama, pripada samo njemu i nikome više. Uostalom, samo je on i mogao reći da više nikad neće zapjevati, a da se iz svih zvučnika svejedno čuje njegova pjesma.

Istog dana putovao sam u Zagreb. Iz zvučnika u autu čuo se novi album Ede Maajke, a ja sam i dalje mislio o Oliveru. Zatim su pristizali vlastodržački telegrami, patetični, slabo motivirani, iz kojih se vidi da ti ljudi, ili njihovi savjetnici, ništa ne čitaju, pa onda ne umiju ni pisati, a u Splitu se na dvoru spontano okupio nekakav ženski zbor, i oko tog zbora tisuću ljudi, da onako slobodno, bez plana i reda, pjevaju Oliverove pjesme. Katamaran će ga, čitam, voziti do Vela Luke, gdje će ga u nepoznat sat ukopati u prisustvu obitelji. I sve je najednom čisto, jasno i nedodirljivo, sve je tako da ga ne može sustići ni zamutiti i zaprljati nijedna krivo napisana i izrečena riječ. Tu gdje se uglavnom riče, muče, kokodače i mekeće, i gdje je upotreba ljudskog i hrvatskog jezika već sama po sebi subverzivni čin, tu gdje je svako slavlje karikatura i nehotično ruganje slavlju, tu gdje je već svaka žalost smiješna i groteskna, pa se nakaznom čini i svaka ljepota, tu jednog pjevača ispraća tako čist i nevin ljudski čin. Odlazi on kao kad se iznenada niza stijenje spusti sjeverac i raspuše i raznese mokre plahte na konopcu.

Diljem interneta i po regionalnim televizijskim i radijskim stanicama obični ljudi i urednici izabiru njegove pjesme. Uglavnom tužne balade, melankolične, bezbroj puta čuvene pjesme s dalmatinskih festivala, mnoge od njih nepodnošljive od bezbrojnih ponavljanja, ali su i one sad obavijene aurom njegove smrti, pa poprimaju nešto sakralno, crkveno, misno, rekvijemično. Smrt nas oslobađa dokolice, oslobađa nas usputnih i preživljenih kič osjećaja… Smrt je uvod u novi kič. U Oliverovom slučaju, čudom, nije tako.

Meni se, međutim, tko zna kako i zašto, u uho zavukao, pa neće da ode, stih i refren koji tko zna kad sam zadnji put čuo. Moralo je to biti jako, jako davno. Ali znam dobro kad sam ga čuo prvi put: na školskoj kino predstavi, u zimu godine 1978. na 1979, dan prije nego što su završiti u krevetu s visokom temperaturom: “Nek nas sete ove slike/na tu decu, na te đake/što su mali, mali za vojnike/a veliki za junake.” Film je režirao vjerojatno i najveći hrvatski filmski redatelj Branko Bauer, glazbu je pisao Zoran Simjanović, a tekst pjesme Duško Radović. “Crna mračna sila/u susret im kreće/plakala bi deca/al vojnici neće”, pjevao je Oliver Dragojević, pjeva i danas – zahvaljujući YouTubeu, u jednoj od onih svojih pjesama koje će, srećom, ostati nepotrošene, jer nisu pogodne za masovnu i učestalu upotrebu, ali će se svejedno zavući čovjeku u uho, pa ga danima neće ostavljati na miru. Dobro je kad pjesmu napiše veliki pjesnik – a Duško Radović bio je takav, kao i Tomislav Zuppa, kao i Jakša Fiamengo – pa onome u čije se uho uvukla stihovi ne padaju teško.

“Zelenu granu s tugom žuta voća”, pjesmu Tina Ujevića, koja mi sljedeća u uho zađe, uglazbio je 1976. Zdenko Runjić. Oliver ju je otpjevao u jednoj od večeri Splitskog festivala, pa ju je cijela zemlja slušala tokom sljedećih tko zna koliko godina. Iako je pjesama bilo više nego danas, njihove sezone trajale su mnogo duže.

Ni nju, kao ni Zuppinu (i, opet, Runjićevu) “Galeb i ja”, nitko više ne bi trebao pjevati. Ali ne u znak sjećanja na Olivera Dragojevića, nego zato što ove, kao i mnoge druge pjesme, loše zvuče ako ih on ne otpjeva. Kriva melodija, pogrešne pauze, gluha, prazna, nijema pjesma…

Nabrzinu napisana, namjenska pjesma za televizijsku seriju “Vruć vetar”, muzika Vojkan Borisavljević, tekst Ljiljana Pavić, morala je biti i vrlo brzo snimljena. A tko bi posao pjevanja obavio tako brzo i lako kao Oliver Dragojević. I koliko god se olakim činilo, u posljednje dvije strofe skutrila se Oliverova smrt, koja će na njega čekati sljedećih trideset i devet godina: “Gledam jer želim sve da pamtim/nebo, kamen i ptice u letu/gledam i kad zatvorim oči/bit ćemo zajedno u dalekom svijetu /// Beskrajne ravnice gledam/pozdravljam te, zemljo, zemljo moja/ti ćeš me čekati, jedina ti.”

Umjesto fraza, umjesto izgubljene posljednje bitke i sličnih zvizdarija, ostaju mjesta u njegovim pjesmama na kojim ga je čekala smrt. Takvih mjesta je mnogo, čak i u onim najusputnijim, čak i u onim veselim pjesmicama. Preko njih je prelazio lako i sigurno, ne znajući za njih. Njegov dah sad je na živim i neprecizno obrađenim snimcima, tamo gdje ga tonmajstor nije prebrisao. Samo na takvim je mjestima Oliverov dah. I tu se njegova smrt razlikuje od smrti njegovih slušača. Njihov dah nitko više ne može čuti.

Pitao velikog pisca u bašči kavane novinar za stolom
hoće li njegovo djelo, kako je bilo jučer na znanstvenom skupu
u Akademiji, biti slavljeno i nakon njegove smrti. Nije mu
odgovorio odmah. Gledao je u stablo hrasta čija je ljetna sjenka
ležala ispod njega kao velika životinja. Bio je zadivljen njegovom
krošnjom oslikanom na zemlji poput teritorija povlaštenih.
Na kraju jeseni ostat će s golim granama, ući će u zimu tek
s pokojim listom. Crne grane u proljeće će opet olistati,
sjenka će se na zemlju opet vratiti.

Vratio se pitanju novinara s kojim je razgovor u kavani u blizini
svog stana u be fazi Alipašina polja dogovorio jučer: Vidiš ono
stablo hrasta. Djeluje moćno, njegov korijen je u dubini zemlje
vrlo zdrav, u to nas uvjerava ona njegova veoma bogata krošnja.
Jednog dana sve će se promijeniti: korijen će početi da se suši,
grane krošnje će ogoliti, na ostacima osušenih neće biti
listova. Iz zemlje će na svjetlo dana iznići slabašni novi
hrast, iz njega će se razviti posve novo stablo, možda i moćnije
od sasušenog. Iz žira sasušenog razvit će se novo drvo, čije će
grane svojom ljepotom hraniti svako ljudsko oko. Žir je važna
hrana i životinjskog svijeta svugdje gdje hrasta ima. Jedu ga
golubovi, djetlići, jedu ga i sitni sisavci, miševi, vjeverice i neki
Drugi glodavci. Jedu ga i veliki sisavci: medvjedi, svinje, jeleni.
Od tog ploda hrasta živi i ono što leti i ono što rove zemlju
i ono što pase i brsti. U domorodačkoj Kaliforniji, zapisano je
u jednoj knjizi o ovoj biljci, indijci Chimariko i Pomo i drugi
dobivaju od žira brašno iz kojega proizvode i lepinje. Žir namaču
nekoliko puta u vodi, onda ga suše da bi izgubio
gorčinu, te ga usitnjavaju u kamenim stupama sve dok od
njega ne dobiju što sitnije brašno.

Čudo. Kad se korijen onog hrasta osuši, njegov će ga žir vratiti
u novi život. Ciklus će biti nastavljen, život raznih vrsta podložnih
smrti produžen. Tako je i u umjetnosti. Neki će mladi pisac,
možda, jednoga dana, pronaći u mome djelu svoj žir, iz njega
razviti svoje djelo i tako produžiti život mome.

Hoće li moje djelo biti slavljeno kad ne budem živ, kao što
je jučer slavljeno u povodu mog rođendana, ovisit će samo
o tom žiru u njemu. U mom djelu nisu posijani žirovi ni Tore,
ni Biblije, ni Kur’ana časnog, tih vječnih knjiga, a ja nisam ni
Shakespeare, ni Tolstoj, ni Krleža, ni Andrić. Kome pravo,
kome krivo, ipak, kad umrem, ostavit ću iza sebe mnogo više
nego što to za jednoga života čovjek može dati drugom.
Mnogo više nego što stoljetni hrast na svojim granama može
imati žirova i listova. Mnogo više nego što vinova loza može
donijeti grozdova. Vrijednost moga djela nije mala, sud o njemu
je danas laskav, za pedeset godina sigurno će biti drukčiji.

Kad umrem, moje će djelo na zemlji za nekoga biti ono što je
sada stablo hrasta čiju krošnju gledamo. Mijenjat će se kao
godišnja doba, nepoznato je dokle će njegove promjene trajati.
Onda će jednoga dana, protivno svemu što ti o tome sada
govorim, laskajući sam sebi i tom djelu, doći i vrijeme prašine
u kojemu će i korijen toga stabla biti izjednačen s prašinom
i zemljom bez novoga izdanka. Vrijeme boljih autora potisnut će
sve što je vrijeme moga djela imenovalo u njemu kao vrhunsku
vrijednost. Samo zahvaljujući onom žiru, ako ga u mome djelu
tada bude, obnovit će takvu svoju vrijednost. Jer, i umjetnička
vrijednost ima svoju burzu, promjenljiva je kao i novac. Na burzi
je, nažalost, odvajkada bila vrlo jeftina. Govorim li ti laži
o umjetnosti, ili istinu? Umjetnost je laž koja propovijeda istinu,
govorio je genijalni Picasso. Bez žira je mrtva, kažem ja dok me
ti tako pažljivo slušaš.

Kad je Remzo Hasanov na cesti koja prolazi kroz Risovaču, kako su zvali šumu u kojoj je navodno bilo risa, autom udario u drugo auto i usmrtio vozača, ja sam imao šest godina. Dok sam u Ibrinoj štali čekao da mi majstor za kolac pričvrsti zastavu sa mjesecom i zvijezdom, došao je Azer, seoski dječak, te rekao šta se desilo.

    Vani je padala kiša i u trenutku dok nam prepričava šta je i kako čuo, u blizini snažno zagrmi.

    „Ešheduenlajilaheilalah…“, reče Ibro pa iz džepa izvadi kutiju s duhanom.

    „Nema od mercedesa ništa…“, nastavi Azer.

    „Pa kako udri?“, upita ga Ibro dok mota cigaretu.

    „Ponjelo ga… Ko kad mu je jako auto… A asvalt masan…“

    Azer je pokušavao prikriti ushićenost dok izgovara riječi ali mu nije polazilo za rukom. Na momente mu je nestajalo zraka i izgledao je kao da se davi riječima.

    „A ko je čojek?“

    „Nije naš“, ko s nokta će Azer.

    „Hrvat!?“, Ibro podiže glavu.

    „Ja’.“

    Tad u štali zavlada tišina. Čulo se samo kako Ibrin konj Zekan zubima melje zob i potkovicama stupće o betonski pod.

    Azer izvadi kutiju s cigaretama pa i on zapali.

    „Ti ne pušiš“, pogleda u mene i osmjehnu se.

    „Okani se đeteta…“, na nj oči iskolači majstor. „Je li odmah na mjestu bio mrtav?“

    „Ko? Hrvat?“

    „Kenjac! Jako!?“

    „E to ti ne znam.“, reče Azer pa povuče dim, otpuhnu, malo odšuti, pa nastavi: „Ali znam da su morali pilat krov da ga izvade i da mu je glava bila smrskana.“

    Na te riječi majstor ništa ne uzvrati, već nastavi rajslinge ubadati kroz platno zastave, u kolac. Na ćehri mu se vidjelo da je zbog udesa zabrinut i da to nije zabrinutost kakvu imamo priliku viđati svakodnevno, već ona teška i sumorna od koje omlitave mišići na licu pa čovjek izgleda kao da stalno gleda u pod.

    „Kažu, desna mu noga bila zgnječena, a kost ispod koljena virila na izvan koda nije kost, već koda je ustvari nož, u nju zaboden…“, dok po štali pravi krugove priča Azer.

    „A đe je Remzo sad?“, prekide ga Ibro.

    „Ja mislim da je kući došo…“

    „Pa kako nisi čuo ko je čojek…?“

    „Koji čojek?“, trznu se dječak, ali kako se prisjeti na koga Ibro misli, brže bolje, da preduhitri starčev prijekor, nastavi: „Ma nisam… Niko nije spominjo ime… Samo da nije naš…“

    „I Remzo kriv?“

    „Ja’!“

    U štali opet nastupi tišina. Ibro odloži kolac sa zastavom koja je s njega visila kao rašivena haljina, pa poče motati novu cigaretu. Vani nekoliko puta sjevnu i majstor reče: „Eselatuveselamu“. Ubrzo, nakon što je odgrmilo, poče novi pljusak. Zekan, vidno uznemiren grmljavinom stade stupćati i hrzati. Ibro tad ustade pa ruku, s kojom prethodno cigaretu prinese ustima, spusti na Zekanove sapi. „Eeeha…“, reče i potapša konja koji se odmah umiri.

    „Kažu, majki mu još nisu rekli…“, ponovo tišinu prekide Azerov glas.

    „Remzinoj? Munti?“, upita majstor ne gledajući u njega.

    „Aha…“, nakon što zapali novu cigaretu, potvrdno odvrati Azer. „Kažu, zatvora ga može spasiti jedino rat.“

     Tu se Ibro trznu, pa otresito, ne gledajući u dječaka, reče:

    „Ko ti to kaza!?“

    „Svi pričaju… Za ovo se u zatvor ide!“

    „Ne pitam za zatvor, vego za rat!?“, sad majstor izdreči oči prema Azeru.

    „Ma tako kažu… Šta ja znam… Pričaju…“, Azeru ne bi drago što ga majstor prostrijeli pogledom pa da bi sa sebe skinuo krivicu, pokuša preusmjeriti razgovor:

    „A jes onaj mercedes bio makinja…“, više meni, nego Ibri, reče dječak.

    „Čuj rat da ga spasi…! Kako će ga rat spasiti!?“

    „Fino…“, pobježe Azeru.

    „Kako!?“, Ibro sad sjede, skoro pričvršćenu zastavu položi u krilo, pa pogled usmjeri na Azera koji je sjedio odmah do mene.         

    „Bećir kaže“, poče Azer, „ako nema države, nema ni zakona. A ako nema zakona, onda nema ni zatvora…“

    „Bećir to da priča… Tpu…“, Ibro sad otpljunu u stranu pa se ponovo dohvati kutije s duhanom.

     „Jest, Bećir i Nuhan pričali u nas…“, puno hrabriji, Azer se sad okuraži pa otvoreno pogleda u majstora.

    Kiša je vani bila stala i kroz prljava stakla na jedinom prozoru poče promaljati slabašna, ali jasna, žuta svjetlost. Nakon što je zamišljen odšutio, majstor se, prikrivajući interesovanje, ponovo obrati dječaku:

    „Samo nek oni zazivlju šejtana… Pa ko ko bi to po njim trebo ratovati?“

    „E to nisu rekli… Samo kažu da svi puške kupuju.“

    Tu Ibro ponovo zašuti, otpuhnu, pa zadnju rajslingu zabode kroz platno zastave, i reče: „Eto ga“. Onda uze blanju pa s dva mjesta na kocu skide jelovinu što je stršila.

    „Evo ti ovo i nemoj šnjom među Hrvatske kuće – da jadan nisi!“, priprjeti mi majstor.

    „A ti ne pričaj svašta!“, nastavi, obraćajući se dječaku, „Kakav rat, kakvi bakrači… Bećiru vjerovati – to more samo lud čojek.“

    Ali Azer više nije gledao u starca koji je po štali spremao alat, već u zastavu koju sam bio iznio ispred i stao je razvijati. Kako su se oblaci razmakli, sa sredine neba je zasjalo proljetno sunce. Okolo se čuo zvuk vode što kapa s listova biljaka kao i pjev pokislih ptica. Zastavu sam razvio, ali kako nije bilo vjetra, na njoj se nisu vidjeli ni mjesec ni zvjezda.

    „Potrči“, reče mi Azer i prst gurnu u nos. „Potrči da vidimo radi li…“

    I ja ga poslušah.

    Dok sam trčao, on se bio popeo na zid ispred Ibrine štale, izvadio kitu, počeo pišati, i stao skandirati: Radi! Radi! Radi! Onda sam ga čuo kako govori: „Paziiiii Hrvaaatiii…“, i vidio Ibru kako iz štale trči prema njemu, vitla rukama, hvata se kamenja…

ako želiš znati crno zlo od goreg
govorio je djed
trebaš samo džepni sat i rukopis
pa ne šilji nos visoko u svemir
da ti perika ne padne u koprive

djed je više volio krompir nego svemir
kratke ušne resice od dugih
zdrav grom od bilo koje zastave
a prugu i svetog antuna jednako

jednom je djed potrošio sve pare na sreću
jer je bio sunčan dan i jer su nesreće skupe
samo ako ih možemo platiti
govorio je djed

sve na ovom svijetu u kosti stoji
samo se šljiva kotrlja
govorio je djed
nikada nisam imao djeda

Polifonijski roman nagrađivanog srpskog pisca o odrastanju i svođenju računa. Veliki broj stranica Dragan Velikić posvećuje Solunu, koji opisuje s osećajnošću i retkom preciznošću

*

Važni prozni pisci ali i pesnici sa Balkana polako postaju poznati i u našoj zemlji zajedno sa drugim, još uvek nepoznatim, autorima iz Centralne Evrope. To se posebno odnosi na pisce iz bivše Jugoslavije, koji većinom u svojoj svesti ostaju Jugosloveni uprkos raspadu zemlje. A upravo ta svest se odslikava u njihovim knjigama, čiji se geografski i kulturni prostor ne može omeđiti državnim granicama.

Srpski prozaista Dragan Velikić, rođen 1953, upravo je takav pisac. A njegov nagrađivani roman Islednik, objavljen 2015, koji je nedavno izašao u prevodu na grčki u izdanju „Kastanjotisa“, jeste odličan primer takve knjige. Prisustvovao sam promociji ovog romana pre dve godine u Zagrebu. Tržište knjiga u bivšoj Jugoslaviji u velikoj meri je ostalo jedinstveno.

Islednik je ambiciozan, višeslojni i višeglasni roman. U izvesnoj meri on je i prikrivena autobiografija. Islednika, glavnog junaka romana, vest o smrti majke zatiče u Budimpešti. Taj događaj će mu promeniti život, tj. život kakav je do tada živeo, a kojeg počinje da se priseća od detinjstva provedenog u Puli pa sve do sadašnjeg trenutka.

Prizivanje sećanja, drugim rečima, jeste isleđivanje koje vodi samospoznaji. Ko je bio, koga je sve u životu sreo, kakvu su ulogu imali u njegovom životu, ko je on danas. A zajedno sa junacima kroz roman defiluje i mnoštvo mesta bivše Jugoslavije: Srbije i Hrvatske i posebno poluostrva Istre, između Tršćanskog i Kvarnerskog zaliva, u kojoj se nalazi jedan od najlepših primorskih gradova Sredozemlja – Opatija, staro letovalište austrijske aristokratije. U blizini je i Pula (na italijanskom Pola), gde je jednu godinu u ogranku škole Berlic predavao Džojs. Ili Rovinj (u kojem Velikić ima kuću) i mnoštvo drugih gradova, koji čine jednu topografiju skladno ukomponovanu sa antropografijom romana. Ukoliko su čitaocu bliski gradovi i mesta koje Velikić opisuje, knjiga će ga očarati, ali ništa manje neće očarati i čitaoca kojem su prostori kroz koje pisac vodi svoje likove potpuno nepoznati.

U romanu se pored pripovedača javljaju još dva glavna lika – oba ženska: majka naratora, koja je imala dominantnu ulogu u njegovom životu, i njena prijateljica Liza Benedeti iz Soluna (stvarna ličnost), koja je vodila uzbudljiv i izuzetno zanimljiv život. Veliki broj strana Velikić posvećuje Solunu opisujući ga s osećajnošću i retkom preciznošću. Majstorski se kreće kroz prostor i vreme, seća se, priziva uspomene, iznosi sud. Od sećanja i likova koje opisuje (simbolični likovi poput Maleša, odanog Titovog časovničara) gradi drugu domovinu, pošto ona u kojoj je rođen i odrastao više ne postoji. Ali za istinskog pisca, čedo Mnemosine, sve što je postojalo postoji i dalje, a za stilistu kakav je Velikić, sećanje predstavlja ključ samospoznaje.

Ovaj, u suštini, usamljenički postupak pripovedača obeležen je pokušajem da se oslobodi destruktvnog uticaja majke i porodičnog okruženja. Sećanje, međutim, nije samo prizivanje prošlosti, već i svođenje računa i sud. „Kako je jednoličan bio svet u glavi desetogodišnjaka!“ kaže nam autor. A nešto dalje se pita: „Kojem su to svetu pripadali moji roditelji? Kako jadno izgleda danas.“ Iz čega sledi da sećanje nije uvek blagonaklono. A u svetu stalnih promena i kretanja sve što se događa, posmatrano sa distance, dobija nove dimenzije, naročito kada spoznamo da, iako se svet u suštini ne menja, nikada nije isti jer ni život nije onakav kakav je bio.

Islednik je roman odrastanja, ali i svođenja računa. Jer, kako to lepo kaže pisac, „život je širi od svake priče.“ Pa makar bio i „velika zabluda“, pa makar postao i „pogled sadašnjosti setan i okrutan.“

Neću otkriti od čega je umrla pripovedačeva majka. Jer bih time pokvario majstorsku igru sećanja i zaborava na kojoj se roman temelji. Pripovedač se seća, ali elegičan ton, posebno na poslednjim stranicama romana, postavlja pitanje: da li je bolje sećanje ili zaborav? Umetnost je na strani sećanja, ali ga život u jedanom delu ukida. I to se ne odnosi samo na ljude, već i na oblasti i zemlje. Govoreći tako o gradovima u Istri, njegova majka kaže: „Nekada je sve ovo bila Italija. Cela Rijeka (nekada italijanski grad Fiume, koji danas pripada Hrvatskoj), Opatija, Kvarnerski zaliv, sve to nekad je pripadalo Italiji.“ I odmah zatim dodaje: „Zemlje su kao ljudi, rađaju se i umiru.“

Raspad bivše Jugoslavije izazvao je politički šok u Evropi čije se posledice i danas teško mogu u potpunosti sagledati. Međutim, u ovom izvanrednom romanu, pored čisto pripovedačkog umeća, kroz priče koje Velikić komponuje prikazan je i strahovit kulturni šok koji su pretrpeli stanovnici svih republika bivše Jugoslavije, kao i jedan nimalo beznačajan deo Centralne Evrope. Na njegovom platnu ključno mesto ima i Grčka (ne samo zato što veliki deo govori o Solunu), zbog čega budi dodatno interesovanje grčkog čitaoca.

Prevod s grčkog Gordana Radaković

(Objavljeno u kulturnom dodatku lista Vima
Atina, 1. 07. 2018.)

Bile su to godine kada je splitska Jugoplastika harala Europom. Osvajala je sve klupske košarkaške titule, a Mosor je putovao s njima, kao moralna podrška tada mladim Rađi i Kukoču, te kao izvjestitelj Slobodne Dalmacije. S putovanja bi u redakciju donosio mnoštvo suvenira koje bi redakcijskim kolegicama i kolegama podmetao prije nego što dođu na posao, i onda je iz prikrajka gledao kako će reagirati: savršeno oblikovana gumena govna, šesni jastučići koji prde kada se na njih sjedne, odrezani ljudski prsti… Velika je bila njegova radost kada bi netko naletio. A uvijek je bilo onih koji nalete. Samo mračnjaci i gadovi nikad ne nalijeću.

Kad god bismo se, krajem osamdesetih i početkom devedesetih vidjeli, pitao bi me: Kako je Mirza? I kada sam, svibnja 1993. izašao iz Sarajeva, dočekao me je u redakciji i pitao: Kako je Mirza? To ime izgovarao je s dugim naglaskom na prvome slogu, nešto kao Miiiirza, ali mnogo je ljepote bilo u tom krivom naglasku. Kada bih ga čuo, bilo mi je žao što i meni nije dano da tako govorim: Miiirza.

Nikada Mosor Delibašića nije zvao Kinđe, kako su ga zvali svi drugi. Oni koji su mu bili bliski, kao i oni koji mu uopće nisu bili bliski, ali u Sarajevu, pogotovu u onom Sarajevu, svatko je sa svakim bio vrlo intiman, naročito u javnome ophođenju, a najveća se intima iskazivala u slučaju da si nekoga mrzio ili barem prezirao. On je, međutim, Delibašića zvao po imenu, i to je zvučalo kao izraz najveće moguće bliskosti.

Kada je Mirza Delibašić umro, Mosor je iz Splita išao na sprovod. Meni je u Zagreb poslao sms poruku. Bio je jako tužan. Skoro da i nisam vidio tužnijega čovjeka u životu, kao u tih nekoliko riječi.

U posljednjih desetak godina promijenio sam četiri mobitela. Sva četiri sam sačuvao. Zato što su njima neke sms poruke, uglavnom ih je Mosor slao. Nisam znao kako da ih drukčije sačuvam, nego da čuvam cijeli mobitel.

Upoznali smo se u ljeto 1989, kada sam počeo pisati za Nedjeljnu Dalmaciju.  Doletio sam avionom u Split, da posjetim redakciju i upoznam se s kolegama. Golem čovjek, ćelav, brkat i jajoglav, gromkoga glasa, bio je oduševljen što sam upravo iz Sarajeva. Pomislio sam da u tome ima nešto, da je bio u vojsci u Sarajevu, da mu je žena iz Sarajeva, ali ništa od svega toga. Shvatit ću da Mosor pokazuje oduševljenje i kada je netko, recimo, iz Čačka, Niša, Zenice, Bjelovara, Skoplja… Pred njim biste svoje rodne gradove nosili kao odlikovanja ili kao znakove neke više časti i boljeg podrijetla. Ne znam je li to bio, u ona sve ružnija vremena, njegov podsvjesni način borbe protiv nacionalizma, ili će, ipak, biti da je Mosor, kao bivši košarkaš, dugogodišnji košarkaški sudac i delegat, posvuda imao prijatelje i dobre poznanike, i svugdje mu se nešto lijepo dogodilo. Makar da su ga iz publike gađali gvozdenim petobankama ili je zbog nekoga vlastitog sudačkog previda onako velik bježao u noć.

Onoga dana kada sam izašao iz Sarajeva, bio je petak, a u subotu Mosor me je vodio na utakmicu Jugoplastike. Bilo je to prvenstvo Hrvatske, ne znam protiv koga su igrali. Dvorana se šarenila i blještala s hiljadu svjetala. Nikada toliko svjetla nisam vidio, kao tih svibanjskih dana 1993. kada sam došao iz grada u kojemu nije bilo struje. Poslije utakmice sjedili smo u nekoj konobi. Ulazili su i izlazili svakakvi neki ljudi. Da me razveseli i ohrabri, ili da mi pokaže kako se ništa nije promijenilo, u trenutku je iz sveg glasa zapjevao:

“Oj Mosore, Mosore, sve se diže u gore, skupljaju se sa svih strana čete partizana. Oj mladosti, mladosti, stegni puške na kosti, za slobodu svoga roda, istjeraj izroda. Oj Mosore, Mosore, naša sela sva gore, fašistička zvjerad kolje, sve što ostalo je. Partizani, drugovi, puni su vas lugovi, vaša puška mirna nije, sve krvnike bije. Oj Mosore, Mosore, skoro ćemo na more, skoro ćemo svom narodu donijeti slobodu.”

Trajala je ta njegova pjesma i trajala, a ja, umjesto da se ohrabrim, Boga mi sam se dobro isprepadao, da će nam netko od onih smrknutih ljudi s drugih stolova prići i razbiti nam glave ili nas nekamo odvesti. Ali njega za njih nije bilo briga. Mosor je svoje pjevao. Inače, nadimak je dobio zbog prekomjerne visine (204 ili 205 centimetara, što u generaciji rođenoj početkom pedesetih i nije bio čest uzrast), a ne zbog pjesme. I nije on bio naročito hrabar čovjek, niti borben. Ili se u njegovom slučaju uopće i nije radilo o pitanjima hrabrosti i kukavičluka. Mosor je bio samo slobodan čovjek, a u opis njegove slobode spadalo je i to da u proljeće 1993, u Splitu u kojem je popularnost Ante Pavelića već bila višestruko nadmašila popularnost maršala Tita, otpjeva ono što mu je na srcu.

A dobro je pamtio stihove pjesama do kojih mu je stalo.

Jednom sam mu se tako javio sms porukom, dok sam prelazio Brankov most i automobilom stizao u Beograd. Ama ni pet minuta nije prošlo i već je stiglo: “On ima čudesnu moć da svetlom ispuni noć, belinom osmeha svog razgoni tugu, on ljubav svakome da i vrata otvara sva, ko stari voljeni drug uvek je on. Beograde, Beograde, na ušću dveju reka ispod Avale…”

A znao je nazivati i lažno se predstavljati. Jednom me je tako, dok sam sjedio u nekoj beogradskoj kafani, nazvao s nepoznatog broja i predstavio se kao pukovnik JNA u penziji, najljepše godine službe je proveo u Sarajevu, sad živi u Beogradu u staračkom domu i želi sa mnom da se nađe da pričamo o šeheru. Šta sam sve slagao, kako sam se sve izvlačio, samo da se ne moram nalaziti s ludim pukovnikom, sve dok mu nije pukla koncentracija i nije zagrmio svojim smijehom.

Mosor kao da se u životu trudio da u tuđim srcima posije što više uspomena i da naše svakodnevice naseli sa što više različitih anegdota. Mogao bih tri dana pripovijedati što mi se sve s njime događalo. A nisam ga tako često viđao, jedva, u prosjeku, dvaput godišnje. I znam još barem toliko priča, koje sam čuo od drugih, u kojima je on bio glavni junak. Moj problem u svemu tome danas je taj što se ne uspijevam sjetiti ničega ružnog ili neugodnog, nikakve sitne zloće, podlosti ili barem neprimjerene šale na tuđi račun. A stalno se on šalio na tuđi račun. Na čiji bi drugi, uostalom. Ali u svim tim šalama, u kušinčićima koji prde ili u gumenim govnima podmetnutim najstarijem novinaru u redakciji, doajenu splitskoga novinarstva gospodinu Zdravku Gracinu, bilo je neke duboke ljudske privrženosti i solidarnosti. On čovjeka nije mogao uvrijediti, jer su svaki njegov nastup, svaka riječ ili postupak, bili sačinjeni od brige da sve bude dobro i da svi budemo dobri.

Gospođa Tonka, udovica pjesnika i novinara Momčila Popadića, bila je tajnica u redakciji Nedjeljne Dalmacije. Fina, blago distancirana gospođa, koja je svoju životnu tugu nosila dostojanstveno, ne dijeleći je previše s radnom okolinom. Znate li onu pjesmu Novih fosila i stihove “Tonka, reci cvrčak, Tonka, reci more, samo nešto reci, da ne bude gore…” E te je stihove napisao njezin pokojni muž. I tako jednoga jutra, prije nego što će novinari početi da dolaze, sjedi gospođa Tonka za svojim stolom, a s malenog japanskog tranzistora krenu ta pjesma. I ženi se u trenutku stuži i poče plakati, tako sama. U taj čas u redakciju ulazi Mosor:

– Tonka moja, pa šta je bilo? Pa kako bi bilo da se ja rasplačem kad god čujem oj Mosore, Mosore?”

I bit će da je Tonka tada istovremeno plakala i smijala se. Mislim, Bože, kako li je sad njoj nakon što je pao Mosor.

A jednom je on, iz sunčanog, toplog Splita, dolazio poslom u Zagreb. Bila je zima, ali ni u Zagrebu nije bilo hladno. Tog dana kada je stigao pale su prve pahuljice te zime. Valjda na desetoj pahuljici, on se ispred hotela Dubrovnik oklizuo, pao i slomio, čini mi se, ruku. Svima je bilo žao i svi su se smijali.

Još jednom je išao na sprovod u Sarajevo. Tada je umro Davorin Popović. Zvao ga je Pjevač, ali nikada Pimpek. Izgleda da mu nisu bili bliski ti sarajevski nadimci. I njega je znao još s košarke. I njega je gorko žalio, nepomiren s tom nepravednom logikom smrti i umiranja.

Svaki čovjek, valjda, voli život, ali Mosorov je odnos prema životu bio u nekoj čudnovatoj opreci prema mogućnosti smrti. Većina nas će koješta reći ili učiniti uz osjećaj tuđe ili vlastite smrtnosti. Možda je i u većinu naših dnevnih postupaka upisana misao ili strah od smrti. Ona određuje da nismo besmrtni čak ni u ovome času u kojem smo, sva je prilika, sasvim i skroz živi. U tome se razlikujemo od životinja, naročito od onih koje su nam bliske, od pasa i mačaka, koje su besmrtne dok god su žive, jer nemaju nikakvu ideju o vlastitoj konačnosti. Eto, tako je i Mosor živio u našim životima: ili je umio izbjeći svaku pomisao na umiranje. Ili nas je nekom emocionalnom čarolijom znao činiti besmrtnima.

U Mirzinom i u Pjevačevom slučaju, smrt je došla kao tragična greška u sistemu, pa je samim tim bila strašnija i bolnija. Tako se to činilo, gledano iz moje bliske daljine, toliko je Mosor bio očajan kada je umro jedan, pa drugi.

Bio je vrlo inteligentan čovjek i sjajno je poznavao ljude. Barem one do kojih mu je bilo stalo.

Kada su me Velimir Visković, Andrija Hebrang, Milan Ivkošić te još poneki sitan, bezimen i zavidan svat, što iz Zagreba a što iz Sarajeva, proglasili za četnika i obožavatelja Draže Mihailovića, Mosor mi se zdušno našao pri ruci. Nazivao je, slao poruke, šalio se na moj račun, privodeći me uvjerenju kako su svi ljudi dobri, samo što su neki od njih govna. Tako je to, otprilike, kod njega išlo: svi su ljudi dobri, ali neki od njih su govna. Shvatio sam ga od pola. Kratko smo bivali skupa.

Meni je ta njegova vedrina i dobrodušnost ponekad išla na živce, i to sam mu govorio. Smijao se i uvjeravao me da to baš i nije tako: nije Mosor dobrodušan, a vedri su drugi, pa se zato i šali s njima.

Obični smo i mračni ljudi, koji u mraku i jadu okolo nas bivamo samo sve gori i gori, i zna nam ići na živce kada je netko pod svaku cijenu dobrodušan. Kao da se ruga našim mrakovima.

Kad god bismo se vidjeli, htio je da pričamo o Sarajevu. A meni se već neko vrijeme o Sarajevu nije razgovaralo. Mosor je, međutim, upinjao. I kada ja ne bih htio prihvatiti, nego bih šutio ili pokušavao promijeniti temu, on je započinjao svoje. Najprije, kako je to bilo nekad, u vrijeme kada je Bosna bila prvak Europe, kako su veličanstveni bili svi ti ljudi, od Boše Tanjevića (njega je po nadimku zvao), preko Varajića i Radovanovića, do Mirze, s kojim je, naravno, sve počinjalo i završavalo: Mirza u Manili 1978, Mirza kod Palate osamdeset i neke, Mirza u Rimu i Madridu, pa u Sarajevu, ej, u Sarajevu u ona vremena slave i veličine, ali i u ovome Sarajevu sad, onakvom kakvo je za Mosora oduvijek bilo, a koje je teže samo za dvije tuge i za dva sarajevska groba, u kojima leže njih dvojica. Sarajevu, koje je nadživjelo svoju veliku i strašnu nesreću, rat iz kojega je izašlo čisto i pravedno, Sarajevo svih ljudi, bez obzira na vjeru i naciju, Sarajevo u kojem on može pjevati sve svoje pjesme… Mosor nije bio slijep, ni gluh, bio je pametan kao što to samo duhoviti ljudi mogu biti, ali njemu nije padalo na pamet prihvatiti da Sarajevo više nije što je nekad bilo.

U neka doba sam, slušajući ga, počeo misliti o toj njegovoj strategiji popravljanja nepopravljivog svijeta. O njegovome Sarajevu i o njegovome Splitu, u kojem je, kao slobodan čovjek, 1993. pjevao partizansku pjesmu. I volio bih da još jednom vidim Sarajevo Mosorovim očima. Kažem, još jednom, jer sam Sarajevo tim očima gledao, ali samo tako što bih gledao u neku stvarnu ili imaginarnu prošlost. Mosor je, međutim, imao tu sposobnost da mu se ljepota koju zamisli stvori pred očima. On je sve to vidio. I nas je vidio, kao puno bolje nego što smo bili.

Nije lako prežaliti mrtve koji su nam bili živi.

Kada mi je teško, kada mi se ona baš stuži, pokušavam se sjetiti svega lošeg, ružnog, neugodnog iz pokojnikova života. I onda se, u svojoj glavi i srcu uhvatim, kao brodolomac daske, te neke sitne slabosti ili sitnoga ljudskog izdajstva, i držim se dok prva tuga ne prođe. I čini mi se da nema boljega načina da ih prebolimo. Ljude koji najednom nisu živi. Sve smo im halalili, kao što se to lijepo i za dženaze traži, jer onima kojima nismo halilili, ti nam i nisu na srcu. Ali su nam ta svoja sitna ljudska svinjstva, karakterne slabosti i mane, svoju zlobu i trenutke kada bi postajali loši ljudi zato što im je bilo teško u životu, ostavili da nas spašavaju da se ne udavimo u tuzi i žalosti za njima.

Dogodi se, međutim, istina rijetko, da umre netko tko nam ništa ružno nije ostavio. Onda se tako počneš daviti, čak i ako ti nije bio među najbližima, pa ne znaš za što da se uhvatiš, kako ovu tugu da progutaš. Ne znam živ što bih s Mosorom: o kako si me zajebao, dragi, što me u životu nisi krivo pogledao i što mi nisi napravio neko sasvim malo sranje! Gore si me zajebao od onih, više im ne znam ni imena, koji su mi radili samo sranja, dok god sam ih bio u stanju primijetiti!

Munjevito je otišao. Kao u crtanom filmu. Da ne stignemo ni upitati kako mu je. I da ostane po njegovome: kako je Miiirza? Jer Mirza je bolovao dugo, duga je i čista bila Mosorova briga za njega. I za sve nas.

Objavljeno 24.06. 2004, Vreme

U četvrtom razredu osnovne prerastao sam cipele Gavrila Principa. Sjećam se, bilo je to početkom maja, išao sam s bakom na Bistrik u neku posjetu, i prije nego što smo na pješačkome prešli Obalu vojvode Stepe, stao sam u njegove stope utisnute u asfaltu, onako kako je Gavrilo stajao pucajući u Ferdinanda, i shvatio da imam veća stopala od njega. Bio je to prvi znak odraslosti, a to se nikad ne zaboravlja.

U školi smo učili da je Gavrilo Princip učinio veliku stvar za nas kada je ubio austrougarskoga nadvojvodu. Bio je to povod za Prvi svjetski rat, a razlozi su, učili smo, bili druge vrste. Austrijanci su gradili prugu Sarajevo–Višegrad da bi mogli napasti i osvojiti Srbiju. Onda im je on ubio prestolonasljednika, pa su je i napali. Konstrukcija je bila prilično neuvjerljiva, kao i većina onoga što smo o historiji naših naroda i narodnosti učili iz poznavanja prirode i društva, ali nije bilo na nama da sumnjamo. Zašto je učiteljica zaboravljala napomenuti da je Gavrilo ubio i Ferdinandovu trudnu ženu Sofiju? To će sljedećih godina zaboravljati i nastavnica historije. I jednoj i drugoj bilo je neugodno, kao i autorima naših udžbenika, jer su se potpuno identificirali s Gavrilovim činom, pa su nekako htjeli da im se ne broji ubojstvo trudne žene, nego samo atentat na budućega cara.

Moja baka bi, međutim, vazda napomenula tužno Sofijino stradanje. Ona se nije identificirala, nego je provodila život i stradavala u više carevina, kraljevina, država i republika. Je li me ona naučila da mislim drukčije od udžbenika povijesti? Ne, nedaj Bože! Njezin je nauk bio da sve valja po strani preživjeti, te sebi i svojima čuvati živu glavu. Prvi preduvjet za to bio je da nikada ne pokažeš da si drukčiji. Ali, skoro svake smo nedjelje išli kod tete Melanije i čika Bude na sijelo i kolače. Dok su se njih dvije družile, meni je čika Bude pokazivao svoje albume s poštanskim markama i pričao priče o vremenima kad su štampane pojedine marke. Kralj Aleksandar, pa kralj Aleksandar sa crnim florom, pa kralj Aleksandar preko čijeg lica piše NDH. Nisu još imali svoje marke, pa su udarali pečate preko kraljevskih jugoslavenskih, rekao je čika Bude. Pitao sam ga zašto nema marke s likom Gavrila Principa. Jeb’o on sebe, odgovorio je čika Bude, zbog njega sam spavao po drveću! Čika Bude Dimitrijević, penzionisani poštanski službenik, bio je solunaš, i zbog toga nije volio Gavrila. Naišla je bila velika voda, pa su se, on i njegova jedinica, penjali po drveću da ih rijeka ne odnese. Bilo je to u Albaniji.

Kada smo krenuli kući baka me je upozorila da nikome ne govorim šta je za Gavrila Principa rekao čika Bude. Nije mu bilo lako, jedva je živu glavu izvukao kad je bio solunski borac. Dobro, mislio sam, i nikome nisam ništa govorio. U školi smo ispočetka učili ono što smo učili. Svako znanje o povijesti naših naroda i narodnosti jednoga će se dana izokrenuti, pa ćemo svi zajedno vjerovati u nešto suprotno. Tada to nisam znao, a ni danas kada znam, nije mi mnogo lakše. Kada je umro čika Bude, sahranili su ga na katoličkoj parceli, da bi mogao ležati u istoj grobnici s tetom Melanijom. Pitali su ga: je li može tako? Može, odgovorio je, ionako sam se udao, a ne oženio. Svi su se smijali kada je to rekao. Dobar je čovjek bio, moj pratetak Budimir Dimitrijević, pa su ga mogli sahraniti i na šintoističkoj parceli, njemu bi bilo potaman.

Na filmu je Gavrila igrao Irfan Mensur. Kasnije je snimljena još jedna verzija s drugim glumcem, ali što se mene tiče, Mensur je bio pravi Gavrilo. S onim rijetkim brčićima koji su se nosili u ona vremena, a zbog kojih se u moje vrijeme ne bi sviđao nijednoj djevojčici u razredu. Bio sam treći gimnazije kada nas je profesor psihologije nagovarao da opet pogledamo taj film. Čudan je čovjek bio taj Grković: hvalio je Gavrila Principa kao da govori nekome u inat. A još uvijek nisu bila došla vremena od inata, jer je Principova povijesna uloga i dalje bila neprikosnovena. I otiđite na staro Koševsko groblje, i poklonite se ispred spomen grobnice Vidovdanskih junaka!

E, kada je to izgovorio, meni je bilo prekipilo. Je li to onaj spomenik koji je sagrađen od kamenja srušenih spomenika, pitao sam Grkovića. On je šutio i gledao me kao Staljin Trockog. Bio je bijesan, a meni je bilo drago što mi, zapravo, ne smije ništa reći. Jer sve što bi rekao bilo bi opasno po njega. Profesor Grković bio je nacionalist, a mene je držalo pubertetsko junaštvo. Skoro da sam bio poput Principa prije nego što će opaliti u Ferdinanda i njegovu trudnu ženu. Jedino što sam imao stopala za šest-sedam brojeva veća.

Tu bi se nekako i mogla završiti jedna povijest Sarajevskog atentata. Profesor psihologije najavio je ono što će doći za osam-devet godina, kada će i on biti jedan od ljudi koji su prezreli grad i svoju mladost u njemu, pa su odlučili ubiti Sarajevo. Nakon tri i pol godine opsade djeca će o Gavrilu Principu nešto drugo učiti, i više neće biti njegovih malenih stopa utisnutih u asfalt kod Latinske ćuprije. Sve će se domovine smanjiti i skupiti, kao da je netko uključio pogrešan program u vešmašini, a cijela jedna lažna povijest borbe naših naroda i narodnosti za slobodu pretvorit će se u niz privatnih uspomena. Neki na te uspomene gledaju s nježnošću, a drugi ljutito tvrde kako ih nemaju, spremni da ispočetka, skupa sa svojom djecom, nauče još poneku lažnu povijest, ali ovoga puta samo o jednom narodu.

Prošle zime se, međutim, dogodilo nešto što izlazi izvan logike zbivanja. U Sarajevu je jedan kustos zatražio da se Gavrilove stope vrate u asfalt. Objasnio je to povijesnim i turističkim razlozima. Na to se javio predsjednik jednoga od udruženja sarajevskih branitelja, koji je rekao da bi se u tom slučaju trebao vratiti i spomenik Ferdinandu i Sofiji. Taj spomenik stajao je s druge strane Obale, a porušen je s uspostavom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Branitelj se, pretpostavljam, želio inatiti kustosu, ali prijedlog mu je odličan. Umjesto spaljivanja iluzija, trebali bismo sačuvati spomenike na njih.

Ne vjerujem u historijske pouke, ali mi se čini da su naši narodi i narodnosti, boreći se za slobodu, tonuli u sve veća i veća govna. Prvo smo otjerali okupatore i jako za njima zaostali, da bismo zatim jedni drugima postali okupatori i zaostali sami za sobom. Sad molimo i kumimo da nas se pusti u Europu, a ona nas mjerka i samo što nam ne kaže: Može, ali ako obećate da ćete se popraviti! Mi smo, međutim, nepopravljivi. Samo mrtvi su shvatili pouke. Čika Bude Dimitrijević, moja baka, a vjerujem i Gavrilo Princip. Možda sam naivan, ali mi se čini da on lično ne bi opet ubio Ferdinanda i njegovu trudnu ženu.