Iza riječi riječ nijemost kazuje
Iza pogleda noć šum tama
U tami još tamnije

S onu stranu
Iza smrti
Bliski

Onoga kasnoljetnog dana prije pet godina sjedili smo u slastičarni na rovinjskoj rivi. Konobar se raspitivao jesmo li na odmoru. Ne, rekla si, došli smo da sahranimo Mirka Kovača. I onda si mu u dvije riječi objasnila tko je Kovač.

– Nisam znao da tu živi veliki pisac! – rekao je, istinski razočaran, i kao da bi nešto drukčije bilo da je znao.

Od Kovača on, vjerojatno, neće pročitati ni retka, ali mu je osjećaj gubitka u trenutku takav kao da je pročitao i razumio sve. I sad mu izmiče život.

Zato konobara pamtim.

Elizabeth Bishop (1911-1979.)

Ovo je kuća Bedlam².

Ovo je čovjek
koji leži u kući Bedlam.

Ovo je vrijeme
tragičnog čovjeka
koji leži u kući Bedlam.

Ovo je ručni sat
što kazuje vrijeme
pričljivog čovjeka
koji leži u kući Bedlam.

Ovo je pomorac
što nosi sat
što kazuje vrijeme
poštovanog čovjeka
koji leži u kući Bedlam.

Ovo je sidrište posve od drveta
gdje prispijeva pomorac
što nosi sat
što kazuje vrijeme
starog, hrabrog čovjeka
koji leži u kući Bedlam.

Ovo su godine i zidovi zatvora,
vjetrovi i oblaci drvenoga mora
kojima je plovio pomorac
što nosi sat
što kazuje vrijeme
razdražljivog čovjeka
koji leži u kući Bedlam.

To je Židov s kapom od novina
što pleše plačući dilj zatvora
ponad škripavog drvenoga mora
ispred je pomorac
što navija sat
što kazuje vrijeme
okrutnog čovjeka
koji leži u kući Bedlam.

Ovo je svijet knjiga bez svježine.
To je Židov s kapom od novine
što pleše plačući dilj zatvora
ponad škripavog drvenoga mora
i šašavi pomorac
što navija sat
što kazuje vrijeme
radinog čovjeka
koji leži u kući Bedlam.

Ovo je dečko što o pod lako bije
da vidi je li tu, je li ravan svijet,
za udovca Židova s kapom od novine
što pleše plačući dilj zatvora
što plešući valcer dilj tkačkog stana mine
a kraj njega je šutljivi pomorac
što čuje svoj sat
što otkucava vrijeme
zamornog čovjeka
koji leži u kući Bedlam.

Ovo su godine i zidovi i vrata
što se zatvaraju dečku što o pod lako bije
da ispita je li tu, i ravan, svijet.
Ovo je Židov s kapom od novine
što pleše radosno dilj zatvora
put drvenih, koja dijele se, mora
i kraj pomorca mine
što trese sat
što kazuje vrijeme
pjesnika, čovjeka
koji leži u kući Bedlam.

Ovo je vojnik što kući vrati se iz rata.
Ovo su godine i zidovi i vrata
što se zatvaraju dečku što lako o pod bije
da ispita li je tu, i ravan, svijet.
Ovo je Židov s kapom od novine
što pleše oprezno dilj zatvora
i daskom lijesa od ploča drevenih mine
a s njim ludi pomorac
što pokazuje svoj sat
što kazuje vrijeme
bijednog čovjeka
koji leži u kući Bedlam.

¹ Riječ je o psihijatrijskoj bolnici St. Elizabeths u Washingtonu u kojoj je bio zatvoren pjesnik Ezra Pound i gdje ga je E. Bishop, tada državni pjesnik SAD (1949-50), posjećivala. Pjesma uzima obrazac i ritam poznate dječije pjesmice “This is the House that Jack Built”(„To je kuća što ju je Jack zidao“).

² Bedlam, riječ izvedena iz naziva poznate londonske ludnice Bethlem. Riječ se na engleskom često upotrebljava kao opšta imenica, pisana malim početnim slovom, u značenju zbrka, metež.

Preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović

U predvečerje,
ribari na svojim brodicama žure na pučinu.
Sa stijena gledam tu tihu smrt
što odlazi po srebrna tijela namamljena svjetlom mjeseca
na površinu tamne vode, tamo daleko. 

Jutro zatiče obalu lišenu zagrljaja valova,
sprženu suncem,
ogrnutu tek nadom da će se more vratiti.
Staklene oči iznemoglih riba na ogoljenom plićaku
zure u nešto konačno. 

Zagledana u daleku crtu
na kojoj se voda spaja s nebom
poravnavam vlastito zrno vode
kao ona vaga s kapljicom na sredini. 

Kuda odlazi more, predvidivo, poslije svake plime?
Što radi na toj drugoj strani svijeta
daleko od okamenjenih ruku
zakopanih u skelete napuštenih školjki. 

Moja je oseka skidanje haljine
sa zamamnog tijela ljubavi,
jutro u kome užasnuta morska bića
prevarena slatkim pjevom mjeseca
prilaze suviše blizu svojoj smrti.

Možda će se more vratiti
Možda jednom neće.
Možda ćeš se vratiti
Možda jednom nećeš.
U mom je oku jedan zgrčeni otok,
na otoku ona kap koja ne smije zalutati dalje od sredine,
ne smije prevagnuti u mrak. 

Zato, tek da bih ušutkala čekanje,
pitam se opet i opet, kuda odlazi more,
i držim se za tu kap u kojoj se lako utopiti.
Jedan pogrešan uzdah, preteška misao…
Kuda i zašto odlazi i vraća se,
vraća li se?

Za NIN razgovarala Olja Bećković

Miljenko Jergović i ja smo  razgovarali samo u “Utisku nedelje”, poslednji put pre više od pet godina. Nesigurnim prstima sam mu otkucala poziv za ovaj razgovor, brzina kojom mi je odgovorio vratila mi je sigurnost – Ono zbog čega ljudi odgovaraju jedni drugima na poruke pet,petnaest ili trideset pet godina kasnije, nezavisno od istomišljeništva još uvek postoji. To je stvarno nešto. Učinilo mi se kao dobra ideja da krenemo s “poznatog terena”.

Da danas razgovaramo u „Utisku nedelje“, nema dileme da bih vas pitala: Kakav je utisak ostavio na vas predlog broj 1: Plasman Hrvatske reprezentacije na Svetskom prvenstvu?

Melanholično-rezigniran, uglavnom.

Predlog broj 2- Novak Đoković i njegov glas: „“Ajmo,vatreni“?

Dobar je Đoković, ne vodi pretjeranog računa o kolektivnim emocijama.

Predlog broj 3 – Građani Srbije koji su navijali za Hrvate?

Normalna stvar, tako bih i ja na njihovom mjestu.

Predlog broj 4 – Predsednik Srbije koji gleda utakmice bez tona revoltiran „navijačkim“ odnosom komentatora RTS-a?

Škodljivo je biti predsjednik, a sekirati se zbog prenosa nogometnih utakmica.

Predlog broj 5 – Komentator koji snižava ton na sledećem prenosu?

Pametan čovjek. I zbog manjeg se gubi posao.

Predlog broj 6 – Predsednica Hrvatske navija za Novaka?

Jedan moj komšija iz zagrebačkog nebodera odvajkada navija za Novaka. On mi je važniji, njene me navijačke strasti baš i ne zanimaju.

Predlog broj 7 – Kolinda u svlačionici, na tribinama i terenu?

Široke narodne mase su oduševljene.

Predlog broj 8 – Tompson na zvaničnom slavlju u Zagrebu?

On je odranije dvanaesti igrač te reprezentacije. Blesavim se prave svi koji danas kažu da to nisu znali.

(Ovde završavamo igru sa televizijskim formatom i kratkim odgovorima.)

Početkom ove godine, na pitanje za koga ćete navijati na Svetskom prvenstvu u Rusiji kad nema reprezentacije BIH , odgovorili ste: “Zašto mislite da bi trebalo da navijam za naše? Navijat ću, kao i toliko puta do sada, za neke romantične autsajdere i čudotvorce, kakvi obično nailaze iz Južne Amerike i Afrike, ali ih se ne može unaprijed znati. Kakav problem imam s našima? Možda upravo taj što su naši. Bili bi bolji da su nečiji drugi“. Pa, za koga ste navijali?

Na ovom Svjetskom prvenstvu moje srce bilo je uz Urugvaj. Za naše bih bio da nema dvanaestog igrača, tako da savršeno razumijem Srbe koji su navijali za Hrvatsku, jer oni nisu u istom paketu kupovali i Thompsona. Meni je, recimo, Srbija bila draga, pogotovo nakon što ih je opljačkao sudija Brih, ali, tokom igre, ne mogu reći da sam bio protiv Švajcaraca, pogotovo onih orlovskih, Šaćirija i Džake. Obojica su divni igrači, iz one najbolje balkanske škole moga djetinjstva.

Da li bi posle svega bio bezobrazluk da pitam – Da li ste u finalu navijali za Hrvatsku? Da li bi od iskustva SP 2018 trebalo uvesti u bonton da se pitanje “za koga navijaš“ stavi u rang jednake diskrecije kao i “da li si vernik“ ?

To pitanje je krajnji bezobrazluk, i na njega treba odgovarati uvijek tako da se nasekira pitača. Na kraju, prirodno je navijati za komšije, prirodnije nego za svoje sunarodnike, jer komšije razumiješ, komšije su tvoji, a komšijska te se politika ne tiče. Problem fudbala je kad prestaje biti fudbal, a kad postaje patriotizam i politika. Tu mene više nema.

Ko je suštinski zvao Tompsona na slavlje ?

Nitko Thompsona nije trebao zvati. On tu naprosto pripada, kao što, recimo, pripadaju i Mile Kitić, Aca Lukas, Stoja, Ceca ili Dragana Mirković. To znam jer pažljivo pratim izvještaje sa svadbi hrvatskih nogometnih asova. Kada se žene, tu su, ponekad i uživo, Mile Kitić i ekipa. Kada nastupaju pod nacionalnim bojama, u nacionalnim uniformama, onda je tu Thompson. Mislim da bi Ivan Čolović najbolje mogao objasniti taj prelaz od intimnoga i svadbenog do javnog i borbenog.

Boris Dežulović je pre nekoliko godina govorio o navodnoj odgovornosti feralovaca za stvaranje čudovišta “Tomphson”. Da li je humor poslednja odbrana, ili će se ispostaviti kao prva odgovornost intelektualaca?

Da, Boris je s Predragom Lucićem u neko ratno doba susreo mladog i neafirmiranog Thompsona u nekom dalmatinskom kafiću, i on im je dao demo kasetu s “Čavoglavama”. Njima se urnebesno smiješnim i zabavnim učinio taj spoj hrvatske nacionalne budnice, te balkanskog, srpsko-makedonskog ritma, s hevimetal dodacima. Ali, eto, narodne mase najprije se zapale na ono što se ponekom pametnom, duhovitom i obrazovanom pojedincu učini najbizarnijim. A što se humora tiče, tu su Thompson i narodne mase redovno na gubitku. Narod je, kao i svako drugo krdo, smrtno neduhovit. Duhoviti su samo oni koji su mimo naroda. Zato će svaki ozbiljan tiranin najprije pobiti i pomlatiti sve koji se nečem smiju.

Pesnik je zapisao : “Ubi me prejaka reč“. Je li prejaka reč ako neko kaže da je u Hrvatskoj na snazi „fašizam“?

Što se fašizma tiče, onog hrvatskog, o njemu ću radije govoriti u Hrvatskoj, nego u Srbiji. Nema previše smisla o tome govoriti na daljinu, dok god u zemlji u kojoj živite postoji i minimum mogućnosti da kažete ono što mislite i dok god postoji makar i mala grupa onih koji su vas u stanju čuti i razumjeti.

Da li između Srba i Hrvata stoji reč – “mržnja“?

“Mržnja” između Srba i Hrvata je, barem u ovom trenutku, godine 2018, gotovo isključivo sredstvo političke vladavine i manipulacije masama. Srbe se u Hrvatskoj “mrzi” taman onoliko i onako koliko i kako to odgovara političkim elitama, kako onoj vladajućoj, tako i onoj koja predstavlja neku imaticiju opozicije. Najistaknutije žrtve te mržnje, opet govorim – u ovoj fazi, pojedinci su koji i nisu Srbi, ali ih se treba nekako stigmatizirati, označiti, ozloglasiti, simbolički protjerati iz nacionalnog krda. Tako onda Ante Tomić ili Oliver Frljić stradavaju i gadnije i konkretnije nego neki anonimni, pa čak i manje anonimni, zagrebački Srbin. Fenomen zanimljiv za proučavanje. A što se svakodnevnog života tiče, tu kod nacionalista postoji nešto što bi se moglo nazvati načelnom, principjelnom mržnjom, ali koja je puna pojedinačnih izuzetaka. Tako, recimo, mrziš Srbe generalno, i mrziš Tomića i Frljića jer ih ti isti Srbi ne mrze – ali su ti Ceca i Stoja zakon.

Kad napišete da je predsednik Vučić “svedržac”, kako to zaključujete?

Tako što čitam srpske novine, i onda ono što sam pročitao provjeravam kod prijatelja. Zaključujem da je vašem predsjedniku stalo da ovlada kompletnom stvarnošću svojih građana, da ne kažem podanika, uključujući i njihove privatne sentimente. I to je onda, barem za mene, definicija svedršca.

Da li vam pošto pročitate srspske novine prejako zvuče reči: “nikad nije bilo ovakve kontrole“?

Dok god postoje novine poput Nina, Vremena, Danasa, i dok god postoje ljudi koji slobodno misle i nalaze načina da to iskažu, kontrola nije uspostavljena. Kontrola nad medijima sa stanovišta vlasti može imati smisla samo ukoliko je totalna i nepropusna. Zato se bolji i praktičniji politički režimi i ne bave pokušajima da uspostave takvu kontrolu.

Da li ovaj razgovor i to što NIN nije ugašen dokazuje da u Srbiji nema “svedržca”?

Ne, jer pitanje svedršca nije u njegovim rezultatima, nego u njegovim ambicijama. Vladare koji se bave osjećajima i mišljanjima svojih kritičara, a onda i šire, svih svojih građana, valja upozoravati da to ne bi smjeli raditi. Između ostalog i zato što im dugoročno nije pametno ni korisno.

Objavljujete kolumne u Jutarnjem listu – da li to znači da u Hrvatskoj postoji sloboda medija?

To vam je zgodan sofizam, kao ono kad jedan Rimljanin kaže da svi Rimljani lažu, pa laže li onda i on, ili govori istinu? Mislim da je dužnost novinskog pisca da se svakodnevno ili svakosedmično bori za prostor svoje slobode. Ja to radim, još uvijek relativno uspješno.

Da li je i u Hrvatskoj glavna dosetka vlasti da je u “eri društvenih mreža” besmislena priča o cenzuri?

Društvene mreže su, uglavnom, izvan kontrole vlasti, tako da vlast nema nikakvih zasluga za njihovu slobodu. Mediji su, ovako ili onako, pod kontrolom vlasti, ili ih vlast može ucijeniti. Cenzura u medijima danas se bolje vidi, očiglednija je nego što je ikad bila, a političari nisu ovlašteni da govore ima li ili nema cenzure. To je kao kad bi automehaničari procjenjivali ima li neki čovjek problema s bubrezima ili nema. O cenzuri mogu govoriti samo oni na koje se cenzura odnosi.

Šta ste mislili kad ste rekli da je Nušić bio ozbiljan čovek za koga bi bilo nezamislivo da se oglašava na društvenim mrežama?

Branislav Nušić je, pod jedan, bio previše mrzovoljan i depresivan čovjek da bi se družio po fejsbucima i tviterima, te, pod dva, svoj talent nije arčio na budalaštine. Na društvenim mrežama proizvodi se, uglavnom, nešto što već jest, ili će uskoro postati, verbalno smeće, otpad, papazjanija od riječi… Nemam ništa protiv fejsbučenja, iako se njime ne bavim, mislim fejsbušenjem, jer nemam svoj profil, nego samo službenu stranicu, ali Nušića na fejsbuku zamisliti ne mogu. Vasu Pelagića ili biskupa Štrosmajera, svakako da, ali Nušića i Marina Držića, nikako.

Ako nema nikakve razlike u stepenu medijskih sloboda, ljudskih prava, životnog standarda… između Hrvatske kao članice EU i Srbije kao kandidata – šta nam to govori ?

Plašim se, ako razlike u medijskim slobodama i ljudskim pravima i postoje, one bi mogle biti samo u korist Srbije. Životni standard u Hrvatskoj je još uvijek viši. Ali pitanja sloboda su zabrinjavajuća. Zato što su i medijske slobode, i ljudska prava, i prava manjina u Hrvatskoj bila na mnogo višoj razini nego danas. Čim se ušlo u Europsku Uniju, krenulo se u regresiju, na put u Srednji vijek. Bojim se da bi se i Srbiji moglo isto dogoditi kad uđe u Uniju, a ući će, u to sam siguran.

Govorite da ste izgubili nadu u lokalne političare kao pokretače,ali da verujete u dobre pisce i dobre čitaoce. Naš Predsednik se nedavno pohvalio da čita 600 strana dnevno!? Da li mu se po tom osnovu može izvanredno verovati?

Ne volim brzo čitanje. To vam je kao brzo jedenje, da ne kažem žderanje. Čitam polako i s uživanjem. Nikad nisam imao potrebu za drukčijim čitanjem. Ali nešto drugo ne mogu a da ne primijetim: nezamislivo je da hrvatski premijer Andrej Plenković ili Kolinda Grabar Kitarović spomenu nekog pisca ili, što bi bilo još veće čudo, citiraju neko književno djelo. Ne samo da nikad to nisu učinili, nego ni njihovi prethodnici, sve do Franje Tuđmana, koji bi možda nekad i spomenuo Miroslava Krležu, nikad, ali stvarno nikad, nisu izvalili neki malo intelektualniji i literarniji citat. U preziru prema kulturi i književnosti možda je i prednjačio bivši lijevi premijer Zoran Milanović. Vučiću se dogodi, pratim ga, da spominje pisce, istina najčešće mrtve, i da citira, i to vrlo korektno, književna djela. Općenito, današnja Srbija je u kulturnom smislu – da spomenem samo knjižare i izdavaštvo – daleko ispred Hrvatske. Tako da bi se moglo reći kako Hrvati imaju fudbal, a Srbi kulturu i književnost.

Citiram vas: “…pisac se ne može postati tako što se upravo to želi biti. Na taj se način postaje pilot, liječnik i advokat, nikako pisac. Piscem se postaje iz nekog razloga – nije sad važno ni kojeg – koji nije u vezi sa željom da se bude pisac. Pisac se postaje iz nedostatka, iz defekta, iz manjkavosti, iz nakaznosti, a ne iz talenta. Do pitanja talenta dolazi se tek nakon što su ustanovljeni defekt i nakaznost. I onda oni koji talenta imaju postaju pisci”. Iz kog defekta se postaje političar?

Političar je pojedinac koji umije ovladati sentimentima rulje. Netko tko umije biti u svemu prosječan, ne iritirati time što je bolji od drugih, a svejedno imati instinkt i ponašanje vođe. Političar je antipatičan čovjek, skoro bih rekao – hulja. A opet, bivalo je nekih vrlo časnih ljudi koji su se bavili politikom.

Kad se govori o odgovornosti intelektualaca – Da li vam je ubedljivo da je nacija (SFRJ) koja je izmislila kupovinu knjiga na metar u bojama troseda, zaratila zbog reči pisaca i novinara? 

U Jugoslaviji su pisci, naročito oni koji su naumili da na svojim plećima ponesu svekolike jade svog naroda, bili važni i utjecajni, čak i među onima koji ništa ne čitaju. Takvi su imali ulogu certificiranih proroka. Certifikati su se, to znate, dijelili u partijskim komitetima, gdje je drug pisac najprije bivao proglašen prorokom socijalizma, da bi ga se zatim unaprijedilo u državnog neprijatelja i nacionalističkog gurua. I jedno i drugo je, uglavnom, bilo neškodljivo po pisca, jer nikad nijedan takav guru nije hapšen ni progonjen. Kao i u Sovjetskom Savezu, pisci su u Jugoslaviji bili unaprijeđeni u nekakve sekularne, ateističke nad-sveštenike, te iz toga, i jedino iz toga, proizlazi njihova prenaglašena uloga u svemu onom što se zbivalo oko raspada zemlje. Danas je, srećom, drugačije. Nikoga više nije briga šta pojedini pisac misli.

Često pišete o novom talasu ljudi koji za razliku od nekadašnjih “gastarbajtera” odlaze da se nikad ne vrate. Da li se osećate odgovornim pred tim novim izbeglicama? Ako je bilo koji “Ćosić” odgovoran za nacionalizam, zašto su tolike generacije pisaca posle njega ostale neuspešne u zalaganju za kosmopolitizam?

Što se odgovornosti tiče, ona je kao i nekad, stvar nečijeg ličnog osjećaja i odnosa sa svijetom. Da, osjećam se odgovornim za to kad hrvatska policija puca u kombi pun izbjeglica, kao što se osjećam odgovornim kad nepoznat neko izbuši gume na autu beogradskih tablica. I mislim da je pitanje te vrste odgovornosti u stvari pitanje društvene i privatne normalnosti. Grozno je društvo u kojem se osjećaj građanske i ljudske odgovornosti smatra nacionalnom izdajom.

Da ne zaboravim: Šta imate protiv Mišela Uelbeka? Zašto mislite da ohrabruje nacionalizam,rasizam I fašizam?

Zato što se u zemlji Francuskoj zeza na račun muslimana. Svatko tko se u nekoj zemlji zeza na račun manjine meni je antipatičan. Pogotovo zato što je “in” i mondeno zezati se na račun muslimana. Osim toga, Uelbek nije moj pisac. Da jest, vjerovatno bih mu sve opraštao.

Šta imate protiv Frederika Begdebea?

Dosadan mi je. Pablik rilejšn i marketing nisu mi zanimljive prozne teme.

Izvinite za ovu digresiju, baš me zanimalo. Ovih dana je izašla vaša nova knjiga “Selidba”. Po kojoj sili prenosite kufere iz jednog u drugi grad ex Jugoslavije, ali nikada izvan tih granica?

Vjerovatno po sili jezika. A možda i po sili vlastite društvenosti i kulturnih interesa. Ovo je moj svijet, ovo su moji ljudi. Koliko god život u zemljama bivše Jugoslavije i na Balkanu bio mučan i tegoban, i koliko god se čovjek gotovo svakodnevno osjećao poniženim, ovdje se stalno događaju nevjerovatne stvari, zbivaju se svakodnevna čuda, koja nekako onda ublaže efekt svakodnevnih poniženja. Nigdje ja, osim ovdje, ne bih mogao biti pisac.

Može li se čovek preseliti, čak i da se preseli?

Mislim da ne može. Ili barem ja, Olja, ne mogu. Ovo sam ja i ovo ste vi, džaba su tu sve selidbe. Sve što o sebi i svojima mi imamo reći tiče se ovoga tu. Na neki to način pokazuju i svjetska prvenstva, i ta čudna potreba da se navija za neke koji su ti bliski, makar ih fakultativno i principjelo mrzio kad nema svjetskih prvenstava. Nije tu riječ samo o jezičnom razumijevanju. Ako ste pažljivo gledali utakmicu Srbije i Švajcarske, a nešto sumnjam da jeste, mogli ste vidjeti Mitrovića i Šaćirija kako u poluvremenu napuštaju teren i nešto se, kao, prepiru. Neki je tu faul postojao između njih, i oni ga sad raščišćavaju. Scena traje dvije-tri sekunde, što je za televiziju mnogo, i silno je važna. Malo je onih s kojima se na ovom svijetu odistinski razumijemo, pa je nekako važno da to imamo na umu, da ih sačuvamo, da se baš skroz s njima ne zakrvimo. Nije to pitanje Jugoslavije, jebeš Jugoslaviju, to je pitanje nas i našeg privatnog i društvenog integriteta, naše kulture, opstanka u svijetu.

Da li znate reči koje biste izgovorili dok otimate kufere nekom punoletnom detetu zaustavljajući ga da ne pređe carinsku zonu pre nego što ode bilo gde, samo što dalje od naših mudrosti?

Ne bih mu otimao kufere. Rekao bih mu: idi sine i sretan ti put, ali nemoj zaboraviti jezik i navrati ponekad, šta god bilo i kako god bilo, ovo ovdje je tvoje.

Dana 18.12.2016. godine udario je mraz na Novi Sad, a na uglu između ulica Iva Ćipika i Svetozara Ćorovića, na Novom Naselju, bilo je sablasno. Ustao sam u pola 4 ujutru da bih popio vode. Mučila me je blaga tepmeratura i usta su mi bila u potpunosti suva, toliko da sam počeo da se gušim još u snu. Sav pogubljen i sanjiv, otvorio sam ulazna vrata od garsonjere u kojoj stanujem, i pogledao u moje dvorište. Mraz. Živa ograda, kao i krovovi svih kućica u naselju do kojih mi je sezao pogled bili su sjaktavo beli, ali ne od snega, nego od ljutine mraza. Sa ulice je dopirao lagani topot konja. Da li ja to stvarno čujem ili i dalje sanjam? Zatvorio sam vrata stresašvi se od naleta zime.

“Jesam li sada ja to upravo video nju,
krajičkom oka, pri zatvaranju?
Devojku koja me je dozivala
u grozničavom snu?”

U sledećem trenutku, ležim pokriven na svom toplom krevetu i razmišljam. Dok sam zatvarao vrata, na ulici, koliko sam mogao da vidim od svoje dvorišne kapije po tom mraku i slabom uličnom osvetljenju, pojavila se ženska figura do struka, u tamnoj haljini poput noći. To je bila ona. Da li je moguće? Ali, šta ona radi tu u pola 4? U ovom delu grada? U Novom Sadu u 2016. godini? To su prva pitanja koja su mi padala na pamet i dalje bunovnom. Mračne misli su me obuzele u sekundi. Nisam mogao opet da zaspim jer nije bilo šanse da bih uspeo da povratim dubok i miran san. Uznemiren, ustao sam da bih se umio hladnom vodom u kupatilu, nakon čega sam se vratio u sobu gde mi je pored kreveta na staklenom stočiću stajala knjiga. Vratio sam se čitanju. “Tako ću skrenuti misli na nešto drugo, i zaboraviću na ovu viziju, fatamorganu” -govorio sam sebi. Knjiga koju čitam, muči me. Sa čitanjem sam počeo pre nekoliko dana i nikako se nisam mogao navići na stil i formu pisanja. Pokušavam da doživim taj svet, da osetim miris tog vremena i uhvatim emociju, ali mi to nikako ne polazi za rukom. “Katoličko barokno slikarstvo u Vojvodini”, glasio je naslov. Autor je Dušan Škorić, inače moj prijatelj, čovek sa kojim provodim subotnje popodne skoro svake nedelje u knjižari u koju odlazim, gde uz društvo vlasnika i šolju dobrog čaja vodimo razgovore na razne zanimljive teme. Dobio sam je na poklon kao njegovo najnovije delo i rezultat dugogodišnjeg istraživanja i terenskog rada po čitavoj Vojvodini. Kvalitetan povez i mazni papir krasili su knjigu, uz mnogo fotografija crkvenih dela baroknih majstora iz tog perioda, i pratećim tekstom o umetnicima koji su ih naslikali kao i likovnom analizom svake slike. Ignac Šternova “Bogorodica s Hristom i Sv. Jovanom Krstiteljem“ u prvom je planu, na naslovnim koricama.

“Obuzet,
sve vreme sam razmišljao o njoj,
tamnoj silueti,
i knjigu stavljao u drugi plan,
ne davajući smisla i značaja
tome što čitam.”

Da li da izađem i potražim je? Hladno je, tremperatura je otišla u petnaesti stepen ispod nule na celzijusovoj skali, a ja sam bolestan i pod temperaturom. Bolje da ostanem u svom toplom domu. Pasus koji čitam konačno dolazi do mojih misli… “Za tek obnovljenu crkvu u Doroslovu pored Sombora 1793. godine naslikao je Sv. Emerika za glavni oltar od sredstava sakupljenih od vernika. Ova tema oltarske slike, zbog svog značaja u programu političko-nacionalne svesti vernika u Ugarskoj, bila je veoma česta u slikarstvu i grafici. Prostor slike ispunjavaju figure pretežno smeštene u levoj strani slikanog prostora, svetac je na visokom stepenastom postolju u središtu kadra, okrenut ulevo, obučen u bogatu baroknu odeću i sa….“

“Izlazim da je potražim!”, pomislio sam prekinuvši sa čitanjem. Nastaviću dalje sa Matijasom Hanišem i njegovim stvaralačkim opusom kada se vratim. Tek je 4 i 10 izjutra. Dan još nije ni počeo, zora još nije zarudila.

Otvaram dvorišna vrata i izlazim na ulicu. Sat otkucava 4 časova i 15 minuta. Skupio sam hrabrosti, obukao se dobro i krenuo u potragu. Tražiću je, i verujem da ću je pronaći. I dalje čujem topot konja, ali njih nema na vidiku. Osećam da su blizu po jačini galopa. Ulica sva u srebrnastoj magli, a nikoga živog nema da uživa u tom prizoru. “Koliko samo ljudi izgube spavajući“, konstatovala je moja misao. San je još uvek gospodario gradom. Sve je izlgedalo tako bajkovito. Bacio sam pogled dole niz ulicu koja je vodila do blokova zgrada i marketa. U ovom delu ulice gde sam ja stanovao bile su kuće. Stare kuće sa lepim dvorištima koje ljudi nisu hteli da ruše. A gore na početku, i tamo dole na kraju ulice, nalazile su se nove osmospratnice i oko njih lokali. Moju ulicu, Iva Ćipika, presecala je ulica Svetozara Ćorovića, gde sam ja na samom ćošku preseka stanovao, i bila je takođe, kao i ovaj mali deo moje ulice sva od starih kuća. Komšijski pas počeo je glasno da laje. Krenuo sam ka lavežu i okrenuvši glavu desno uz ulicu Svetozara Ćorovića, video sam nju, u tamnoj haljini, blede promrzle kože, kako lebdi ka magli i nestaje. I pre nego što je nestala, tačno trenutak pre toga, okrenula se, modrih usana i sva u svojoj slavi i mirno rekla, tako prodorno kao da je pored mene i šapuće mi u samo uho: „”Ja sam Izabela od Parme. Imam 21. godinu. Moj muž je bio car Svetog rimskog carstva i vladar Habzburške monarhije, Jozef II, sin Marije Terezije i rođeni brat Marije Antoanete, francuske kraljice. Umrla sam još davno od  bolesti boginja, 1763. godine, ali moj duh je ostao da luta Ujvidekom. Tražim tebe. Ali sada moram da idem. Uskoro sviće. Čekaj me ovde, u isto vreme, za trinaest dana.  Tad ću ti reći razlog moje posete. Sad idi kući, otvori knjigu i upoznaj me.”

Ostao sam skamenjen u mestu. Hladnoća mi je mrznula kosti i štipala obraze. Ovo što se upravo dogodilo,  raspametilo me je.  Bilo je nestvarno. Ja sam znao ko je ona. Bilo mi je poznato njeno lice. “Pa da, kako sam samo glup“, pomislio sam. Nju je naslikao Jozef Hikel,  slikar češkog porekla, ljubimac Marije Terezije  koja mu je plaćala studije slikarstva u Italiji kod  tadašnjih najboljih majstora, kasnije dvorski slikar na habzburškom dvoru. Juče, dok sam prelistavao gore pomenutu knjigu, zapazio sam njen portret koji me je jednostavno upio u sebe. Nisam mogao da joj izbacim lik iz uma, i tako sam, misleći o njoj i njenom setnom pogledu, razmišljajući o njenim mukama u tom trenutku dok je nastajala slika, zaspao. Ta slika se čuva u depou “Galerije Matice srpske”,  gde je dospela iz salona Petrovaradinske tvrđave 1933. godine, a tamo je opet dospela kao dar Jozefa II Habzburškog  prilikom jedne od čestih poseta tadašnjem Ujvideku ili Neusatz-u, sa svojom trudnom devetnaestogodišnjom suprugom, kćerkom Vojvode od Parme. Pogledao sam ponovo na sat. Otkucavao je peti čas. Ni magla ni mraz nisu popuštali. Pas ponovo počinje da laje. Uzbuđen i nestrpljiv, promrzlih prstiju na rukama i nogama,  krenuo sam nazad ka kući. Za nepun minut, bio sam u svom toplom domu sa knjigom u rukama, tražeći portret Izabele od Parme.

“Teško je ne istaći mnoge likovne vrednosti portreta Izabele od Parme, svetlost koja se skoro eterično rasipa po figuri s leve strane, hromatizam koji svojim prigušenim rečnikom opisuje inkarnat i odeću, ili umeće kojim je dočarano njeno duhovno stanje. Lice madridske princeze, glatko poput porcelana, mirno i otmeno, gleda u posmatrača, u tužnim očima i na usnama prikazan je bol, prikupljen čestim neuspelim trudnoćama i bolestima. Suzdržana je u nakitu, koji počinje dijademom od belih i plavih bisera što se ponavljaju na širokoj ogrlici oko vrata, zatim je tu bogati broš od belih bisera u čijem je središtu portret supruga.” – pisao je Dušan Škorić rođen u Bačkim Brestovcima pored Sombora, istoričar umetnosti, u svojoj sveobuhvatnoj studiji. Opet sam pažljivo posmatrao sliku i opet me je gutala i vodila u paralelni  svet. Našao sam se u toj prostoriji sa Izabel.  Gledao sam kako Hikel radi u zanosu, i on sam očaran lepotom ove madriđanke. Da li je on znao njenu tajnu? Je li je zbog toga tako verodostojno prikazao njenu bol i  njen setni pogled koji govori da nije srećna u braku sa Jozefom II, i da voli njegovu rođenu sestru, Mariju Kristinu?  A to se tek kasnije saznalo posle njene smrti kada su pronađena pisma i njihova prepiska. Da li meni  Izabela od Parme  želi da kaže još nešto što nije znao ni sam slikar pa me je  zato  budila i dozivala ka sebi? Možda je baš zbog te tajne duša ove lepotice nesmirena, pa i dalje luta ovim gradom. I kakve veze ona uopšte ima sa Novim Sadom?  Daleko je 31. decembar. I zašto baš tada? „Za trinaest dana“- rekla je. Tada je doček nove godine.  I tako sam, boreći se sa tim teškim mislima, opet  savladan temperaturom i umorom, zaspao.

Budim se obliven znojem. Gledam na sat i zapažam da sam spavao dugo. Bilo je pola 3 popodne. Pored mene je i dalje stajala knjiga, otvorena na stranici gde je bio portret Izabele.

Sada mi nekako deluje da se sve ovo što mi se dogodilo odigralo relativno davno, bar pre 2-3 dana, a ne pre samo nekoliko sati. Moja temperatura je opala, verovatno zbog masivnog pokrivača i dobrog preznojavanja. Razmišljao sam da li da izađem napolje i udahnem malo svežeg vazduha, ali sam konstatovao da mi ovako znojavom i na toj hladnoći to nikako neće biti pametno. Umesto toga odlučio sam da skuvam čaj i pojedem narandžu, koja će me svojom kiselošću razbuditi i rasaniti. Seo sam za računar sa namerom da saznam što više u vezi Izabele i Hikela i potražim na internetu da li postoji nešto što će mi razjasniti moj zaključak koji je bio toliko logičan, da je ovo Hikelova najbolja slika, uz Mocartov portret iz profila naslikan 1783. godine za koji niko nije znao gotovo 200 godina, upravo iz razoga što je znao nešto što ostali u tom trenutku na dvoru nisu znali, nešto što je mučilo Izabelu u kratkom braku sa Jozefom II koji je trajao samo 3 godine i u kome su izgubili obe ćerke. Mlađu, na samom rođenu, koja je nosila ime njene ljubavi i rođene sestre njenog muža, Marije Kristine, posle čega je ubrzo od bolesti boginja preminula i Izabela, i drugu, Mariju Tereziju, prvorođenu, koja je dobila ime po babi sa očeve strane i koja je živela do svoje sedme godine.

Uz pomoć interneta saznajem da je Izabela rođena 31. decembra 1741. godine i postaje mi jasnije zbog čega mi je rekla da je čekam na uglu moje ulice baš u to vreme, tj. za trinaest dana, kada pada 31. decembar i doček nove godine. Takođe, saznajem da joj je majka takođe preminula mlada od bolesti boginja, i da je Izabela predviđala svoju ranu smrt još pre udaje za Jozefa. Dolazim i do informacije da je Izabela tokom kratkotrajnog braka sa Jozefom II bila melanholična i depresivna, teško je trpela svoje trudnoće, pa i da je posle prvog porođaja, kada je dala život ćerki po imenu Marija Terezija, pala u krevet na 6 nedelja, predviđajući brzu smrt i sebe i svojih kćeri. To se i ostvarilo, pošto je na svom drugom porođaju, njena ćerka Marija Kristina umrla posle samo par sati a ubrzo posle toga umire i Izabela, a njena starija ćerka, bolešljiva i nejaka, umire sa nepunih osam godina oko 1770. godine.

Na internetu još piše da su Marija Kristina i Izabela delile ista interesovanja o muzici, slikarstvu i umetnosti uopšte, kao i da su dane provodile pričajući i dopisivajući se. Iz tih pisama došlo se do zaključka da je Marija Kristina bila srećna osoba, zadovoljna sobom i svojim životom, dok je Izabela bila opsednuta smrću i crnim mislima. Pod čudnim okolnostima, gotovo sva pisma koja je Marija Kristina napisala Izabeli, nestala su odmah posle njene prerane smrti, dok su ostala sačuvana samo pisma od Izabele upućena Mariji Kristini. Sve ovo me navodi na pomisao da je Marija Kristina nešto krila, i, verujem, uništila svoja pisma poslata bratovoj ženi. Šta je to tajila Marija Kristina? Koju je to tajnu zauvek zataškala? To je mogla znati samo mrtva Izabela, i ona se sada, 253. godine posle svoje smrti, pojavljuje meni i doziva me u mojim snovima da mi otkrije svoju veliku tajnu, svoju veliku tugu i bol koja ju je navela na preranu smrt i uništila život zaljubljenog čoveka i budućeg cara Habzburške monarhije, koji je do kraja svog veka patio za njom i njihovom mrtvom decom.

Dane sam provodio čitajući iznova i iznova tekst o ovoj slici i gledajući sam portret, i uhvatio sam sebe da počinjem da ludim. Bio sam opterećen celom ovom pričom ali nisam smeo da je ispričam najbližima, jer bi onda svi pomislili da sam skrenuo. Želeo sam da odem u depo Matice srpske i pogledam sliku uživo, ali iz nekog raloga tamo mi nije bio dozvoljen ulaz. Dušana Škorića, autora knjige i prijatelja, pokušao sam više puta da pronađem i popričam sa njim o svemu ovome, ali je on bio po rečima njegove žene i vlasnika knjižare u kojoj se okupljamo, van zemlje. Otišao je poslom. Sakupljao je građu za novu knjigu koju je radio za Oksfordski univerzitet, naručenu od strane Amerikanaca. I tako, u svoj toj agoniji, osvanuo je i 31. decembar. Otkazao sam sve što sam planirao za taj dan. Mojima sam rekao da ipak neću doći kući da budem sa njima za doček, čak sam i devojci izmislio da sam bolestan i da mi se nigde ne ide, pa da bih voleo da odmaram, čitam knjigu i uživam u toplini doma. Na kraju, uspeo sam sve da razuverim da nisam čudan i da jednostavno ne volim dočeke, i negde oko pola 8 uveče, uzbuđen, nestrpljivo sam čekao te sitne sate i susret na uglu ulica Iva Ćipika i Svetozara Ćorovića, sa Izabelom od Parme, ženom Jozefa II Habrzburškog. Čekao sam i čekao, ustajao i šetao, pa opet čekao, i onda sam jednostavno utonuo u san.

Ona je bila tu. Video sam je jasno. Dozivala me je. Ustao sam, obukao se i krenuo za njom. Pogledao sam na sat, bilo je 4 sata i 15 minuta, 01. januara, 2017 godine. Na ulici, na samom uglu, stajala je, ista kao i na slici, i blago se smešila. Prišao sam joj nesigurnim korakom. Tada je opet onim prodornim glasom progovorila: “Negde u ovo vreme, 1741. godine, ja sam bila živa samo nekoliko sati i čista kao duša Hrista. Zbog toga sam ti i rekla da dođeš baš sada. Oslobodiću se velike tajne, i konačno će moja duša moći da napusti ovaj svet i preseli se na onaj drugi, gde više neće biti muke i bola, što će biti moje ponovno rođenje. U zemaljskom životu nisam imala sreće. Bila sam posednuta. Crna senka me je pratila čitavog života. Iako sam bila prelepa, što je za žene u tom vremenu bila najbitnija stvar uz plemićku krv koju sam svakako posedovala, ja se nisam osećala srećnom i zadovoljnom. Slutila sam smrt. Sa nepunih 18. godina, malo pre nego što ću se udati, dok sam još živela u Madridu, pozirala sam za portret Francisku Goji, tada mladom i perspektivnom španskom slikaru i pomoćniku dvorskog slikara u Madridu, Fransisku Bajeu, kao kćerka Filipa, sina španskoga kralja i princa Španije i vojvode od Parme.

Goja je me je tada, iako je imao tek 14. godina, zaluđen mnome i mojom lepotom, u naletu strasti obljubio na silu, i ja sam ubrzo posle toga saznala da sam trudna. Od tada mrzim muškarce. Dete je umrlo u meni još u trećem mesecu trudnoće, i nakon toga desilo se ono što je obeležilo čitav moj život. Javio mi se sami Princ Tame i rekao da ću živeti kratko, da ću uništiti život jednog velikog vladara, voleću njegovu sestru, i sva deca koju budem imala sa njim će umreti brzo. Još mi je rekao da ću biti fatalna po svakog ko me ugleda, što se i dogodilo. Sa ćerkom moga brata imala sam seksualne odnose još od samog poćetka braka i ona je bila zaluđena mnome. Nije htela da se uda i formira porodicu, što je njenu majku, Mariju Tereziju, ubijalo. Kompletna porodica je bila u rascepu zbog mene. U pismima koja mi je slala, Marija Kristina je pisala kako ima osećaj da jaše samog Đavola dok orgija sa mnom, da je ta strast jača nego bilo šta što je osetila u životu, i da želi da provedemo život zajedno. Mene je to činilo tužnom. Ja sam nju doživljavala na drukčiji način. Volela sam je istinski, kao sestru, ali me je sami Đavo terao da je sablažnjavam, ljubim i ližem, vodim ljubav sa njom. Devojku koja je bila srećna i vesela, napravila sam grešnicom i bludnicom. Sa njenim bratom nikako nisam legala u krevet, pa je i on počeo da sumnja u našu aferu. Ubrzo potom, ja sam sa njim drugi put zatrudnela i tada sam shvatila da mi se bliži kraj. Princ Tame me je dozivao. Samo je Jozef Hikel znao za nas. Jedne večeri, dok smo u velikom zanosu Marija Kristina i ja vodile ljubav, upao je slučajno u sobu gde smo bile i video nas. Obećao mi je potom, da nikome neće reći, a ja sam njemu u zamenu za vernost dala dozvolu da me naslika pošto mu je to bila velika želja. To je ujedno i njegova najbolja slika u životu. Uspeo je njom da postigne slavu, ali je takođe, obuzet mnome i mojom lepotom, doživevši duboku starost, umro u teškim psihičkim cepanjima i duševnoj boli. Isto tako je završio i Goja. I sada si tu ti. Mladi pisac i pesnik, umetnik, poletan i spreman da stvaraš velika dela, neki novi Hikel ili Goja. I posle 253. godine lutanja moje duše po habzburškoj monarhiji, ja sam u Ujvideku, gradu u kome sam nekada davno boravila zajedno sa mužem i njegovom porodicom u poseti Petrovaradinu i tvrđavi, baš na tom mestu gde ti sada stanuješ, na ovom uglu, došla kasno u noć, daleko od svih, i zborila sa Nečastivim. Rekao mi je da će mi kada dođe vreme, tu dati spokoj i mir, a on će se preseliti u nekog drugog, vrednog njegove milosti. Verujem da si to ti. Ostavićeš trag iza sebe, samo će taj trag biti pogan a ti ćeš završiti sumanut u borbi sa nekim svojim duhovim i utvarama. Tada mi je prišla, poljubila me i nestala. A ja sam osetio promenu.“

Otvaram oči uspaničeno. Gledam na sat. Još uvek nije ponoć. I dalje je 2016. godina. Čujem, sa ulice dopire lagani topot konja. Imam devet propuštenih poziva od devojke i dva od majke. Verovatno su se zabrinuli. Bio sam im čudan poslednjih desetak dana. Ali ja sam bio srećan. Srećan što nisam prespavao susret sa Izabel. Čekaću još samo malo da je opet vidim, a do tada ću zapisati ono što sam sanjao sada, a možda zapišem i ceo ovaj događaj od samog početka. Počeću ovako: “31. decembar je 2016. godine, i na Novi Sad je udario mraz.”

Početkom svibnja 2014. sarajevski lokalni portali javili su da je u svojoj kući, u Jukićevoj ulici, napadnut Mihajlo Trontel. Napala su ga i pretukla dvojica nepoznatih napadača. Kolima hitne pomoći prebačen je u bolnicu, gdje mu se ukazuje liječnička pomoć. I to je sve, nema nastavka priče, ne saznajemo jesu li napadači uhićeni (vjerojatno nisu), je li bilo sudskog postupka (vjerojatno nije), koliko je Trontel zadržan u bolnici, je li se vratio kući, tko ga je dočekao, živi li sam ili je s nekim, ipak mu je sedamdeset i devet.

Tri godine kasnije poboden je drveni križ s imenom Mihajla Trontela. Leži u grobu u koji je već sahranjena, dvije godine od njega mlađa, Lidija Trontel. Mogla mu je biti žena, možda i sestra. Za razliku od njega, ukopana je pod znakom drvene piramide, onim pod kojim se sahranjuju ateisti. Malo je vjerojatno da je on, za razliku od nje, bio vjernik. Bit će da je riječ o vjerama, pripadanjima i ceremonijalima živih, onih koji su Mihajla pokopavali. Čovjek dok je živ ne može biti siguran pod kojim će znakom biti sahranjen.

Mahinalno se osvrćem, gledam vidi li se s ovog mjesta Jukićeva ulica. Ne znam na kojem je broju kuća Mihajla Trontla, ali od njenih ulaznih vrata do ovoga groba ne može biti više od kilometar i pol. Za tiših i mirnijih noći čuju se ptice iz bašči u Jukićevoj.

Iako od kopanja nije prošlo više od godine, grob je već potonuo u travu. Nema vaze za cvijeće, nema tragova svijeća. Neizvjesno je imaju li Lidija i Mihajlo Trontel još koga u Sarajevu. Sjeća li ih se itko, osim, eventualno, susjeda, i naravno one dvojice nepoznatih napadača iz svibnja 2014.

Isti taj dojam ima šetač dok prolazi rimokatoličkom i jevrejskom parcelom groblja na Barama, pa se spušta zatim i penje uz mnogo veću i naseljeniju pravoslavnu parcelu, na koju se naslanjaju ona najživopisnija, ateistička, na kojoj je sasvim izmiješano ono jučerašnje i prekjučerašnje Sarajevo, te još jedna, mnogo mnogo manja, katolička. Većina mrtvih tu, čini se živom, nema u ovom gradu više nikog tko bi ih se sjećao. Uspomene na njih, ako ih je još igdje, tinjaju negdje daleko, u Kanadi, Americi, Australiji, ili na najudaljenijim tačkama od ovoga mjesta, u Zagrebu i Beogradu. Oni koji ih se tamo sjete, ako se sjete, najprije pomisle na grad što se naslanja na ovo groblje, u kojem su oni proživljeli svoje živote, i onda im iz gorčine tog sjećanja izrone njihovi mrtvi. Sjećanja su sve bljeđa, sve ih je manje i javljaju se rjeđe. Kada ih jednom sasvim nestane, ovi će grobovi ostati sami. Pretvoreni u dokumente jedne neželjene povijesti, koje nije najjednostavnije ukloniti s lica zemlje.

Osim što je slika jednoga drugog Sarajeva i njegove dovršene povijesti, groblje na Barama je i slika povijesti Srednje Europe, njezine transformacije i naplavljivanja na obronke Balkana. Tu, na ovom groblju, ona se, Srednja Europa, prelila na Orijent i Levant, na Bliski istok, u plitku Europu i duboku Aziju, pa se izmiješala, nekako prirodno i normalno, kao da joj je i to miješanje u naravi, s onim što je ostatku Europe do danas ostalo tako dalekoistočno. Dok ide od groba do groba i čita imena s nadgrobnika, šetaču se raskrivaju svjetovi, pa mu se pred očima i u glavi razvija neka nova, nikad ispričana povijest zapada, istoka, juga, sjevera. Krećući se tom poviješću kao da ukrug plovi vlastitim krvotokom. Na groblju Sarajevo je najednom veliko, pa se šetač čudi kako te njegove veličine nije i onda bio svjestan.

Nevidljivi su prijelazi od katoličke prema minijaturnim, evangelističkim i adventističkim parcelama. Tamo se, na granicama vjerovanja, pojavljuju nadgrobnici s najneobičnijim kombinacijama imena i znakova. Eto tako i groba Margarete Šmidt, učenice sedmog razreda gimnazije, koja se rodila 26. II. 1940, umrla 11. I. 1959. Grob joj se nalazi unutar evangelističke parcele, dok su slova uklesana u crni mramor ispisana ćiriličnim pismom. Čudno danas izgleda Šmidt na ćirilici, ali bilo je vremena, i to se vrijeme sad vraća pred očima šetače, kada to ne samo da nije bilo čudno, nego je barem pola Sarajeva bilo zasnovano na paradoksima te vrste, ispisano ili izgovoreno u pismima i jezicima koji se međusobno sudaraju i ne razumiju. U dnu ploče iskaz davne, do danas minule, sljedećim smrtima pregažene tuge: “Našoj nikad neprežaljenoj kćerki, spomenik podižu roditelji.” A dolje u travi, s ploče je nakon pedeset i devet godina otpala crno-bijela sličica na porculanskom ovalu. Na njoj se plavokosa Margareta nečemu smije, pa gleda ustranu, negdje u nešto čega više nema. Uzimam tu sličicu, prevrćem je po rukama i zagledam, znam da je uskoro neće biti, nestat će na nekom kosmičkom smetlištu, i poslije više nitko neće znati kako je izgledala Margareta Šmidt, čiji će grob, kako trenutno stoje stvari, još neutvrdivi broj godina, možda i desetljeća, stajati na sarajevskom groblju, sve dok i njega, u skladu s urbanističkim planovima nekoga novog grada, ne nestane skupa s grobljem. Na um mi pada da bih fotografiju Margarete Šmidt, otisnutu u porculan, mogao odnijeti sa sobom i tako je spasiti barem za moje oči. Ali odmah odustajem, jer na takvo što nemam pravo. Bio bih, bez obzira na prividno plemeniti motiv, samo još jedan pljačkaš grobova. Nježno je spuštam u travu, da bi već sljedećeg trenutka lice Margarete Šmidt zauvijek iščezlo iz sjećanja svijeta.

Tko je bila i od čega je umrla tako mlada, sarajevska gimnazijalka Margareta Šmidt? Dvije godine starija od moje majke, može biti da je išla u njenu, Drugu gimnaziju. Da i ona sad ne leži dvjestotinjak metara i približno toliko grobnih mjesta od nje, mogao bih je pitati zna li nešto o njoj? I lako bi se moglo dogoditi da zna. Ne zato što je ono Sarajevo bilo baš tako malo da bi majka svakoga znala, nego zato što su se u gradu dječje, dječačke i djevojačke smrti pamtile i prepričavale kao neka zajednička tuga i nesreća. Osim toga, vrlo je vjerojatno da bi ona zapamtila nekoga s takvim imenom i prezimenom.

Ime Margareta često je u toj generaciji, a karakteristično je i za sarajevske i balkanske Nijemce. Getheova Margarete, od dragosti Grethen, rođena posljednje mirnodopske jugoslavenske godine, pred konačni pakleni rasplet, a onda i nestanak cjelokupnoga svog roda, Margareta Šmidt bila je, u to nema ama baš nikakve sumnje, iz obitelji sarajevskih Nijemaca. Kako su i kada njezini došli u grad, ostat će nepoznato, ali ako su bili evangelisti, a sva je prilika da jesu, onda je njihov put morao biti malo drukčiji od puta koji je prešao Karlo Štubler. Osim što su, kao Nijemci, pripadali manjini, bili su manjina i unutar vlastite austrijsko-njemačke zajednice, koja je u Sarajevu bila većinski katolička.

Kako su preživjeli 1945. i sljedeće tri-četiri godine koliko je trajao deportacijski proces njihovih sunarodnika, te likvidacija gotovo cjelokupne njihove narodne zajednice? U Sarajevu si, u centru grada i u starim gradskim mahalama, nekako još i mogao preživjeti kolektivnu partizansku retorziju i odmazdu nad Nijemcima, ali u predgrađima i u provinciji, stradavali su i u koncentracijske logore bili odaslani praktično svi, uključujući i one koji su bili potpuno nevini. Izuzetak su bile samo one rijetke njemačke obitelji čiji su sinovi ili kćeri prethodno završili u partizanima. Već su iz Kasindolske Karla Stublera odvodili na ilidžansku željezničku stanicu, odakle bi ga poslali u logor, e da nije bilo komšija Srba. (Tko zna već koji put to spominjem, ali nikad dovoljno.)

Grad je bio dovoljno velik, mogao si se u njemu izgubiti, pogotovo ako za vrijeme rata nisi drugima činio zlo. Većina ljudi, čak ni kada su povlašteni manjinci, javno ne naglašavaju svoje kolektivne identitete, nego žive svojim običnim svakodnevnim životima, bave se svojim poslovima, poštari su, željezničari, školski nadzornici, pa ljudi oko njih možda i zaborave da su – Nijemci. Tako se, bit će, 1945. nitko nije sjetio da su Šmidtovi Nijemci. Bili su roditelji male djevojčice. To ponekad, ali samo ponekad, komšiluku zna biti dovoljno.

Ćirilica na Margaretinom grobu i unutar evangeličke parcele sama je po sebi uzbudljiv idikativ svakome grobljanskom šetaču. Iako ne možemo znati što iza takvog izbora pisma stoji, što god da je, mogući je početak priče, proze o Šmidtovima. Nijemci, koji su ostali pri svojoj, za bosanske prilike ekscentričnoj vjeri, vjeri mimo svijet, pod znakom svoga križa godine 1959. sahranjuju kćer, pa joj ime i porodično prezime ispisuju prema fonetskom, vukovskom načelu i u slavenskom, srpskom pismu. Štošta može iza toga biti, ali što god bilo ta ih je ćirilica i u najtužnijim trenucima života štitila od sudbine roda i naroda iz kojeg su potekli.

Zagledam okolne grobove, tražim gdje su Margaretini mama i tata. Ne nalazim ih, nema drugih Šmidtova u blizini. Možda ih nije imao tko sahraniti, a možda su još za života otišli iz ovoga grada. Ionako je i Margareta Šmidt najprije ležala na jednom groblju – Bara 1959. nije bilo – a onda su je, da se ne izgubi, da joj grob ne raznesu naokolo, selili na novo groblje, u sigurnost velikog, najvećeg zajedništva u povijesti Sarajeva. Tu će, vjerovali su, Margareta biti sigurna.

ivanlovrenovic.com/2018/08/davor-beganovic-izlazeci-iz-sarajeva/

1.

Imam u sebi dovoljno puta
da mi više ne treba putovanje.
Čak je i cijeljenje rana otišlo s brda, bez ikog.

Popijeno mlijeko opet će jednom
kipjeti i ne moram se zbog toga vraćati iz pustinje.

Podvezuješ nekoj ruži rame,
bez šestokrakice –
bebe iza predrhtane noći.

Rekao sam da je ćuk selica i da voli
raskomadavati cvrčke
i da pod krovom na kojem ćuče
smrt već zapodijeva vodu s nekim.

Riječni se galeb obrušava u malo magle,
jedva nahvatane u korito Sane

Čim je tata umro i knjigu su mi odbili i čuvar
angeo po nebu se počeo skrivati minut po
minut po minut.

I kao da sam nekome nanešena rana,
nema me tko sašiti
nema me tko spriječiti da ga bolim

2.

Sreo Aidu iz pjesme ZAKOPAVANJE SESTRE :
“Vodim svog ostarjelog školskog slavuja na ručak. Hej, na devet jezika prevedena pjesma o mome bratu u tri masovne nađenom.
Darko moj,
sad mi bratov mezar pun i namiren.

Sad dojke nemam, mili.”

3.

Pilat pisao materi, opet:

Nečiji sin mrtav na pincgaueru.
Maloprije pijan poginuo.

Pjevao o pupoljku na usnama.
Pčela mu s rane mjerka usnu.

Marina, znam da, evo, ovoga časa prolaziš ispod mog balkona. Ulica se uskovitlala lišćem. Treperi. Razmičem presušene bijele plahte. Užarile se pod drvenim kvačicama. Naginjem se preko ograde i vidim kako hodaš polako. Vikao bih za tobom. Mila moja, Marina. Sve bih ti rekao, u grudima mi odjekuje riječima. Umjesto mene zašumi stari hrast. Pruža grane nad tobom. Izvijaju se kao tvoja leđa.

Do mog je stana četrdeset stepenica. Ne računam onih pet kojim se uspinješ do ulaza 73. Preskačem stolice i nered po podu. Naslanjam se na vrata i osluškujem. Cijeli haustor odzvanja tvojim potpeticama. Na prizemlju si, prstima tek ovlaš dodiruješ ogradu. Grudi ti se nadimaju jače. Uvijek se uspušeš kad se uspinješ.

Evo te, prolaziš pored stana starog inženjera. Kladim se da stari lisac ni sada nije zatvorio vrata. Napola su rastvorena. Prikučena starom, drvenom stolicom. Vidiš mu mlohavo tijelo ispruženo pred preglasnim televizorom. Ženski glas najavljuje promjenu vremena.

Koraci ti odjekuju jače. Kunem ti se, srce će mi iskočiti. Otvaram poklopac špijunke. Vidim kako zastaješ pred vratima. Namještaš kosu. Nikad ne zvoniš. Grlo mi se stislo od ta dva kratka udarca o drvo. Zvuk okretanja ključa u metalnoj bravi. Zašto vražja vrata toliko škripe?!

Ti si fluorescentni koralj u mračnom hodniku. Od tvojih se boja sve postidjelo. Prsti mi izgaraju u tvojoj kosi, rascvjetanim nevenima. Ljubim ti čelo orošeno svjetlucavim kapljicama. Na usnama mi ostavljaju slankast okus. Naslanjam te na vrata, a ti se kao zmija omotavaš oko moga tijela. Zadižem ti haljinu. Gola bedra ti se razmiču pred mojim prstima. Izvlačiš mi ruku i njome pokrivaš svoje lice. Udišeš glasno. Vrškom nosa prelaziš po mojim prstima. Ližeš im vrhove. Jezik ti je hrapav i hladan. Iz njega niču cvjetovi kupine.

Izuvaš se i hvataš me za ruku. Dlanovi ti struje. U sobi je zrak težak, otvoreni prozor zamračen roletnama. Govoriš mi na uho. Glas ti je vrtoglavica. Spuštam ti naramenice. Grudi su ti male. Bradavice ružičaste, krhke kao klobuk stapke. Pod mojim se jezikom uspravljaju. Dlačice na tijelu ti nakostriješene. Mirišeš toplo i slatko, kao sandalovina. Puštaš me da te svlačim, a znaš da sam nespretan. Otima mi se svako dugme. Na ulici netko šutira staklenu bocu. Gaćice su ti crne. Uvijek nosiš pamučne. Zavlačim prste duboko. Na vratu su mi polukrugovi tvojih zubi.

Polažem te na krevet. Kosa ti se rasula po jastuku, kao na vodi. Koža ti bijela, posuta pjegicama. Podižem ti koljena. Ljubim ti unutrašnjost bedara, tamo gdje su najmekša. Pod kožom mi vrije od tvojih mirisa. Glava mi zaranja u tvoje međunožje.

Kroz rupice na roletnama glasno zriču zrikavci. Tvoje su ruke obavijene oko moga vrata. Povlačiš me prema sebi. Dišeš mi u obraz. Prodirem u tvoju utrobu. Ne zatvaraš oči. Obrve ti se u korijenu malo skupe. Usne rastvore.

Podižem te na sebe. Tvoje tijelo se topi u kapljama znoja. Kosa ti se nadvila nad nama kao šator. Kao prašuma. Mirisna i vlažna. Podižeš glavu, kosu zabacuješ na leđa. Vrat ti je bijeli ždral. Nad grudima ti iskočila čipka žila i plavih vena. Soba se ispunila tvojim uzdasima. Lascivnim riječima. Sve podrhtava. Stežem ti bedra. Ostavljam crvene otiske.  Prsti ti u mojoj kosi. Zubi zarinuti u vrat. Zaurlam.

Nos ti je negdje između jastuka i mog uha. Srce ti udara o moju kožu. Podižem ti glavu i ljubim te. Nježna si kao dijete. Blaga i prozirna. Spuštaš se na jastuk. Ništa ti ne govorim. Umjesto toga proučavam ti oči, dvije močvarne kaljužnice. Zelenožute.

Staklena boca na ulici se razbije. Dječja graja širi se zrakom. Lopta snažno udari o zid. Vjetar podigne bijele plahte pod drvenim kvačicama. Vidim te kako zamičeš iza ugla.

Marina… ni danas nisi došla.