Zoran i ja godinama vodimo dijalog u kojemu je konstanta da se gotovo ni u čemu ne slažemo. Želim li precizirati, reći ću: ne slažemo se gotovo ni u čemu što se odnosi na vrijeme nakon raspada Jugoslavije. Ipak, jedna od rijetkih stvari oko koje smo se uvijek složili jest bošnjačko-nacionalistička recepcija i percepcija Ive Andrića. Naravno, i tu može doći do finesa u kojima će nam se mišljenja donekle razići. Kod mene je izvor znanstvene nelagode prije svega odveć dobrohotno čitanje Andrićeve Disertacije sa Zoranove strane. Svoje viđenje toga teksta, koje ovdje nemam potrebe ponavljati, dao sam u prilogu “Islam und Christentum zwischen Ablehnung und Verflechtung. Der Franziskaner-Zyklus von Ivo Andrić gelesen im Kontext seiner Dissertation“. (www.openstarts.units.it/bitstream)

Ono što u svojim javnim istupima izbjegavam jest pozicioniranje u temama povijesti ili politike. Mislim da je moje znanje na tom području odveć nedostatno, da se svodi na opće “istine” do kojih se dolazi iz tiska, interneta ili pak na osnovu vlastitih, pokatkad bolnih osobnih iskustava. Puno se ugodnije osjećam na polju znanosti o književnosti ili kulturologije, tako da se žurim što prije tamo vratiti kako bih sa Zoranom nastavio kompetentni dijalog neslaganja. No prije toga vraćanja htio bih pročistiti i zaoštriti svoju argumentaciju koja me je otjerala u dnevno-političke stvari, one koje me, bar u domenu javnoga izričaja, ne ispunjavaju osobitim zadovoljstvom. Dvije su rečenice u Zoranovoj besprijekornoj knjizi pobudile u meni emocije. Jedna je od njih u meni dovela čak i do osobne povrijeđenosti, nešto što smo Zoran i ja uvijek izbjegavali da učinimo jedan drugome. Naravno, ovdje ta rečenica nije bila usmjerena meni već “kolektivu”. Što sam se osjetio jednim njegovim dijelom, moja je greška. Druga me je zagolicala zbog svoje netočnosti i uvođenja ravnoteže između zločina, nešto što je u etičkom diskurzu teško dopustivo.

Pa da počnem s njom. Ona je nekako jednostavnija. Murat Šabanović jedan je od sitnih lokalnih siledžija koji se proslavio uništenjem biste Ive Andrića u Višegradu. Čuvena je bila i njegova prijetnja da će u zrak dići branu na Drini. Kako i čime, na to pitanje “local hero” nije dao odgovor niti je najavljeno realizirao. Onda je nestao iz Višegrada i nastavio “kaže izveštaj Komiteta za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovečnosti i međunarodnog prava, i to potkrepljuje dokumentima i izjavama svedoka, […] svoju ratnu aktivnost u Podrinju i postao komandant Drugog bataljona Prve podrinjske brigade Armije BiH. U petom izveštaju ovog komiteta (Ratni zločini na području opštine Goražde) vidimo ga kako preko megafona poziva Bošnjake u Goraždu da ubijaju svoje susede Srbe.” (citiram Milutinovića u odgovoru meni) Onda Milutinović nastavlja raspravu o Višegradu i kaže sljedeće: “Zulfikarpašićeva strategija nije poricanje zločina, nego njihovo prikrivanje: on piše o četničkom ubijanju Muslimana u Višegradu 1942. godine, ali prećutkuje ustašku kampanju ubijanja Srba u Višegradu iz avgusta 1941., kojoj je ova četnička sledila kao osveta. Ovo prvo ‘se zna’, a ovo drugo se potiskuje. To nije cela istina. Ovde se ne mogu ponoviti svi primeri – čitalac će ih naći u mojoj knjizi – i dovoljno će biti da se samo setimo da svaki nacionalizam konstruiše vlastitu naciju kao apsolutno nevinu žrtvu tuđeg zla. Bošnjački nacionalizam nije izuzetak iz tog pravila.”

Ova su dva citata u tekstu razdvojena, no zbog zajedničkog ih je konteksta, bar mi se čini, dozvoljeno promotriti kao jednu cjelinu. Posljednja rečenica je nešto s čim se nitko razuman ne može ne složiti. No kako stoje stvari s konkretnim materijalom? Poanta je drugoga dijela da su zločini u Drugome svjetskome ratu što su ih počinili ustaše sa sobom povukli četničku osvetu. Implikacija ove poante, kada je se promatra u kontekstu situacije u ratu od 1992-1995, je sljedeća: Murat je Šabanović u Višegradu progonio Srbe koji su se, iz osvete (bit će to česta teza spominjana kada se pokušalo obraniti genocid u Srebrenici) ili u samoobrani odlučili na vojne operacije protiv lokalnog stanovništva. Nažalost, tu nešto ne funkcionira. JNA je već 6. travnja 1992. okupirala grad, uspostavila svoju vlast, koju je zatim, službeno, 19. svibnja predala SDS-u i srpskim vojnim formacijama u gradu. Prekrasno je literarno svjedočanstvo o tome genijalni roman Višegrađanina Saše Stanišića Wie der Soldat das Gramophon repariert. Tko ima volje, neka čita. Šabanović nije imao ni koncentracione logore ni mašineriju uništavanja. Ovi drugi jesu – i primijenili su je, najviše u monstruoznom projektu etničkog čišćenja Podrinja, zamišljenom i koordiniranom u Beogradu, provedenog u Bosni – pod čijim rukovodstvom zna se. Cilj je toga plana bio uklanjanje većinskog bošnjačkog stanovništva na cijelom teritoriju i stvaranja cordon sanitaire prema Srbiji. Moja paralela s Adolfom Hitlerom tu ne cilja na Holokaust, sačuvaj me Bože, već na stupanj povjerenja u izvještaj Komiteta. Znači nikakva analogija između zločina nad civlinim stanovništvom u Bosni i Holokausta. Bez obzira na autoritete koji ga koriste zadržavam si pravo  da, en gros, sumnjam u njegovu objektivnost. I da se ne složim s Milutinovićem: tek kada ne bude naših ni njihovih, već samo žrtava, bit će to izvještaj s dovoljno snage. Čekat ću ga. A ovako imamo situaciju u kojoj je jedna međunarodno priznata zemlja napadnuta izvana i iznutra od strane višestruko jačeg neprijatelja, armije koja je nominalno bila jugoslavenska a aproprirana je od strane jednog dijela Jugoslavije, bez mogućnosti da se obrani sama, zbog nepravednog embarga na naoružanje. Zašto je ta zemlja raspačana, zašto joj je ukinuto pravo na identitet – sekularni, multinacionalni i multikulturalni – na to pitanje odgovora nemam. Istovremeno činjenična nepravda koja joj je nanesena, i moja konstatacija te nepravde, nipošto me ne svrstava u istu skupinu s Rusmirom Mahmutćehajićem ili Alijom Izetbegovićem (niti me tjera da vadim kestenje iz vatre za njih) jer njih taj identitet – sekularni, multinacionalni i multikulturalni – nijednog momenta nije zanimao a mene itekako jest, i zbog osobne biografije. Nisu oni imali velikih problema u vezivanju zastava sa HDZ-om ili SDS-om, a što su se poslije “sporječkali”, to se vrlo lako moglo predvidjeti. Tko je bio naivan i vjerovao da neće, dobio je svoje. Ja nisam bio i napustio sam ih sve, s bijesom i gađenjem, u prosincu 1991.

I onda, još kratko o osam i osam tisuća. Zločin u Dobrovoljačkoj je nedopustiv čin i tu su njegovu zlokobnu karakteristiku ukazali su brojni Bošnjaci ili bosanski Hrvati. Točka.  Zoran sada citira, prema Bougarelu, iz ”Uputstva za muslimanskog vojnika” “sledeću rečenicu: ‘Komandni oficir odlučuje da li je za opšte dobro bolje osloboditi, razmeniti ili likvidirati zarobljenika’”. Uputstvo su “1993. godine sastavili bihaćki i zenički muftija”. Uputstvo je, složit ćemo se, jezivo. Tko ga je slijedio? Jesu li prema njemu izvršene likvidacije dokumentirane? A ja citiram „Uputstvo“ „prvog u Srba“, haiku književnog kritičara, pjesnika, kasnijeg isihasta, a sada privremenog stanovnika Scheveningena (nadati se da će presuda protiv njega uskoro postati pravosnažna i da će onda dobiti stalno mjesto boravka, za narednih dvadesetak godina): “Put kojim vodite Bosnu i Hercegovinu je ista ona autostrada pakla i stradanja kojem su pošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao a Muslimanski narod možda u nestanak, jer Muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje …”. Ovo je “Uputstvo”, za razliku od onog muftijskog realizirano.

Ni nakraj pameti mi nije da se poistovjetim s trućanjima o dobroti “Bošnjana” i njihovu eternalnom proganjanju od sila Zla. O tom sam mitosu pisao u tekstu “Postapokalypse im Land der ‚guten Bosnier’. Kulturkritik als die Quelle des kulturellen Rassismus”, u: Ferhadbegović, Sabina und Brigitte Weiffen (Hg.) Bürgerkriege erzählen. Zum Verlauf unziviler Konflikte. Konstanz 2011. 199-222. Poslije silnih opstrukcija, i zahvaljujući zalaganju Envera Kazaza i Marka Vešovića, hrvatska je verzija pod naslovom “Postapokalipsa u zemlji ‚dobrih Bošnjana‘. Kulturkritik kao izvor kulturalnog rasizma” objavljena u Sarajevskim sveskama. Kome je stalo može je pronaći na internetu: www.sveske.ba/bs/content/postapokalipsa

O etici i empatiji prema patnji Drugoga kao njezinoj osnovi (tada mi još nisu bila poznata istraživanja Fritza Breithaupta; da jesu, stajalište bi donekle modificirao) pisao sam u tekstu “Poštovanje drugoga, patnja drugoga”, u: Književna istorija 157, 2016. 367-380 (http://knjizevnaistorija.rs/editions/157/1_beganovic.pdf). Fokus mi je bio na iznimno osjećajnom stajalištu bosanskih pripovjedača (Miljenko Jergović, Selvedin Avdić) prema stradanju Srba u ratu 1992-1995, a kao etički mi je miljokaz poslužio – naravno Ivo Andrić. Bilo mi je drago kada mi je Zoran rekao da taj moj tekst čitaju njegovi studenti.

No dosta samohvale. Mislim da je iz rečenoga prilično jasno kakav je moj stav u odnosu na bosansku tragediju. Ostaju još dvije stvari koje valja raščistiti. Prva se odnosi na istinske “junake” Bitke za prošlošću i njihovo mišljenje (ako ga uopće imaju) o onome što je u toj knjizi napisano i na briljantan način obrazloženo. Neka se izvole očitovati, vrata su im portala na kojima se Zoran i ja sporimo sigurno otvorena. Drugo je pitanje, za mene osobno puno važnije i, nakraju, interesantnije, kamo dalje s istraživanjem Andrića. Sam Zoran Milutinović a onda i Tihomir Brajović obilježili su putove kojima bi se moglo kretati u budućnosti. U Njemačkoj su impulse pružili Renate Lachmann, Jurij Murašov i Miranda Jakiša. Uz to se, kao najnoviji doprinos, mora spomenuti knjiga Attached to Dispossesion. Sacrifical Narratives in Post-Imperial Europe Vladimira Bitija. Onaj dio znanosti o književnosti u Srbiji koji Andrića promatra isključivo kao srpskoga pisca, i osporava svaku mogućnost njegove pripadnosti negdje drugdje, na južnoslavenskome teritoriju, trebao bi dobiti odgovor u modernoj varijanti znanosti o književnosti koja će slijediti teoriju “isprepletenih” ili “hyphenated” identiteta, podrazumijevajući pod njima mogućnost prisustva jednoga spisatelja u okviru više nacionalnih (ili nenacionalnih) korpusa. Još uvijek veoma maglovito razvijam tezu o “katoličkoj pripovjedačkoj Bosni” (koristeći pri tome briljantnu sintagmu Jovana Kršića) u kojoj bi na prvome mjestu, sa svojim ranim prozama, stajao Ivo Andrić. Slijedili bi mu, generacijski, Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović i Josip Mlakić. Jedva čekam da već napisanim tekstovima dam milost uobličenja i da ih pošaljem, prije objavljivanja, kritičkome oku svoga prijatelja Zorana Milutinovića. Nastavit će se tako istinski dijalog ljudi koji i kada se spore znaju da to ne čine kako bi povrijedili drugoga.    

Teta Marica silazi iz vlaka. Smije se, drago joj je što su svi tu, širi ruke, kao u zagrljaj. Nije joj sumnjivo što su svi tu, skupili se da je dočekaju.

Zakorači niz peron, jedan korak, pa drugi.

Šute, nitko se ne pomiče, nisu se dogovorili tko bi, ili bi joj dali još nekoliko trenutaka sretnog života.

A onda joj netko mora reći.

Jutros u bolnici, na njegovom odjeljenju, iznenada, srušio se usred vizite, ništa nisu mogli učiniti.

Odgovor Davoru Beganoviću

Duboko sam skrušen pred svim komplimentima koje mi je u svojoj kritici knjige Bitka za prošlost uputio Davor Beganović (kako-razmisljati-o-andricu) i zahvalan za pretežno pozitivnu ocenu koja je od njega došla. Onima koji ga poznaju i upućeni su u njegov rad neće biti iznenađujuće što sam napeto iščekivao njegov sud, i što sam posle toga mnogo spokojniji. Moja knjiga je polemička i poziva na debatu o mnogim pitanjima – mada je i književni i naučni život kod nas danas takav da u tom smislu ne treba gajiti prevelika očekivanja – i ja ću se rado odazvati svakom pozivu da objasnim svoja tvrđenja i potkrepim ih dodatnim dokazima. U ovom slučaju to nije preterano zahtevno, jer Beganovićeva kritika i ne dolazi sa suprotne strane u ovoj, za sada samo mogućoj, debati, nego iz blizine mesta sa kojeg i ja govorim: da to kažem koristeći termine Rusmira Mahmutćehajića, jedan “žrec andrićevstva” kritikuje drugog, a na vebsajtu trećeg. To ne znači da su naše pozicije u svemu identične – autentična razumevanja uvek su različita, razumeva se drugačije ako se uopšte razumeva, da podsetim na jedan važan Gadamerov stav – i ne moraju takve biti. Dok se u oceni stavova i tvrđenja koje tumačim u knjizi Bitka za prošlost Beganović i ja slažemo, on mi upućuje jednu kritiku koja se odnosi na korišćenje izvora, i jednu koja se odnosi na istorijski kontekst. Prva glasi:

Moje pitanje: Koji Komitet? Uvid u bibliografiju pruža nam sljedeći podatak o toj jedinici: Stanje u opštini Viešgrad pred izbijanje ratnih sukoba i zločini prema Srbima u toku ratnih sukoba. 1996. Beograd: Komitet za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovečnosti i međunarodnog prava. http:/www.slobodan-milosevic.org/documents/reports/Serbian/8-VG.htm. Zašto bih ja vjerovao Milutinoviću i njegovome Komitetu kada se zna što se doista zbilo u Višegradu i kakvu je odluku u vezi s ratnim zločinima koji su se desili u njemu (nota bene, vjerojatno najzloslutniji u Bosni, uz prijedorske i srebreničke masakre) donijela oficijelna institucija ICTY u slučaju protiv dvojice „uglednih“ stanovnika Višegrada a potom Argentine Milana i Sredoja Lukića. (prilog ) Nota bene, ta su dvojica uglednih Višegrađana „autori“ masakra koji se zbio nakon otmice Bošnjaka u vlaku na pruzi Beograd-Bar, u mjestu Sjeverin o kojemu, ako me sjećanje ne vara, pravosuđe Republike Srbije nije donijelo nijednu pravomoćnu odluku. Paralela Šabanović – Lukići, hm? Kako mogu vjerovati domenu pod naslovom www.slobodan-milosevic.org? Bilo bi to isto kao konzumirati podatke o zločinima što su ih Židovi učinili protiv Nijemaca, na koje su ovi obrambeno reagirali, na stranici www.adolf-hitler.org.

To, međutim, nije nikakav Milutinovićev komitet, nego Komitet koji je formirala Vlada Savezne Republike Jugoslavije 1993. godine. Komitet je radio do aprila 2003. godine, kada je ukinut. Njegov zadatak je bio da prikuplja dokaze i dokumente o izvršenim zločinima, da nalazi i saslušava svedoke, kao i da čuva svu sakupljenu dokumentaciju. Od 2004. godine ta dokumentacija je u posedu Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije, koje joj, po svemu sudeći, poklanja poverenje i služi se njome u svojim istragama. Izveštajima ovog Komiteta poklanjaju poverenje i mnogi istoričari, politikolozi i drugi autori: na primer, Daniela Mahler u knjizi Serbische Vergangenheitsaufarbeitung: Normwandel und Deutungskämpfe im Umgang mit Kriegsverbrechen, 1991-2012 (Transcript, 2015), ili autori u zborniku The New Bosnian Mosaic: Identities, Memories and Moral Claims in a Post-War Society koji su uredili Elissa Helms, Xavier Bougarel i Ger Duijzings (Routledge, 2006), ili kod nas Ivan Lovrenović u knjizi Nestali u stoljeću (Fraktura, 2013). Na pitanje ”zašto bih ja verovao Milutinoviću i njegovom Komitetu” odgovor je vrlo jednostavan: na žalost, stvari tako stoje da ako hoćemo da saznamo nešto o zločinima počinjenim nad Srbima u ratu u Bosni i Hercegovini, moramo da se obratimo srpskim izvorima, a ako nas zanimaju oni počinjeni nad Bošnjacima, najbolje bi bilo da konsultujemo bošnjačke izvore. Bolje bi bilo da nije tako, ali tako je. Ovi maločas navedeni autori to izgleda znaju. U knjizi Bitka za prošlost citiram elektronsku verziju jednog od izveštaja ovog Komiteta, koja se na internetu može naći samo na stranici slobodan-milosevic.org – bar ja nisam bio u stanju da nađem taj izveštaj nigde drugde. Komitet je svoje izveštaje štampao i kao knjige, no kako je Jugoslavija u devedesetim godinama bila pod sankcijama, ni Britanska biblioteka u Londonu, ni biblioteka mog univerziteta, niti bilo koja druga biblioteka u Velikoj Britaniji, nisu uspele da nabave primerke te knjige. Da jesu, citirao bih knjigu, a ne elektronsku verziju. Knjiga se, međutim, može naći u katalogu Bayerishe Staatsbibliotek u Minhenu (zgodno Beganoviću, ali meni daleko) i u biblioteci University of Washington u Sijetlu (daleko obojici). Da je ova organizacija smatrala korisnim postavljanje na svoj vebsajt izveštaja o srpskim žrtvama u ratu ne izgleda neobično, ali to ne znači automatski da je izveštaj neistinit. Ako bismo sledili tu logiku, nikad niko u Banjaluci ne bi trebalo da poveruje publikacijama Istraživačko dokumentacionog centra u Sarajevu, koji nastavlja rad Komisije za prikupljanje činjenica o ratnim zločinima Predsedništva Bosne i Hercegovine formirane 1992. godine – naročito ako se setimo da se podaci iz ”Bosanske knjige mrtvih” mogu naći, u integralnom ili skraćenom obliku, na čitavom nizu vebsajtova koje ni Beganović ni ja ne bismo smatrali kredibilnim. To bi, na kraju, obesmislilo svaki razgovor.

Beganović dalje kaže ”da se zna” šta se dogodilo u Višegradu, i pominje zločine Milana i Sredoja Lukića. Tačno, to se zna. Ali, da li se zna za dela Šabanovića? Neko, izgleda, zna, a neko ne zna. Kad ovi prvi to kažu ovim drugima, nije najmudrije zapušiti uši i ponavljati ono što se već zna, a još je manje mudro odmah saopštiti da se onima koji znaju to što mi ne znamo ne sme verovati: mnogo je bolje saslušati to što oni znaju, a mi još uvek ne. Jer, činjenica da je u Višegradu bilo zločina koji su počinili Milan i Sredoje Lukić ne isključuje mogućnost da je bilo i drugih zločina u Višegradu i oko njega. A bilo je: jesu srpske snage vrlo rano preuzele Višegrad, ali Šabanović je, kaže izveštaj Komiteta za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovečnosti i međunarodnog prava, i to potkrepljuje dokumentima i izjavama svedoka, nastavio svoju ratnu aktivnost u Podrinju i postao komandant Drugog bataljona Prve podrinjske brigade Armije BiH. U petom izveštaju ovog komiteta (Ratni zločini na području opštine Goražde) vidimo ga kako preko megafona poziva Bošnjake u Goraždu da ubijaju svoje susede Srbe. Prethodno se može pročitati dugačak spisak ubijenih srpskih civila, među kojima su i dvojica s prezimenom Heleta. Za razliku od te dvojice, jedan od goraždanskih Heleta uspeo je da, zajedno sa ocem, majkom i sestrom, noću otpliva niz Drinu, samo nekoliko sati pre no što je bošnjačka milicija zapalila njihov stan misleći da su još uvek unutra, da preživi rat, obrazuje se za medijatora u rešavanju konflikata, i napiše memoar o svojim ratnim iskustvima (Savo Heleta, Not My Turn to Die, 2008). Dnevnici ili memoari dece uhvaćene u kovitlac rata i nasilja gotovo da predstavljaju poseban žanr ”ratnog pisma” u Bosni i Hercegovini, ali za razliku od nekih koji su bili široko popularizovani u javnosti i kod nas i na strani, priča ovog srpskog dečaka koji 1992. godine ima samo trinaest godina iz nekog razloga nije doživela nikakav publicitet. To je šteta: ne samo što je knjiga dokumentarna i odlično napisana, nego, čak i kad to u njoj ne bi bilo eksplicitno istaknuto (Heleta, 117), ne operiše podelom na Bošnjake i Srbe, nego na ljude koji na civile bacaju granate i pucaju iz snajpera sa okolnih brda, ili ih po Goraždu love, ubijaju i bacaju u Drinu, s jedne strane, i one koji drugim ljudima pokušavaju da pomognu tako što će ih nahraniti, sakriti u svojoj kući ili im na neki drugi način pomoći da prežive. I Bošnjaci i Srbi su na obe strane. Heletino predstavljanje događaja u Goraždu pod kontrolom Bošnjaka, a opkoljenog srpskim snagama, skoro do u detalj se poklapa sa onim što se može naći u petom izveštaju ovog Komiteta. Zašto se sve to ne bi smelo reći? Ili ne želimo da znamo celu istinu o onome što se događalo u Višegradu i Podrinju, nego hoćemo da znamo samo jedan deo te istorije? Znam Beganovića vrlo dobro već dugi niz godina, izuzetno ga cenim kao stručnjaka – on je, pored svega ostalog, autor najbolje monografije o Danilu Kišu koju imamo na raspolaganju – i kao dragocenog prijatelja s kojim mogu da razgovaram i kad se uopšte ne slažemo, a da to neslaganje ne poremeti našu uzajamnu naklonost i poverenje, pa znam i da nije od tih koji bi da spreče pojavljivanje cele istine. Samo treba, bez ishitrenih reakcija, odlučiti da se istini dopusti da se pojavi.

Ali uključivanje po analogiji Adolfa Hitlera i Jevreja u ovu argumentaciju, što Beganović čini na kraju navedenog odlomka, nimalo ne koristi pojavljivanju cele istine. Ta analogija, kao što je već mnogo puta primećeno, koristi se kad se na neku stvar hoće primeniti obrazac Apsolutnog Zla i Apsolutne Nevinosti. U bosansko-hercegovačkom ratu koristili su ga i srpski i bošnjački nacionalisti, što sam već pomenuo u knjizi, da bi za sebe prisvojili poziciju Apsolutne Nevinosti, a svog ratnog protivnika predstavili kao Apsolutno Zlo. Taj obrazac se na ovaj rat može primeniti samo ako po svaku cenu hoćemo da sprečimo pojavljivanje cele istine. One koji poklanjaju svoje poverenje Apsolutnom Zlu, recimo tako što poveruju onome što je s njim na bilo koji način u vezi, kao što je ovaj izveštaj Komiteta, ova analogija ili nacifikuje smeštajući ih u krilo Zla, ili sasvim diskredituje kao sagovornike. Jer, o čemu uopšte možete razgovarati sa onima koji veruju Adolfu Hitleru, i zašto biste slušali ono što vam oni hoće reći? Svakako ih nećete pitati o sudbini Jevreja u Drugom svetskom ratu. O tome ćete više saznati ako pitate Jevreje – kao što ćete o zločinima nad Bošnjacima više saznati od Bošnjaka, ili o zločinima nad Srbima od Srba. Ne verujem da je Beganović zaista želeo da nacifikuje ili diskredituje ne samo mene, nego i ove gore navedne autore koji su takođe poverovali Komitetu. Pre će biti da je opet u pitanju ishitrenost.

Ta logička operacije, koja služi diskreditovanju sagovornika i prekidanju svake rasprave, te obezbeđuje da ostanemo sami na sceni kao jedini govornici kojima niko neće moći da protivreči, može se nazvati i argument genocida. U najtemeljnijoj i najpotpunijoj istoriji rata u Bosni i Hercegovini, Pol S. Šoup i Stiven L. Berg primećuju: ”Optužba za genocid tako postaje sredstvo negiranja i poricanja svih drugih pitanja koja okružuju konflikt”. (Burg i Shoup, 2000, 184) Ako nešto uspešno uvedete u Holokaust-analogiju, više se uopšte ne morate truditi oko argumentacije, niti se u debati može postaviti bilo koje drugo pitanje o konfliktu, jer tu svaka rasprava prestaje. Beganović ga koristi – i to je njegova druga kritika na koju ovde hoću da odgovorim – da odbaci jedno pitanje koje postavljam u knjizi Bitka za prošlost:

”U aprilu 1992. godine, na samom početku rata, pripadnici sarajevskog MUP-a, sve sami muslimani, streljali su u Velikom parku u Sarajevu osam zarobljenih vojnika JNA. Toliko su imali; šta bi radili da su imali osam hiljada?“ (Milutinović, 246) Ovaj se iskaz može podijeliti na dvije sastavnice. Prva je nepobitna i znanstveno potvrđena činjenica. Bio je to zločin o kojem se nitko razuman ne može sporiti – ružan i nepotreban. Druga je sastavnica mahmutćehajićevska aplikacija pseudoetičkoga komentara na gore spomenute činjenice. Aluzija je na osam tisuća bestijalno pogubljenih Bošnjaka u Srebrenici, jedinome juristički sankcioniranom genocidu na tlu Europe nakon Drugog svjetskog rata. Problem s Milutinovićevom formulacijom jest da Bošnjaci nisu imali na raspolaganju 8000 vojnika JNA.

Ja i dalje mislim da je ovo pitanje sasvim suvislo u kontekstu u kojem je postavljeno, a da nije pseudoetički komentar, i voleo bih da mi neko na njega odgovori umesto da ga prosto odbaci. Evo zašto: Bitka za prošlost bavi se nizom autora koji promovišu revizionističku istoriju naše dalje i bliže prošlosti. Čitalac će tamo naći, pored ostalog, kratku analizu jednog odlomka iz članka Adila Zulfikarpašića koji se odnosi baš na Višegrad i zločine iz Drugog svetskog rata. (Milutinović, 43-44) Zulfikarpašićeva strategija nije poricanje zločina, nego njihovo prikrivanje: on piše o četničkom ubijanju Muslimana u Višegradu 1942. godine, ali prećutkuje ustašku kampanju ubijanja Srba u Višegradu iz avgusta 1941., kojoj je ova četnička sledila kao osveta. Ovo prvo ”se zna”, a ovo drugo se potiskuje. To nije cela istina. Ovde se ne mogu ponoviti svi primeri – čitalac će ih naći u mojoj knjizi – i dovoljno će biti da se samo setimo da svaki nacionalizam konstruiše vlastitu naciju kao apsolutno nevinu žrtvu tuđeg zla. Bošnjački nacionalizam nije izuzetak iz tog pravila. Kad bi nacionalizam odustao od ovakve konstrukcije i počeo da se bavi celom istinom, odmah bi započeo proces vlastitog potiranja: ukratko, Mustafa Imamović počeo bi da liči na Envera Redžića. Najambiciozniji revizionista u tom smislu je Rusmir Mahmutćehajić. Njegova knjiga Andrićevstvo sadrži, kao svoju centralnu narativnu liniju, konstrukciju bošnjačkog identiteta kao utelovljenja Apsolutne Nevinosti, koju još od 1015. godine pokušava da uništi Apsolutno Zlo reinkarnirano u velikom broju različitih hrišćanskih i sekularnih aktera, od kojih su Srbi najprominentniji, i čiju ideologiju formuliše delo Ive Andrića, pa se ta ideologija zato može nazvati andrićevstvom. Mahmutćehajić daje i niz primera za to uništavanje – ubijanje, istrebljenje, genocid – koji unazad sežu do Svetog Save, dakle do početaka pisanih tragova srpske kulture, a dopiru do naše savremenosti. Naravno da ni u jednom trenutku ne pomišlja da predstavi i tamniju stranu bošnjačkog identiteta, na primer u odnosu na Srbe – a bilo ih je, zar ne? No, Apsolutna Nevinost ne može opstati ako na nju padne i jedna jedina senka, jer bi odmah prestala da bude apsolutna. Bitka za prošlost ne ukazuje na svaki primer ove Mahmutćehajićeve strategije, ali ističe nekoliko ilustrativnih, i zastaje u najskorijoj prošlosti: u Mahmućehajićevoj prezentaciji poslednjeg bosansko-hercegovačkog rata. Tu je Mahmutćehajić ne samo svedok, nego i učesnik. Veoma prominentni učesnik: u javnosti ga predstavljaju kao tokom rata “drugog u Bošnjaka”, odmah iza Alije Izetbegovića, i on ne protestvuje zbog toga. To je, onda, jedan vrlo privilegovani svedok, na poziciji sa koje se mnogo može videti. Ako takav svedok rat predstavi samo kao srpski genocid nad Bošnjacima, Apsolutno Zlo protiv Apsolutne Nevinosti (čitalac Bitke za prošlost setiće se i da Mahmutćehajićevo asocijativno povezivanje Andrića sa nacizmom ovde služi za konstrukciju andrićevstva kao varijante srpskog nacizma), nije li onda zadatak kritičara da podseti čitaoca da je to samo još jedna instanca iste one revizionističko-nacionalističke strategije o kojoj je ovde reč? Takav kritičar ne može da polaže pravo na originalnost, jer on samo podseća na ono što se već dugo i dobro zna. Recimo, kod ove dvojice američkih autora, u knjizi koja je već skoro dvadeset godina standardni udžbenik na univerzitetskim kursevima koji se bave bosansko-hercegovačkim ratom, piše sledeće: ”Pripisati takve činove svim stranama bilo je kritikovano kao ‘moralno izjednačavanje’ ili kao napor da se minimalizuju razlike između učesnika u borbi, kao sredstvo ignorisanja posebne odgovornosti Srba za destruktivnost i brutalnost rata. Naša analiza jasno predstavlja jednu stranu – Muslimane – kao oštećenu stranu, koja se bori za opstanak kao politička zajednica, ako ne i za samo svoje postojanje. Ali, istovremeno, dokazi koje smo ovde prezentovali jasno pokazuju da su se sve tri strane – uključujući i Muslimane –  ponašale na način koji potkopava svako polaganje prava na moralnu superiornost.” (Burg i Shoup, 180-181) Dakle, ništa novo: to smo već znali. Umesto Apsolutne Nevinosti i Apsolutnog Zla, imamo dva zla, jedno veće, a drugo manje. Bitka za prošlost tu novost saopštava ne Beganoviću, koji je to sigurno znao i ranije, nego Mahmutćehajiću, koji, iako je bio na poziciji sa koje se ne samo može videti bolje i više, nego se sa nje moglo i uticati na razmere zla, i dalje konstruiše narativ o muslimanima i Bošnjacima kao mirnima, koji samo u sebi traže ”najdublje počelo ljudskosti”, bore se za svačije pravo na slobodu i pravdu, nikome nikakvo zlo niti misle niti čine, a zlo trpe, koji piše knjigu o etici sećanja i pozira kao učitelj morala – a istovremeno ga vidimo kako koristi svoj položaj potpredsednika vlade da spreči otkrivanje zločina nad Srbima u Sarajevu upozoravajući jednog od komandanata Patriotske lige da prestane da iznosi u javnost podatke o tim zločinima. (Donia, 399) To jeste polaganje prava na moralnu superiornost uz istovremenu “opstrukciju puta pravde”, da se poslužim jednim pravnim izrazom kako me Beganović ne bi ponovo prekorio zbog “pseudoetičkog komentara”. Te dve stvari ne idu zajedno. Primer kojim sam tu protivrečnost ilustrovao čak je neadekvatan stvarnoj srazmeri civilnih žrtava (po navodima Tokačinog Instituta dve trećine su Bošnjaci, a jedna četvrtina Srbi) jer tu srazmeru postavlja na 1000 prema 1. Voleo bih da čujem odgovor na pitanje koje sam postavio i to od onih koji, kao Mahmutćehajić, insistiraju na moralnoj superiornosti, pa onda i iz nje izvedenom narativu o Apsolutnom Zlu i Apsolutnoj Nevinosti u okviru Holokaust-analogije. To je sam početak rata, april 1992. godine, tih osam mladića nisu nikakvi četnici i koljači, nego regruti JNA, koji su se našli usred nečega za šta ne snose nikakvu odgovornost. Zašto je Apsolutna Nevinost morala da ih ubije? I još, ono što Beganović u svojoj kritici nije preneo iz moje knjige, Ksavije Bugarel citira iz ”Uputstva za muslimanskog vojnika” koje su 1993. godine sastavili bihaćki i zenički muftija sledeću rečenicu: ”Komandni oficir odlučuje da li je za opšte dobro bolje osloboditi, razmeniti ili likvidirati zarobljenika”. (Bougarel, 2017, lok. 3688) Muftije očito nisu imale visoko mišljenje o Ženevskoj konvenciji. Uputstvo razoružava svojom eksplicitnošću: likvidiranje zarobljenika nije impusivni čin, akt gnevom zamračene svesti, nego rezultat racionalne procene i odluke komandnog oficira, te sankcionisano od strane dvojice visokih verskih službenika. Šta bi bilo, i gde bi se sve čulo, i kakve bismo sve zaključke izveli, kad bismo pred sobom imali slično uputstvo hrišćanskom vojniku sastavljeno od strane dvojice vladika? Na moje pitanje – šta bi ovi pripadnici sarajevskog MUP-a radili da su imali 8000 umesto 8 zarobljenika – odgovor ne može biti ”nisu imali 8000”, jer je to već sadržano u pitanju. Odgovor može biti ili ”streljali bi osmoricu, a ostale bi poštedeli”, ili ”streljali bi sve”. Ne znam šta je tačan odgovor, pa zato i pitam. Ovo pitanje ne ”relativizuje” Srebrenicu, jer je to nemoguće – zločini se ne mogu ni relativizovati ni pravdati drugim zločinima, a oni koji u ovakvim stvarima uzvikuju ”relativizacija!” obično samo pokušavaju da spreče da se o nekim zločinima uopšte progovori – ali postavlja pod drugačiju svetlost Holokaust-analogiju, tvrđenja o moralnoj superiornosti, Apsolutnom Zlu i Apsolutnoj Nevinosti, srpskom nacizmu, a pre svega Mahmutćehajićevu pozu učitelja etike sećanja. Njemu je to pitanje i upućeno. Zaista me čudi što se Beganović dobrovoljno javio da vadi kestenje iz vatre umesto ”drugog u Bošnjaka”, učitelja etike i propovednika istine, dobrote, lepote i ljubavi. Zanimljivije bi bilo da smo taj odgovor prepustili njemu.

Neko ko ima bolje mišljenje o ljudskoj prirodi na ovom mestu počeo bi da objašnjava kako se bez cele istine nećemo približiti pravdi i pomirenju. Možda bi mu na pamet pala i ona rečenica Hane Arent o tome da, kad je o prošlosti reč, jedino što možemo učiniti jeste da se potrudimo da saznamo šta je prošlost tačno bila, da to znanje podnesemo, i da vidimo šta proizlazi iz tog znanja i podnošenja. Mizantropu, međutim, pre bi na pamet palo gorko saznanje da se cela istina pojavljuje samo onda kad više nema na sceni nikoga koga bi njeno pojavljivanje moglo da omete u borbi za moć, i kad za celu istinu niko osim nekolicine zaludnih istoričara više i ne mari. Isto tako, da cela istina ionako ne može doprineti ni pravdi ni pomirenju, a to bi dokazivao okolnošću da se uprkos decenijama istraživačkog rada istoričara mi još uvek nismo složili ni o celoj istini Prvog svetskog rata, a kamoli Drugog – ovaj poslednji da i ne pominjemo. Ali taj mizantrop bi verovatno rekao i sledeće: ne moramo se složiti, ali neka svako zapiše ono što vidi kao istinu. To sigurno možemo.

Ovde moram da se zaustavim, iako mi to teško pada: Davor se uvek ljuti kad sam preopširan, a to je često slučaj. Ali opširnost ponekad predupređuje nesporazume. Uz nadu da su ovim bar neka pitanja razjašnjena, ostajem srdačno, itd.

Bibliografija

Burg, Steven L. i Paul S. Shoup. 2000.The War in Bosnia and Herzegovina. Ethnic Conflict and International Intervention. Armonk, N.Y., London: M.E. Sharpe.

Bougarel, Xavier. 2017. Islam and Nationhood in Bosnia and Herzegovina. Surviving Empires. London: Bloomsbury. (Kindle)

Donia, Robert J. 2006. Sarajevo. A Biography. London: Hurst.

Heleta, Savo. 2008. Not My Turn to Die. Memoirs of a Broken Chilhood in Bosnia. New York: Amacom.

Milutinović, Zoran. 2018. Bitka za prošlost. Ivo Andrić i bošnjački nacionalizam. Beograd: Geopoetika.

Velik zamašćen i blatnjav, crn i gvozden, velikih neodšarafljivih šarafa, s tajnim natpisom u sredini, kamionski kotač.

Dok me nitko ne gleda, tiho mu prilazim u hladu ispred Tete Olge, ljeto je 1969. ili ono sljedeće, čučim uz kamion, dodirujem kotač i njušim njegov tajanstveni miris. Kolomast, mašinsko ulje, nafta, guma na vrelom asfaltu… Prvi privlačni mirisi u životu.

Poslije netko dolazi, što to radim, pita, i odvodi me. Uzalud pokušavam objasniti ono što u tom trenutku dobro znam. Nitko neće saslušati trogodišnjaka dok govori o tajanstvu i ljepoti kamionskog kotača.

Kasnije, nakon što se izborim za svoj glas, neću više biti u stanju da artikuliram misao o kamionskom kotaču.

Kad god razgovaram s vjetrom,
čujem plač šuma, rijeka i gora
koje vjetar održava svojim dahom.

U jeziku vjetra prepoznajem
sve tajne svoga opstanka na zemlji.
Vjetar je moj veliki brat,
s njim sam povezan kao sa sestrom,
ocem i majkom.

Kad god uđe u moju kosu,
vjetar me sjedini s travom i vodom.
Jednim glasom i tugujemo i pjevamo.
Istim prostorom hodimo.

Razumijem šapat njegova lahora,
kao i bijes njegovih oluja.
Vjetru je moj govor poznat,
meni su sve njegove poruke razumljive.  

Kad god razgovaram s vjetrom,
čujem glasove svih živih i svih mrtvih.
Onih koji se smiju i plaču, svađaju i ubijaju
i onih koji u svojoj vječnosti
nemaju potrebu ni za čim sličnim.

Moj otac Vjetar šapuće kad mu iz svog doma
priroda šalje vijesti o savršenom redu.
Moja majka Vjetar bijesni
kad je taj red narušen.
Moj brat Vjetar i moja sestra Vjetar
tada joj pomažu u čišćenju nereda
i uspostavljanju novoga reda na zemlji.

Znam kad mi Vjetar govori o životu,
znam kad mi Vjetar govori o smrti.
On je moj glasnik svega što je živo
i svega što je mrtvo.

Kad god razgovaram s vjetrom,
mislim na vrijeme rata, zla i dobrote,
grijeha i vjere, posrtanja i uzvišenosti,
ljubavi i mržnje, zaborava i sjećanja.
Jedino vjetar razumije sve moje nevolje,
jedino mi on uspješno liječi samoću.
Raznosi je na sve strane svijeta
i tako mi olakšava dušu.

I zar mi,
osim toga,
treba još
nešto?

(skica za šetnju)

                      ____         za Anu i Miljenka 

Otelo se bogu ljeto ko majci dijete
Čardaci vratima što škripe – ječe

U vrećama u izbama načamljeno vrijeme
O kecelje djetinjstva nam obrisale nene

Djedi ko leptiri sa šarenim krilima karata
S francuzicama i micama

Lebde razdriješeni od kravata

Osušio se dinamit iz kog je mogla
Procvjetati čatrnja, kurdela se presvukla ko zmija

Zastava s munare izborne plakate linja

Mijenjamo sjećanja sa vjetrom što pirka
Što jablanove na Đulića čajerima dira

Ko da duše umrlih njima usisava

Imaginarni prijatelj/66

Jednoga ljeta u Maloj Dubi slučajno sam pročitao jednu od najvažnijih knjiga u životu. Da je tada nisam pročitao, ili da nisam, tko zna kako i zašto, zaboravio spakirati knjige za more, a onda i da te knjige nije bilo kod gospođe Klare, u sobi koju nam je iznajmila, nikad mi ne bi na um palo pročitati “Mary Poppins”, roman Pamele Lyndon Travers, po kojemu je snimljen slavni film koji, međutim, nikada nisam pogledao. Uostalom, na knjigu sam već bio zakasnio, sa trinaest-četrnaest godina već sam čitao mnogo ozbiljnije knjige, ali u sobi gospođe Klare bile su, ako se dobro sjećam, još samo knjige iz kompleta Mir-Jam.

Ali čemu tolika opravdanja zbog “Mary Poppins”? Ne, nisu opravdanja, nego je riječ o tome da postoje neke važne knjige koje smo slučajno pročitali, a onda i da postoje junaci naših života za koje ne bismo ni znali da nije bilo tog slučaja. Mary Poppins je, kao što je, vjerojatno, općepoznato, zaposlena kao dadilja u jednoj prilično dosadnoj porodici sa četvero djece. Roditelji se baš i nisu snašli kad su im se rodili blizanci, a dodatno ih dosadnim čini to što pripadaju višem srednjem staležu, i sve im je u životu dato, pa im, vjerojatno, zato ništa ni ne treba.

Gospođa Poppins je oličenje teškoga i mračnog konzervativizma, koji već stoljećima ne mijenja svoju masku, iza koje se, međutim, koješta može sakriti i naći. Šutljiva je, strogog pogleda i smiješno se oblači. A onda se ogleda u izlozima, provjerava urednost i strogost svoga kostima. Sve je kod nje kao pod crtu.

Vivian Maier, njujorška fotografkinja koja je život provela radeći kao dadilja, e da bi posthumno postala slavna, ustvari je Mary Poppins. Samo što to, na žalost, nitko nije primijetio. Odijevala se isto kao gospođa Poppins, ogledala se u izlozima i bila od malo riječi, stroga i zatvorena. Između Vivian Maier i njezine djece postajala je neka tajna, i upravo ta tajna čini je dostojnom Mary Poppins. Nešto što odrasli ne shvaćaju i ništa im ne znači.

Uglavnom, gospođa Poppins je, onako smiješna i ukočena, znala letjeti. Kada bi zapuhao vjetar, ona bi otvorila svoj kišobran i poletjela. Bilo je dovoljno da samo pogleda dječje kapute, i oni bi se počeli raskopčavati. A imala je i nekakvu bocu iz koje kad bi natočila stvorio bi se sladoled od jagoda. Ali to je još i ništa prema onome da bi bila u stanju da im pokaže sve ono što se noću događa u zoološkom vrtu. Ima li, molim vas lijepo, veće tajne od toga što se noću zbiva u zoološkom vrtu? To je takva tajna da ju do dana današnjega nitko, osim Mery Poppins, nije razotkrio. A svakome je djetetu barem stoput na um palo upravo to: što se noću zbiva u zoološkom vrtu? To je vrijeme kada se sve kapije zatvaraju, ne može se unutra ni s ulaznicama ni bez njih, i nema na svijetu onoga, osim Mary Poppins, koga bi se dalo nagovoriti na avanturu i diverziju posjeta zatvorenom zoološkom vrtu.

Kada odraste, čovjeka više ne zanimaju takve stvari. I nema na svijetu odraslog koji bi noću provaljivao u zoološki vrt. Manjak zanimanja najbolja je zaštita. Zbog manjka zanimanja i manjka odrasle mašte zoološki su vrtovi zaštićeniji od banaka. Uzalud je pitati zašto je tako. Trebalo je čitati “Mary Poppins”.

Zoran Milutinović, Bitka za prošlost. Ivo Andrić i bošnjački nacionalizam. Geopoetika: Beograd 2018.

Kada mi je prošle godine Zoran Milutinović rekao da kani napisati knjigu o interpretaciji Andrića koju je u svojemu Andrićevstvu ponudio Rusmir Mahmutćehajić, pokušao sam ga nagovoriti na odustajanje od takvoga projekta. Misao kojom sam se tada vodio bila je usmjerena ka njegovoj svrsishodnosti. Polemička knjiga, ma koliko inteligentno sačinjena bila, neće moći razuvjeriti sljedbenike bošnjačko-muslimanske recepcije našeg jedinog nobelovca a onima drugima sve je jasno i bez nje. Pa čemu onda trud? Zoran me, naravno, nije poslušao i rezultat je toga impresivna knjiga od 380 stranica kojom se na jedan, mogao bih reći definitivan, način pokazuje u kolikoj je mjeri ideja vodilja bošnjačkoga nacionalizma o Andriću kao mrzitelju Bosne nemušta, nesuvisla, neintelektualna… Svakoj apstraktnoj imenici pozitivnoga usmjerenja možete pridodati negaciju i još se uvijek nećete približiti apsolutnome broju negativnih karakteristika koje ova pseudoteorija sa sobom nosi. Njezina je apsolutna neproduktivnost i intelektualna slabost posljedica, prije svega, ideološke i religiozne zaslijepljenosti njezinih nositelja. I sam sam se u dva navrata bavio diskurzivnim strategijama koje se kriju iza te nacionalističke ideologije, a preveo sam i tekst ironičnoga i točnoga naslova Dijaloška tolerancija Riccarda Nicolosija u kojemu se precizno secira mit o „dobrim Bošnjanima“. Vehementnost i akribični trud koji je Zoran Milutinović uložio u svoju obradu toga, ni po čemu zamamnoga, kompleksa tekstova svjedoči i o nečem dubljem od znanstvenog interesa, zapravo o osobnoj pogođenosti takvom iskrivljenom aproprijacijom Andrića. Ta činjenica implicirat će kako snagu tako i slabost njegova pothvata. Ovaj će kratki prikaz pokušati elaborirati i jedno i drugo.

Bitka za prošlost. Ivo Andrić i bošnjački nacionalizam podijeljena je na devet nejednako dugih poglavlja. Uvodnim, Bosanski Ruždi, Andrić, točnije dio njegove recepcije u Bosni i Hercegovini, analogijski se povezuje s indijsko-britansko-američkim autorom Salmanom Rushdiejem i aferom, nastalom u islamskome svijetu zbog objavljivanja knjige Satanic Verses (1988). Rushdie funkcionira kao prikladna metafora za uvođenje u svijet patološke recepcije sklopljen oko Andrića. I jednoga i drugoga se optužuje za nešto što nisu napisali ili mislili. I jedan i drugi sučeljeni su (Andrić, i tu je krucijalna razlika, doduše posthumno) s optužbama od strane onih koji ono što je napisano ili uopće nisu čitali ili su taj posao napravili površno i bez razumijevanja položaja „jezičnog umjetničkog djela“ u svijetu života. Andrić se, prema tome, pojavljuje kao metonimija, ili, još preciznije, kao silepsa u kojoj se izjednačavaju mimetičko i hermeneutičko čitanje „istog simboličkog lika, situacije ili zbivanja.“ (Riffaterre, Fictional Truth, 77)

Mimo retoričke funkcije Andrić se u bošnjačkome diskurzu o njegovu djelu razvija kao svojevrsna površina na koju se projiciraju resantimani njegovih kritičara. On biva univerzalni objekt za konstrukciju mržnje i u tome ga se smislu može promatrati kao osebujan kulturološki fenomen. Nakon što je prepoznao tu komponentu recepcije Andrića Milutinović se usmjerava na konkretne tekstove. Počinje sa Šukrijom Kurtovićem i njegovim „Na Drini ćuprija i Travnička hronika Ive Andrića u svjetlu bratstva i jedinstva“ (izvorno 1961). Taj kratki tekst u sebi nosi klicu onoga što će Milutinović opravdano prepoznati kao determinantu bošnjačkog nacionalističkog diskurza o Andriću: „Veliko je pitanje ne samo zašto ljudi kao Šukrija Kurtović čitaju književnost nego i gde nalaze samopouzdanje da o stvari koju tako tragično ne razumeju još i pišu.“ (Milutinović, 36) Uz to dolazi i druga značajka koju će Milutinović nazvati „muslimanskim realizmom: ta poetika, kao paralela socijalističkom realizmu, zahteva da se ponašanje muslimana u književnosti uvek pokazuje kao usklađeno sa nalozima Kurana i dobrim muslimanskim običajima, a svako odstupanje od tog ponašanja muslimanskih likova shvata se kao zlonamerno laganje, klevetanje i sijanje mržnje.“ (isto, 26) Te će se dvije konstante pokazati kao standardna „metoda“ takvog tipa književne kritike ili znanosti o književnosti.

I u krajnjoj liniji nije bitno primjenjuje li ju je profesionalci za koje bi se moralo pretpostaviti da znaju o čemu pišu (Muhsin Rizvić, Esad Duraković ili Sanjin Kodrić) ili apsolutni amateri čije neznanje gotovo nanosi tjelesnu bol (Rusmir Mahmutćehajić ili Šukrija Kurtović), tenor je isti: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!“ (Luka 23:34) Interpretacijski kod u koji se pokušava satjerati i stegnuti kompleksnost Andrićeve proze posljedica je višestrukoga sljepila: ideološkog, literarnog, kulturalnog. Tekstovi na koje se takva rigidnost pokušava aplicirati, međutim, odveć su višeznačni i u ogromnoj mjeri nadmašuju intelektualne kapacitete svojih tumača. Osobito uvjerljivo Milutinović to dokazuje na primjeru svog glavnog protivnika Rusmira Mahmutćehajića kojem je posvećen i najveći dio Bitke za prošlost. Ne samo da pokazuje u kolikoj je mjeri Mahmutćehajić nekompetentan. On to čini na duhovit način koji rabi sve retorički sankcionirane tipove ismijavanje koji sežu od ironije, preko cinizma do sarkazma. Istovremeno ga pokušava smjestiti u skupinu koja s njim dijeli jednake ili slične svjetonazore. Tako se stvara relevantan okvir kojega bi se moglo, slijedeći reader-response kritiku Stanleya Fisha, obilježiti kao „interpretativnu zajednicu“ (interpretive community“). Tu interpretativnu zajednicu Milutinović ironijski vidi u dvostrukoj izvedbi. S jedne strane su „starija gospoda u publici“ a s druge „mlađi tinejdžeri“. „Starija gospoda u publici podižu kažiprst u vazduh i okreću se susedu da i oni dodaju još nekog progonitelja na ovu listu, a mlađi tinejdžeri škrguću zubima i stiskaju pesnice, jedva se savlađujući da ne odjure do najbližeg kompjutera i uskoče u verbalni rat komentarima na nekom od brojnih bosanskih internet portala, gde zajedno sa svojim srpskim i hrvatskim ekvivalentima predstavljaju najveću zbirku juvenilnih neurotičara koju je svet video još od Dečijeg krstaškog rata.“ (112)

Kao metaforičko okupljalište interpretativne zajednice određuje se „džamijska avlija“. „Tu struju ovog bošnjačkog diskursa o Andriću, zbog važnog mesta koje u njoj zauzimaju ljudi iz Islamske zajednice ili bliski njoj, ili oni koji se oglašavaju na radikalno-islamističkom portalu Saff, zvaćemo strujom džamijske avlije, seoskog ekvivalenta grčke agore: veliki broj govornika uglavnom nejasnih kvalifikacija, koji se retko pozivaju ili se nikad ne pozivaju na Andrićevo delo, i ne pokušavaju da nešto potkrepe dokazima, prenose stav koji je već overen od jedne verske i jedne političke organizacije – obe, međutim, toliko tesno isprepletene personalno, politički, ideološki i finansijski […] da je teško reći gde jedna prestaje a druga počinje – i ne obraćaju se neistomišljenicima nego jedni drugima, ne sa namerom da ubede nego sa ciljem da potvrde status govornika u očima slušalaca.“ (94) Naravno, ova se precizna definicija ne može svesti isključivo na Bosnu, već ćemo joj tragove pronaći u drugoj zajednici koja dominira današnjim svijetom – bilo da se njezin inicijator ili kreator zove Trump, Putin, Erdoğan ili kako drukčije. Uostalom i sami smo odrasli s onom „što je više kleveta i laži“ pa nas takva devijacija ne treba osobito čuditi. Sociološki promatrano, na jednoj se strani nalaze kreatori diskurza koji nastupaju s pseudo-učene pozicije; s druge su njegovi primatelji (ovdje namjerno koristim gender-nekorektnu oznaku, žene se ne pojavljuju ni u jednoj ni u drugoj ulozi što može biti, dapače jest, signifikantno) koji pseudo-učenost sa spremnošću prihvaćaju i šire. Na taj način nastaju socijalne dinamike koje su bazirane na lažima ili poluistinama, na nedokazanim tvrdnjama i iskrivljenim činjenicama. Sama je njihova podloga, prema tome, klimava a Zoran je Milutinović razotkriva i nemilosrdno ismijava.

Mahmutćehajić se postavlja u središte pažnje. Uz Andrićevstvo Milutinović će secirati i njegovu prijašnju knjigu, Dobra Bosna (1997). Moglo bi se reći da druga u sebi nosi elemente izgradnje pozitivnog mita, a prva njegovu ugroženost od strane negativnih, neprijateljskih  elemenata koji ga napadaju sa strane. Pozitivni je mit usmjeren na konstrukciju Bosne kao zemlje ljubavi i dobrih ljudi koji je nastanjuju, njegovo se poništavanje planira i pokušava sprovesti iz centra smještenog u ideji o Velikoj Srbiji a duhovni mu je začetnik Ivo Andrić. Sama je apsurdnost ove teorije zaogrnuta u jezik kojega je teško definirati. Je li riječ o diskurzu teologije? Filozofije? Književne kritike? Znanosti o književnosti? Povijesti? Ništa od svega toga. Radi se o mahmutćehajićevskoj izmišljotini koja iza teško razumljivih konstrukcija krije posvemašnju prazninu. Prazno mjesto diskurzivne strukture pred kojom se nalazi čitateljstvo onemogućuje bilo kakvu smislenu reakciju na ono što je napisano – jer smisla u tome nema. Milutinović će izabrati nekoliko osobito dojmljivih sintagmi i perpetuirati ih u raznolikim kontekstima, pokazujući koliko su u svojoj elastičnosti temeljito nerazumljive. Jedna od njih je „spuštanje istine“, druga „najdublje počelo istine“, treća „nebeska Bosna“ koju ugrožava, četvrta, „nacijstvo“ (Mahmutćehajićeva oznaka za nacionalizam). Tako bi se moglo redati u nedogled. No ono što Milutinovićeva ironična analiza nudi jest spoznaja o temeljnoj neobrazovanosti Andrićeva kritičara koja se proteže od filozofije (pogrešno navođenje imena filozofa), politologije (površna recepcija djela Hannahe Arendt ili Giorgia Agambena), historiografije (nekritičko prihvaćanje bogumilskoga mita) do znanosti o književnosti (bolno nekompetentno čitanje Fredrica Jamesona ili Edwarda Saida). Mahmutećehajić neznalački piše o onome što ne razumije.

Raskrinkavanje Mahmutćehajićeva neznanja jedan je dio Bitke za prošlost. Drugi se sastoji u otkrivanju ideološke pozadine njegova pisanja. A nju se pronalazi u djelima „mislilaca“ za koje se bez većeg skanjivanja može reći na desnoj, i to prilično desnoj, strani europskoga političkog spektra. Makar toj razradi posvetio manji dio knjige, čini mi se da je ona čak i relevantnija od onoga u kojemu se secira diskurz o Andriću i njegovim „žrecima“. Spisak junaka koji formiraju pozadinu Mahmutćehajićeva „filozofskog“ pristupa Andriću, Bosni, Bosanskim Muslimanima i njihovim neprijateljima doista je impresivan: René Guénon i njegova perenijalna filozofija, Eric Voegelin i, prije svih, Julius Evola oni su (o)kultni utemeljivači pripovijesti o propalome Zapadu koji smisao filozofiranja pronalaze u traženju njegova spasa u alternativama – prije svega u navodnoj duhovnosti koju će moći implementirati tek jedan snažni vođa. Osobito je dojmljiv Julius Evola, prvobitno avangardni pjesnik a potom i „svetac zaštitnik brojnih desničara“. O njemu Jan-Werner Müller ima da kaže sljedeće: „Evolin trajni doprinos misli Nove Desnice nalazi se u njegovoj konzekventnoj koncentraciji na pogansko i primordijalno i jednu potpuno europsku perspektivu, uz naglašavanje ideala hijerarhijskih, organskih zajednica. On je otvorio ideološko motrište iz kojega se nacionalizam (ili nacionalna država) pojavljuju kao dijelovi modernoga svijeta koje valja striktno odbiti. Umjesto njih europski cilj moraju biti premoderne forme političkih zajednica, poput imperija ili federacija integralnih zajednica – ukoliko Europa doista opet želi doseći izvore ‘spiritualne muškosti’.“ (Jan-Werner Müller, Eingefährlicher Geist. Carl Schmitts Wirkungin Europa, 221) Čini mi se da je šteta što Milutinović nije dalje slijedio ovu liniju istraživanja po kojoj bi se Mahmutćehajić mogao pozicionirati u tradiciju europske Nove Desnice. Vjerojatno bi trebalo pročeprkati u kojoj je mjeri, putem sekundarne recepcije, do njega doprla i misao Carla Schmitta. Naravno, riječ bi bila zasigurno o neproduktivnom prežvakavanju ali bi ono svjedočilo o apsurdnome optuživanju nekoga (Andrić) za nešto (nacizam) čiji je optuživač (Mahmutćehajić) sam kriptopristalica.

Bilo bi zanimljivo, da je ovo knjiga o Mahmutćehajiću, promotriti njegov razvoj od elektro-inženjera, profesora elektrotehnike na Sveučilištu u Osijeku do osnivača Patriotske lige i njezinoga ideologa. Pri čemu mislim da Milutinović uveličava njegov značaj u toj instituciji. Dakle: Kada je Mahmutćehajić odlučio postati humanistički intelektualac? Ima li tragova toj fatalnoj sklonosti u vremenima prije pojave otvorenog bošnjačkog nacionalizma? Naravno, ovo nisu zamjerke Milutinovićevoj knjizi, već pitanja prikazivača upućena samome sebi i svome nedostatnom znanju. No zamjerki ima. One se, prije svega, odnose na momente u kojima Zoran Milutinović odlučuje napustiti tekstološku analizu Mahmutćehajićevih umotvorina i usmjeriti se ka neposrednome političkom kontekstu njihova nastanka. Tada će se čitateljstvo suočiti s iskazima za koje se može ustvrditi da ne stoje ili s kojima se može (i mora) sporiti. Meni je najviše zasmetao jedan kojega ću, ovdje, navesti u cijelosti: „U aprilu 1992. godine, na samom početku rata, pripadnici sarajevskog MUP-a, sve sami muslimani, streljali su u Velikom parku u Sarajevu osam zarobljenih vojnika JNA. Toliko su imali; šta bi radili da su imali osam hiljada?“ (Milutinović, 246) Ovaj se iskaz može podijeliti na dvije sastavnice. Prva je nepobitna i znanstveno potvrđena činjenica. Bio je to zločin o kojem se nitko razuman ne može sporiti – ružan i nepotreban. Druga je sastavnica mahmutćehajićevska aplikacija pseudoetičkoga komentara na gore spomenute činjenice. Aluzija je na osam tisuća bestijalno pogubljenih Bošnjaka u Srebrenici, jedinome juristički sankcioniranom genocidu na tlu Europe nakon Drugog svjetskog rata. Problem s Milutinovićevom formulacijom jest da Bošnjaci nisu imali na raspolaganju 8000 vojnika JNA. Čak i da jesu, tek nam Mahmutćehajićeva znanost može pružiti odgovor na pitanje što bi s njima učinili. Ovako, ostaje to jedna imputacija koja svojom neukusnošću strši iz skrupulozne i akribične analize kojom se Bitka za prošlost odlikuje te je samim time i potpuno obsoletna.

Druga se slična formulacija pronalazi u uvodu knjige. Doista, anegdota o lokalnome kabadahiji Muratu Šabanoviću koji ruši spomenik Andriću o Višegradu govori o dubokom primitivizmu koji se nalazi u samoj srži ideologije SDA. Potom Milutinović: „Jedan izveštaj Komiteta za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovečnosti i međunarodnog prava prikazuje ga kao siledžiju koji od početka 1991. naoružan maltretira i zastrašuje ljude u Višegradu, i kasnije biva umešan u mnogo teških ratnih zločina.“ Moje pitanje: Koji Komitet? Uvid u bibliografiju pruža nam sljedeći podatak o toj jedinici: Stanje u opštini Viešgrad pred izbijanje ratnih sukoba i zločini prema Srbima u toku ratnih sukoba. 1996. Beograd: Komitet za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovečnosti i međunarodnog prava. http:/www.slobodan-milosevic.org/documents/reports/Serbian/8-VG.htm. Zašto bih ja vjerovao Milutinoviću i njegovome Komitetu kada se zna što se doista zbilo u Višegradu i kakvu je odluku u vezi s ratnim zločinima koji su se desili u njemu (nota bene, vjerojatno najzloslutniji u Bosni, uz prijedorske i srebreničke masakre) donijela oficijelna institucija ICTY u slučaju protiv dvojice „uglednih“ stanovnika Višegrada a potom Argentine Milana i Sredoja Lukića. (prilog1) Nota bene, ta su dvojica uglednih Višegrađana „autori“ masakra koji se zbio nakon otmice Bošnjaka u vlaku na pruzi Beograd-Bar, u mjestu Sjeverin o kojemu, ako me sjećanje ne vara, pravosuđe Republike Srbije nije donijelo nijednu pravomoćnu odluku. Paralela Šabanović – Lukići, hm? Kako mogu vjerovati domenu pod naslovom www.slobodan-milosevic.org? Bilo bi to isto kao konzumirati podatke o zločinima što su ih Židovi učinili protiv Nijemaca, na koje su ovi obrambeno reagirali, na stranici www.adolf-hitler.org.

Postoji li „velikosrpska“ književna kritika o Andriću? Vjerojatno ne postoji, kao što ne postoji ni „velikobošnjačka“. Kritika je, priznat ćemo, kritika. Zasigurno bi bilo mogućno pronaći ideološke elemente koji se sudaraju s temeljnim Andrićevim idejama i njegovim svjetonazorom (vjerojatno i s njegovim pogledom na Bosnu i Hercegovinu) kojega je Milutinović uvjerljivo i strastveno obrazložio. No da su ga za vrijeme rata od 1992-1995. politički i vojni vođe srpskoga naroda (i ne samo oni) zloupotrebljavali, stvar je koju ne treba osobito poricati. Isto je tako nedvojbeno da se You Tube povjesničar Ratko Mladić (prilog2) bar djelimice školovao na junačkoj epici. Povjesničar književnosti ali i general(ni) historiograf tako projicira sto devedeset godina staru sliku i stanovnike Bosne i Hercegovine, ma što Zoran Milutinović mogao reći o tome, doista i naziva Turcima. Kada se govori o takvim stvarima ne govori se više o velikosrpskoj recepciji Andrića već o velikosrpskoj percepciji Bosne i Hercegovine. Nadam se da je nesporno da je ona postojala u jednakoj mjeri kao velikohrvatska (Mate Boban) ili velikobošnjačka (Alija Izetbegović).

Daleko interesantnijim mi se, sa stajališta znanosti o književnosti, čini pitanje koje Milutinović sugestivno, makar i na margini, dotiče u svojoj knjizi. Riječ je o interpretaciji Njegoša i njegova spašavanja od bošnjačkih neznalica. Budući da uvjerljivo diskutira o teologiziranju književnosti, zanimljiva je lakuna koja se odnosi na najznačajniju aproprijaciju jednoga spisatelja od strane teologije u južnoslavenskim književnostima. Riječ je o interpretaciji Njegoševa djela koju je pružio Nikolaj Velimirović. Koliko je ta dekontekstualizirajuća interpretacija bila utjecajna u međuraću svjedoči i potreba velikog broja onodobnih spisatelja i spisateljica, intelektualaca i intelektualki da se suoči s Njegošem iz nove perspektive, koja je bila sve prije nego osvježavajuća. Valjalo bi progovoriti o tome i suočiti dvije analize – islamsku i pravoslavnu – jednu s drugom te testirati pogubnost njihovih učinaka na samu literaturu.

Tu bi se moglo završiti s prigovorima. Pitanja za diskusiju ostaju i dalje tu, otvorena, izazovna i poticajna. Bitka za prošlost je vehementno napisana polemička knjiga, koja u polemičkome žaru ponekad prelazi granice dobrog ukusa i u matricu svoje osude unosi i one koji tu ne pripadaju, koji bi se, prije, trebali promatrati kao saveznici. No ono što i Zoran Milutinović i ja, sa svoje egzilantske pozicije, dobro znamo jest da je korist od naših diskusija, bar u zemljama bivše Jugoslavije, vrlo mala. One idu svojim putom koji je sve dalji od jugoslavenskoga. Kulturalne, ali i demografske posljedice su katastrofalne. Sociolog i ekonomista Albert Hirschman razmatra tri mogućne opcije aklimatiziranja unutar društva u krizi. Prvu naziva „exit“, drugu „voice“ a treću „loyalty“. U prijevodu izlazak (iseljavanje), protest (u smislu dizanja glasa) i lojalnost. I Zoranu Milutinoviću i meni je, iz našega nastavničkog a i socijalnog iskustva, vrlo dobro poznato da mladi ljudi s područja bivše Jugoslavije (a o njima je najviše i riječ) optiraju za prvu varijantu. Jedva netko diže glas protiv raznih Mahmutćehajića (a zapravo Izetbegovića, Dodika i Čovića) i njihovih inačica u Srbiji ili Hrvatskoj. Ostaje praznina koju, intelektualno, ne popunjava nitko. I to je onaj problem s kojim će se suočiti svi koji se na bilo koji način žele baviti znanstvenim poljem južne slavistike. Valja nam studente i studentice koji dolaze iz tih krajeva, a oni čine najveći dio naše klijentele, uvjeriti da je ideološka indoktrinacija kojoj su eventualno izloženi teret kojega se moraju otresti kako bi počeli samostalno i kreativno misliti. Svatko od nas mora taj zadatak izvršiti prema svojoj savjesti. Kritizirajući tobožnju etičku poziciju bošnjačkih nacionalista zasnovanu na lažima i izmišljotinama, konfabulacijama i prezentiranju falsificiranih povijesnih dokumenata, koja se samim time dezavuirala, Milutinović formira vlastitu etiku u čijim je temeljima ugrađeno skrupulozno znanstveno razmišljanje, dobrim dijelom oslobođeno ideoloških naplavina. To je iznimni doprinos knjige Bitka za prošlost: kako u raskrinkavanju nemorala koji se krije iza navodno plemenitih nakana Andrićevih kritičara tako i u originalnom doprinosu izučavanju njegovih tekstova. Put koji je započeo u knjizi Getting over Europe (2011) nastavljen je ovdje. Milutinovićeva će knjiga biti nezaobilazan miljokaz u budućem istraživanju Andrića. Andrićevstvo će ostati ridikulozan spomenik ljudskoj glupost kojega će se prihvatiti tek oni koje interesira nedragovoljni humor njegova beskrajno dosadnoga kreatora.  

ivanlovrenovic.com/2018/08/davor-beganovic-kako-razmisljati-o-andricu/

Majka s djetetom, hodaju skoro sredinom puta. Zaobilazim ih pažljivo, dok vozim kroz naša sela.

Psi, mačke, pa kokoši, kokoši su najgluplje, zaobilazim ih s naročitim oprezom. Nisam spreman suočiti se sa smrću bilo koga od njih.

Ali kada naiđem na vrapce koji kljuckaju zrnevlje iz asfalta, nogu ne dižem s gasa. Spokojno se punom brzinom zalijećem među njih. Vrapci svaki put na vrijeme prhnu uvis, tako da ne strahujem za vrapce, nego ih radosno zaskačem, kao mlad pas prevelikih šapa.

Sve je oko mene na tom putu smrtno, samo su vrapci besmrtni.