Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Dug slobodi i američki gnjavator Franzen

    Pascala Brucknera intervjuirala sam prije dvije godine, u njegovu krasnom stanu u pariškom Maraisu – amblematskoj bobo četvrti, bohemian bourgeois, koja pruža sve ono što suzdržani francuski snobizam 21. stoljeća može pružiti. Govorio je o tome kako nam je život strahovito podvalio: ostarjeli smo. Slobodi šezdesetih i sedamdesetih, pijanoj od sebe same (i Bruckner spada u nekoć opijene) nije presudio ni AIDS ni novi moralizam, nego tek biologija. To su bile riječi. Ali, ono što se događalo oko nas, Brucknerova pomno raspoređena kosa, njegova skupa majica, decentni interijer, i taj miris, miris koji je od njega dopirao… teško mi je reći, ali čini mi se da je to bio Comme de garcons s mirisom štrika na kojem se suši tek opran veš… dakle, sve oko nas govorilo je možda nije sve gotovo, možda nije kraj… Ako nisam bila jasna – tu se zbivala estetizacija starenja. Nešto slično događa se i u njegovu eseju Paradoks ljubavi (Algoritam, 2010, 119 kn). Taj je esej toliko fin, delikatan, tiho manirističan, da on, koliko god nas uvjeravao da smo poraženi starošću, cijelo vrijeme stvara osjećaj da to i nije tako strašno. No, vratimo se u Marais – ah, Marais, tko ga ne zna, kupio bi u jednom od preslatkih dućana, za 200 eura, lanene kratke hlačice, komadić krpice, tako je to apetitlih kvart. Dakle, u tom stanu u Maraisu meni se cijelo vrijeme ukazivao onaj drugi, perverzni pozer, s trbuhom izbačenim kao u gladnog djeteta iz Bijafre, masnokosi Houellebecq. Nema sumnje da je profitirao na ideji koju su Bruckner i Finkielkraut isfurali još 1977. u eseju Novi ljubavni nered, a i poslije: generacija koja je 60-ih proglasila potpunu nadmoć mladosti nad starošću ne treba se čuditi što njena prisutnost danas izaziva samo gađenje. Ali – Houellebecq je jače smečirao. Nema u njega neke posebne književnosti. On naprosto ustane, i, mozga pročišćena mamurklukom, zapiše što vidi. A vidi: “Muškarce koji stare u samoći ne treba žaliti kao žene u istoj situaciji. Oni piju jeftino vino, zaspu i smrdi im iz usta; potom se probude i počnu ispočetka; prilično brzo umru. Žene uzimaju sedative, idu na jogu, psiholozima; one dočekaju doboku starost. Prodaju onemoćalo, poružnjelo tijelo, to znaju i zbog toga pate…” (Elementarne čestice, Litteris, 2004, 108 kn). Dakle, jasno mi je zašto su uspjeli, i Bruckner i Houellebecq: obojica, iako dijametralno suprotno, odgovaraju na problem koji sve muči: pay back slobodi (kroz užas starenja). Ali zašto, kako je uspio onaj američki gnjavator, kako mu je pošlo za rukom da ga nazovu “američkim Tolstojem” kad mu u knjizi od petsto stranica valja samo dva i pol poglavlja? Kako je “Sloboda” (VBZ, 2011,137 kn) nazvana romanom stoljeća, kad u njoj likovi izgovaraju slapove banalnih dijaloga o financiranju ekoloških zaklada? I koga uopće, među ljudima koji vole knjige, zanimaju eskapade o kopanju ugljena, ornitologiji i studentskoj košarci? Zabrazdih, ovo nije tekst o Franzenu, spominjem ga zato što se i on uhvatio dijalektike slobode – što je po sebi dobro, jer pokazuje da i naše indulgentno doba ima svoje pukotine – ali, ako se ne varam, ono što nam on ima o slobodi reći je: u američkim korporacijama, američkim ratovima, američkom načinu života… ima nešto neslobodno. Da ti pamet stane. I kamo su se uopće djeli ti američki urednici – zna se, recimo, da je Gordon Lish kasapio Carverove priče dok nije od njih napravio ono što su danas. Nije mi jasno, a voljela bih da mi bude, jer taj sam tip, otvorena za argumente, ali do sad ih nisam čula.

    Mirjana Dugandžija 17. 04. 2011.

    Knjiga koja je ispala iz kofera

    __________________________________________A noble rarety.
    __________________________________________Henry James (iz knjige Civilni vrt)

    Čudo je šta sve ispada iz kofera dugo vremena nakon što smo ih koristili posljednji put (isto je i sa džepovima zaboravljenih kaputa): brošure posjećenih i neposjećenih muzeja, avionske i karte za metro, vozne karte, karte s koncerta, mali hotelski sapuni, olovke kojih nikad dosta, zaboravljeni par čarapa, kese iz trgovina, rasparene naušnice, poneka mocart-kugla ili đoto te, konačno, knjige.

    Tako se u jednom od pretinaca mog tamno plavog putnog kofera našla knjiga Miroslava Karaulca. Između perioda kada sam tu knjigu stavila unutra i doba kada sam je opet izvadila, Miroslav Karaulac je preminuo.

    U srbijanskim je medijima izišlo nekoliko nekrologa i ličnih osvrta na lik i djelo ovog izuzetnog čovjeka, tako da se ovaj tekst može shvatiti kao omaž. Ja, uostalom, niti znam niti sam kad u životu pisala nekrolog. (Što se tiče medija u Hrvatskoj i BiH, takvi ni do Hobsbauma ne drže a kamoli do Karaulca.)

    Ipak, knjiga koja je ispala iz pretinca mog kofera nije bilo koja Karaulčeva knjiga.

    Prvi i zadnji put sam tog divnog čovjeka srela 2005. godine na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, odnosno, na skupu posvećenom Ivi Andriću.

    Ako me nešto nervira na takvim skupovima jesu oni izlagači koji probiju termin, a takvih je tada bilo nekoliko i mislim da čak negdje imam program na kojem su sva slova “o” obojena plavom bojom. No, da o Andriću govori, kompetentnije osobe od Karaulca nema. Odnosno, nije bilo. Tako sam i njegovo odsječno izlaganje pažljivo odslušala, svjesna da je čovjek morao da preduzme veliki napor da bi se tu pojavio i pročitao svog Andrića.

    Usprkos svojoj biografiji, Karaulac je, generalno govoreći, odolio porivu da samoga sebe upoređuje s likom i djelom Ive Andrića, ne zbog toga jer je Andrić tako veliki pisac da su takva poređenja apsurdna, već zbog toga što su iz pozicije književnih istraživača takve paralele smiješne, suvišne i patetične.

    Po završetku skupa, usljedilo je ono što se na sekularnim priredbama naziva koktel, ali pošto smo se nalazili na teologiji, prešli smo, jednostavno, da se nešto pojede i popije. Fratre poštujem iz mnogo razloga, a ponajviše jer oni poštuju same sebe i svoje vrijeme. U društvu tih pažljivih ljudi nestaje sav moj cinizam, istorijska i društveno uslovljena napetost i u trenucima poput takvih čini mi se da u svijetu i nije sve tako zatrovano.

    (Isto je kad slušam Zaz.
    http://www.youtube.com/watch?v=UfVk6259K74&feature=player_embedded )

    Možda je predivna atmosfera bila zaslužna za to, pa sam upravo s knjigom koja je nedavno ispala iz kofera a zove se Civilni vrt, prišla Miroslavu Karaulcu i otvorila mu prvu stranicu da mi nešto napiše.

    Opet mala digresija: nikad prije i nakon toga nisam napravila bilo šta slično, tražila od nekoga ko je napisao knjigu da mi se potpiše. Tekst je tekst, a uživo su pisci gori nego u svom tekstu i većina ih je nezanimljiva pa ne vidim što bih još skupljala i autograme. Besmisleno. Druga osoba koja mi se, osim Karaulca, ispred jednog bečkog hotela potpisala na knjigu – ali ne svoju već na knjigu Dejvida Sedarisa Me Talk Pretty One Day, jeste bubnjar Springstinovog benda. A to je opet posebna priča.

    Stajala sam tako sa osobom koja mi je bila draga, ne samo zbog toga što od Andrića nije pravila mit nego portret pisca i čovjeka, ali i zbog svog imena koje me podsjeća na važan mi topos. Sve sam to pokušala da kažem raspoloženom i pristupačnom Miroslavu Karaulcu 29.9.2005. Jedva smo našli olovku pa mi je srdačno napisao i posvetu. Izlomljena slova se jedva mogu pročitati.

    Kasnije, dok je prolazio pored našeg stola, Miroslav Karaulac me potapšao po ramenu i uz osmijeh rekao da mu je draže što sam mu donijela baš tu knjigu na potpis, nego da je dobio NIN-ovu nagradu.

    Ja u to vrijeme niti sam čitala NIN niti dobitnike NIN-a. Jedine referentne nagrade su mi bile onaj ćup Svjetskog fudbalskog prvenstva, Buker i, ajde , taj Nobel. U svakom slučaju, tek ću koju godinu kasnije shvatiti šta ta NIN-ova nagrada ljudima može da znači (recimo, iz biografske knjige Vere Crvenčanin je jasno šta je sama mogućnost dobijanja te nagrade značila njenom suprugu Skenderu Kulenoviću.)

    Karaulac je tu večer iz opravdanih razloga otišao ranije.

    O Miroslavu Karaulcu često sam i mnogo slušala od prijatelja koji je s njim radio intervjue, ali pošto ti razgovori za sada nisu objavljeni, nije ni moje da pričam o tome.

    Karaulac će ostati najkompetentniji čovjek koji je mudro i diskretno sve ove godine tumačio Andrića i, što je bitnije, čitao nepristrasno Ivu Andrića. Karaulac je prebirao po Andrićevom tekstu kao što bosanske žene prebiru po riži: pažljivo, s poštovanjem i bez žurbe. Nije s predumišljajem kopao po biografijama Andrićeve matere i oca da potvrdi jel se nobelovac rodio u (muslimanskom) Travniku il’ se rodio u (hrvatskom) Docu. S apostrafom ili bez.

    U svakom slučaju, bilo ovo za NIN hiperbola ili ne, Karaulac je bio šarmantan, iskren i duhovit čovjek. A o tome koliko je i u svom tekstu bio duhovit govori i knjiga koja je ispala iz kofera.

    U pitanju su, dakle, prikupljeni citati i aforizmi dostojni neprevaziđenog viktorijanca Oskara Vajlda:

    Bio je tip čoveka koji je verovao da mora da postoji neki način da se čovek pomokri a da ne ukvasi pantalone.

    *

    Koji je kao gorgonzola, baš  zato što je buđav bio toliko tražen.

    *

    Ostavljao je snažan dojam čoveka koji je napolju ostavio pogrešno parkirana kola.

    *

    Otkrivao si svuda oko sebe mlitave istine i žilave laži.

    *

    Etnički očaj – očaj etničkog porekla.

    *

    Ostalo je još  vrlo malo vremena u pesku.

    *

    Nekoliko sarajevskih berbera koji su me podšišavali, tih meseci znali su tačno koga bi sve trebalo streljati da bi se stvari dovele u red.

    *

    Beograd su Turci zvali Dar Ol Džihad. – Kuća ratova za veru.

    *

    Prodan Rodoljub (Iz telefonskog imenika)

    *

    Još  dok sam ulazio u avion odmah mi je bilo sumnjivo što su mu krila bila zalepljena selotejpom.

    *

    “Sve što sam radio, radio sam sa srcem.” Isidor Papo, kardiolog.

    *

    • Tako, više golubije boje…
    • Mislite li na nekog određenog goluba?

    *

    Prečitavao je ponovo vlastite knjige. Navodno, da bi što više uticao na sebe.

    A ovo su Kasna otkrića:

    Birajte sami svoje neprijatelje. Ne dozvolite da vam ih drugi biraju.

    *

    Cveće  – za sada još uvek najbolji način da se sakrije grob.

    *

    Ovaj voz stoji. (Kasno otkriće!)

    Ajla Terzić 15. 04. 2011.

    Västervik

    Tijesna sobica u potkrovlju
    starinske kuće od žutih cigala na broju
    pet u Strandvägenu koji od centra
    vuče ka obali. Sobica ima tri prozora:
    jedan je okrenut prema trgu a dva
    čeona ka uvali čija je voda još pod ledom
    premda se april primakao kraju. Ovdje sam
    došao da te vidim i da se, smiren, posvetim
    pisanju. I ni jednog retka nisam napisao jer
    ubija me depresija koja se javlja kad s podneva
    malo izvedri i razdani i kad ugledam, dole, na trgu,
    red onih duplih, gvozdenih klupa na kojim dreždi
    par stranaca, dimom duhanskim zavejani.

    (23. 4. 09.)

    Refik Ličina 15. 04. 2011.

    Kravata

    ___________________________________________________Antunu Kisiću

    Držeći se putokaza, a ne sjećanja, zatekao sam se na granici u Gornjim umjesto Donjim, Vinjanima; možda drugdje nije tako, no u Imotskom su gore i dolje istoznačni, ne bi pomoglo vraćati se, ni da granica nije unutra. Vozim se u velikom monovolumenu čiji papiri rastvaraju graničarevu knjigu, pričamo o tome izlaze li još enciklopedije kao onda dok je dječak u njima provjeravao pomicanje granica, na Planici i preko ekvatora nevidljivog poput otiska sjene u snijegu. Eto me po tome tragu za tren u Posušju, na raskrižju ispred dvije velike crkve, moj smjer je opet neizvjestan, pa ipak ne stajem, u crkvi većoj od velike pogasila bi se svjetla do kojih mi je stalo, makar se gradi, pa se popodnevno sunce u njoj kroz procjepe sigurno prelama u figure kakve vitraji ne mogu ponoviti. Jer u posuškoj crkvi, dok je s raskrižja bila u jednini, bilo je sunčano podne kada smo s Matom došli po Anđelku, a s druge strane, u fratrovu pogledu naše su se siluete lomile u ona prijeteća mitološka bića što su ih stari majstori za opomenu klesali na pročeljima. Govorio je o djevojci koju predaje netom opomenutom plemenu, doista toga smo proljeća bili opasno protreseni, izvori su se zamutili, a pročelja popadala. Po Anđelku sam se na suvozačkom mjestu vozio u pastelnoj Skali, do koje se dolazilo po listi čekanja, a tvornica u Kragujevcu je u mašti figurirala poput plaža ispod borovine u sjeni odmarališta iz obrnute perspektive. Iza vjetrobranskog stakla promicala je namjerna, svatovska Hercegovina, kažem iza jer je već u trenu kada vidimo slika iza nas, što je uglavnom dobro potisnuti, ali i izvan horizonta priče, mimo sentimenta, ima časova kada je čovjek toga, a da i ne zna, upravo opomenuto svjestan.

    Godinama poslije Mato je nastojao da nabavim pravi auto, takav koji me neće izdati, ali ga ipak sve do ljeta, kada su se na granici iz našega pogleda, gdje se gornje i donje ne stapaju, stala vrzmati borbena vozila iz kragujevačkih hala, nisam uspio steći. Ne bih ni kao pripovjedač, a ne tek svjedok, kazao da su mladoženja i njegov svat naivci, ne bih želio da čitatelj stekne takav dojam, zato ga i odmičem od zbilje, ukratko gotovo sve za što mi se činilo da sam stekao uložili smo u Skalu koju je Mato nabavio, opremili smo je najbolje, dakle za odlazak, posljednje večeri Mato ju je ispekao u boji naranče, nijansi koja ne stigne izblijediti. Ostavio sam ih preletjevši barikade, s nelagodom kakva se ne izgovara, pa ni o Skali nikad ne govorimo, ni kad smo u množini, kao ni sa sobom. Mato ju je parkirao pored policijske zgrade nadomak granice, obrubljene u povlačenju minskim poljem, pravim ili onim iz straha, zar je to važno, ostala je ondje sama, i nadalje nemoćna pripadati. Ne znam što je bilo sa zgradom, jesu li je spržili daljinskim ili preskakali polja da bi u njoj pronašli zaboravljene rezultate pokaznih gađanja, ali sa Skalom nisu imali strpljenja, pucali su u nju preko ruba a s male distance, kako to rade samoubojice, otisaka je ostalo malo, dakako fatalnih, i nisu dodirivali boju ni vjetrobransko staklo. Ne izbjegavam imenovati onoga koji je pucao, premda kao pripovjedač znam kako se zove, kao i za sve i svakoga o čemu ili kome pišem, nije lijepo, niti inače o tome tako sudim, ali samoubojice se pamti bez imena.

    Za posuških svatova, kao ni inače, vjerojatno nisam nosio kravatu. Neki je moj znanac koji do izgleda također ne drži na taj način, u vrijeme kada je umrla Skala, redovito hodao u crnom odijelu i kravatiran, odgovarajući na čuđenja tezom kako se Bezimeni boje takvih neznanaca. No, nekako mi se čini da me ni takva, krajnja potreba ne bi privela kravatnoj spoznaji, jednostavno sam spram kravate ravnodušan. Osim kada oko vrata dužnosnika dubrovačke gradske uprave ugledam diskretno zavezane dijagonale staroga, republikanskoga grba. Ide to tako daleko da sam, čekajući Postira u Donjem Čelu prošloga ljeta, ćaskao s jednim takvim Kalamotezom koji je upravo bio iskočio iz mora da nas pozdravi. Niz čovjeka se suši sol, a ja gledam kroz romb njegove kravate u zalazeće sunce plavoga i crvenoga dima broda koji kasni. Stvar bi bila banalna kada bi se na Stradunu ili u zagrebačkom Oktogonu, dakle u navodnoj domovini kravate, mogla kupiti dubrovačka kravata. No takva je kravata, koja će, sve dok ju se ne bude moglo steći na običan način, biti više od kravate skrivena iza granica o kojima se ne može raspitati. Uvijek mi se činilo da znance koji su je pronašli nisam pitao gdje im se to dogodilo jer bih pred sobom ispao smiješan zbog vlastitog doživljaja kravate, sve dok je nismo ugledali u nekom beogradskom prolazu.

    Trebalo se onda popeti čudnim, pomaknutim haustorom izvedenim po oktogonskom projektu, pa još pozvoniti. Iza običnih vrata je radionica – kakve su iz dubrovačke Ulice od Puča iščezle, makar bi ih ondje, kada bi opet popravljale kišobrane ili iznova šile kravate, bilo lakše obraniti nego u metropolskim lođama – sa stotinama kravata među kojima je opet bilo teško pronaći onu iz izloga, ako je uopće u izlogu bio zamišljeni preplet boja, a ne tek dojam pod rasvjetom kojoj se ne nadamo. Nisam odolio da krojaču ne povjerim svoje razloge, dubrovački grb ga nije zanimao, ali Dubrovnik jest. Sve njegove kravate koštaju jednako i posao mu dobro ide, kao što mu je nekoć dobro išlo drugo, radio je u turizmu i kaže da dobro poznaje Dubrovnik, što je točno ako se čita iz toga da se sjećamo istih znanaca. Pitam ga ode li još ponekad u Dubrovnik, a on me odbija čuđenjem kako ondje razbijaju aute. Razbijena su vjetrobranska stakla opće mjesto uzajamnih prekograničnih poruka pa u raspravi o njima  ne sudjelujem, pomalo iz strepnje da bih i sam mogao ureći ono kroz koje sam se dovezao, no Skala mi nikad pritom nije pala na pamet, kao da nisam želio da moj pravi auto bude jednostavno razbijen. Umjesto da prešutim, s dubrovačkom kravatom u ruci usprotivio sam se na unutrašnji način, iz Skale. Krojač koji je tvrdio kako nikad nije čuo da bi stradalo koje dubrovačko staklo ispod njegovih prozora, ubrzo se slomio i više za sebe izrekao kako se zaista ne vraća iz straha, ali druge vrste, da ne pokvari utiske.

    Kravatu sam tako u istom trenu dobio i izgubio. Dok se sagnuo da je pronađe u donjoj ladici, meštar je povjerovao da se ne može promijeniti smjer, što je doduše točno. Sve dok u Imotskom ne slijedite putokaze tako da se ne pitate kamo vas zapravo vode, tko zna kako crkve u Posušju tada izgledaju sa suvozačkog sjedala, dok se kadar trese od pokreta vozača nesviklog autu koji nije pravi.

    Vlaho Bogišić 13. 04. 2011.

    Moja Amerika/18

    Goran Rušinović 12. 04. 2011.

    Knjiga snimanja

    Ove bilješke i fragmente – u vječitoj piščevoj ambiciji da mu posluže kao građa za šire i veće tekstove – Semezdin Mehmedinović  pisao je od kraja augusta, do decembra 1993.  Spremao se za snimanje, a zatim i snimao film Mizaldo,  koji je koautorski potpisao s Benjaminom Filipovićem, i koji će, početkom 1994, biti prikazan na Berlinskome filmskom festivalu. U priči – jer danas nekadašnje bilješke i fragmente čitamo kao gotovu priču – pojavljuju se mnogi stvarni likovi, iz naših, uglavnom, već bivših života, koje će, i mimo volje pisca, dodatno fikcionalizirati njihove sudbine. Benjamin Filipović, praški student režije i značajan bosanskohercegovački filmski autor, umrijet će iznenada, godinama nakon rata, od srca. (mj)

    _____

    (jesen, 1993)

    Radim u dnevnim novinama, u sedmičnom političkom magazinu, i na radiju. To je moguće tako u ratu. U miru ne bi bilo moguće tako se raspojasati. U dnevnim novinama kad radiš, tvoj posao je da ideš drugima, a kad si na radiju, tada drugi dolaze tebi.

    _____

    Počeli smo snimati film. Scenarija nema, glumaca nema, ničega nema osim iracionalne potrebe da se film snimi. Postoji osnovna ideja, neka vrsta nepreciznog sinopsisa u tekstu koji sam ovog ljeta objavio u Danima (tekst se zove Sloboda), a Benjamin [Filipović], režiser s diplomom praške Filmske akademije, vrši veliki pritisak da skupa radimo, pa sam već povjerovao u vlastitu važnost.

    Film se zove mizaldO, što je zapravo Odlazim kad se čita unazad.

    Ovo je istina o našem jeziku: riječi zvuče neusporedivo ljepše kad se unazad izgovaraju.

    _____

    Za potrebe scene koja se zove “Razdvajanje lijeve i desne polovine mozga”, Kurt [Sanjin Jukić] je u napuštenom Theater Clubu našao hiljade praznih litarskih flaša koka-kole, i sada, tamo, u ruševini, lijepi, i sastavlja veliki stakleni zid. Pravio sam mu, nakratko, društvo, pojavio se Milomir [Kovačević], snimio nekoliko fotki, i otišao.

    Granate ne padaju, ali svako malo fijuču snajperski meci. Na raskršću kod Narodnog pozorišta, upravo je ubilo čovjeka. Pomolili smo glave iz ruševine, i gledali: u kola hitne pomoći ubacili su beživotno tijelo, i potom se u žurbi udaljili.

    Kurt kaže da čovjeka zna, i da su jednom ljetovali skupa u vojnom odmaralištu, na moru.

    “U Kuparima.”

    _____

    Tražio sam djevojku da glumi u sceni tajne večere.

    U jednom prolazu, tamo kod Doma Đuro Đaković, vidio sam staru bosansku kuću. Nikad ranije nisam obratio pažnju na nju, pa nisam ni znao da tamo postoji tako stara kuća. Prizor je izgledao kao snoviđenje. Na drvenoj verandi, neka djevojka, duge svijetle kose, kao Botticellijeva Madonna, prostirala je oprano rublje na žicu. Prišao sam joj i obratio se. Ona me je prvo gledala sa zanimanjem, dok sam joj objašnjavao svoje razloge.

    “Šta da glumim?” pitala je.

    “Madonu.”

    “Kakvu Madonu?”

    “Majku od Isusa Krista.”

    Gledala je u mene, nijemo i u nevjerici, a onda je ipak rekla:

    “Ja sam majka dvoje djece.”

    Ušla je u kuću, i vrata zatvorila za sobom.

    _____

    Na Radiju [Zid], zatekao sam američkog autora koji se zove Misha. To je kao da se ruski pisac zove John. Došao je s flašom skupog francuskog vina. Sjedimo za stolom, a on govori o beznadnom stanju našega grada koji samo što nije pao, i o tragediji koja će uslijediti nakon što srpska vojska preplavi sarajevske ulice. Vrtim glavom i ne slažem se. Vidim da mu to ide na živce, zato što povišenog tona sada ponavlja isto. Vrtim glavom, nerviram ga, i pijem njegovo vino.

    _____

    Još je ostalo vina iza Mishine posjete. Sjedim za stolom. S ulice se ušetala, i ispred mene zaustavila djevojka. Vrlo lijepa, dvadeset, dvadesetdvije godine, duge crvene kose, s pjegama na licu, s modrim, blago razrokim očima, u laganoj crnoj majici i farmericama dva broja većim, koje su se okretale oko njenog tijela, tako da ih je mršteći se, svako malo, povlačila na gore. Traži da razgovara sa mnom. Želi da bude novinar. Ima li iskustvo u novinarskim poslovima? Nema, ali govori engleski, i arapski jezik. Ponudio sam je Mishinim vinom, ali je odbila. Zbog religijskih razloga? Ne, vino je čini sretnijom. Šta je loše u tome da si sretan? Pa, vino je čini sretnijom, više nego što bi željela. Na koji način sretnijom? Pa, malo podivlja. Na koji način podivlja? Pa, jednom je popila dvije, tri čaše vina i iste noći završila u krevetu s dva muškarca. Samo tri čaše vina? Pa, tri čaše vina, i dva muškarca, kaže. Ujutro se sigurno nije sjećala šta se sve dogodilo u krevetu? Pa, voljela bi da se nije sjećala, ali se, ipak, i danas sjeća svega. I svaku je rečenicu počela sa “Pa”.

    _____

    Mi snimamo film samo kad je predsjednik u gradu. Kad predsjednik nije u gradu, i naš  snimatelj Pinca s kamerom putuje u njegovoj pratnji. Dok se ne vrati, u pustim popodnevima se dosađujemo, igramo bilijar u Ribici, čiji vlasnik je naš glumac, Asim, trkač u crvenoj atlet-majici i Nike tenama.

    _____

    Želio bih sada da zagrizem jabuku. Mislim da bi mi to vratilo snagu.

    _____

    Dok sam silazio sa Sedrenika u grad, počele su padati granate, tu, negdje, blizu. Ulica Kartal se ispraznila. Predaleko sam bio od kuće da bih se sada vraćao.

    Ali, u trenutku kad je počelo padati, jedan je pseći par bio usred ljubanog čina, tu, nasred ulice. Uplašeni od eksplozije, psi su pokušali da se razdvoje, ali nije išlo. U strahu, keruši se vaginalni mišić  zgrčio, pa je stegnuti mužjak posrtao iznad nje, i uzalud pokušavao da se odvoji. Prvo je grizao krznena leđa ženke, a kako nasilni metod nije dao nikakav rezultat, i kako je njeno izmicanje njemu donosilo samo bol, on se umirio, i sada cvili. Oboje cvile. Vrlo tužan prizor. Bukvalni ljubavni zarobljenici. Na svaku eksploziju, bolno se trzaju.

    Nisam znao kako da im pomognem, a naivni pokušaj da im priđem, nije nailazio na njihovo odobravanje. Združeno su režali prema meni. Ali, i da se nisu opirali, kako bih im pomogao? I onda sam ih ostavio.

    Čim sam došao na Radio [Zid], pod velikim dojmom, sjeo sam za mikrofon i ispričao gornji događaj kojem sam upravo prisustvovao. Napolju, kiša i dalje pada.

    _____

    U jednom trenutku, stojeći na svome brijegu, bio sam svjestan pogleda na grad. Ja više ne vidim grad, već samo vrhove planina pod snijegom, u daljini.

    _____

    Na putu do Radija, bio sam u društvu Hrvoja B[atinića]. On ima emisiju koja se zove Ovaj grad je pretijesan za nas dvojicu.

    Lijeno smo koračali ulicom Đure Đakovića, i raspravljali o Stalkeru, filmu Andreja Tarkovskog.

    “Ovo naše Sarajevo pod opsadom, to je ona njegova zona“, kaže Hrvoje.

    Za to vrijeme, oko nas je na ulici eksplodiralo, na afaltu su se rasipale krijesnice od metaka protivavionskog mitraljeza. Onda smo shvatili da to nas, zapravo, gađa neki loš nišandžija s Trebevića. Sklonili smo se između prvih zgrada na Ciglanama, i histerično se smijali, valjda od sreće što smo živi u ovoj našoj zoni.

    _____

    Jutros, u Večernjim novinama, napisao sam tekst za sutrašnje izdanje, a onda sam pisao svoje stvari.

    Ozren [Kebo] me pitao:

    “Šta pišeš?”

    „Ali ako ti kažem, onda će sve propasti. Nakon što ispričam o čemu pišem, i čime se zanimam, onda više nemam potrebu da nakon toga o istom nastavim pisati, kao da sam, nakon što sam objasnio o čemu je tu riječ, izveo stvar do kraja, rekao što sam imao namjeru reći, i zašto onda pisati nešto što je u meni već razriješeno, i što je nekome drugom već poznato?”

    _____

    U krugu trafo stanice na Sedreniku, ne prestaje lajati pas. Čuva našu struju od kradljivaca, koji dijelove s naše trafo-stanice kradu za potrebe svoje trafo stanice, s koje su neki drugi kradljivci već poskidali što im je trebalo. Jednostavna kradljiva računica. Zatvoreno strujno (kradljivo) kolo.

    _____

    Na ulici me presreo čovjek i obratio mi se mojim nadimkom iz djetinjstva. Pričali smo.

    _____

    Dan je tmuran.

    Brzo se zamaram.

    Sinoć  je neko na Radiju kritikovao Crveni križ koji nam, inače, daje priključak na svoj agregat. Jutros su došli neki ljudi i otkopčali nas s agregata. Nazvao sam Crveni križ da pokušam stvar izgladiti, a neka djevojka je naš razgovor prekinula rezolutnom izjavom: “Ne pomažemo muslimanski radio!”

    _____

    Dok sam se uspinjao sjevernom stranom grada, na putu do kuće, pokušao sam da se sjetim.., svih nesavršenosti u svome karakteru, preciznih mrlja na savjesti, koje se daju vizuelno lako predstaviti, koje su žive na mojoj mentalnoj slici, u imaginarnoj ličnoj karti, u mome identitetu, kao što su to one crvene oči kod ljudi na fotografijama lošeg kolora.

    _____

    Prijatno jutro na Radiju. Kuhao sam kakao.

    Došao je Glava [Srađan Vuletić], s pismom koje mu je poslao Werner Herzog, oduševljen njegovim filmom Palio sam noge.

    I došla je neka žena, s pjesmom o Mostaru.

    Na kraju dana, došao je Pinca s nekom Italijankom, zove se Carla, i snima film o Sarajevu. Ovo je trik: jutros je doputovala u grad i ostaje još samo koji minut, jedno oklopno vozilo UN-a svakog časa će ju vratiti na aerodrom, i prije nego što mrak padne na Rim, ona će u svome stanu piti svoju kafu. Znači, ona je jutros doputovala, cijeli dan je Pinca snimao sve što je od njega tražila, trake će ponijeti sa sobom, i to što je na tim trakama danas snimljeno – to je film. Tražio sam da mi još jednom objasni istu stvar, i ona je strpljivo ponovila: da, snimila je cijeli film u jednom danu. Gledao sam je zadivljeno. I dok se ukrcavala u oklopno vozilo, mahnula je prije nego su se vrata zatvorila. Tek kad se vozilo pokrenulo, želio sam da vičem:

    Vrati se!

    To je jedino znanje koje mi nedostaje: ni jedan posao ne treba trajati duže od dvadeset četiri sata.

    Vrati se, Carla, nauči me!

    _____

    Došao Marko [Vešović]. Kaže da cijelu noć nije oka sklopio, od jauka ispod prozora. Vojna policija je tukla Mušana Topalovića Cacu.

    “Je li Ivana slušala?” pitam. Ivana je Markova kćerkica.

    “Bila je budna, ali se pretvarala da spava.”

    _____

    Radio javlja da je kretanje po gradu zabranjeno. Ukidaju Hrvatsko vijeće odbrane (HVO). Pada kiša.

    Do Radija silazim zaobilaznim putevima, kroz Višnjik. Zanimljivo, zadnji put sam ovim ulicama prolazio prije rata, s Belom Šubić, ona je u toj šetnji, sjećam se, govorila o Borislavu Pekiću kojeg nije čitala, ali ga je vidjela na televiziji, i bila pod dojmom njegovog fizičkog izgleda. Rekla je: “On je kao neka biljka.” I mogao bih sada ponoviti intonaciju, i boju njenog glasa dok je to izgovarala. Za to vrijeme, iz plastične vrećice je izvlačila paštete i njima hranila mačke i pse usput. Njoj su se sve kućne životinje na Višnjiku radovale.

    Silazim niz Višnjik, četiri ili pet godina je prošlo, a u susret mi sada dolaze samo napušteni psi. Da je živa, patnja životinja bila bi previše za onakvu Belu.

    I mislio sam, da je Pekić živ, šta bi on o svemu ovome pisao? Da je Kiš živ…? Mislim da znam šta bi on pisao.

    Stignem na Radio i [Zdravku] Grebi postavim ista pitanja o Pekiću, i Kišu. Onda smo nagađali. I malo ogovarali Beograd. Potom se, na televizorskom ekranu, pojavila glava Vojislava Šešelja. I Grebo se sjetio neke studentske razmjene, “na kojoj je bio, i na kojoj je pio”. U Mannheimu, domaćini su ih vodili na izlet. U brodu na Rhini, kaže, pili su dobra njemačka vina, i svijet je bio takav, da ništa u njemu nije tražilo prigovor. A onda je, u zalazak sunca, ugledao studenta Vojislava Šešelja, popeo se na sto i mitinguje na njemačkom brodu: uzalud vino, uzalud Rhina, kad se Crvena armija probudi, sve će do Atlantica pretvoriti u kapitalistički pepeo i prah.

    “On je”, Grebo kaže, “molbu za prijem u Partiju otkucao na 98 stranica.”

    _____

    S. je ugrijala vodu da me okupa. Onda me okupala. Sad sam u krevetu, glave umotane u njen tirkizni vuneni šal, i ne želim da odrastem. Ona se privija uz mene, i kaže: “Danas je dvanaest godina kako smo u braku. Nakon toliko godina, veliko je to da se ne mrzimo.”

    _____

    Pao je snijeg. U našem humanom društvu, niko ne iznajmljuje čistače snijega s drvenim lopatama, da mu očiste put od kućnih vrata do ulice.

    _____

    Nestaju predmeti, nestaju ljudi, nestaju boje. Sve su stvari starije od mene.

    _____

    Na putu do Televizije, pješačimo kroz cijeli grad. Pada snijeg, i već je mrak. Sat vremena smo koračali u smjeru jednog svjetla, jednog žižka u mrklini, a sad se ispostavlja da je to kafana. Svjetlost iz agregata. Prišli smo prozoru, a unutra – blješte mesingani nasloni stolica, a u mermernim plohama stolova ogledaju se torza ljubavnih parova. Mladi i okupani, zaljubljeni, smiju se, izolirani u toj svijetlećoj kruni, u samozaboravu. Oni su u kosmičkoj stanici, a oko njih je ništa. Mrak i ništa. I mi u tom mraku.

    _____

    Danas sam posmatrao ljude. I evo šta sam otkrio: ljudima osmjeh lica kvari.

    _____

    U povratku od zgrade Televizije u grad, s Benjaminom se šunjam između onih radionica kod Muzeja revolucije. Skriveni iza zida srušene kuće, gledamo zgradu na Grbavici, bijeli soliter u kojem živi njegova nena. Ostali smo sat vremena, a on je netremice zurio u taj jedan prozor, da u njemu ugleda njenu siluetu koja se, na kraju, nije pojavila, i on je zbog toga bio tužan. Da se pojavila, granica bi za Benjamina bila podnošljiva. Za to vrijeme, tamo od Vrbanja mosta, čuli su se glasovi. Danas razmjenjuju tijela na mostu.

    Semezdin Mehmedinović 10. 04. 2011.

    Što je sve otišlo s Miroslavom Karaulcem

    Otišao je Miroslav Karaulac. Nijedan javni uzdah za njim nisam primijetio, iako sam revno pretraživao medijske naslove svih dana od onoga 19. marta kada me je zatekla telefonska poruka o njegovoj smrti.

    Znao sam za Karaulca od djetinjstva. Nije to bila veza književna, nego zavičajna: bio sam osnovac kada je država poslala učiteljicu Sonju iz Dalmacije da radi u mrkonjićkoj školi. Voljeli smo je svi, jer je nosila raskošnu sofijalorenovsku ljepotu i u isto vrijeme bila neohola, brižna i dobra, sasvim nepedagoški.  Udala se za inženjera Lazu Karaulca, a o njegovome bratu Miroslavu pričalo se – kako to uvijek ide u provinciji, uz bajkovit i legendaran prizvuk – da živi u Beogradu, i da je pisac…

    Vidio sam ga zadnji put prije šest godina, kada je došao na Franjevačku teologiju u Nedžariće, na homage Ivi Andriću što su ga fratri priredili u povodu tridesete godišnjice od Andrićeve smrti i šezdesete od objavljivanja Travničke hronike i Na Drini ćuprije. Tada je, već slab i s vidnom mukom, pročitao pomalo elegičan tekst o Andriću, koji je kasnije fra Ivan Šarčević objavio u časopisu Bosna franciscana. Tu između ostaloga piše i ovo: “Osporavanja, preusmeravanja značenja njegovog dela, nasilna pripisivanja značenja koje ono nema, nisu usporili njegov hod prema čitaocu. Njegove knjige pristigle su do milionskog čitališta i nigde nisu nađene te zle primisli, te prigušene mržnje koje su pronašli u njima književni talibani širokog spektra, u piščevoj domovini. Ono što neminovno pada u oči u Andrićevoj biografiji je kako je uopšte mogao opstati, sa takvim darom, sa takvim znanjem i razumevanjem istorije, u sredini u kojoj je, kako to sam kaže, život ‘bez ikakve više uljuđenosti i pitomosti, siromašan, štur, opor’. Poput krhke tropske biljke, osuđen da raste pod odbojnim, ledenim podnebljem, uspeće da mu odoli, usamljen u svome poduzeću kao i svaka neobična misao zalutala i uhvaćena u kršu i divljini.”

    Upoznali smo se prekasno, na samome kraju osamdesetih godina prošloga vijeka, kada je sarajevska “Svjetlost” trebala objaviti drugo prošireno izdanje njegove čudesno lijepe knjige Rani Andrić. Karaulac je dolazio u Sarajevo u neumornoj potrazi za dokumentarnim tragovima o Andrićevu životu, pa smo zajedno išli u župni ured sarajevske katedrale kod župnika Ive Balugdžića pregledavati matice. Knjiga u Sarajevu nije izašla nikada, jer u Sarajevu uskoro više nikome nije bilo do knjiga, nego do gologa života i očajničke obrane od dušmana.

    Nije bilo prilike da se između nas rodi neka srdačnost ni prisnija povezanost. A mislim da Karaulac i inače nije bio čovjek izdašan na lakim osmijesima i neobaveznome brbljanju. Ima negdje u Andrića ovakav zapis: “Bosanski čovek liči na onog francuskog državnika koji je, kad bi mu predbacivali njegovu oporost i oštrinu prema ljudima, odgovarao da je spolja trnovit i bodljikav, ali da njegove ruže cvatu u unutrašnjosti.” Na dlaku tako doživljavao sam Karaulca: on je svojim unutrašnjim ružama davao da se rascvjetavaju u njegovim tekstovima.

    Pisao je, zapravo, malo, ali je pisao neobično raznovrsno. Posjedovao je dar u našim književnostima sasvim rijedak, gotovo nepostojeći, da pišući o životima drugih pisaca ispisuje prvorazrednu prozu, sasvim osebujno meditativnu i duboko lično proživljenu, a istovremeno činjenično tačnu do krajnje akribičnosti. Andrić mu je u tomu bio cjeloživotni medij, ali da je to umio i na drugim primjerima, maestralno svjedoče njegovi zapisi o Danilu Kišu, na primjer.

    Imao je još je jednu trajnu ljubav, ali sasvim na svoj, karaulčevski način zatamnjenu plemenitim tragičkim tonom: Bosna. U godinama poslije zadnjih naših ratova poslao mi je dvije predragocjene bosanske knjige, koje je sam priredio, prevodio, uređivao, našao načina da budu objavljene, i to u Srbiji, kada u Bosni i u Sarajevu, gdje se ljubav prema državi, baštini, kulturi, historiji na sva usta izvikuje na trgovima, nitko ni ne zna da su objavljene. Prva je zbirka putopisnih tekstova Priče francuskih putnika sa puta po otomanskoj Bosni (Matica srpska, Novi Sad, 1998), izdanje izvanredne književne, historijsko-dokumentarne, kulturološke vrijednosti. Druga je uzbudljiv memoarski spis fra Ante Kneževića iz vremena ulaska austrougarske vojske u Bosnu 1875. godine Neke moje bilješke iz zadnjih godina (Rad, Beograd, 2001). U njoj je i posveta, ispisana crnom tintom, koju danas čitam s tugom i s osjećajem da je s Miroslavom Karaulcem bespovratno otišao cijeli jedan naš svijet: Ivanu Lovrenoviću, ovo do danas zatureno delo našeg znamenitog zemljaka. Srdačno M. Karaulac, Bgd, 29 • IX • 01.

    Ivan Lovrenović 08. 04. 2011.

    Krleža i antropoidi

    Autor ove karikature je Sergej Mironovič Golovčenko, darovit crtač, izvrstan karikaturist, nesvršeni student Kraljevske akademije za umjetnost i umjetnički obrt u Zagrebu. Napustio je školu, jer mu je, kao studentu, bilo zabranjeno da objavljuje karikature i zarađuje crtanjem. Poslije se dugo svetio rektoru Akademije, slavnome Ivanu Meštroviću, crtajući ga u nizu portreta i gegova kao zlog demončića. Ti crteži bili su opsesivni izraz Mironovičeve povrijeđenosti, ali njegov talent učinio ih je umjetnički silno vrijednim. Kada ih danas gledamo, više i ne osjećamo Mironovičevu potrebu da uvrijedi Meštrovića, nego vidimo možda i općenito nauspjelije portrete slavnoga kipara.

    Sergej Mironovič Golovčenko bio je ruski emigrant, jedan od tisuća koji su koristili blagonaklonost karađorđevićevske monarhije, ali i kraljev opsesivni antikomunizam, te su naseljavali Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, ostavljajući značajni trag na kulturu, znanost i cjelokupan društveni život. Mironovič je rođen 1898. u sibirskome Irkutsku, živio je kao sirotinja, i umro 1937. u Zagrebu. Hrvatska ga je kultura, uglavnom, zaboravila, ali mu je Frano Dulibić odao primjerenu počast i dao mu vidno mjesto u svojoj Povijesti karikature u Hrvatskoj.

    Mironovič je bio obrazovan i kultiviran karikaturist, duhovit, s darom za dramsku situaciju i povijesni kontekst. Ovu izvanrednu karikaturu Miroslava Krleže i njegovih, danas bezimenih “kritičara” ili antropoidnih vaški u Krležinoj bradi, kao da je crtao u današnje vrijeme.

    Miljenko Jergović 07. 04. 2011.

    Prevodilačka sveska/2

    Brodski i Brodsky

    ***

    Love Song

    If you were drowning, I’d come to the rescue,
    wrap you in my blanket and pour hot tea.
    If I were a sheriff, I’d arrest you
    and keep you in the cell under lock and key.

    If you were a bird, I‘d cut a record
    and listen all night long to your high-pitched trill.
    If I were a sergeant, you’d be my recruit,
    and boy I can assure you you’d love the drill.

    If you were Chinese, I’d learn the languages,
    burn a lot of incense, wear funny clothes.
    If you were a mirror, I’d storm the Ladies,
    give you my red lipstick and puff your nose.

    If you loved volcanoes, I’d be lava
    renlentlessly erupting from my hidden source.
    And if you were my wife, I’d be your lover
    because the church is firmly against divorce.

    ________________________1995

    _____________________Joseph Brodsky

    ***

    Ljubavna Pjesma

    Kad bi se utapala, ja bih te spasio,
    umoto u deku, sipo vrućeg čaja.
    Kad bih bio šerif, tebe bih uhapsio,
    držo te u ćeliji, pod ključem, do kraja.

    Kad bi bila ptica, zvučnike stišo bih da šute
    i cijelu noć slušo tvoj visoki ćurlik.
    Kad bih bio oficir, ti bi u regrute,
    i, tvrdim ti, bila bi dobar vojnik.

    Da si Kineskinja, tvoj bih jezik naučio,
    palio tamjan, oblačio se smiješno skroz.
    Da si ogledalo, u ženski toalet bih odletio,
    dao ti svoj crven karmin, napudro ti nos.

    Da voliš vulkane, ja bih lava bio,
    u erupciji skrivenoj koja ne prestaje.
    A da si mi žena, ja bih te volio,
    jer Crkva razvod nikad ne priznaje.

    ___________________1995

    _________________Joseph Brodsky

    ***

    Slično Vladimiru Nabokovu, koji je veliki pisac i ruskog i engleskog jezika, Josif Brodski je veliki pjesnik i ruskog i engleskog jezika. Za razliku od Nabokova, međutim, ruskog i engleskog Brodskog moguće je i ortografski razlikovati, tako što bi jedan bio Josif Brodski, a drugi – Joseph Brodsky. Već 1977. godine, Brodsky je napisao prvu pjesmu na engleskom; također, tokom cijelog svog vanpetrogradskog života Brodsky je (sam ili u saradnji) prevodio na engleski pjesme koje je na ruskom napisao Brodski. U knjizi Collected Poems in English objavljenoj prije desetak godina (u njujorškoj izdavačkoj kući Farrar, Straus & Giroux) sabrane su sve pjesme Brodskog izvorno napisane na engleskom jeziku te one koje je on sam (ili u saradnji) preveo s ruskog na engleski.

    O tome kakav je pjesnik Josif Brodski, o ruskom Brodskom, dakle, dosta su pisali ovdašnji rusisti. Mnogo je manje pisano o engleskom Brodskom. A engleski (ili je možda bolje reći – američki) Brodski (odnosno Brodsky) je ponajprije urban pjesnik. Koristim adjektiv urban savršeno svjestan njegove posvemašnje potrošenosti i zloupotrebljenosti. Ipak, teško mi je naći efektniji, kraći i bolji način da opišem njegov pjesnički engleski. To je moderan i kolokvijalan idiom, daleko od svake artificijelnosti i poze. Ako mu se u poeziji engleskog jezika može tražiti uzor, to je definitivno Auden, ne samo zbog one slavne ispovijesti Brodskog gdje on kao svoj motiv za pisanje na stranom mu jeziku navodi udovoljavanje sjeni, odnosno približavanje (već mrtvom) Audenu. U čuvenoj formulaciji samog Brodskog taj se motiv ovako definiše: To je ono što čovjek može da učini za nekog boljeg od sebe: da nastavi u njegovom duhu; mislim da je to zapravo i suština civilizacije.

    Na dvije pjesme (napisane na engleskom jeziku) Brodskog je nadahnuo rat u Bosni i Hercegovini. O njima pišem na drugom mjestu; čini mi se, međutim, da je srž engleskog Brodskog u pjesmi Love Song, imenjakinji kompozicije koja je romantičnim dušicama iz moje generacije neporecivo omilila Roberta Smitha i The Cure. Pjesma je formom naoko jednostavna: sastoji se od četiri katrena, a u svakom katrenu se duhovito analiziraju po dvije hipotetske situacije. U ljubavnoj poeziji, takav je postupak skoro pa opšte mjesto; odmah na pamet pada, recimo, Leonard Cohen i I’m Your Man. Kad je o jeziku riječ, upravo u ovoj pjesmi očita je pomenuta kolokvijalnost Brodskog, od upotrebe skraćenih oblika pomoćnih glagola karakterističnih za govorni jezik do nekih skoro slengovskih termina. U prve dvije strofe, hipotetske situacije se razlikuju po, da iskoristim šahovsku analogiju, bijelim figurama; strofe počinju onim u kojima bijele figure ima ona, a završavaju onim u kojima bijelim figurama igra on (lirski subjekt). U dvije posljednje strofe pak, bijele figure su uvijek njene, pa je i njegovo prilagođavanje nužno veće.

    Duša pjesme je, naravno, završni kuplet. Ta hronološki posljednja hipotetska situacija, osma po redu, dakle, najrealnija je. Lako je zamisliti šta bi pjesnik uradio kad bi se njegova voljena utapala, lako je stvoriti fiktivni what if scenario, pa reći ja bih ovako da si ti ptica, ili da si Kineskinja. Šta učiniti kad se fantazija ostvari, kad se ljubav s poetskih visina spusti u svakodnevnicu života? Odgovor Brodskog je genijalan jer je istovremeno i banalan i duhovit; zapravo sam odgovor je banalan, ali je obrazloženje duhovito. Da si mi žena, ja bih te volio,/ jer Crkva razvod nikad ne priznaje – tako završava pjesma. Kao u onoj čuvenoj pošalici Umberta Eca prema kojoj (post)moderan čovjek nije u stanju bilo kome da iskreno kaže Volim te najviše na svijetu i da, u najmanju ruku, stvar mora ironizirati pa eventualno reći Volim te najviše na svijetu, kako bi rekla Barbara Cartland, Brodskom treba autoritet Crkve da podeblja izjavu ljubavi. Pronašavši (makar i ironično) razlog za trajnu ljubav u Crkvinom protivljenju razvodu, pjesnik može poetizirati i onu vrstu ljubavi koja se najteže uklapa u pjesmu, može, dakle, poetizirati i bračnu, svakodnevnu ljubav. 

    Muharem Bazdulj 06. 04. 2011.

    Tri moja druga

    E, slušaj ovo. Zanimljivo je.

    Imam frenda. Uspješan je književnik i kolumnist. Moglo bi se reći da je među najjačim kolumnistima u nas. Kako se zove? Ma nije bitno, bitno je da na tržištu stoji dobro. E, pa tog mog frenda je neki tip prozvao da promovira četnike. Kako se zove taj tip? Nije ni to bitno. Bitno je da on na tržištu stoji bitno slabije nego moj frend. I onda mog frenda taj tip optuži za to… da je četnik ili širi ideje ili tako nešto.

    E, to je priča prvog frenda.

    ***

    Nije prošlo ni par dana od te priče, kad zove mene drugi frend.

    Drugi frend je najbolji izdavač stripova koji se u zadnjih dvadeset godina pojavio kod nas. Cijenjen je u susjedstvu, a, primjerice, jedan Larcenet mu šalje rukopis u isto vrijeme kad i svom francuskom izdavaču. Al da ne skrenemo s teme…

    Tog drugog frenda policija je pozvala na informativni razgovor. Tamo mu je saopćeno da je protiv njega podignuta kaznena prijava. Anonimna. Prijava se sastoji u tome da se mog frenda optužuje da je uz pomoć nekog Srbina iz Ministarstva kulture, koji mu je otkupljivao stripove, financirao – SDSS. Kad mi je ispričao sve to, predložio sam mu, smijući se, da od tog napravi strip. Frendu nije bilo smiješno. Frend je bio prestravljen.

    To je priča drugog frenda.

    ***

    Imam i trećeg frenda.

    I on je uspješan u svom poslu. Pravi enigmatiku, križaljke za dnevne novine i dobro mu ide. Ispričao mi je da u novine redovito stižu mejlovi protesta od nepostojećih ljudi u kojima ga se optužuje da u križaljke namjerno stavlja – srbizme. Možda nisam spomenuo, ali i taj treći frend je u svom fahu najjači na tržištu.

    ***

    Zaključak?

    Prvo, imam frendove koji odlično rade svoj posao i najjači su na tržištu.

    Drugo, konkurencija im je za kurac.

    Vladimir Šagadin 05. 04. 2011.