MIŠEL DE MONTENJ – OGLEDI

MIDHAT ŠAMIĆ – FRANCUSKI PUTNICI U BOSNI NA PRAGU XIX STOLJEĆA

Ovo je, čitaoče, jedna knjiga dobrih namjera. Ona te, od samog svoga početka, upozorava da ja, pišući je, nisam sebi postavljao neki drugi cilj do domaći i privatni.(…) Ja želim da me ljudi vide onakvog kakav sam: jednostavnog, prirodnog i običnog, bez usiljenosti i izvještačenosti, jer ja slikam sebe. (…) Tako,  čitaoče, sama moja ličnost čini predmet moje knjige; nema razloga da ti svoju dokolicu trošiš na tako nešto ništavno i prazno.

Zbogom, od Montenja, 1. marta 1580.

Gore navedene riječi stoje u predgovoru, naslovljenom ČITAOCU, slavnih Eseja Mišela de Montenja. Izdanje na koje se osvrćem objavljeno je u Sarajevu, u Izdavačkom preduzeću „Veselin Masleša“, 1964. godine, pod nazivom OGLEDI i podnaslovom „IZBOR IZVRŠIO, PREVEO, PREDGOVOR I KOMENTAR NAPISAO dr MIDHAT ŠAMIĆ. Ja sam je kupio, dvije godine poslije njenog objavljivanja, u „Maslešinoj“ knjižari u Sarajevu, preko puta Higijenskog zavoda, na toj velikoj raskrsnici gdje je, činilo mi se uvijek, najbolje provjetravanje u gradu koji pati od stalnog nedostatka kiseonika i vedrog vremena. Lijepa je to raskrsnica, zavisno od mjesta gdje stojiš, otvaraju ti se ne samo ulice nego i mnogo širi prostori, naročito od Higijenskog zavoda BiH. Preko puta čuvena Ali-pašina džamija, podignuta 20 godina prije izdavanja Montenjeve knjige, što će se, eto, zaslugom jednog Bosanca, francuskog i beogradskog đaka, objaviti u Sarajevu i biti prodavana upravo u knjižari preko puta imaginarnog posmatrača. On gleda sve naokolo, skroz prema obroncima Trebevića. Dvorana „Skenderija“ još nije bila sagrađena, to je 1966. godina, iza Ajfelovog mosta ništa posebno nije prvilačilo pogled, ali na obroncima , sve gore prema uskotračnoj pruzi što vodi sve do Višegrada, bilo je posmatračevom oku zanimljivo. Pored ostalog, učio je Sarajevo.  

Iza džamije je mali park, na koji se naslanjaju velike austrougarske zgrade nekadašnje vlasti, prema kojoj sam tih godina osjećao isto ono što je prije mene osjećao svakako Petar Kočić, a potom su, ugledajući se na njega, osjećali i svi Mladobosanci. Tu sam često sjedio na nekoj od klupa, ako bi bile prazne, pa sam i tog dana otišao da sjednem i na miru prelistavam knjigu koju sam platio honorarom za neki tekstić u studentskom listu „Naši dani“. Uhvatila me je odmah, predgovorom prevodioca, meni do tada jedva poznatog profesora Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Midhata Šamića. Taj predgovor bio je esej dostojan knjige koju najavljuje, ispisan savršenim srpskohrvatskim jezikom, visokim stilom, ispunjen pedagoškom i ljudskom mudrošću. Bio sam zaista zadivljen. Kad mi je 1972. godine Kolja Mićević poklonio cjelokupnog Montenja u jednoj knjizi, pročitao sam odmah predgovor Andrea Moroa, čija prva rečenica hvata suštinu značaja i veličine čovjeka o kome piše. Može da se vidi, u Perigordu, na brežuljku, ( „montagne“, što je dalo svoje ime Mišelu Ejkemu de Montenju, u originalu Michel Eyquem de Montaigne), velika kula koji je bila njegova „biblioteka“ i gdje je on pisao Eseje, rezervoar mudrosti za sve ljude. Paskal je tu crpio, i Rošfuko, i Molijer, i prije njih Šekspir koji ih je posjedovao u prevodu, i bliže nama Andre Žid, Alen.Očigledno je Moroa volio sjajnog esejistu i estitičara Alena, jer ga navodi posredno i na kraju svog predgovora, prepričavajući da je Alen poznavao nekog trgovca drvima koji je uvijek nosio sa sobom džepno izdanje Montenja.

Moroa je veliki pisac, veliki biograf, ali njegov tekst nije ostavio na mene takav utisak kakav je bio onaj sarajevski, poslije čitanja eseja Midhata Šamića. Tu sam vidio Montenja kroz širom otvorena vrata, na meni je bilo samo da uđem i da uživam u tekstu. I ja sam to učinio onako kako sam tada usrkivao svaki veliki tekst, nadušak. U fusnotama pronašao sam jednu vezanu za tekst Marsela Šnajdera, Le bouquet slovene, objavljenog u Parizu, što ću na ispitu iz racionalne mehanike reći profesorici Veri Šnajder, Marselovoj udovici. Ona je bila toliko zatečena da mi je dala čistu osmicu, što je bila rijetkost tih godina, i ne samo meni, nego je pustila i sve moje kolege koji su izašli na ispit poslije mene. Naravno, tek ću naknadno otkriti ko je bio ovaj izuzetni čovjek, profesor matematike, fizike i filozofije, čiji su posmrtni ostaci, u holokaustu, ostali negdje u jamama Like 1941. godine. Šamić iz tog teksta uzima dvije nepotpune Andrićeve rečenice: Ivo Andrić, ističući da je i ovaj francuski pisac, pored nekih drugih, bio u mladosti njegova „omiljena lektira“, rekao je jednom prilikom slikovito: „Nekoć sam pio svaki dan po jednu veliku čašu Montenja…Ništa nam na svijetu ne koristi više da živimo bolje“. Tako je i Montenj postao „moj pisac“.

Montenj je kod nas bio i ostao prevashodno pedagoški pisac. On je u temeljima nekadašnje pedagogije, koja je svojom ozbiljnošću i temeljitošću stvorila evropsku nauku. Tu temeljitost preuzeće i Midhat Šamić, kome to nije bilo naročito teško jer se vjerovatno Montenjevo učenje naprosto složilo s njegovim karakterom. Kao što će kasnije, pored Andrića, za „svoje“ pisce izabrati i Andre Žida. Pored Židovih izvanrednih djela, njegovog značaja za francusku književnost uopšte, tu je bila i ljubav prema muzici. Na jednom mjestu Žid u svome „Dnevniku“ piše da je vježbao klavir tri sata. I to u zreloj dobi, izvan bilo kakve muzičke ustanove. Slično je bilo i sa Midhatom Šamićem koji je sve do rata stalno bio pomalo raspet između violine i književnosti.  Svirao je koncertno, nastupajući sve do početka Drugog svjetskog rata, u Prijedoru, gdje je radio kao profesor na gimnaziji, u Banjaluci nekoliko puta, zatim u Beogradu i Sarajevu. Bili su to veoma dobri nastupi, potvrdio mi je u više navrata Šamićev kasniji kolega u Akademiji nauka BiH Vlado Milošević. O tome je napisala i veoma lijep tekst Šamićeva kćerka Jasna, orijentalista, pjesnik, romanopisac, koja pomalo žali što nije poput oca i ona studirala pored orijentalistike i muziku. Cijela porodica Šamić bila je izuzetno nadarena za muziku, samo što je neko svoj talenat razvio do profesionalnih dometa, dok su se drugi, posvećujući se različitim profesijama, zadovoljavali da u muzici ostanu zapaženi amateri.

Prevod i izbor Montenjevih eseja je napravljen zaista profesorski. Naravno da to nije bilo lako, jer je trebalo na malo više od dvjesta stranica predstaviti Montenjevu misao, njegov raznovrsni književni život koji u originalu ima oko hiljadu stranica. Tu su brojni citati na latinskom jeziku, koji su u fusnotama dati u prevodu, tako da njihov broj iznosi više od stotinu. Šamićev jezik je zaista primjer izuzetnog poznavanja svih nijansi što on pruža prevodiocu da bi prevedeno djelo i na prevedenom jeziku izgledalo autentično i moćno. To je Andrićev jezik, koji je skoro svakodnevno bio Šamićev književni sagovornik i savjetnik.

Druga knjiga, kojoj sada posvećujem pažnju, jer je sa mnom već decenijama, ima poduži naslov – FRANCUSKI PUTNICI U BOSNI NA PRAGU XIX STOLJEĆA I NJIHOVI UTISCI O NJOJ. Objavljena je, isto kao i Montenjevi „Ogledi“, u Izdavačkom preduzeću „Veselin Masleša“, u izuzetnoj ediciji KULTURNO NASLJEĐE. To je bila zajednička biblioteka dva velika bh. izdavača, „Veselina Masleše“ i „Svjetlosti“. „Svjetlost“ se opredijelila za izdavanje književnog naslijeđa, dok su u „Masleši“ bila objavljivana sva ostala djela vezana za kulturu ove republike. Po svemu to i jeste bio republički projekt, slično manifestaciji „Sarajevski dani poezije“ , s kojima je književna BiH dala svojoj republici značajna međunarodna priznanja. Ovaj izdavački poduhvat bio je drugačiji i po svemu bitniji za kulturu od prethodnog čisto manifestacionog, jer priredba bude i prođe, najčešće kao magla što se spusti s Trebevića, iako je za mene bio veoma značjan. Ako pogledamo redakcione odbore ove dvije kuće, onda ćemo zapaziti da su tu bili u to vrijeme značajni kulturni poslenici.  Redom: dr Alojz Benac, Risto Besarović, Jelena Čehić, Mitar Papić, i Esad Pašalić.

U „Kulturnom nasljeđu“ pojavile su se kapitalne knjige za istoriju kulture u BiH. Na prvom mjestu to su hronike poznatih franjevačkih manastira (kako su se oni nazivali u samim tim hronikama, da bi se kasnije, oko 1900. godine, nazvali samostani), zatim knjige putopisa, sa izuzetnim djelima Evlije Čelebije i Bašeskije, potom ruskog putopisca i diplomate Aleksandra Giljferdinga, Francuza Šarla Irijarta i Engleza Artura Evansa. Značajan posao tada su uradili bh. književni istoričari, Vojislav Bogićević, Mitar Papić, Omer Hadžiselimović, Risto Besarović, Todor Kruševac, Enver Imamović, Mehmed Mujezinović, Tomislav Kraljačić i još neki. Svaka od tih knjiga bila je značajan doprinos rasvjetljavanju uglavnom nepoznate kulturne istorije Bosne i Hercegovine. Neki od navedenih bili su i profesori na Filozofskom fakultetu i stvarali nove istraživače koji će raditi u institutima. Za mene je svaka od ovih knjiga bila značajna, naročito kada sam, ni sam ne znam ni kako ni zašto, počeo da pišem romane čija se radnja događa u prošlosti ove zemlje. Midhat Šamić bio je tu svakako jedan od najznačajnijih istraživača i profesora. Prema svakom od gore navedenih autora odnosio sam se kao da sam njegov student i da treba da izađem prije ili docnije na važan ispit kod njega. Sam Šamić će ostaviti knjigu koja skoro do današnjih istraživača nema premca u pristupu i obradi naučnog djela. Bar desetak regularnih izdanja i ko zna koliko piratskih imala je njegova knjiga-priručnik „Kako nastaje naučno djelo“ (Svjetlost, Sarajevo, 1977.)

Ključno djelo za Šamićevu naučnu karijeru bila je studija objavljena 1966. godine u Parizu na francuskom jeziku pod naslovom „Les voyageurs français en Bosnia à la fin du 18e siècle et au début du 19e et le pays tel qu’ils l’ont vu” (1960). (Francuski putnici krajem XVII i početkom XIX vijeka…) na koju će se odmah nadovezati dragocjena knjiga „Istorijski izvori Travničke hronike Ive Andrića i njihova umjetnička transpozicija“. To su bila djela koja su Šamića preporučila za člana Akademije nauka i umjetnosti BiH. Za mene svakako otkrivanje nepoznatog kontinenta kome ću se posvetiti idućih godina i decenija.

Direktno ili posredno, Midhat Šamić je bio profesor svima nama koji smo predano pročitavali njegova djela. Onima kojima je predavao, ostao je u trajnoj uspomeni kao izuzetan predavač i principijelan ocjenjivač. Evo jedne anegdote koju mi je ispričao, gotovo u šaljivom tonu, profesor na Filološkom fakultetu Mladen Šukalo.

Bio je student Midhata Šamić, predmet Istorija francuske književnosti XVII vijeka. Na ispitu dobio je dva pitanja, prvo Malerb, a drugo Klasicizam. Malerb ga je naprosto „pogodio“, jer se za njega spremio koristeći svu literaturu koju je mogao da nađe u fakultetskoj i seminarskoj biblioteci. Ispit se odvijao na francuskom jeziku. Sve je išlo dobro dok Mladen nije citirao neki rad koji profesor nije poznavao i čvrsto je tvrdio da tako nešto ne postoji. Mladen je bio uporan, pa je prešao na srpskohrvatski ne mogavši da se hrve s profesorom na njegovom terenu. Na kraju ga je profesor poslao u biblioteku da donese navedenu knjigu (ili časopis), što je on i učinio. Na kraju odgovora na prvo pitanje začulo se zvono za kraj časa, što je bila specifičnost Filozofskog fakulteta. Drugo pitanje ostalo je bez odgovora. Mladen je čekao šta će profesor odlučiti i reći. A on je rekao da je odgovor na prvo pitanje za 10, ali zbog prelaska sa francuskog na srpskohrvatski snižava na 9. No, ako se doda da nije odgovorio na drugo pitanje, on mu daje 8. Moj komentar je da bi vjerovatno tako postupio i Montenj. Ja sam bio daleko mekši, ali u srednjoj školi.

Na kraju knjige „Francuski putnici u Bosni i Hercegovini…“ Midhat Šamić daje izvrstan rezime u kome iznosi i preispituje sve ocjene koje se nalaze ili proizilaze iz tekstova francuskih putopisaca. On ističe: Najzad, i naročito, samo izvjesni vidovi bosanskog života bili su predmet njihovog posmatranja i proučavanja, dok su drugi aspekti ostavljeni, manje ili više, ili u potpunosti, po strani. Tako se, na primjer, politički, ekonomski, strategijski, geografski vid zemlje nalazio u prvom planu njihovog interesovanja, a intelektualne i kulturne vrijednosti nisu privukle njihovu pažnju: kod njih ne opažamo nikakvo interesovanje za zbivanja i pojave književne (Bosna je već tada imalo svoju književnost), umjetničke (narodna umjetnost je osobito bila bogata: vez, drvenarija itd.), folklorne (Bosna i Hercegovina je jedna od zemalja u kojoj su narodna poezija i književnost najbolje sačuvane: to je „klasična zemlja“ narodnih pjesama) itd.

Ali, ova konstatacija samo jelimično umanjuje značaj putopisa francuskih putnika kroz Bosnu i Hercegovinu, jer je on kapitalan. On na samom kraju piše: Obavještenja koja su nam oni dali o Bosni značajna su osobito iz dva razloga.

Prvo, naši putnici, jedini posrednici između zemalja i naroda u to doba, omogućili su neposredan dodir – ma koliko ograničen, ponekad čak i neblagonaklon on bio – između Francuske i Bosne, i između njihovih naroda; zahvaljujući njima, blagodareći njihovim zvaničnim izvještajima i njijhovim putopisima, civilizovani ljudi u Francuskoj (i u svijetu uopšte) mogli su da upoznaju bar donekle materijalno i moralno stanje u kome se nalazila ova pokrajina pod turskim jarmom. (…)Zatim, neka obavještenja koja su oni dali o Bosni sačuvala su svoj interes i vrijednost sve do naših dana: njihova obavještenja o političkom i ekonomskom životu, o načinu života stanovništva, o despotizmu okupatora – utoliko su dragocjenija što mi ne znamo bogzna šta, čak ni danas, o životu koji su vodili stanovnici Bosne opšte uzevši u to doba. Štraviše, iznoseći prilike i okolnosti pod kojima su oni sami živjeli, djelali i mučili se u Bosni, razgolićujući tajne i pričajući intrige i skandale koji su se dešavali u ovoj pokrajini, izražavajući i iznoseći, otvoreno, cijelu svoju misao o Bosancima raznih nacionalnih i vjerski grupa, naši putnici su ostavili (pored mnogih opštih mjesta, koja su prenosili jedni na druge i preuzimali jedni od drugih) mnoga zapažanja – originalna, dotad nepoznata, nova – o Bosni i njenom stanovništvu.

Djelo koje nam je ostavio Midhat Šamić i dalje je podsticajno svakom istraživaču vremena o kome on svjedoči, bilo da je riječ o istoričaru ili književniku. Ni izbliza nisu ispisane sve teme koje nam je prošlost namrijela. Za mene su ta vremena i dalje rudnik pun vrijednih stvarnosnih ruda. A dobar istoričar književnosti vodi svog čitaoca kao Vergilije Dantea. I ne pušta ga više, ma koliko se fizički udaljio od njega.

Ulomak iz prozne cjeline Mama Ionesco

Tu prvu drveničku zimu proveo sam u kamenoj dalmatinskoj kući, koja se grijala na jednu plinsku grijalicu. Maloj djeci, kažu, uvijek mora biti toplo. Meni tad sigurno nije bilo toplo. Drveničke zime tih godina bile su hladne, burovite i snježne, ali meni to nije škodilo. Kao što mi nije naškodio ni težak odnos između njih dvoje, koji, možda, više i nije bio tako težak nakon što sam se ja pojavio. Kao pomiritelj, kao dar Božji za sve godine patnje i grizodušja zbog Mladenove smrti… (No, pošto njih dvoje nisu vjerovali u Boga, i u tome su ostali do kraja dosljedni, posljednja tvrdnja sentimentalni je promašaj, ili si njome nadoknađujem neki svoj gubitak, sličim svojoj majci…)

Ona je dolazila svakoga drugog vikenda, da nas posjeti. Putovala je vlakom do Ploča, a dalje autobusom. Ta 1966. bila je, čini mi se, prva sezona normalnoga kolosijeka na pruzi Sarajevo – Ploče. Prošle je godine ćiro vozio po uskotračnoj pruzi, i putovanje je trajalo po dvanaest sati. Nju bi vlak do Ploča dovezao za tri i pol sata. I još pola sata, autobusom do Drvenika.

Tako je mogla gledati kako rastem. Naočigled rastem, jer dijete u petnaest dana vidno naraste. U Sarajevo će me vratiti početkom lipnja sljedeće godine, nekoliko dana nakon moga prvog rođendana. Tri tjedna prije toga načinio sam svoje prve korake. Toga se sjećam. Ili se sjećam svoga sjećanja na to kako sam se sjećao da se sjećam svojih uvis podignutih ruku, koje pridržava naša drvenička susjeda, teta Mirjana, Beograđanka, koja bi sa svojim mužem, barba Momčilom, provodila po nekoliko mjeseci godišnje u vikendici koju su izgradili do kuće u kojoj smo mi živjeli. Te ljude, i njihovoga unuka Momira, koji tek treba da se rodi, opisao sam, pomalo lakomisleno i budalasto, u knjizi “Mama Leone”.

Ta žena je bila važna u mome najranijem djetinjstvu: naučila me je hodati.

Ne znam što je bilo s njom, je li živa. Ako jest, u proljeće 2013, kada ovo pišem, teta Mirjana ima devedeset godina. I ona se, kao i moja dojilja, nekamo zauvijek izgubila.

Iznad kreveta, u sobi u kojoj sam s Nonom spavao – Nono je bio u prizemlju, da može u miru kašljati, kukati i strahovati od gušenja – visila je mala, uokvirena reprodukcija Djevojke s bisernom naušnicom. Nisam još znao govoriti kada sam prstom pokazivao prema njoj, govorio:

– Mama, mama, mama…

Zbog nečega, djevojka s te slavne Vermeerove slike mene je podsjećala na majku. Nije me na nju podsjećala, krivo. Bila je to ona, vjernije naslikana nego i na jednoj fotografiji. I gledala me je sa zida kao što vjernog kršćanina s njegova zida gleda Bogomajka. 

Nona je bila ganuta. I petnaest godina kasnije pričala je o tome s jednako snažnom emocijom, i dok bi pričala, najednom bi voljela svoje dijete, jer je njezino dijete rodilo mene, koji sam vidio majku u Vermeerovoj slici, i nije bilo načina da me se uvjeri da to nije ona. 

Ne sjećam se toga, ali Nona je pričala da mi je, kada sam prvi put tako prepoznao mamu na toj slici, donosila Javorkinu fotogratiju, pokazivala je i govorila:

– Vidiš, ovo je mama!

Nisam se bunio, bila je to mama, sve dok nisam podigao glavu i vidio bolju njezinu sliku.

Majka je tada imala dvadeset pet godina. Blijeda lika, sivo-plavih očiju, drugima nije sličila na lice s Vermeerove slike. Meni, međutim, jest. I kada sam već pomalo postao svjestan sebe, u drugoj, trećoj, četvrtoj godini, za mene bila je to majka. Jedna njezina vrlo mirna, utišana slika. Odraslim govorom rečeno: moja majka u raju, ili na nekom sličnom mjestu, gdje svi ljudi, i sve stvari, izgledaju onako kako bi, zapravo, trebali izgledati kada bi sve bilo kako treba. Kasnije sam, valjda pod utiskom svih tih priča, a možda i iz nekoga drugog, nedokučivog razloga, i kao odrastao čovjek nalazio sličnosti između Javorkinih mladalačkih fotografija, na kojima je onakva kakva mi je bila tih zima, kada bi dolazila svakoga drugog vikenda da me vidi, i Djevojke s bisernom naušnicom, Johannesa Vermeera. Ona je, čini mi se, tako izgledala, kada bi se pojavila u našoj kući u Drveniku, i otvorila vrata u dnu kojih je bila ispresavijana ponjava, da se vjetar i zima ne uvuku unutra…

U proljeće 1998. htio sam da se Vermeerova Djevojka s bisernom naušnicom nađe na naslovnici “Mame Leone”. Predomislio sam se pred odlazak knjige u štampu: našao sam fotografiju na kojoj kao trogodišnjak sjedim u kartonskoj kutiju, u igri uvjeren da sjedim u autu. Godinu dana kasnije objavljen je roman o slici, još nekoliko godina zatim snimljen je film, sa Scarlett Johansson u glavnoj ulozi. I tako je slika izgubila auru.

Ti zimski vikendi, kada bi Javorka dolazila iz Sarajeva prolazili su u miru i porodičnoj slozi. Nije bilo svađa, teških riječi ni prigovora za ono što je netko nekome učinio. Dolepršala bi moja mama, na buri i na jugu, laka kao Vermeerova djevojka. Nekada bi se vlak dugo probijao kroz snježne nanose, jednom je toliko kasnio da je iz Ploča već bio otišao zadnji autobus za Makarsku, pa je provela noć u pregrijanoj željezničkoj čekaonici u kojoj nije bilo nikoga osim nje, jednom ju je dovezao neki Tuzlak koji je vozio prema Splitu. Susreo ju je na trafici na kolodvoru u Pločama, on je kupovao cigarete, ona je čekala autobus koji nije dolazio. Sažalio se na tu mladu djevojku, već majku, koja je išla posjetiti sina – dobro je znala opisati svoju situaciju, uz malo pretjerivanja, ali ne samosažaljiva, kakva će kasnije biti – i čovjeku se, vjerojatno, svidjela. Dovezao ju je do naše kuće, imao sam tri godine, grlio sam joj koljena i potkoljenice, hodao sam bos po kuhinjskim pločicama, iako je bila veljača, a čovjek je ostao – na Nonetov poziv – da barem popije kafu. I rakijicu? Samo jedna, znate vozim! A onda je otišao dalje, prema Splitu, i više ništa se o njemu nije znalo. Ni kako se zvao, ni kome je išao, čak ni koji je auto vozio. 

Kada sam ljeta 2012. dolazio da ju obiđem – u to vrijeme još nije započela naša  priča o Stublerima i o njezinoj mladosti – pitao sam je o čemu je pričala s tim Tuzlakom, u tih pola sata od Ploča do Drvenika, februara 1970. Najprije se nije mogla sjetiti tog čovjeka – kakav Tuzlak, nije bilo nikakvoga Tuzlaka! – pa sam joj rekao da je to ono kada je stajala kod kioska, jer nije bilo autobusa, pod rukom je držala velikoga gumenog zeca, koji nije mogao stati u torbu, a poderao se ceker u kojem ga je nosila, i tako se sjetila Tuzlaka.

– Bože, blago tebi, ti se svega sjećaš!

Nisam joj to rekao, kao što joj ništa ružno više nisam govorio, nakon što sam u kasno proljeće 1993. otišao iz Sarajeva, više se nisam vratio, i čudom sam je, među svim onim granatama i snajperima našao živu, ali ja se, srećom, ne sjećam svega. I nadam se da ću tako zaboraviti 2012. godinu, koja mi je protekla u njezinom umiranju, i u muci sa savješću što joj ne pomažem, a lažem da hoću i da će sve biti u redu. Jer nema načina da joj pomognem. Znam, njoj je tako lakše, da mi se objesi oko vrata i gura me pod vodu, i davim se skupa s njom, znam, njoj je lakše da me iznenada ščepa za petu i povlači me za sobom u grob, jer ne želi da tamo bude sama i ne može podnijeti da nitko – osim onoga nesavjesnog liječnika, pijanice, kome ništa ne možemo – nije kriv za njezinu bolest, i da nitko ne može učiniti ništa, ako se čudo ne dogodi, da zaustavi njezino nestajanje. Bilo joj je lakše da me vuče za sobom, da me davi i ubija, jer ona je, u odnosu na mene, svoga odraslog sina, i još uvaženog pisca, bila dijete. I ranije je bila takva, ali u bolesti je samo sve više djetinjila, umirući onako kako umiru vrlo pametna djeca, koju njihova bolest ne učini anđelima – to je moguće samo u romanima Thomasa Manna – nego ih ogorči u odnosu na svijet koji upravo napuštaju.

Nisam joj mogao reći, ali sada to govorim, ne nadajući se da bi me mogla čuti i da iza groba ičega ima, da sam tokom 2012, njezine bolesti i beskonačnih telefonskih razgovora koje smo vodili, shvatio koliko je u životu važan blagoslov zaboravljanja. Do tada sam mislio, oholo i glupo – kao da je život doista bio samo poljem preći – da bi čovjek najsretniji bio kada ništa ne bi zaboravljao. Kada bi pamtio svaki, lijep i ružan trenutak u životu, baš svaku okolnost, osjećaj, sve doživljaje, od rođenja sve do jako daleke smrti. Tada bi život trajao hiljadama subjektivnih godina, i zapravo bi bio vječan. Njezinih sedamdeset godina bi, da nije zaboravljala, bile čitava jedna vječnost. Tako sam mislio, i onda sam uz nju, dok je umirala, počeo shvaćati kako je to pakao. Ne zaboravljati ništa, pamtiti sve, to je pakao. Sretan i spokojan čovjek može biti samo ako se ovoga ne sjeća. Ili ako se sjećanje slije u tekst, u literarnu fikciju, koja može biti stvarnija od zbilje i od sjećanja, ali nije upisana u živo meso kao što sjećanje jest.

Od radosti nestrpljivo grizem usnu, vjetar nakošen u čaši
uljepšava mirnoću vode. Nikome ništa ne znači ljepota ako nije utržena,
tisućljeća od tebe oblikuju barbiku bez uspravnih pomisli
o politici ili umjetnosti. Nikome ništa ne znače zubi pravilno
montirani u osmijeh, iako je osmijeh eksplozivan kao oteti avion.
Toliko opasnosti u neiskrenom smijehu!
Ne znače, ne znače, ako se u karijes ne može smjestiti kataklizma
ili barem nepogoda, obrisana država ili trbuh neumjerenog predsjednika.
Nikome ništa ne znači tvoja noga umočena u obzor drugog planeta
ako te ne mogu oploditi, ako ne mogu u tebe saditi
da bi čupali, uvijek čupali
za nos, kosu, obraze
iz tebe nikle mladice.

Meni i na nebu opada kosa, još uvijek je vlasište osjetljivo
nakon poroda. Tako sam zapečaćena u vječnosti, puna
potom ispražnjena gumena lopta. Iz čistoće te neostvarenosti
ubrizgali su boga u državu da bi ga mogli
prebiti i baciti pod cipele. Nitko me ne pita kako
je biti gledatelj dokumentirane muke vlastitog mesa.

Svi mi gore na nebu, sveti i nesvjesni
koliko je kuhinja opasana imenica,
broja srčanih udara izazvanih kolesterolom
ili malih depresivnih srca koja
presnažno privlači masa mraka,
kotač smo nekog uzaludnog rata,
samo ugljen za jače gorenje
peći koncentracijskih logora.

I potom ništa. Nikome ništa.

Nemamo snage objasniti
da iz takvog pepela
duša nije imala gdje emigrirati
osim u prvu ciglu
visokog dimnjaka.

Dnevnik jednog penzionera/31

1.

 OFICIRI

Dok ne prestaje svemir se širiti,
Večne međe njinog sveta su širiti.

2.

UMIROVLJENIK

Kad sabrao sam u minuloj hefti
Troškove, čak se malo snebih:
Penzioner je vrlo skup sam sebi,
Ali njegov je život jeftin.

3.

BUDUĆNOST

Nesebično svet će da mi nudi
Džeheneme, nekad i plišane,
Gde kao da ne gledaju ljudi
Više u me. Radije nišane.

4.

TROGLAVI

______Sjeni Josipa Severa

Lijepo ti pogledati beše
Kako Bakir, blaženo nasmešen,
Rajvomsa ko babovinom hopsa,
A uz njega, vazda, dva-tri mopsa.

5. 5. 2019.

Ognjena sarajevska jesen je 1992, sjedi se u onoj taverni u Vase Miskina ulici, tamo kod pekare gdje je krajem svibnja izginuo svijet u redu za kruh. Možda je povod skorašnja osnivačka skupština PEN centra, možda se razgovara o pokretanju nekakvog časopisa, i to sam već zaboravio, ali za stolom su redom pisci, onodobni. Kadli, negdje vrlo blizu tresnu granata i nastupi trenutak šutnje za stolom – ljudi misle je li im netko blizak van kuće, misle trebaju li sad izaći van, pogledati… – i onda najednom preko te šutnje i preko onoga prethodnog razgovora, također zaboravljenog, Tvrtko započinje priču kako u Šapcu, u trenucima kada 6. aprila 1941. započinje bombardiranje Beograda, on u magazinu Mika Miš čita u svome životu prve avanture Bricka Bradforda, američkoga probnog pilota i svemirskog putnika. Ljudi za stolom ga gledaju, baš najbolje i ne razumiju o čemu je sad riječ, neki vjerojatno i ne shvaćaju da on to govori o stripu i da Brick Bradford nije neki stvarni Amerikanac. Miješaju se perspektive doživljenog i dogođenog, nemoguće zrakoplovne akrobacije u stripu i stravični tutanj njemačkih bombardera nad Beogradom, potom silazak u sklonište s Mikom Mišem pod rukom, i nastavak stripa pod svjetlom svijeće… Kako ga priča nosi, Tvrtko biva sve glasniji. Na sebi ima majicu s rol kragnom, boje cigle, i zelenkasto-smeđi zimski sako. On govori i ne vodi previše računa razumiju li ga svi. Njegov iskaz više nije profesorski i predavački, kakav je kad god govori u javnosti. Kao da najednom naizust izgovara gotov romaneskni tekst.

Tjednima kasnije, 31 listopada u Holiday Innu, svečani je ručak za suosnivače PEN centra i ponekog slučajnog gosta i namjernika, za stolom sam preko puta Nedžada Ibrišimovića, slušam o tome kako je davno prije žiletom na dlanu spajao prekinutu liniju života. Kažem mu je da je to radio i Corto Maltese. Nedžad me pita je li taj dobar ili loš. Zadovoljan je kad čuje da je dobar. To me podsjeti da odem do drugog kraja stola, načinjenog od dvadesetak stolova, i da Tvrtka upitam je li stvarno ono što je pričao za Bricka Bradforda i bombardiranje Beograda. Stvarno je.

Petnaest godina kasnije tri udružena izdavača u Sarajevu će objaviti i u tešanjskom Planjaxu odštampati sedmotomna Izabrana djela Tvrtka Kulenovića. Asketski opremljene i dizajnirane sive knjige mekih korica, u pripadajućoj im kutiji, mamile su na čitanje, pa sam, ne planirajući, u istom naletu i u jedva malo više od mjesec dana, pročitao svih sedam knjiga, bez obzira na to što sam svaku već barem jednom čitao, bilo u ovom obliku i s naslovom pod kojim je sad objavljena, bilo pod drugim naslovima i prethodnim uobličenjima. Romane “Kasino”, “Čovjekova porodica”, “Istorija bolesti” i “Jesenja violina” još ću jednom čitati nakon što mi umre majka. I vjerojatno ću ih, Bože zdravlja, čitati opet, jer je, pokazalo se to, istina vrlo kasno, Tvrtko Kulenović jedan od onih suvremenika čija proza posluži kao orijentir u vremenu i jeziku. Drugi su Kovač, Kiš, Tišma i Bora Ćosić. Andrić i Krleža već nam nisu suvremenici.

Ali nisam tek tako spomenu smrt majke. Nakon tog događaja, za koji ne bih rekao da me je potresao i rastužio, koliko je izmijenio moju perspektivu, pogled na prostor, snalaženje u vremenu, trebali su mi pisci koji fikcionaliziraju vlastito iskustvo. A svi su Tvrtkovi romani pisani iz vlastitog iskustva, od matrijala dogođenog života ili od onoga što je u tom životu bilo vjerojatno i moguće. Za razliku od Kovača, on nije bio mistifikator, niti su mu životne okolnosti bile dramatične kao u Kiša, nije bio sklon autoflagelaciji kao Tišma, niti je bio avangardist babeljevske duše kao Ćosić. Nagodne naravi, pun fine autoironije i nepodnošljivo dobronamjeran, Tvrtko je, zapravo, imao sve pretpostavke da, usprkos sveg talenta, bude – grozno dosadan pisac. Spašavale su ga raskošna imaginacija i neka jedinstvena i sasvim neusporediva emocionalna iščašenost i uvrnutost. Ono što  ga je, vjerujem, i navelo da u onoj taverni, po tresku granate, započne pripovijest o Bricku Bradfordu i bombardiranju Beograda. Time su njegovi romani naprosto impregnirani, o tome bi vrijedilo pisati.

Tvrtko je bio pisac i bio je gotov književni lik. Pritom ne mislim reći da je bio književni lik vlastite proze, nego je bio gotov lik nekoga drugog romanopisca. Profesor u dolčevitki, u majici s rol kragnom, i s vječnom frizurom Bertolta Brechta, putopisac, ekspert za Indiju i za te nama daleke istoke, za istočno kazalište i za teatar općenito, intelektualac koji je u ono vrijeme bio već toliki istočno da ga se moglo već smatrati i pomalo sumnjivim zapadnjakom; tako, naime, zamišljamo, ili smo nekad zamišljali, velike američke profesore. Karakterom, a pomalo i podrijetlom i sudbinom, bio je Sarajevu sasvim nesvojstvena pojava. Markantni ekavac, beogradski student i Beograđanin, po majci izdanak slavne loze junaka srpskih ustanaka protiv Turaka vojvode Arsenija Lome, što ga na prevaru ubi barjaktar vjerolomnika Muselim-age Tokatlića, a po ocu, slikaru, komunistu i pariškom studentu, krajiškog podrijetla, bošnjačka korjenika lijepa i zvučna prezimena. Ali od tih ljutih i zaraćenih pretpostavki, od tog viška junaštva, nastalo je miroljubivo čeljade, koje je transcendiralo cjelokupnu herojsku povijest čovječanstva.

Nekoliko divnih rečenica iz “Kasina”:

“- Šta si ti po zanimanju? – pitao je psihijatar.

– Pisac – rekao sam, nastojeći da to zvuči gordo. Bio sam, zapravo, po mojoj sadašnjoj oceni, dupe. Uvek mi se danas čini da sam juče bio dupe i u tome mi prolazi život, možda i ono najbolje u njemu.”

Helsinki je grad bez grafita. Finci su okrečili fasade nekom čarobnom bojom, koju je dovoljno prebrisati vlažnom krpom, pa da grafit sa zida sađe, ako bi se već, nekim čudom našla budala da šara po gradu. E, pomalo je takav, kao te fasade Helsinkija, bio i Tvrtko Kulenović. Na njega se naprosto nije primalo ništa od onoga što je određivalo ulični, kafanski, čaršijski i općenito javni život onoga Sarajeva, grada u kojem se oduvijek znalo što treba činiti, kakav i s kim treba biti da bi se opstalo. Bio je to grad u kojem je od svake fele, svake profesije, misije i zvanja dovoljan i dopušten samo po jedan autentičan primjerak. Svi drugi bili su smetnja. I onda je bivala strašna konkurencija za tog jednog, recimo pisca, pjesnika, genija.

Tvrtko Kulenović, međutim, nikome nije bio konkurencija. Pomalo se to zadržalo sve do današnjih dana, u onim prvim reakcijama na njegovu smrt, objavljenim na kojekakvim sarajevskim web portalima. U prvi mah rečeno je da je umro akademik – kao da od toga nema većeg, pa da je umro profesor – kao da je to najviše što se o njemu može reći, pa da je umro bosanskohercegovački i bošnjački pisac – kao što bi se reklo i da je umro baš najmanji među njima, mnogobrojnim bosanskohercegovačkim i bošnjačkim piscima. Tek su zatim, u sljedećem valu, stigli oni već uobičajeni epiteti, atributi i pridjevi. Kao da je netko nekome rekao da se o Tvrtku Kulenoviću smije govoriti u tom uobičajenom, hiperbolama ispunjenom funeralnom ključu.

O njemu se obično govorilo kao o profesoru. Rado su, još u ona vremena, tako o njemu govorili ne samo njegovi studenti, nego i njegovi kolege pisci. Zanimljivo ih je prije trideset i koju godinu bilo slušati kako veličaju i hvale Tvrtkova znanja, njegove predavačke bravure i profesorsku posvećenost. Njegovi književni, beletristički dosezi bili su, nekako po prirodi stvari, drugorazredni.

S druge strane, on im u tome nije činio smetnju, niti im je ikad pružao otpor. Iako je svih tih godina i u svakom od naših života bio pisac, i prije svega je drugog bio pisac, Tvrtko Kulenović nije imao problem s tim da u njihovom društvu i svijetu bude samo – profesor. To je, naročito za sarajevske prilike, bio iznimno mudar izbor. Tek tako mogao je živjeti i na svijet oko sebe gledati kao pisac. A zapravo, možda i nije stvar u Sarajevu. Možda je općenito mudrije ostati neprimijećen među ljudima kojima je toliko stalo do prvenstva u poslu kojim se bave.

Roman “Istorija bolesti” ovom je čitatelju najvažnija knjiga o opsadi Sarajeva ili barem o onome što je on od te opsade doživio i što smatra vlastitim, sasvim privatnim i nepoopćivim iskustvom, koje se ni s kim ne dijeli, ni s jednom skupinom ljudi, formalnom ili neformalnom zajednicom. Govor o tome je govor o čovjekovoj intimi, a ne o narodnom stradanju. Tvrtko Kulenović, naime, s narodom kao književnom temom nije baš najbolje stajao. I to je još jedan razlog zašto ga mali veliki sarajevski i bosanskohercegovački pisci nisu smatrali sebi ravnim. Ljudi imaju problem s tuđom intimom zato što ne žele imati posla sa svojom vlastitom intimom, pa se onda bave narodnom i narodnim stradanjima. Ili u najperverznijem slučaju – intimom naroda.

“Kada sam došao u grad, o velikom modernom groblju Bare, postavljenom na padini brda, nije moglo biti još ni govora.” Tom rečenicom počinje “Istorija bolesti”. Nastavlja se pripovjedačevom bakom, njegovom “majkicom”, koja leži na jednom od dva stara koševska pravoslavna groblja, na samoj granici prema katolicima. Zvala se Darinka Lomić, bila je učiteljica, umrla 1950. Sljedeći umire pripovjedačev otac Hakija, godine 1987, pet godina prije kraja svijeta. Pred sam rat majka lomi butnu kost, pa završi u Institutu za rehabilitaciju na Ilidži, i tako se, na samom početku rata, prije nego što se opsada stegne i učvrsti, majka i sin, tojest dvojica njezinih sinova, nađu na različitim stranama. Razdvojenost će trajati kratko.

“Istorija bolesti” roman je o dvije smrti. Najprije umire majka, a zatim i pripovjedačeva žena. Obje smrti su, sarkazmom sudbine, prirodne. Rat samo pojačava svaku senzaciju u svijetu i u čovjeku, život intenzivira do krajnjih granica, tako da dvije mirnodopske smrti postaju dio neke druge dramaturgije. Kad bi im se takvo što dogodilo, obični bi i nesretni ljudi govorili da im bližnje nije ubila bolest, nego ih je ubio rat, ubili su ih oni koji su pucali s brda. I to je na neki način utješno. Utješno je kada čovjek vlastitoj nesreći pronađe širi kontekst, kad je uspije utopiti u nizanju tuđih nesreća. Ali pisac to ne čini. Osim što književnost ne traži i ne dopušta utjehu, takvo što bi iznevjeravalo istinu. A Tvrtku Kulenoviću, kao i njegovom pripovjedaču, stalo je do istine o vlastitoj intimi. Ta istina za njega je ravna istini o književnosti. (Ona velika i mitska narodna istina njega se previše ne tiče. Osim što je odrastao i živio pod različitim političkim sistemima, podrijetlom pripadao dvjema vjerama, a profesionalno se bavio onom trećom, četvrtom i petom vjerom velike Indije, osim što je u osnovi bio nevjernik, Tvrtko Kulenović je s nekom dječjom vedrinom zazirao od velikih i masovnih istina.)

Tvrtko je bio strastven putopisac. Bila je to njegova životna, profesorska i književna tema. U mogućoj povijesti bosanskohercegovačkog i južnoslavenskog putopisa on bi stajao na suprotnoj strani od Zuke Džumhura, kao neka vrsta intelektualnog, duhovnog i emocionalnog antipoda. Zajednička im je, međutim, bila putnička, hodačka, izmjestiteljska strast i znatiželja. Nešto od tog putopisateljstva nalazimo i u “Istoriji bolesti”, knjizi koja se sva odvije unutar grada pod opsadom. Tvrtko, naime, neobično često i živo opisuje pripovjedačeve hodnje gradom. One su, te hodnje, mali putopisi i u njima ista je ona jasna usmjerenost kao i u velikim putopisima. Zatvoren u gradu, on se našao u granicama nekoga golemog, raskošnog i neotkrivenog unutarnjeg svijeta, koji u suštini nije za njega tješnji od onoga prethodnog otvorenog, kojemu su granice nebo i zemaljski šar.

U romanu nema takozvanih izmišljenih imena. Sva imena su stvarna, a pisac u uvodnoj napomeni nastoji razriješiti taj, u osnovi nerazrješiv, stvarnosni prijepor: “Ličnosti u romanu su uvijek književni likovi, književni junaci, bez obzira na imena. Ali ne radi se samo o zakonitostima književnog stvaranja, nego i o poštovanju određene realnosti. Događaji koji su u ovoj knjizi opisani načinili su od ljudi nešto što je i više i niže od obične, prosječne ljudskosti: oni jesu i junaci, ne samo u literarnom nego i u svakom mogućem drugom značenju te riječi, ali jesu i hodajući mrtvaci, zombiji.” Tvrtko, gradeći likove svoje književnosti od tako doživljenih ljudi, i tako doživljenog sebe, trasformiranog u lik pripovjedača, uspijeva da u svakom trenutku izbjegne smrtnoj ozbiljnosti, komemorativnosti pripovijedanja o životu pod opsadom, umiranju bližnjih i, što je još i strašnije, življenju s bližnjima. Nema tu sentimentalnosti ni samosažaljenja, nego neke dječje i dječačke vedrine, avangardističke šašavosti, iščašenosti, blaženog pomaknuća, i sve to, naravno, priču čini samo težom i strašnijom.

Za Tvrtka Kulenovića u životu, pa tako ni u književnosti, ni u njegovu romanu nije moglo biti situacije u kojoj on ne bi bio on, i u kojoj književnost i umjetnost ne bi bile u središtu njegova svijeta ili svijeta njegova pripovjedača i glavnog junaka. Pa kad tresne granata u Ulici Vase Miskina, gdje svaka granata podsjeća na onu jednu, majsku, Tvrtka blizina eksplozije asocira na bombardiranje Beograda i na strip Brick Bradford, koji je njemu, šestogodišnjaku, natkrilio i nadmašio početak prvog rata u njegovu životu. Tada i zauvijek, književnost je bila sve. Ali takva književnosti koja prepoznaje mjeru ljudske patnje i nestajanja. Prvo majka, onda Lidija, i tako, malo-pomalo, do kraja knjige i kraja svijeta.

Piše kako se prije rata nadgornjavao s fakultetskim kolegom i prijateljem Svetozarom. Svetozar mu poručuje da je Kiš po njemu nekako “suh” pisac. On mu odgovara da sve najbolje misli o Ćosićevom opisu Valjevske bolnice, iz 1914. i herojskih i mučeničkih dana Srbije, ali da taj pisac ne umije opisati “jedan beogradski predratni krojački salon”. Suglasili bi se, kaže, tek oko Andrića. Sve pismeno u nas vazda će se suglasiti oko Andrića. Drugo je stvar afititeta i osobnih ograničenja.

I to je “Istorija bolesti”.

A onda i ovo: “Prvo su je odveli na kupanje, bila je tako strahovito mršava, i puna krupnih smeđih pjega, pitao sam se da li je to uopšte ljudsko tijelo. Jeste, jer ga boli i jer mu je hladno kad ga kupaju, trese se. Sestra viče: ‘Ne brinite, sad ću ja vas pokriti. Evo ovim. Evo i ovim.’ Ni pomisliti nisam mogao da ću uskoro i ja imati tako slijepljen stomak za leđa, da ću ličiti na moju golu mamu.”

Velik je, kažu, njegova smrt gubitak bosanskohercegovačkoj i bošnjačkoj književnosti. Bit će da tako jest. Gubitak svakome tko se kao čitatelj smatra dionikom te dvije književnosti, a čitao je Tvrtka Kulenovića, njegove romane, eseje, putopise. No, već prve dvije susjedne književnosti, srpska – ili njezin veći dio što postoji i razvija se izvan Bosne i Hercegovine, i hrvatska – ili onaj njezin dio što raste u Hrvatskoj, o piscu Tvrtku Kulenoviću ne znaju ama baš ništa. Niti su ga čitali, niti su njegovi romani objavljivali u Beogradu i Zagrebu. U obje metropole za njega se znalo kao za sarajevskog profesora, u stručnim krugovima vrlo uglednog, za kojeg su znali i bolji studenti komparativne i svjetske književnosti. Ali umjetničku prozu Tvrtkovu nisu čitali. I onda zamišljam koliki će im golemi dobitak biti kad ga jednog dana budu otkrivali. A otkrit će ga sigurno, jer tako mora biti. Jedna književnost je živa u onoj mjeri u kojoj njezini najizvrsniji i najznatiželjniji čitatelji otkrivaju zatajene im pisce.

Zašto se za njega ne zna već u prvom komšiluku? Lakomislen bi, samosažaljiv, a samim tim i krivi odgovor bio da je to zato što se za bosanske velikane u Beogradu i Zagrebu ne zna. (Jednako se, ili nešto manje, za njih ne zna kao što se ni u Sarajevu ne zna za srpske i hrvatske velikane. U stvarima neznanja vazda je postojao reciprocitet, samo što se zagrebačko i beogradsko neznanje iz Sarajeva mnogo bolje vidjelo, nego što se otamo moglo vidjeti sarajevsko neznanje.) Prije će biti da se za Tvrtka Kulenovića kao pisca tamo nije znalo zato što niti je on bio pisac kakvog bi se iz Bosne i iz Sarajeva očekivalo, niti je njemu samom bilo baš previše stalo da se za njega predaleko čuje.

Njegovi romani na žalost su u bitnom smislu neprevodivi na strane jezike. Da bi se razumjelo ono o čemu Tvrtko Kulenović piše, prethodno bi se morao poznavati kontekst njegova svijeta. Proza tako bogata referencama na nepoznate teme i sadržaje za stranog je čitatelja uglavnom gotovo sasvim neprobojna i nerazumljiva. Ali to ni na koji način ne govori protiv pisca i njegovog djela…

Posljednje tri rečenice iz “Istorije bolesti” na mah su mi na um pale kada je do mene došla vijest da Tvrtka više nema. Njihova ljepota me je rastužila: “Kad zaspimo, ulazimo u san iz kojeg se budimo. Kad umremo, ući ćemo u san iz kojeg se nećemo probuditi. Ali i kad smo se rodili, ušli smo u san iz kojeg se nismo probudili.”

METLAR

Na polici, u uglu svoje radionice, na vidnom mjestu, drži brezovu metlu koju je njegov djed napravio i kojom je njegova majka godinama čistila dvorište ispred kuće.

Dok sa breza odsijeca grane od kojih će praviti metle, zamišlja da su one djevojke i da im tako sređuje frizure pred nedjeljnu svečanost u oproljećenoj šumi.

U metle koje pravi pod zrakama jutarnjeg sunca, upliće osmijeh djevojke koja čisti dvorište u koje će svakog časa stići njeni svatovi.

Metle koje pravi u predvečerje uvezuje koracima šetačica po dalekim gradskim promenadama.

Smišljajući metlu koja će se od svih ostalih razlikovati, jer će njome njegova buduća supruga, uz pjesmu o zaljubljenim golubovima, čistiti grančice ispred radionice, metlar sanjari kako će jednom napraviti metlu kojom će se s lica zemlje pomesti sve gadosti ovog svijeta.

Predgovor za buduću knjigu fotografija Milomira Kovačevića Strašnog

U doba ratne opsade Sarajeva išao sam gotovo svaki dan na Pravni fakultet. Ogromna, austrijska zgrada, s jakim zidovima. Ni topovska paljba s brda joj nije mogla ništa. Uprava Univerziteta je mojim kolegama i meni osigurala nekoliko prostorija u kojima smo držali nastavu i obavljali odbrane magistarskih i doktorskih radnji. Bili smo odlučni da u ratu, koji je već drugi mjesec potresao zemlju, u opkoljenom Sarajevu održimo “normalan život”. Normalan, a više ničeg nije bilo, ništa kao što je bilo. Stalna izloženost snajperskoj vatri, bombardiranja, glad. Ponekad sam u velikoj zgradi fakulteta tražio čašu vode. Žeđ golema, a vode nigdje. Ničega nije bilo, s teškoćom se život održavao. Teško je bilo i zamisliti da se u takvoj situaciji netko bavi “nadgradnjom”. Ali, usprkos svih nedaća umjetnici su i dalje pisali, svirali, slikali, priređivali predstave. Uz silna dovijanja, stvarali. I fotografije su se još uvijek pojavljivale, registrirale surovu stvarnost.

Jedan od izuzetno aktivnih fotografa bio je Milomir Kovačević Strašni. Mislim da je prvi rad Milomira Kovačevića koji sam tada zapazio bio razbijeni portret “doživotnog Predsjednika”. Ne mogu se sjetiti gdje sam tu fotografiju vidio, ali sam je upamtio. Rodio sam se kada je drug Tito bio neosporna ličnost. Doživotni predsjednik. I kada je umro okolo su izjavljivali, pisali, vikali, pjevali: poslije Tita Tito. Ideju o njegovoj vječnosti su nekako simbolično potvrdili svi vladari svijeta koji su ga ispratili na vječni počinak. A sada: junak rata i mira, lider nesvrstanih, čovjek koji je Staljinu rekao Ne pogođen snajperom. Probijen portret koji je visio u svakoj školi, instituciji, svuda. Razbijeno staklo mu se usijecalo u lik. Ikona ostavljena na ulici, na zidu ispražnjenje radnje, na podu, zgažena i nevažna. Na jednoj fotografiji nečija krv preko lica čovjeka koji nam je bio garancija mira i slobode. Na drugoj dojučerašnji razbojnik pod njegovom slikom odjednom postao heroj. Ali, ni jedan od portreta Josipa Broza na Milomirovim fotografijama nije bio namjerno oštećen. U svakoj sredini je i prema tretmanu Titovog portreta pokazivan karakter nove politike.

Fotograf se iskazuje i u izboru svog objekta. Ovdje je sam izbor objekta neobičan, jer su fotografirane fotografije. Doduše, u tehničkom pogledu ponekad se fotografiraju stare fotografije da bi bile primjereno, na najbolji način reproducirane, ali to ovdje nikako nije slučaj. Nije, jer je ovdje snimljeno događanje jedne fotografije, njeno stavljanje u novi kontekst, promjena okolnosti fotografije, koja na taj način postaje nova fotografija, fotografija kakva ranije nije bila i kako nikada ranije nije viđena. Snimljena fotografija: kao da se ogledalo ogleda u drugom ogledalu kao drugačiji lik sebe sama. Slika je postala sadržaj slike i to različita od slike koja je bila. Slika neporecivog Autoriteta i trostrukog Heroja postala je i sama ranjena, postala slika nemoćnog i ugroženog, slika napadnutog i smrtno pogođenog. Nestala je aura Neprikosnovenog i pojavio se lik ostarjelog, ranjivog druga Predsjednika, koji je nekima postao predmet gotovo iracionalne mržnje, a drugima simbol jednog minulog doba, mirnog doba u kojem u sjećanjima najednom sve postade dobro, pa su ugroženi i opasnosti izloženi spominjali nekadašnjeg predsjednika kao što se priziva duh spasitelja i zaštitnika u bajkama i legendama. Jesu li međutim baš ove crno-bijele fotografije postale ne samo još jedna slika uništenja, nego i definitivna smrtovnica “voljenog i nikad zaboravljenog druga Predsjednika”? Jasan dokaz i konačni znak da jednog svijeta više nema. Rat je slika razaranja i uništenja, slika ruina i krhotina. Na fotografijama lika koji je bio simbol socijalističke izgradnje pustoš i tek još poneki ostatak “konzumentskog društva”, koje smo rado podražavali, neki filmski plakat i slika boce coca-cole. Između ta dva oprečna ideala smo živjeli. Onda je u naše živote grunula ratna stvarnost u kojoj je pregažena jedna prošlost. O tome svjedoče ove crno-bijele fotografije Milomira Kovačevića Strašnog. Morale su biti crno-bijele.

Nisam previše sklon nikakvom pravilu u književnosti. Jedino pravilo koje strogo poštujem jest ono da sve o čemu i kako pišem mora biti samo moje. Na koji način je to moje izvedeno također pripada autorstvu. U umjetnosti je ono kako uvijek mnogo jače od onog što. Kako nešto umjetnički oblikujete jače je od onoga što oblikujete. U sonetu Amira Brke kako i što u ravnopravnom su odnosu. Njegova knjiga soneta Nebeski nomad (Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, 2019.) tu srodnost dokazuje na svim razinama tvorbene norme i estetskog izričaja. Brka sonetom maestralno potvrđuje svoje autorstvo samim vladanjem njegovom formom. Sve što je u njemu samo je njegovo, ne iznevjerava ni formu ni sadržaj. Ono kako u njemu posve prirodno i ljubi i grli što.

Sonet je stroga forma. Ima dva katrena i dvije tercine, sa četrnaest stihova unutar njih. Od nastanka 1230. godine u talijanskom pjesništvu razvio se u šesnaest vrsta. Napoznatiji su onaj Petrarkin (talijanski), Ronsardov (francuski), Shakespeareov (engleski). Sonet je kuća u kojoj svaki njezin element ima isti zadatak: da ne dozvoli niti najmanju grešku u funkciji njezina temelja i njezinih prostora pod krovom. Sonet Amira Brke je u svom temelju onovremen, u prostoru između njega i krova je suvremen, prepun čovjekovih slabosti, ali i vrlina.

Sonet Amira Brke pratio sam i u fazi nastajanja. Njegovih svih dvije stotine stranica između korica iščitao sam u jednome dahu. U više navrata Brka mi je mailom slao svoje tek napisane sonete. Čitao sam ih s velikim zanimanjem i uvijek se divio disciplini njegovoga stiha ostvarenoj u toj strogoj pjesničkoj formi. Postići majstorstvo u svakoj katreni i svakoj tercini u vremenu žurbe, neuroze, nesigurnosti, stvar je nesvakidašnje koncentracije i odanosti stvaranju vlastitosti u nevremenu. I to ne usprkos ili uzinat nevremenu već u korist radosti usamljenog čovjeka koji nevrijeme na svoj autorski način ipak pobjeđuje.

Sonet Amira Brke daleko je od lʼart pour lʼart-a. Iako mu je kostim skrojen prema pravilima iz vremena nastanka, nije retrogradan niti je iskaz puke vještine u vladanju njegovom formom. On je u svim svojim elementima moderan, njegov glavni tvorac je jezik njegovog autora. On je i svojom formom i svojim sadržajem svojevrstan otpor pjesništvu u postmodernističkom trendu svakojakih modela komercijalizacije stiha čija su nastojanja sve trivijalnija i sve tragikomičnija. On je dokaz što se njegovom modernizacijom u kojoj je jezik glavni kreativni subjekt nože postići u umjetničkom smislu, ne iznevjeravajući pjesništvo niti jednim slovom. Amir Brka kao autor takvog jezika vjerodostojan je njegov tvorac, dometi koje svojim jezikom postiže imaju prvorazredan karakter. U njima stvarnost suvremenog čovjeka ima sve odlike njegovih muka, iskušenja i dvojbi.

Slobodni stih je u stvarnosti suvremenog čovjeka odavno kao u avanturi koja pjesništvo vulgarizira i osuđuje na smrt. U tom hodu pjesništvo je danas u slobodnom stihu prava lutalica i izgubljenik. U najboljim primjerima, međutim, slobodni stih i danas ima svoje trijumfe i svoje prodore u stvarnost s kojima se u njoj održava kao vrhunska duhovna i intelektualna vrijednost. Slobodom se opija, u slobodi se dokazuje kao njezina božanstvena hrana i piće. Slavu pjesništvu vraća i sonet Amira Brke, jer ga je njegov autor presvukao u moderan kostim, jer je njegovom tijelu udahnuo sve što i slobodni stih koristi pjevajući o svome vremenu. Za pjesnički stol Brka svoj sonet vraća kao kralja čija je monarhija u svoju raskoš uključila sve vrijednosti našeg suvremenog života.

Sarajevo, 3. svibnja 2019. 

Niz stambenih zgrada na kraju grada. Ispred je travnato dječje igralište, parkiralište s automobilima raznih marki i godišta, od sovjetske ere do danas. Odmah iznad parkirališta gradska je obilaznica s po tri kolovozne trake u oba pravca. Ispod nje vrlo niski pješački pothodnik, na čijim betonskim stranama nema grafita. S one su strane, uokvirena kao u sinemaskopu, stabla četinara.

Prije osamdeset godina grad je bio malo dalje. U međuvremenu se širio i rastao, blok po blok, sve dok se nije sasvim primakao šumi. I sada tako suočeni jedno s drugim, grad sa šumom i šuma s gradom, čekaju da se nešto dogodi. A nešto će se, to je sasvim sigurno, dogoditi. Jer grad ne može zaobići šumu, ignorirati je ili preskočiti. Ni šumu, a ni veliku pustu i savršeno ravnu ledinu, s puteljkom koji preko nje vodi. I ta je ledina, skoro ista takva, bila tu prije osamdeset godina.

Na izlasku iz pothodnika ledina je s desne, šuma s lijeve strane. Travanjsko je jutro, za pravoslavne je Veliki petak, dan bistar i sunčan, sjeverac s Baltika donosi svježinu. Stabla su vrlo visoka. Gola i ravna, s krošnjama daleko gore, koje se zaljuljaju na vjetru, pa šuma zaškripi.

Između njih, tih visokih, gotski uspravnih stabala u nepravilnom rasporedu, iznevjeravajući svaku simetriju, jednostavni drveni križevi. Različitih su veličina, ima ih koji su svježe postavljeni, a ima i onih koji su tu već dugo, pa pomalo i trunu. Na njima nema ukrasa ni imena, po obliku se ne raspoznaje čiji su, pravoslavni ili katolički. Jednostavno, kršćanski križevi u šumi. Nakon prvotnog iznenađenja učini se da nema ništa prirodnije od toga.

Nekoliko stotina koraka dalje križevi poprimaju identitet. Među onim tipskim, bezimenim, pojave se novi, u crveno-bijelim bojama poljske zastave. Zatim križevi s imenima. Pa križevi s fotografijom, u pravilu crno-bijelom ili naknadno koloriranom, otisnutom na običnom papiru, a zatim jednostavno plastificiranom, da ga ne uništi kiša.

Nakon što smo skrenuli s bijelog puta, Siarhiej Chareuski upozorava nas na zemlju pod našim nogama. Nekoliko koraka po ravnom, pa slijedi udubina, dva, tri ili pet metara široka i zaobljena kao leća, kao ispružen dlan koji očekuje paru, kao nevidljiv tanjur u zemlji, pa onda opet korak-dva ravnice, pa prirodno stvoren procjep niz koji se slijevaju vode. Bjelorusija je vlažna zemlja. Pa opet udubina, skoro savršeno pravilna i okrugla. Neupućen bi šumski hodač uživao, jer nikada nije hodao kroz takvu šumu.

Ovdje je zemlja gladna i pjeskovita. Šumama to ne smeta, ali ljudi su osuđeni da u njoj uglavnom sade krumpir. Chareuski kaže da je šumska zemlja prepoznatljiva po tipičnom nizu plitkih slojeva humusa i pijeska. Ako su slojevi na nekom mjestu izmiješani, lako je znati da je tu kopano. Ali i bez toga, te fino zaobljene udubine otkrivaju što se ovdje događalo. Doba je godine kad svuda naokolo po ovoj šumi rastu maleni bijeli cvjetovi, nalik visibabama kojima nije klonula glava. Postoji teorija da je šuma Kurapati po njima dobila ime, i vjerovanje da ovi cvjetići rastu po grobovima. Ovdje je to zbilja tako.

Siarhiej Chareuski, kojeg bismo mi po naški mogli zvati i Sergej Harevski, neobičan je čovjek. Vedar pripovjedač, hiperaktivan na riječima, ali nikako brbljivac, prelazi s jedne na drugu temu, pun anegdota i doživljaja i nekog nezadrživog unutarnjeg smijeha, kojim se bori protiv Bog zna kakvih demona. U sebi ima nešto od klauna i mudraca. Povjesničar je umjetnosti, profesor Europskog humanističkog sveučilišta u Vilniusu i veteran bjeloruskog kulturno-emancipatorskog nacionalnog pokreta s početka devedesetih. Godina 1988. i 1989. on je u ovoj šumi kao arheološki tehničar radio na iskopavanju prvih masovnih grobnica. O tome je, naime, riječ. Ove lijepe, gotovo savršeno pravilne udubine, leća, prosjakov dlan, tanjur u zemlji, nastajale su tako što se nad neutvrđenim brojem mrtvih godinama slijegala zemlja. Sergej se trudi da stalno bude vedar, da anegdotama i polušaljivim pričama sačuva ovo mjesto, da ne povrijedi duhove plačljivim sentimentima s komemorativnih zabava.

Prolazimo pokraj križeva s prikucanim fotografijama bjeloruskih pjesnika i pisaca, koji su u istoj noći, je li to bila 1937?, odvedeni i strijeljani. Pa pokraj križa Antona Karloviča Nareika, o kojemu ne znam ništa osim da se rodio 1897. i da je ovdje strijeljan 1937, i da se u fotoateljeu slikao sjedeći u bijeloj košulji i smeđem kaputiću, a iznad njega je stajala žena njegovih godina; fotograf im je rekao da ne gledaju baš u istu tačku, tako da fotografija bude prirodnija. Zatim slijedi maleni granitni spomenik s istim natpisom uklesanim na bjeloruskom i na jidišu: “Našim vjernicima, Židovima, kršćanima i muslimanima – od bjeloruskih Židova.” I po spomeniku, po običaju, mnoštvo kamenčića, od onih koji dolaze.

Zatim, na vrhu prirodnog uzvišenja nedavno sagrađen brončani spomenik u obliku tradicionalonog zvonika s napuklim zvonom. Bit će lijep nakon što malo godine prođu. Zelenilom će se stopiti sa šumom.

Nemoguće je znati koliko je ovdje ljudi poubijano. Ni Sergej Harevski se ne igra brojevima. Ali svi su, kako se čini, ubijeni na isti način: revolverskim metkom u zatiljak ili puščanim u sljepoočnicu, tako da radi uštede isti metak prođe kroz dvije glave. Sve se to događalo prije 22. lipnja 1941. i njemačkog napada na Sovjetski Savez, te početka onoga što se i danas naziva Veliki domovinski rat. Taj će rat, sa svim strahotama koje će zadesiti Bjelorusiju i zauvijek izmijeniti njezin društveni, nacionalni, kulturni, pa i jezični identitet, na neizvjesno duga vremena odložiti suočenje s onim što se događalo u ovoj šumi. Istina, ljudi iz Minska su ponešto i pamtili, sami u sebi i iza dvaput zaključanih vrata, ali ni ta u osnovi nejasna sjećanja ni na koji način nisu mogla ni smjela biti izrečena.

Tek su se u razdoblju Mihaila Gorbačova i kampanje glasnosti mogla rastvoriti sjećanja, a sa sjećanjima se rastvorila i zemlja. U svibnju i lipnju 1988. provedena su prva iskopavanja. Najprije se naišlo na jednu u međuvremenu ispražnjenu grobnicu, koju su, sumnja se, nasljednici NKVD-a ispraznili nakon rata, vjerojatno pedesetih, ali već druga grobnica bila je puna skeleta. Odmah su organizirane prve demonstracije, u Kurapate se počelo dolaziti kao na mjesto kolektivnog sjećanja, jedan od protesta, organiziranih u Operi, sponzorirale su i gradske vlasti Minska. Bilo je to vrijeme kada su još uvijek mogli bili živi, pa i vrlo bodri, ubojice i nalogodavci ubijanja u šumi Kurapati. A bilo je i vrijeme općenarodnog poleta, kada su se ljudi zanosili idejama slobode i iluzijom da će se uskoro i u Sovjetskom Savezu i u Bjelorusiji živjeti i slobodno govoriti kao što se, vjerovalo se, slobodno govori i živi na Zapadu.

Formiran je Komitet 58, stvoren je Bjeloruski martirologij, pa Bjeloruski narodni front… Cilj je bio dvojak: osloboditi sjećanja i politički preobraziti Bjelorusiju. Pokušali su se obračunati sa živim naslijeđem staljinizma, s tajnom masovnih smrti i s tom golemom grobnom Bjelorusijom, čija je smrt po mnogo čemu bila stvarnija od života koji se odvijao iznad nje, a istovremeno su pokušali iskoristiti priliku da s vlasti sruše aktualnu političku garnituru sumnjivih reformista, odanih Moskvi. Tako se i dogodilo da vođa tog velikog nacionalnog pokreta bude Zianon Pazniak, povjesničar kazališta i arheolog, čovjek koji je otkrio masovne grobnice u šumi Kurapati i obavio prva iskopavanja. On će na kraju biti i najtragičnija ličnost bjeloruskog oporbenog i emancipatorskog pokreta, figura bjeloruskog razočarenja u budućnost.

U siječnju 1989. Vijeće ministara Bjeloruske sovjetske socijalističke republike odlučuje da se izgradi spomen-obilježje “žrtvama masovne represije 1937-1941”. Početkom devedesetih, pred sam raspad SSSR-a, i koju godinu zatim, prije nego što zapušu novi vjetrovi, u šumi Kurapati zvanične državne delegacije odaju počast i polažu cvijeće. Mimo toga ili usporedo s tim narodne mase i opozicija podižu prvi veliki drveni križ, održavaju se ceremonijali sjećanja, traje insistiranje da se obećani spomenik već jednom podigne, ali i da se iskopavanja nastave.

Godina je 1993. kada Kurapati ulaze u Državni registar kulturnih i povijesnih spomenika, a svakoga studenog na Dziady, staroslavenski blagdan mrtvih, koji se održava posljednje subote prije dana svetog Dimitrija, slave se u Kurapatima duše mrtvih. Ovi skupovi nisu vjerski, etnički ni politički jednoobrazni, kao što ni moderna bjeloruskost – čini mi se nije vjerski i etnički jednoobrazna.

Godinu kasnije u posjet Bjelorusiji došao je Bill Clinton – da zahvali Bjelorusima zato što su se, kao i Ukrajinci, odrekli vlastitoga nuklearnog arsenala, naslijeđenog od SSSR-a, i da im u ime Sjedinjenih Država i Zapada obeća da će im zauzvrat u svakom trenutku jamčiti neovisnost i državnu cjelovitost. (Obećanje koje će biti prekršeno tačno dvadeset godina kasnije, kada Amerika i Zapad mirno isprate rusku aneksiju Krima i neformalnu okupaciju Donbasa). Tada je posjetio i šumu Kurapati, u kojoj je iza njega ostao još jedan maleni spomenik. Clintonov spomenik devet puta je razbijan i isto toliko puta podizan. Počinitelji nikad nisu pronađeni. Spomenik je opet razbijen, tako da se čini da se od njegove obnove odustalo.

Kada je u srpnju 1994. za predsjednika izabran Aleksandar Lukašenko, prilike se djelomično mijenjaju. Vlasti više ne polažu cvijeće, govor o šumi Kurapati postaje izrazito oporben, a na trenutke po govornike i opasan, premda memorijal nije ukinut, niti su službeno osporeni povijesni narativ i legenda koji oko njega postoje.

Lipnja 1991. skupina građana, predvođena herojima Sovjetskog Saveza, nekolicinom bivših partizana, stvorila je svoje povjerenstvo i započela stvarali paralelni narativ o masovnim grobnicama u šumi Kurapati. Šest godina kasnije učinilo im se da je došlo njihovo vrijeme, pa su od predsjednika Lukašenka zatražili da otvori novu istragu i da se započnu nova iskopavanja, koja će, tobože, dovesti do prave istine, one koju su oni već i najavili: nisu u toj šumi ubijali Sovjeti, nego su ubijali nacisti. (Pripovijest neobično podsjeća na negacionističku kampanju oko ustaškog logora Jasenovac, samo što su ovaj put uloge prividno zamijenjene. Ali između metodologije prepravljanja prošlosti i kreiranja nove istine kojom su se poslužili heroji Sovjetskog Saveza i metodologije kojom se služe pojedini biskupi u Hrvata, doista nema razlike. A vrlo je sličan, premda opet preokrenut, i politički kontekst.)

I doista, herojima je udovoljeno: istragu je proveo vojni tužitelj, obavljena su tokom listopada 1997. i svibnja 1998. nova iskopavanja, nakon čega je sve munjevito zaustavljeno. Razlozi su jasni: 94 posto metaka ispaljenih u glave žrtava i pronađenih u grobnicama potječu iz revolvera tipa Nagan, kojim su se služile sovjetske sigurnosne službe i koji je još od carskih vremena dio ruske policijske i vojne tradicije. Među preostalih 6 posto ispaljene municije istražitelji su pronašli i metke iz revolvera Browning i Walther, što ih nije navelo na logičnu sumnju da je NKVD mogao pucati i iz njemačkih oružja, nego ih je dovelo do uvjerenja koje je u tom trenutku bilo politički oportuno, da su u šumi Kurapati ubijali – Nijemci. Tako je, po onoj negacionističkoj i revizionističkoj logici o kojoj bismo već morali sve znati, 6 postotaka postalo većim i pretežnijim od 94. No, na dojmovima, uvjerenjima i izjavama se konačno i stalo, jer službenih zaključaka nije bilo.

Ne zna se koliko je u ovoj šumi mrtvih. Najmanji broj izrekao je bjeloruski državni tužitelj iz vremena druge istrage: 7000 ubijenih. Georgij Tarnavski, bjeloruski tužitelj iz vremena Sovjetskog Saveza, kaže da je pod šumom Kurapati 30.000 mrtvih. Zianon Pazniak, bivši oporbeni vođa, nekad mitska pojava bjeloruske težnje za istinom i samopotvrđivanjem, govori da je mrtvih između 100.000 i 250.000… Kao u nekoj đavolskoj igri statistikom smrti, najmanji i najveći broj mogli bismo prekrižiti i istinu tražiti između sljedeća dva. Ne zaboravljajući pritom da je to strašno, da je to užasno mnogo mrtvih. Dok hodamo šumom, vraćajući se nazad, i dok gazim po onim fino zaobljenim udubinama u kojima rastu bijeli cvjetovi, mislim što sve stane, koliko životopisa i koliko straha na putu prema ovoj šumi, i u onih 7000 ubijenih, što ih je savjest državnoga tužitelja mogla podnijeti.

Ovdje su ubijani civili, bez sudskih presuda, iznenada, tako što bi nenajavljeno jednoga ranog jutra došli po njih, ili nakon kraćih ili dužih ispitivanja na nepoznatom mjestu. Među njima su građani Minska, cvijet bjeloruske inteligencije, obični ljudi, obrtnici i trgovci, predstavnici klasnog neprijatelja, seljaci i kulaci iz različitih dijelova zemlje, ljudi iz drugih dijelova Sovjetskog Saveza, uglavnom muškarci, ali i stranci, najprije Poljaci. To što su strijeljani i stranci mogući je razlog tajanstvenih poslijeratnih iskopavanja i pražnjenja pojedinih grobnica… Likvidacije su obavljane pojedinačno, po strogo individualnom principu, tako što bi bili ubijani ljudi s imenom i prezimenom, metkom u glavu ili jednim metkom za dvojicu, sve radi uštede. Tako su i odvođeni, jedan po jedan, ciljano, prema strogo određenoj individualnoj krivnji. To je načelna razlika između nacističkih i staljinističkih pogroma. Prvi su, u pravilu, bili kolektivni i depersonalizirani. Drugi su, čak i kada bi se išlo za likvidacijom cijele zajednice, bili osobni. Takav je, čini mi se, bio i strah: u prvom slučaju zajednički, u drugom osamljenički. Kurapati su mjesto užasavajuće samoće.

Nakon kratkog, nesigurnog i polovičnog razdoblja destaljinizacije, započetog za vladavine Mihaila Gorbačova i prekinutog još dok je na čelu Rusije bio Boris Jeljcin, kada je postojao interes i za sadržajem masovnih grobnica, nastupila je nova restaljinizacija, kada se grobnice nanovo zatrpavaju, zajednička tajna se zapečaćuje, a legenda o Velikom domovinskom ratu postaje mjerom dopuštenog sjećanja, kojom se onda štite i sve tekovine staljinske epohe, uključujući i zločinačku narav Staljinova mirnodopskog režima. To je mogući razlog što se u šumi Kurapati više ne kopa, što se o njoj kriptično i malo govori, i što ovo mjesto uglavnom služi za posjete stranih delegacija, dok predsjednik Lukašenko, kao ni gradonačelnici Minska iz posljednja dva i pol desetljeća, ovdje nikada nisu bili. Oni ne bi da iritiraju Moskvu, pogotovu nakon što se vidjelo kako je prošla Ukrajina. Drugi je razlog malo kompleksniji, i tiče se osobne, obiteljske, društvene i političke baštine i identiteta. Što će od nas ostati i tko ćemo mi biti ako prihvatimo da je istina ono što se dogodilo u ovoj šumi? Osjećam da je to pitanje za vladajuće u Bjelorusiji, a vjerojatno i za veliki dio njihovih podržavatelja, vrlo slično pitanju što će ostati od Hrvata katolika i tko će oni biti prihvati li se da je istina ono što se dogodilo u Jasenovcu. U oba slučaja stvar je krajnje artificijelna i podrazumijeva odgovor na pitanje je li za nas istina ono što se zbilja dogodilo ili je istina ono u što moramo vjerovati da bismo opstajali ovakvi kakvi jesmo.

U dnu one ledine uz šumu, na putu kojim su morali proći svi koji će ovdje biti ubijeni, prošlog je proljeća otvoren restoran s dječjim igralištem i spa centrom. Bio je to ozbiljan skandal, znak za uzbunu aktivistima i zaštitnicima memorijala. Tih ljudi nije mnogo, ali uporni su i hrabri. Zapriječili bi prilaz restoranu, demonstrirali, alarmirali domaću i stranu javnost govoreći da je stvarni cilj ovoga što je započelo da se memorijal obezvrijedi i na kraju uništi. Uostalom, ova šuma i ledina pokraj nje rastom i razvojem Minska postaju vrlo atraktivan građevinski i poduzetnički plac…

Kampanja traje već godinu dana, prosvjednici ne odustaju, a onda se, u obranu poduzetnika, javlja predsjednik Lukašenko: “Restoran nastavlja raditi!”, govori on, “Nema razloga za zatvaranje, ljudi moraju negdje jesti!” I još je rekao da se ne može baš za sve kriviti staljinizam. “Ljudi su tamo stradali u Staljinovo vrijeme. Ali jeste li sigurni da nacisti nisu ubijali ljude u Kurapatima?” Ne znam što ću, ali meni i ove Lukašenkove riječi zvuče tako poznato.

Sami smo prošetali šumom. Bili smo tu barem sat i pol. Nas četvero, i više nitko. Nitko nas nije vidio, tu nema čuvara, nema ograde, ni vidljive granice između šume i grada, osim obilaznice po kojoj tutnje kamioni i auti. Minsk i Bjelorusija bili su u Sovjetskom Savezu poznati po proizvodnji kamiona i traktora. I danas te tvornice rade. To je ono što, možda, čini razliku između ovoga mjesta i stratišta na Balkanu. Kod nas su takva mjesta, ipak, malo sklonjena i skrajnuta. Ovdje su integrirana u prizor i u razglednicu grada i zemlje. Ovo je, kao što Timothy Snyder piše, Bloodland. Krvava zemlja na kojoj danas žive drugi ljudi, zemlja koja je u tragičnom nesuglasju s vlastitim identitetima. Tri četvrtine bjeloruske duše pod zemljom je, a samo jedna je iznad nje. Prije ubijanja u šumi Kurapati Minsk je, razmjerno gledano, bio najveći židovski grad na istoku. Jidiš je tu bio prvi jezik, njegovih je govornika bilo više nego Bjelorusa. Živjeli su tu Rusi, Nijemci, Poljaci, Tatari… I u nekoliko koraka, u jednom je krvavom desetljeću svega nestalo. Preživjelim i doseljenim ostala je baština nestaloga svijeta, da se nekako s njome nose. Treba hrabrosti da se ovdje misli o sebi.

Zianon Pazniak te hrabrosti nije imao. On 1996. bježi iz Bjelorusije, u strahu, inače sasvim razložnom, da će ga Lukašenko uhititi i zatvoriti. Godinu kasnije, državno tužiteljstvo diže optužbu protiv njega za “poticanje etničke mržnje protiv ruskoga naroda”. Tada je Pazniak već u Sjedinjenim Državama, gdje je dobio politički azil. Ono što je, osim svoje zlosretne glave, ponio u emigraciju bilo je od golemog simboličkog značaja i nadrastalo je njega i njegovu osobnu sudbinu. On je od onih ljudi koji nisu izdržali ono što su sami sebi zadali. Mučenik koji se uplašio vlastitog mučeništva. Kada je otišao, bile su mu pedeset i dvije. Danas mu je sedamdeset i pet. Pokušao je 2006. izaći na predsjedničke izbore, ali nije mogao sakupiti dovoljno potpisa za kandidaturu.

Na kraju se onim pothodnikom vraćamo na parkiralište, gdje ćemo sljedećih desetak minuta čekati taksi. Na ovakvom mjestu još nikada nisam bio. Osjećam se kao da mi je cijela Bjelorusija legla na pleća, pa ako slučajno poskočim, propašću pola metra u asfalt. Sergej Harevski je, međutim, i dalje vedar. U toj je vedrini način da se s Kurapatima živi. I da se uporno, usprkos okolnostima, koje su naravno loše, za budućnost sačuva istina o ovom mjestu. Ta budućnost stići će sutra, za godinu, za deset godina, a možda neće stići nikad, ali ni to nije razlog da se od istine odustane ili da se zaboravi.