“(…) tako Salomon izriče svoju izreku
Da je sva novost tek zaborav.”

Francis Bacon, Ogledi LVIII

1.

A  TO JE TREBALO OSTATI

Franz je pred smrt prestao govoriti. Komunicirao je još samo ceduljicama.
Sve je to Maks Brod spalio, papir po papirić:
“Korak ima koru”
“Grbljar portretira sokola, u olovci”
“Dobro je da te zaborave, da im šećeš po sjećanju a da ne znaju.”

Sve je spalio:
“I da su na pokopu oca pucketale vlažne svijeće.”

2.

VIŠE GRADOVA

Kad su crnorukci Obrenoviće pobili, nijedno zvono nije zvonilo.
Za Dragom i Aleksandrom.
Nijedno.
Ni klepetalo monaško.
Tišina nakon usječene sise i izgorene kose.
Tišina nakon rasporene utrobe, kao nad Crvenkapičinim vukom.

U njoj dvoglav mlad bijel orao
Ne zna koju bi jetru prvo kljucao, niti kojim kljunom.

3.

ANDRIĆGRAD

Palo puno kiše.
Nabujali potok odnio nišane s mezarja.

Zorom hodža u gumenim čizmama,
Bjeloglav u magli, raskoračen hoda po mezarju i doziva po imenu.

I jedan se odazvao
Što je pred poplavu bio pri dnu brda
Odazvao se –
Kao da je s mezarom otišao uzvodno.

Dve devojčice i jedan
dečak pronađeni
su ugljenisani
u požaru koji
je zahvatio njihovu kuću
u šumovitom, teško pristupačnom
predgrađu Velesa

U kući nije bilo
struje
u kući je bio mrak

Porodica se prehranjivala
tako što su roditelji
sakupljali plastiku i otpad
koji su skladištili u svome domu
da bi ga potom prodavali

da u kući bude
svetla,
da ne bude
više
mrak

da ih barem na tren
obasja
večni Sunčev
zrak.

STOLAR

Kad je završio zanat i zaposlio se, stolar je odlučio da od prve plate kupi sebi cipele, ocu kapu i majci svilenu maramu. Dosadilo mu da hoda u poderanoj obući, da gleda oca kako gologlav izlazi na mećavu i majku kako oko sebe skuplja poderanu maramu za koju se odavno ne zna kakve je boje.

Primivši platu, krenuo  je u kupovinu, ali je zastao kraj stovarišta drvene građe. Koliko lijepih dasaka od  kojih bi se mogli napraviti trpezarijski stolovi! I koliko je siromaha koji bi za njih mogli sjesti da makar jednom dnevno pojedu nešto toplo!

Svratio je u prodavnicu alata i kupio sjekiru, testeru, čekić, oblić i eksere. Za sav preostali novac u stovarištu je kupio dasku i gredice za nogare. Odmah je počeo da pravi veliki sto, za koji će moći da sjedne mnogo siromaha. Ispod njegovih vještih ruku sto se pružao sve do kraja ulice, a onda ušao u šumu koja se približavala gradu. Kad mu je ponestalo dasaka i eksera, počeo je da siječe stabla i od njih pravi daske i gredice za nogare i da teše drvene klince koji će zamijeniti gvozdene ukivke.

Mještani su ga pogledom pratili dokle im je pogled mogao dosezati i slušali su dok su ga mogli čuti kako ponavlja da je mnogo siromaha koji bi rado za njegovim stolom pojeli topli obrok.

Kad je u daljini postao manji od tačke, okupljali su se oko radio-aparata i slušali kako neki čudak siječe šume i pravi sto i kako, zanesen poslom, iz morskog plićaka već gazi u modre dubine, vođen stolom koji se već gubi pod namreškanom vodenom površinom.

ako nemaš kome
ako nemaš zašto
ako su ti ukrali stablo
ako su ti ukrali republiku
ako smrt sortira i hrđa leprša
ako kapa po grobovima bagrem
ako slučajno zalutaš u park oskara nemona
ako pored klupe ostaviš korpicu malina
ako pust balkon intuira ružu
ako ne dolete ptice
penzioneri će na tankim decimalama

Uz cestu pokraj puta za Šiljakovinu kućica bez zidova. Samo drvena konstrukcija s ciglenim ostacima, a iznad krov s tavanom, sasvim očuvan. Unutra, u kući, nekadašnji stol i  smeće naneseno kroz zidove kojih nema.

Tu prolazimo često, fotografiramo kuću, u strepnji da će je uskoro nestati.

Veći snijeg ili razložna ljudska volja, jer što će kome kuća bez zidova, dovoljni će biti da od nje ostane samo naše sjećanje. Mutno i nevjerojatno, poput sjećanja na san ili iz sna, na kuću bez zidova u kojoj je nekad živio netko i u kojoj je ostao samo stol.

A onda se jučer sjetih: šuplji han.

Dvije riječi, naziv koji nije izgovoren četrdeset godina.

Tako su, kad zazimi, njih dvije zvale naš stan na Sepetarevcu. Koliko god ga griješ, ne možeš ga ugrijati.

Šuplji han uz drum za Šiljakovinu.

U meni se vodi večna
borba.
Borba između Halake i Hagade.
Između Zakona i Legende.
Proze i poezije.

Najviše se bojim toga
da mi na tim
strašnim terazijama
ne prevagne jedna strana

i na taj način izbaci
me iz koloseka,
baci me u neka
košmarna stanja.

“Nema pakla u budućem svetu”,
kaže rabin Simon ben Lakiš.
“Ali Svetac nad svecima pali svoje
sunce, čiji sjaj ispunjava srećom pravednike
i čini da nevernici pate.”

Duša tako nalazi u sebi samoj
nagradu ili kaznu.

Dosta je Hagade danas
kažem sebi samom!
Septembar je mesec,
u školu se ide u midraše svete
i uči se Zakon,
doktrina i pravo.

Prvi sam put tog dana čuo zvuk metka koji se odbija od crne kamene plohe ispred Skupštine. Zvuk metka koji se odbija od kamena.

Bio sam u gužvi, u masi ljudi koja se kretala lijevo i desno, uplašena i gnjevna. Ostat će samo strah.

Izdvojio sam se i pošao kući. Srce mi je tuklo u grlu, ponižavajuće.

Uz neku ogradu stajao je Ivica Puljić, voditelj večernjeg televizijskog dnevnika, moj onodobni drug.

Vidiš ovo, rekao je.

Vidim, rekao sam. Ili nisam.

Bilo je to prije dvadeset i šest godina, ali sam zapamtio tih nekoliko trenutaka susreta s njim. Prije i poslije toga ništa, sve zaboravljeno. Osim zvuka metka koji se odbija od kamena i mijenja putanju. Juri u lice svijeta.

Pamtim izraz njegova lica, televizijski sako, sve.

Bilo mi je na trenutak lakše, zato pamtim.

Njegovo televizijsko lice značilo je sigurnost.

Da ovo nije stvarno, da se ne događa ništa.

Ulica je vrela kao i nebo iznad nje.
Kupači mokre kose vraćaju se s jezera.
Nosim ceker na kome je mama Mumi.
Mama Mumi živi u Finskoj.
U Finskoj žive i Finci.
Ponekad dođu pa malo žive i u Bosni.
Njihov red trpi u našem neredu.
I oni trpe.
Malo.
Pristojno.
Mi trpimo glasno.
Živimo glasno.
Preglasno.
Izlažemo svoje ljubavi, susrete i namještaj
edukacije, putovanja, namjere
prijateljima iz fb mreže.
Mami Mumi svega je dosta.
Ostavila je pismo i otišla
Vjerovatno u Finsku.
Sad sjedi na nekom fjordu
i čeka da se tata Mumi vrati iz ribolova
Onda će razgovarati uz čaj
sve dok ne ugase svjetlo
i nikome neće pokazati
kako izgleda naličje njihovog mraka.

Ovo je duga i besmislena pjesma
o jednom napuštenom cekeru,
sretnom paru iz Finske
i vreloj ulici koja me vodi do supermarketa.
Na kraju ulice iznenađenje
umjesto semafora na trotoaru je izrasla hrid
i kvart se nasukao u more kao neka teška, betonska riba
Dođi, tata Mumi, čujem sebe kako dovikujem valovima
pjevušim dok bućkam stopalima u Sjevernom moru
napravit ću kolač od borovnica
i dvije ribe ulovljene na pučini
sasvim su dovoljne za večeru.
kad upalimo mrak i podijelimo dah
bit će to nešto sasvim između tebe i mene.
Sasvim, sasvim naše.

Došao sam u Englesku, ima više od 25 godina. Onomad: tolerancija, demokracija, zajedništvo, društvo. Radovao se što iz jedne tolerantne, multikuluralne zemlje, u kojoj sam živio, dođoh u drugu, u kojoj ću živjeti.

Onda me počeše pitati o razlozima dolaska.

Onda postade normalno govoriti protiv muslimana.

Onda antisemitizam postao “opće mjesto” glavne oporbene stranke.

Onda “stranci”, čak i oni koji su se u ovoj zemlji rodili, poslije “brexita”, postadoše nepoželjni.

Onda jučer pored mene debeli ćelavac u po bijela dana na sred ulice u prisustvu građanstva drugom na nulu ošišanom, viknu: “Heil Hitler!” i podigne ruku, a ovaj otpozdravi. Srećom, za sada, tiho.

Onda i ja niz ulicu, ljut a odlučan, mislim: Nećemo se ni mi lako dati, “prezreni na svijetu”.

Dnevnik jednog penzionera/5