Ugledavši fotografiju unutrašnjosti crkvice na Kalvariji kod Viteza, posvećene svetom Anti, osjetio sam ono snažno ganuće kakvo čovjeka, bez lako objašnjivog razloga, odvede na rub suza. Tako reagiramo na pjesmu, neočekivan stih, neobično poređenje, rečenicu u priči – obično ju je napisao Ivo Andrić, na glazbeni fragment, Bachovu Tocatu, uvodne taktove Sedme Šostakovičeve simfonije, na ono što se ne da tako jednostavno napisati i što nema nikakvu praktičnu funkciju ni upotrebnu vrijednost. Tako reagiramo na liriku.
Arhitektura je, međutim, suprotna lirici. Arhitektura je ono u što se sklanjaš od zime, kiše, snijega. Arhitektura je opredmećenje naših međusobnih individualnih razlika. Sklanjamo se u kuću kao u sebe. Ali kuća nije lirika. Kuća ne gane. Obično je tako.
Oko Svetog Ante na Kalvariji zima je u vrijeme nastanka ovih slika. Svud naokolo je snijeg, onaj tanki jesenji ili posljednji proljetni, koji do kraja ne pokrije zemlju i golo bezlisno drveće, ali pred kojim se promatrač gore mrzne nego da je sve bijelo i pokriveno. Crkva nema zidove, barem ne onakve kakvim ih čovjek zamišlja, debele kamene, drvene, betonske, nego je njezina prozračna i tanka drvena konstrukcija sa svih strana obložena staklom. Čovjek okom misli i osjeća, a ne njuhom kao pas ili mačka, i zato mu je prozirno staklo dostatno za potpunu iluziju širine i otvorenosti. Staklo poništava granicu između onog što je unutra i onog što je vani. I onda sve može biti tamo i ovamo, u mjeri kakva je u skladu s čovjekovom fizičkom i duhovnom prirodom. A crkva, ona i tako ne bi trebala biti fizička građevina, jer nije čovjek u njoj, nego je ona u njemu, i ne bi ni smjelo biti granice između šume na Kalvariji i crkve u toj šumi, između onog što je vani i onog što je unutra. Uostalom, crkva je posvećena svetom Anti, a on se obraća svijetu koji je vani i koji je unutra, onome svjesnom, kao i onome beslovesnom. Pa je onda i tom drveću i svim onim vidljivim i nevidljivim što žive među njegovim ganama mjesto u crkvi. I mahovini je mjesto u crkvi, i šumskom puhu.
Crkva je Božji dom. Bog se, međutim, ne smrzava ni kad je ljudima zima. To nigdje ne piše, ali Bogu, bit će, nikad nije ni vruće ni zima. Ovo je crkva za Njega i za sve Njegove ljude, crkva i za sve koji ostaju vani. To je kuća koja istovremeno zadovoljava temeljnu ljudsku potrebu zbog koje postoji arhitektura, da skloni, da pokrije i da utopli, a da istodobno čovjeka ne odvoji od onoga što je vani, i što pada, pljušti, mrzne, diše. To je kuća u koju čovjek kad uđe istovremeno i kuća ulazi u njega. I onda je čovjek crkva u crkvi. I u toj je crkvi još jedna crkva. I u njoj još jedna. To je lirika. Ono što gane i što nije monumentalno, kao što je monumentalna svaka kuća s koje se može skočiti i ubiti se.
Ima li to ganuće veze s Bogom? Izravne veze nema. Nisam, na žalost, religiozan. Ali se zapitam vjeruje li Zlatko Ugljen u Boga? Svaki mi put to na um padne kad uživo ili na slici vidim neku njegovu crkvu ili džamiju. Nije to pitanje iz praznog divljenja, još je manje iz uvjerenja da bi samo religiozni ljudi mogli graditi Božje kuće ili stvarati umjetnička djela u slavu Božju. Ono u što vjerujem je da čovjek ne mora vjerovati u Boga da bi razgovarao s Njim. Ili se to ne zove razgovor. Potreba za Bogom, za smislom i razlogom koji nadilaze upotrebnu funkciju svake stvari, ono je što čovjeku omogućava da spoznaje Boga i komunicira s Njim. Takvu potrebu nemaju svi vjernici, jer bi u tom slučaju svi oni bili umjetnici. Imaju je, međutim, mnogi ateisti i bezvjernici, koji su umjetnici.
Na mjestu gdje je Zlatko Ugljen svetom Anti podigao drvenu crkvicu od stakla odavno je bila mala kapela i u njoj svečev kip. Ljudi su mu, u skladu sa svojim vjerovanjem i običajima, hodočastili po trinaest utoraka pred 13. lipnja, svečev blagdan i dan njegove smrti. Tako je to bilo godinama i desetinama godina, u različita doba i za različitih država, preplitali su se vjerski s narodnim običajima, a protok je vremena postepeno trošio i ljude i svečev kip. Tako bi se naraštaji smjenjivali, a kip je 2011. restauriran. Tada se, ili još i mnogo prije, javila ideja da se na mjestu hodočašćenja podigne crkva. S obzirom na položaj i na to što do ovog mjesta ne vodi nikakav put, crkva ne bi mogla biti velika. Podrazumijevalo se, naravno, da će malena kamena kapela s Antinom figurom biti negdje pomaknuta.
I još je samo trebalo naći onoga tko će sagraditi takvu crkvu.
Srećom, bit će da se nije mnogo ni tražilo, niti su se arhitekti i graditelji otimali oko čudnoga, zapravo i vrlo starinskog posla, jer će materijal za crkvu u bespuće Kalvarije nužno biti donošen na rukama ljudi ili na leđima konja, pa je tako jednom naišao Zlatko Ugljen. Nije to moglo biti slučajno, bit će da je bilo po pozivu, uz visoke časti i ljubazna očekivanja, pošto je riječ o valjda i najznačajnijem suvremenom arhitektu sakralnih građevina barem dviju bosanskohercegovačkih konfesija, ali ono što je on predložio zapravo je bilo drukčije od onoga što se prethodno naumilo i očekivalo. Ne bi on dirao ni premještao sveca, nego bi ga nadsvodio i ogradio, te na taj način podigao crkvicu u njegovu čast. Mora da je ideja zvučala vrlo skromno dok ju je arhitekt izlagao potencijalnim naručiteljima. I tko zna, možda bi je i odbili da nisu prethodno bili impresionirani djelima svoga velikog graditelja. Iskustvo im je govorilo da će to biti nešto mnogo ljepše, obuhvatnije i na neki način dublje od obične nadstrešnice, ali sigurno je da nisu mogli zamisliti što bi to moglo biti i kako bi moglo izgledati. Čak ni nakon što im on nacrta buduću crkvu, oni je neće moći vidjeti ni sebi predočiti. Jednostavnost se najteže predočava, nju nije moguće zamisliti ni prepričati. To je kao stih koji postoji samo kao stih i ništa drugo o sebi ne može reći. Lirski iskaz. Ugljenova Antina crkvica lirski je iskaz. I u njemu su, u tom iskazu, dva posve različita smisla. Prvi, praktični: doista, crkva je to za te ljude na tom mjestu. U njoj će, i oko nje, moći raditi sve ono što su radili i dosad. Ono što se tiče vjere, kao i ono što se tiče njihovih običaja. Obilazit će oko kipa kao što su obilazili i ranije, samo što će sad istovremeno obilaziti i oko crkve. I čudom će tako, obilazeći oko nje, vidjeti sveca koji je u njoj. I drugi, hagiografijski: u Ugljenovoj crkvi, ovakvoj kakva ona jest, Antun je padovanski upravo onakav kakav je u cjelini svete priče. Tu će se, u hudoj bosanskoj vrleti, u brdu što se pričija planinom, odviti cjelokupna metaforična i stvarna priča svečeva života i njegove posebne, apartne i autsajderske vjere. Tu će, kao nigdje, ribe izaći iz mora da čuju njegovu propovijed, i tu će se naći pred Bogom i pred ljudima, ispred crkve kao ispred obrnutog akvarija. Svijet je akvarij, a samo je Ugljenova crkvica na Kalvariji izvan akvarija.
Eto, tako i toliko o trenutku ganuća pred fotografijama jednoga rada arhitekta Zlatka Ugljena.
Grad u kojem sam nekad živio bio je obilježen urbanističkim i arhitektonskim genijem Jurja Neidhardta. Zatim je došao rat, doba rušenja, pa onda novi mir u kojem su iz urbanističkog reda, zasnovanog na onom starinskom pravu na pogled, a ona i na pravu grada na vlastitu širinu i dubinu, nove građevine počele iznicati kao metastaze, te je red zauvijek izgubljen. S njime su, s tim redom Neidhardtovih urbanističkih planova, pogaženi i svi oni drevni i krajnje konzervativni ideali tradicijske arhitekture i tradicijskih pogleda na prostor, koji su arhitekta trajno privukli i opčinili u njegovu pokušaju da stvori moderno Sarajevo i jedan osobeni modernistički izraz i stil u arhitekturi na osnovu nečega što je prethodno postojalo i što se razvijalo mimo Europe i europskih graditeljskih škola.
Danas su od Jurja Neidhardta u Sarajevu ostale još samo kuće, mnoge od njih ranjene, unakažene, prefarbane, nagrižene, oglodane, preorane, i ostala je, kao priča, arhitektova čežnja za Sarajevom. I još jedna lijepa i jednostavna grobna ploča na ateističkoj parceli na Novome gradskom groblju na Barama.
Zlatko Ugljen bio je sljedeći. Njegove kuće srodne su Neidhardtovima po tome što je i u njih upisano sjećanje zemlje u kojoj su nastajale, a onda, vjerojatno, i niz vrlo osobnih iskustava i sjećanja. Kuće njih dvojice imaju nešto od književnog teksta u koji pisac upisuje cijeloga sebe. Tako je, bit će, i u svakoj svojoj crkvi i džamiji, upisan cijeli Ugljen. U zemlji čiji su krajolici opustošeni uraganima tranzicije i svega što je s tranzicijom stiglo identiteti njegovih kuća važni su da čovjek ne ostane sam među svom tom rugobom i nakazom. U tim se kućama, svetim i profanim, prepoznaje lijepo ljudsko lice.
Vjeruje li Zlatko Ugljen u Boga? Vrlo, vrlo čudno pitanje. Jer Bog stanuje u njegovim kućama.
Ugljen u bogu
To je kuća u koju čovjek kad uđe istovremeno i kuća ulazi u njega.
I onda je čovjek crkva u crkvi.
__________________________Jergović
Kad ljudima kažem odakle dolazim
Iz Dubrava kraj Stoca, dakle
Ljudi me skoro uvijek, kad čuju to Stolac
Upitaju je li imalo živ Ugljenov hotel
Slabo, kažem im, ali jest živ i uvijek zatitra
Prst mog druga Igora, kad smo mu kraj zidina
Za razliku od mene – znate – on ga se sjeća
Tamo je, kaže mi Igor, tamo je – pa ni on ne umije
Od svega, preživjelo je nekoliko drvenih predmeta
Jedan imam kod sebe – eno ga u mojoj kući
Znate – to je dio total dizajna Zlatka Ugljena:
Gosti mi se na nj kupe ko na Betlehemsko svjetlo muhe
Ništa posebno, drvena posuda koja ničemu ne služi
Osim svojoj svrsi – da oplemeni praznine
I znate za što još – da u nju tišina prašinu przni
Eto, živ ipak jeste Ugljenov hotel
I ponekad zatitra u prstu moga druga Igora
On je u hotel ulazio i sad je hotel u njemu
U kapini, uz Bregavu, daleko u bogu i u vremenu