Ljudi na mostu


(redom pojavljivanja)

    Ajfelov most

    Četiri sekunde

    U grad su jutros stigli Palestinci i Izraelci. Opet će otpočeti mirovne razgovore. Nema više ni jednog čovjeka na planeti koji u te razgovore vjeruje, niti više ima i jednog novinara koji na spomen mirovnih razgovora ne slegne ramenima i pomisli: Opet! Ali, iza tog planetarnog političkog beščašća stoje životi nevinih koji i u ovoj noći ginu nadomak jeruzalemskih zidova, i već zbog toga, kad dani novih mirovnih pregovora dođu, prati ih glumljena nada i vjera da će ovaj put, eto, odnosi među ljudima izdobriti.

    U potrazi za snimcima mirovnih pregovora iz Madrida, Washingtona i Osla, danas sam u arhivi premotavao stare trake iz 1991, 92, 93. godine. Trake premotavam brzo, a tamo gdje je kakvo nasilje, gdje je kakav divlji plamen, usporim se, pomišljajući da je to snimak s okupiranih palestinskih teritorija. Ali, svaki put se ukaže poznati bosanski pejsaž, ili poznata gradska ulica na kojoj neko gine, ili fasada eksplodira, nakon čega neko nervozan puši pred ulazom u gradsku bolnicu. Tad se, po inerciji, usporim. To jeste pogled u vlastitu prošlost. Nekad te prizore gledam s velikim zanimanjem, a nekada me ispune turobnim osjećanjem, nalik na vrtoglavicu. Svaka je prošlost beskonačna.

    Ali sada, pred kamerom je pusta Titova ulica, čuju se glasovi ljudi kojih u kadru nema. Dozivanje, i smijeh. Potom, iz Dalmatinske ulice izlazi mladić i kad je vidio kameru, mahnuo je instinktivno. Postoji ta reakcija kod ljudi da, kad se zateknu pred kamerom, imaju potrebu da mahnu nekoj konkretnoj osobi koja će ga prepoznati kad snimak bude gledala, ili je pozdrav upućen pogledima svih potencijalnih poznanika. Ali ja želim vjerovati da je to pozdrav jednoj, izdvojenoj osobi. Mladić koji je mahnuo kameri je B., konobarisali smo u istom kafiću. Kad je počeo rat, kafić je bio zatvoren. Došao je jednog dana s prijedlogom da ga opet otvorimo, zato što je kafić imao idealan položaj, bio je ispod nivoa ulice, i zbog toga zaštićen od granata. Njegov prijedlog je bio dobar. Potražio sam ga tih dana, ali njega više nije bilo. Ubijen negdje ispod Trebevića. Na snimku sada maše objektivu kamere i to traje četiri sekunde. Vratio sam te četiri sekunde nekoliko puta.

    Nakon osamnaest godina, opraštamo se. On maše meni, i ja mašem njemu iz daljine.

    Semezdin Mehmedinović 02. 09. 2010.

    Put u Kunu

    Cesta nad Konavoskim poljem. Prolazi mimo sela gornje bande. U dubini aerodrom. Avioni manevriraju iznad Cavtata, pa od pučine i otočića Mrkana, gdje je davno bila karanatena za strance koji bi u vremenima kuge pošli u Dubrovnik, započinju spuštanje na Čilipe.

    Kraj je kolovoza, sunce rano zalazi.

    Nakon Lovorne naglo skrećemo, pa vozimo uzbrdo, iznad profundi i kroz borovu šumu, cestom na kojoj bismo se jedva s drugim mimoišli. Ali odozgo nitko ne nailazi. Mirni smo, jer znamo da neće naići.

    Vozimo se u Kunu, koja se, zbog puno većeg i naseljenijeg istoimenog mjesta na Pelješcu, službeno zove Kuna Konavoska.

    Selo kamenih kuća, pod samom planinom Snježnicom, na kraju je svih dubrovačkih i konavoskih puteva. Nikamo se iz Kune ne ide.

    Kuće su redom široke i prostrane dvokatnice, sagrađene u vrijeme kada se živjelo u obiteljskim zadrugama, pa bi po nekoliko porodica obrađivalo zajedničku baštinu, a domovina se nikad nije dijelila jer bi je djelidbom nestalo.

    Nakon tog vremena u Kuni više nije građeno.

    Po urednim, geometrijski pravilno raspoređenim dolcima, muškarci okopavaju zemlju, plijeve korov po povrtnjacima.

    Dan je bio vruć, posljednji takav ove godine, pa su ljudi izašli tek po zalasku sunca.

    Prizor je taman, skoro crno-bijel, kao na jednoj slici Gabrijela Jurkića, iz Umjetničke galerije u Sarajevu, za razrednog obilaska osamdeset i prve.

    Samo se zemlja crveni.

    Stojimo na groblju, pokraj crkvice, na kraju cimentne staze, koja teče tristotinjak metara do prvih kuća.

    To je put kojim prolaze sprovodi. Ne može taj hod za kovčegom trajati duže od petnaestak minuta, a spuštanje u grob vidi se sa ama baš svakoga prozora u selu.

    Dva ili tri puta rekli smo dobar dan, ljudima koje ne poznajemo.

    S prozora su nas gledale žene u crnom. Nisu djelovale ni znatiželjno, ni zlokobno. Gledale su kao da gledaju rijetke posjetitelje, kanarinca, srnu ili dva zeca.

    Zaboravio sam reći da nas je pri dolasku dočekao njemački ovčar. Dobrodušan i veseo, bio je spreman pratiti nas u šetnji.

    Prema popisu stanovništva u Kuni živi tridesetak ljudi.

    Nikamo se iz Kune ne ide, nego nizbrdo, putem kojim smo došli, na kojem se ni sa kim nećemo mimoići, osim s avionom, u zraku ispod nas.

    Miljenko Jergović 02. 09. 2010.

    Biljana na magarcu

    Ovu je fotografiju Feđa snimio uz intervju Milorada Bibića, objavljen u Slobodnoj Dalmaciji. Intervjuirana, fotografkinja Biljana Gaurina, lijepa, mlada i glamurozna, sa crvenom ružom u kosi.

    Slika je komentar njezinoga začudnog opusa: Biljana snima svoju babu Maru, sinjske žene, običaje i narav svijeta koji nestaje pred modernizacijom i zaboravom, ali snima i Severinu, svu u bojama i u šarenilu, usred bogatog i lakoprolaznog televizijskog i estradnog svijeta.

    Da bi povezao kamen i crne marame Dalmatinske zagore, s metropolskim neonima i skupim novinskim editorijalima, Feđa je Biljanu popeo na magarca. Ona mu je sjajno pozirala. (mj)

    Feđa Klarić 01. 09. 2010.

    Tako nešto

    Od one strašne
    nepregledne čistine osjećam strah.
    Od onog drveta nasred pučine, od jarbola na kojem se prevozi
    umorna ptica
    od grma što gori
    od pustinje koja trepće u vjetru
    osjećam strah.
    Od ledene površine po kojoj tragaju lovci
    po kojoj se kovitlaju plinovi
    propasti, smeće sutrašnjice
    po kojoj tumaraju
    topla tijela posljednjih
    medvjeda osjećam strah.
    Od onih praznih očiju koje dosežu
    mrtvu dubinu oceana i neba
    od toga da započinjem rečenicu
    rušeći kuću po kuću niz ulicu
    čineći ožiljke.
    Osjećam strah.
    I takav stojim među ljudima i
    gulim naranču.
    Jer su mi ljudi preblizu
    prskam po njima sićušne kapi
    s naranče. Jer hoću da među nama bude
    zlato i ljubav, da miriše voće, da blista podne.
    Osjećam strah i zato
    oblačim jako usku košulju i izlazim na kišu.
    Vozim u autopraonicu, na one divlje četke, tako nešto.

    Ivica Prtenjača 01. 09. 2010.

    Ipse dixit?

    Ima ona famozna dosjetka Borgesova kad kaže da ono što dubinski osjećaš kao svoje ne moraš naglašavati. Kao primjer za to on navodi podatak da se u Kur’anu uopće ne pominju – kamile. Muhamed je bio siguran da je Arapin i nije mu trebao jeftini simbol Arabije, tako nekako kaže Borges. Ne sjećam se sada da li je ovo Borgesova sopstvena opservacija ili je primjer preuzeo od Gibbona, ali mislim da je, makar osnovna teza bila tačna, primjer s Kur’anom i kamilama pogrešno odabran za ilustraciju. Prema prevodu značenja Kur’ana Besima Korkuta, naime, sedamnaesti ajet osamdeset i osme sure Al-Gašiya (Teška nevolja) glasi: “Pa zašto oni ne pogledaju kamile – kako su stvorene”.

    Muharem Bazdulj 31. 08. 2010.

    Crni princ

    Kad je posljednji živi Habzburg
    proglašen počasnim građaninom Sarajeva,
    Muzej Mlade Bosne predrugojačen
    u muzej Kakanije i Ferdinanda,
    a nova vlast počela da pjeva
    (bješe l’ Trebevićem vidik smračen?)
    da Princip je tek „podli ubica“,
    Mladobosanci zavedena banda …

    na to je uvrijeđeni mali crni princ
    nacionalno-oslobodilačkog terorizma
    (kojeg se s razlogom plaši Evropa)
    odveć ponosan da primi sve to,
    uzlepršao poput revolverskog hica
    iz ubetoniranih pa izbrisanih stopa.
    Tu će se već upisati nečija čizma,
    al’ stope ja pamtim, pamti i beton.

    2009.

    Stevan Tontić 31. 08. 2010.

    Homo faber iz Varcara

    Umjetnost ima svoje hramove, svoje rituale, svoje svećenike i vjernike. Ima svoje honorare i svoje mešetare, svoje originale i svoje falsifikatore. Svoje procjenitelje i svoju konjunkturu. Magla mistifikacije obavija svijet umjetnosti, kao svijet tajnih znanja i skrivenih značenja, rezerviran samo za rijetke posvećene, i čovjek se pred njom osjeća malen i nepozvan.

    Estetsko, međutim, određuje čovjekov život mnogo dublje i svakodnevnije, nego što se može vidjeti iz toga svijeta etablirane umjetnosti. Zapravo, treba reći da je estetsko čovjeku prirođeno kao način doživljavanja i oblikovne intervencije u njegov svakodnevni, profani svijet. Od neolita do danas estetsko i ergonomsko u čovjekovu životu dodiruju se i nerazdvojivo miješaju jedno s drugim. Tako, onkraj etablirane, udaljene i otuđene umjetnosti, estetsko naprosto biva prirođeni čovjekov način općenja sa svojim svijetom.

    Prije nego što sam mogao i slutiti da postoji Hölderlinova lirska magija, Dürerov ili Escherov grafički paralelni kozmos, Bachov glazbeni ocean, provodio sam (poslije velikoga svjetskog rata) ubogo djetinjstvo u malomu bosanskom gradu, koji su geografske mape jedva primjećivale. Bio je to historijski anoniman milje; vrhunac umjetnosti, koja se tu mogla vidjeti, bila su dva drvena obojena kipa patronā crkve svetih Filipa i Jakova, koji su, zajedno s oltarom na kojemu su stajali, rađeni na prijelazu dvaju stoljeća u nekoj tirolskoj radionici, kao hiljadita kopija takvih drvenih svetaca razasutih po provincijskim crkvama diljem prostora nekadašnje katoličke monarhije, kojoj je i moja zemlja, i moj grad u njoj, pripala na Berlinskom kongresu 1875. Prije toga, pripadali smo nekoliko stoljeća Osmanskoj Carevini, od čega je velika umjetnost, ali drugoga kruga, islamskoga, ostavila za sobom prekrasnu kamenu džamiju s jednom velikom i tri male kupole prekrivene olovom, u sred grada. Džamije sada nema, srušena je u prošlom ratu 1993. godine. Bila je ideološka smetnja zamišljenoj čistoći druge, vladajuće vjere.

    Ipak, kadgod u sebi sažimam cijelo to jednostavno a začarano djetinjstvo, uvijek jedan osjećaj dominira – osjećaj estetskih senzacija, snažnih i življe upamćenih nego išta poslije.

    Prilažem samo jednu od tih slika.

    Moja ulica bila je ulica kovača. Radili su u malim radionicama: u sredini bilo je ciglom ozidano vatrište, iznad njega mijeh s ručnim pogonom, pokraj njega široki panj s nakovnjem, a ispred svega kameno korito s vodom za kaljenje. Sve je bilo crno, prevučeno debelim masnim slojem gara. Prizor, kada u toj crnini majstor mijehom raspuše vatru, koja sukne u veliki plehani lijevak prema otvoru na krovu, kasnije sam “otkrio” sav zapanjen, na prizorima pakla kod Hieronymusa Boscha… Majstori su radili po tehnologiji koja se nije bitno promijenila posljednje dvije tisuće godina, i bila je zajednička svim euroazijskim kovačima – i to sam kasnije našao kod Mircea Eliadea. Izrađivali su domaće potrepštine – potkove, srpove, motike, plugove i još mnogo korisnih stvari, ali nadasve su bili poznati po trajnim i izvrsnim kosama. Njihove su kose bile prodavane širom Balkana i po njima se pročulo ime našega grada. Zvali su ih varcarke – kose iz Varcara. (Kosa varcarka unišla je i u veliku književnost – o njoj je napisao vrlo zanimljivu priču veliki balkanski i bosanski pisac, nobelovac Ivo Andrić.)

    Uza sve, pravili su ti majstori nešto što je osobito palilo dječiju maštu. (A ona je, poznato je, potpuno u svijetu estetskoga; vjerojatno je na tu sposobnost mislio Henry Michaux, kada je napisao: kada više nismo djeca, onda smo već mrtvi.) Bili su to noževi, i to dvije vrste. Obični, grubi, na preklapanje (šklopci), čudnoga savijenog oblika, s koricama od kuhanoga pa obrađenoga ovčijeg roga. Takav sam, u manjoj verziji, i sam mnogo puta dobijao od djeda, da služi kao džepni nožić za šiljenje olovaka.

    Drugi su bili ono posebno! Pravljeni su od jednoga komada (zvali smo ih turski: handžar), od specijalnoga čelika (mazije), nabavljanoga u ono poslijeratno vrijeme po švercu iz Austrije, preko Zagreba, od čuvene marke Styria. Za zaštitu sječiva pravili su korice od pleha s unutrašnjošću od mekoga kartona. Dršku su pravili od životinjske kosti: posebnim alatkama-noževima strugana je i rezana na poligonalnu formu, uz blago sužavanje prema završetku uz branik noža. Tako je ruka čvrsto prianjala. Vanjski, širi kraj završavao se zaobljenom metalnom kapicom.

    Fascinantan je bio taj proizvod mojih garavih susjeda kovača – blistav u svom metalnom i koštanom sjaju, savršeno izbalansiran u svakoj veličini (a bilo ih je nekoliko – od male, gotovo suvenirske verzije, do onih zastrašujućih, dugačkih i tridesetak centimetara, za klanje stoke i svinja). No, bilo je na njemu još nešto, što ga je dovršavalo, što mu je davalo punoću i “identitet”. Na svakoj uskoj izduženoj plohi poligonalne drške bili su posebnom tehnikom utisnuti mali reljefni kružići, obojeni naizmjence jakom plavom i crvenom bojom.

    Moj djed, kao nekakav predratni priučeni trgovac, pomagao je kovačima u tajnoj nabavci mazije iz Austrije. Preko njega išla je i ilegalna isporuka gotovih proizvoda. Kad bi se smračilo, netko bi u našu kuću donio hrpu tih noževa, provizorno zamotanih u tamnoplavi pakpapir. Djed bi ih brzo pronio kroz kuću i gurnuo pod krevet u sobi gdje smo spavali. Spremili bi me na spavanje i povukli se na večernje sjedenje. Uzbuđen, ustajao sam, palio svjetlo, razmotavao papir i začaran zurio u te crveno-plave opasne predmete, i savlađujući resku jezu vadio ih iz korica, dodirivao im drške, prelazio jagodicama po crvenim i plavim urezanim piknjama…

    Jedne od takvih noći, sjećam se toga živo i danas, sanjao sam mnoštvo potočnih pastrmki, među kojima i sam plivam bestjelesan u nekakvoj ugodnoj usporenosti. Bila je to ona domaća vrsta ribe, nenadmašnog ukusa, danas već gotovo sasvim istrijebljena, koju su po bokovima krasile crvene i plave piknje…

    To uzbuđenje mogu i danas evocirati u sebi. A tek kasnije, naravno, s pročitanim knjigama i skupljenim znanjima, shvatio sam: praveći ove noževe-artefakte, drevni homo faber iz Varcara demonstrirao je svakodnevno jedinstvo ergonomije i estetike, tehnike i metafizike.

    Ivan Lovrenović 30. 08. 2010.

    Jedna sitnica

    Ovdje, na Ajfelovom mostu, Muharem Bazdulj je objavio tekst s naslovom “Što mrzim Sarajevo, lepi grad”. Pozivajući se na ono što su pisali, ili govorili lokalni pjesnici, on izvodi zavodljivu tezu da su grad u vrijeme opsade mrzili oni koji ga vide lijepim, i da su grad tada voljeli oni koji ga nisu doživljavali lijepim. A za potvrdu te teze ide i ova rečenica: “Sarajevo je antimuzej koji sam zavolio tek u ratu, kazao je u jednom intervjuu Semezdin Mehmedinović; što će reći – zavolio je Sarajevo, ružni grad.”

    Pročitao sam rečenicu, pa se zamislio. Kako to može biti – zavolio ružni grad? Ali, ako je zavolio, pa čak ako je zavolio nešto što je “objektivno” ružno, onda se u ljubavi moralo preobraziti u nešto “subjektivno” lijepo? Znači, u svakoj opciji, zavolio je – lijep grad. Takva je priroda ljubavi. Moram priznati da me zadeverala ta est-etička zavrzlama, i zbog toga želim da izjavim sljedeće:

    Tačno je da sam rekao: Sarajevo je antimuzej koji sam zavolio u ratu. Sarajevo je antimuzej zbog toga što se, svako malo, prema zadanoj povijesnoj nesreći, njegova arhitektura i demografski sastav nasilnim putem mijenjaju. Zavolio sam ga u ratu. Ali to ne znači da je moja naknadna ljubav bila probuđena zbog toga što je grad u ratu postao ružan, niti je on to bio. Predrasuda je vjerovati da postoji racionalno objašnjenje zašto mi nešto volimo, i da se naša ljubav ili mržnja u nekom simetričnom odnosu okreću prema ljepoti ili njenome odsustvu. A istina je da sam tada, sudeći po svemu što sam pisao, nalazio ljepotu u Sarajevu pod opsadom. Da nije tako, pjesme o njemu ne bih pisao. Pisao bih političke eseje. Ili ne bih pisao. Zapravo, ne bih pisao. Dobro je ne pisati. Pisanje umnožava nesporazume.

    Semezdin Mehmedinović 30. 08. 2010.

    porinuti

    porinuti jedva žive na dnu bezbrode vode
    tama je i hladnokrvno
    zajednica hladne krvi vlada
    a
    svako dance ima svoje porinute
    svako dance ima svoje hladne
    gdje virginia woolf spava
    i pletenice rastu u alge

    Goran Milaković 30. 08. 2010.

    Ajfelov toranj

    Kada bi u ona vremena odrastao muškarac prvi put posjetio Pariz i ugledao Ajfelov toranj, pomislio bi: vidi ga, nije od šibica! Ajfelovim tornjevima, načinjenim od palidrvca, po tko zna čijoj šemi, nacrtanoj na iskrzanom sivkastom papiru, nalik krojevima iz Burde, Jugoslavija je kratila svoj predugi vojni rok.

    Ajfelov toranj jedno je od onih općih mjesta, koje se danas usuđuju fotografirati samo japanski turisti i Stanko Abadžić.

    Dama, iz daljine nalik na Godardove filmske heroine, svoja je tri psa izvela u šetnju. Kišni je dan, a psi ne vole šetati po kiši, jer se tada svi mirisi izmiješaju, pa je, iz pseće perspektive, to šetnja po mrklome mraku, kad ne vidi se vonj pred nosom.

    Nad prizorom Ajfelov toranj slučajan je i vječan. (mj)

    Stanko Abadžić 30. 08. 2010.