12:15
prvi mladi tata prilazi sa sinom
rubu kaštelanske rive
kaže mu: bacit ću te u more
12:21
drugi mladi tata prilazi sa sinom
rubu kaštelanske rive
kaže mu: sad ću te bacit u more
12:35
treći mladi tata prilazi sa sinom
rubu kaštelanske rive
kaže mu: bacit ću te u more
Dok sakuplja materijal za imaginarnu knjigu o svom gradu, Vladan razmišlja o trajnoj postavci izložbe Šetnja Beogradom, u kojoj bi istorijski događaji bili prikazani u autentičnom kontekstu. Po čitavom gradu staviti spomen obeležja na događaje u kojima su stradali nevini ljudi, nešto poput mesinganih kocki u trotoarima Beča, sa upisanim imenima Jevreja koji su sa tih adresa odvedeni u logore, u smrt. Jer, svaka nova vlast pokušava da prećuti tamnu stranu vlastite prošlosti tako što prema potrebi menja kontekst; a to je prvi korak do zaborava.
Zašto u Ulici admirala Geprata broj 14, na fasadi zgrade Zavoda za fotogrametriju, ne stoji obaveštenje da je sa tog mesta Zvezdan Jovanović, pripadnik Jedinice za specijalne namene, 12. marta 2003. godine izvršio atentat na premijera Zorana Đinđića? Izvršilac, kao i nalogodavac, je država Srbija. Uklanjanje prvog demokratski izabranog premijera Srbije odgovaralo je mnogim stranama, kako u zemlji, tako i u inostranstvu. Niko nije pokušao da spreči atentat. Naprotiv, tim činom dugoročno je stvorena deponija na obodu Evrope, gde će se namirivati računi velikih igrača svetske politike.
Nema ni spomen table u Ulici Džordža Vašingtona 21, u dvorištu kuće gde je 1941. godine bilo zborno mesto beogradskih Jevreja koje su Nemci odatle oterali u smrt. Svi oni su pre toga predali ključeve svojih stanova. Nema nikakvog obeležja ni na Starom sajmištu, zbirnom logoru za jevrejsku decu, žene i starce, koje su Nemci svakodnevno otpremali u specijalnom kamionu dušegupki do unapred pripremljenih masovnih raka u selu Jajinci. Za samo pet meseci u logoru je stradalo sedam hiljada Jevreja. U proleće 1942. godine dovršeno je uništavanje ovdašnjih Jevreja. Srbija je proglašena Judenrein – očišćenom od Jevreja. Ali, o tome nema nigde memorijalne table, niti bilo kakvog pomena. Možda zato što je spiskove za hapšenje pravila Nedićeva specijalna policija, koja je uhapšenike isporučivala Nemcima?
Ne zaboraviti ni mesta obračuna pripadnika podzemlja u vreme Miloševićevog režima, i kasnije, u vreme demokratske vlasti, sve do radikalske satrapije. Ispred stadiona fudbalskih klubova Partizana i Crvene zvezde postaviti memorijalnu tablu sa imenima kriminalaca koji su sedeli, i sede, u upravama klubova, i po uzoru na izborni mehanizam Francuske akademije primali nove članove tek kada bi preminuo neko od “besmrtnika”. Istina, budući srpski “akademici” su sami određivali dužinu života svojih prethodnika.
Postaviti ploču na zgradi u kojoj je devedesetih godina 20. veka živela novinarka Dada Vujasinović, i gde je ubijena pod nerazjašnjenim okolnostima. Odlazila je na ratišta po Slavoniji, slala reportaže, redovno je pisala tekstove o kriminalnoj sceni Srbije. Mnogi su joj pretili, među njima i plaćeni ubica Službe državne bezbednosti i kriminalac, Željko Ražnatović Arkan, neko vreme poslanik u srpskom parlamentu.
Kada država ubija, takva ubistva po pravilu ostaju nerasvetljena, pa tako naručioci i izvršitelji nikada ne bivaju kažnjeni. Takav slučaj je i afera Topčider koja ostaje upamćena po bestidnim lažima istražnog sudije Vojnog suda u Beogradu i njegovih nalogodavaca u vrhu vlasti povodom ubistva dva vojnika, Dragana Jakovljevića i Dražena Milovanovića, koji su poginuli 5. oktobra 2004. godine dok su bili na straži u blizini vojnog podzemnog skloništa “Karakaš”. Ovaj slučaj su od samog početka pratile sumnje da su vojnici stradali jer su bili svedoci nekih nelegalnih radnji u tajnom vojnom objektu ili skrivanja haških optuženika.
Na sve moguće načine je vojna služba bezbednosti podmetala lažne tragove i ometala nezavisne istrage, koje su usledile nakon one zvanične, čiji zaključak je bio da se radilo o ubistvu i samoubistvu. Kakvo bestidno ponižavanje žrtava i njihovih roditelja! Nije bilo sporno da su vojnici gardisti ubijeni, jer su videli nešto što nisu smeli videti. Osim što je tvrdila da su sami odgovorni za ono što se dogodilo, država Srbija je preko svojih službenika, koje je za to nagrađivala napredovanjem u službi, tvrdila i da su Milovanović i Jakovljević niskog nivoa inteligencije. Plasirane su priče o njihovoj homoseksualnoj vezi i nervnom rastrojstvu. Za jednog je čak objavljeno da je falsifikovao dokumenta za prijem u gardu.
U opticaju su bila razna nagađanja. Bolje upućeni u mehanizam tadašnje vlasti govorili su da je javna tajna da se vojni objekti koriste za skrivanje droge. U tom poslu učestvovali su sinovi nekih generala. Govorilo se i o podzemnom tunelu čiji se jedan izlaz nalazi u obližnjoj kući izvan vojnog objekta. Da je ta priča stigla u javnost izazvala bi nenadoknadiv gubitak autoriteta vojske. Zato je vešto sklonjena pre nego što je dospela u medije. Nekim protagonistima sa debelim dosijeom omogućeno je da preko noći napuste Srbiju, a nekoliko očeva je penzionisano.
A penizonisan je naprečac i jedan major koji je uspešno sarađivao sa Nezavisnom istražnom komisijom. Njegovo časno ime bi takođe trebalo da stoji na spomen obeležju ubijenim gardistima, razmišlja Vladan dok na velikoj mapi Beograda ucrtava crne tačke njegove prećutane istorije.
Na ulazu u Kalemegdan, kod spomenika Mokranjcu, postaviti memorijalnu tablu sa imenima trideset rečnih policajaca koji su ubijeni 20. oktobra 1944, čim su partizani ušli u Beograd, onog istog dana kada Ivo Andrić stoji na terasi stana u Prizrenskoj ulici i posmatra kretanje oslobodilaca. Takođe, označiti mesto ispred kafane Grafičar i manastira Vavedenje, gde je bez ikakve presude likvidirano trideset i sedam osoba, među kojima su bili Slavko Popadić, fabrikant bombona i čokolada, i Mile Oplenac, vlasnik kafane sa roštiljem.
U Markovoj šumi ispod Belog dvora na Dedinju podići spomenik streljanim građanima Rakovice.
Na svakom spomeniku pomenuti izvršioce likvidacija. Posebno istaknuti Osmu crnogorsku brigadu koja je po okončanju Drugog svetskog rata prednjačila u egzekutorskom poslu.
U Beogradu ne postoji nijedno obeležje žrtvama komunističkog terora palim na kraju rata.
Streljanja narodnih neprijatelja, prema izjavi majora OZNE Milana Trešnjića, ali i drugih svedoka, vršena su uglavnom noću i u potaji, na više mesta širom grada. Mržnju oslobodilaca prema beogradskoj čaršiji najbolje oslikava Trešnjićevo priznanje kojim ispod ideološke maske ne krije motive nižeg reda, socijalne frustracije i primitivne želje: “Zakleo sam se još kao skojevac, kada dođem u Beograd i upadnem u ove vile buržoaske, ovih eksploatatora, krvopija radničke klase i poštenih ljudi, ja ću pronaći najluksuzniju vilu nekog buržuja, uskočiti u nju, potražiti najluksuzniji krevet i sa sve čizmama svojim partizanskim i ličkim blatom na njima – leći i prespavati”.
U očima ličkih, kordunaških i krajiških partizana Beograd je bio fašističko gnezdo koje treba u potpunosti očistiti. Saradnika i doušnika u tom poslu nije nedostajalo. “Moja kancelarija je uvek bila puna naroda spremnog na saradnju”, tvrdio je major Trešnjić. Na osnovu njegovog svedočenja jasno je da je plan bio da se tih prvih dana po oslobođenju pobije, bez suđenja, što više saradnika okupatora i neprijatelja revolucije. U svojim sećanjima on doslovno kaže: “Od ljudi u uniformi, nijedan nije bio zlikovac i nije zaslužio metak u čelo. Sve ih je trebalo preobući i poslati u neku partizansku jedinicu na Sremski front, jer su svi bili voljni da se bore, svi bi rado otišli. Da su se sklonili dok ne prođe prvi talas ja tvrdim životom da niko od njih ne bi dobio više od dve godine”.
Božidar Zec, komesar Osme crnogorske brigade, koja je sprovodila čišćenja na Čukarici, u XIV kvartu Beograda, priznao je pred polazak na Sremski front: “S ponosom smo išli i borili se, pa kad smo ovde stigli građani su nas oduševljeno dočekali. Još iste večeri donosili su nam prijave, davali imena i adrese izdajnika. Oni su nas sami vodili do tih izdajnika i četnika, kako su za njih govorili. Danas vidim, mi smo njima verovali, prijavljenima presuđivali i streljali ih. Mnogo ljudi je stradalo i ne mogu da prežalim što će ljaga pasti na Osmu crnogorsku brigadu”.
Bez suđenja streljan je i daroviti crtač stripova Veljko Kockar, tvorac Bate Kaktusa, naivnog dobroćudnog lika u obliku kaktusa. Veljko je imao samo dvadeset četiri godine kada je odmah nakon oslobođenja Beograda, krajem novembra 1944. godine, optužen za saradnju sa okupatorom, jer je svoje stripove objavljivao pod okupacijom. Za razliku od nekih drugih crtača, poput Konstantina Kuznjecova, koji je radio u propagandnom studiju nacista, i zajedno sa njima na vreme pobegao iz Srbije, do dana današnjeg, kako svedoči sedam decenija kasnije crtač stripova Aleksandar Zograf, nije pronađen niti jedan dokaz koji bi teretio Veljka Kockara za saradnju sa okupatorom.
“Ne bi trebalo isključiti mogućnost da je Veljko Kockar bio žrtva ratnog haosa, nasumično iskazanog besa, ili zavisti nekog manje talentovanog crtača, ili čak nečije ignorancije, što bi značilo da nije ubijen iz ideoloških razloga, već zbog naše neuljuđenosti i bahatosti”, kaže Zograf. “Zanimljivo je i da je nakon članka u Politici od 27. novembra 1944., u kojem je konstatovana egzekucija nad ‘izdajnicima i neprijateljima naroda’ (među kojima se zatekao i nesrećni strip crtač), već narednog dana, 28. novembra, objavljen članak koji je potpisao jedan umetnik, ni manje ni više nego Marko Ristić, vođa beogradskih nadrealista. Ristićev članak, naslovljen Zajedno su pošli u smrt oni koji su zajedno pošli u zločin, objavljen kao udarni tekst na prvoj strani Politike, trebalo je da posluži kao neka vrsta podrške ovim kolektivnim streljanjima. Teško je reći da li je Marko Ristić lično bio upućen u slučaj Veljka Kockara, međutim, možda se objašnjenje nalazi u činjenici da je uprkos svom levičarskom ubeđenju, okupaciju proveo povučeno u Vrnjačkoj banji, dok su drugi bili aktivni u partizanskom pokretu. Članak u Politici mogao je biti znak lojalnosti novouspostavljenim socijalističkim vlastima koje su ga odmah nakon rata postavile za jugoslovenskog ambasadora u Parizu.”
Kao najveća stratišta pominju se: Ambasada Turske – gde su ubijana pretežno uniformisana lica, Belimarkovićev voćnjak (gde su iskorišćene nemačke benzinske jame a potom su rake kopali zarobljenici, pretežno Italijani), Banjička šuma, Košutnjak (oko nemačkog groblja), Lisičji potok – možda najveće od svih, na mestu gde je nekad bio majdan za vađenje granita, kod stadiona Grafičar, park Manjež, park Tašmajdan, kod Hale Pionir, kod kule Nebojša, Veliko ratno ostrvo, Ada ciganlija, stadion FK Obilić, Rakovica, letnja pozornica Topčider, Jajinci, kod Ortopedske klinike na Banjici, Železnička kolonija, teren ispod Avale… Prema priči starijih Beograđana još dugo su se, posle ovih tragičnih meseci, mogli videti ljudi sa ašovima koji su prekopavali Lisičji potok u potrazi za grobovima svojih najbližih.
Momčilo Stanojević iz Šapca, koji je kao robijaš učestvovao u uklanjanju žrtava, izjavio je: – Zarobljenici su svakodnevno izlazili da nešto rade. Meni je, odmah po dolasku, nekoliko dana uzastopce zapadalo da idem sa grupom duž desne obale Save, oko Makiša, i da smeštam kamare leševa u vodu. Ja sam odvlačeći ih bliže matici, da ih odnese, mislio da su to Nemci napravili. Međutim ubrzo me je šofer razuverio: “Sve su to Beograđani, momče. Ovi su ih pobili u oktobru!”
Slično iskustvo imao je i Stanko Košarić, ćurčijski šegrt, rodom iz Požarevca, koji je uhapšen 22. oktobra 1944. na Slaviji, i određen u radni bataljon na Banjicu, da sahranjuje one koje Nemci nisu pokopali, a dovozili su ih iz raznih delova grada. Međutim, njega je bunilo to što se svake noći u logoru mnogo pucalo. Jednom, dok su radili izdvojeno, rođeni Beograđanin Miroslav Marković, šapnuo mu je da su to sve Beograđani koje ubrzano, svake noći, bez ikakvog suđenja likvidiraju.
Kasnije je Stanko Košarić raspoređen kao čuvar u Komandu grada na Obilićevom vencu, gde je pazio na dvadesetak ćelija sa devojkama koje su noću nekud odvođene. Tu je prepoznao i svoju prvu beogradsku ljubav, ćerku njegovog gazde ćurčije, koja mu se sa suzama poverila da je primoravaju na prostituciju: “Moram, Stane, oca su mi uhapsili, bio je na nekom spisku darodavaca u Demokratskoj stranci. Ne znam šta će biti s njim, ne smem da zabrljam”. Više je potom nije video.
To je samo deo materijala istoričara Dr Srđana Cvetkovića, predsednika Državne komisije za tajne grobnice nakon 12. septembra 1944. godine, čije tekstove je Vladan uredno odlagao u posebnu fasciklu.
Fioke pisaćeg stola bile su njegova privatna arhiva. A tamo je sve bilo u preispitivanju. Nema te strane u čiju bi istinu Vladan slepo poverovao, u nekom trenutku zažmurio na jedno oko, dozvolio sebi ugodnost konačne presude.
Ići do kraja, iako kraja nema. Ono što se krajem čini samo je kratak predah, prazna strana neispisana zločinom. A zlo je amfibija, čudovište sa devet glava, vešto se krije pod krinkom nacije, klase, ideologije, kaste, religije, humanosti, političke korektnosti…
Šest decenija nakon završetka Drugog svetskog rata u Srbiji se krenulo sa lociranjem i skeniranjem laserskom tehnologijom lokacija gde su vršena najveća pogubljenja. Na tim ”pasjim grobljima” nalaze se posmrtni ostaci i onih koji su radili u državnoj administraciji. Tadašnje komunističke vlasti dale su javni oglas da se svi zaposleni u državnoj službi vrate na posao. Prijavilo se tri stotine osoba u Beogradu u tim prvim danima, i skoro svi su pobijeni.
Kome ispostaviti račun?
Na koju adresu?
Mrtvi uzidani u toponime Beograda. Vatrogasci i poštari, noćni čuvari i zanatlije, službenici i trgovci, učitelji, magacioneri, putari, železničari… Svi oni čine mustru na mapi zločina.
Koja je to ruka ispisivala liste za odstrel? Koja pamet, koja savest je određivala ko će da živi, a ko će pred streljački stroj?
Nema te velike ideje koju neće izjaloviti nišči duhom; oni razaraju svaku ideologiju, svaki sistem, zbog male, bedne koristi, zbog mira svog dupeta i stomaka. Kidiše gamad zaštićena memlom i mrakom.
Ali, kako je mogao vođa beogradskih nadrealista, pesnik Marko Ristić, dati svoj prilog bezumlju koje je zavladalo Beogradom u jesen 1944. godine? I da li se veliki nadrealista iskupio jednim drugim člankom objavljenim sedam godina nakon onog u Politici? “Okupacija je trajala isuviše dugo”, veli Marko, “a život je tražio svoje. Do koje mere se može strogo suditi onima, koji u tom traženju života nisu uvek bez i jedne koncesije odolevali? Što se mene tiče, priznajem da sam danas mnogo manje oštar sudija nego što sam to bio krajem 1944. godine, kad sam tek izašao bio, užasnut, iz zagušljivog, paklenog tunela okupacije.”
To što je Marko Ristić nekoliko godina nakon rata postao mnogo manje oštar, nije učinilo crtača stripova, Veljka Kockara, manje mrtvim. “Pakleni tunel okupacije”, koji je u Markovom slučaju bio boravak u Vrnjačkoj banji tokom rata, zamenio je ambasadorovanjem u Parizu. I za pretpostaviti je da nije kao okupacija trajalo “isuviše dugo”.
(Odlomak iz romana “Adresa” koji će početkom 2019. godine objaviti Laguna)
Priredio Mića Vujičić
NIN, 13. septembar 2018.
Pre šezdeset godina, književnik Branko Ćopić (1915–1984) prihvatio je da „javno“ odgovori na redovnu NIN-ovu anketu „Jugosloven našeg doba“. Kasnije tog leta objavio je roman Ne tuguj bronzana stražo i dobio NIN-ovu nagradu. U ovom broju objavljujemo odgovore iz tog neobičnog upitnika.
1. Koliko imate godina? Jeste li oženjeni (udati)? Imate li dece? Koja je vaša školska sprema? Naznačite vaše zanimanje i opišite ukratko vaše radno mesto?
Branko Ćopić: Imam 43 godine, oženjen, bez dece, završio Filozofski fakultet, zanimanje književnik.
2. Jeste li zadovoljni vašim zanimanjem? Kakvo vam zadovoljstvo ono pruža? Ako još ne radite, naznačite zanimanje koje ste izabrali i zašto? Koliko vremena već radite na ovom poslu? Da li biste radili neki drugi posao kada biste imali mogućnosti?
Veoma sam zadovoljan svojim zanimanjem. Osećam se kao pravi, istinski stvaralac. Kad mi pođe za rukom da u literaturi stvorim nekog živog, upečatljivog junaka, osećam da sam obogatio ovaj svet naselivši ga još jednim stvarnim koji će, možda, živjeti i duže nego kakav „realan“ čovjek, jer mu ne prijete svakodnevne prozaične bolesti, ratovi i druge nesreće i nevolje.
Već dvadeset godina radim ovaj posao. Stvorio sam dva-tri junaka, draga i znana čitavoj zemlji. Veseli su to pobratimi, rado se ljudi s njima susreću. To mi čini iskreno i nezamenljivo zadovoljstvo jer je sve to sastavni dio moje borbe za optimističko shvatanje i priznanje života. U dobroj mjeri držim se vredre devize češkog pisca V. L. Vančure: „Volimo se, jer zemlja je mlada i naše nozdrve još udišu prolećni vetar.“
Po mome mišljenju danas je najunosnije ono zanimanje koje najviše razvezuje stvaralačke snage jednog čovjeka i daje pun zamah njegovoj inicijativi. Ono daje najviše rezultata, najviše radosti i čovjekovu životnost razbuktava do punog maksimuma.
3. Koliko su vaši ukupni mesečni prihodi? Imate li izvora prihoda van redovnog posla i koliki su u odnosu na stalne prihode?
Mesečni prihodi su mi dovoljni za pristojan život i za normalan rad. Mesečni budžet nikad ne planiram, jer za to nemam potrebe, zato što mi je prosečan mesečni prihod iznad 100.000 dinara.
4. Koristite li kredit? Koju sumu otplaćujete i šta ste kupili za kredit? Da li štedite novac za nepredviđene slučajeve? Jeste li osigurali sebe, svoju porodicu, svoju imovinu?
Kredit, naravno, ne koristim. Novac za nepredviđene slučajeve štedim. Imovinu sam delimično osigurao.
5. Da li izlazite u slobodnom vremenu? Kuda najčešće odlazite i kako provodite slobodno vreme? Šta radite nedeljom? Čime se najradije bavite u slobodnom vremenu?
U slobodnom vremenu izlazim u kafane i restorane. Nedeljom izlazim ponekad u okolinu grada, na izletišta. Prilično sam volio ribolov, ali sam ga zapustio. Najviše volim da lutam u prirodi, a još više da prisluškuem razgovore nepoznatih ljudi. Svet je u dobroj meri neoprezan i svašta priča. Laganje i hvalisanje su sastavni dio svakodnevnog života. Primitivni u tome prednjače i najsočnije žive u „lažima“.
6. Gde ste proveli godišnji odmor?
Godišnji odmor proveo sam u inostranstvu (prvu polovinu u jednoj slovenskoj, socijalističkoj zemlji, a drugu u romanskoj, kapitalističkoj). U slovenskoj je bilo sve srdačnije i jednostavnije: čak mi je bilo prijatno i to kad su me seljaci, zadrugari, prevarili i prodali mi zelenu lubenicu.
7. Kakav imate stan? Da li je deljiv ili stanujete sami? U koliko prostorija? Je li dovoljan za normalan život? Šta biste od uređaja za standard najpre želeli da nabavite? (Električni ili plinski šporet, frižider, usisivač za prašinu, bojler, radio, gramofon, skuter, automobil.) Šta od nabrojanih stvari već posedujete?
Stan je dvosobna garsonjera s parnim grejanjem. Pretesna je, nije dovoljna za normalan život. Naročito me stešnjavaju knjige. Posedujem frižider, bojler, usisivač za prašinu, radio, gramofon, automobil.
8. Volite li da maštate? Jesu li vaši snovi nedokučiva predstava koja vas prenosi u svet u koji ne verujete da će te ikad stići, ili su vaši snovi deo vašeg realnog plana za budućnost, deo vaših životnih ambicija koje želite da ostvarite?
Mnogo maštam, to mi je neophodno, sastavni dio života. Snovi mi se ostvaruju i preko očekivanja, s manje mog aktivnog učešća nego što bih se to i sam nadao. Snovi su mi uvek vedri i poetski, ali ipak ostvarljivi i realni. Nikad u snovima ne tražim spas od životnih teškoća, nego dobrog saveznika u njihovom savladavanju. Snovi su za mene najbolje ubojito oružje u borbi za bolji i čovečniji život.
9. Kako zamišljate idealan život, u realnim okvirima, svakako? Kakvih imate ambicija? Jeste li srećni?
Ne mogu, čini mi se, zamisliti idealniji život od ovog kojim živim i prosto-naprosto, neću da ga zamišljam. Za mene je najidealniji onaj život koji stvorim sam, svojim radom, svojim znanjem i talentom. Taj me život najviše raduje. Osećam se veoma srećan u današnjim realnim ljudskim okvirima, jer imam pristojne mogućnosti za svoj stvaralački rad, a što te mogućnosti nisu još bolje, za to je ipak moja ležernost najviše odgovorna, lenj sam pomalo. Ako sam ponekad i nezadovoljan i tužan, i to je sastavni dio mog optimističkog gledanja na život i jedan od pokretača za daljnju, radosnu, stvaralačku aktivnost. Tu su, reći ćete, i bolest, razne nepredviđene teškoće itd. Pa naravno, to je samo neophodna tamna pozadina na kojoj buja i rascvetava se život.
10. Kakav značaj pridajete ljubavi u vašem životu? Ako ste u braku, kažite nam da li ste brak tako zamišljali?
Ljubav je za mene najljepši cvet života koji se večito razvija, vene i opet se obnavalja večito nov, živ i čudesno uzbudljiv. A brak? Kad mi ponekad zasmeta, ja imam tu blagorodnu osobinu da na njega i ne mislim. Ako mi se učini da nije baš najidealniji, ja se setim da bi mogao biti i mnogo gori, pa sam opet zadovoljan. Čovek, čini mi se, ima onakav brak kakav zaslužuje. U braku mora biti kriza i problema, pa to mu je. Bez toga ne ide.
11. Koje listove i časopise čitate i zašto? (Dnevne, nedeljne, sportske, filmske, stručne.) Čitate li redovno ili neredovno knjige? Koji vas je pisac najviše impresionirao svojim delom? Koje je to delo? Koju umetnost najviše volite i razumete?
Čitam skoro sve dnevne i nedeljne listove i razne dečje zabavnike. Najviše volim humor i Paju Patka. Knjige redovno čitam i do danas me najviše impresioniraju i uzbuđuju Servantes, Kipling i čovekoljubivi Maksim Gorki.
Od umetnosti najviše volim književnu prozu i glumu. Po mome mišljenju, modernizam je jedan od istinskih izraza našeg vremena umetnosti i, u isto vreme, jedna od nužnih bolesti našeg vremena. Kao i u svemu to zavisi od date doze. U modernističkoj poplavi ima sjajnih umetničkih rezultata i sjajnih primera opsenarstva, nekusa i žalosnog čovekovog srozavanja ispod svoga ljudskog dostojanstva. Modernizam je veoma osetljivo ubojito oružje, koje u rukama majstora probija i otvara nove puteve, a u šakama bezveznjakovića načini čudo i pokor i poruši i ono što čovek već ima i poseduje.
Poslednjih godina najbolje sam zapazio čitav niz talijanskih neorealističkih filmova, zatim Tajni život Voltera Mitija, Nadnicu za strah, Osamdeset dana oko sveta. Diznijeve crtane filmove i sve Hanžekovićeve filmove.
U pozorište idem redovno, naročito u Beogradsko dramsko, koje mi se čini najživotnije i najsavremenije.
12. Imate li navika u životu kojih biste se teško odrekli? Koje su to navike? Verujete li da je neophodno imati svoj ideal u životu? Ako verujete, koji je vaš ideal? Ako nemate, objasnite zašto živite bez ideala?
U životu sam sklon utvrđenim navikama. To mi čak i smeta u radu, okiva me dobrim delom. Neophodno je imati ideal u životu, prema njemu se život usmerava i koncentriše kako oko nekog čvrstog stožera. Bez pravog ideala život je rasut, ne može da se iskristališe i pretvara se u neko goveđe životarenje. Neko i tako može i mora.
13. Volite li grad u kome živite? Koji je to grad?
Beograd, grad u kome živim, neobično volim. Živ je, dinamičan, pun duha, slobodarski, savitljiv, drzak, razbarušen i veseo. Nikog ne zarezuje ovaj naš Beograd, a pravu vrednost ipak uvek primi i od srca podrži. Za svoj ideal spreman je da ratuje, a nikada sramno da paktira. U njemu živi bučan, šaren i zanimljiv svet.
Što se tiče inostranstva najradije bih da posetim SSSR, naročito Uzbekistan i Sibir. Beskrajna je to zemlja, šarolika i zanimljiva, sa dobrim ljudima, neograničenim mogućnostima, poetski bogata i neiscrpna. Već sam i video po nešto od nje, nekoliko kutaka, od Lenjingrada ispranog oštrim vetrovima s Finskog zaliva, do prostrane Moskve i sunčane Jermenije, s mirnim ogledalom jezera Sevan i belom kapom biblijskog brega Ararata.
14. Da li se po vašem mišljenju generacija kojoj vi pripadate razlikuje od prethodne?
Moja generacija? U detinjstvu se igrala s puščanim čaurama iz Prvog svetskog rata, a u Drugom svetskom ostavljala je iza sebe ispaljene čaure na bojištima svoje Revolucije. Generacija pre nas privodila nas je Revoluciji i zajedno s nama u njoj učestvovala. Naša generacija, u poetskom zanosu, plamsala je u Revoluciji, a generacija koja nas smenjuje jeste generacija stvaralaca, generacija kojoj je, možda najteže, jer stvara, gori i troši se bez naših glasnih bojnih bravura, u stalnom napornom svakodnevnom radu. Mi smo s hukom i grmljavinom srušili stari svet, a oni podižu novi.
15. Solidarište li se sa vremenom u kome živite, sa njegovim duhom, načinom života? Šta mislite – koja je osnovna odlika vremena u kome živimo?
Potpuno se solidarišem s vremenom u kome živim, s njegovim duhom i načinom života. Ma kakva pobuna protiv svega bila bi znak, ponajviše, starosti i zaostajanja za svojim dobom.
16. Da li volite što pripadate vašoj generaciji ili biste voleli da ste živeli u nekom ranijem dobu? Ili biste možda više voleli da pripadate nekoj od budućih generacija? Obrazložite vaš odgovor.
Najviše volim što pripadam ovoj sadašnjoj generaciji, jer ona živi u jedno vrlo burno i zanimljivo vreme. Preturila je preko glave mnoge prelomne istorijske događaje i izgleda da je i u budućnosti očekuju mnogi interesantni doživljaji.
17. Kakve su, po vašem mišljenju, perspketive mira? Ide li svet ka spokojstvu i prestanku zabrinutosti zbog ratne opasnosti? Ili mislite da je rat moguć? Ako je neizbežan, objasnite zašto.
Perspektive mira vrlo su šarene i neizvesne. Izgleda da će ljude ponajpre ujediniti i razumu privesti strah od nuklearnog oružja.
18. Koji je odlučujući faktor za očuvanje mira u svetu i širenje prijateljstva i uzajamanog razumevanja među narodima?
Odlučujući faktor za očuvanje mira je aktivna koegzistencija, jedinstvo radnih ljudi i linija međusobnog povezivanja putem pregovora i raznoraznih sporazuma. Ukazivanje na realnu opasnost od nuklearnog oružja može tu da odigra veliku i odlučujuću ulogu.
19. Šta vas je u protekloj 1957. godini najviše obradovalo, iznenadilo, uzbudilo, razočaralo i ražalostilo u vašem privatnom životu? Naznačite, zatim, jednu želju koju biste želeli ostvarenu u 1958. godini?
Najviše me obradovala vest da je jedna moja knjiga proglašena za naomiljeniju i najčitaniju u krugu čitalaca kojima je namenjena, a najviše me ožalostilo što u štampi nije izašao nijedan prikaz te knjige.
20. Koji događaj smatrate najznačajnijim za čovečanstvo u protekloj godini? Po čemu će se ona pamtiti u istoriji? Da li je taj događaj imao nekog uticaja na vaš život i život vaše porodice? Očekujete li da će 1958. godina biti bogatija događajima od protekle?
U protekloj godini smatram najznačajnijim događajem puštanje u vasionu sovjetskih veštačkih satelita. Ne očekujem da će nas 1958. godina u tome prevazići.
21. Koji događaj smatrate najznačajnijim u protekloj godini za narode Jugoslavije?
U protekloj godini najznačajniji događaj za narode Jugoslavije ne bih znao navesti. Sve je išlo normalno.
22. Šta vam najviše smeta u društvenom životu zemlje? Šta mislite da bi trebalo uraditi ove godine da se još više poboljša životni standard širokih slojeva stanovnika? Kako biste vi to najefikansije uradili? Koji problem u našem društvenom životu smatrate najznačajnijim?
U društvenom životu naše zemlje najviše mi smeta mešanje raznih nekompetentnih faktora u razne oblasti društvenog života, posebno u umetnosti. U proizvodnji mi smeta rasipništvo i aljkavo poslovanje, a u trgovini krađa i prekrađa. Kako bih podigao životni standard širokih slojeva – to ne znam. Najznačajniji problem u našem društvenom životu je pitanje kako da se do maskimuma razveže i razvije stvaralačka i radna inicijativa svakog našeg čoveka.
Umjetnost je bila uzvišena radost.
Od posljednjih umjetničkih projekata sa Sašom Bukvićem prošlo je dvadeset i sedam godina. S dvadeset i sedam godina mladić biva zreo čovjek. U našim životima, i u Sašinom životu, te su se godine, međutim, nadovezale na cijeli jedan protekli vijek.
Kada se saberu dva životna vijeka, onda je to već dugo vrijeme.
Našli smo se u Rovinju, gdje je Sem primao književnu nagradu. On je došao iz Amerike, Saša iz Sarajeva, a ja sam došao s nekog trećeg mjesta.
Ispred starog rovinjskog kina okupljali su se ljudi koji će prisustvovati dodjeli nagrade. Jedni su znali što se događa, drugi nisu znali.
Saša je čuo da master Štef, frajer iz onog Sarajeva, svjetski stručnjak za hidrocentrale i brane, koji se prije nekog vremena iz bijela svijeta povukao u Rovinj, posjeduje dron i prilično se vješto igra s njim, fotografira.
Zamislio je, Saša Bukvić, da gledamo prema gore, da mašemo dronu i grlimo nebo dok nas on fotografira. Svi zajedno. Oni koji smo bili prije dvadeset i sedam godina i oni koji nismo bili prije dvadeset i sedam godina.
Bio je to novi zajednički projekt. Umjetnost kao uzvišena radost.
Tako smo se pod nadzorom master Štefa, čuvara svih svjetskih brana, gledali s onim nama, od nas dvadeset i sedam godina mlađim.
Bilo mi je deset kada smo prvi put isplovili na otvoreno more. U malenom drvenom kaiću, na koji je pričvršćen bio prejaki motor po imenu Johnson, pod kojim smo kaić i mi u kaiću djelovali sasvim nemoćno. Činilo mi se da Johnson upravlja nama, a ne moj dvostruko stariji rođak Mladen Johnsonom, ali ništa nisam govorio, šutio sam po cijenu života, jer me je bilo sram.
S tri je strane svijeta bila pučina. A s one četvrte, za koju sam se držao pogledom, strahujući da će i nje nestati, blijedila je sjena Biokova. Samo ludost me je navesti mogla da odem od doma, koji se u međuvremenu sveo na daleko Biokovo.
Pod nama, svud naokolo, crnile su se morske dubine, u koje, kada bih se zagledao, hvatala me mučnina i daleki nagovještaj nesvjestice.
A onda bi Mladen nešto rekao. Ja bih morao odgovarati, tako da ništa ne primijeti.
Potom, čini mi se, nije više ničega bilo. Osim zatvorene kružnice horizonta, neba, mora i crne dubine.
I tako bi ostalo da se odnekud na savršeno mirnom i ravnom moru nije pojavila lepršava i žurna najlonska kesa.
Ona me je kao zemljak u tuđini podsjetila koliko smo daleko.
Onda je kesa otišla dalje.
I ja sam ostao sam.
Odgovarao na pitanja.
Kao da mi je ništa.
Otac je poslije rata kupio golfa keca. Benzinca. Četvera vrata. Boja truhla višnja, govorio bi neupućenima.
Bio je to najočuvaniji primjerak, sada već njemačkog klasika, koji sam imao priliku vidjeti. Otac se brinuo o njemu svakodnevno. Perući ga, čisteći, dajući mu redovne porcije neophodne čorbe. K’o malom djetetu.
Vikendima kad je bio slobodan, dakle kad nije bio na hrvatskom primorju, na nekoj nedovršenoj ploči, kod nekog namrgođenog Barbe, Otac bi nas vozio za Sarajevo. Oni bi išli mene da isprate i ostave u školu. Najstariju i najprestižniju na ovim prostirima. Gazi Husrev-begovu medresu koju sam, njima za ljubav, i završio. Poslije toga i Fakultet islamskih nauka. Valjda jer se ta ljubav ukorijenila u mom biću.
Tokom raspusta, dok je otac, babo, aba kako smo ga zvali, radio, krišom bih sjedao u golfa, paleći i gaseći ga, vozajući tek u onim momentima kad ni majke nije bilo. Jednog dana, otac je odlučio učiti me kako se vozi. Uz njegovo neizostavno zvocanje, kvačilo, gas, kočnica, prva, druga, treća i tako ukrug, golf je pod mojom komandom završio priljubljen uz banderu. Očevo lice boje golfa govorilo je o ljutnji koju na drugi način nije pokazivao. Ili se ja ne sjećam.
Otac će poslije prodati golfa. Godinama sam mislio da je to zbog onog udara u banderu. Ispostavit će se da sam bio u krivu. Onog dana kada sam uzimao medresansku diplomu, boje truhle višnje, znao sam, u njoj je i dobar dio i abinog mezimca.
Novi magazin, br. 386 od 20.9.2018.
Povod za razgovor sa Jergovićem je njegov novi roman “Selidba”, koji govori o iščezavanju jedne velike porodice nakon veka provedenog u Bosni. Razgovaramo neposredno pred njegov dolazak u Srbiju, gde će mu u Novom Sadu biti uručena Međunarodna nagrada za prozno stvaralaštvo “Milovan Vidaković” na festivalu “Prosefest”.
Od pesme “Selidba”, objavljene u prvoj zbirci poezije “Opservatorija Varšava” pre tačno 30 godina, do najnovijeg romana “Selidba” (Fraktura, Zaprešić), Miljenko Jergović (Sarajevo, 1966) objavio je više od 40 knjiga, za koje je nagrađivan pretežno međunarodnim književnim nagradama.
Novi roman se otvara pričom o prelasku granica nastalih nakon rata devedesetih, u zemlji koja se raspala. “Iščupani” je jedna od tema romana; na ovim prostorima svaka generacija kreće iz početka jer se svaki rat, kažete, pokaže nedovršenim. Da li su granice “mesta na kojima se zaustavlja život”?
Granica je linija iza koje važi druga lična karta, to je linija iza koje za policajca postaješ stranac. Prije granice je i jedan mali kraj svijeta. Što je granica tvrđa i neprelaznija, to je i kraj svijeta upečatljiviji i beznadniji. Između Hrvatske i Srbije jedan je od najevidentnijih krajeva svijeta. A gledano iz Bosne, svijet danas vjerojatno tek počinje kada se čovjek primakne njezinim vanjskim granicama.
Bosna je nečista savjest svih koji su je prezreli, dakle sva tri njezina konstitutivna naroda.
Da li je, na kraju, u svetu u kojem živimo osnovno pravilo na koje ste ukazivali u “Sarajevskom marlboru”, a koje je Zuko Džumhur izgovorio misleći na Bosnu, da moramo imati dve uvek spakovane torbe u koje moraju stati sve stvari i uspomene, a ostalo je unapred izgubljeno?
Mislim da više i nije tako. Otkako je polovinom svijeta zavladao Donald Trump, a drugom polovinom vladaju tipovi kakvi su Putin, Erdogan, Asad i ono korejsko derle, utisak je da uzalud pakujete kofere jer se nema više kamo otići. Posljednji koji još vjeruju da je odlazak moguć i koji očajnički pokušavaju da odu jesu sve one izbjeglice sa Orijenta i iz Afrike što čame na vanjskim granicama Europske unije čekajući priliku da uđu, dok ih sa druge strane dočekuju i mlate bijesne policije profašističkih i fašističkih istočnoeuropskih režima. Oni će, ti nesretnici, biti posljednji ljudi koji još vjeruju u Europu.
Kad nestane njihove vjere, ili kad nestane njih, nestat će i Europe.
To se ponavlja kao svojevrsna poetska varijacija jer se već jednom dogodilo. Europe je već nestajalo kada je slijedom Hitlerove volje po krematorijumima i masovnim grobnicama koncentracionih logora nestalo europskih Jevreja. Zbrisala ih je s lica zemlje, iz njihovih domova i gradova, velika i svemoćna njemačka mašinerija smrti, kojoj su na usluzi bile bijesne policije tadašnjih profašističkih i fašističkih istočnoeuropskih režima, i to u istim onim istočnoeuropskim zemljama koje se danas s najviše entuzijazma bore protiv izbjeglica.
Sretna okolnost je ta što se u Europi, onoj pravoj, zapadnoj, još nije pojavio novi Hitler da istočnoeuropskim fašizmima pruži zamah i snagu. Interesantno je, međutim, što se često zaboravlja, da je i onaj stari Hitler sve to činio s planom europskoga ujedinjenja. Jevreji su, kao i masoni, te azijatske komunističke horde iz Sovjetskog Saveza, u njegovoj viziji predstavljali smetnju ujedinjenju. Nije li danas raspored europskih neprijatelja vrlo sličan?
U svemu tome moja “Selidba”, koja govori o konačnom nestanku jedne kuferaške, doseljeničke porodice iz Bosne, nakon stotinjak godina njezina gostovanja u toj zemlji, mali je prilog priči o onome što se događa kao konačna posljedica svih tih nacionalizmima inspiriranih povijesnih gibanja.
U našim književnostima nekoliko je važnih opisa naših drugih života nakon ratova, kada smo prekoračili i tu granicu. Teofil Pančić je pisao o ključevima koji nemaju bravu, Arsenijević je ispisao “Meksiko”, a u vašoj prepisci “Drugi krug” sa Basarom nalazi se jedna od možda najupečatljivijih slika o tome šta nam se desilo. Napisali ste da ste godinama čekali da se život nastavi tamo gde je pre rata stao, a da ste tek kasnije shvatili da neće biti nikakvog nastavka: “Preskočila igla na gramofonu… “
Te granice su u pojedinačnim slučajevima, što znači slučajevima naših malih života, koji su barem zanimljiviji i književno relevantniji od onih drugih slučajeva, načelnih i kolektivnih, ispale dramatično važnije i presudnije od prostornih i geografskih granica.
Na prostorima koji su nam dani na raspolaganje još smo se nekako i snalazili, ishodili bismo sve potrebne papire, pasoše i lične karte, našli bismo posao, pa bismo se napokon i skućili i združili sa onima koji su imali sreće da ih ratovi ne porazmještaju, ali iz vremena smo, kao iz jurećeg voza, definitivno ispali da mu se više nikad ne priključimo.
To ispadanje iz vremena zbilo se, vjerujem, negdje juna 1991, u vrijeme onoga kratkog rata u Sloveniji, kada sam prvi put pomislio da je život stao i da ću nastaviti s njim kad se sve ovo svrši. To je onaj trenutak kad odustaješ od predebele knjige koju si čitao, ili od nekog kompleksnijeg teksta koji si započeo pisati, ili od svejedno čega, a sve to da bi nastavio u trenutku u kojem se svijet bude vratio u normalno stanje.
Međutim, taj trenutak nije nastupio, i ne samo da nije nastupio nego je postajalo sve gore i nenormalnije, a ti umjesto da se pokušaš naviknuti na tu nenormalnost ili umjesto da sam postaneš nenormalan na način epohe, nastavljaš da čekaš. I onda ti to čekanje poždere čitavo desetljeće života, prođu devedesete i zatekneš se u nekoj 2001. i više nisi dvadesetpetogodišnjak kao 1991. nego ti je trideset i pet, a u tih si deset godina propustio neku važnu fazu odrastanja i sazrijevanja, te, što je mnogo važnije, razišao si se s vremenom u kojem si prethodno živio.
Možda se nešto slično događa onom tko pri pljački banke ubije čovjeka, pa ga osude na dvadeset godina robije i puste zbog dobrog vladanja nakon deset. Razlika je samo u tome što ja nisam pljačkao banku, mi nismo pljačkali banke i nismo ubili čovjeka. Naša se krivica sastoji u tome što smo se odbili naviknuti na nenormalnost, pa smo zato kažnjeni doživotnim progonstvom iz epohe.
U “Selidbi” govorite i o ovoj današnjoj Bosni, o Sarajevu koje ne doživljavate kao svoje. Da li je to samo zato “što su odveć velike ambicije u nacije” ili je promenjen kod u kojem je izgrađen deo vašeg identiteta?
Ne radi se tu o sistemu vrijednosti. Ni u onom se sistemu nisam osjećao baš najbolje niti sam se osjećao kao svoj na svom. Svejedno govorimo li o bivšem političkom sistemu ili o moralno-odgojnom i idejno-vaspitnom sistemu koji su nametali roditelji, škola i ulica.
Dobro pamtim vlastitu paniku i nesnalaženje iz neke 1983. ili 1988, tako da me danas nitko ne može uvjeriti da je nekad sve bilo dobro, a da su moji problemi započeli kada se Jugoslavija krenula raspadati i kada je Sarajevo nakon rata i opsade počelo postajati neki tuđi i tuđinski grad.
Isuviše dobro se sjećam onog prethodnog Sarajeva, sa onim posve nepodnošljivim demonstracijama komunističke lojalnosti i jugoslavenskog patriotizma, koje su se često svodile na to da si morao paziti šta pričaš u vlastitoj kući, s kime se družiš izvan kuće i čitaš li možda Mladinu i Katedru, slušaš li Laibach.
U tom Sarajevu sam već u dvadesetim bio na informativnim razgovorima u Službi državne bezbjednosti, i to zbog dešavanja, mahom preuveličanih, a ponešto i izmišljenih, na jednom privatnom rođendanu, iza zaključanih vrata jednoga privatnog građanskog stana.
Pazite, u koliko god gadno vrijeme danas živimo i koliko god bili gadni naši profašistički ili otvoreno fašistički vođe, još se nije došlo do toga da vas netko na policiji ispituje i maltretira zbog onog što radite u rođenoj kući.
Dakle, nimalo mi nije drag onaj sistem vrijednosti i baš nimalo za njim ne žalim. To je, između ostalog, moj problem i s nekom današnjom lijevom klinčadijom. Za razliku od njih, ja ne mislim da je Jugoslavija bila neko baš jako dobro mjesto, a još manje da je jugoslavensko i komunističko Sarajevo bilo moje Sarajevo. Ono je to, možda, i postalo u nekoj retrospekciji, u arhiviranju i katalogiziranju neke doživljene i nedoživljene prošlosti ili u katarzičnom iskustvu opsade grada.
Ali to Sarajevo iz prošlosti i iz sjećanja je fikcija, stanje uma, a ne stvarni grad koji bismo mogli uspoređivati sa ovim današnjim, isto tako stvarnim Sarajevom. S njime pak ja opet imam većih fikcionalnih nego stvarnih problema. Ovih drugih nemam jer nisam stalno tamo.
U “Selidbi” se vraćate na epizode iz svog života kada su vas pojedine javne ličnosti prozivale za poreklo, dale sebi za pravo da govore da ste nepoželjni… U današnjem vremenu, kad se ponovo vraća fašizam i kod nas i van, može li tolerancija da se održi među ljudima?
Kada je riječ o vrijeđanju, prozivanju, psovanju majke ustaške i sličnim multikulturalnim manifestacijama iz prošlog i današnjeg Sarajeva, one su meni opet važne kao materijal za književnost, a ne za život. Istina, stvarnost je iz književne perspektive često pretjerana i u svojim manifestacijama toliko nevjerojatna da bismo skoro mogli reći da stvarnost laže.
Recimo, kada mi je jedan bošnjački, sekularno orijentirani, što znači i alkoholu skloni pisac nasred ulice u Sarajevu psovao mater ustašku, pa kada sam to onda i napisao, tamošnja se bratija nadigla tvrditi da lažem kada tvrdim da mi je dotični psovao mater ustašku jer da mi je on, u stvari, psovao mater četničku.
To me je u prvi mah grdno zadeveralo i zbunilo jer s ovom pameću nekako nisam mogao shvatiti u čemu bi bila prednost psovanje matere četničke pred psovanjem matere ustaške. Onda su mi i to objasnili. Ali samo objašnjenje je u toj mjeri fantastično, mutno i budalasto da je u književne svrhe savršeno neupotrebljivo. Ne samo da piscu takvog teksta nitko ne bi vjerovao da se takvo što dogodilo nego više ni on samom sebi ne bi mogao vjerovati.
Pritom, akteri cijelog događaja su tobožnji ljevičari, među njima i neki moji bivši dobri poznanici, da ne kažem prijatelji, ali danas suštinski i stvarni fašisti. Nema u toj priči nikakvih fundamentalista, islamista, deklariranih desničara. Ništa od svega toga.
I kada pitaš za povratak fašizma, meni su, i to ne samo u Sarajevu, Zagrebu ili Novom Sadu, mnogo zanimljiviji i znakovitiji ti i takvi organski definirani i određeni, integralni fašisti koji se i dalje ili još deklariraju kao građanski i proeuropski orijentiran svijet, od nekih zadriglih staromodnih tipova s kukastim krstom na rukavu i nekukastim krstom oko vrata.
Oni će, ti dekorativni ljevičari i salonski liberali, biti stvarni nositelji neke fašističke budućnosti ako nam bude suđeno da i nju doživimo. Ovi koji danas vladaju Hrvatskom, Srbijom i Balkanom nestat će bez traga, prezreni i odbačeni od te nove momčadi.
Da li je “biti domorodac” zaista, kako pišete, nešto što postoji samo u prošlosti, da li je zaista samo prijatna iluzija, optimizam sećanja?
Domoroci smo, pretpostavljam, samo u prošlosti. Oni koji su to ikad bili u nekoj svojoj sadašnjosti zauvijek su naučili kako se biva svoj na svome, pa su domoroci i danas. Oni su nacionalisti. Nemoguće je biti domorodac ukoliko nisi nacionalist, kao što je nemoguće biti nacionalist ukoliko nisi domorodac. Istina, naši novi nacionalisti su, kao što su bili i u Hitlerovo vrijeme, redom građani svijeta.
Recimo, psovači matere ustaške koja je zapravo mater četnička, o kojima sam maloprije govorio, zalažu se za građansku BiH, ali istovremeno su strašno zabrinuti nad budućnošću Bošnjaka kao, kako kažu, pripadnika ugroženog “muslimanskog kulturnog kruga”. Njega pak kažu ugrožavaju Trump i Putin, ali i islamomrzilačka Europa, te u lokalnom slučaju Srbija i Hrvatska, te bosanskohercegovački Srbi i Hrvati.
Ideja o građanskoj državi tako je povezana sa idejom o sudbini svih muslimana svijeta, od burmanskih Rohinja i kineskih muslimana do muslimana koji žive i stradaju u Rusiji i Čečeniji, na Bliskom i Srednjem istoku, u Njemačkoj i Francuskoj, u SAD. Ti ljudi su, dakle, zabrinuti za cijeli muslimanski svijet i vide sebe kao promotere građanske ideje u Bosni i Hercegovini, ali i kao dio tog golemog ugroženog muslimanskog svijeta. I onda biraju od prilike do prilike, ono što im više odgovara u trenutnom iskazivanju identiteta.
Fašizam živi i uzdiže se na nedosljednostima. Istu vrstu domorodačkog globalizma naći ćeš kod Srba s njihovom opsjednutošću Rusijom i ruskošću, i kod Hrvata s njihovim falšnim europejstvom, koje tako lako završi na Hitleru. Ali, za razliku od svih naših nacionalista s kraja osamdesetih i početka devedesetih, ovi današnji srpsko-hrvatsko-bošnjački nacionalisti imaju redom globalističke, skoro pa bih rekao kosmopolitske snove i vizije.
U priči “Kaktus” zapisali ste da je uvenuo odmah nakon što ste ga preselili u sklonište u Sarajevu i da je “derivat tuge”, upozorenje da se u životu treba čuvati detalja i ničeg drugog. Vi ste te detalje iz života kojih se treba čuvati pretvorili u književnost.
Spomenuli ste tugu. Da, uvijek me je u svemu najviše zanimao element tuge. Tako i u “Selidbi”, kojom sam pokušao napisati nesentimentalnu i tužnu knjigu. To se samo naoko čini paradoksalnim: nesentimentalno i tužno. Prava, najdublja tuga rađa se izvan sentimentalnih raspoloženja i atmosfera.
To je tuga iščezavanja, tuga tragova svijeta koji je do maločas bio tu, a sad ga više nema, tuga nekog sitnog ožiljka od brijanja na licu mrtvog čovjeka, tuga satova koji nastavljaju kucati u sobama pokojnika… Treba pročitati “Fiziku tuge” Georgija Gospodinova. Veliki roman velikog pisca, ali pisca sasvim iz mog svijeta. Ono što budete tamo pročitali prihvaćam kao svoje, pa autoriziram stranicu za stranicom.
Čitatelj je, između ostalog, autor svih knjiga koje je pročitao. Ili koautor. Ja sam autor “Fizike tuge” Georgija Gospodinova. Neki dan sam ga sreo, ali mi se nije dalo to mu reći. Učinilo mi se da bi zvučalo pogrešno sentimentalno. Ili da bi zvučalo kao kompliment. A zbilja nije kompliment.
U Novom Sadu ćete iduće sedmice učestvovati na festivalu proznog stvaralaštva “Prosefest”, gde će vam biti uručena međunarodna nagrada “Milovan Vidaković”, koju su primili Pamuk, Ljosa, Grosman, Magris, Konrad, Slobodan Tišma. Idućeg meseca ćete u Berlinu primiti nagradu Nemačkog kulturnog foruma za ukupno prozno delo. Koliko vam znače priznanja? Uvek pomislim na Bernharda i njegove “Moje nagrade”…
A ne, ja se prema nagradama ne odnosim kao Bernhard, iako Bernharda volim, uključujući i “Moje nagrade”. Ja si dopuštam uživati u nagradama, pogotovu zato što ih dugo već dobivam isključivo izvan i mimo zemlje u kojoj živim. To je jedno, a drugo su, naravno, imena onih u čiji se niz upisuje moje.
Drago mi je biti u tom nizu, ali ne iz razloga časti ili megalomanije niti iz potrebe za poređenjem. Književnost se služi poređenjima, ali knjige su, kao i pisci, izvan svakog poređenja. Smisao niza je u tome što niz čini izuzetak od osjećaja općenite usamljenosti koji me svakodnevno mori. Pritom, nadam se da ćete me shvatiti, meni je mnogo važnije biti u nizu sa Slobodanom Tišmom nego s Vargasom Ljosom.
Nakon izlaska bibliofilskog izdanja “Observatorija Varšava), čini se, kao da smo tih 30 godina živeli s varvarima koji su nam došli iako ih nismo čekali. Koliko je lako ili teško prizvati sebe iz 80-ih godina koji još ne čeka svoje varvare?
Da, to sam ja. Tako mi se čini kad danas čitam pjesme iz knjige “Opservatorija Varšava”, a čitao sam ih, logično, po izlasku bibliofilskog izdanja koje je načinjeno iza mojih leđa kao svojevrsno rođendansko iznenađenje.
To je, dakle, knjiga za koju ne samo da nisam znao da izlazi nego je nikad nisam ni zamišljao, sve dok mi se nije našla u rukama. Oni koji su na njoj radili pomalo su i strepili od toga da se ne naljutim, da ne napravim skandal jer objavljuju knjigu bez autorskih prava. Ali naravno da se dogodilo nešto suprotno. I da, te pjesme, to sam ja, šokantno ovaj isti ja, ovaj iz “Selidbe”.
Slobodna Dalmacija, 25.09.2018.
KaLibar bestiVal, njegovo šesto po redu izdanje, zadarskoj će publici, među ostalim, predstaviti i barem jednu – sa stajališta literarne balistike – neupitnu veličinu. Miljenko Jergović stiže sa svježe otisnutom knjigom, hvaljenom „Selidbom“, a za one koji neće biti u prilici iz prve ruke svjedočiti njegovom razotkrivanju u društvu profesora Tomislava Brleka, domaćina soareje, evo papirnatog nadomjeska književne večeri.
Pisce, onako ugrubo, možemo podijeliti u dvije kategorije. Prvi žele uteći od sebe i svojih, pa izmišljaju nove, drugačije svjetove. Drugi ni ne pomišljaju na bijeg, nego sve svoje priče grade iz nataloženog iskustva. Obje vrste pisanja su autoterapijske. Zašto ti uglavnom biraš drugu opciju?
– Nisam baš siguran u autoterapijsku moć pisanja. Da je tako, hrvatska bi suvremena književnosti bila prepuna zdravih ljudi, ako već ne obiluje dobrim piscima. Ali kada je riječ o izmišljenim i onim drugim, stvarnim svjetovima, rekao bih da su na kraju svih krajeva fiktivni i fikcionalni, dakle izmišljeni, i jedni i drugi. Samo što je jedno izmišljanje ni iz čega, a drugo je rad na stvarnosti ili na nečemu što samo izgleda kao stvarnost. Drugo je, u načelu, mnogo teže, kao što je teže napisati sonet nego pjesmu u prozi. Ja se u posljednjih desetak godina, iz nekih svojih razloga, uglavnom bavim radom na stvarnosti i sa stvarnim likovima, ali sam se prethodno itekako naizmišljao.
Pisati prozu s puno autobiografskih akcenata pretpostavlja i određene rizike. Plašiš li se da bi mogao povrijediti osobe do kojih ti je stalo? Gdje povlačiš crtu u razotkrivanju sebe i svoga svijeta?
– Jedina crta je između onog što je uvjerljivo i onog što je neuvjerljivo. Neupućeni će teško povjerovati: ali stvarnost je, uglavnom, savršeno neuvjerljiva, nevjerojatna, nemaštovita i za književnost neupotrebljiva. Mimo toga granice nema. Ništa nije tako intimno, osjetljivo ili povjerljivo, a da ne bi bilo upotrijebljeno. Svejedno radi li se o meni osobno ili o mojim bližnjim. Uostalom, smisao ovakvog pisanje upravo je u izricanju onoga što ne može ili ne smije biti izrečeno. Osim što i na taj način nastaje samo fikcionalnim tekst, pa lik s imenom i prezimenom moje majke nije isto što je bila moja istoimena pokojna majka, čitatelj nikada neće do kraja povjerovati da je takvo razotkrivanje intime istinito. Podrazumijeva se da se istina čuva, sakriva, drži u ormaru, u sefu, iza dvaput zaključanih vrata.
„Selidba“ se opire svrstavanju u strogu formalnu ladicu. Ona i jest i nije roman, ima u njoj i dnevničkih dionica, i esejistike, i proznih krokija u rinfuzi, i poetskih bljeskova… Kako bi sam odredio svoju novu knjigu?
– Vjerojatno bi najpreciznije bilo reći da je to žanrovski hibridna knjiga. Kao što su žanrovski hibridne i “Otac”, “Rod” i “Sarajevo, plan grada”, ali moja ambicija svakako je da se sve tri knjige, i “Selidba” četvrta, čitaju kao romani. Želio bih čitati takve romane.
Opet se baviš delikatnim međuodnosom između dviju tako srodnih, a opet tako udaljenih riječi kao što su dom i domovina. Kojim se priručnim definicijama tih dvaju pojmova ti služiš?
– Dom je, bit će, tamo gdje stanuješ. A domovina je tamo gdje ti ne ispisuju prijeteće poruke po vratima i poštanskim sandučićima, domovina je tamo odakle te nitko ne tjera. U načelu, dom je prostorna, fizička kategorija, a domovina je, ovako ili onako, fluidna, metafizička, više smještena u vremenu, nego o prostoru. Domovina je, čak i kod nacionalnih romantičara – naravno, govorim o pametnim ljudima i dobrim umjetnicima, a ne nacionalističkim budalama – u sjećanju, u uspomeni, a ne na određenom prostoru. Domovina je sve ono od čega je naš duh sačinjen.
Prestao si biti Sarajlijom, ali nisi uspio postati Zagrepčaninom. Je li ti u međuvremenu postalo svejedno gdje živiš?
– Nikad mi to neće biti svejedno, niti sam ikad poželio da mi bude svejedno. Nisam imao ambiciju da postanem nešto drugo. Iz perspektive pisca, ali i dezangažiranog promatrača svijeta oko sebe, idealno je biti stranac. Postoje dvije vrste kozmopolitizma: svuda se osjećati kao kod kuće ili nigdje se ne osjećati kao kod kuće. Prvi mi je oblik krajnje odbojan, drugi mi je prirođen. Kažeš da sam nekad bio Sarajlija, i u pravu si, bio sam. Ali ni tada kad sam to bio, nisam se tako osjećao. Sarajlija sam samo u prošlosti.
A je li ti svejedno gdje ćeš umrijeti? Pitam te zato što si nedavno skovao divnu sintagmu „rodno groblje“.
– Pa ako već moram umrijeti, onda mi je svejedno. Ali naravno da postoji rodno groblje. I tu smo, opet, kod pojma domovine. Ivo Andrić, koji je zasigurno naš najpouzdaniji svjedok na Zemlji, napisao je, i to usput, u jednoj od svojih legendarnih sveski, teka, bilježnica, da je groblje jedina naša otadžbina. I to, ako smijem pridometnuti, baš ono rodno groblje, gdje su imena onih s kojima si u bliskom i živom odnosu, bez obzira na to što su mrtvi. A pritom ti nisu ni ćaća, ni mater, ni baba i dida, naprosto neki tvoji ljudi.
Zadnjih nekoliko godina u tvome privatnom zemljopisu važno mjesto imaju poljski toponimi. Tamo si, uostalom, objavio jednu knjigu („Willimowski“) prije negoli u Hrvatskoj. Što te veže s tom zemljom? Osim, naravno, Hrvatima tako familijarne atmosfere tamjanom okađenog desnila.
– Veže me kultura, poljska književnost, pjesništvo, film, slikarstvo, muzika, veličanstveni grafički dizajn, vežu me urbani krajolici, fasade poljskih gradova na kojima se bolje i tačnije prepoznaju moji zavičaji nego na fasadama hrvatskih i bosanskih gradova. A onda me za Poljsku veže strašna i nesretna poljska sudbina, zbrisani židovski svjetovi i to ledeno poljsko katolištvo, uronjeno u neke žive, vrlo imaginativne i stare duše. A što se tiče tog, kako kažeš tamjanom okađenog desnila, tek je tu Poljska s Hrvatskom neusporediva. To je iz naše perspektive tako velika, živa i raznorodna kultura da ni njezine pobude, reakcije i načini razumijevanja stvarnosti s Hrvatskom, kao ni s drugim sitnim balkanskim i pribalkanskim zemljama nemaju nikakve, ali baš nikakve veze. Ta je kultura četrdeset i pet godina živjela u otporu prema sovjetskoj okupaciji, razvijala se rasla i stvarala svoja velika djela, pa se tako i danas razvija, raste i rađa plodovima pod desnom klerikalnom vlašću. Ali u Poljskoj ništa nije jednoznačno, ništa nije monolitno. Pa tamo je i Crkva pluralna, tamo i u Crkvi postoje vrlo ozbiljni i glasni protivnici totalitarizma, desnila, šovinizma, tamo postoje katolički tjednici koji se žestoko bore protiv takve vlasti. I kako to onda možeš na bilo koji način uspoređivati s Hrvatskom? Pa Poljska je zemlja s petero književnih nobelovaca, a Hrvatska ne samo što nema nijednog, nego ga nikada neće ni imati. I uopće nije problem što ga neće i ne može imati, nego živi u nekoj zastrašujućoj iluziji vlastite važnosti i veličine. U autopercepciji Poljaka Poljska je dramatično manja nego što je Hrvatska u autopercepciji Hrvata. A ako to sve primjećuješ kažu ti da si prljavi Bosanac, Jugoslavenčina koja mrzi sve hrvatsko i koju treba zatjerati preko granice. Usporedba između Poljske i Hrvatske je, dragi moj Ivaniševiću, ravna usporedbi između Chopina i Thompsona. Uostalom, znaš li koji je naziv varšavske zračne luke?
Da, zove se po skladatelju, a ne po generalu. Ali pustimo Poljake i sletimo u Hrvatsku. U Zadar stižeš kao festivalski gost. Nervira li te pomalo činjenica da danas u Hrvatskoj ima više festivala od izdavača, te da se sudbina naše pismenosti oslanja na štake usmenosti?
– Festivali simuliraju živost grobalja hrvatske kulture i umjetnosti. Kada govorimo o književnosti, u najširem smislu riječi, tada ih ima dramatičnije više nego ozbiljnih izdavača. Ali nisi u pravu da se naša pismenost oslanja na štake usmenosti, jer bi u tom slučaju Hrvati barem govorili lijepim i bogatim hrvatskim jezikom, onako kako su tim jezikom krajem devetnaestog stoljeća govorili nepismeni lički, dalmatinski ili hercegovački seljaci, i kojim se još uvijek, možda, govori u selima oko Imotskog. Ali kako je nestalo ozbiljnih novina, onih s više teksta nego slike, kako je zavladala digitalna era, čiji je službeni jezik indijanski engleski, i kako se hrvatske intelektualne elite ponose time što ništa ne čitaju, a ako slučajno čitaju, onda na engleskom čitaju, tako se u hrvatskim gradovima govori sve lošijim, siromašnijim i nemuštijim jezikom. A kojim se jezikom govori na festivalima? Pa, čini mi se, i tamo sve češće – engleskim. Ili se riče, kokodače i mekeće na iskvarenom materinjem.
Prije malo više od godinu dana svi su govorili o skoroj smrti knjige i izdavaštva na ovim prostorima. Danas ne govori nitko, premda nisam primijetio da se situacija imalo popravila. Jesmo li, dakle, već umrli?
– Knjiga je svo to vrijeme umirala samo u Hrvatskoj i, nešto manje, u sličnim malim i nekultiviranim zemljicama Balkana, izuzimajući Srbiju, gdje je izdavaštvo življe nego ikad. Pritom, smrt knjige najavljivana je s modernizacijskih pozicija, a pionir najave bio je danas već zaboravljeni Neven Antičević, čovjek koji je hrvatsko knjižarstvo gurnuo u propast i pošteno ojadio scenu, koji je svakih nekoliko mjeseci u subotnjem dodatku novina s pozicije gurua hrvatskog izdavaštva i povlaštene figure u tadašnjem lijevom Ministarstvu kulture, najavljivao skoru smrt papirnate knjige i trijumf elektronske. Na kraju su propali samo Antičevićev Algoritam i hrvatsko nakladništvo, dok je civilizirani svijet ostao gdje je i bio, ili je napredovao. Jedno treba uvijek imati na umu kad ti na um padne psovka na račun desnih: hrvatsku kulturu, naročito onu pisanu, uništili su u alkoholnim mahnitanjima lijevi ministri kulture.
Sve i ako hrvatska književnost en gros krepa, ti se ne moraš plašiti, vani te prevode leva-leva. Koje tvoje knjige upravo odbrojavaju do debija na stranim tržištima?
– Nekad sam zazirao od toga da se na domaćem terenu objavljuje što se s mojim knjigama zbiva vani. A onda sam shvatio da je ovdje postalo moderno kreirati stvarnost po mjeri vlastitih neostvarenih želja i ambicija, što onda znači i izmišljati međunarodne uspjehe onih hrvatskih pisaca i spisateljica koji su mili kojekakvim režimima i alternativama. Pa ako je tako, onda ću i ja tebi odgovoriti, ali golom i nerekreiranom istinom. Ove jeseni izlaze bjeloruski prijevod romana “Dvori od oraha” i ruski prijevod romana “Gloria in excelsis”. “Otac” izlazi na ukrajinskom, kao i prilično davna knjiga ratnih eseja “Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu”. U Italiji je upravo objavljen “Willimowski”, a odmah za njim bi, još ove godine, trebala izaći “Ruta Tannenbaum”. Na engleskom bi, u New Yorku, trebale izaći dvije knjige. Pretpostavljam najprije “Rod”, a onda “Inšallah, Madona, inšallah”. Na poljskom izlaze “Doboši noći”. Nešto sam, vjerojatno, i zaboravio. Sve to je, naravno, moguće jer mi je Bog dao sjajne prevoditelje, koji, u to sam duboko uvjeren, katkad moje knjige učine boljim nego što su u izvorniku.
Rengen
Odlomak romana u nastajanju
Sedeli smo na tvrdoj klupi prijemnog odeljenja. Vrata od ordinacije su bila zatvorena. Bolnica je mirisala na medicinu. Na sveže okrečenim belo-sivim zidovima visili su likovi iz crtanih filmova. Paja Patak i Miki Maus. Čekali smo da se otvore vrata i da nas medicinska sestra prozove. Otac i majka su ćutali. Ni ja nisam mogao da pričam. Buljio sam u vrata ordinacije. Trajalo je desetak minuta.
Kada smo ušli unutra, bol se premestio na dole. Osećao sam probadanje kod desnog kuka. Manje je bolelo nego gore u grudima, ali je ipak bolelo. Morao sam da se izujem i da legnem na krevet. Majka je bila pored mene. Pomagla je, jer od iscrpljenosti nisam mogao sam da se skinem. I otac me je sa druge strane pridržavao. Doktor me je blago kuckao po leđima. Bio je strogo skoncetrisan na moj bol. Pokušavajući da otkrije uzrok stanja u kojem sam se nalazio. Kada je seo za sto, sagnuo je glavu i počeo da tipka po pisaćoj mašini. Zatim je pogledao moje roditelje:
– Verovatno je napad bubrega. Ležaće na odeljenju deset dana i primaće terapiju. Već sutra bi trebalo da mu bude bolje od prvih injekcija. U međuvremenu ćemo uraditi ispitivanja, pa ćemo videti šta dalje…
Majka se zamislila. Propustila je da ispriča jedan deo priče. Zatim je nesigurno izgovorila:
– Pre par dana stavio je u usta popino prase… Znate onu travu koja ima oblik žita. Kašljao je.
Opisala je sve kako se desilo. Kako sam progutao popino prase… Rekli smo da me zaboli kad udahnem vazduh u pluća.
Doktor je bio zatečen. Zatim je rekao da podignem majicu. Stavio je slušalice na uši i poslušao mi pluća. Za njega su ovo bili novi momenti… Nekoliko minuta je ćutao, a zatim je iz mašine izvadio uput za bubrežno odeljenje i uvukao novi, koji je bio prazan. A onda je značajno rekao:
– Hajde da mu uradimo rengenski snimak desnog plućnog krila. Sestra će vas gore kroz hodnik uputiti do rengena. Tek kasnije smo se ja i moji roditelji setili ovih reči. Na prijemnom odeljenju prvi put reč udahnu, zamenula reč progutao.
Pre odlaska na snimanje pluća, morala je da padne odluka. U bolnici je mogao da ostane samo jedan roditelj kao pratilac. Spontano, rešili smo da to bude majka. To je tako. Majka je neizbežna. Majka i dete u bolnici. Nepisano pravilo. Sa ocem sam gledao polja kroz prozor voza. Sa ocem sam razgledao alate. Sa ocem sam išao na pecanje. Majka je ostala sa mnom u bolnici.
Krenuli smo u zgradu dublje. Rengen se nalazio u samom sedištu koje deli dva krila. U jednom delu male pacijente leče lekovima, a u drugom ih operišu. Posustao sam dok smo išli prema rengenu. Opet su počele da me probadaju grudi u gornjem delu. Svaki udisaj kao ubod najoštrijeg noža u tkivo moga tela. Osećao sam sve jače i jače. Oduzimalo mi je poslednje atome snage. Bol me je ubijao dok smo majka i ja prolazili bolničkim hodnikom. Driblinzi Obrada Sekača na betonskom terenu bili su mačiji kašalj. Oštro šečivo u mom telu me je potpuno satarilo. Na polovini hodnika, seo sam na klupu. Nisam mogao dalje. Majka me je podigla. Zatim me je nosila na leđima. Kada može otac, može i majka. Sami smo hodali kroz bolnicu. Korak po korak. Stigli smo do kraja hodnika. Na velikim dvokrilnim zelenim vratima, koja su se široko otvarala stajao je natpis – Rengen. Ispod je sitnijim slovima pisalo – ULAZ JE ZABRANJEN. Pored ogromnih zelenih vrata, nalazila se velika čekaonica sa kartotekom. Trg na kojem se ukrštaju hodnici. Deca su bila zavedena u kartoteci. Svaki mali pacijent imao je istoriju bolesti.
Otvorila se ispred nas. Izašao je oniži čovek, obučen u beli mantil i uzeo uput od moje majke. Čekali smo jer nam nije bilo dozvoljeno da uđemo. Unutra nas je primio tehničar. Kasnije sam saznao da se zove Raca. Rekao mi je da skinem duks i plavu trenerku. To su bili moji poslednji sati bez bolničke pidžame. Uz pomoć moje majke i Race koji je imao koščate ruke i žilave vene, legao sam na sto da me rengen ozrači.
Površina na kojoj sam ležao bila je tvrda. Rekli su mi da se podignem da bi ispod mojih leđa položi neku dasku. Na mene je stavio nešto bordo. Palo je na moja pleća kao one platnene torbe što babe idu sa njima na pijacu. Usmerio je rengen aparat na grudi. Sve je trajalo tridesetak sekundi. Odmah smo dobili snimak. Nije dugo trajalo. Bol se umirio tako da je povratak u ordinaciju prijemnog odeljenja bio mnogo lakši. Nakratko sam hodao sam. Majka nije morala na leđima da me nosi nazad u ordinaciju prijemnog odeljenja.