Za portal Buka razgovarala Kristina Ljevak

Omiljeni sarajevski fotograf Milomir Kovačević Strašni četrdeset godina neumorno stvara. Do rata i u ratu, bio je posvećeni hroničar Sarajeva. Od 1995. godine živi u Parizu, gdje nastaju njegovi novi ciklusi, ali i brižljiva selekcija onoga što je napravio u našem prošlom životu.

Trenutno je u zagrebačkom Napretkovom kulturnom centru u okviru sedmog Ja Bih festivala postavljena izložba „Oda radosti“, na kojoj je predstavljen multietnički orkestar limene glazbe iz Stoca, koju je do sada imala priliku pogledati stolačka, sarajevska, ali i pariška publika. Nešto ranije, u okviru šibenskog festivala FALIŠ, Strašni je predstavio fotografije s Golog otoka pod nazivom „Gola istina“.

Prošlog mjeseca u Parizu promovisana je knjiga „Le Marché des Enfants Rouges“, u kojoj se nalaze fotografije koje je snimio Strašni na najstarijoj natkrivenoj pariškoj pijaci. U intervjuu za Buku sjećamo se i jedne od njegovih najznačajnijih izložbi „Sarajevo – Strašni grad, Strašni pisci, Strašni fotograf“, koja je od početne zamisli da bude intimna izložba u sarajevskoj galeriji Zvono izrasla u monumentalnu postavku u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine.

Milomir Kovačević za vlastiti rad dobio je brojna priznanja, između ostalog u Francuskoj je proglašen Vitezom sa zaslugama za fotografski rad i dobitnik je Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva. Atmosfera sa predratnih sarajevskih koncerata rock i punk muzike biće jedna od njegovih narednih izložbi.

Teško je nabrojati tvoje uspješne izložbe, među kojima su one što svjedoče o prelomnim trenucima na tlu bivše Jugoslavije. Ipak jedna koja možda na prvi pogled nije dokument epohe, izazvala je nesvakidašnje interesovanje. Kako objašnjavaš komunikativnost izložbe „Oda radosti“, na kojoj su članovi i članice Gradskog orkestra u Stocu, sa najširom publikom?

Desilo se to zbog poruke koja je univerzalna. A ona podrazumijeva da umjetnost, kreacija i stvaranje pobjeđuju sve druge probleme. Stolac je za to očit primjer. Mjesto gdje ništa nije funkcionisalo i na kojem je sve niklo iz pepela i razrušenih kuća, mjesto sa kojeg su jedni protjerani, drugi se doselili, a treći otišli na okolna brda.

I odjednom, van svih dnevnih političkih „pravila“ pojavljuje se taj orkestar, sa univerzalnim pravilima, notama, „Odom radosti“ koja je evropska himna, notama koje se na jednak način sviraju u Kini, Japanu, Africi ili Južnoj Americi. To je mnogo univerzalnija priča koju svaki normalan čovjek podržava osjećajući se dijelom svijeta koji zna ili želi svirati iste te note i malo se skloniti od dnevnih, političkih, ekonomskih i drugih problema.

Zahvaljujući projektnim aktivnostima, godinama se pokušava podržati multietničnost i njeni primjeri u Bosni i Hercegovini. Obično sve počne i završi saopštenjima na web stranicama organizacija koje su projekat podržale. U ovom slučaju, ti dođeš u Stolac, bez ikakve podrške finansijske prirode, i fotografijama multietničkog orkestra pošalješ poruku doslovno cijelom svijetu. Očigledno jedino iskren pristup može poslati iskrenu poruku.

Naravno da je iskren pristup. Ti ljudi su došli svirati na mojoj izložbi, iz direktnog kontakta i slušanja njihove muzike, te poznavanja prilika u Stocu, nastale su moje fotografije. Na izložbi se vidi i sve što je bilo, ja ne skrivam stolačku realnost, ali se vidi da postoji nada, da postoji nešto pozitivno. Ljudi koji dođu sa strane, osim kad nisu plaćeni da pričaju pozitivne priče, bave se uglavnom našom tužnom istorijom. Nisam dobio nikakvu podršku finansijske prirode, organizovao sam i put i snimanje sam, bilo je bez ikakvog interesa i nastalo je isključivo iz potrebe da se pokaže kako u Bosni i Hercegovini postoje još uvijek takve priče. I nije to usamljeni primjer, ali u toj silnoj navali novinara koji nastoje najcrnje da izvuku, takve priče ne dolaze u prvi plan. I novinarstvo i politika su doprinijeli da mi ne vidimo da je ljubavi bilo i da ona postoji i danas. Moja je namjera da prikazujem objektivno. I ono što nije bilo dobro i ono što jeste. Taj orkestar koji postoji od 2011. godine aktivan je i danas. Dva dana prije zagrebačke izložbe, svirali su u Prijedoru i Bihaću, imaju koncertnu turneju, izborili su se i za prostor, jer su ranije vježbali u garaži. Danas probe imaju u Šarića kući. Ta ideja sve više živi i pokazuje da pozitivno može doći do izražaja i mimo političkih struktura, zahvaljujući tome nećemo se stalno pozivati na izgovore kako se nešto ne može uraditi. Može se i to niko ne smije osporiti.

Zanimljivo je da si pored mnogobrojnih vlastitih izložbi u Parizu, a koje su se između ostalog bavile temama iz bivše Jugoslavije, sa ovom možda postigao najveći uspjeh i „preko reda“ na poziv dobio prostor za izlaganje „Ode radosti“ u jednoj od najprestižnijih pariških galerija.

Slično se desilo i sa izložbom „Sarajevo u srcu Pariza“. Zapravo, ona je postigla najveći uspjeh. Malo je do toga što sam se ja izborio, a i do činjenice da su se ljudi vremenom naučili da Sarajevo i rat u Bosni ne posmatraju isključivo kroz prizmu fotografija stranih fotoreportera, od kojih neki imaju samo fotografije iz mrtvačnica. Ostalo su leševi po ulicama i samo mali procenat fotografija su one koje oponašaju život. A ovo je nešto sasvim drugačije, mnogo konceptualnije, kazano na finiji i univerzalniji način, a ima težinu, jer fotografije užasa postaju toliko banalne da više niko na njih ne obraća pažnju. Toliko su iskorištene, svake novine znaju za koju će situaciju upotrijebiti fotografiju ubijenog djeteta. Zbog klišeja su ljudi oguglali na te fotografije. Ovo je jedna druga dimenzija kojoj „Oda radosti“ doprinosi.

Mi smo se već navikli na tu činjenicu, ali kada o tebi pišu mediji van Bosne i Hercegovine, uvijek naglase kako fotografije iz opkoljenog Sarajeva nisi slao stranim agencijama. Kako s ove vremenske distance gledaš na činjenicu da ni na koji način nisi profitirao od onoga što je tvoja profesija? Kako do te mjere sačuvati etiku?

Samim tim što sam to uspio, ja sam profitirao. Na prijateljstva koja sam stekao, posebno u ratu u Sarajevu, nikakva distanca ne može uticati.

Van materijalnih kriterija, ja sam najveći dobitnik, pored toliko ljudi koji me vole i koje volim ja. Nastojao sam da nikada ne profitiram na ljudskoj nevolji, posebno što su to u mom slučaju bili moji sugrađani, prijatelji, familija… Nisam mogao prihvatiti da na tome zarađujem pare, da to neko možda kasnije zloupotrebljava. Nema novca koji to može nadoknaditi. Na zapadu si interesantan u medijima samo do kada imaju koristi od tebe.

Meni su moja prijateljstva važnija od sve slave, potencijalnog novca i nagrada.

Vjerovatno je tako sa ljudima kojima je važnije da imaju svoja mjesta i svoje ljude, bilo da je riječ o Sarajevu i Zvonu, gdje sad razgovaramo, ili tvojim pariškim mjestima kao što je Chez Josette. Važnije ti je, pretpostavljam, imati vlastite oaze nego svjetske naslovnice.

To mi je najvažnije. Još uvijek nisam izgubio nijednog prijatelja iz bivše Jugoslavije. Ne bivše, nego iz Jugoslavije (smijeh). Svugdje sam dobro došao. I sve ove podjele za mene su vrlo mučne. I ove silne granice koje moramo prelaziti. A među normalnim ljudima tih granica nema.

Kad smo kod granica, juče smo zajedno prelazili jednu i ti je prelaziš sa svojom evropskom ličnom kartom. Sa zajedničkim prijateljem, prije tog graničnog prelaza, razgovarali smo o tome koliko bi se umjetnost vas koji ste otišli razlikovala da ste ostali u Sarajevu. Čime bi se zapravo bavio da još uvijek u Sarajevu živiš i radiš?

Ne znam, ja sam toliko toga napravio u Sarajevu prije i za vrijeme rata. Vjerujem da bi i nakon rata bilo tema, ali bi ih bilo teško sačuvati od potpadanja pod propagandu.
I prije rata i u ratu sam imao veliku slobodu i radio sam ono što sam mislio. Možemo to nazvati i hrabrošću i ludošću, ali tada ništa osim toga nismo ni imali. Samo smo mogli nastaviti raditi i oponašati normalan život.

Poslije rata ni sam ne znam šta bih radio. Nisam bio tu, bio sam u Parizu od 1995. pa nadalje. Vjerovatno bi bilo tema, ali mislim da sam u ratu toliko toga napravio, da se nema kud dalje.

Sa distancom sam uradio izložbu „Sarajevo – Strašni grad, Strašni pisci, Strašni fotograf“ i mislim da je to bio vrhunac. Nakon toga, teško je nešto novo napraviti tog obima i značaja. Možda neke manje izložbe.

Da sam ostao, sigurno bih nešto radio, ali ne znam da li bi imalo tu težinu. I ne bi bilo okolnosti izostanka bilo kakve kontrole kao što je to bio slučaj u ratu.

I ta potreba da stvaramo da bismo se izdigli iznad surove stvarnosti je bila posebna dimenzija stvaranja.

Otišao sam u Pariz, počeo od nule, pa sam opet stvorio nešto i dostigao kulminaciju. Vidjećemo šta će biti dalje.

Izložba „Sarajevo – Strašni grad, Strašni pisci, Strašni fotograf“ jedna je od tvojih najznačajnijih izložbi. Zapravo je ona još jedna demonstracija tvojih socijalnih vještina i mogućnosti da povežeš toliko ljudi koji su dali vlastiti literarni doprinos njenom nastanku. Koliko su pripreme trajale i koliko je tebi bilo važno finale, odnosno postavka u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine?

Bilo mi je jako važno. Iako u osnovi nisu, ponekad mi se čini da su fotografije, kad ih ne prati tekst, šture. I bilo mi je važno povezati ljude koji znaju lijepo pisati i dodati još neku nijansu emocijama.

Bilo mi je važno da različiti autori cijeli period koji smo preživjeli oplemene svojim pjesmama, pričama, esejima… Zanimljiv je naravno i onaj segment gdje fotografije same pričaju priče. Poput Juke na primjer, od heroja do fotografije izblijedjelog poderanog plakata na ulici.

Sve su to sarajevske, ratne, ali i univerzalne priče. Dio tog univerzalnog je da si jedan dan gore, a drugi dole.

Bilo mi je jako važno. Tri godine sam spremao tu izložbu. I tada ekonomski interes nije igrao nikakvu ulogu, kao i obično.

U početku nije zamišljeno da bude 150 pisaca. Planirano je da bude 40 pisaca i da bude samo u Zvonu. Međutim, krenulo je da se širi, a proces se ni danas nije zaustavio. Čim pročitam neku dobru priču, povežem je s fotografijom, kontaktiram odmah autora… To može trajati i cijeli život.

Toliko smo vezani, toliko toga preživjeli, teško je da se od toga odmaknemo.

To se na najbolji način može predstaviti u Sarajevu i Sarajlije koje su preživjele rat to najbolje mogu shvatiti. Vani ljudi rijetko mogu shvatiti ono što je naše iskustvo.

Iskreno se nadam da ćemo jednog dana ovu izložbu moći vidjeti i u formi monografije. 

Mislim da će biti. Zainteresovana je i Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, na svu sreću, i nadam se da ćemo barem ovaj dio sa piscima i fotografijama odštampati. To je sada u završnoj fazi. Nije to monografija, ali jeste dokument koji bi trebao imati i englesku verziju.

Nemamo ozbiljne podrške institucija, ali nekada je od para mnogo važnija volja i srce.

Iz tvojih fotografija se prepoznaje lični odnos prema Jugoslaviji, odnosno prema njenim pozitivnim tekovinama. Nedavno si na festivalu FALIŠ u Šibeniku premijerno predstavio fotografije iz ciklusa „Gola istina“, snimljene na prostoru postjugoslovenskog Golog otoka. Kako u sebi miriš te dvije dimenzije Jugoslavije?

Zatvore sam radio i prije rata. Foča, Zenica, Lepoglava, Stara Gradiška, Slavonska Požega, Banja Luka. Zatvorenici tamo smješteni uglavnom su bili gonjeni po krivičnom zakonu. To je tada više bila priča o ljudima koji žive u specifičnim okolnostima.

Iako se Goli otok danas predstavlja kao hrvatski Alkatraz, prema mom saznanju, najveći broj tadašnjih zatvorenih staljinista bili su Srbi i Crnogorci.

Od 1956. god. postao je klasični zatvor za raznorazna krivična djela. Da je bilo „veselo“ nije, pogotovo kad se na fotografijama vidi šta su sve tamo morali raditi i što ne bi trebalo biti dozvoljeno u civilizovanom svijetu. To je sigurno jedna od najvećih mrlja u prošlom sistemu.

Nisam nikada želio idealizirati Jugoslaviju niti onaj sistem. Živio sam i odrastao u tom vremenu, moje najbolje godine bile su tada, ali ni tada nisam bio privilegovan. Bio sam dijete radničke porodice. I tada i danas, sve što sam dobio, bilo je zahvaljujući vlastitom radu.

Tada neke stvari možda nismo znali, danas ih znamo i naravno da treba pričati o tome. I o dobrom i lošem.

Početkom godine u Parizu bila je takođe tvoja uspješna izložba pod nazivom „Bila jednom jedna Jugoslavija“. 

Izložba je planirana za decembar prošle godine, ali je pomjerena za početak ove, a nastala je između ostalog i povodom obilježavanja stote godišnjice od osnivanja prve Jugoslavije. Prvobitni datum poklopio se i sa obljetnicom potpisivanja sporazuma između Njemačke i Francuske, što je ipak bilo važnije, te je pomjerena.

Ove godine se navršava i 40 godina mog fotografskog rada i na izložbi je predstavljen dio opusa koji obuhvata predratno blagostanje, prve proteste za mir, početak rata i ratišta kao što su sarajevsko, vukovarsko, mostarsko… Posebno mjesto na postavci činile su fotografije spomenika revolucije, odnosno onoga što je od njih ostalo, te fotografije danas najčešće odbačenih Titovih slika.

Prvi put sam ga vidio kada je na sarajevskom Narodnom univerzitetu o njegovoj knjizi Strategija pauka govorio Kasim Prohić, drugi put opet u Sarajevu na skupu o Kasimu Prohiću. Onda sam samo viđao naslove njegovih knjiga, gotovo sve pročitao. Ne čitam rado intervjue s piscima.

Ne čitam, jer je u njima previše samohvale, udvaranja potencijalnoj publici, ponavljanja već rečenog i općih mjesta (“istina”). Jedan sam intervju ipak pročitao s posebnom pažnjom, onaj u kome je u Novoj misli Jovica Aćin novinarki rekao da on prevodi sebe s nepoznatog jezika: “Možda i sve što pišem jeste prevod, jer prevodim iz sebe, prevodim sebe s nekog nepoznatog jezika.” Svaki pisac je jezik. A Aćin kaže da je on pisac koji piše tako što prevodi sebi sebe s nepoznatog jezika… Tako kaže. U tome je pisac rekao da mu je sve tajnovito, da je i sam sebi tajna, da neznanog sebe prevodi sebi u djelo, da on, pisac i svoj vlastiti prevoditelj u djelu otkriva i uspostavlja sebe i svoj svijet i to tako da više nije u pitanju njegovo osobno ja, nego da samo sebstvo postaje jezik teksta, da postaje junak djela, ali i da mu je tajna i ono što njega samog i njegov tekst uvjetuje, dakle da je u pitanju onaj temelj koji čini njegov svijet i njegovu vlastitu literaturu. Jovica Aćin je i sam prevoditelj s nekoliko jezika, ali on ne govori o tim znanim jezicima, nego o neznanom jeziku, jeziku koji još ni sam nije naučio, jer se taj jezik nikada ne može potpuno, do kraja naučiti i zato se uči do kraja, govori o jeziku za koji zna da postoji, ali ne zna ni koji je, ni kakav je, govori o čudnovatom jeziku, jeziku u kome progovore odsutni i koji opisuje daleko, jeziku u kome govore daleki i postaje blisko nedostupno, u kome je i izgubljeno i nađeno, jeziku koji opisuje paukovu politiku i daleke šume, jeziku koji obuhvata sve, od pepela do oceana, jeziku u čijoj stvarnosti sve što je nestalo, neznano ili čudovišno postaje moguće i stvarno. Taj se jezik Aćinu pojavljuje uvijek nanovo i uvijek u drugom obliku, on ga razabire u ovom ili onom djelu, u djelu drugih i u svom vlastitom djelu, svaki put ga kao po prvi put, a ponovo otkriva i raspoznaje, jer taj jezik niti je jedan niti je isti, ali jest. A da jest potvrđuje upravo Aćinovo djelo, koje u svojoj alkemiji prevođenja onoga što nije u ono što jest ne može biti dovršeno, koje je trajno otvoreno, jer je uvjetovano nepoznatim a ipak svojim vlastitim, nikada do kraja formuliranim jezikom, jezikom koji se ne da do kraja ni artikulirati ni dovršiti, jezikom koji se ne može nikada potpuno znati ni predvidjeti, jer je to onaj tamni, a divni, temeljni jezik pisca, nepoznati jezik u čijem prevođenju ono čega više nema ponovo postoji, a što nije bilo nastaje, jezik u kome ono što je bilo moguće postaje djelo. A upravo je to i takav jezik svih istinskih pisaca. Jezik stvaralaštva. Jezik koji je u biti Aćinovog poetskog govora, jer je sam taj jezik poiesis Jovice Aćina. Poetika J.A. Poetika mog drugara, s kojim sam evo ostao u vezi, iako sam odavno emigrirao u drugu zemlju, a on u svojoj emigrirao u svoj rad, u sebe sama.

Iskasapio sam najdraži dan koji smo proveli pored rijeke,
dobacio sirotici košulju koju si mi darovala za rođendan,
zaboravio sam godišnjicu našeg prvog poljupca,
prvog orgazma i prvog putovanja,
zaključao sam fioke u kojima si mogla ostaviti svoje haljine
posuo sam kupatilo pepelom,
zadirkivao lijepe žene riječima koje sam izmislio za tebe,
a ti si se, ipak, uselila u predgrađe mojih misli,
zasadila begonije i tulipane, raširila šarene stolnjake
i  zanjihala se na ljuljašci sa šoljom tople kave u ruci.

Mogao bih napisati pjesmu o svakom pedlju tvoje kože,
ispričati čudesnu priču o tome kako si ukrotila vrijeme,
otjerala sutra i ovo sada pretvorila u jezero
na  kome pecamo ribe i ljenškarimo na žalu.

Mila, mila moja!
Volim tu riječ jer klizi niz moj jezik kao kapljica meda od bagrema.
Ponavljao sam je dugo, dugo
sve dok me nisi pretvorila u muhu
omotala čvrstim nitima, opsjela i zarobila požudom.

U snovima sam bježao i očajavao nad jutrima
u kojima te neću privijati uz svoje gole snove.
Poželio sam te skloniti sa svih vidika kojima si se tako moćno šepurila
u mislima sam, stotinu puta, postao ubica
tebe, sebe i ljubavi
iako mi nijedna ta smrt ne bi vratila cijeloga mene
sve ono što si načela, uzela, izmrvila i poslala
u prostore do kojih ne stiže nikakav put.

Previše je tebe bilo na svakom koraku.

Sada sam tu,
na ovim oštrim stijenama o koje se lomi more,
vidim jasnije tvoja gola leđa
kako se nadvijaju poput jedra iznad našeg jutra.
Pohotna zora sviće kao željno čekani vrhunac
naše invazije na noć, postelju i zvijezde.

Mislio sam da sam se riješio svega toga
sve dok nisam otkrio da su
sva mjesta ovoga svijeta naseljena tobom,
da te raznosim okolo kao neki vanzemaljski virus,
sadim i umećem u krajolike, bića i vrijeme.

Svaki je oblak jastuk na kome odmaraš glavu
i svaki val nježni pregib tvog ramena,
a ja sam umorni predator koji briše tvoje tragove po svijetu
i tuguje nad svakim danom koji nije podijeljen s tobom.

U povodu knjige Aleksandra Konstantinovića, izdanje Narodne biblioteke Kakanj

Svakom je stanovniku tog malog i garavog bosanskog grada bila usađena strepnja od sirene za uzbunjivanje. Kada bi poslije onog rata njihova djeca dolazila u veliki grad na studije, u najbliže Sarajevo, u Beograd ili u Ljubljanu, na tada elitni studij metalurgije, dugo bi im trebalo da se naviknu na sirenu koja bi se probno začula tačno u podne, svakoga prvog u mjesecu. Ako bi se ikad i navikli, taj bi im jednolični zvuk – znak za prestanak uzbune – bio spomen na Kakanj, na onaj  temeljni zavičajni strah, ali i na sve ono od čega su se spasili odlaskom na studije, preseljenjem u Sarajevo, odlaskom u svijet.

O trenutku kada se začuje sirena, pogotovo ako bi mu prethodio potmuli tutanj negdje pod nogama, kao dječak sam slušao od svojih starih. Od None i Noneta, koji su desetak godina živjeli u Kaknju, od barba Dragana, koji se u Kaknju rodio i završio prva tri razreda pučke škole, od kakanjske rodbine, brojne i vesele, uglavnom plavokose i plavooke – po rejcovskoj slovenskoj lozi – koja je uz rudnik provodila život, ali i u rudnik svakodnevno silazila, sudjelujući u toj životnoj lutriji koja im je, više i preče od ičega drugog, bila upisana kao osobni i kolektivni identitet. Svi oni su, koliko god strahovali od sirene, osjećali potrebu da nekako opišu i opričaju taj strašni trenutak, koji, koliko god od njega strepili, nisu svi oni ni doživjeli. Neki jesu, ali i oni koji nisu imali su neobjašnjivu potrebu da ga nekako iskažu. A odmah zatim i frustraciju, opet svima zajedničku, zbog nesposobnosti da to i učine. Nona i Nono su, svatko na svoj način, bili vrhunski pripovjedači, usmeni, ali i pismeni, i sve su, ili skoro sve, umjeli da iskažu. Oko neiskazivog se nisu previše mučili, o tome bi uglavnom šutjeli, ili bi odmahnuli rukom, te se nasmiješili – kako to čine ljudi koji su još uvijek dovoljno daleko od vlastitog kraja – jer nisu ni pisci, ni filozofi, ni propovjednici, ali ih je, pogotovo Nonu, grdno iznutra tralo što nije bila u stanju da dopriča priču o kakanjskoj sireni. Ona ju je za svoga kakanjskog vakta dvaput slušala.

Kakanj je početkom dvadesetog stoljeća bio selo, koje se nije ni zvalo Kakanj. To selo je prve urbane naznake stjecalo sa željezničkom stanicom i modernim rudnikom, koji je otvoren na samom početku dvadesetog stoljeća. Oko ulaza u jamu nastajala je prateća infrastruktura, a odmah zatim i prve kolonije – nizovi jednoobrazno projektiranih porodičnih katnica za stanovanje rudara, koji su, shvatio sam to u Poljskoj, oko Katowica, u Šleskoj ili u Galiciji, gdje bih se, krećući se za svojim knjigama najednom zatekao usred starih rudarskih naselja i u nekoj vrsti paralelnih zavičaja mojih kakanjskih rođaka – a zatim je, u godinama prije Velikog rata, uz kolonije nastao i cijeli jedan mali grad, koji za razliku od većine bosanskih gradova nije imao ni orijentalnu čaršiju, ni zapadnjački trg sa crkvom, ni austrougarske građanske višekatnice. Rudnik je tom prvobitnom Kaknju bio i trg, i crkva, i džamija, i čaršija; povod, razlog i smisao postojanja grada.

U ona vremena, početkom sedamdesetih, kada su me kao sasvim malog dječaka dovodili u Kakanj, bio je to grad od jedva pet tisuća stanovnika. Tridesetih, četrdesetih i pedesetih godina bilo ih je, vjerojatno, i tri puta manje. Rudara je u to vrijeme, možda, bilo koliko i Kakanjaca. Samo je dio njih, nekad manji dio, živio u gradu i u kolonijama, dok ih je većina bila iz okolnih sela. Pravilo je bilo ovakvo: što je nečiji položaj u rudničkoj hijerarhiji niži, to mu je dom udaljeniji od rudnika. U kolonijama su živjeli zanatlije, električari, kovači, majstori kojekakvih rudničkih znanja, a ne obični nekvalificirani kopači. Oni su dolazili iz okoline grada. A oko Kaknja brojna su, gusto načičkana sela, čiji su stanovnici još od devetnaestog stoljeća živjeli jednom nogom u gradu, drugom nogom na selu. I na obje su strane bili na gubitku, kao huda, potpuno deklasirana sirotinja, koja nije imala nikakvih šansi da se izdigne i značajnije popravi svoj socijalni položaj. Najveći civilizacijski pomak, koji golema većina njih nikad neće doživjeti, a preturit će preko glave i nekoliko carstava, bit će prelaz od zemljanog kućnog poda do poda od drvenih dasaka. Prije otvaranja rudnika ljudi u tim selima živjeli su od stočarstva i od tradicijskog rudarenja. Ćumur im je često bio ispod oranice i bio je vredniji od onog što im je iz njihove zemlje nicalo.

Sve do Titove države znalo se da djeca rudara nemaju drugu perspektivu nego da budu rudari. Silazak u jamu bio je tradicija o kojoj se, kao što to s tradicijama već i biva, nije mnogo razmišljalo. U prosjeku se živjelo kratko. Muški bi umirali odmah poslije pedesete, od teškog rada i od istrošenosti. Ali, opet, i to je bilo bolje od onoga prije: kada je 1900. otvorena Stara jama – prvi veliki moderni kop – ti ljudi doživjeli su revolucionarni preobražaj. Nije se tek tako umiralo od gladi, a neke od bolesti postale su i izlječive. Oni toga nisu bili svjesni, ali od tog trenutka život bosanskih rudara počeo je sličiti životu rudara širom Europe, postali su s njima jedan rod.

Kada se 21. travnja 1934. u rano popodne, pred sam kraj smjene, začula sirena, i kada se u tišini i užasu sav živi Kakanj stuštio prema rudniku, jer je svatko dolje imao nekoga svog, bio je to trenutak u kojem se nadvoje polovio život svakoga Kakanjca pojedinačno. Događaj je to koji je neusporediv s bilo kojim drugim životnim iskustvom, pa čak ni s ratom. Osim što se rat razvuče pa traje četiri godine, a ovo je događaj od jednoga dana, u ratu, gledano iz kakanjske perspektive, gine se manje. Tog je dana u Staroj jami živote ostavilo 127 ljudi. Od onih koji su se nalazili na trećem, tada najnižem nivou, preživio je, i to nevjerojatnim slučajem, samo jedan rudar.

Vrijedi zamisliti koliko je to smrti po glavi stanovnika, koliko je to smrti na jedan mali, u se zatvoreni Kakanj, koji u tom času nema vezu ni s Bogom, ni s okolnim svijetom, i svu tu smrt u trenutku mora podnijeti sam. Pritom nije riječ samo o porodicama koje su ostale bez svojih očeva ili braće, niti o onim sljedećim, kojima su se braća i očevi sretnim slučajem živi vratili, nego o baš svakom tko je tad živio u Kaknju i ta mu se velika i strašna smrt zbila pod nogama i nad glavom. Svakome tko je čuo sirenu, topot nogu koje trče ka rudniku, te dugi muk i lelek koji su uslijedili i koji su zatim trajali nepodnošljivo dugo. Sve to je nezamislivo i u suštini neusporedivo iskustvo. Otud ta čudna potreba da se ono opiše i ta frustracija pred neopisivim.

Prije nekoliko mjeseci se u izdanju kakanjske Gradske biblioteke pojavila knjiga skromna po obimu, jedva joj je sto i dvadeset stranica, koja vjerojatno nikad neće doprijeti ni do jedne knjižare, a teško da će je i u bibliotekama biti. Autor je Aleksandar Konstantinović, a knjizi je  naslov “Stara jame, rudarska katastrofa 1934.” i podnaslov “Sjećanja preživjelih rudara”. Radi se o nizu izrezaka iz sarajevskog Oslobođenja iz godine 1964, feljtona koji je izlazio povodom tridesetogodišnjice nesreće, što ih je jednoga dana još 2008. u biblioteku donio jedan lokalni entuzijast, čuvar zavičajnih sjećanja. U biblioteci su namislili da to objave kao knjigu, pa su iste godine od autorove udovice zatražili i dobili odobrenje, ali je iz nekog, možda i predvidljivog, razloga trebalo još deset godina da knjiga i izađe.

U nas nema povijesti, nema historije. Naši se ljudi plaše povijesti više nego zubara, više nego vakcine. Oni vole legende i mitološka domaštavanja i dopisivanja, vole novosmišljenu nacionalnu povijest u kojoj, naravno, nema mjesta za rudarske nesreće, pogotovu ako baš nema načina da se Dodik i Čović nekako za njih optuže ili ako u tim nesrećama ne postoji nacionalno predestinirana žrtva, nego se, eto, umiralo mimo plemenskog reda. O nesreći u Staroj jami 1934, kao ni o onoj sljedećoj, u jami Orasi iz 1965, u kojoj će umrijeti 128 rudara, kao ni o svim drugim kakanjskim i zeničkim rudarskim nesrećama ne postoje historiografske knjige, nema ni značajnijih publicističkih radova, ne postoji književnost na tu temu, nema nijednog igranog filma; samo poneki teško dostupni dokumentarni film i sjećanja na uništene kilometre filmske i televizijske vrpce na kojoj su, uglavnom, bila svjedočanstva o tome kako se jugoslavensko društvo nosilo s kakanjskim i zeničkim nesrećama.

I ta otužna priča o solidarnosti radnih ljudi i građana s postradalima i njihovim porodicama, a onda i s malenim i tužnim Kaknjem, tim njedrom svih nesreća! Naravno da je i to bila laž, projektirana politička laž komunizma, i naravno da bi onaj tko bi prije trideset godina ukazivao na tu laž završio linčovan od solidarnog naroda i osuđen od narodnog suda, kao što i danas postoji projektirana politička laž nacionalizma, i lažna solidarnost sa selima i gradovima koji su klani i zaklani u proteklom ratu, na koju nije zdravo ukazivati, e da ne bi završio linčovan od naroda koji se tobože solidarizira sa stradanjima zaklanih. Razlika je samo u tome što više nema narodnog suda, da sudi linčovanima.

Malena knjiga iz kakanjske Gradske biblioteke tu je da zamijeni jednu nepostojeću povijest. I ona to čini na ganutljiv način. Njezin autor Aleksandar Konstantinović zapravo je bio kakanjski apotekar. I naravno, čovjek sa strane. Ljudi sa strane najviše su dobra i učinili ovim mahalama i kasabama, jer su jedino oni imali stvarnu potrebu za sjećanjem. Konstantinović je, sjećajući se, obilazio preživjele svjedoke nesreće i njihova iskustva organizirao u niz epizoda novinskog feljtona, koji je, naravno, imao i vrlo snažnu političku i ideološku poruku. Rečeno je tako da iza svog tog kakanjskog rudarskog i rudničkog jada stoji izrabljivačka pohlepa austrougarskih “okupatora”, kao i nebriga kraljevinske jugoslavenske kapitalističke vlasti za život i sudbinu proletera. Prvo je u konstituciji kakanjskog rudnika, a drugo je dio trenutkog stanja koje je do nesreće dovelo. Danas, u socijalizmu, sve je bezbeli drukčije. Piše to dobri i dragi kakanjski apotekar u proljeće 1964, skoro tačno godinu dana prije nego što će se 7. lipnja 1965. dogoditi druga, još gora nesreća. I ne samo to, nego on kaže kako je danas, uza sve elemente osiguranja, nesreća iz 1934. praktično nemoguća.

Konstantinović, međutim, vrlo precizno opisuje sam događaj, ali i sve ono što je predstavljalo širi kontekst nesreće. Jadranska straža, organizacija jugoslavenskih patriota i kulturnih entuzijasta, pripremala je tih dana priredbu s kazališnom predstavom, muzičkim programom i plesom, koja je trebala biti veliki događaj za cijeli Kakanj, i koja se trebala održati popodne i navečer tog 21. travnja 1934. Bilo ih je koji su se s kolegama mijenjali za smjenu, pa su ujutro ušli u jamu, e da bi navečer stigli na zabavu.

Autor razgovara s preživjelima, svi su mu na raspolaganju, osim onoga jednog koji je na trećem nivou Stare jame preživio vlastitu smrt. On je nakon tog događaja pomalo sišao s uma, nema ga više među onima koji se sjećaju, kao da je pola njega umrlo, a ono šutljivije pola je živo. Ljudi pričaju kako su uspijevali da izađu iz zamračene jame pune dima i otrovnih plinova, pričaju o rudarskim konjima, o tome kako su se spašavali hvatajući konja za rep, i on bi ih izvukao van… Pričaju mirno i sabrano, kao što to obično i čine ljudi koji su preživjeli strašni događaj, a zajednica im nije pružila priliku da doživotno igraju ulogu žrtve. Kakva žrtva! Svaki od tih rudara, osim dvojice njih, onoga koji je sišao s uma i još jednog koji je već bio za penzije, vratio se u jamu, te je ne misleći o vlastitoj traumi radio sljedećih deset, dvadeset, trideset godina. I zapravo je dobro što je tako. Odričući im pravo da žive u ulozi žrtve, omogućili su im da ostanu normalni ljudi. Cinično bi bilo reći, ali to i nije sasvim krivo: odsustvo stvarne društvene solidarnosti sa žrtvama u slučaju preživjelih Konstantinovićevih rudara bilo je više nego ljekovito.

U vrijeme kada je kakanjski apotekar sastavljao svoj feljton nije bilo važno što su po vjeri i naciji bili rudari iz Stare jame, poginuli i preživjeli. Nije to bilo važno ni 1934, kada se nesreća dogodila. Ali i tada, kao i danas, imena su govorila sama od sebe. Struktura rudara djelom je odgovarala strukturi stanovništva u okolnim selima, naročito onim siromašnijim. Rudari su, dakle, bili Hrvati i katolici, te Bošnjaci i muslimani, uz rijetke Srbe, pravoslavne. Oko Kaknja jedva da je bilo pravoslavnih. Drugim, pak, dijelom rudari su, pogotovo stručniji među njima, bili kuferaši, Slovenci, Hrvati iz Hrvatske, Švabe… Jedan se tako zvao Ciril Jenko. Noćima nije mogao spavati, jer je znao da se u jami nakuplja metan, a nije znao što da učini. Uzalud je nadležnima prijavljivao stvar, uzalud se žalio na lošu opremu.

Emocionalno govoreći, što je za nas rudarska nesreća iz 1934? Nitko iz tog vremena nije više živ, i vjerojatno se ni među najstarijim Kakanjcima ne bi mogao naći netko tko se, makar i kao dijete, sjeća onoga što se događalo 21. travnja 1934. Malo su življa sjećanja na onu drugu nesreću od 7. lipnja 1965, ali i ona već pomalo cure i izmiču put grobnog zaborava. Nakon što protekne vrijeme i isteknu godine prosječnih ljudskih života nesreća iz jednoga vremena, koliko god ona stvarno velika bila, gubi na onoj radijacijskoj moći i snazi, pa samim tim više ne upravlja životima i načinu reagiranja živih. Tako je i s masovnim zločinima – o čemu pametniji među Europljanima razmišljaju tokom posljednjih godina, kako se približava vrijeme postmemorijskog iskustva Holokausta, dakle onog što dolazi nakon što živa sjećanja minu – ali nešto nakon svega, ipak, ostaje. U kulturnom, antropološkom, identitetskom, sociološkom smislu. Dobro društvo starije je od svakoga svog izravnog i živog iskustva, starije od svakoga život sjećanja. Živim se mogu nazvati ona sjećanja koja obuhvaćaju generacije svjedoka i njihovih doživljenih nasljednika, koji su svjedočanstva slušali. Dakle, živa su sjećanja generacija djeda (babe), oca (majke) i unuka. U tom smislu Holokaust će postmemorijski biti živ i prisutan kao iskustvo, dok god je unuka onih koji su u Holokaustu sudjelovali, kao žrtve, kao počinitelji ili kao nijemi promatrači. Tako je i s nesrećom u Staroj jami.

Ona je, ta nesreća, recimo živa u tom sjećanju na bližnje koji su imali potrebu da opišu ono što je neopisivo i koji su se po stotinu puta vraćali na priču o gradiću koji se plašio rudničke sirene. Kada bih od toga mogao napisati priču, roman, književni tekst koji bi uspješno kapsulirao to iskustvo i traumu što je iz njega proizlazila, događaj od 21. travnja 1934. ostao bi trajno zabilježen u kulturnom i u emocionalnom iskustvu. Važnost knjige objavljene u kakanjskoj Gradskoj biblioteci upravo je u tome što neznanom nekom pruža mogućnost da, možda, sačuva ono što bi inače bilo zauvijek zaboravljeno. Ili, što je od zaborava još i mnogo gore, pretočeno u mit i legendu. Književnost se, za razliku od povijesti, katekad služi mitom i legendom. Ali, jednako kao i povijest, književnost je način da jedna kultura ostane izvan mita i legende. Književnost je istina o događaju.

Kada se staklena ili porcelanska
posuda slomi kod
vrata nadomak praga to
donosi Šejtana u kuću,
Demijurga,
samoga Vraga
govorio mi je nepoznati
sveštenik u snovima

a devojka crnih očiju
pravila mu je društvo.

Tako je zato što
ne možeš dobro očistiti
parčiće stakla, porcelana i
prebaciti ih preko svog praga.
Uvek se nađe neko parče
koje će čekati pravi trenutak
da poseče, da povredi

Kao što Šejtan
čeka svoj vakat
u svakoj kući
svakoga dana

u uglovima naših soba
u pukotinama parketa
​u rupama laminata.

Za časopis Prosvjeta razgovor vodili Čedomir Višnjić i Goran Borković

Miljenko Jergović jedan je od najprevođenijih i najnagrađivanijih hrvatskih pisaca čiji je književni uspjeh odavno nadišao granice ne samo Hrvatske, nego i regije. Razgovarali smo s njim o jezičnom zajedništvu na prostorima nekadašnje Jugoslavije, stanju suvremene literature na našim prostorima, budućnosti knjige, Branku Ćopiću, Lazi Kostiću, pa i o nogometu…

1. Jedan si od onih koji žive i rade ne obazirući se na novostvorene granice, naročito one hrvatsko-srpske, pa te molimo da nam kažeš kakvo je tvoj viđenje jezične situacije na ovoj relaciji. Udaljavaju li se jezične prakse dva naroda, unatoč žestokim nacionalnim integracijama imamo provalu dijalekata na jednoj i drugoj strani, više ne brinemo o tome hoćemo li se razumjeti van užeg jezičnog kruga… Kako živiš s lektorima, što misliš o perspektivama jezičnog zajedništva, mimo političkih inicijativa na tu temu?

– Ne, jezične prakse se ne udaljavaju, i to iz najmanje dva razloga. Prvi: između Hrvatske i Srbije, ali i Bosne i Hercegovine, morao bi postojati neusporedivo viši i neprelazniji zid od onoga zida što su ga između 1991. i 2000. tvorile stvarne i imaginarne crte ratnih frontova, pa da se nakon nekoliko desetljeća takvoga zida jezične prakse stignu uzrazlikovati. Drugi: da bi se stvorile jezične razlike, za kojima su najprije krenuli žudjeti hrvatski nacionalisti, e da bi im se tokom vremena u toj žudnji priključili njihovi srpski pa bošnjački sumišljenici, nije dovoljno uspostavljanje neformalne pravopisne policije, koju sačinjavaju zaošijani jezikoslovci, akademici i profesori, fanatici pravopisnih normi, nego je nužno stvarati novu književnost na novim jezicima, te postupno prevoditi onu staru, koja je pisana na tom otrovnom zajedničkom jeziku. Takvo što je bilo započeto u NDH, toj monstruoznoj državi, koja je, međutim, za razliku od Republike Hrvatske imala nekakvu, makar i naopaku, kulturnu politiku, ali čak i da je, ne daj Bože, NDH duže opstajala, rezultati ne bi mogli biti naročiti. Da bi se stvorio novi jezik, Hrvati bi se morali odreći svega onog što je stvoreno na starom i na starim jezicima, što je skoro pa nemoguće. Isto bi, s istim ciljem, morali učiniti i Srbi, te Bošnjaci. Između ostaloga i zato što se hrvatski nacionalistički cilj ne može ostvariti bez ostvarenja srpskog nacionalističkog cilja. Nije dovoljno da Hrvati izmisle novi jezik. Istovremeno moraju i Srbi izmisliti svoj, jer se inače događa ono što se događa u posljednjih tridesetak godina, o čemu bi mnogo kompetentnije mogao i trebao govoriti profesor Ranko Bugarski, čovjek koji se izvan svake sumnje najozbiljnije bavio životom naših leksika, a to je da Hrvati ubace neku svoju riječ u opticaj, pa je onda slobodniji među srpskim govornicima i piscima krenu koristiti kao svoju. Pogledajte samo učestalost riječi glede u tekstovima srpskim autora. Ta je riječ u srpski jezik najprije ušla kao stilski snažno obojena riječ, obično blagog ili manje blagog izrugivanja Hrvatima, e da bi zatim zaživjela kao sasvim normalna, obična, upotrebna riječ. I eto tragedije, Hrvati su promovirali riječ od koje će krenuti naše razlikovanje, a Srbi su je zatim slobodno preuzeli. Ukrali su je kao što deran ukrade sladoled iz škrinje pokraj seoske trafike. A ima i treće: da bi se zajednicama uzrazlikovao jezik morala bi im se prethodno radikalno uzrazlikovati stvarnost. A stvarnost u Srbiji i Bosni i Hercegovini danas je mnogo sličnija i srodnija stvarnosti u Hrvatskoj, nego što je to bila 1985, recimo. To je posljedica nacionalističke vladavine u te tri zemlje, ali i prokletstvo tužnih sudbina svih naših nacionalista. U zadnjem desetljeću socijalističke Jugoslavije život se u pojedinim republikama dublje razlikovao nego što se razlikuje danas, a kulturni (pa i jezični) supstrat njihovih metropola bio je supstancijalno i suštinski udaljeniji nego što je danas. Zašto je bio udaljeniji? Zato što je bio supstancijalniji. Ili pojednostavljeno rečeno: dok je hrvatska književnost još postojala, ona se bitnije razlikovala od srpske nego danas kada hrvatske književnosti zapravo nema. Osim toga, u ono su vrijeme hrvatski nacionalisti svoj duh i ukus odgajali na hrvatskim pjesmama, na hrvatskoj tradiciji, a ponekad i na nekim ozbiljnijim i manje folklornim europskim tradicijama. Hrvatski nacionalisti u osamdesetima nisu se odgajali na Lepoj Lukić ili na Zorici Brunclik. Današnji, pak, hrvatski nacionalisti, i to skoro bez izuzetka, svoj kulturni habitus stvaraju na prvacima i prvakinjama srpskoga novokomponovanog folklora. Pogledajte samo što na svojim svadbama slušaju hrvatski nogometni šampioni – koji su, i to recimo, prvaci hrvatskog nacionalnog duha, te samim tim i prvaci hrvatskog nacionalizma – ali ne samo oni, nego pogledajte što to trešti iz crnih limuzina sa slovom U na registarskoj tablici: Ceca, Stoja, Aca Lukas… I kako onda da se hrvatski jezik uzrazlikuje od srpskog, recite vi meni?

1.  Kako vidiš stanje savremene domaće literature, naročito proze? Ona srpska je izgubila na ranijem značaju gubitkom kruga svojih tema…. Kako se nositi sa konkurencijom koja je bliža nego ikad, onom svjetskom, danas kad se može čitati Kabrea, Serkasa, Tokarčukovu, Ulicku… Kako evropeizirati naše teme, ili je to samo pitanje snage talenta i literarnog izraza?

– Srpska književnost izgubila je svoj jedini prirodni kontekst, a to je kontekst Jugoslavije. Izgubila ga je ne zato što se ta država raspala i nestala, budući da je rečeni kontekst bio od države stariji, nego ga je izgubila odrakavši se onog na čemu je utemeljena. Da bi se to objasnilo, možemo opet krenuti s pričom o našim rodnim i rođenim nacionalizmima. Za razliku od hrvatskog nacionalizma koji je u dvadesetom vijeku u pravilu bivao kulturno isključujući, u sebe zatvoren i ekskluzivan, srpski je nacionalizam bivao kulturno inkluzivan, osvajački, ekspanzionistički. Za razliku od političke stvarnosti u kojoj ekspanzionizam i osvajaštvo nisu na dobrom glasu, u kulturi, a pogotovu u književnosti, riječ je o nečemu što je apsolutno pozitivno konotirano. Zahvaljujući spremnosti da uključi druga i drukčija iskustva, da priključi svjetove koji se razlikuju od vlastite dominantne legende o svijetu, srpska književnost i kultura dvadesetog stoljeća mogla je adoptirati Ivu Andrića, a zatim mu stvoriti uvjete da do kraja bude to što je bio. Ali ne samo Andrića, nego na neki drugi način i Crnjanskog, čija su se formativna kulturna iskustva radikalno razlikovala od iskustava neke zamišljene srpske matice. Hrvatska kultura i književnosti ne samo da nisu mogle stvoriti Andrića i Crnjanskog, nego su se formirale i opstajale na isključivanju čak i onih sumnjivih i nedovoljno hrvatskih elemenata koji su izlazili izvan zadane legende o identitetu nacionalne kulture. Čak ni Krleža, veliki Hrvat, koji je istovremeno bio i veliki Jugoslaven, nije podnosio ideje o širenju zadatih okvira hrvatskoga kulturnog i književnog identiteta. A što se događalo u posljednjih četvrt stoljeća? Događalo se uglavnom to da su Srbi sve više počeli bivati Hrvatima, da su istraumatizirani raspadom Jugoslavije poput nekakvih uvrijeđenih frajli počeli vlastitu kulturu i književnost zamišljati na način na koji Hrvati zamišljaju svoju kulturu i književnost. I naravno da to onda stvara probleme u imaginiranju svijeta, onoga stvarnog i onih književnih. Kao posljedica takvih promjena stvara se, recimo, apsurdna situacija u kojoj u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini postoje neke regionalne književne nagrade, koje mogu dobiti, pa ih i dobivaju, pisci iz Srbije (spomenimo samo tuzlansku nagradu koja nosi ime Meše Selimovića i rovinjsku koja nosi ime Mirka Kovača, premda su autori iz Srbije čašćeni i Nagradom V.B.Z.-a, te u međuvremenu ukinutom nagradom Jutarnjeg lista…), dok u Srbiji nijedna takva nagrada ne postoji. Ovo spominjem ne zato što bi nagrade bile same po sebi važne, nego zato što su one simptom i slika nečega drugog.

1. Kako vidiš budućnost knjige, one na našem jeziku u društvima koja žive ili od turizma ili od gastarbajtera i koja kulturu otvoreno funkcionaliziraju za potrebe turizma?

– Budućnost knjige je onakva kakva je i budućnost društvene zajednice. Ako Hrvati doista odluče da budu sobarice i konobari, te u slučaju da su talentiraniji, policajci i fudbaleri, tada će ih nestati. Sezonu-dvije prije nestanka Hrvata nestat će i hrvatskih knjiga. A što će za to vrijeme biti sa Srbima? Srbi će, pretpostavljam, nestati iz nekih drugih razloga. Ali će, nestane li Hrvata, sigurno nestati i njih. Nemoguć je svijet u kojem bi bilo Srba, a ne bi bilo Hrvata. I obrnuto.

1. Jedan od velikih pisaca, srpskih, bosanskih, ličkih je Branko Ćopić. Što danas da radimo, kako da spasimo Nikoletinu, Jovančetovu družinu? Ili drugi primjer; gledao sam nedavno sjajni Bauer-Diklićev film „Ne okreći se sine“. Kud idemo ako se toga odričemo?

– Odricanje od Ćopića je odricanje od njegovih složenih identiteta. Svedemo li ga na Srbina i na srpskom pisca, kao što se sve češće radi, od njega nam neće ostati ništa. U ona vremena Ćopić je najprije bio percipiran kao Krajišnik. Tada je pojam Bosanske krajine imao neku svoju dubinu i sadržaj, ali i svoj mentalitetni okvir. On je, pogotovo u svom neusporedivom dječjem opusu, bio pisac tog mentaliteta. Iako je za sebe govorio da je – Ličanin. Usto, Ćopić je, naravno, bio Srbin. Ali ne bilo koji i bilo kakav Srbin, nego onaj iz kraja čije su veze i omraze s komšijama vrlo krvave, čvrste, vječne. Iako je obično nije takvom predstavljao, njegova književna tema bila je izrazito nacionalna i u komunikaciji s onim Drugim i Drukčijim. Šta nam je Branko Ćopić, a i šta je Branko Ćopić današnjim Srbima i srpkoj kulturi i književnosti ako onoga Drugog i Drukčijeg više nema? Eto, i zato bi za lijepo sjećanje na njega, ali i za svako buduće čitanje Ćopića, valjalo imati na umu odakle je on, te čiji je još on. Čiji je? Pa onih Drugih i Drugačijih! A kad pitate za Bauerov filmski klasik, tu je stvar jasna: ustašija je učinila sve da tog filma više ne bude. I, eto, nema ga. Oni koji su kod Bauera poraženi, u stvarnosti su pobijedili. I tako je film izbrisan iz stvarnosti. Kao i toliko toga drugog.

1. Što činiti sa školskim programima; kome i kako objasniti da se ne može dijete pristojno i ozbiljno obrazovati na ovdašnjim jezicima, da ne može razumjeti njihovu ljepotu i vrijednost, vrijednost baš te svoje nacionalne kulture, ako preskoči sa jedne strane granice npr. Lazu Kostića, a sa druge S. S. Kranjčevića, ako nikad nije čulo za Cankara… Imena slučajno naletjela iz sjećanja…

– Ili jednostavno govoreći: hrvatsku književnost ne možete saznavati i znati bez srpske književnosti. I obrnuto. To možda i jest razlog zbog kojeg hrvatske književnosti uglavnom više i nema. A bez književnosti se, naravno, djeca ne mogu obrazovati na ovdašnjim, kao ni na bilo kojim drugim jezicima. Bez književnosti, patetično govoreći, nema, niti može biti materinjeg jezika. A materinjeg jezika, u našem zlosretnom srpskohrvatskom slučaju, nema bez jezika onoga prvog, omrznutog komšije.

1. Problem obrazovanja još je dublji za srpsku nacionalnu zajednicu. Manjinske škole i programe napadaju podjednako i ljevica i desnica, svatko iz svojih razloga i ideoloških potreba. S druge strane, Talijani slične prigovore rijetko mogu čuti…

– Talijani za početak imaju tu sreću da se dovoljno razlikuju. I, budimo malo cinični, tu sreću što skoro da ih i nema. Premda ne znam koliko bi malo trebalo biti Srba u Hrvatskoj, pa da hrvatski nacionalistički ukus bude zadovoljen. Vjerojatno Srba i ne može biti tako malo da ih istovremeno ne bude previše. Ali zašto je tomu tako? Iz različitih razloga, od kojih su neki više psihopatološke, nego demografske i kulturološke naravi. Naime, nakon što bi već nestali i posljednji Srbi iz Hrvatske, ništa se ne bi promijenilo, niti bi se nacionalistička histerija utišala. Čak bi se moglo pretpostaviti i da bi je to samo pojačalo. U tom bi času strani element, element Srba, postao u Hrvatskoj nevidljiv, ali zato još mnogo prisutniji. I onda bi se lov na Srbe nastavio na metafizičkoj razini. Otkrivalo bi ih se, i to po nekoliko njih, u svakom preostalom Hrvatu. Onom nepravovjernom, ali i onom pravovjernom. Srbi svi i svuda bi u tako zamišljenom i ostvarenom hrvatskom svijetu bez Srba, postali nerješiva napast. To se, čini mi se, već događa. Hrvatski nacion je do izbezumljenja iritiran svrabom svojih amputiranih organa, ali i, još mnogo gore od toga, otkrićem da se srpsko pitanje u Hrvatskoj ne rješava nestankom Srba. Jednako je to užasavajuće za hrvatsku ljevicu, kao i za desnicu, premda su obrasci užasnutosti različiti.

1. Možemo li zadržati kontrolu nad vlastitom prošlošću nad vlastitom nacionalnom kulturom, baveći se njom na ovaj današnji način? Ili neizbježno upadamo u krug sužene kulturne reprodukcije…

– Nikad se mi nismo dovoljno ozbiljno bavili svojom prošlošću, e da je ne bismo pokušavali mijenjati. Kod kulturnih naroda prošlost je ono što se nastoji fiksirati i opisati, upravo zato da bi se spasilo od onih koji bi da mijenjaju prošlost.

1. Kako u tom kontekstu gledaš na budućnost Srba u Hrvatskoj? Njima se i dvadeset tri godine nakon kraja rata nameće osjećaj kolektivne krivnje tako da i ovaj preostali postotak „ima pravo“ ovdje više biti, a manje uistinu živjeti, i to samo dotle dok većinska politika ne odluči drukčije. Nekad su nas ovdje gnjavili pitanjem za koju reprezentaciju navijamo, danas toga više nema, ali zlosretna identitetska priča golmana  Subašića vrlo je znakovita.

– Pripovijest o Subašiću je nevjerojatna. To je ono kad se nitko ne usuđuje ispričati priču koja tako neizrečena lebdi između ljudi, kad nema pisaca ni književnosti, nema narodnih pjesnika koji bi pripovijest opjevali, i onda se u jednom trenutku priča sama od sebe ispriča. Danijel Subašić, recimo to i po stoti put, ima puno ljudsko pravo da bude Hrvat. I to se pravo ni po čemu ne razlikuje od istoga takvog prava koje, recimo, imam ja, ili koje imaju građanin Plenković ili građanka Grabar-Kitarović da isto tako budu Hrvati. Samo što za razliku od nas, koji smo slobodni tematizirati svoje matere i očeve, njihove zavičaje i identitete, pa to s vremena na vrijeme i činimo u različite javne i privatne svrhe, Danijel Subašić bi trebao biti Hrvat bez ćaće Jove i matere Boje, i bez zavičaja u Rašteviću kod Benkovca. Sve je, osim tog njegovog hrvatstva, u slučaju Danijela Subašića višak koji bi se morao prešutjeti i prešućivanjem sakriti. Ono što je u mom slučaju identitet ili tvorbeni materijal mog identiteta, u Danijelovom je slučaju – sramni detalj. Ili niz sramnih detalja. Ono što su za mene zapišane i zasrane vojničke gaće koje sam nosio u kninskim i lastovskim kasarnama sa 1984. na 1985, to je za njega – barem iz perspektive koja mu se u Hrvatskoj i u hrvatskim medijima nameće – njegovo podrijetlo. I to je strašno! To stoji kao znak prokletstva, ali ne nad Subašićem, nego nad zajednicom koja Subašića dovodi u takvu situaciju. Pred većinom preostalih Srba u Hrvatskoj, naročito pred onima koji žive izvan Zagreba (kojem valja pridodati Istru, kao neki zaštićeni, povlašteni prostor), izbor je ili da potisnu i u sramnu zonu premjeste sve ono što čini njihove privatne i porodične identitete i da budu Hrvati na način Danijela Subašića, ili da podnose teret onog što nazivate kolektivnom krivnjom. Drugi je izbor teži, egzistencijalno rizičniji, ali je na neki način bolji i dostojanstveniji. Osim toga, kolektivna krivnja je, možda, i korak prema kolektivnoj odgovornosti. A ona je nešto što bi bilo dragocjeno i za hrvatske Srbe kao i za hrvatske Hrvate. Ali naravno, odgovornost je nešto što sami izabirete. Odgovornost se, za razliku od krivnje, ne može nametati.

1. Što misliš o ovom novom, medijski guranom fenomenu, totalne radosti, pa totalne žalosti? Odakle izvire ta egzaltacija?

– Lažna osjećanja su, kao što znamo iz meksičkih i turskih sapunica, uvijek vrlo snažna, ekstremna. A kakva bi kolektivna, medijski ili politički projicirana osjećanja i mogla biti nego lažna? Za proizvodnju takvih osjećanja koriste se pobjede nogometaša i preminuća slavnih osoba, onih za koje su baš svi građani čuli, pa se na kolektivnim karminama i zadušnicama mogu uspješno identificirati.

1. Više puta si pisao o Beogradskom sajmu knjiga i o beogradskoj književnoj i kulturnoj sceni. Čini li se i tebi da bi ta sredina još jednom mogla postati centar okupljanja južnoslavenske pisane riječi?

– Da, ali ovaj put to se događa iz manje dobrih razloga. Naime, Beograd nesumnjivo danas jest centar južnoslavenske, te srpskohrvatske pismenosti. Više je danas knjižara u Knez Mihajlovoj i nekoliko okolnih ulica, nego u cijeloj Hrvatskoj. Ovo nije hiperbola, ovo nije stilsko pretjerivanje, nego gola, tehnička i statistička istina. Kao što više knjiga – uključujući one dobre i važne – godišnje objavi beogradska Laguna, nego svi zagrebački izdavači zajedno. I naravno da onda preostali pismeni, za književnost zainteresirani Hrvati hrle u Beograd po knjige koje su objavljene na njihovom meterinjem jeziku ili na jeziku koji je nepodnošljivo blizak i srodan tom jeziku. Beograd postaje centar okupljanja južnoslavenske, pa samim tim i hrvatske pisane riječi zato što projektantima hrvatske sadašnjosti i budućnosti, te hrvatskim nacionalistima općenito, ni do kakve pisane riječi nije više stalo. Pisana riječ bila im je nužna kao sredstvo razdvajanja od Srba. Nakon što je razdvajanje obavljeno, budućnost je u nepismenosti.

KLAVIR-ŠTIMER

Svaka žica na klaviru, kaže klavir-štimer, ima srce. I svaki čekić koji udara po njoj ima dušu. Dok zateže žicu, nastoji da ne bude prenapregnuta, da ne bi previše stisnula srce u sebi; ono mora slobodno da damara, jer samo će tako taknuti srca onih koji slušaju muziku. Čekiću dok čisti usijanu glavu, priziva paperjaste oblake da ga obaviju, jer samo kad osjeti njihovu bestežinsku nježnost, taj mali bat znaće da podesi svoj udarac koji će žica osjetiti kao milovanje i uzdah dragosti pretočiti u note.

Dok radi, klavir-štimer voli da prostorijom u kojoj su on i klavir šumori tišina. Jedino tako neće im smetati prisustvo stvari i moći će da usklade otkucaje srca. Kad i instrument i majstor osjete da je sve na svom mjestu, oko njih će u očaravajućem sazvučju elegantno obučena gospoda kristalnom dvoranom u naručjima ponijeti dame u šuštavim haljinama, čije noge, kako  se čini, ne dotiču mermerni pod.

Prišulja se ponekad klavir-štimer u neki mračni kutak koncertne dvorane i dok sluša nesputane ovacije maestru koji se klanja publici desnom rukom oslonjen na klavir, osjeća da je dio tog oduševljenja upućen i njegovim vještim rukama koje je pokretalo srce dok su razmrsivale nerve u instrumentu.

Jesen u jasen stropštava kosjerić
Rulja slazi na parket, svoja tijela

Ugurava u dvoranu, ko majka
Sinu zločincu, u zatvor, u paket

Hranu.

Zastave metnute u ruke halaši
Slamke su u praznoj čaši;

U dušama, skoren rat
Bosna je kafana zatvorena

Barjaktar fildžan neopran.

Iz hodžine ruke, kanafa:
Nad predizbornim skupom

Pušta Alaha, ko dijete zmaja
Od kartona… Michelin maskota

U predsjednika na desnom ramenu –
Iz njega dobrota meleči, na njegovu licu

Mekše je i sreći, dok s govornice
Redžepi…

Dnevnik jednog penzionera/3

Na derventskom katoličkom groblju uz koje se provezem kad idem u Sarajevu rastu golema razgranata stabla, posađena veoma davno, da čine hlad pokojnicima i onim koji su ih došli obići. Nadrasla svoju svrhu, stabla s jeseni zasipaju grobove lišćem, što onda trune po kamenim pločama koje nema tko obilaziti ni čistiti, jer u Derventi katolika više nema. Neka su bolesna, debla im bolesno trunu, grane se pod starošću savijaju i sablasno škripe na vjetru, kao da će se svakog časa prelomiti i pasti.

Crkvenjak koji se za groblje brine po Bosni traži nekog tko bi posjekao bolesna stabla, velike novce nudi, ali nitko neće. Nikome, pa ni njemu samom, nije u pameti kako bi se takav posao mogao obaviti, a da grane ne popadaju po grobovima i ne oštete ih. Jedino ako bi drvosječa bio ptica ili stršljen, pa da oblijeće oko grana s motornom pilom, reže ih iz nekoliko puta, i jednu po jednu spušta na tle. Ili da se iz nekog Japana dopremi specijalno izrađena dizalica koja bi bila ukopana izvan groblja i kojom bi se drvosječa vinuo u krošnje. Ali ni tako, s pticama i specijalnim japanskim dizalicama, nije sigurno da bi mogli posjeći ta preko svake mjere izrasla stabla.

Ovo mi govori mladić kojeg sam primio u auto na granici, jer me je graničar zamolio da ga povezem do Žepča, sin je njegova komšije, zlatan dečko, studira u Brodu, a do večeras mu nema autobusa.

I ja sad ne znam je li ovo sa stablima istina, ili me u putu premjerio, pa kroji priču koja će mi biti potaman.

Ako je istina, priča svakako vrijedi više od prevoza do Žepča.

Ako nije, slučajni me suputnik poznaje bolje od onih među kojima živim.

Što god bilo, kad sljedeći put prolazim stabla na derventskom groblju ne gledam više istim očima. Nego mislim o njihovoj bolesti i smrti, i o prostranoj sjeni koje neće biti kad više ne bude njih.