Sa Semezdinom Mehmedinovićem za Jutarnji list razgovarala Romina Peritz
Upravo ste primili dvije važne nagrade za vašu knjigu “Me’med, crvena bandana i pahuljica”, nagrade “Mirko Kovač” i “Meša Selimović” koje nose imena dvojice velikih književnika s ovih prostora. Kovača ste i osobno poznavali. Koja su vaša sjećanja na njega i je li i na koji način utjecao na vaše pisanje?
– U svom govoru nakon dodjele nagrada, ja sam rekao nešto o tome. Kovač je meni važan pisac. Bio sam student kad je on objavio svoj roman “Uvod u drugi život”. I to je tada radikalno promijenilo moj odnos prema književnosti. Ta knjiga je između svojih korica objedinila različite forme (kratku priču, pjesmu u prozi, mikro esej, feljton, itd), a da to ipak nije štetilo cjelini knjige, naprotiv. Taj njegov radikalni formalni eksperiment na mene je kao mladog pisca djelovao oslobađajuće. I nešto od toga što sam kao čitalac otkrio iz knjige “Uvod u drugi život” pomagalo mi je kasnije u pisanju vlastitih tekstova.
Napokon, u svome odnosu prema drugima Kovač je također imao nešto oslobađajuće, takav je bio i kao sugovornik. Satima se s njim moglo razgovarati o važnim i “teškim” stvarima a da sam razgovor bude ugodan i opuštajući. Imao je veliku lakoću sjećanja. Recimo, gledao je kako palim cigaretu, a onda mi je ukratko ispričao svoje iskustvo s duhanom. Nikada nije pušio. Samo je jednom u nekom moskovskom hotelu Lordan Zafranović, rekao je, došao s kutijom cigara koje se zovu Tito. To su bile one cigare koje je Fidel specijalno slao maršalu u Beograd. I veli Kovač, morao sam to probati. Povukao sam dim dva, rekao je, i onesvijestio se.
On je sugovornike činio lucidnijim. Imao je posebnu veselost u svome načinu, i potpuno jedinstven šarm. Po tome spada u rijetke među piscima. Ja ne volim razgovarati s našim piscima, posebno ne nakon ratnih devedesetih godina, to je uvijek tegoba, to je uvijek govor nezadovoljnika i neka naša blatnjava gorčina. Inače, naš svijet ne umije uživati u razgovoru.
Rekli ste mi prilikom našeg susreta da vam je dosta pitanja o bolesti i Trumpu, temama kojih se dotičete u romanu, jedne više, druge manje. Pa ipak nameće se pitanje nakon što ste ogolili svoju intimu, kako izgleda vaš život danas u odnosu na vrijeme o kojem pišete? Pa i u odnosu na Trumpa…
– Ma, umoran sam od pogrešnog čitanja moje knjige. Ja očekujem da se ona čita kao književno djelo, a uporno se srećem s površnim čitaocima koji, zbog tog što u priči tematiziram srčani udar i moždani udar, knjigu prepoznaju kao neki medicinski izvještaj. Onda su i najčešća pitanja koja mi se u ovakvim prilikama postavljaju posljedica tog površnog interesa, oni se zanimaju za moj medicinski bilten. Ne radi se naprosto o tome da se tu miješa javno i lično, već o tome da se tekst ne čita kao književni tekst, kako bi valjda trebalo. Vrlo je malo čitalaca danas. Ja mislim da je ova knjiga prije svega rasprava o zaboravu, jednoj iznimno važnoj temi u našoj stvarnosti danas. U kritičkim tekstovima pisanim o mojoj knjizi, samo rijetki su ukazivali na ono što je u njoj zaista bitno.
A što se mene u Americi tiče, ja živim uredan život pripadnika ovdašnje srednje klase, a to znači da sam u materijalnom i svakom drugom pogledu zaštićen. To nikada nije bio život u kojem sam se osjećao sasvim komotno, pa zbog toga hoću da vjerujem kako me blagostanje nije uspjelo korumpirati.
Trump je globalna tegoba. Meni, konkretno, on je ozbiljan problem već više od dvije godine zbog toga što radim kao televizijski producent, pa sam prisiljen preslušati svaki njegov govor, pročitati svaki njegov twit, a to je nezamisliv teror s kojim se sve teže nosim. To više nema nikakve veze s njegovom konkretnom politikom, koja je inače katastrofalna, već je to sada averzija prema tonu i boji njegova glasa.
U knjizi su posvete i nekim vama važnim i dragim piscima i pjesnicima, primjerice Tomažu Šalamunu i Alešu Debeljaku?
– To su dva pisca s kojima sam se sretao osamdesetih, u vrijeme one naše zajedničke države, kad smo sebe doživljavali kao pripadnike istog kulturnog kruga, da ne kažem iste književnosti. Ja sam u Sarajevu krajem osamdesetih objavio prijevod Šalamunove čuvene prve knjige “Poker”, i sjećam se da je on iz Ljubljane doputovao na njenu promociju u Kamerni teatar 55. Nije bilo mnogo gostiju. I svi su imali potrebu da nešto kažu. Posjetioci iz te noći, dvije godine kasnije, nakon što je grad opsjednut, završili su na različitim stranama, ali je istina da su te večeri svi dijelili isto oduševljenje pjesmama Tomaža Šalamuna. I gradski pjesnik Izet Sarajlić, i tadašnji direktor Kamernog teatra Slavko Milanović. Trebalo je puno godina proći da taj paradoks prihvatim kao sasvim prirodan i normalan.
Poslije, kad sam se preselio u Ameriku, družili smo se, razmjenjivali poruke, ozbiljno vrijeme proveli u telefonskim razgovorima. Tomaž i Aleš su u Ameriku dolazili često. Oni su ovdje bili moji američki prijatelji. Divni Tomaž Šalamun, i njegova posvećenost poeziji! Sjećam se, krajem devedesetih, bio je slovenski kulturni ataše u New Yorku, pa je često svraćao u D.C. I tada smo se sretali na kafi u knjižari Kramerbooks. Jednom smo bili usred razgovora kad se tamo pojavio predsjednik Clinton, reakcija gostiju je bila glasna, a to je Šalamuna prekinulo usred rečenice o perzijskoj poeziji, namrštio se zbog te nepotrebne buke u knjižari, nezainteresirano je pogledao američkog predsjednika, i onda nastavio svoju rečenicu tamo gdje ju je prekinuo.
Aleš i Tomaž, oba su veliki pjesnici, a dodatno je tragično to da su u kratkome vremenskom razmaku oba otišli. Preveliki gubitak.
Ušao sam u one godine kad se moj svijet vrtoglavo smanjuje. I moja se usamljenost prilično uvećala. Ostao je još vrlo mali broj prijatelja s kojim imam neku redovitu komunikaciju. Manje nego što je prstiju na jednoj ruci.
Drugi dio knjige naslovljen “Crvena bandana” upotpunjen je vašim autorskim crtežima. Možete li nešto reći o okolnostima njihova nastanka i zašto ste se odlučili na takav pristup?
– Mene crtanje zabavlja. Kad sam pisao fragmente iz “Crvene bandane”, moja namjera je bila pretvoriti te zabilješke u knjigu za jednog čitaoca, za mog sina, jer sam osjećao potrebu da mu kažem dvije, tri stvari. I ti crteži su bili dio nagovora da on to i pročita. Uvijek sam vjerovao da je lakše čitati knjige sa slikama. To je, dakle, bila knjiga pisana samo za njega. I crteži samo za njega. Ja sam predugo odvojen od čitalaca, cijeli nas Atlantik dijeli, zapravo sam se osjećao toliko odvojen da sam prestao vjerovati da čitaoce imam. Pisati u Americi za čitaoce u Sarajevu, to je kao govoriti u gluhi bezdan. Tako otprilike sam se osjećao. I zbog toga sam se okrenuo radikalnim konceptima kao što je pisanje knjige za jednog, konkretnog čitaoca. Vjerojatno bi se tome moglo dati neko konkretno psihološko objašnjenje. U svakom slučaju, ja sam to pisao na našem putovanju kroz Arizonu, i po kalifornijskim pustinjama. I prijalo mi je usputno bilježenje u male moleskine teke. A crtanje mi je možda prijalo još i više.
Odakle taj vaš interes za likovno stvaralaštvo i kada se on javio?
– Valjda to traje otkad znam za sebe. Ja mislim da sam trebao biti slikar. Ali nije bilo uvjeta za to. Nisam mogao studirati Akademiju. U onom našem socijalizmu, nije bilo novca za boje i platna. I onda nisam slikao. Tek kad sam ostario, poželio sam da istjeram sve svoje dječje neostvarene snove, a jedan od njih je slikanje. I počeo sam slikati.
Vi, Miljenko Jergović, Jusuf Hadžifejzović i Milomir Kovačević Strašni dio ste ekipe koju je svojom karizmom u caffe galeriji Zvono okupljao kipar Saša Bukvić. 30-ak godina kasnije o tom se mjestu i tom vremenu stvaraju legende. Što je zapravo bilo Zvono?
– Zvono je bio jedan mali kafić, galerija u kojoj su izlagali neki bitni umjetnici tog vremena. Recimo, Tom Gotovac je bio jedan od njih. Okupljalište muzičara, slikara i pisaca. Nalazili smo se tamo, radili neke zajedničke projekte i dobro se zabavljali. Sve dok se to s ratom nije raspalo. Jedan od malih art projekata iz tog vremena, koji mi se danas čini važnim, naslovnica je časopisa koji sam tada uređivao, a na njoj je objavljena fotografija torte koju je kipar Saša Bukvić napravio. Torta je imala oblik tadašnje države, Jugoslavije, koju je ostalo još samo da se razreže i razdijeli. To je objavljeno dvije godine prije rata, onog prvog, kratkog, u Sloveniji. I mnogo drugih sličnih malih radova koji mi se i danas čine važnim. A bilo je to posebno vrijeme i zbog toga što smo bili mladi i prilično divlji.
Možete li nešto reći o temama koje vas trenutno zaokupljaju u književnosti, kao i o nekim budućim projektima vezanim za vaš likovni rad?
– Pišem jedan rukopis o zaboravu, opet. Opsjednut sam temom zaborava. Pišem također i roman o osamdesetim godinama svoje mladosti, to je mješavina stvarnih i fiktivnih događaja o grupi slikara iz Sarajeva. Tema omogućava da za potrebe tog rukopisa također i slikam. Moj plan je da, kad objavim tu knjigu, u Zvonu (koje zahvaljujući Saši Bukviću i danas postoji, u drugom prostoru) postavim i izložbu slika koje će u knjizi biti objavljene. Ja se prilično zabavljam dok pišem, i dok slikam. Da nije toga, teže bih podnosio svoj život.
Kako je nastala dijaspora
Prije rata dijaspora je bila manje poznata riječ. Koristili su je uglavnom specijalisti, u njezinom izvornom značenju babilonskog progonstva iz drevnog judejskog kraljevstva, kada je, prema posvećenoj legendi, kralj Nabukadonosor u šestom stoljeću prije naše ere deportacijama i protjerivanjem stvorio jevrejsku dijasporu. Sama riječ grčkog je podrijetla, i označava rasipanje sjemena, sijanje. Metafora babilonskog progonstva vajkadašnja je, i bit će da postoji otkako je naše civilizacije i Staroga zavjeta, ali je sve do druge polovine dvadesetog stoljeća etnički kolektivi, naravno s izuzetkom jevrejskog, nisu koristili u stvaranju legende o svome zlosretnom povijesnom udesu. Tek nakon Holokausta, i skoro potpunog uništenja europskih Jevreja, provedenog po Adolfu Hitleru i njegovom političkom pokretu, ali i po pseudonacističkim i klerofašističkim režimima diljem Europe, najednom su se, često baš u narodima najvjernijih Hitlerovih slugu, te u pravilu među desnim, nacionalistički inspiriranim piscima, javili oni koji će legendu o babilonskom progonstvu preslikati na vlastite narode i tako osmisliti nove, nejevrejske dijaspore. Bilo je to svjesno ili nesvjesno, ali u svakom slučaju neukusno parazitiranje na strašnome jevrejskom stradanju, a usput i način da se negira, relativizira ili barem jezično prikrije uloga vlastite zajednice u konačnom pogromu europskih Jevreja.
I dok se riječ dijaspora tako naseljavala i udomaćivala u eurposkim jezicima, kod nas je iz različitih, plemenitih ili manje plemenitih razloga, skoro nije ni bilo. Najprije, pojam koji bi njome bio obuhvaćen nije bio jedinstven, nego je bio razdijeljen na tri pojma koji gotovo da i nisu imali zajednički sadržatelj. Od kraja šezdesetih najveći i društveno najaktivniji sloj jugoslavenskih migranata bio je obuhvaćen nezgrapnim, razbrbljanim pojmom radnika na privremenom boravku u inozemstvu, koji su kraće, i ne bez zlobe, nazivani i jugošvabama ili, nešto korektnije, gastarbajterima. Tako su se u pravilu nazivali samo oni koji bi se iselili u neku od europskih zemalja. Ako bi otišli preko oceana, tada bi ih se, skupa generacijama njihovih potomaka, nazvalo – iseljenicima. Trećoj skupini pripadali su i oni koji su ostali u Europi, i oni koji su pošli preko mora, a bilo im je zajedničko da su se negdje izvan SFRJ politički angažirali mimo linije koju vodi i određuje Savez komunista Jugoslavije. Svejedno jesu li takvi pripadali organiziranim političkim skupinama Ante Pavelića ili Maksa Luburića, jesu li slijedili četničkog raspopa Momčila Đujića, jesu li se bavili terorizmom i propovijedali genocid nad drugim narodima, jesu li zagovarali nasilno razbijanje Jugoslavije ili su se zalagali za uvođenje višepartijskog sistema u Jugoslaviji, tržišnu privredu, parlamentarnu demokraciju, načela političkog liberalizma i otvorenog društva, ili su samo bili protivnici komunizma, svi takvi su, bez razlike, nazivali pripadnicima ekstremne neprijateljske emigracije. Bosna i Hercegovina, kao najtvrđe komunističko jezgro i kao “Jugoslavija u malom” (ovaj termim je sve do samog raspada u Sarajevu široko korišten kao izvor višeg bosanskog ponosa i patriotizma), ali i kao uža domovina većine pripadnika ekstremne neprijateljske emigracije, i to onih čija je osnovna inspiracija bila ustaška i četnička, bila je u stanju neprestane mobilizacije u odnosu na pripadnike ekstremne neprijateljske emigracija, ali često i u odnosu prema njihovoj bližoj i daljoj rodbini širom Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Opservirali su se njihovi životi, nadziralo im se kretanje, određivalo se što jest, a što nije primjereno njihovom sramotnom statusu srodnika narodnih neprijatelja, i to onih najgorih neprijatelja što su pobjegli od ruke pravde i sad protiv domovine rovare po svijetu.
S padom komunizma, a onda i raspadom Jugoslavije, sve se preokrenulo. Ekstremna neprijateljska emigracija preuzela je ulogu koju su prethodno zasluživali prvoborci u Narodnooslobodilačkoj borbi, a njihove su porodice postale neka vrsta narodne aristokracije. Nestalo je i radnika na privremenom radu u inozemstvu, a onda i tradicionalnog prekomorskog iseljeništva. A ni Bosna i Hercegovina nakon rata više nije bila ista: od Jugoslavije u malom pretvorila se u trostruko predziđe triju ekstremiziranih vjerskih i etničkih identiteta, dakle u neku vrstu Antijugoslavije u malom.
No, dok je Bosna i Hercegovina, srećom, zadržala barem svoje ime, iseljeništvo, hrvatsko, srpsko, kao i bosanskohercegovačko, tražilo je svoj novi, zajednički naziv.
Naziv dijaspora se, naravno, pojavio najprije u Hrvatskoj. Pojavio se u veoma rana postjugoslavenska vremena, još prvih višestranačkih izbora, najprije u jeziku antikomunističkih oporbenjaka, desničara, često manje ili više otvorenih podržavatelja i podražavatelja ustaškog naslijeđa, te samim tim i antisemita. U vrijeme kada je Franjo Tuđman u govoru u zagrebačkoj Dubravi izgovorio onu slavnu zahvalu dragome Bogu što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka, riječ dijaspora već je zavladala govorom.
Neupućen netko bi se, naravno, po stoti put zapitao kako je moguće da antisemiti tako preuzimaju jevrejsko nazivlje, a s njime i jevrejsku mitologiju. Odgovor je jednostavan, kako u hrvatskome, tako i u širem europskim slučaju. Nakon Holokausta jedna od temeljnih, makar često i neosviještenih, strategija mržnje prema Jevrejima jest u preuzimanju i prisvajanju uloge i položaja Jevreja u povijesti, uglavnom njihove muke i stradanja, te onoga dijela jevrejske mitologije koji je već postao općepoznatom i priznatom svjetskom baštinom. I onda je posve prirodno i normalno da, kao u današnjoj Hrvatskoj, oni koji odriču historijsku istinu o Holokaustu, koji tvrde da je Jasenovac osnovan kao humanitarni centar za zaštitu Jevreja i Srba, a da su dječji koncentracijski logori u NDH zapravo bili crkvena sirotišta, u vlastitom narodu vide zbiljske Jevreje, a u njegovom iseljeništvu stvarnu dijasporu. Negirajući muku drugoga, oni tu muku pripisuju sebi i svome narodu. I tako se onda rađa jedna nova riječ. Dijaspora.
Uskoro su, nakon kratkog snebivanja i odbijanja dijasporu prihvatili i ostali govornici hrvatskog jezika. O riječima i njihovom podrijetlu previše se ne razmišlja. Ako je riječ lako izgovorljiva i prirodno se snađe u nekom jeziku, onda njezini govornici oko nje ne razbijaju glavu, nego naprosto govore. Tako je 1990. i 1991. bilo i s dijasporom u hrvatskome jeziku. Povratnici iz tuđine, a među kojima i poneki istaknuti ustaški zločinac, koji su u to vrijeme uz asistenciju dojučerašnjih udbaša slavodobitno slijetali na zagrebački aerodrom, a zatim ljubili svetu hrvatsku zemlju, bili su i prvi predstavnici te novostvorene, u jeziku iskovane dijaspore.
Nakon što je riječ zaživjela u jednom među više istih jezika, morala se proširiti i na ostale. Nakon što je pridonijela slavi jednog nacionalizma, bilo je očekivano da pridonese i drugima. U prvo vrijeme bila je to riječ kojoj će se u Sarajevu spremno narugati. Kao što će se, uostalom, rugati i svakoj drugoj tobože ili zbilja novoj hrvatskoj riječi. Pa će se onda takve riječi najprije koristiti s ironijskim odmakom, uglavnom u novinama, da bi zatim svakodnevni govor sa njih sprao ironiju, nakon čega riječi zažive u onom istom obliku, funkciji i znaku u kojim su prethodno postojale među hrvatskim govornicima. Na kraju, jedva da još ima takozvanih hrvatskih novoriječi koje nisu adoptirane među bosanskim, pa i srpskim i crnogorskim govornicima. Ono što je zaživljelo na jednom jezičnom području, prihvaćeno je i na svim drugim područjima, a ono što zbog rogobatnosti nije prošlo na jednoj strani, prirodno neće proći ni na drugima. Istina, uvijek postoji desetak markantnih anti-riječi na kojima insistiraju nacionalističke elite, ali one više služe za nacionalnu identifikaciju i jezično šepurenje govornika, nego što zaista nešto trebaju da znače.
Dijasporom se, krajnje ironično, najprije nazivao onaj u ratu raseljeni sarajevski svijet, koji je bio sačuvao snažnu vezanost za grad i koji je, uglavnom putem interneta, stvarao neko virtualno Sarajevo što je lebdjelo negdje između Kanade, Amerike i Australije. Onaj tko ih je nazvao dijasporom, poslužio se jednom od omiljenih sarajevskih retoričkih figura, paradoksom povezujući dvije sasvim nespojive skupine ljudi i emigranata: hrvatske iseljenike šuškovskog tipa i inspiracije, i raseljeni sarajevski etnički šareniš. Ironičan i prema jednim i prema drugim, govornik je, ipak, ciljao narugati se onoj drugoj, sarajevskoj, dijaspori. Za onu prvu, ustašku, zapravo ga nije bilo ni briga.
Dobar jezični vic, igra riječi, fraza, neko vrijeme žive u jeziku, a zatim se gase. Oni su materija od koje je načinjen i od koje živi sleng ili žargon, koji osim što funkcionira kao paralelni jezik ulice, ne postoji kao fiksirana jezično-govorna cjelina, nego se neprestano mijenja, nestaje i preporađa se. Sleng od prije trideset godina uglavnom je razumljiv i današnjim govornicima, ali im je smiješan i naivan. Sačinjen od bajatih šala, neduhovit, krhak, kašljav i sipljiv.
Postoje, međutim, riječi koje su doprle u govor preko slenga, e da bi se zatim s ulice i iz kavane, po pravilu neke malo bolje kavane, prenijele među više slojeve i zametnule svoje sjeme u standardnom jeziku. Dijaspora je, bez ikakve sumnje, jedna takva riječ u Bosni, među bosanskim govornicima. Stigla iz slenga, u prvo je vrijeme označavala raseljene Sarajlije, e da bi zatim, godinama kasnije, zahvaljujući angažmanu nacionalno preosviještene i osveštane čeljadi, te ulaskom u dnevnopolitički govor, u jezik novina i političke agitacije, poprimila značenje slično onom kakvo ima u Hrvatskoj.
Kada bošnjački ili bošnjačkomuslimanski govornik spomene dijasporu, on isključivo misli na raseljene Bošnjake muslimane iz Bosne i Hercegovine i Srbije, a nikad i nikako na sve raseljene žitelje Bosne i Hercegovine. Kada hrvatski govornik iz Bosne i Hercegovine govori o dijaspori, on, također sasvim logično, podrazumijeva sve raseljene Hrvate, a ne samo one iz Bosne i Hercegovine, kao što i srpski govornik iz Bosne i Hercegovine pod srpskom dijasporom podrazumijeva sve raseljene Srbe svijeta. Dijaspora je, dakle, na sve tri strane isključivi etnonacionalni fenomen. Kada se govori o okolnostima njezina raseljenja ili, kako glasi lijepa srpska riječ, rasejanja, redovito se podrazumijeva kontigent kolektivnih patnji i stradanja u kojem je narod dijaspore žrtva, a ostali narodi su uzrok njegove nesreće, ostali narodi su biblijski Nabukadonosor. Ili su, u nešto boljem slučaju, pasivni promatrači narodnog stradanja.
Ovakav način gledanja na svoje i na tuđe skoro da je bezizuzetan na sve tri strane, hrvatskoj, bošnjačkoj i srpskoj. Istina, dogodi se katkad da netko spomene i bosansku dijasporu, ali nastavimo li ga slušati ili čitati shvatit ćemo da i nju sačinjavaju isključivo – Bošnjaci. Na kraju, to je u skladu s podrijetlom riječi i s legendom o dijaspori, koja je jevrejska i odnosila se isključivo na Jevreje, a ne i na one koji su živjeli skupa s Jevrejima.
Ljudi iz dijaspore bili su, u jevrejskom slučaju, povezani istom pradomovinom i gradom Jeruzalemom u koji će se, svjedočila je sveta fraza, dogodine vratiti. Nijedna od naših novokomponiranih dijaspora nije na takav način povezana jednom pradomovinom, osim ako domovinu ne zamišljamo kao velikodržavni ili transgranični projekt. Za hrvatsku dijasporu pradomovina je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (ili njezinim dijelovima, uglavnom onim gdje su Hrvati nekad činili većinu), za srpsku dijasporu pradomovina je u Srbiji, Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, gdje god su Srbi bili matični, dok je za bošnjačku dijasporu pradomovina u Bosni i Hercegovini i u Sandžaku. U sva tri slučaja veze među narodom s dvije strane granice predstavljaju jedini prihvatljiviji i prihvaćeni identitetski okvir, dok su veze s drugim narodima i njihovim kulturama isključivo negativno određene. Drugi su suvišak ako već nisu i samo izvorište narodne nevolje.
U međuvremenu je u govoru i jeziku opstala i ona neortodoksna, ironična sarajevska dijaspora, ali je zaboravljeno iz čega su nastali riječ i jezična fraza. Danas ta dijaspora stoji nasuprot svim trima nacionalnim dijasporama, pa se katkad može učiniti da je s njima zaraćena. Ali tako nije. Sarajevsku dijasporu čine oni koji, uglavnom na Facebooku, još uvijek održavaju neko svoje Sarajevo iz sjećanja i koji, kao u delegacijama, svakoga ljeta obilaze mjesto na kojem se nalazi stvarni grad. Ti njihovi obilasci višestruko su zanimljivi i mogu biti korisni objema stranama, onoj koja je tu i onoj koja je tamo, da ustanove razlike ne samo između dva Sarajeva, današnjeg i prekjučerašnjeg, nego i između dva životna izbora, ostajućeg i odlazećeg.