Samrtni je znoj oblio mjesnoga postolara Huga Mayera, kada je na vratima krčme ugledao natpis: “Židovima i psima ulaz zabranjen”. Otac devetero djece, osam kćeri i mongoloidnoga sina, sitan, krivonog i pogrbljen, niskoga čela, uvučene brade i golemog kukastog nosa, bolesni škrtac i zelenaš, davno je ponio nadimak Žid. Bio je ponosan na njega, katkad bi se i predstavljao kao Hugo Žid, jer su ga pustili na miru, misleći da mu je narav takva jer je drukčiji od njih. Nije davao priloge za obnovu crkve, niti je pomagao sirotinju, ali je sve osmero djece krstio kada bi za to došlo vrijeme. Mislili su da to radi da bi mu djeca bila drukčija od njega, i zbog toga su ga cijenili.

Hugova ženica Brunhilda, još sitnija i nosatija od njega, ustvari je bila njegova sestrična. To je njihov život činilo praktičnijim i jeftinijim, a i toga dana, kada se ispunjen užasom vratio kući, bilo im je lakše prekopavati po ladicama, nalaziti krsne listove i slagati – u velikoj mjeri zajedničko – obiteljsko stablo. Mayeri su se rađali u malenim gradovima na istoku Poljske, odakle su bježali pred sirotinjom i lošim porodičnim ugledom. Zatim su se rađali u Bavarskoj, gdje im nije bilo ništa bolje, jer su bogati minhenski gazde rijetko i slabo plaćali svoje nosate pralje i njihovu nosatu braću, vrtlare i postolare. Potom su se rađali u Austriji, pa u Hrvatskoj, Bosni i Banatu, a Hugo i Brunhilda rođeni su u Trstu. Gdje god dolazili na svijet, uvijek su bili pravovjerni katolici, koji se ničemu boljem nikada nisu nadali. Da jesu, možda bi mijenjali vjeru. No, ona je, uz sitan pogrbljen stas i kukasti nos, ostajala vječno ista.

Hugo i Brunhilda našli su krsne listove zajedničkih babe i djeda, kao i njegovoga djeda po majci, ali krsnoga lista Hugove babe Rahele Angelike nigdje nije bilo. Na kraju su našli i njezine babu i djeda, koje nisu ni tražili. Našli su i članske knjižice crkvenih pjevačkih društava i pogrebnih društava, od Lođa na sjeveru, do Mostara i Stolca na jugu, jeftine mjedene i olovne križiće, obiteljske fotografije snimane ispred crkve u Bozoviću, u Banatu, ali ne i krštenicu babe Rahele Angelike Stickel. Hugo je sklopio oči i vidio je kako ga okovanog odvode na željezničku stanicu, da se pridruži porodici apotekara Moše Levija. Uzalud ga je Brunhilda uvjeravala kako to ne može biti. Kada čovjek nema sreće u životu, sve je moguće.

U nedjelju su, prvi puta u posljednjih deset godina, otišli u crkvu. Zauzeli su cijeli jedan red, a Hugo je sjeo na kraj reda, da u škrabicu ubaci novčić. Kapelan Hektor se nasmiješio i rekao: “Hvala Žid, za nas je ovo iznimna čast!” Šteta što ne postoji stroj kojim bi se mogao izmjeriti ljudski strah, jer bi se tada netko, možda, i sažalio nad Hugom Mayerom, mjesnim postolarom, škrcem i zelenašem. Ovako je ljudima bilo svejedno. Samo ih je zanimalo je li se Židu bilo teško odijeliti od novčića koji je ubacio u škrabicu. Njegov je život vrijedio upravo toliko.

Ali sreća! Deset dana kasnije, na kratak je časak sreća obasjala dom Mayerovih. Iz jednoga sela u Štajerskoj, iz župne crkve svete Barbare, stigla je krštenica Rahele Angelike Stickel, uz pismo patera Ivana Voljča: “…žurno postupih po Vašoj molbi, jer znam što bi danas, u novim prilikama i zlom vremenu, moglo značiti i sugerirati ime Vaše bakice, pok. Rahele.” Slijedila je pouka o starozavjetnoj Raheli, ali ju Hugo Mayer nije čitao. Bio je previše uzbuđen i sretan., Te je večeri ponovo ušao u krčmu na čijim je vratima pisalo “Židovima i psima ulaz zabranjen”, te je naručio svojih dva deci rakije.

– I neka me više nitko ne nazove Židom, molit ću lijepo, jer ću mu gubicu razbiti ovom, evo, flašom. Ja sam Austrijanac, katolik, i izvolite me takvim smatrati! – vikao je, a ljudi su mu se podsmjehivali, ali mu se nijedan nije obratio. On je baš nekako želio da razgovara s nekim. Uzalud, s Hugom Mayerom se ne razgovara. On je samo dobar postolar, a po svemu drugom je smeće.

Tužan i nevoljen teturao je prema kući. Nitko njega neće nazivati Židom, prošlo je to vrijeme, kuražio se putem. Cesta je bila pusta, ulična rasvjeta od početka rata nije radila, prozori na kućama bili su zamračeni, spavali su svi kojima je san htio na oči.

– Bilo je već vrijeme – urlao je Hugo Mayer – odavno je već bilo vrijeme da se ustanovi ima li ovaj svijet uredne papire ili nema!

Probudio se oko podneva, težak i glavoboljan. Zanebesalo mu se kada je izbauljao iz postelje, pa se spustio na sve četiri. Pokušavao se dići, ali nije išlo. Gubio je ravnotežu i bilo mu je nekako neprirodno da hoda na stražnjim nogama. Kratko se nasmijao samom sebi: pa naravno da su noge stražnje, a ruke prednje. Odmah zatim osjetio je kako mu se vraća strah, ali nije znao čega se sad plaši. Imao je uredne papire. Baba Rahela Angelika Stickel bila je, kako to kaže pater Voljč, “vjerna i bogobojazna katolkinja i podanica Svete Rimske Crkve”. Upamćen ga je citat malo smirio i obodrio, ali kada je još jednom, u pokušaju da ustane, pao i razbio zidno ogledalo, uhvatila ga je panika i htio je dozvati Brunhildu i djecu, ali iz njegovih je usta izašao pseći lavež. Nije to bio glas čovjeka koji imitira psa, nego je lajao teško i promuklo, kao garov mesara Desmonda.

Skakao je po ulaznim vratima dok ih nije provalio i istrčao na cestu. Sjurio se niz mjesto, preplašio dvije mlade djevojke, koje su pred njim pobjegle u kuću. Nešto su mu viknule, ali ih nije razumio. Nije razumio ni Ilijasa, golemog brkatog šumara, kojemu je godinama pravio cipele s drvenim potplatima, goleme kao dječji grobovi. Šumar ga je gledao s mržnjom i nerazumijevanjem, više mu nije bio zahvalan, nije mu se osmjehivao kao svome dobročinitelju nego je izgledao kao da će zamahnuti nogom, i istom tom cipelom udariti ga po rebrima. Pritom mu je nešto govorio, ali to više nisu bile riječi koje bi Hugo Mayer mogao razumjeti. Bio je to neki drugi jezik, koji mu je bio poznat, ali mu nije znao značenja, osim što mu se činilo da bi ih mogao naslutiti, samo kada bi stao i smirio se, kada bi prestao tako bezglavo trčati na sve četiri noge, ispunjen najvećim strahom i ponosom, istovremeno. Trčao je najbrže u životu, prsa su mu se nadimala ispunjena zrakom, osjećao je snagu koja je mogla pomjerati planine. Tada je naišla njemačka borbena jedinica. Marširali su prema izlazu iz mjesta i gledali ravno preda se, tako da ga nisu ni primjećivali. Zalajao je, ne bi li ga vidjeli. Ovo je, ipak, njegova zemlja, on je katolik i Austrijanac, stigla mu je jučer krštenica babe Rahele Angelike, pa je i ta vojska njegova vojska, kojoj će on šiti obuću, i trebala bi prema njemu imati poštovanja. Neki su ga vojnici krajem oka pogledali, tek da provjere trči li prema njima, s namjerom da ih ugrize. Hugo Mayer se u trenu htio rasplakati, ali je iz njegovih usta samo izašao cvilež mladoga psa kojemu je netko upravo stao na rep.

Tako je oznojen i lud dotrčao pred mjesnu krčmu. Ispred su stajali neki ljudi, nije ih poznavao, i razmjenjivali su novac za pletare s rakijom. Rakija je imala nepodnošljiv vonj, koji je osjećao na daljinu, pa je morao još jednom zalajati. Oni su progovorili na jeziku koji je sada razumio, jer se već smirio:

– Marš, pseto! Zna li tko čiji je ovo kučak?

Na vratima krčme stajao je natpis: “Židovima i psima ulaz zabranjen”. Hugo Mayer ga je još jednom čitao, kada je shvatio da je njegov život bio samo lijep san, u kojem je, na kraju, i baba Rahela Angelika Stickel bila katolkinja.

Krvava pjena cijedila mu se niz gubicu dok je utrčavao u krčmu. Dvojica vojnika podigli su strojnice i on je znao što slijedi. Ali znao je i da je od njih brži, skočio je i u letu otvorio usta. Prije nego što će se začuti pucnji, on će svoje zube zariti u debelo meso generala Laxe. Tako će kraju proći njegov pasji život.

Mjesni postolar Hugo Mayer umro je u snu. Sprovod mu je bio velik, iako se govorkalo da nije bio neki čovjek. Škrtac i zelenaš. Ali više nema onoga koji će popravljati cipele. Dok su ga ispraćali do rake i bacali zemlju po jeftinom jelovom kovčegu, dok su izjavljivali svoju žalost ženi mu Brunhildi, svakoj od osam kćeri i devetome nekrštenom mongoloidnom sinu, ljudi su se smijuljili misleći kako ga je ubila prevelika radost.

Dnevnik jednog penzionera/7

Katarina Frostenson

Philomela

mala, roza zakrpa
u mojoj glavi pomjera se

čudo,
izgledam, tiho je

mrak dopušta zvižducima da dođu
jezik mi je pokopan pod kamen
ali glava mi se nije smirila

premda se jezik istrgao iz svog tkiva
glas je još unutra
kako će glava dobiti mir

jorgovanplavo razapinje se tkivo oko mene
slušaj, kako se ton
mijenja to je od zvuka koji dižeš

jezik mi je pokopan, moje uši slave
ruho mi je nestalo, moja glava pjeva

Ničija sam majka

zmijo, uvijaj
pod nebom zvjezdanim
ničija sam majka

stog jesam i gledam
samo moje oko
što se sklapa
nad svim
ja sam niko
ali
i pustinji
ja sam
ona što može obuhvati sve

Ždrijelo eha

Crvena noga
grleni greben
gdje sjedi

reska i škipava
svoja testera

glas, koja si životinja
Pod kamenom

pet hvati,
duboko, koral

Aleja, sjećanje

Čudesan, pređen krajolik
Aleja, i potom polje
Aleje i polja, oranice, pruge
Kroz Evropu, srce: nesigurni u kojoj smo
Pokrajini, zemlja – severna Njemačka,
Istočna, Poljska
Zvuk šina što priziva volju, snažnu

Tunel
Potom pruga, udar svjetla opet: ovdje se
Kliže skoro bez zvuka  u noć
Sa vagonima i transportom koji se motri
Na razdaljini iz bijelih kuća sa knjigom krvi blizu
Crne muške cipele
Dvogled u ruci: vagoni, polja
Drvoredi
Mislim na palice
Noge u redu, struktura
Ponavljanje
Aleja kao misao
Aleja kao plač
Kao povratak –

Gledam krajolik
Skoro da ga pjevam
Gledam po bolno istegnutom prostranstvu
Koje uvijek leži tu sve dok se možeš prisjetiti
Zategnuto između prstiju
Puno jagodica i
Zaljuljano od bekonačnog strpljenja
Pjevam uspavanku i budnicu
Pjevam riječi
I bijele vrpce stvaraju se
I kotrljaju se  preko zemlje

po njivama linije kupusa
od bijelih i zelenih kupusnih bombi hladnih
naliče redovima lobanja, sjećaju se
bubetaju po pločama, zaigrane kugle
i kako je dobra supa od kupusa u Zagorsku

grozno su praskale, zelenobije, žute –
do sjećanja na bakinu ruku
kako je gulila glavicu po glavicu
za varivo i ovčetinu
sirup je kapao sa skupljenih prstiju
ostajući u njenoj kosi

sive, fine linije na jastuku
njena teška glava jedna noć,
lobanja, velika, voštano žuta
kako nas je san ranjavao
san u medu i krvi
dubok, udaljen, preudaljen predio
nestalo djetinjstvo, potpoljeno
u šljunkovito gnijezdo

glave, lobanje, jezik u snu
ispod zemlje, ispod busenja travnog
ispod tišine pređi preko brega i slušaj
u podsvijesti mukli zatvoreni svijet

ja čujem šum, čujem žubor
vode koja prolazi kroz to
ugrizam čvrsto zraku, osjećam dim
suklja i magla obvija nepca i riječi

¤

plahta obavija zemlju u mislima
na njivi u kojoj sjećanje je, kad putujemo
ka uskom grlu u kojem živimo na
Sjeveru – ovratnice čizme zavrnute čvrsto
Je li sjeo ovdje ono dosadno desilo
Meketav glas na pustoj stanici Klippana
Bilo je
Mrko lice naspram ulične kamene ivice
Samotna glava
Iskrvarila uza sniježne bobice
Pepeo je stajao u halu odjeka i
Neko je metnuo tamo crnobojenu glavicu kupusa sa
Riječju hvala u nju urezanu

Rupa u kamenu, jedna soba dole
Mračna, nevidna laguna
Još nije utvrda za misao, glatka
Kao staklo
U kojem se predio pokazuje
Bijele i crne brazde, rubovi
Kao mršave i gole bez znanja o sebi stoje
To se ovdje – desilo – gledaj
Tlo blehne u drveće
Aleje, rijetkost: podsjećanje

Blizu Subotice

(za Danila Kiša)

Divlji psi. Tračnice. Kukuruzna polja oko Subotice
Bijelo sunce

Tragovi cirkusa u glini, kolčevi u zemlji
Svjetlo plamenaca u zraku

Arka nasukana u predjelu, jedan čovjek
Sa jagnjeći mrkom kosom gleda otud

Sa tvog trospratnog tijela gledaš preko polja
Govoriš šta vidiš: čije je polje

Polje se vraća kao kad ste bili
Prije rata, bili ste samo kosovi

Hrapavi glas nestaje u magli
Plavocrni jezik, naše vozilo.

*

Katarina Frostenson  (rođ. 1953) zasigurno je, uz Ann Jäderlund (An Jederlund), najuticajnija savremena skandinavska pjesnikinja. Prevedena je na sve veće evropske jezike. Piše sažetu ali zvučnu liriku usložnjenih slika. Jezik koji je čvrst i kristalno jasan, lišen metafora i sličnih ukrasnih lirskih rekvizita.

“Pjesme su za mene kao neki film, kako kakvo putovanje kroz grad prepun stranih lica i jezika. Stvar je u tome da se pronađe put do jezika koji bi u sebi sadržao to drugo, to tuđe. Kako bi na taj način oformio svoje tijelo i biće.“ Pored poezije, piše drame, kritike, bavi se prevođenjem.

Dobitnik je mnogih visokih domaćih i evropskih nagrada i priznanja, a od 1992 član je Švedske akademije iz koje će, zaslugom svog muža i skandala za njega vezanog, biti zamoljena da istupi. Medijska hajka koja podupire tu zamolbu zaglušujuća je i strašna. Forstenson se nije oglašavala i njena odluka da upravo sad objavi novu i izvrsnu (Sju grenar, W&W, 2018)  knjigu poezije dostojna je svakoga divljenja.

Važnije zbirke: I mellan, 1978, Rena land (1980), Den andra (1982), Samtalet (1987), Stränderna (1989), Moira (1990), Joner (1991), Korallen (1999), Karkas (2004), Ordet (2006), Tal och Regn (2008), Flodtid (2011), Tre väg ar (2013), Sånger och formler (2015),  Sju grenar 2018.

Izabrao i preveo Refik Ličina

Prekopava se ulica koja od hotela vodi na Rynek Główny. Mijenjaju plinske instalacije. Gledam dolje, u pjeskovitu žutu zemlju, mislim o tome da je možda prvi put raskopana i da su ovu istu zemlju Krakovljani gledali 1939. ili 1940.

Uto kihnem.

Na zdravlje! – doviknu odozdol krupni, plavokosi radnik u narančastoj odori. Vjerojatno Ukrajinac.

Hvala! – odgovaram na mom jeziku.

Home is so sad. It stays as it was left.
Shaped to the comfort of the last to go.

Philip Larkin

Fazani su kričali kad smo odlazili. Gazili smo baru. Brat i ja. Majka je hodala iza nas. Šaš je bila visoka. Šiblje tamnozeleno i tvrdo.

Dunja je zaostajala. Na uzici joj je blejao Bekan i upirao prednjim nogama u raskvašenu travu. Nije htio ići. Baba ih je požurivala.

S pruge smo sišli na prašnjavi poljski put. Cestom se nije smjelo. Okretali smo se, ali nismo više vidjeli kuće. Samo šumu i napola golu planinu. Putem su u trnju bijele gloginje mirisale na gorke bademe.

Sunce se diglo visoko kad smo stigli u selo preko rijeke. Seoski povjerenik, crn i stamen čovjek u civilnom odijelu, pročitao je očevo ime. Majka je podigla ruku. Zvecnuo je ključem s metalnim privjeskom. Majka ga je okretala u ruci. Na pločici radnici ubacuju ugalj u kotlove. Na prstima miris hrđe.

Kuća je izgrađena nasred rascvale poljane. Na katu umjesto prozora crne rupe. Dva iščupana oka. Brava je škljocnula. Vrata zastrugala po podu. U desnoj ruci mi je bio crni kofer za harmoniku. U lijevoj tigrasta mačka. Harmoniku sam ostavila kod kuće. Nitko je nije znao svirati. U kofer podstavljen tvrdim papirom spremila sam hlače, dvije majice, četkicu za zube, bilježnicu, olovke i patike. Bilo je i nekoliko karamela. Pojela sam ih ispred naše kuće čekajući polazak. Svjetlucave papiriće sam čuvala. Kofer sam spustila na verandu, a mačka se otela iz naručja i nestala u visokoj travi.

Majčine su ruke u gumenim rukavicama otvorile drveni ormarić pod sudoperom. U mišjem leglu bezoka, crvena mladunčad. Tijela im prozirna. Ako se podignu prema suncu, jasno se vidi utroba i malo srce kako ubrzano tuče. Migoljeći se, padala su u kantu gotovo nečujno. Živa gomilica mesa.

Kantu je iskrenula u prokopani kanal iza kuće. Davili su se u ustajaloj vodi. Nježne sjene gusto izraslih maslačaka padale su po uzburkanoj površini vode.

Po stepenicama otrov, ružičasti neonski prah. Posvuda cijuk. U zidovima. U kauču. Majka i baba iznijele su ga u dvorište. Baba je silovito udarala kloferom. Digla se gusta i smrdljiva prašina. Brat je postavio staklenu bocu na betonsko podnožje bandere i nanišanio. Blještala je na suncu. Moj je bicikl jurio vijugavom cestom, a kosa je vijorila kao bijela zastava. Majka je zadigla sjedeći dio kauča. Drvena unutrašnjost mahovinasta. Makaze su rezale platno. Ispadala je izjedena spužva i suhi izmet. Staklo se raspuklo.

Bio je Ivandan, ali nismo palili krijesove.

U toj su kući ostali samo otac i baba. Otac u maskirnom odijelu. Sjedi za okruglim drvenim stolom i puši. Baba za šporetom. Na užarenoj ploči u lončiću cvrlji vrela mast. Izvadi tepsiju i pitu poškropi mašću. Pokrije ju krpom. Sva su vrata u kući otvorena, ali svježi zrak ne dopire do skučene kuhinje. Tamo se miris trulog drveta i plijesni pomiješao s kuhinjskim isparinama. Upio se u zidove i ljepljive zavjese. Baba stegne maramu iza glave i sjedne. Lice joj oznojeno. Tijelo golemo, prelijeva se preko stolice. Pod maramom srebrne, rijetke vlasi. Sjede jedno pored drugog i šute. Oči su im iste. Sitne i crne. Nad stolom zunzare u roju.

Dunjina soba je na tavanici. Malena je, nekada se koristila kao ostava. U nju stanu tek drveni krevet i kredenac. Boja mu se sasušila, na mjestima oljuštena. Ormarići mu još uvijek mirišu na kokos i vaniliju. Tamo su se čuvali sastojci za kolače. Ona stoji na prozoru i gleda prema našim kućama. S planine se kao riječnom strujom spuštaju crni oblaci. Zastru sunce, a soba se blago zamrači. Zna da sada u bari među gustim vodenjarama krekeću žabe i da ptice lete nisko.

Žgoljava je i tanka kao daščica. Pod tankom kožom ukazuje se svaka žilica. Spušta se niz zavojite stepenice. U hodniku pred ogledalom veže kosu visoko na tjemenu.

Iz kuhinje dopire zveket posuđa. Voda se prelijeva. Papuče se lijepe za linoleum.

Ispod stepenica izvuče cipele. Crne s kopčom sa strane. Na vrhu se otvorila rupica. Iz kuće izlazi nečujno. Pred vratima, kraj bunara Bekan. Privezan za kolac. Dunja ga poljubi među roščiće.

Dok žuri cestom gleda crvenožutu šumu. Na mjestima je ogoljena i crna. Izgorjela je kad smo se vratili kući na samo jedan dan. Zemlja je bila bez vode. Sasušena. Zato nije mogla upiti krv. Slijevala se u lokve. Kasnije su se nad njima nadvile muhe u zelenim rojevima. Vrtovi su bili žuti, plodovi prezreli, natruli. Sunce je počelo zapadati kad se šuma uskomešala u glasnim jekama. Šumske vjeverice uspele su se visoko u krošnje. U našim su dvorištima režali psi. Iz čeljusti im se prosipala slina.

Mačji zubi crveni. Ispuste nepomično mišje tijelo na kuhinjski prag. Zamjauče. Baba ustane i zamahne metlom. Proklinje. Mačka nestane. Baba se sagne i pokupi miša lopaticom. Izbaci ga u travu pred kućom. Leži među tratinčicama otvorenih očiju. Po licu joj se prolije nekoliko krupnih kapi kiše. Dunja joj trči u susret.

Izuva se u hodniku. Bose noge joj na prljavom podu. Moje patike stoje prislonjene uza zid. Ostavila sam ih tako taj dan kad smo se vratili kući. Nitko ih nije dirao. Muhe su ih crno istočkale. Prekrila ih prozračna paučina. Dunja tiho pozdravlja u kuhinji. Baba u hodniku prislanja đon Dunjine cipele na moje patike.

Na stolu nema stolnjaka. Na sredini tepsija. Baba postavi tanjure. Na njima vidljivi tragovi sasušenih kapljica i masnih prstiju. Nož je oštar. Lako prolazi kroz žuto nadjeveno tijesto. Rukama vadi komade pite i stavlja na tanjure. Podiže se topli dim. Babina su usta gotovo bezuba. Iz njih zasvijetle dva zlatna zuba.

Gledala me s prozora. Nijema i žuta. Kroz brazde na licu tekle su vruće suze. Pala sam na leđa. Kosa mi se prosula po prašini. I brat je pao pod čempresom. Nisu ga pogodili. Ležao je nepomično sve dok se nije utišao topot njihovih čizama. Majka i brat upamtili su boju mog posljednjeg uzvika. I sad im odzvanja u glavi. Poslali su ih daleko odavde.

Dunjinu su utrobu uznemirili mirisi kuće i masti.

“Pojedi nešto, vidi te kakva si mršava. Noge ćeš polomiti pod sobom.” – kaže joj baba.

Zagrize i dugo žvače.

“Progledale joj cipele.”

Dunjino se grlo steže. Zalogaj joj zapinje.

Po tanjuru se prospu suze.

“Neka uzme patike” – kaže otac. “Sad jedemo, nećemo plakati.”

Kad me brat odnio s puta, Dunja je već gazila Bosnu. Bila je bistra i mirna. Kao nikada do tada. Cipele je držala visoko u ruci. Nije htjela da se skvase.

Baba šušti kesama u hodniku. Dunja se obuje i stane na vrata. Kiša zarominja.

Brat me je umotao u pokrivač. Sjedio je pored mene u travi. Padala je zvjezdana noć.

Baba ubaci patike u najlonsku kesu. Iz jedne izmigolji maleni miš. Panično grebe po kesi. Dunja brizne u plač i istrči na cestu. U lice joj udari kiša i jesenji vjetar. Baba stoji na verandi s kesom u rukama. Gleda za Dunjinom lelujavom kosom.

Kiša jače zabubnja. U bari pod našom kućom šušti rogoz. Kapi se razlijevaju po zelenkastoj vodi.

Vratili smo se kući pred kraj ljeta, samo na jedan dan.

Ja sam ostala.

Šušnjari su stanovali u Titovoj ulici, odmah do Napretkove palače, u jednom od onih velikih stanova s visokim stropovima i starinskim prijeratnim namještajem. Naslon fotelje u njihovom dnevnom boravku bio je viši od našega bijednog sepetarevačkog plafona, a od naslona do stropa bilo je za još dvije takve fotelje. Stari Šušnjar, Zvonko se zvao, radio je kao činovnik na Željeznici, tako smo ga, valjda, i upoznali, drag i čestit čovjek, ali nije bio od velike priče, tako da bi se najprije za njega moglo reći da je dosadan. Ali Franjo i Olga imali su razumijevanja i za dosadne, ako su bili čestiti. Zato je teta Nada, žena njegova, bila od razgovora za još desetero mučaljivih Šušnjara. Znala je lijepo pričati, toliko lijepo da se ponekad činilo da izmišlja i da to ne može biti kao što je u njezinoj priči. Ali nikad je nismo uhvatili u laži, tako da možda i nije lagala, nego je umjela da iz svijeta i života izdvoji baš takve priče koje će biti tako lijepe i cijele, i još tako čudnovate da čovjek pomisli kako takvih ima samo u fantaziji. I ne bi teta Nada sjela pa pričala, nego bi skoro neprimjetno u razgovor udjenula priču, koje bismo tek poslije bivali svjesni, pa bismo je onako cijelu nosili dalje, pamtili je i zaboravili, ne pokušavajući da je dalje prepričavamo, jer to i ne bi bilo moguće, pošto bi u našim interpretacijama i nadopričavanjima nešto vazda falilo.

Godinama i desetinama godina nakon što su Olga i Franjo umrli, i nakon što sam ostao posljednji sopstvenik priča tete Nade Šušnjar, tražio sam načine najprije da ih dalje ne zaboravljam, a onda da ih i zapišem. Još sam ih nekako i pamtio, ali sa zapisivanjem je teško išlo. Zapravo, nikako nije išlo. Priča se otpočetka rasipala, činjenice su se gubile, mijenjale su značenja, i najednom više ne bi značile ono što su značile u priči koju bi ona pričala.

Pedeset i dvije su mi godine, Šušnjara već odavno nema, tete Nade se više nema tko u Sarajevu sjećati, a ja sam postao pisac između ostalog i zato što sam toliko puta bezuspješno pokušava zapisati njene priče. I prvu među njima, koja me sve više s vremenom opsjeda, o materi koja je lagala.

Na katu iznad Šušnjara, u stanu iznad njihovog, stanovala je gospođa L (Njezino ime ne mogu objaviti, iz razloga koji će se razjasniti.) Rođena Zagrepčanka, iz stare gornjogradske obitelji, djed joj je bio hrvatski podban i dugogodišnji gradski župan, rano se, mimo roditeljske volje, udala za bečkog činovnika, potomka siromašnih varaždinskih pučana, i otišla za njim i njegovom službom najprije u Bihać, a zatim dalje i dublje u Bosnu, tako da se više nikad ne vrate. Pred Veliki rat doseljavaju se u Sarajevo, gdje je on dobio namještenje u gradskoj upravi. U to vrijeme već imaju trojicu sinova. Dvojica će tokom rata, jedan za drugim, krenuti u gimnaziju, a treći, najmlađi, imenom Željko (i to je jedino ime koje neću promijeniti), bio je, kako se to onda govorilo, zaostao u razvoju. Čudna je bila i ta njegova zaostalost: sve je razumio, a opet ništa razumio nije. U školu nije mogao ići, ali ga je otac učio čitanju i računanju. U računu bio je bolji od svakog računovođe. Bilo mu je osam kada je mogao napamet pomnožiti dva trocifrena broja. Ali za samostalni život nikad neće stasati.

A ona dvojica bjehu zlatni. U svemu prvi i najbolji, ispravni i pošteni prema drugima, pažljivi prema roditeljima, nježni prema bratu. Tako je sve s njima bilo da se odrana moglo vidjeti kako to ne može izaći na dobro i kako nema te priče i tog života koji bi mogli podnijeti takvu i toliku dobrotu i ispravnost. Ali nitko o tome na takav način nije mislio, niti se o životu misli kao o priči, sve dok život ne prođe i od njega ne ostane samo priča koju će ispričati teta Nada Šušnjar.

Nakon gimnazije obojica odlaze na studije, najprije u Zagreb, nakon čega se razdvajaju, i jedan završava za profesora matematike u Pragu, a drugi za liječnika u Beču. Tamo se i zapošljavaju, stariji se ženi, rađa mu se kći, ali se krajem tridesetih obojica, jedan za drugim, vraćaju u Sarajevo. Prethodno im iznenada umire otac, tako da majka ostane sama za Željkom. Vratili su se da joj budu pri ruci. Stariji, profesor matematike, sa sobom je doveo ženu i dijete. Žena, Njemica, iz dobre je i bogate kuće, nećaka jednog od ministara u Trećem Reichu, poznatog, u povijesnim knjigama spominjanog nacionalsocijalističkog velikodostojnika, antisemita i budućeg ratnog zločinca. Sarajevo joj se, kako to kod stranaca biva, svidjelo na prvi pogled. A onda i na drugi i treći.

Ni jedan ni drugi nisu se bavili politikom. Bili su od onih vedrih, socijalno prilagodljivih ljudi koji baš u svakoj situaciji vide priliku za konstruktivno djelovanje i za činjenje nekoga općeg dobra. Tako dobri da se činilo kako nitko za njih nije toliko loš da ne bi skupa sa njim pokušavali popravljati svijet.

Kada se zaratilo, mlađi je bio na čelu skupine liječnika koji su došli iz Zagreba – i među kojima je bilo nekoliko Židova – mobiliziranih na iskorjenjivanju endemskog sifilisa po Bosni, dok je stariji radio kao gimnazijski profesor, i bio izabran za potpredsjednika njemačke narodnosne skupine u Bosni. Preko žene, a možda i zahvaljujući svojim sposobnostima i toj nepodnošljivoj vedrini i konstruktivnosti, imao je živ kontakt s vodećim njemačkim vojnim i civilnim predstavnicima. Bio je, te 1942. i 1943, jedan od utjecajnijih i uglednijih Sarajlija. Vrijeme je to kada se građani uglavnom mire s novim prilikama u gradu, u zemlji i svijetu, pa s većim ili manjim žaljenjem, s ravnodušnošću ili s oduševljenjem prihvaćaju postupno nestajanje Jevreja, konfiskaciju jevrejskih tvornica i dućana, kao i vrlo glasan i demonstrativan teror nad gradskim Srbima. Suprotno onome što će se misliti i osjećati nakon rata, Hitler, Pavelić i ustaše, veliki jeruzalemski muftija Al Husseini, kukasti križevi, uniforme i vojni marševi, sve je to bilo nekako uobičajeno i normalno, kao što je uobičajena i normalna svaka vlast, u trenucima svoga nastupa, te kao što je nenormalna, tuđa i tuđinska svaka vlast, nakon što siđe s povijesne pozornice i nakon što je ratom ili revolucionarnim prevratom zamijeni sljedeća, njoj suprotna vlast. E, tako su i taj dragi gospodin, profesor matematike, svjetski čovjek, fin i svima na usluzi, kao i njegova žena, lijepa, visoka plavuša, rodica jednog od Hitleru najbližih ljudi, bili uglednici takvoga jednog vremena.

Sve bi, možda, tako i ostalo, pa bi se, možda, tek nakon novoga preokreta saznalo što su u Sarajevu radila dvojica braće, profesor matematike i liječnik, krijući se iza svojih građanskih dužnosti i javnog ugleda, e da se u gradu nije pojavio krvnik Luburić. On je pred sam kraj rata đavolski efikasno razbio mrežu partizanskih suradnika i komunističkih ilegalaca u Sarajevu, te je tako razotkrio i dvojicu braće, koja su još od prvih dana radili za pokret, pa su zahvaljujući njima partizani znali apsolutno sve o onome što se zbivalo u gradu i što se mislilo, govorilo i radilo kako među ustašama, tako i među Nijemcima. Ako partizani već nisu imali snage da oslobode Sarajevo, barem su znali što se u Sarajevu zbiva.

Iako Nijemce nije zanimala sudbina dvojice braće, pobrinuli su se da žena i dijete starijeg brata napuste grad, te da uz redarstvenu pratnju budu prebačeni u Njemačku. Jesu li tamo stradali ili je rodica nacističkog dostojanstvenika ostala samo to, njegova rodica? Bit će to jedno od pitanja kojim će se gospođa L vjerojatno baviti dok bude živa.

Nitko ne zna gdje su i kako ubijena dvojica braće. U Luburićevoj vili, na Vracama, u Belediji, na Trebeviću… Majka nije saznala gdje im je grob, tako da joj je cijelo Sarajevo, svaki podrum, svaki prozor s rešetkama, mračna loga, napušten željeznički vagon, izgledalo kao grob njezinih sinova. Bit će da bi poludjela da nije bilo onoga trećeg o kojem se trebala brinuti.

U revolucionarnoj mitologiji, smišljenoj tokom prvih poratnih godina, imena braće nisu bila  istaknuta. Ali nisu ni sakrivana. Znalo se, reklo se da su mučenici revolucije i oslobodilačkog rata, ilegalci zaslužni za Sarajevo i za slobodu svih njegovih radnih ljudi, građana i naroda, ali oko njih nije bila opričana zvanična priča, kao što je opričana oko nekih drugih, možda i manje važnih zaslužnika. I za to je postojao jasan razlog: priča o njima bila bi priča o besprizivnom i neusporedivom junaštvu dvojice mladih ljudi, naspram suštinskoj nemoći, slabosti pa i nesabranosti naroda i partije, sve one nepregledne mase koja je tobož sudjelovala u revoluciji i kojoj je revolucija bila posvećena. Osim toga, bilo je očito da njih dvojica nisu bili ni komunisti, ni komunistički simpatizeri, pripadali su onome sumnjivom društvenom sloju gradske gospode, u čiji se imaginarij nije tek tako mogla upisati klasna svijest. A kakvi bi to bez izražene klasne svijesti bili mučenici za stvar revolucije?

Tako su na kraju njih dvojica upisani među “žrtve fašističkog terora”, popisane na spomeniku na Vracama i među istaknute sarajevske ilegalce, a njihova je majka, gospođa L, primila njihova posmrtna odlikovanja, diplome i spomenice, koje su joj omogućavale povoljan društveni položaj među poslijeratnim sarajevskim majkama koje su u ratu ostale bez sinova. A njih je, tih nesretnih majki, kako su godine prolazile i kako su se ratna vremena udaljavala, bivalo sve više i više. Kao da je smrt s vremenom rasla umjesto da blijedi i da se smanjuje i kao da je broj mrtvih što se svakodnevno povećavao trebao nadomjestiti sve ono što je gutao posve prirodni i očekivani ljudski zaborav. Nijedna nesreća, nikakvo narodno stradanje nisu toliko veliki da ne bi na kraju bili zaboravljeni.

I tu, zapravo, započinje priča tete Nade Šušnjar o njezinoj susjedi s gornjeg kata, gospođi L Bilo je to krajem pedesetih ili već početkom šezdesetih, sjedile su u dnevnom boravku, u onim velikim foteljama i razgovarale, dok je Željko ispod stola igrao šah sam protiv sebe, kao da nastupa na šahovskoj olimpijadi, u ulogama svih reprezentacija i svakog šahista u svakoj reprezentaciji, kad joj se gospođa L prvi put povjerila. Bila je, kaže, u Zenici sa Željkom, u posjeti kod svoje nekadašnje služavke Kate, kojoj su muž i sin, obojica ustaše, završili u povlačenju s vojskom negdje u Austriji, i ne zna što je na kraju bilo s njima, nego ih, evo, petnaest godina čeka. I bilo bi joj lakše kad bi znala da su mrtvi. Kako je ona to rekla, kao da mi je nešto uzelo jezik, pa počelo govoriti umjesto mene, rekoh joj, govorila je gospođa L teti Nadi Šušnjar, da je i s mojim sinovima bilo tako. Bili su ustaše, oni u smeđim uniformama, boje kao što je glina na Ciglanama, i tako ih je u proljeće 1945. odnijelo. Ovako ih je odnijelo, rekla sam joj, i pokazala rukom. Ali ja znam da su mrtvi, javilo mi je.

I onda me je Kata uhvatila za ruku. Nikad me ranije nije dodirnula. Nije običaj da služavka dira gazdaricu. A i zašto bi? Ne diraju se žene iz čista mira. Njoj iz očiju suze teku, a meni kao da se nešto veliko sa srca prevalilo. Jest, jest, govorim joj, tako je bilo! I lažem joj, pa mi biva sve lakše što joj lažem. Možete li mi reći što bi to moglo biti?

Teta Nada je ovo u sebe zakopala, nije ni Zvonku rekla što se dogodilo. I nikad više gospođu L nije pozvala k sebi, da tako sjede i pričaju. A ona ne bi dolazila sama. Po tome je, govorila je gospođa Nada, zauvijek ostala Zagrepčanka: nikad nije dolazila nepozvana. Srele bi se i na stubištu upitale, ali ništa više od toga. I tako za duga vremena.

Onda je opet prolazilo vrijeme, i u tom se vremenu koješta zbivalo, ali to je onaj dio teta Nadine priče koji sam zaboravio, da bi se već sedamdeset i neke proširio skandal najprije po zgradi, pa širom komšiluka, duž Titove ulice, Kulovićeve i oko Pozorišta, jer se raščulo da osamdesetogodišnja mater dvojice istaknutih revolucionara, čija su imena upisana na Vracama, naokolo hoda, obilazi kojekave žene, svoje vršnjakinje, reakcionarke, čija su djeca i muževi završili na krivoj strani, pa se solidarizira s njima, sluša ih u pričama, a onda govori da su i njeni sinovi bili ustaše i da su stradali kao ustaše.

Za sve se na kraju zainteresirala Služba državne bezbjednosti, priča je došla do Centralnog komiteta – pa bit će da na obje strane o ovom postoje službene bilješke i sačuvani dokumenti. U prvi se mah mislilo da je gospođa L šenula pameću, ali onda se, valjda službenim praćenjem, raspitivanjem po komšiluku, a možda i po informativnom razgovoru, shvatilo kako je starica savršeno bistra, razložna, smirena i pametna. Uostalom, brine se za svog umno poremećenog sina, kojem će također uskoro biti šezdeset.

Tada ju je, možda iz osjećaja solidarnosti, ali svakako ne iz znatiželje, teta Nada Šušnjar pozvala k sebi. Gospođa L je došla, baš kao da i nije prošlo petnaest godina od prošlog poziva. Znam što vas zanima, nasmiješila se starica. Ništa me ne zanima, zbrzala je teta Nada. I u redu je što vas zanima. Ali meni, znate, kad tako pričam da su poginuli u ustašama, bude svaki put lakše. Šapućem ja tako o svojim sinovima, one šapuću o svojim, i sve biva kao da su negdje tu, živi. I samo što se nisu vratili.

Uskoro su i nju i Željka odveli u starački dom. Došli iz socijalne službe i odveli ih. A nije to moglo bez odluke na visokom mjestu, u Centralnom komitetu. Možda i ta odluka negdje postoji, napisana, ovjerena i protokolirana. Zanimljivo bi bilo vidjeti obrazloženje. Recimo, gospođa L je, klevećući i lažući o svojim sinovima, oklevetala revoluciju i narodnooslobodilačku borbu. Ali zašto bi mater svoje mrtve sinove iz jedne prevodila u drugu vojsku? Zašto bi njihovo mučeništvo za pravu stvar pretvarala u nešto što je suprotno tome? Je li se to itko u Centralnom komitetu zapitao.

Nadgrobnik gospođe L i njezina sina Željka našao sam na Barama, na ateističkoj parceli, dok sam u proljeće 2018. obilazio groblje, u potrazi za svojim živima. Na malenom i neuglednom spomeniku, načinjenom u kombinaciji betona i crnog mramora, kakvi su osamdesetih bili već sasvim rijetki, bila je nalijepljena prijeteća ljubičasta naljepnica tvrtke Pokop, koja njome neizravno prijeti da će kosti mrtvih iz ovoga groba biti prebačene u masovnu grobnicu, dok će grob biti prekopan, ukoliko odmah ne budu plaćene zaostale grobnine. Ovo je posljednji trenutak da pokušam zapisati priču tete Nade Šušnjar, čiji grob još nisam našao, ali me neće iznenaditi ako i na njemu nađem ljubičastu naljepnicu.         

Za Bestbook, književni podlistak tjednika Express, razgovarala Branimira Lazarin

Posljednji roman, ili bez suvišnih žanrovskih odrednica, nova prozna knjiga Miljenka Jergovića razoružava čitatelje intimnom potragom za sjećanjem na svakovrsnu prtljagu prošlosti. Riječ je o “Selidbi” u izdanju zaprešićke Frakture.

Selidba je za svakoga, u svim uvjetima, teško pitanje. Vaša selidba ima emocionalni itinerer, to je putovanje s kojim se izbjegavate suočiti. Odlazak u Sarajevo, konačan susret s predmetima u stanu pokojne mame. Ali prije osjetljivosti predmeta s aurom vaših predaka, mučan preludij susreta. Sarajevo, rodni grad. Kažete: ‘Ali zašto tako uporno radim na projektu svog otuđenja od toga grada? Zato što nisam u stanju jesti govna na dva mjesta. Da mi je u Zagrebu prijatnije nego što jest, bolje bih podnosio današnje Sarajevo’. Pitanje je, dakle, privatne logike u usporedbi dvaju važnih adresa, dvaju gradova: kao da biste s nekog prijatnijeg, idealnog mjesta, lakše pristupili ‘svom’ Sarajevu? U čemu je stvar?

Pitanje je najprije u jedenju govana. Ako ih već moramo jesti, onda to ne bismo činili na dva mjesta. Ali riječ je i o nečemu što je puno važnije: čovjek se može seliti, može mijenjati gradove i svjetove, kao što može, a vjerojatno i treba, mijenjati i vlastite identitete, ali mora postojati ono jedno mjesto od kojeg je i s kojeg je sve započelo. Mora postojati točka od koje su svi sljedeći odlasci započeli. To je, vjerojatno, ono mjesto na kojemu smo vjerovali da dom i svijet postoje, i da smo upravo tu, na tome mjestu, u tom domu i svijetu, vječni. A što se tiče pitanja o prijatnijemu mjestu odakle bih lakše podnosio današnje Sarajevo, to je nešto što pripada samo proznom tekstu i stvarnosti koja je u njemu stvorena i koja izvan teksta ne postoji. U izvantekstualnoj stvarnosti nema ni takvog Sarajeva ni ovakvog Zagreba.

Nevjerojatno je koliko mentalne snage čovjeku treba da se suoči s tragovima vlastitih predaka: to su njegovi tragovi, njegova povijest. A trenutak najvećeg suspensa je kratak. Morate, konačno, doista ući u tu kuću, preuzeti teret. Što je najteže: koji motiv, zvuk, kakva atmosfera?

Najteže je, zapravo, u sve to ulaziti, prelaziti prag mrtvoga doma. Čovjek bi najradije da sve to počisti netko drugi umjesto njega te da nekako nestanu i ta kuća, i taj stan, i sve što se u njemu zateklo. Godinama sam odlagao ulazak u stan pokojne majke, sve strepeći da će prije mene u njega ući provalnici – premda tu zapravo i nije bilo nečega za njih, a onda mi je na um palo da je sve to priča, sve je to fikcija, samo joj se treba prepustiti. To sam već ranije naučio: čim mi je neka situacija emocionalno nepodnošljiva, zamislim da se odvija kao književni predložak, koji i nema drugog razloga izvan književnosti. Uostalom, samo u onom što je emocionalno i na svaki drugi način nepodnošljivo i leže razlozi za književnost. Književnost ne služi tome da zabavi, utješi ili anestezira. Danas je toliko toga zabavnog i zabavljivog, što služi razbibrigi širokih narodnih masa, od videoigrica, nogometa, holivudskih filmova pa do populističkih politika – kad druge više i ne postoje – ratova na Bliskom istoku, videoklipova simpatičnih životinjica i kućnih ljubimaca, pogreba slavnih osoba i, zapravo, gotovo svega onoga što danas puni sadržajem sve svjetske medije, da zabavna književnost nikome i ne treba. Kao što, uostalom, nije trebala ni u proteklih nekoliko tisuća godina. Takva književnost zgodno će poslužiti nacionalnim kanonima u malim i nedoraslim kulturama – recimo, hrvatski je književni kanon uvijek bio prepun zabavnih knjiga i knjiga za zabavu – njome će se opsluživati totalitarni režimi, i to je uglavnom sve. Živimo u vrijeme niskonakladnih bestselera.

Majka. U romanu je kompliciran, intrigantan lik. Pogotovo su dojmljive sekvence vaših psihoemocionalnih priprema pred telefonski razgovor s mamom: što je, uostalom, opće mjesto ‘odgođenog susreta’ odrasle djece i roditelja. Jasno je iz vaše literature, diskrecija prema obitelji je zabranjena: tu ‘igra’ autorska odgovornost. Prema čemu, kome?

Vjerojatno odgovornost prema priči, prema književnosti samoj, prema fikciji kojoj izvanredno posluže one čovjekovu umu nedosegnute maštarije koje su moguće samo u stvarnosti. Da, ne postoji ništa što bi u obiteljskoj priči podlijegalo cenzuri diskrecije. Uostalom, o majci, ocu, sinu, kćeri nema ni smisla pisati ako se neće napisati sve. Recimo, kad pri čišćenju stana na Sepetarevcu pronalazim majčinu zubnu protezu, pa kad se domišljam što ću s njom, da bih je na kraju bacio u smeće, zbiva se nešto što je, zapravo, izvan mašte i izvan onoga što mašta može proizvesti, a silno je za priču važno. Kao da sam pronašao dio njezina tijela, jedini koji je ostao nepokopan, i sad sam u prilici da odlučujem što s njim da radim. Da ga dosahranim, da ga sačuvam – kao dragocjeni komad mrtve majke, koji sam po sebi i nije mrtav, ili nije ništa više mrtav nego što je bio dok je ona bila živa, ili da, kao što sam na kraju i učinio, protezu naprosto bacim u smeće? Ništa od svega ovoga ne bih morao izmisliti, ne bih mogao izmaštati, e da mi se u stvarnosti nije tako dogodilo. Ali ono što iz tog događaja proizlazi, kao i sve, ali apsolutno sve drugo iz mojeg autofikcijskog, porodičnog ciklusa u koji spadaju knjige ‘Otac’, ‘Rod’, ‘Sarajevo, plan grada’ i ‘Selidba’, pripada fikciji. Recimo, iako roditelji iz tih knjiga nose imena roditelja iz mojeg stvarnog, građanskog života, iako je faktografija njihovih života približna faktografiji to dvoje stvarnih ljudi, sve ono što je u knjigama napisano je fikcija i ništa drugo nego fikcija. Jesam li indiskretan prema svojoj obitelji, prema rodbini, porodičnim prijateljima, znancima? Ne, nisam, jer nitko razuman neće pomisliti da su životi književnih junaka istovjetni životima stvarnih osoba. Uostalom, ni moja građanska osoba nije istovjetna osobi i liku pripovjedača iz tih knjiga. To naprosto nisam ja niti to mogu biti ja.

Imali ste svega šest godina kad vam je umro Nono, Franjo Rejc, koji je uz Nonu Olgu najmarkantniji lik vašeg ‘obiteljskog opusa’. Ali kad god se u literaturi otvara kaleidoskop motiva, detalja i skica karaktera bujne (ne samo) obiteljske povijesti pripovjedača i/ili autora, ponavlja se općerecepcijska formula o ‘množini identiteta’. Poput upornog tretmana racionalizacije svijeta literature gdje se žanrovski odmjerava dokumentarizam i fikcija te govori o ‘nepouzdanosti sjećanja’, nesigurnoj priči… Zašto je toliko važan recepcijski kondom ‘množine identiteta’? Kao plošnost suvremene perspektive izaziva čuđenje nad polifonijom glasova, mišljenja, uvjerenja?

Pa, istinu govoreći, množina identiteta je pleonazam. Množina identiteta je kao množina riže. Čim je nešto riža, podrazumijeva se da je u množini. Čim je nešto identitet, mora biti u množini. Pogotovu ako je čovjekov osobni identitet. Riječ identiteti mogla bi označiti samo skup većeg broja ljudi s njihovim različitim identitetima, dakle množinu nečega što je već samo po sebi množina. Meni je neobično stalo do toga da se o identitetu govori kao o gradivnoj imenici, jer u suprotnom slučaju nećemo znati o čemu govorimo, a riječ identitet proprimit će krivo, ideološki represivno, pustošeće značenje. Moja obitelj je, kao što su to izvoljeli primijetiti, u zavičajnom, kulturnom, jezičnom i nacionalnom smislu vrlo kompleksna. Jedan pradjed bio je Nijemac i željezničar, drugi je bio Slovenac i kovač, svim mojim precima po majčinoj liniji njemački je bivao jedan od dva materinja jezika, iako nisu bili samo Nijemci, nego i Slovenci, Talijani, Hrvati. Ali kad se na to gleda iz perspektive obiteljske zajednice ili iz perspektive njihova praunuka, nije to bila množina identiteta, nego je to bio identitet, živ, aktivan, promjenjiv, kakvi su i svi drugi osobni, privatni, porodični, kulturni identiteti. Naravno da je taj identitet bio višeglasan, ali, zaboga, da nije višeglasan ne bi ni bio identitet živa čovjeka, nego bi bio identitet kamena.

Uz biografsku faktografiju i, posebno, predmete koje je Nono koristio pa vam elegantno ostavio da se njima bavite u (privatno?) historiografske svrhe, čini nam se da je ovakav pripovjedni način jedini put da shvatimo političku povijest ovih prostora. Bez ‘ornatusa’ privatne povijesti u literaturi ostali bismo na statistici kostiju kojima se bavi školska historiografija: tek nasumce, hajde, otvorite domaće udžbenike domaće povijesti, spopast će vas… različite emocije koje izaziva namjerna, politička laž. Nacionalistički diskurz domaće školske pedagogije uništio je, naime, gigantske napore modernističkog obrazovanja – pa i mekanih pokušaja tolerancije unutar političke povijesti, da sad možemo mirno rezignirati u pokušaju drugačijih javnih razgovora i mišljenja unutar političke povijesti, kulture, ovih prostora. Da se lijepo zatvorimo u ormare privatnih života, zaboravljajući zašto bismo, uopće, drugačije živjeli?

U zaostalim zajednicama, onima koje nisu izašle iz obora plemenskog društva niti su ih se dotakli modernizacijski procesi iz vremena 19-stoljetnog formiranja nacija, povijest se nužno svodi na zbirku loše ukopanih kostiju, dok se nacija doživljava na isti način na koji primitivci doživljavaju obitelj: kao zajednicu krvi, rase i zajedničkih nasljednih osobina. Primitivci neporecivo luče krvni rod od svojte, a nacija im je prostoprošireni krvni rod. Zato danas u Hrvatskoj, kao i u njoj sličnim i srodnim zemljicama i društvancima, vlada pomama za kojekakvim genetskim istraživanjima pomoću kojih bi se ustanovilo prapodrijetlo svih Hrvata, a onda i njihovo rođaštvo i rodbinstvo s nekim drugim narodima. Od tuda i sve one maloumne mistifikacije o iranskom, gotskom i vizigotskom podrijetlu Hrvata, uz pomoć kojih bi se trebalo dokazati da Hrvati nisu ono što već na prvi pogled ili, točnije, na prvu izgovorenu riječ jesu – dakle, Slaveni, i to Južni Slaveni, čiji su identiteti nastajali u najbližem odnosu s njihovim najbližim, uglavnom isto tako slavenskim susjedima. Mene baš nimalo ne zanima ni moje vlastito, a ni naše zajedničko rasno podrijetlo, kao što me ne zanimaju ni sve te rasute kosti – premda me itekako zanima što piše na grobovima, kao i tko su bili, kako su živjeli i što su mislili pokojni nositelji i koristitelji tih kostiju.

Je li vam rad na ‘Selidbi’ po nečemu bio drugačiji od prethodnih romana kojima slažete mozaik vaše obitelji? Doima se posebno potresnim. Kad se, naime, isprazni od sjećanja, prostor gubi smisao. ‘Prodao bih Sepetarevac. Ali ne budzašto… Naše je vrijeme isteklo’, završavate kronologiju selidbe. A vaše Sarajevo? Možete li ući u lik turista i pogledati taj, doista, ‘novi grad za nove ljude’: to bi bilo intrigantno…

Osnovni problem pri pisanju ‘Selidbe’, ali i prethodnih, već spomenutih knjiga autofikcijskog, obiteljskog ciklusa, u pronalaženju je načina da se materijal preuzet iz stvarnosti prispodobi proznom tekstu i fikciji. Stvarnost je, naime, neuvjerljiva, a ponekad i nevjerojatna. Ono što je u životu moguće i uobičajeno, ne samo da je u priči, u romanu, u fikciji nemoguće, nego je negativno postavljeno prema književnosti uopće. Stvarnost je u tom smislu kao bakterija plućne kuge od koje onda postradaju i svi potencijalni književni likovi, zajedno s prostorom i vremenom koji bi trebali činiti njihov svijet. Neusporedivo je lakše i ugodnije izmišljati, izmaštavati svijet, nego ga graditi od meterijala koji su prerađivani iz stvarnosti. Osim što je to lakše, paradoksalno je i da zahtijeva manji angažman imaginacije. A kad je riječ o pogledu na svijet i na grad očima turista, čini se to privlačnim i zamamnim, ali, nažalost, i nemogućim. Mi ne možemo očima stranca gledati svijet od kojeg smo načinjeni. Tako ni rodni grad ne možemo vidjeti kao da ga gledamo prvi put. Kad bi to bilo moguće, vjerojatno bi bilo i smrtonosno. Kao vremeplovom doplovite u neku blisku prošlost, sretnete sebe samog i još si zagledate u oči. Ne samo da je smrtonosno, nego tako vjerojatno i izgleda smrt. Pritom, ne mislim da sam načinjen od Sarajeva niti da sam toliko bitno određen činjenicom da sam odrastao tamo, a ne, recimo, u Pisarovini, Bugojnu ili Bukureštu. Ali u mojim očima su slike Sarajeva jedna senzacionalna fotodokumentacija koju je nemoguće prebrisati, a da se ne prebrišem i cijeli ja. Da bih turističkim očima gledao Sarajevo morao bih u glavi imati neki drugi kontingent slika, a tad ovo već više ne bih ni bio ja. Recimo, postoji nešto vrlo zanimljivo: iako već 25 godina živim u Zagrebu, prizorište mojih snova je u Sarajevu. Ako se san odvija u zatvorenom, često sam u Zagrebu, ali čim u snu izađem na ulicu, ta ulica je sarajevska. Istina, nekad se dogodi da sanjam Zagreb, ali tako da se u sljedećem kadru nađem u Sarajevu. Nikad se obrnuto ne dogodi, da se san započet u Sarajevu nastavi negdje drugdje. Ta neporeciva i neotklonjiva logika snova o kojoj bi, uzgred rečeno, jednom vrijedilo pisati, i to opet u fikcionalnom, a ne u nonfikcionalnom tekstu, valjda nešto govori o o budnoj perspektivi sanjača.

A Zagreb? Stanujete na njegovu rubu. Gradu po mjeri šik-turizma za ‘sve koje se osjećaju mladima’? Po insajderskom dojmu, jedino u ovakvu formulu stane današnji (centar) Zagreba. U romanu ste, recimo, spomenuli arhitekta Nina Filipovića (1934.) koji je početkom 1980-ih radio interpolaciju hotela Dubrovnik i tako vam omogućio nezaboravnu vizuru Zagreba, kojega više nema. Filipović, recimo, čitavog života nije napuštao ‘svoj Zagreb’ dulje od dva tjedna, jer ‘nije imao zašto’… Dok se vaš pripovjedač često ‘brani’ od sentimentalnosti sjećanja: je li to moguće? U ime čega? Ima li što, gdje u gradu u kojemu stanujete, što vas još inspirira? Čovjek može naprosto ‘živjeti u gradovima’ kao iluziju srednjoklasnog života…

Sa Zagrebom imam jedan vrlo neobičan problem, i on me zaokuplja svih ovih mojih 25 zagrebačkih godina. Naime, nikako mi ne uspijeva da pronađem one prijeratne zagrebačke ulice kojima sam se kretao, prijeratne klubove i kafiće, trgove, Gornji grad, Kinoteku s prvim projekcijama u devet ujutro, grandiozni antikvarijat na Zrinjevcu… Ali, što je najzagonetnije, ne pronalazim mirise, boje ni glasove onoga Zagreba u koji sam dolazio kao povlašteni i, priznat ću, prilično fascinirani turist. Volio sam taj grad onom bezumnom i bespogovornom ljubavlju kojom se vole mjesta koja ne poznajemo, a za koja nas veže naka snažna pozitivna predrasuda. Zagreb je za mene bio grad iz proza i eseja Miroslava Krleže, grad u kojemu se odvija Marinkovićev ‘Kiklop’, grad iz Kovačeva ‘Uvoda u drugi život’, iz dječačkih romana Ivana Kušana, iz Reisingerovih stripova, iz dramske televizijske serije ‘Nepokoreni grad’, ali iznad svega drugog Zagreb je bio grad iz mladosti, ali vrlo rječite i bezbroj puta ispričane, mojih djeda, bake, bakinih brata i sestre. Istina, svi oni su preko Zagreba išli rodbini u Beč te na studije, u provod i kupovinu. Istina, tetka Lola je s dundom Andrijom godinu i pol živjela u Jurišićevoj. Tu su kupili stan, ali im se onda, jednog subotnjeg jutra dok su bili na tržnici na Dolcu, profundao strop, dnevni boravak susjeda s gornjeg kata jednostavno se našao u njihovu dnevnom boravku, što je bio dovoljno dobar povod da se iz istih stopa vrate u Dubrovnik. Ne znam kad su prodali taj stan, ali znam na kojem je broju bio, pa se i danas čežnjivo zagledam u prozore iza kojih je devetsto trideset i neke stanovala tetka Lola. Eto, o tom Zagrebu često razmišljam, živo sam ga, poznavao i osjećao dok sam u Zagreb dolazio kao turist, a nestao je čim sam se tu naselio. Može li mi netko reći što se to dogodilo i gdje je taj moj Zagreb? Gdje god bio, i taj grad je moja tema, samo što je, kao i Sarajevo uostalom, situiran u nekom drugom vremenu.

I još malo o sentimentima. Ovo je ljeto Hrvatima, sjećamo se, bilo megasentimentalno. Neviđenih razmjera emotivno-spontano kolektivnih, u povodu uspjeha domaće nogometne reprezentacije, potom i u ispraćaju Olivera Dragojevića. U parafrazi stihova Oliverove pjesme ‘Hrvatska, puna sentimenta’. Što kažete? Otkud takav ’emotivni višak u narodu’ ? Ako je to ‘višak’, o čemu govori?

Nije riječ ni o kakvom emotivnom višku, nego, upravo suprotno, o manjku, emocionalnom, intelektualnom i svakom drugom. Vjerojatno najprije o manjku imaginativnih moći i o emocionalnoj tuposti kao posljedici duboke duhovne zapuštenosti društva. U zemlji u kojoj novine gotovo da i ne postoje, u kojoj je, zahvaljujući tabloidima i idiotskim televizijskim stanicama – ne znaš koja je gora, državni HTV ili preostali komercijalni šrot – samo krajnje radikalizirana, te samim tim lažna i lažljiva emocija vrijedna pažnje, u takvoj zemlji samo ceremonijali općenarodnog mahnitanja pri velikim sportskim pobjedama ili na karminama za onih nekoliko preostalih popkulturnih zvijezda iz vremena Jugoslavije, mogu na čas probiti tupost i potmulu mržnju svakodnevice. Nikoga ovdje neće dirnuti što policija premlaćuje i pljačka sirijske i afganistanske izbjeglice, što se puca po zatvorenim izbjegličkim kombijima niti što na hrvatskim granicama ginu djeca. Zapravo, ništa više ovdje nikoga ne može dirnuti, osim ako se tabloidi ne potrude da iskreiraju prigodnu kampanju. Recimo da sakupe novac za liječenje nekog bolesnog djeteta. Podrazumijeva se isključivo hrvatskog djeteta.

A politika u Hrvatskoj? Je li, kako se često medijski nameće, došlo takozvano postpolitičko vrijeme gdje old school pravila primitivne domaće političke estrade više nikoga ne diraju? Ili ta strast za provjerom vijesti u svaku uru na domaćoj televiziji i radiju u Hrvata neće jenjati…

Ne znam baš da politika nikoga ne dira. To ćemo uostalom vidjeti na sljedećim izborima kad će, predmnijevam, oni najgori požnjeti najbolje rezultate. Istina, u aktualnoj hrvatskoj politici teško bi se koga drugog i našlo osim najgorih.

I moramo se, na kraju, dotaći jedne od najcitiranijih rečenica vaše ‘Selidbe’. Kažete: ‘Novinarstvo je muzika za ljude bez sluha…, a književnost koja se piše da bi je čitali oni koji nemaju talenta da čitaju književnost’. I komentirali ste već, ono o novinarstvu je ‘zgodna dosjetka’. Ako je, dakle, novinski tekst po defaultu drugorazredna, ako ne i posve promašena stvar za bonkuloviće i ljude visokog sluha, što da takvi tek rade s lošom književnošću?

Kultura je opasno oružje. Kad je unižena, pauperizirana i deklasirana kao naša, kakvo joj je djelovanje? Nedavno je protekao Festival svjetske književnosti, jedna po svemu dobra kulturna manifestacija, na kojoj su sudjelovali i neki zbilja važni europski pisci, pisci od kojih bi se među živima doista teško našlo boljih i važnijih. Nije to bila neka drugorazredna ekipa zadužena za istočnoeuropsku sirotinju, kakva nam obično dolazi ne samo kad je o književnosti riječ. Bili su Olga Tokarczuk i Georgij Gospodinov, možda dvoje u ovom trenutku najzanimljivijih europskih prozaista, ali bio je, recimo, i András Forgách, Mađar, autor apsolutno zadivljujućeg dokumentarnog romana, napisanog uz pomoć policijskih dosjea, o svojim roditeljima koji su bili Židovi i suradnici komunističkih tajnih službi. Osim što je sama po sebi jedno književno čudo, Forgácheva je knjiga važna publici zemlje u kojoj također žive neki ljudi čiji su roditelji bili policijski doušnici, a koja pritom, ova zemlja, nikad nije do kraja otvorila kartoteke komunističke tajne policije. Međutim, na popodnevnom nastupu koji je Forgách dijelio s našom Slavenkom Drakulić bilo je, možda, osamdesetak ljudi. Na Gospodinovu ih je bilo još i manje. Olgu Tokarczuk je, istina, dočekala gotovo puna dvorana, jer se radilo o programu otvorenja. Ali na večeri zatvaranja festivala, na nastupu Frédérica Beigbedera, bilo je više od petsto ljudi, s tim da neki nisu mogli ni ući jer su sve karte bile rasprodane. Eto, to vam je odgovor na vaše pitanje i to je ono što loša književnost može proizvesti u lošem društvu. I naravno da na televiziji i na naslovnicama tabloida nije bilo ni Gospodinova, ni Tokarczuk, a da o Forgáchu i ne govorimo. Bio je Beigbeder. I nije problem što je bio, nego je problem u tome što nema nikog da onoj publici od pet stotina ljudi, a onda i svima drugima, kaže da je ono što piše Beigbeder loša književnosti, a da je ono što piše Olga Tokarczuk dobra književnost. Naravno da ljudi imaju pravo na lošu književnost, ali frustrira to što ova zemlja više nema potrebu razlikovanja dobrog i lošeg. A onda ni dobra i zla. Duboko vjerujem da je moralnom, etičkom izopačenju prethodilo estetsko izopačenje. Lošoj politici prethodila je loša književnost.

U revoluciju treba ići srcem
i pjevati na barikadama
Kasnije će izmiliti štakori i pojesti mrvice
osušene krvi onih koji su pjevali.
Sjecikese, licemjeri i lihvari naplatit će svaku tu pjesmu i svaki stih
ili još gore,
staviti ih u svoje biografije.

Kako god da računam
od vremena kada smo dojili petokrake umjesto bradavica
pa sve do posljednjeg kamena bačenog na Magdalenu na Slatini
živjeti ovdje računa se na oslikavanje Guernica bojanke
boje biraš sam, kao na svakoj bojanci
iako bojanke uništavaju kreativnost.

Ne znam kako sam se jutros zapetljala u ovu pjesmu, ako je pjesma
nije pjesma sve što se slaže u stihovima
kao što ni svaka riža i meso nisu sarma.
Bože, odakle mi misli o sarmi usred barikada??
Treba pjevati o nečemu u ovo proljetno jutro
možda a capella stilom dok perem sudove
pjevati o Kurzu koji stiže u našu zemlju
kao da ih nemamo dovoljno
mislim na strance
a ono na šta ste vi mislili neka ide vama u račun
dramatično je sjediti na ovoj geografskoj dužini i širini
dramatično je birati vlast a onda pisati po društvenim mrežama
dramatičnost nam je u rodnim listovima bez matičnih brojeva
zavedeni smo, razvedeni smo,
treba pjevati nekako da oni ne čuju
pa da nam i pjesmu ne pokradu
oni neki
mi smo stalno podijenjeni ta to „ mi i oni“
i neki oni uvijek postoje
drugačije se ne znamo igrati
ponekad i mi uskočimo u to oni
(o.k. ni ja više ovo ne čitam, samo pišem i gledam kroz prozor)
podižem plastičnu čašu za nevinost svih revolucija
one su najljepše priče koje ljudi imaju
revolucije rastjeruju mrak
ali mrak je uporan
naša bojanka ima nove detalje o kojima Picasso nije ni sanjao
sve mislim da se jedan čovjek klonirao, reinkarnirao u lica političara
i pokušava zavesati nježno čedo revolucije, mami je u sitne uličice
i časti bombonama kupljenim od para za topli obrok
kako očajno zaostajem u svim tim pravednim borbama
sjedim i pišem pjesme dok mi sudoper kipi od neopranog suđa
možda je ovo samo manevar izbjegavanja
treba rastjerati bandu
treba ugasiti mrak
treba pjevati srcem
ovo se ne odnosi na one koji boluju od angine pectoris
treba smisliti nešto što se ne može iskopirati
i to izložiti kao najdragocjeniji predmet koje posjeduje čovječanstvo
ne pišem duge pjesme
ne pišem
duge
pjesme
ne
pi
še
m
.

Jesen je u Toskani. Selo od dvadesetak kuća, s trgom većim od sela, a na trgu crkva iz dvanaestog stoljeća. Ulaz zabranjen, već mjesecima ili možda i godinama traje obnova. Restauratori iz Rima obnavljaju svaki pedalj unutrašnjosti, istražuju kakvi su bili zidovi i što je na njima bilo u dvanaestom stoljeću.

Odmah nakon ručka, u vrijeme kada se zbog popodnevne sieste gostionica zatvara, stiže slikar. Skida šešir s glave, stavlja ga ispred sebe, iz ruksaka vadi kutiju s kredama, otvara je i započinje rad.

Treba naići za sat, tad će se vidjeti što danas slika.

Jučer je naslikao Madonu s djetetom. Žalosna lica, kao da je živa i svud naokolo je prvo stoljeće našega doba. Dijete kao dijete, ne zna još za sebe Božji sin. Kreda na asfaltu ostavlja jasan trag, onakav kakav je mogao biti na zidovima crkve u dvanaestom stoljeću. Ako su boje prejake, on obraz nasljanja na asfalt pa puhne. I već je sve kako treba biti.

Ulični slikari pretjeruju. To se pretjerivanje naziva kič. Ali njima je to dopušteno. Usputnicima ne smeta kič.

Ali ovaj takav nije. On je veliki slikar iz prethodnih vremena. Mimoišao se s epohom, pa zato slika kredom po asfaltu, a ne živim bojama po zidovima crkve. Njemu ne treba platno. Njegov je trenutak.

Oko pet, kada se na jesenjem svjetlu, u sumraku sve jasnije vidi, kao u dvanaestom vijeku, u crkvi u koju se jedva probija svjetlo, rad je gotov. On ustaje, sprema krede u kutiju, broji novac iz šešira, zahvaljuje prisutnima, odlazi na na taracu ispred gostionice, pije pivo.

Sjedi ispod suncobrana, drži dopola ispijenu kriglu, gleda kako počinje kiša. I gleda švedskog turista kako otvara kišobran i pokušava zakloniti Madonu s djetetom. Starac kisne, ali slika će neko vrijeme ostati suha. Uzalud.

Što će danas naslikati slikar?

Dnevnik jednog penzionera/6