(grubi prijevod)

Vikend. Ulazna stanica

Nedjelja, 17. 12. 2017. Otoplilo u zraku, ali steglo u dušama.

U subotu, pak, oštar vjetar, pojačao po podnevu. Išli u grad, na Mortenson trgu ima onaj godišnji festival brze hrane, lijepa gužva, šarenilo. Odatle, do botaničke bašte i groblja uza nju, da tražimo grob Ludwike Broel Plater. Groblje puno otmjenih nadgrobnika, ne kopaju ovdje sirotinju. Mora da je gore, uz gradsku ivicu, s duge strane Univezitetske bolnice. Hajde gore, a vjetar fijuče, cakli ledno sunce. Groblje je veliko, nigdje mu se kraj ne vidi. Po sredini staza, prava, opkovana strašnim četinarom. Tražili uz ivice dok se od studeni i puhanja dalo. Svašta smo vidjeli, sem odjela za logorašice i tuđince.  Dž. nervozna, ljuta (ja i moje mrtve Poljakinje), smrzla, boji se da se prehladila.

Došli kući kao stalaktiti.

Poklon

KM 88992

Opis predmeta: Kunić rezan u bijeloj plastici sa crvenim očima. Rad Zofie Hoszowske. Izrađen od drške četkice za zube. Namijenjen kao dar Ludwiki Broel Plater za njen imendan. Dužina 1,2 cm visina 0,8 cm.

„Iz popisa preuzetih logorskih predmeta iz UB (Univerziteske biblioteke u Lundu) može se pročitati sledeće: Mali kunić rad Zofie Hoszowske, t.zv. opitni kunić, to jest logoraš izložen pokusnim operacijama. Urađen nožićem za rezbarenje.

Imendan Ludwike Broel Plater: 25. 8. 1944. Poljski tekst prevela Ana M. Odavde se, po mom mišljenu, jasno vidi, da je upravo Zofia Hozowska bila logorašica koja je izlagana pokusnim operacijama.

Prilikom razgovora sa Jadwigom Kurowakom 7/10 doznala sam kako Ludwika Broel Plater nije bila pokusni kunić. Ona je pripadala grupi starijih žena koje su dobijale ‘lakše’ zadatke u logoru, na primjer u odjelu za pletenje.

Familja Broel Plater veoma je velika. Jadwiga je obećala da će se ona raspitati kod maminih prijateljica da li je neka od njih poznavala Zofiu Hoszowsku ali mi se još nije javila. U Zemaljskom arhivu Hoszowska nije registrovana. Poslala sam zahtjev Državnom arhivu i čekam otzuda odgvor. Ali može biti tako da ona zapravo nije ni stigla do Švedske“.

(Anita Marcus 20 – 11 – 06)

Ludwika Broel Plater djev. Nawroczynska (1885-1972) u mladim je godinama aktivist PPS (Poljska soijalstička partija). U istim se godinama seli iz poljskog dijela Rusije u Krakow koji pripada Austrougarskoj, gdje započinje jezičke studije koje će, docnije, nastaviti na Sorboni. Prvi svjetski rat provodi u Parizu i aktivna je u pokretu za samostalnu i  nezavisnu Poljsku. Djeluje pri poljskom armijskom štabu na zapadnom frontu. Tu sreće budućeg muža J. Broel-Platera sa kojim će se, odmah nakon rata, vratiti u obnovljenu domovinu. Po izbijanju drugog svjetskog rata i okupacije Poljske pristupa najačem pokretu otpora Armia Krajowa (AK). Pomaže sužnjima u Warsavskom getu. Hapse je 1941, dopada Pawiaka, zloglasnog zatvora, a potom konc-logora Ravensbrük.

Za vrijeme logorovanja duhovni je uzor i podrška poljskim i francuskim sapatnicima. (U barakama Luwika Broel Plater nas je bodrila da se prisjećamo i pmatimo što više detalja iz naših života. /Irena).

Krajem 1945. g. grof Folke Bernadotte i Bijeli autobusi švedskog Crvenog krsta spašavaju veliki broj žena iz njemačkih logora. Među njima i Ludwiku BP.

1946. g. postaje saradnik Poljske radne grupe pri Institutu za spoljnu politiku u Lundu koju vodi Zygmund L. Radi na skupljanju i sistematizaciji iskaza/svjedočenja preživjelih logorašica. Nakon ukidanja ove grupe, Ludwika B. P. preuzima brigu oko materijala, oko logorašica, njihovih života, umiranja i ukopa.

4. Zygmund L.

Godine 1939. Njemačka napada Poljsku. Zygmund L., proferor poljskog jezika na univerzitetu u Lundu, želi da se vrati i pridruži u odbrani zemlje ali poljska vlada u egzilu koja je na čelu otpora ima drukčije planove. Zygmund će L. ostati u Švedskoj i prikupljati informacije i dokazne materijale o fašističkim zločinima u Poljskoj i slati ih vladi.

5. Bijeli autobusi

Početkom 1945. god. Heinrich Himller, Reichsfürer-SS, prima predstavnika švedske vlade grofa Folkea Bernadottea. Himller se nada kako će se, nakon pregovora, birtanske i američke snage, pridružiti posrnulom njemačkom Wehrmachtu i okrenuti protiv Sovjetskog Saveza. Raduje se i poklonu: grof F. Bernadotte daruje mu unikatnu knjigu o runama, pismu iz XVI stoljeća. Himller je veliki štovalac runa i nordijske mitologije.

Švedska će organizovati humanitanu akciju i izvući svoje građane iz Njemačke i njenih logora. Akciju će izvjesti Crveni krst (švedske vojne vlasti daće ljudstvo, materijal i vozila, tzv. Bijele autobuse). Skandinavce će prvo sakupiti u logor Neuengamme koji će za tu priliku biti renoviran i ispražnjen. Zatečene logoraše (2. 000), na njemački zahtjev i s njemačkom pratnjom, Bijeli autobusi prebaciće u manje okolne logore. Gdje će, većinom, biti pogubljeni.    

Malo iza toga –  Красная je Армия  pred vratima – grof F. Bernadotte dobija dozvolu da može, uz nordijce, spašavati i druge logoraše. Bijeli autobusi putuju za Ravensbrück. Izvlače logorašice, uglavnom jevrejke i poljakinje.

6. Dezinfekcija

U aprilu mjesecu 1945. stižu prvi bijeli konvoji u Švedsku.

Nakon kupanja i dezinfikacije, bivše logorašice smještaju u pogodnim, praznim objektima. U Lundu, na primjer, u  hali za boćanje na Vesteru (ispred koje, svakog jutra, čekam žuti bus nr 155 na liniji Lund – Södra Sandby/Revinge). Zygmund L., profesor poljskog na lundskom univezitetu nudi se za tumača. Žene mu, uz ostale strave, pričaju kako su prokrijumčarile neka dokumenta i tajne papire iz konclogora. Prokrijumčarile su i rijetke lične stvarčice za koje su vezane, koje su našle ili same načinile. Skrivale su ih u odjeći i obući, u logoršakim slamaricama i daščanim procijepima. Zygmund L. shvata njihovu vrijednost i težinu. Sačuvati ih kao svjedočenje (i dokaze) za buduće vrijeme kada će se ratni događaji „drugačije tumačiti ili u zaborav uklanjati“. Švedski državni ogani, međutim, boje se širenja logoraških zaraznih bolesti. Naređuju stoga da se preda vatri sve što logorašice imaju na sebi i što su ponijele sa sobom. „ Zahvaljujući svojoj srčanosti, svojoj upornosti i, takođe, svojim vezama, Zygmund l. uspijeva spasiti jedan deo stvari od lomače“.  Zygmund L. osniva i Poljsku radnu grupu koja će prikupiti i dokumentirati iskaze bivših logoraša. Radna grupa počinje djelatnost krajem oktobra 1945. Arhivari su Ludwika B. P. „žena koja ima deset ruku“ i još pet-šest osoba.  

7. Poezija

Sakupljeni materijal raznovrstan je i obiman.

*

Jedan njegov dio čine pjesme, pjesnički rukopisi i molitvenici. Poezija se mnogo prepisivala i pisala u Auschwitzu.

*

Bodrili smo jedni druge da pjesme učimo napamet /Zofie

*

Logoršaka poezija lutala je od logora do logora. Išla je za logorašima /Maria

*

(prema pjesmi napisanoj u Ravensbruku, nepoznat autor)

Iznad vratiju na ćeliji
visi krst načinjen od hljeba
koji izvlači verem iz prsiju
i čini nas hrabrijim.
Ne znam ko ga je obesio,
bio je onde kad sam stigla.
Štitio me je, snažio
od samštine branio.

Iz naših duša patnja se povukla,
na nekakav čudan način
omekšala naša sudba.
koliko je dobra, mislila sam,
ta sestrinska ruka
koja se odrekla svoga hljeba
kako bi ćeliju obdarila
tim svetim oružjem.  

*

(po Marji Wikowskoj)

Doći će dan kad će kapije ovoriti
i mi napolje izaći.
Gladni i bosi
polja ćemo prelaziti.
Ići ćemo ka istoku,
injem ćemo glad toliti.

Našu su zemlju razorili
ali na granici
kleknućemo na koljena
i tle poljubiti.

Iako mašemo s previše zastava
iako pjevamo previše bučno
možemo čuti kako nas čekaju
kako su našem povratku raduju

8.

Skottorp. Izlaz

Rekli su nam da nećemo ništa jesti, da ćemo dobiti samo veling i da će nas prebaciti u Švedsku gdje nema rata i gdje će nas prihvati. I tako smo stigli u Malmö i tu smo prošli korz karantin. Sve naše sitne stvari oduzete su nam, kao i naše cedulje s brojevima a dobili smo malo donjeg veša, malo poduže mantile. Zatim smo prebačene u Halland, u logor po imenu Skottorp, gdje ćemo raditi na poljima, jer su trebali radnu snagu. Posao je bio mnogo težak, otkopavali smo repu i krompir po smrzim poljima i pod smrzlim vjetrovima,  što nije bilo dobro za mnoge, između ostalih za mene. A to mi je bi tek treći dan u Švedskoj. (Ida Adorf, iskaz)

*

Iz registarskih kartica može se pročitati od kakvih su bolesti bivše logorašice patile. Najčešće su: pegavi tifus, tifus, paratifus, tuberkuloza i sifilis. Može se takođe pročitati o najtežim slučajevima koji su morali napustiti Skottorp radi liječenja negdje drugdje. Registarske kartice čuvaju imena žena koje su liječene u Svenhögen sanatorijumu, u Ekmanskoj, Shalgrenskoj, Holtermanskoj (veneričke bolesti) i, najčešće, Geteburškoj Epidemiološkoj bolnici. Ovo se odnosi na fizička oboljenja, a strašni su i registri žena prebačenih u Lillhagens sinnesjukhus (duševnu bolnicu). Bilo je mnogo bolesti koje se nisu dale izliječiti lijekovima. Ono što su žene preživjele ostavilo je  duboke psihičke tragove, te su mnoge biološki bile žive a mentalno mrtve (muselmani 1).

Švedsko zdravstvo funkcionisalo je prilično dobro kad su bile u pitanju fizičke bolesti, dok za psihičke probleme koje su imale skoro sve žene, nije bilo nikakvog tretmana, osim u akutnim slučajevima. Bilo je malo pishijatara a mnoge od pshisomatskih bolesti bile su nove, nepoznate.

*

Arheološka iskopavanja u  logoru Skottorp, studija. Autori nabrajaju šta su našli. Ništa vrijedno, liše plastičnih češljeva za trijebljenje vaši. Sjećam se, držao sam u rukama i kroz kosu privlačio te češljeva. S jedne strane rijetka strana sa debljim zupcima, s druge česta sa tanjim zubicima. Čestom se stranom trijebe gnjide, a sa rijetkom vaške. Mi smo te česljeve kupovali kod gabelja (Roma) čergara. Stizali su sa proljećem ( u ovo vrijeme) i žene bi zarijedili u prošnju po Šaavcima, Jerci i Požegi, noseći vreće pune drangulije. Najviše je bilo pucadi, puljki, đerdana, karti, hamajlija, olova za livenje strave. I igala i češljeva. Sve se to mijenjalo za posifku brašna, lokum masla, dvoje-troje jaja. Agaton i Pemba. Oboje sam u pričama pominjao. Imali su dvije ćerke koje su bile san svih ondašnjih šofera.

Jedna od njih, mislim ona crna, starija, koja je imala dva zlatna prednja zuba i malo šepala, u osnovnoj školi „Rastko Nemnjić – Sava“  na Dohoviću polagala je vanredno sedmi i osmi razred. Nastavnik srpskog, Rašo, ribolovac koji je s nama (Agaton, Feko, ja) pecao mrenu i krkušu na sastavcima u tihacima ispod Šavacke ćuprije, dao mi je cedulju sa svim lektirama koje će biti na ispitu, pa sam ih ja uradio i dao Pembinoj ćerki i ona je položila razrede s vrlo dobrim uspjehom.

U jesen 1992. godine i Pembine ćerke nestale su, prisilno su sišle u grobove.

1. U nacističkom logoru Auschwitz u južnoj Poljskoj upotrebljavao se izraz „muselman“ za zatvorenike koji su bili apatični i koji su izgubili volju za životom. P. Levi u knjizi Šta je čovjek? opisuje muselmane: „Svi muselmani koji dopanu plina imaju istu historiju iza sebe. Njihov život u logoru je kratak, ali njihov broj je bekonačan“.  

Posvećeno P. A. Osipovoj

I.

Kunem se parom i neparom,
Kunem pravednom bitkom s mačem
I večernje molitve žarom,
Kunem se i u sjaj zornjače,

Ne, ne napustih tebe. Reci,
Kog u sjenku uspokojenja
Uvedoh, glavu mu ljubeći,
I od okatog skrih gonjenja?

A u dan žeđi, vode zar ti
Pustinjske nisam darivao?
Zar jeziku da bude car ti
Nad umovima nisam dao?

Budi hrabar, laž prezri, pravom
Stazom istine ići gledaj,
Voli sirote i drhtavom
Stvoru moj Kur’an propovedaj.

II.

O, čiste žene u proroka,
Drukčije nego žene ine:
Strašna vam je i sjen poroka,
Skrite u slatki hlad tišine,

Živite skromno: pokrivalo
Djevojačko vam jest pristalo.
Za slast zakonsku, što se stidi,
Čuvate verna srca: nikad
Vašega lica nek ne vidi
Lukavi pogled poročnika.

Kad skupite se, o vi gosti
Muhamedovi, neka u te
Večeri vaše ispraznosti
Svetske proroka mog ne smute.

Dok pobožne mu lebde misli,
Neskroman govor nesuvisli
I pričljivac je nedrag njemu
Poštujte njegov pir smernošću
I čednom blagonaklonošću
Za sve mlađane robinje mu.

III.

Namrštio se, smeten, prorok
Jer dolaženje slepca čuje,
Juri, no neće smeti porok
Nedoumicom da ga truje.

Proroče, knjige s neba ti je
Dat prepis, ne zbog zadrtoga;
Objavljuj Kur’an mirno – nije
Tebi siliti bezbožnoga!

Otkud hvastanje tog čoveka?
Zbog tog što na svet nag dohodi,
Zbog toga što je kratkog veka,
Što slab mre ko što slab se rodi?

Zbog toga što je bog, po svome,
Umrtvljenje i vaskrs svemu?
Što u radosti i u zlome
Udesu – čuva dane njemu?

Što plodove je njemu dao
I hleb i urmu i olivu,
Svaki rad mu blagosiljao
I vrtograd, i breg, i njivu?

No dvaput anđel kad zatrubi,
U zemlju grom će zagrmeti:
I  brat će brata da izgubi
I sin od majke da odleti.

A kada dođu svi pred boga,
Izobličeni svojim strahom,
Bezbožni, pred njim, do jednoga
Pašće, pokriti plamom, prahom.

IV.

S tobom se davno nadmetati,
O svemogući,  silnik mnio,
Ludom gordošću bogat, a ti
Gospode, njega si smirio.
Ti reče: svetu život davam,
I smrću zemlju ja kažnjavam,
Na sve moj dlan se dići može.
I ja, on reče, život davam,
Smrću takođe ja kažnjavam,
Izjednačen sam s tobom, Bože.
No na hvastanje tog proroka
Ti odgovori gnevno tada:
Podižem sunce sa istoka,
Ti podigni ga sa zapada!

V.

Nepomična je zemlja – svode
Nebeske,  tvorče, držiš plave,
Da ne padnu na tle i vode,
I da sobom nas ne podave.

Ti uždi sunce vaseljeni,
Nebu i zemlji neka sjaje,
Ko lan, elejem napojeni,
Što u kristalu kandila je.

Molite tvorca;  veliki je:
Upravlja kamo hoće vetar,
Obačjem svod, za žege, krije
I zemlji daje sen drveta.

Muhamedu je, pun  milosti,
Otkrio Kur’an koji sinu
Da mi prispemo do svetlosti,
Sa zena da se magle skinu.

VI.

U boju vas ne usnih zaman:
Obrijane su glave svima,
S okrvavljenim mačevima,
Na bedemima, na kulama.

Radosni poklik oslušnite,
Deco pustinja, punih plama!
Vraćate se sa robinjama
Mladim, i ratni plen delite.

Vi pobediste: slava svima,
A malodušnim podsmevanje!
Prečuše u rat pozivanje
Ne verujući divnim snima.

Sad u kajanju svome veli
Svak od njih, na plen ratni lakom:
Kad biste s vama nas uzeli,
A vi recite: ne, nikako.

Blažen je ko u boju pade:
U edemu je sad,  i tu je
Svak utonuo u naslade,
A ničeg nema da ih truje.

VII.

Ustaj, bojažljivi:
U pećini tvojoj
To sveto kandilo
Do osvita  gori.
Usrdnom molitvom
Proroče, otkloni
Sve pečalne misli,
I lukave snove!
Do zore molitvi
Predaj se skrušeno
I nebesku knjigu
Do osvita čitaj!

VIII.

Savešću pred bledim goljama trgujući,
Bacati darove ne daj škrtoj ruci:

Ugodna je puna štedrost nebesima.
I podobno njivi plodnoj, na strašnom sudu,
Sejaču srećni, svakom trudu
Tvom ona stostruko uzvratiti ima.

No ako, požaliv što steknu zemni trudi,
Škrtu milostinju, koju niščem nudiš,
Stiskaš u svojoj zavidljivoj šaci –
Znaj, svi tvoji dari, ko što pregršt prašine
Obilna kiša s kama skine,
Nestaće – taj danak koji Bog odbaci.

IX.

Putnik se sustali na Boga žalio:
Moren žeđu, željan i hlada je bio.
Pustinjom bludeći tri dana i noći,
Žegom i  prašinom izmorene oči
Išle su okolo sa tugom beznadnom
I izvor pod palmom vide iznenadno.

I  tvoj trk upravi ka palmi osamnoj
I hladnim je mlazom osvežio gamno
Teško zapaljeni jezik i zenice
I leže i zaspa kraj verne oslice –
I mnogo godina proteče od  tada
Voljom  onog nebom i zemljom  što vlada.

I da se probudi kad došao čas je,
Ustao i čuo tajanstveni glas je:
“ Da li ti odavno tu spavaš duboko?
A  on odgovori: već  je povisoko
Na jutarnjem nebu sunčani sjaj bio,
Duboko od jutra do jutra sam spio”.

A glas: ”O putniče, ti duže si spao;
Gle, mlad si legao, a starcem ustao:
Palma već istrunu, izvor hladni do dna
Iscrpe i ispi pustinja bezvodna,
Stepski su ga pesci odavno zameli;
I skelet se tvoje magarice beli”.

I trenutni starac, žalošću obuzet,
Uzdrhtalom glavom poniče, uz suze…
I u pustinji se čudo u tom času
Zbi: prošlo ožive u novome krasu;
Opet plama glavu senovitu nina.
Opet vrelo pune magla i svežina.

I trošni se skelet oslice odeva
U telo  i evo već i njenog reva.
I oseća putnik i snagu i radost:
Vaskrsla, u krvi zaigrala mladost,
Sveti zanosi mi pune grud, i zatim
S božijom će voljom dalje putovati.

<1824>

Preveo Marko Vešović

P. S.
Ovaj prevod posvećujem, za ramazan, Enesu Kariću i Rešidu Hafizoviću koji su me, u dane opsade Sarajeva, u jednom kafiću, usrdno uvjeravali da sam musliman a da to uopće  ne znam. Ko zna, možda bi me i uvjerili da se slučajno nisam sjetio sebi reći: ti si sin Titinog partizana i neizlječivog ateiste. A što poneseš iz kuće, to ti je.

šetamo u doba svog zenita u krugu mi veseli zatvorenici u zatvoru Zjenica tako su u svojim krajevima onomad robijali Hamingway Borges Marces ima još imena spominjala ih onomad lokalna štampa ovdje u novije doba uhapsili od naših nekoliko koji su remetili javni red i mir svojim pismenim sastavima u muško odjeljenje strpali veterane Sidrana Marjanovića Vešovića Risojevića u samicu Lovrenovića odavno u hapsanu smjestili sredovječnog Brku s njim Ivankovića u drugom posebnom krilu Jergovića od prije koju godinu i mlađanog Kujovića malo od njega starijeg Cvijetića mlade stalno naokolo zaustavljaju ispituju ozbiljno na posljedice njihovog djelovanja upozoravaju za sada im je uvjetna ama se neki na svoju ruku već za robiju pripremaju Karahasana u nedostatku novih dokaza srećom nedavno oslobodili Petrovića zbog bolesti poštedjeli u odsustvu osudili Hemona i Mehmedinovića okolo u krug u krug u krug u krug hodamo jedni druge ne gledamo svoje pisanje izdržavamo na muke se više ne žalimo pravimo se da u svemu što dobijemo uživamo dobrovoljno se za noćnu smjenu javljamo u noći pišemo pišemo ne prestajemo i da su u prazno svoje riječi uporno kazujemo. Slično je i u ženskom odjeljenju tamo za sada pristup nije dozvoljen ali se tiho spominju imena nekoliko pjesnikinja hvali im se ljepota teže priznaje poetika nisu ovdje još pristigla nova vremena. Kazna je međutim za sviju ista: što bolje pisac piše to duže u književnom zatvoru ostaje neće ni jednog pustit dok nikada zadovoljnim neznanim sucima svoje djelo ne prikažu oni ga oštrim riječima ocijene strogo presude neka dalje pišu možda se poprave djelo i život konačno završe ima da se potrude ne napišu li svoju normu imat će još težu robiju a koji napišu – doživotnu, bez prava na žalbu.

Bilo je dječaka u školi koji bi po sav dan smišljali rimovane rugalice, i djevojčica koje bi u spomenare umjesto tipiziranih spomenarskih formula i odnekud prepisanih stihova upisivale slične takve formule i stihove, koje bi same smislile. Dječaci će, kada odrastu, postati majstori u sastavljanju svadbenih zdravica – tamo gdje takve zdravice još uvijek postoje – novojunačkih pjesama u desetercu i pohvalnica narodnim vođama, smišljat će najbolje, obično rimovane, natpise za trasparente i parole pred proturežimske demonstracije… Djevojčice će, pak, kada odrastu sastavljati majstorske tužbalice pred sahrane ili će zabavljati djecu i unuke šaljivim rimovanim komentarima na račun komšiluka i istim takvim uputama za snalaženje u svakodnevici, koje će ponekad, iglom i koncem, ispisivati na komadima bijelog platna, pa ih zatim vješati po zidovima kao kuhinjske ukrase.

U najsuvremenijem će slučaju takvi dječaci i djevojčice odrasti u izvanredne kopirajtere i marketinške stručnjake, koji će posmišljati sve one reklamne slogane, parole i nove uzrečice, što će ih zatim pamtiti generacije.

Njihov dar, dar kopirajtera, autora svadbenih zdravica i grobljanskih tužbalica, u vrlo je dalekoj vezi s književnim darom. Zajedničko im je da se služe riječima. Ali nema gotovo nikakve dodatne veze s pjesničkim darom. Poezija nije stihoklepstvo. Za poeziju nije potreban stihoklepački dar, pa ga većina pjesnika, uključujući i genije rime i sroka, zapravo nema.

Među rijetke pjesnike, velike pjesnike, među najvećim u našim svjetovima, koji su istodobno bili sjajni i vrlo daroviti stihoklepci, spadaju, recimo, Bertolt Brecht, Ivan Slamnig i Duško Trifunović. Sva trojica umjeli su misliti u vrlo kratkim, eliptičnim i ritmiziranim frazama, i mogli su, svaki na svoj način, ispjevati i najprozniji i najprozaičniji tekst pod kapom nebeskom. Osim što su mogli, to ih je i veselilo. Brecht i Trifunović pisali su namjenske tekstove, koje su na svaki način nastojali odvojiti od svoga pjesništva. Brecht je to činio u svrhu političke agitacije, ali i za pisanje kazališnih songova. Trifunović je pisao tekstove za zabavne i pop-rock izvođače, te za ponekog narodnjaka. Tko god bi ga zamolio, on bi mu i napisao. Da je taj posao naplaćivao onako kako se među zlobnicima i zavidljivcima govorkalo, samo bi se od tog posla obogatio. Ivan Slamnig malo je drukčiji slučaj. On se umijećem i radošću stihoklepstva služio u pisanju poezije. Stihoklepačkim je umijećem postizao pjesničke efekte, stihoklepstvom se ponekad rugao poeziji, poezijom je gradio spomenik stihoklepstvu. I bio jedan od najvećih pjesnika ovoga jezika, uopće.

Duško Trifunović napisao je najmanje 303 namjenska teksta, koja je zatim snimilo stotinu i devedeset četvero izvođača. Mnoge od tako nastalih pjesama nalaze se na gramofonskim pločama, kazetama i kompakt diskovima, ali ih je mnogo i u fonotekama bivšeg Radija Sarajevo i bivšeg Radija Novi Sad.

Bogomir Mijatović novosadski je rock kritičar, povijesničar rock’n’rolla u Vojvodini, bivši glazbeni urednik na radiju, novinar, neobično temeljit i akribičan čovjek, koji svojim temama prilazi na način leksikografa i enciklopedista. Duško Trifunović mu je, pretpostavljam, postao opsesivna tema kada se kao izbjeglica, kao muhadžir, našao u Novom Sadu. Veliki pjesnik, koji je u međuvremenu ostao bez grada, zemlje i zavičaja, u Vojvodini će steći konačni dom i grob. (U našem slučaju, a možda i inače, vjerojatno je najuputnije kulturnu pripadnost i identitet nekog pisca i umjetnika određivati po – grobu.) Mijatović se za njega vezao, te se još Duškova života počao baviti poslom kakvim se drugdje bave cijeli instituti: prikupljao je snimke njegovih pjesama, presnimavao ih, analizirao razlike između zabilježenog i otpjevanog teksta, bilježio datume, imena izvođača, eventualnu namjenu snimke, te na taj način katalogizirao nepregledni materijal, koji će tek kao cjelina dobiti neki smisao.

Tako nastaje knjiga od 605 stranica, koju 2018. pod naslovom “Pamtite me po pjesmama mojim” objavljuje novosadski Prometej, i u kojoj su – čini se – sve snimljene i sačuvane pjevane pjesme Duška Trifunovića. U njoj je stihoklepačko djelo Duškovo, koje bi često, pod sigurnom rukom majstora, prelazilo u ozbiljnu poeziju, da bi se zatim, u skladu s potrebama žanra, vraćalo stihoklepstvu.

Premda će ga se generacije pažljivijih slušatelja sjećati po pjesmama Bijelog dugmeta i Zdravka Čolića, najviše je kompozicija po Trifunovićevim tekstovima napisao Gabor Lenđel (46), slijede Narcis Vučina (34) i Ranko Boban (26). Izvođač najvećeg broja njegovih tekstova je grupa Teška industrija (31). Pa Vajta (25) i Narcis Vučina (24). Pjesma s najviše različitih snimaka je “Ti si mi bila naj, naj”, koju je uglazbio Gabor Lenđel, a postoji u devet verzija.

Duško Trifunović pisao je u ona sarajevska i jugoslavenska izgubljena, davna doba ono što nitko drugi ne bi mogao ni znao. Recimo, pred zatvaranje Zimskih olimpijskih igara, tog najvećeg mirnodopskog događaja u povijesti grada, hitno je trebalo napisati pjesmu za ceremoniju rastanka. Tako je nastao tekst za pjesmu “Lijepo je bilo u Sarajevu – do viđenja u Kalgariju”, koji će uglazbiti Nikica Kalođera, a pjesmu će snimiti Plesni orkestar i mješoviti zbor RTV Zagreb, a mi ćemo je samo jednom čuti, ali je po vragu nikad nećemo zaboraviti. Danas, trideset i pet godina kasnije, otkrivam sebi prvu strofu ove pjesme:

Rastanak je kruna svake ljubavi
Neka suze olimpijski sjaju
Što je lijepo da se ne zaboravi
Da što duže uspomene traju

Sviđa mi se to – Neka suze olimpijski sjaju, ali ono po čemu se ova nabrzinu napisana pjesma pamtila i zbog čega je bila efektna, istina više domaćinima nego gostima, bio je referen, koji, premda malo nepravilan, čuva ritam deseterca. Ritam u kojemu se riječi našeg jezika najduže čuvaju i pamte.

Zanimljivo je čitati tekstove Duška Trifunovića za pjesme po narudžbi političkog trenutka. Za razliku od drugih, među njima i nekih nacionalnih klasika i kasnijih nacionalističkih bardova, on nema ispjevanu (kao ni neispjevanu) pjesmu o Titu. Ali, recimo, ima cijeli ciklus tekstova o ženama iz Bosne i Hercegovine, narodnim herojima Jugoslavije. Pjesme su se našle na konceptualnom albumu onodobnog sarajevskog ženskog hora Aprilke, koji me, na žalost, tada nije zanimao, pa ga nikad nisam imao u rukama ili na gramofonu. A bilo bi zanimljivo. Naziv LP-a je malo podugačak: “Pozdrav Desetom kongresu SSO BiH – Pjesme o ženama narodnim herojima”. Nakladnik: Republička konferencija Saveza socijalističke omladine Bosne i Hercegovine.

Najzanimljiviji je tekst Duška Trifunovića za pjesmu “Vahida Maglajlić”, posvećen banjalučkoj heroini, jednoj od onih figura koje traju i izvan konteksta epohe. Evo ta tri četverostiha:

Mogla si biti kaduna mlada
koju gospodin prosi
bez muških briga i bez jada
što tvoje vrijeme nosi

Mogla si bolje čekati dane
ponosna sestro Vahida
al ti si znala za tuđe rane
i umrla bi od stida

Dobro si znala da treba ići
i preko Prijekoga suda
kud idu braća Maglajlići
kroz ono vrijeme čuda

Vahida je bila jedno među desetero djece u oca Muhameda, šerijatskog suca, i matere Ćamile. Poslije četverogodišnje osnovne i ženske stručne škole, babo je nije puštao na fakultet, iako je željela za braćom ići u Zagreb. Dalje se školovala sama, u otporu i prkosu.

Kada je počeo rat, bile su joj trideset i četiri. Odavno povezana s komunističkom ilegalom, u svibnju 1941. postaje članica partije. Ustaše je uhićuju u listopadu iste godine, kao važnu osobu u ilegalnom pokretu. Muče je, ali ona im ništa i nikog ne odaje.

Dvadeseti je prosinac 1941, kada je spremaju odvesti pred Prijeki sud u Zagreb. Vahida Maglajlić im bježi skokom kroz prozor. Skupa s drugaricom Danicom Marić skriva se po Banjoj Luci, i pred novu 1942. bježe u partizane.

Sudjeluje u borbama, i prvoga travnja 1943. gine u njemačkom napadu na Bosanski Novi. Čitava njena obitelj, svi njeni Maglajlići, u ratu su sudjelovali kao antifašisti, partizani.

Eto, od toga je Duško Trifunović napravio tekst za pjesmu, koju nitko više ne zna i ne pamti, ali pjesma je i dalje važna, kao što je i Vahida Maglajlić važna, važno je ono za što se ona borila i za što je pala. Činjenica poraza nije njezinu ideju i vjeru učinila nevažnom. Suprotno mišljenjima lakomislenih i lakoumnih, pobjede i porazi ne čine razliku između važnog i nevažnog. Tako je barem među ljudima.

Slično je i s Duškom Trifunovićem. Premda, za razliku od Vahide Maglajlić, nije bio nikakav heroj, i on je, u istom ratu kao i Vahida Maglajlić, konačno poražen. Srećom, postoji knjiga koja je mogla posvjedočiti njihovu povezanost. Tko bi, da nije bilo njezina sastavljača, ikad znao da je Duško Trifunović napisao tekst za pjesmu o Vahidi Maglajlić, u kojem je tako tačno i bolno ispisao razloge Vahidine borbe. Smrt od stida zbog tuđih rana nešto je što se danas teško može razumjeti. Zato više nema ni pjesnika kakav je bio Duško Trifunović.

Dnevnik jednog penzionera/32

Pitala vremešnog pisca mlada novinarka koja je
čitala njegovu novu knjigu o mladosti i starosti
da joj kaže nešto više o svom duhu i o svom tijelu
i u trenu koji traje.  

Moj duh je i u ovom trenu još uvijek mlad, a tijelo staro,
odgovorio joj je pisac. Moje staro tijelo, međutim,
počesto umišlja da je mlado kao i duh pa vraćajući se
u stvarnost doživljava poraz i pojačava starost. Svaki je
njegov izlet izvan nje vrlo skup.

A kod mene je u ovom trenu, nažalost, sve suprotno
tome. Moj duh je već sada umoran i star, tijelo mlado,
odgovorila mu je novinarka. Strašna neusklađenost.
Previše radim za vrlo malu plaću. I patim.

Patnja je nadahnuće, tako je o njoj govorio i veliki
Albert Camus, opomenuo je novinarku
pisac iskustvom starca i načitana intelektualca. Patnja nije
što i mladi duh u starom tijelu. I u starom tijelu patnja je
vrlo bremenita i plodna.
Patnja me strašno zbunjuje i stalno vraća unazad,
odgovorila mu je novinarka.

Dok je s njom ispijao kavu, pisac joj je kasnije rekao i ovo:
Kad je već tako, hajde, onda, da se udružimo, djevojko,
da tu neusklađenost otklonimo zajedno. S tvojim
mladim tijelom i mojim mladim duhom.

Novinarka je naglo živnula: Odavno me tako nije nitko
nasmijao, odgovorila je piscu djevojka nakon novog srka
kave. To bi za mene bio samo još jedan posao za vrlo
malu plaću. A mome tijelu i duhu nagrada prevelika,
odgovorio joj je pisac. Možda i njihov Titanic. Makar.
Sve što duh poželi u godinama mog tijela vrlo je skupo.

ORUŽAR (PUŠKAR)

Otkad je počeo da radi na održavanju i popravci pušaka, smišlja kako bi u mehanizmu za opaljivanje udarnu iglu zamijenio srcem.

Tako bi, misli, od sigurne smrti spasio mnogo ljudi i ljupkih šumskih životinja.

I još ne gubi nadu.

Recital bio kod Kranjčevićeva groba, opisao ga onda Abdulah, zvani Avdo, mladi pjesnik, danas svatko od knjige zna koji. Onomad prisutni bili mnogi, svi još srećom živi. Kazivali stihove. Sve svoje najbolje kazali. Jedni druge hvalili, nije baš bilo druge publike, nije nam do nje ni bilo, bolje nam od nas samih nije ni trebalo, sve se u lijepu riječ u ljepotu u lijepo večer poredalo. I sve bih ja to zaboravio da smo samo tamo bili, nešto rekli, zauvijek se razišli. Ali smo još svi tu, svi pjesnici (jedino ja od toga nisam bio, ama sam s ljubavlju prisustvovao, nisam ni sada odustao), onda jedinstveni, a sada komunjare, jugonostalgičari, balije, četnici, ima ustaša, valjda sam to i ja, plus jedan cionista, nije više s nama. A onomad ni jednom riječju to nije bilo, ni jednom gestom takvi ne bijasmo. To i dalje nismo, tako mislim, samo nas okolnosti takvima čine. Još smo svi mi djeca Kranjčevićeva, različitih nacionalnosti, ali njegovi po poetici. Samo nas oteše od nas samih, udaljiše od naše poetike različite politike. Onda će jednom opet doći čas kada ćemo se oko groba (nekog, nije više važno kojeg) pjesnika okupiti, svi opet ljepoti, smrti i poetici pripadati.

Gordani K., Dodi, koja mi je drug
(Drugačija pjesma od onih kakve obično pišem)