Evo kako je Marina Cvetajeva, po Josifu Brodskom možda najveći ruski pjesnik 20.vijeka, pjevala, kao uvijek “protiv struje”, nekoliko mjeseci poslije izbijanja Prvog svjetskog rata, potaknuta opštom mržnjom Rusa prema Njemačkoj koju je Cvetajeva smatrala svojom drugom domovinom.

Otkako je Sefereja nacošima postala što i Njemačka Rusima na početku Prvog svjetskog rata, stotinama, možda hiljadama puta sam u sebi ponovio:

A kako da te ja ostavim,
A kako da te ja izdam?

Jer bez Jugoslavije ne bi na svijetu bilo ovog današnjeg Marka Drinkina.

Pjesma je prvi  pit objavljena 1936 godine .

NJEMAČKOJ

Na tebe svijet hajku pravi,
Dušmana imaš – božji žgam,
Pa kako da te ja ostavim?
Pa kako da te ja izdam?

“Oko za oko, krv za krv” stoje
Gdje tražim blagorazumlje,
O Njemačka ljubavi moje!
Njemačka, moje bezumlje!

Kako da te odbacim danas,
Moj progonjeni Vaterland¹,
U kom korača još, uzana
Lica, po Kenigzbergu Kant,

Gdje, dok Fausta novog mazi,
Kroz drugi mali grad zabit –
Geheimrath Goethe² sad prolazi
A u ruci mu štapić vit.

Zar, njemačka zvijezdo moja,
Da ostavim te kad ne znam
Da napola volim, ja koja
Pjesmama zanesena sam

Tvojim, i moj sluh ne čuje ti
Poručničkih mamuza hor,
Kad svet je meni Đorđe sveti
U Frajburgu na Schwabenthor³.

Kada ne guši mene zloba
Čim brk kajzerov uzleti,
Kad na ljubav ću se do groba
Tebi, Njemačka, zakleti.

Ko ti čarobne niti mudre
Nema, ti si mirisav kraj
Gdje češlja svoje zlatne kudre
Nad vječnom Rajnom – Lorelaj.

<1914>

¹Vatreland  (njem.) – domovina.

 ²Geheimrath Goethe (njem.) – tajni savjetnik Gete.

 3 Schwabenthor (njem.) – švapska vrata.

Prevod i komentar Marko Vešović

Imaginarni prijatelj/76

Karlu Rossmannu samo je šesnaest godina i već ga, kao emigranta, šalju u Ameriku. Razlog je prost: petljao je s kućnom pomoćnicom. Što je i koliko petljao, dokle je stigao u tim svojim petljavinama, da sluškinja nije ostala noseća problem ne bi bio takav da zahtijeva hitno iseljenje u Ameriku. Povijest će se ironično poigrati piscem i njegovim likom: dok je Karl Rossmann morao u Ameriku zato što je služavki napravio dijete, njegova će braća u Bogu, žrtve kršćanske klevete i nacističke mržnje, bježati u Ameriku pred Holokaustom. I to samo najsretnija među braćom.

Kafka je čeznuo za Amerikom, a nije se odvažio poći. Ali njegov roman, prvi koji je počeo pisati i prvi od kojega je odustao, o toj čežnji ne govori. Suprotno, Amerika je njegova noćna mora. I možda je ovaj neobični, čitatelju privlačni, a vjerojatno i najzabavniji Kafkin roman, pripovijest o noćnoj mori. I možda je glava ognjičavog spavača jedini prostor ove priče, dok je Karl Rossmann lik iz sna.

Jedna je to od onih tipskih mora: kao kad sanjate da ste se bez cipela našli u gradskoj vrevi, u pidžami usred kazališta, bez putovnice u stranoj zemlji, čiji jezik ne poznajete… Tako se Karl odmah na početku zatekao u utrobi broda koji već pristaje u njujorškoj luci. Ne zna kako bi izašao van, a još je na palubi zaboravio koferčić sa svim svojim stvarima. Tu upoznaje prvog neobičnog čovjeka, čini mi se ložača.

Sva dalja zbivanja u Americi samo se logično nadovezuju na ono što je bilo prvo: kovčežić u kojem je sve što mu je majka spakirala da mu posluži u bijelom svijetu. Nisu to vrijedne stvari, suprotno, staro odijelo, zamjensko rublje, i što još? Ništa što bi mu u Americi moglo pomoći i poslužiti mu da se snađe u novom životu. Ali značaj gubitka i nije u vrijednosti izgubljenih stvari, nego u sramoćenju, u razotkrivanju, u gubitku intime, u tome što će netko gledati u te njegove stvari, dodirivati ih, učiniti nešto s njima.

Put po Americi, ili uzaludni Karlov pokušaj da putujući tom zemljom pronađe svoj život, za Karla Rossmanna samo je neugodni i zbunjujući nastavak, posljedica tog prvog razotkrivanja. “Amerika” je za čitatelja beskonačna noćna mora, roman koji se, ali stvarno, zavlači u snove i povlači se po njima i godinama nakon što knjigu pročita, pa i nakon što je skoro sasvim zaboravi.

Karl Rossmann – što je karakteristično za Kafkine romane – postupa isključivo reaktivno. On odgovara na okolnosti, koje su redom neobične i neshvatljive, suočava se s udarima sudbine, za koje ne zna s koje strane dolaze, i stalno je u nekoj vrsti bijega i povlačenja. Jedino što je on doista učinio u svome bijednom i kratkom životu bilo je ono s kućnom pomoćnicom. Tako je to s nesmotrenim snošajima: mali uzrok stvori veliku posljedicu.

Karl Rossmann tipičan je junak humorističkog romana. Romana jednostavne i predvidljive strukture, koji se može nastavljati do u beskraj, i neočekivanog, šokantnog sadržaja. Ujedno, on je, kao i svi drugi Kafkini glavni junaci, piščev alterego.

Franz Kafka je – riječima jednog velikog pjesnika: temeljito nepročitan pisac – koji je pisao urnebesne humorističke romane, nad kojima su intelektualci važno filozofirali, a čitateljstvo je premiralo od straha kao pred najstrašnijim hororima u književnoj povijesti. Zamislite: izgubite kofer na putu u Ameriku. Ili se ujutro probudite kao kukac koji se izvrnuo na leđa. Zar to nije urnebesno smiješno?

Ne sjećam se ja tih čestara
ni brda obraslih brnistrom
kuda me vodiše kamenjarom na gubilište
obogaljenog sa zvijezdom na čelu
udisao sam mirise iz kazana prirode
kažnjen u neposluhu za primjer
čeljadi čobanima stadu zamuklom
što gomoljem u gunju nahraniše se
k’o blago svako jadno u neznanju
ter me skinuše do gola i jezik iščupaše
baciše psima moja pisma i ljubav jedinu
kad je grijah u mislima za domovinu
gdje ćemo se sresti ti i ja
dva jezika k’o muzika
na dijademi od zapaljenih oblaka.

Osamnaesti je svibanj. Subota. Vikendaši napustili grad, pješaci rijetki. Uskim trotoarom usporenim korakom spušta se od Bogoslovije kraj Muzičke akademije prema Hamam baru, današnjem Bošnjačkom institutu. Iza leđa osluškuje dva glasa koji se smjenjuju čas brzo i snažno, čas sporije i tiše, kao i odjeci njegovih koraka. Ne okreće se, neće da im pokazuje lice, neće ni susrest s njihovim.  

– …A pokajanje? Bog nagrađuje pokajanje. Kad priznaš svoj grijeh, Bog ti ga oprosti, je li tako?

– Tako je.

– Ako grijeh poričeš, a počinjen je, i dalje si u grijehu. Je li tako?

– Tako je.

– Jesu li u Bleiburgu, uglavnom, stradali oni koji su počinili veliki grijeh?

– Jesu. S njima su bili i nevini civili.

– Nevini? Jesu li zločnici priznali svoj grijeh i jesu li se pokajali za svoj grijeh?

– Ne znam. Nisu imali prilike za to.

– A bježali su od čega? Od svog grijeha. Od osvete onih koji su ga mogli dokazati. Ako su pravedni, zašto su bježali. Zaustavljeni su daleko od svih svojih žrtava u Jasenovcu, Jadovnom… Ti logori su nepobitan dokaz. Bježali su jer svoj grijeh nisu imali hrabrosti priznati. Zašto, onda, misliš da za njih treba moliti?

– Zato što im nije data prilika da to pred sudom obrazlože.

– Da to pred sudom obrazlože… Kako bi se to pred sudom moglo obrazložiti postojanje tolikih logora i tolikih smaknuća u njima?

– Ne znam. Ali, trebalo im je suditi!

– Dobro. Iako su oni u logorima bez suđenja ubijali nevine. Nisu im davali nikakvu priliku za život. Zašto misliš da za njih nakon svega trebamo ići u Bleiburg i moliti?

– Jer su s njima bili i nedužni civili.

– I nedužni civili? Nedužni civili s poraženom vojskom Pavelićeve fašističke NDH, nešto mi tu nije jasno. I što se Crkva ne isključi iz te teme? Priznaj, pokaj se, ispaštaj! Ne poriči zlo koje ljudski um ne može poreći. Poricanjem rušiš temelje države na kojoj je stvorena. Na otporu prema svakom zlu. To ti je svetinja. Ne oplakuj sudbine zločinaca! I pokloni se prvo žrtvama! Moli se prvo za njih! Ne širi svojom molitvom laž, ne gledaj na zlo samo jednim okom! Budi u molitvi Čovjek. Obiđi prvo logore u kojima su zla počinjena i pomoli se prvo na tim mjestima! Budi skrušen, ne razmeći se samo s vlastitom, subjektivnom istinom! Ne bježi od one dokazane! Logori, logori, logori… Prihvati ih kao dokaze i bježi tako iz zla! Nakon takve katarze, idi dalje! Čist i spreman za ljubav prema svakom Čovjeku. Eto, to je za mene kršćanski, hoću reći katolički.

Koraci iza njegovih leđa sve su jači. Obilazi ga prvo jedan govornik, u franjevačkom je habitu, onda i drugi, s bijelim kolarom, sve osalo je u crnom, on je petrovac. (Otkud oni u Bogosloviji zajedno?) Obojica žure prema sarajevskoj katedrali Srca Isusova čije zvono poziva vjernike na misu. Obilaze ga šutke, pogled mu je dugo prikovan za njihova tijela.

– Onaj čovjek je sada iza nas, a bio je ispred. Bili smo malo preglasni, možda je sve čuo.

– Neka je čuo – prepoznaje glas onog koji je do maloprije iza njegovih leđa govorio i dulje i energičnije.

– Morat ćeš se ti sada, u katedrali, i ispovijedit i pričestit. Em, danas nismo s onima koji su u Bleiburgu, em smo o grešnicima preglasno, i to na ulici. Veliki grijeh.

– Jaaah. Navratio ti u Bogosloviju poslom, zapričali se, nastavili usporenim korakom uskim trotoarom… neću ja danas u katedralu. Kasnim na Bistrik, čekaju me u crkvi Svetog Ante.

Priča iz knjige “Mačka čovjek pas”

Kad mu je umrla žena, draga naša susjeda teta Rajna, gospon Škrlec odlučio je što prije doći za njom. Prestao je jesti i piti, čak je prestao i pušiti, samo je sjedio pred upaljenim televizorom, gledao Kunolovca, reklame ili raskomadanu djecu koju izvlače ispod ruševina u Gazi, a niz obraze su mu same od sebe tekle suze. Kćeri su najprije našle ženu koja će se za njega brinuti, Filomenu, špičastu staru curu koja je izgledala kao ražalovana časna sestra, ali u Grazu je završila fakultet za brigu o starcima što žele umrijeti, i – pričalo se – sedmorici je dedeka produžila život, otac naftaša Čepikuće dočekao je uz nju devedeset petu, i ne bi ni umro da nije imao zdrave zube, pa je pregrizao štrik za sušenje rublja i objesio se na stubištu. Naravno, Filomena je bila skupa kao sam vrag, ali tri Škrlecove kćeri nisu žalile. Dok god je stari živ, moći će se potpisivati njegovi grafički listovi, možda ga se natjera i da nešto namalja, premda je već skoro sasvim slijep, ali bez očiju se još i može slikati, ako si veliki Oton Škrlec, a mrtav baš i ne. Mislile su tako njegove kćeri, ali uzalud. Bez obzira na svu Filomeninu skrb i znanja stečena u Grazu i po najfinijim zagrebačkim kućama, gospon Škrlec više nije jeo, pio, ni pušio.

Tada se najmlađa sestra dosjetila da se stari cijeloga života žalio što ne mogu imati psa, jer je naša teta Rajna bila alergična na pasju dlaku. Znao bi zastati nasred ulice, čučnuti uz nekog lutalicu, dugo ga milovati i nešto mu šaptati na uho. Uostalom, nisu li Škrlecova platna iz svih njegovih faza često bila ispunjena figurama pasa? Čak se i na onoj slavnoj slici, oko čijeg su vlasništva Beograd i Zagreb godinama pregovarali, pa se prijetilo i prekidom diplomatskih odnosa, na kojoj Nikola Tesla gleda niz Manhattan, negdje u dubini, prije nego što će kuljajuća ljudska masa zamaknuti izvan slike, vidi figura žene koja na uzici vodi foksterijera.

Potvrdit će vam to tko god ih poznaje, Škrlecove kćeri su kao da ih je izvadilo iz kakve Disneyeve bajke. Starija je visoka i zla raspuštenica, velikog nosa. Srednja je malena i debeljuškasta, sitnooka majka petero djece i supruga propalog tapiserista, koji nakon višegodišnjeg boravka na psihijatriji sjedi doma i bocka goblene. Mlađa ima neku bolest od koje joj se krivi kralježnica pa je u Gradskom uredu za urbanizam, što ga vodi već godinama, zovu Kvazimoda. Svaka sestra nesretna je na svoj način, ali zajedničko im je da su patološki škrte i nepovjerljive.

Našle su se jedne subote i zajedno otišle u azil za napuštene životinje. Starija je mladoj volonterki obrijane glave rekla neka pas bude kratkodlak, što kratkodlakiji, jer da ne misle svaki mjesec kupovati novi zauger. Srednja je rekla neka pas bude što manji, jer neće stari prodavati grafike za pseće bifteke. Mlađa je rekla da pas treba imati što kraće noge, jer dugonoge valja puno šetati po parku, pa tatek ne bu imal vremena za slikanje.

Volonterka, koja je rekla da se zove Širaz, otišla je u psetarnicu i donijela maleno žuto pseto, goleme glave, kratkih nogu i skoro bez dlake. Sestre su ga strpale u kartonsku kutiju, Širaz im je održala predavanje kako bi se oko kujice trebale brinuti, ali njezine riječi nisu stizale do sestara, pa se može računati kao da nisu bile ni izgovorene.

Gospon Škrlec bio je sretan, smijao se i skakutao po kuhinji, otvarao i zatvarao frižider, pokušavajući nahraniti psa, a odmah zatim ga i pomilovati, nije ni sam znao što bi prije i što u tom času ima smisla učiniti. Kujica je mahala repom, ali to je činila tako nervozno i energično, a sva je bila tako sitna, da se činilo kako rep maše njome. Njegova ruka pokušavala je doći do njezine glave, tražila ju je kao ključaonicu u mraku, ali nije išlo. Neprestano se izmicala; činilo se – od silne radosti nije mogla ni trenutka biti na istome mjestu, a onda je izgledalo kao da zapravo bježi od ruke, da se plaši udarca.

Neka se zove Duša – rekao je gospon Škrlec – neuhvatljiva je kao duša! Sestre su se zgledale: visoka se osmjehnula, debeloj su se ovlažile oči, a grbava je uzdahnula kao da joj ponestaje zraka. Veliki teret pao im je sa srca, jer su povjerovale da je otac ponovo našao razloge za život i za umjetnost. Samo je Filomena bila nezadovoljna. Vidjelo joj se to i na podbratku, i na punđi, i na nosnicama koje je širila kao da njuši je li to u kuhinji istječe plin. Možda je u Duši vidjela konkurenticu.

Nekoliko dana gospon Škrlec igrao se s kujicom, šetao s njom po kvartu, dao intervju za televiziju dok je ona histerično trčala oko klupe i pokušavala se otrgnuti s uzice, hranio je psećom hranom čiju je reklamu znao gledati kada bi plakao za našom tetom Rajnom. A onda je zapalio i svoju prvu cigaretu nakon njezinog sprovoda, zakašljao se i umro.

Smrt Otona Škrleca, posljednjega iz generacije velikih hrvatskih umjetnika dvadesetog stoljeća, čije je ime odjekivalo i u New Yorku i u Parizu, potreslo je Zagreb. Jedne kišne nedjelje, od ranog jutra pa do večeri, kondoliralo se sestrama u pokojnikovu domu. Pristizali su susjedi, profesori s Akademije, Škrlecovi ratni drugovi, političari, a one su, jedna za drugom, pružale svoje blijede ručice, dok su im se oči cijedile, bezbojne poput stotinu puta iskuhanih kuhinjskih krpa. Gradonačelnik je obećao da će grad otkupiti Škrlecov stan i pretvoriti ga u spomen dom hrvatskoga slikarstva. Na to su sestre jedna za drugom briznule u plač. Iz ostave se sve vrijeme čulo kako cvili Duša, dugo i otegnuto, kao da jeca neka izmišljena četvrta sestra, koju se zbog mentalne zaostalosti i slonovske fizionomije drži sakrivenu od ljudi. Bože dragi, mislili smo, dok smo posljednji put prolazili kroz dom gospon Škrleca, kako li samo onako malen i neugledan pas može imati takav glas!

Narednih dana novine su pisale o Otonu Škrlecu, njegovom životu, o tome kako je svojedobno dobio priznanje od Picassa kao “martir na posljednjoj barikadi figuracije i balkanski genij koji dokazuje kako je ljudsko lice apstraktnije od svake naše misli o njemu”, pa onda o onoj neobičnoj epizodi kada je Škrlec 1948. pristao uz rezoluciju Informbiroa, nakon čega su mu u apartman u bolnici na Golniku, gdje se liječio od tuberkuloze, došli sam Maršal i Moša Pijade, a nakon što su dva sata kasnije izašli, Škrlec je rekao medicinskoj sestri Božici, rodom Sarajki, kako je ljudski život vredniji i istinitiji od komunizma, da bi drugi dan započeo onaj svoj veličanstveni triptih u ulju: „Dan kada se više nismo molili Bogu“ O svemu su novine pisale, a nakon što su potrošili život i djelo Otona Škrleca, raspričale su se o posljednjoj njegovoj prijateljici, Duši.

Sestre su kujicu vodile od snimanja do snimanja, pozirale su uz nju u crnini, s paučinastim velovima preko lica, a Duša je skakala po njima, mahala repom kao da se želi otrgnuti od života i – ruku na srce – ponašala se glupo čak i za pseća mjerila. 

Neko vrijeme je trajalo, a onda se sve naglo utišalo, slegnula se zemlja na Škrlecovom grobu, još se samo čekalo da grad ponudi novac za slikarev stan i da jednu ulicu nazovu po njegovu imenu. Ali dok se to ne dogodi, sestre nisu znale što bi s psom. Jednog tjedna bio bi kod visoke, drugog kod debele, trećeg kod grbave; Duša im je bila teret i muka, gora nego živo čeljade. Otac je umro naglo, nije im pao na brigu, ali jest pas.

A onda je grbava čula od prijateljice kako je slavna tenisačica svoga psa smjestila u pseći hotel, i tamo ga drži već mjesecima. Jest, bilo im je skupo, ali svejedno su Duši platili hotel. Kad prođe sve i kad novine zaborave, odnijet će je veterinaru, da je uspava i pošalje tamo gdje sad boravi njihov tata.

I zaista, nakon pola godine, kada je već bilo jasno da ih je gradonačelnik prevario i da neće biti ništa od otkupa stana i spomen doma hrvatskoga slikarstva, sestre su došle po Dušu. Ona je histerizirala oko njih, ali nije bilo znakova da ih je i prepoznala, jer je oko svakoga tako histerizirala. Na pola puta prema veterinarskoj stanici naglo su se predomislile. Zašto plaćati eutanaziju, ako psa mogu odvesti tamo odakle su ga i uzele?

Širaz se pravila kao da ih ne prepoznaje. One su se pravile kao da su tu prvi put. Neka je uspavaju, rekla je debela sestra. Ne bismo mogle preživjeti da je netko nakon našeg tateka šeta po parku, rekla je grbava. On je bio slavni slikar, rekla je mršava. Kako se zove, pitala je Širaz. Zašto vam je to važno, štrecnula se grbava. Tek tako, rekla je Širaz, radi evidencije. Kako da je upišem? Duša, rekla je debela. Baš Duša, začudila se Širaz. Imala je doma već četiri psa, ali nijedan nije bio Duša. 

Usred ljeta, kada cvatu zove,
Krštene u vodama Jordana,
Čini mi se da me svaka zove,
Svaka, bar trun, jeste mi Gordana.

I još stigla nije me ta kazna:
Nisam niska prekinute vrvce,
Već kutija, ne potpuno prazna,
Gdje još čujem zadnje palidrvce.

No po onom što ptice cirikću
Možda jednom stavoriti lik ću,
Ko u dječjoj igri, boga nova
Što liči na Dželaludinova.

Onog kom je sedamdest vjera
Zauvijek izistinska mjera.   

29. 5. 2019.      

Imaginarni prijatelj/75

Čim se nad Istrom nadigne oluja, a često zna biti da jugo raznese Pulu i da se pod vodom nađu ulice grada, vrati nam se priča o Velom Joži. Nju bi trebali pripovijedati meteorolozi na kraju večernjeg televizijskog dnevnika, jer od te priče nema na hrvatskome jeziku bolje priče o slobodi. Niti je iskrenijeg slobodara od Veloga Jože. A ni te priče ni slobode ne bi bilo da se onoga dana kada su Veloga Jožu i njegove drugove na brodu odvodili u Mletke nije nadigla velika oluja. Brod je potonuo, i na njemu silno istarsko divovlje, ali je Veli Joža spasio glavu. Div Ilija, prikovan za veslo, pred smrt ga je tad zakleo neka bude slobodan čovjek. Jože ga je poslušao, pa se s mjesnim kmetovima odmetnuo od gospodara i pobjegao na brdo – ono brdo na kojemu se nekad odvijao važan i ugledan filmski festival, što su ga zatim pojeli skakavci. Na tom su brdu pronašli zakopano blago. Zlata je toliko bilo da su svi mogli u sreći i veselju živjeti do kraja života, i još da im zlata pretekne za djecu i unuke.

Ali takva je ljudska priroda da su se kmetovi poklali oko podjele blaga. Velog Jožu ojadilo je kako se i dobra sirotinja, čim dođe do novca, pretvara u zlog i nepravednog gospodara. Pošao je dalje za svojom slobodom, borio se i ratovao sve do posljednje iluzije. A kada je i nje nestalo, Veli Joža je otišao svojim putem, da ga više nitko ne sretne i ne vidi. O njemu se samo priča, te se priče prenose s koljena na koljeno, i imaju sve manje veze s onim stvarnim Jožom, što ga je od njega veći div Ilija zakleo da bude slobodan čovjek. O njemu je Vladimir Nazor napisao priču, koja je počinjala ovom, obećavajućom rečenicom: “Bilo je to davno, kad su ono providur Barbabianka i šjor Zuane Dalla Zonta, proto arsenala u Mlecima i kapetan motovunske šume, išli po mletačkoj Istri da označe vapnom cerove koji će se oboriti i prevesti u Mletke.” Od te Nazorove priče, pročitane davno, i već stoput zaboravljene, ostalo je samo sjećanje na jednu strašnu, nepodnošljivu djetinju žalost. U jednom su trenutku, naime, negdje usred priče, umirali divovi. Nazor je njihovu smrt opisao u tek nekoliko riječi – jer to i nije bilo tako važno u domoljubnom istarskom epu koji je imao posvjedočiti junaštvo i slobodoljubivost naših naroda i narodnosti – ali te su riječi, slučajno pogođene, bivale smrtonosno tužne. Samo toga se sjećam.

U jednoj prepravljenoj priči, ili u mom doživljaju koji ima tek daleke veze s narodnom legendom i s Nazorovim proznim komadom, Veli Jože melankolični je istarski div. Njegov osjećaj uzaludnosti, slobode koja mu neprestano izmiče, kao što mu izmiče i duga kada pokušava ispod nje proći, učinili su ga takvim, melankoličnim. Drugi slavni junaci, od Matije Gubca (koji je, navodno, postojao), preko Wilhelma Tella, Robina Hooda i Gulivera, stizali su do nekoga cilja, makar taj cilj bio i mučeništvo, dok Veli Jože naokolu luta poput Ahasvera, sam i beskoristan, još od onoga davnog vremena kada je odbio da bude rob, da bude kmet.

Po prirodi dobrodušan i lakovjeran, jak kao zemlja, Veli Jože izrastao je u golemu zahrđalu lučku dizalicu, koju su bezdušnici pretvorili u šest stotina tona staroga željeza. A samo je žudio za slobodom.

Dnevnik jednog penzionera/34

u kojoj li zemlji kada li od čijeg li kako li taj borac nije više važno koja to bi vojska taj subjekt ratovanja takva bila vremena poginu umrije nestade u dubinu zaborava u smrt u prazninu potonu u ništa ode ni na spisku mrtvih nije u silnim prostranstvima nigdje mjesta njegova počinka jedina mu grobnica u duši u srcu u tijelu još jedva živih srodnika sve je kao da ga nikada ne bi a svakom njegovi u rani prisutni nijemi nepostojeći bolno izgubljeni bliski pregazili ih drugi događaji ideolozi jednom pobjednici jednom poraženi tumači povijesti uvijek novi prvaci a oni zauvijek nestali nestali nestali nestali nekada nekakvi bili ama više nisu sve svoje ostavili napustili zauvijek otišli o njima više ništa ni slavljenja ni mnogo spominjanja rasula se ta armija ostala praznina ostalo sjećanje u sjećanju sablast onoga koga više nema na mjestu njegova života rupa duboka sve dublja sve dublja staza kojom polako zauvijek u zaborav zamiče u svoju smrt maršira izgubljena pješadija iz onog davno završenog rata u njoj i nekoliko mojih rođaka još više sunarodnjaka mrtvih ratnika odavno pobijeđenih junaka vojska bivših samo se još rijetkom bliskom poneki pojavi kao utvara kao tupa rana kao praznina nestanka sred blagog dana sve bljeđa sjena onog koji se ne vraća

Donijeli smo kamenčiće s mora.
Mislili smo da će uz njih krenuti
valovi,  pljuskanje, šuškanje i mreškanje,
ali smo bili prevareni.
More je ostalo tamo gdje jeste.
Ništa ga nije moglo namamiti
u našu sobu.