za Miru Petrovića

    Ćamil je nekoliko puta rasklopio pa sklopio kišobran prije nego ga je odložio u kantu za vratima. Onda je počeo skidati odjeću sa sebe i odlagati je na stolicu što je stajala u hodniku.

    „Šta je to bilo?“, kroz odškrinuta vrata progovori Šemsa.

    „Dofatio se Zulfo motorkom…“

    „Upaljenom?“

    „Jok, ugašenom… Upaljenom, jakakvom…“

    „Kud, majka mu jadna?“

    „Po nozi“, poluljutito odvrati Ćamil i sa sebe svuče patnale.

    Kad je ušao u dnevni boravak, bio je samo u gaćama i potkošulji. Uplakana Šemsa, kad ga vidje, štrecnu se:

    „Jesi li se to nalio?“

    „Danumi kakve pantaljčine i košuljčinu!“

    Šemsa bez pogovora ustade, na stol odloži vajnik u koji je skjeckala raštiku pa se zaputi prema vratima sobe. Dok je prebirala po ormaru, čula ga je kako kašlje, lombra sudima, odvrće česmu, pa na eks ispija čašu vode.

    „Danu, bona!“, nestrpljivo dreknu nakon što je praznu čašu odložio na stol.

    „Pa đe je sad?“, dok mu dodaje košulju tiho progovori žena.

    „Oćerali ga u bolnicu…“

    „Pa je li puno, kukavac?“

    „Ne znam, nisam ja vidio.“

    „Pa šta je radio š njom?“

    „S kim šta je radio?“

    „S motorkom?“

    „Pilo drva! Šta će s motorkom raditi?“

    „Ko mu je pomago?“

    „Haris, mali…“

    „Mogu misliti što se dijete prepalo!?“, reče Šemsa i rukom obrisa suzne oči.

    Taman kad je bila ponovo sjela i nastavila križati kupus, začuše se vanjska vrata. Šemsa ustade pa poče zatezati kauč i na njemu slagati jastuke.  

    „Ustani!“, izdriječi oči na Ćamila, pa rukama, nakon što je ustao, zategnu i zgužvani prekrivač na kojem je sjedio.

    „Jeste li vi čuli?“, već s vrata viknu Mejra.

    „A jesmo…“, reče Šemsa.

    „Kažu za Mostar ga oćerali“, nastavi Mejra dok sjeda.

    „Ko ti kaza, moja Mejro?“

    „Evo Sule sad dođe pa reče…“

    „Pa šta kažu, je li puno?“

    „Bogumi Sule veli da je dobro zasjeko. Na lancu viđeli bijelo, kažu sve komadići kosti.“

    „Eeee kukala mu majkaaaa… Naki čojek…“

    „Neka!“, dreknu Ćamil na dvije žene što su u glas plakale. „Morate li odma… Šta Sule zna kakve su kosti…“

    „Bogumi veli đe jesu, i to sve komadi…“, nedade se Mejra.

    „Pa oklen danas da pila drva? Zar nije imo drva?“, kroz plač ponovo progovori Šemsa.

    „Ma jašta već imo. Nego dobio motorku pa da je oprova…“

    „Od koga je dobio?“

    „Od stranke zar, od koga će drugog…“

    „Ma nije ostranke vego preko opštine što daju za poljoprivrednike povratnike…“, ljutito je prekide Ćamil.

    „E ne znam, bogumi… Mali mu onaj mlađi dođe u nas jučer i kaže otišo babo po motorku u Stolac. Pitam ga u koga je kupio, a on zavika, nije kupio, Rusmir nam sredio…“

    „Kafu ćemo!?“, prekide ih Šemsa i krenu prema šporetu.

    „Sevet mene nemoj, jedino ako je vi niste pili.“

    „Ma popit ćemo po fildžan svi.“

    „Evo nekog…“, pomjeri se Ćamil u kauču.

    „Ma nije, učinilo ti se…“, proviri Šemsa iz niše i naćuli uši.

    Kad su ušutili, iz hodnika se čulo kako neko sklapa kišobran i s njega otresa vodu.

    „Jes bogami, dobro je čuo Ćamil…“, skoro u glas rekoše dvije žene.

    „Selam!“, nakon što otvori vrata, pozdravi ih visok i mršav čovjek.

    „Aljekmuselam, Ibro! Hajde…“, pozva ga Ćamil da sjedne.

    „Taman na kafu!“, dobaci Šemsa dok vodu ulijeva u džezvu i na tablu dodade još jedan fildžan.

    „A nisam ti joj mušterija… Kiselina me satra…“, odvrati joj Ibro i sjede do Ćamila

    „Moreš fildžan…“, uključi se i Mejra.

    „Ma hajde, jedan ću…“

    Dok je Šemsa zalijevala kafu, Ćamil je uključio televiziju i pojačao. Bilo je pet do dvanaest i na HRT-u su trebale početi vijesti.

    „Smanji malo…“, zavika mu Šemsa.

    Ćamil tad uze daljinski, okrenu ga prema slabašnoj svjetlosti što se prosijavala kroz store na prozoru, pa smanji.

    „Šta si ti ojutra radio?“, upita Šemsa Ibru dok po stolu reda fildžane.

    „Ma šta ću po ovom raditi… Išo u prodavnicu. Dvaput podkravu šušanj baco…“

    „Je li ti ono crnu?“, dok drži džezvu nad fildžanom ponovo mu se Šemsa obrati.

    „Ma kani malo mljeka ako ima… Pa šta bi sa Zulfom?“, upita ih Ibro konačno.

    Ćamil se pomjeri u kauču pa slegnu ramenima:

    „Ne znam… Ja jutros izašo kod drva, čujem tamo cika, vriska… Dok sam ja došo, već su njega bili oćerali… Motorka leži upaljena, krvi svukuda, niko ne prilazi… Ona đeca u krivljavinu… Ne znam, pa eto ti…“

    „Pa ko ugasi motorku?“, upita Mejra.

    „Sanel Nuhanov“, otrsito joj odvrati Ćamil.

    „E zlatan ti li je…“, sjetno reče Mejra.

    „Ko?“, upita je Šemsa.

    „Sanel Nuhanov“

    „Zlatan, jes, a vehabija kažu. Pušći, Mejro, tako ti Boga…“

    „Ma Nuhan meni i kaza“, prekide ih Ibro pa srknu kafe. „Mi taman sjeli da jedemo, kad on na vrata. I tako priča. E, reko, nećeš ništa fino čut…“

    „Pa je li se iko vratio iz Mostara? Ima li ikakvi vjesti?“,  reče Šemsa i ponovo poče plakati.

    „Ja koliko znam, nije… Tu mu je onaj zet došo, vidim auto.“

    „E, bogati, oklen mu motorka?“, upita Mejra Ibru.

    „Falan dobio. Tako Nuhan reče.“

    „Evo mi maloprije vjećali od koga je, ja velim od stranke, Ćamil kaže nije nego od opštine.“

    „A ne znam ti ja bogami. Nuhan tako zavika. Ko ga je pito…“

    Ćamil odmahnu glavom na Mejrine riječi pa pojača televiziju:

    „Neka da malo čujemo vrijeme…“

    Glas Zorana Vakule najavljivao je obilne padavine sa snažnim udarima vjetra. Na njegove riječi, četvero ljudi odmahivalo je glavama.

    „Ko je sad?“, u pola vremenske prognoze zavika Šemsa.

    Svi se na njene riječi trznuše i pogledaše prema vratima koja su vodila u hodnik. Kroz zamućeno staklo su gledali kako neko sa sebe skida odjeću, a prije toga se čulo  kako u kantu za vratima odlaže kišobran. Konture tijela za čas popuniše staklo na vratima i ona se, nakon dva kucanja, otvoriše.

    „Selamaleć!“, s vrata ih pozdravi Sule.

    „Alejkumuselam…“, neki od njih mu odgovoriše.

    „Hajde…“, pomaknu mu se Šemsa i napravi mu mjesto na kauču. „Popit ćeš jedan fildžan?“, upita ga nakon što je sjeo.

    „Neću, babina mi rahmeta. U njih, evo, popio“, reče Sule i pokaza na Mejru.

    „Ko ima u nas?“, upita ga Mejra.

    „Bili svi, pa mlađarija skočiše, odoše, Rusmir zvao da se ide u Mostar krv Zulfi davat.“

    Na te Suline riječi svi na trenutak ušutiše, pa žene počeše plakati:

    „Pa zna li se, moj Sule, je li koliko?“

    Sule tu stade, slegnu ramenima, malo odšuti i prozbori:

    „Koliko sam ja mogo načut dok su razgovarali s Rusmirom, izgubio je puno krvi i trebaju ga operisati.“

    „E kukala mu majka… Dvoje đece…“, u glas su plakale žene.  

    „Neka!“, opet Ćamil izdriječi oči na njih.

    „Pa koja je motorka?“, upita Ibro Sulu.

    „Bolan, tridesetdevetka. Ima joj mač ko u tebe noga“, odvrati Sule. „I još lanac nov, oštar ko zmija!“

    Dok oni razgovaraju, Ćamil naglo ustade:

    „Danu mi kakvu jaknetinu…“

    „Kuda ćeš?“, pogleda ga Šemsa.

    „Odo do gori, da vidim šta je….“

    „Bojse ti nema nikoga…“, dok mu dodaje maskirnu jaknu reče žena.

    „Ima, ima… Vidio sam ja auto od onoga mu zeta pred kućom“, prekide ih Ibro.

    „Neka vas, brzo ću ja…“, reče Ćamil i izađe.

    „Da, boni, zalijem još malu džezvu kafe?“, pogleda Šemsa u troje ljudi što su sjedili na kauču.

    „Ja ti je, bogami, ne mogu“, prvi reče Ibro.

    „Ma hajde, nas ćemo troje onda po fildžan…“, preduhitri Šemsa Mejru i Sulu koji ne stigoše ništa reći.

    „To je onda ona najveća?“, dok Šesma zaljeva kafu progovori Ibro.

    „Ko?“, upita ga Sule.

    „Motorka“

    „Ne znam je li najveća, ali je među većima“

    „E znaš li ti Sule, oba ti oka, od koga je dobio Zulfo motorku?“

    „Znam da mu je Rusmir sredio, a od koga je dobio, to ti ne bih znao.“

    „Pa eto od stranke, čim je Rusmir sređivo“

    „Pušći, Mejro, tako ti Boga! Ko da je sad važno oklen je motorka“, reče Šemsa dok nosi džezvu s kafom.

    „Kome je god šta sredio, belaj mu je sredio!“, ljuito će Mejra.

    „Kakav belaj?“, pogleda je Šemsa.

    „Je li prošle godine Vahidu sredio frezu pa š njom u bunar, jedva glavu izvuko… Pa krava u Remze krepa, nije ni po godine prošlo da je dobio…“

    „Pa kome je sve još sređivo pa ništa… Ko da to tako ide…“

    „Bogami je svima valjo i svima nam je nešto sredio“, prekide ih Ibro.

    „Jes, vala, nema ga da mu nije valjo!“, nadopuni ga Sule.

    „E nama nije!“, reče Mejra i okrenu glavu prema televiziji.

    „Kako nije…?“, uglas je upitaše.

    „Kako jest?!“, trznu se Mejra.

    „Je li ti zaposlio i sina i nevjestu!? Tri freze ste dobili kako smo se vratili“, odbrusi joj Šemsa.

    „E, bogami, on nije ni jedno ni drugo zaposlio, ako niste znali… A freze smo dobili ko i svi…“

    „Eno sad…“, skoro u glas rekoše Ibro i Sule i odmahnuše rukom. U to, na vrata uđe Ćamil i prekide svađu.

    „Šta ima?“, trznu se Šemsa.

    „Nađo mu zeta i sestru gori, i đecu, ostali otišli u Mostar sa Sanelom“, poče Ćamil skidajući jaknu. „Pitam kako je, kažu nije u životnoj opasnosti. Taman operacija završila… Zazva mu neko zeta na telefon i tako reče.“

    „Pa kažu li što su ga operisavali?“, upita ga Ibro.

    „Pokido ligamente. Tako zavikaše“

    „Ma nek je on van životne opasnosti. Fala ti, Bože!“, reče Šemsa i oči joj zasuziše.

    „I nek mu je noga ostala. Nek je paćan“, dodade Mejra.

    „Ma nek je on živ!“, okrenu se prema njoj Šemsa. „A živjet se more i bez noge“

    „Eno Seje bez obje“, dodade Sule.

    „Jes!“, podrža ga Šemsa. „Bez obje noge, i eno živi ko i mi.“

    „Drugo je Sejo, on je bez noga u ratu osto, on ima inavlidninu“, reče Mejra. „On ima od čega. A od čega bi Zulfo živio!?“

    „Živio bi. Što od čega bi živio?!“, drsko joj odgovori Šemsa. „Ima proteza.“

    „E ne more se s protezom frezat!“, prekide je Mejra.

    „Hhhm!“, viknu Ćamil i izdriječi oči na dvije žene što su se svađale. „Neka!“

    „E odoh ja…“, da preduhitri tišinu, naglo se ustade Ibro.

    „Idem i ja, moram u prodavnicu“, odmah za njim se skoči i Sule.

    Od gostiju ostade samo Mejra.

    Ćamil i Šemsa, nakon što ispratiše dvojicu ljudi, ogladnjeli, ubrzo usuše po tanjir podgrijane čorbe i zasjedoše da jedu.

    „Da bona i tebi, Mejro, naspem?“, reče joj Šemsa.

    „Neću, nismo ni mi davno…“

    Dok su njih dvoje jeli, Mejra je šutila i gledala u televiziju. Kućom se čulo kako Ćamil iz kašike srče čorbu pa je s komadićem hljeba žvače. Vani je bila stala kiša i na trenutak se ukazalo sunce. Jedna se zraka probijala kroz prozor i udarala u ekran na kojem se više ništa nije vidjelo. Mejrin glas najednom prekide zveket kašika dok udaraju o porculanske tanjire. Prije toga se uspravi u kauču, popravi šal, pa reče:

    „Gonte me… Od kad sjedim…“

    Onda ustade i krenu prema vratima. Ćamil i Šemsa, ne ostavljajući se kašika, u glas za njom viknuše:

    „Hajde pa dođi…“

    „Doćte i vi…“, odvrati im Mejra, pa za sobom zatvori vrata.

U hotelskoj sobi sam smrtan.

Prazne ladice u koje ništa ne odlažem i u koje nijedan od onih koji su u ovoj sobi spavali ništa nije odlagao. Prazne su kao što ništa prazno bilo nije.

Tu ću ostati do ujutro.

Otići ću na doručak, vratiti se, pa ući i izaći iz tijesnog zahoda s nedirnutim sapunima, mlijekom za tijelo, kapom za kosu – sve s logotipom hotela, pospremiti stvari i otići.

Na izlazu se još jednom osvrnuti.

Oprostiti.

Samo jednom u životu u ovoj sam hotelskoj sobi. Sljedeći put ću biti u drugoj. Ali u ovoj nikad više. Nikad više.

I tako idem dalje.

Hotelska soba je kao grob.

Samo si jednom tu.

*

Nikada neću zaboraviti
dan kada je
prijatelj moga oca
i njegov kolega sa kojim je
držao dućan u Prištini,
gospodin Međit Đulderen,
došao kod nas u Vrbas
u posetu
i sa sobom poneo
još uvek tople pitarke, goveđe ćevape
i najbolju kobasicu na svetu –
pećki sudžuk.

Te pitarke za mene su bile
čista magija.
Topile su se u ustima
dok sam smiren kao kakav kaligraf
koji pleše svojim perom i ostavlja harfove na pergamentu,
umakao parče po parče u saft
od ćevapa koji se taložio na tepsiji.

Međit, vrsni poslastičar rodom iz sela Brod
sa Šar Planine
gledao me je veselo i zapitkivao ponekad:
“Valja li Srdžan?”
“Valja, valja.”- odgovarao sam i nastavljao sa svojim mackanjem.
To je valjda prvi put da sam osetio iskonski sabur.

Najukusnije pitarke koje sam ikada probao.
Pitarke Međita Đulderena.

Dnevnik jednog penzionera/10

Prvi jesenji, rijetki snijeg rashladio je zrak i prekrio humke na Gradskom groblju u Kiseljaku. U gornjem dijelu groblja okupilo se desetak ljudi oko sanduka pored rake, iščekujući svećenika koji će svojom propovijedi blagosiljati umrlog Antona Sejpku. U tom očekivanju pogled većine prisutnih je često odlutao prema kapiji groblja, na kojoj se svakog trena trebao pojaviti svećenik.

Nakon desetak minuta iščekivanja vlasnik cvjećare Kruno, koji je kombijem i dovezao tijelo Sejpka i brine se o njegovoj sahrani, obavijestio je prisutne da se upravo javio svećenik koji se iz Sarajeva uputio na sahranu, ali zbog zastoja na cesti, negdje na Kobiljači, kasni te se ispričava prisutnima, obećavajući da će u narednih dvadesetak minuta stići i obaviti obred.

Umrli Sejpka, kako mu je prezime i po kome su ga ljudi više identifikovali nego po imenu Anton, dobro je bio poznat Kiseljačanima. Krajem pedesetih ili početkom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, radi potreba Doma zdravlja, vjerovatno iz Sarajeva, došao je u Kiseljak kao deficitaran medicinski kadar. Po zanimanju medicinski tehničar, postao je stalni stanovnik Kiseljaka, a općina mu je na kraju ulice Ive Andrića, u tada veoma pitoresknom kraju, sagradila skromnu montažnu kuću u kojoj je, sa suprugom i dvije kćeri, proveo ostatak života. Posljednji je od njih četvoro iz porodice koji je otišao iz te “kućice u cvijeću” budući da mu je supruga ranije umrla, a kćerke, čiji životi put je trasirao upravo on, otišle na rad u Njemačku i tu žive.

Anton je bio lojalan građanin tadašnje države, privržen, osim svojoj profesiji, i vjeri. Dok je u Kiseljaku većina stanovnika katoličke vjere posjećivala onu crkvu na brijegu ispod Borne, on je na mise i druge obrede odlazio u Sarajevo, udaljeno tridesetak kilometara od Kiseljaka. Zašto tamo? Upravo zato što je on pripadao adventističkoj crkvi, odnosno protestantističkoj hrišćanskoj sekti koja u mjestu njegovog boravka nije imala niti pristalica a ni crkve. Kako su Kiseljačani vremenom saznali da je on jednostavno protestant i da umjesto nedjelje slavi subotu kao sveti (sedmi) dan i da tog dana ne želi nikoga u svom dvorištu ili kući da mu ometa tu svetkovinu, prozvali su ga Subotar. Po tom nadimku su ga mještani zapravo i više poznavali, a manje po njegovom pravom imenu.

Dobar stručnjak i vrijedan radnik, kakvi znaju biti istinski vjernici, u tom duhu odgajao je i svoje kćeri. Kako je preko Adventističke crkve bio dobro obaviješten o njenom položaju, statusu i ugledu u Europi, poslao je svoje kćerke – čim su stigle za školovanje u srednjoj školi – u Njemačku da se u adventističkim školama obrazuju i pripremaju za život i zanimanje. Zapravo, postale su, vjerovatno, časne sestre u crkvi radeći za potrebe njemačkih vjernika. No, jedna od njih se kasnije ipak predomislila i napustila taj poziv, osnovavši svoju familiju. Otac je, nakon majčine smrti, ostao živjeti sam, a kako ga je zdravlje dobro služilo – gotovo do osamdesete godine života – sam se starao o sebi. I posljednje dane je proveo u samoći, mada su mu ponekad navraćali njegovi susjedi, pomažući mu i donoseći hranu.

I dok na groblju iščekujemo svećenika, prisjećam se svih tih detalja iz Sejpkinog trećeg životnog doba, jer ga zapravo otada i poznajem. Vesele naravi i učtivih manira, odavao je utisak onog građanina koji sa svim svojim susjedima, pa i poznanicima, želi graditi dobre odnose, makar i površno. Pozdravili bi se u prolazu i razmijenili poneku konvencionalnu rečenicu i na tome se sve završavalo.

Među desetak Kiseljačana koji su se došli oprostiti od svog sugrađanina nema članova Sejpkine porodice. Njegove dvije kćeri iz Njemačke nisu stigle na očevu sahranu. 

Nakon pola sata čekanja na obred, stigao je i srednjovječni svećenik sa još dvojicom ljudi iz sarajevske Adventističke crkve. Ispričao se za zakašnjenje a onda je naglasio da će prije uobičajnog obreda kazati nekoliko riječi o umrlom. Odslikao ga je na najbolji način, upravo onom karakteristikom što je Antona i krasila cijelog života – humanošću. “Kad sam prije neki dan posjetio umrlog u njegovoj kući i od naše crkve donio mu novčanu pomoć, Anton mi je rekao da taj novac podijelim sirotinji u Kiseljaku”, kazao je svećenik.

Zgrada masivna i čvrsta pa izbjeglice izabraše daske
koje život znače za provesti svoje ratne dane.

Starac bježeći kroz drače izdera sve na sebi: pantalone,
duge gaće, košulje.

Sublizu mjeru bog im uze pa iz
depoa izabra kostim Don Juana.

Zamisli Don Juan s francuzicom na glavi,
pruža brazdu za krtolu.

Na kraju reda osloni se na držak motike
i puši cigaru škije

dok oronula ljubavnica pazeći na klicu meće jerlu
u brazdu.

Roger Cohen, kolumnist New York Timesa, te jedan od nesumnjivo najvažnijih novinara i planetarnih kroničara današnjice, ovako je opisao duh epohe koja nas je zadesila: “velike laži rađaju velike strahove koji stvaraju velike žudnje za velikim moćnicima”. Formula je to koja objašnjava pojave kakve su Viktor Orbán, Donald Trump, Jair Bolsonaro… A s njima i sve one demokratske i prividno demokratske političare, građanske konzervativce, ali i tobožnje socijaldemokrate, koji su najprije iz praktičnih, ekonomskih i političkih razloga pristajali na logiku pomoću koje se uzdižu i vladaju Orbán, Trump, Bolsonaro, da bi odmah zatim i sami postali izmišljivači velike laži i promotori velikih strahova, te kandidati za velike moćnike. Upravo to je, recimo, učinio socijalistički predsjednik Francuske François Hollande, kada je nakon serije terorističkih napada uveo vanredno stanje u zemlji, zatvorio granice i započeo vladavinu ukazima, suspendirajući nacionalne slobode u ime nacionalnog straha. Hollandeu, prethodno najnepopularnijem francuskom predsjedniku od Drugoga svjetskog rata, takvi su potezi podizali popularnost, kao što je i Zoranu Milanoviću pomagalo organiziranje veličanstvene vojne parade u centru glavnoga grada, te hermetičko zatvaranje granica sa Srbijom, pri čemu je građanima te zemlje bio potpuno zabranjen ulazak u Hrvatsku – baš kao da su psi, Židovi ili su upravo Srbi – što je Milanoviću svakako podiglo popularnost, ali nije mu pomoglo, jer je, kao i Hollande, bio tek drugorazredni promotor velike laži. Onima kojima se svidjela njegova paradna hunta i koji su uživali u njegovom prekomjernom ustašluku, srca je već osvojio drugi veliki vođa.

U dobu u kojem tabloidi i web-toaletoidi imaju prevlast nad razumom, u zemljama u kojim je klikabilnost ispred svake istine i svake informacije od javnoga značaja, u zemljama, dakle, neotporim na fašizam novoga doba, loše vijesti prodaju “sadržaj”. Pritom, sadržaj može biti medijski i ticati se naklade, klikabilnosti ili gledanosti, a može biti i politički i ticati se osvajanja vlasti. Da bi bile efikasne, loše vijesti moraju biti lažne. Zašto? Zato što u stvarnosti ništa više nije dovoljno loše. A ono što doista jest loše, moglo bi se upotrijebiti upravo protiv medija i politike koji žive od izmišljenih loših vijesti, jer su upravo oni, ti mediji i ta politika, izravno odgovorni za ono što je loše.

Angela Merkel je 2015, kada je europska izbjeglička kriza bila na svome vrhuncu i kada je osmišljavan kontigent laži, koje će rađati velike strahove, iz kojih će onda nastajati velike žudnje za velikim moćnicima, svjesno odabrala da se Njemačka pod njezinom vlašću zatekne na strani istine. Istog je trenutka svakome pismenom, ili svakome tko doista živi u ovome vremenu i prati logiku epohe, koju je Roger Cohen tako ingeniozno sažeo, moralo biti jasno ne samo to da će do tada neprikosnovena kancelarka gubiti na popularnosti, nego i da će na kraju svih krajeva upravo zbog nepristajanja na laž o izbjeglicama ona izgubiti vlast.

Te 2015, koja se po mnogo čemu danas čini vrlo davnom godinom, gorjela je velikim plamenom Sirija, prethodno napredna, bogata, multikulturna, izrazito prozapadna i sekularna personalna diktatura Asadovih, koju su potpalili Amerikanci Baracka Obame, uz piromanske usluge svojih vojno-političkih satelita Saudijske Arabije i Turske, da bi se na kraju orgijanju priključila i Putinova Rusija. Obrazovani na europskim uzorima, uživljeni u europski životni komfor, Sirijci su, bježeći sa zgarišta svoje domovine, krenuli prema Europi. Taj njihov izbor bio je prirodan i jedini mogući. Ali kako to već biva, sirijskim su se izbjeglicama na tom putu priključili i drugi: priključujući vlastite ekonomske i životne nevolje većoj i probitačnijoj nevolji. S druge, pak, strane, preko Sredozemnog mora kretali su se u orahovim ljuskama i čamcima na napuhavanje siromasi iz Afrike.

Angela Merkel našla se pred izborom koji će odrediti sudbinu Europe, ali i sudbinu Njemačke. Umjesto da osigura državne granice, umjesto da ih blindira i zaštiti u metaforičkom i u retoričkom smislu, braneći tako samu suštinu razloga iz kojih na svijetu postoji država koja se zove Njemačka, umjesto, dakle, da postupi onako kako su postupali gotovo svi vladari našega svijeta, uključujući i one koji su krajem tridesetih i početkom četrdesetih sa svojih prekooceanskih obala vraćali nazad u Europu brodove pune židovskih izbjeglica, Angela Merkel je granice otvorila i nevoljnike pozvala neka dođu. To je trenutak koji će sasvim sigurno snažno odzvoniti u povijesti. S njime će se, makar možda i u vrlo dalekoj budućnosti, Merkel naći u onoj skupinici vladara, careva, kraljeva i kneževa, koji su bili bolji od svoje epohe i koji su spašavali svijet. Onoga tjedna kada je kancelarka objavila da se više neće kandidirati za predsjednicu svoje stranke, čime je najavila i kraj svoje političke karijere, zgodni je kanadski premijer Justin Trudeau uputio ispriku onim ilegalnim migrantima, Židovima, koji su prije sedamdeset i nešto godina vraćeni tamo odakle su pošli. Razlika između Merkel 2015. i Trudeaua 2018. je spiritualna. Prvo je bilo suobraćanje sa živima, drugo s mrtvima.

Nije te 2015. Merkel bila ucijenjena njemačkim povijesnim iskustvom, njemačkom dvadesetstoljetnom krivnjom i odgovornošću, nego je postupala s punom sviješću o naravi carstva kojemu se našla na čelu, i o sjećanju koje je upisano u tu narav. Po suglasju memorije i naravi zreli se ljudi razlikuju od djece i od nezrelih, a veliki imperiji od malih, jednokratnih i prolaznih državica. Naravno, ona je znala da ti ljudi, sirijski izbjeglice i svi koji su se šlepali uz njihovu sudbinu tražeći rješenja za vlastite nevolje, Njemačkoj ne mogu naškoditi. Mogu joj samo koristiti. Znala je isto što su znali turski sultani, koji su tokom šesnaestog stoljeća k sebi primali židovske migrante, prognanike iz Španjolske i Portugala, ne brinući se pritom što će ti ljudi u pokrajinama koje će naseliti poremetiti osjetljivu vjersko-etničku ravnotežu i strukturu. Ali isto je tako znala, ili je morala znati, da će ti ljudi iz Sirije već i samom svojom pojavom na njemačkome tlu pokrenuti i neke mračne demone u domaćem čovjeku i u cijeloj zajednici, te da će oživjeti ona prošlost čiji sadržaji nikad nisu iskomunicirani i izgovoreni. Njemačka je, pored svega drugog što jest, i zemlja neizgovorenih trauma. Nepredvidljiv je mrak koji iz toga može prokuljati. Merkel je odlukom o masovnom prihvatu izbjeglica uputila izazov njemačkome mraku.

Prije nekoliko je mjeseci u New York Timesu važan tekst o ovoj temi napisao Wolf Biermann, njemački kantautor te valjda i najpoznatiji politički odmetnik iz DDR-a. Čovjek s iskustvom obje diktature, nacističke, za vrijeme koje mu je otac skončao u Auschwitzu, i komunističke, u koju je grlom u jagode srljao, selivši se kao komunistički idealist sa Zapada na Istoku, e da bi zatim spašavao glavu i svoja uvjerenja bježeći nazad, napisao je da se današnja Europa nalazi na povijesnom raskrižju: jedan put, možda neizvjesniji, vodi u liberalnu kosmopolitsku Europu budućnosti, dok se drugi, poznat i provjeren, kukavički vraća u Europu devetnaestostoljetnih nacionalnih država. Angela Merkel je, piše Biermann, izabrala pravi put, te je 2015. učinila “ispravnu grešku”. I to je zapravo poanta velikog finala: ona je pogriješila izabravši pravi put, i ta će njezina greška spasiti Europu. Ako Europi ima spasa.

Vrlo je neobično kako se zapravo nitko nije pozabavio tim što bi se dogodilo da je ta žena 2015. drukčije postupila. More ljudske nesreće, sačinjeno od milijuna pojedinačnih sudbina, imena i prezimena, već je bilo zapljusnulo Grčku i grčke otoke, ali je nezaustavljiva glavnina tek trebala naići. Grčka, kao ni druge zemlje na koje su na tom svom putu nailazili, nisu imale načina da ih zaustave, i ne bi ga, bit će, ni mogle imati sve dok ti ljudi ne bi stigli do pod Beč. Nakon Grčke, njihov bi očaj preplavio Makedoniju, Srbiju, Madžarsku, Hrvatsku. U tim bi zemljama silom prilika i mimo volje njihovih vlasti nastali golemi izbjeglički logori, nalik onima kakvi su prije pedesetak godina postojali u Bangladešu, koji bi u najvećoj mjeri blokirali funkcioniranje normalnoga života, i predodredili ne samo sudbinu ljudi u logorima, nego i onih izvan logora. Pritom, nijedna od tih zemalja nema ni kapacitete kojim bi se nosile s takvim morem ljudske nesreće, ni minimalne mogućnosti za socijalizaciju pridošlih ljudi. Izbjeglice bi se našle u logorima, a ti bi logori od zemalja u kojima su izniknuli stvorili nove logore. I tako bi to bili logori u logorima, gdje bi se umiralo od gladi i po tko zna koji put uzaludno vježbalo i treniralo humanitarne talente međunarodne zajednice. Iako to oni ne znaju, ili samo neće da priznaju, ili o tome ne umiju i ne žele da misle, tek njemačka je kancelarka spasila rubne europske zemlje i njihove narode takve sudbine.

Treće mogućnosti, zapravo, nije bilo. Njemačka je na sebe primila izbjeglice, te je time ostala da živi vizija liberalne i kosmopolitske Europe, u koju su upravo te izbjeglice uložile najveću vjeru.

Angela Merkel se, legenda kaže, po dolasku na čelo CDU odrekla svoga prethodnog velikog pokrovitelja Helmuta Kohla. Kada je 1999. izbio skandal oko financiranja stranke, i kada je do tada neprikosnoveni stranački patrijarh odbio da otkrije imena tajnih donatora, ona je hladno ta imena objavila i još je pozvala stranku da se ogradi od njega. Iako joj on nije uzvratio, nego je na nogama podnio to ne samo kolegijalno, nego i privatno izdajstvo, njezino će se odricanje nastaviti do groba i preko groba. U istoj je aferi grdno postradao i Kohlov nasljednik na čelu CDU Wolfgang Schäuble, kojeg su mjesecima razvlačili po novinama, sve dok nije objelodanjeno i da je na svoje ime uzeo donaciju od sto tisuća eura, što ga je onda koštalo položaja, na koji će odmah zatim biti izabrana Merkel. Tako je 10. travnja 2000. započela njezina era. Tada se činilo da je hladna, bešćutna i beskrupulozna žena, i da je u politici spremna da gazi preko mrtvih. Takav je bio njezin dolazak na čelo stranke i Njemačke.

Jednaku hladnoću – premda, možda i s razlogom – pokazala je u vrijeme grčke dužničke krize. Nepopustljiva i savršeno nezainteresirana za prizore siromašenja zajednice, koje su Grci odašiljali u svijet, e ne bi li ganuli svoje vjerovnike. Njemačka se, navodno, bogatila na kamatama grčkih kredita, ili je to bila Sirizina propaganda, ali u to se vrijeme nije moglo naslutiti ništa od onog što će se s Angelom Merkel zbiti 2015. Ili smo, za razliku od nje, bili impresionirani nečim što će se u Sirizinom slučaju uskoro razotkriti kao kvaziljevičarska, a odmah zatim i nacionalistička demagogija. U međuvremenu Grčka se podčinila svojim vjerovnicima i u Makedoniji ponovo našla idealan objekt za simbolično namirivanje narušenog samopoštovanja.

I onda se dogodio neočekivani dramatski preokret: žena koja nije imala srca za Kohla i Schäublea, koji su, eto, petljali s novcima, te za Grke, koji su također petljali s novcima, imala je srca za sirijske izbjeglice. Ili, možda, ni to nije bilo pitanje srca nego pameti, kao i neke tek malo složenije računice od one kojom su vođeni europski i američki nacional-populisti. Ti strateški lažljivci, koji čaraju i čarobiraju nad Europom, sve u nastojanju da uplaše najšire narodne mase svojim slatkim lažima i fantastičnim prijetnjama, teorijama zavjera u tisuću nastavaka, kojim su nadomjestili modu latinoameričkih i turskih telenovela, računaju na kratkoročnu dobit, na pozitivne učinke koje bi njihov način vladanja mogao imati po njih same i njihovu ideologiju u sljedećih deset-petnaest godina, ako već u tom vremenu ne nastupi opća propast, koja nužno predstoji u velikom finalu, koji, možda, i ne mora izgledati kao onaj iz 1945, ali će svakako dovesti do jednako revolucionarne promjene civilizacijskih paradigmi. U svakom slučaju, onaj tko danas nije spreman da bude dio ekipe koja će problem azijskih i afričkih migranata – dakle, već danas ilegalnih ljudi! – rješavati pomoću koncentracijskih logora, plinskih komora i krematorija, taj se ne bi trebao dalje igrati s rasističkim i nacionalističkim stereotipima o tim ljudima, sa ciljem njihova obezljuđivanja. Migrantska kriza, svejedno je li izazvana ratno-političkim ili ekonomskim razlozima, može se riješiti na dva načina: solidarnošću ili konclogorom. I jedno i drugo provjereni je europski izum.

Način na koji je Angela Merkel reagirala na izbjeglice, te njezina ustrajnost i tvrdoglavost i nakon što se pokazalo da politika “ispravne greške” i njoj i njezinoj koaliciji donosi štetu, osim što karakterizira nekog tko se orijentira unutar povijesnih, a ne unutar dnevnih i tabloidnih okvira, te je spreman i da gubi, onako kako je, recimo, gubio general De Gaulle, možda se može objašnjavati i preko njezine biografije, te preko načina na koji se ona našla u Kršćansko demokratskoj uniji i na strani tradicionalne njemačke desnice, one koja je svoj početni moralni kapital baštinila na suštinskoj ispravnosti i antifašizmu jednoga čovjeka – Konrada Adenauera.

Doktorica fizike iz DDR-a, kćerka luteranskog svećenika i nastavnice engleskog jezika, političkim se aktivizmom počela baviti pred kraj Honeckerove vladavine, u vrijeme jednopartijskog komunističkog režima, kada je društvo bilo pod strogom kontrolom tajne policije i kada je praktično svatko svakoga uhodio i kontrolirao. Otac je bio pozitivno raspoložen prema komunističkom režimu, ali se, ipak, priključio Građanskom pokretu, autentičnoj istočnonjemačkoj opozicionoj snazi, koja je junački na sebe primala udarce raspadajućeg sistema, ali je onda na prvim i jedinim višestranačkim izborima u povijesti DDR-a katastrofalno loše prošla. Majka se okrenula nastajućem SPD-u, a kći je krenula za CDU-om. Ovako je Angelina mati objasnila kćerin izbor, parafrazirajući njezine riječi: “U SPD-u su pjevali komične pjesme o suncu i slobodi, u CDU je bio kaos, idem tamo.”

Ovo vrijedi spomenuti upravo zbog tih komičnih pjesama o suncu i slobodi. Naime, u za dugih godina istočnonjemačkog komunizma i realnog socijalizma sloboda i sunce bile su također omiljene teme svečanih pjesama, što su se pjevale pred velike događaje. Metaforični i simbolični sklop iz vremena socijalizma nije se previše razlikovao od onog koji je najavljivala nova, demokratska i zapadnonjemačka ljevica. I koliko god nije uputno ozbiljne zaključke izvlačiti iz šala i anegdota, kao ni iz onog čime će nas naši roditelji hvaliti pred nepoznatim ljudima, koliko god bilo budalasto vjerovati da je Angela Merkel završila među kršćanskim demokratima zato što su joj bile smiješne socijaldemokratske pjesmice, ima i neke estetske logike i pravilnosti u takvom izboru. Od ljevice, koja je u to vrijeme još uvijek i bila nekakva ljevica, ljude je u istočnoj Europi odbijala nejasna crta razlikovanja između onoga u čemu su prethodno živjeli i onoga u čemu su upravo trebali sudjelovati. Tako se ni u Poljskoj, osim kilavo reformiranih komunista, krajem osamdesetih nije pojavila nijedna ozbiljna, deklarativno lijeva politička snaga. Svi su, opet deklarativno, bili desni, ali njihova je desna često bivala odistinska lijeva.

Nešto slično će se, možda, kada njezina karijera zbilja mine, reći i o Angeli Merkel. Tokom svoje duge vladavine, duže nego što je bila Adenauerova, Merkel je vladala, i još će neko vrijeme vladati, s pozicija i uz inicijative koje su, barem u značajnome dijelu, bile bliže nekim zamišljenim lijevim pozicijama od pozicija s kojih je vladao Gerhard Schröder. Primjerice, u ljeto 2011, jedva tri mjeseca nakon havarije u Fukušimi, gotovo napoprijeko donijela je odluku o zatvaranju osam atomskih centrala u Njemačkoj, te o postepenom napuštanju nuklearnih izvora energije do 2022. godine. Ta odluka, na kakvu se ne bi odvažio nijedan lijevi vođa novoga kova, izrazito je protivna interesima krupnog kapitala i nitko je, ali baš nitko, tako odlučnu i definitivnu nije očekivao. A nije je koštala popularnosti. Strah od tamnoputih ljudi ipak je veći nego strah da će zatvaranjem atomskih centrala nestati struje u njemačkim domovima. Veći je taj strah i od straha od atomske eksplozije.

A postoji i jedan rijetko spominjani razlog zašto je tako. Još je Bertolt Brecht izbjeglice nazvao “donositeljima loših vijesti”. To je razlog zašto ih nitko ne voli vidjeti, zašto ih ne žele prihvaćati u svojim često slabo naseljenim zemljama (Kao što ni pusta i prazna Kanada nije željela europske Židove…). Izbjeglice su, piše Zigmut Bauman u za ovu temu kapitalnoj knjizi “Stranci pred našim vratima”, “oličenje propasti poretka”. Oni pred naša vrata donose posljednju, ali i konačnu istinu o svijetu, oni su navjestitelji kraja svijeta. Ali za razliku od propovjednika i čudaka, čije smiješne riječi nikoga razumnog neće uznemiriti, izbjeglice ništa ne govore, pače oni niti nemaju pravo na slobodu govora. Umjesto riječima, oni svjedoče vlastitom sudbinom. I zato je njihova vijest o kraju svijeta na takav način nepodnošljiva i neprihvatljiva da se na jednak način dočekuje 2018, kao što se dočekivala 1939. Angela Merkel tome se suprotstavila. Njemačka, koja je 1939. bila izvorište sveg zla svijeta, 2015. je, uz puno svijest o prethodnom povijesnom iskustvu, stala na put zlu, prihvatila izbjeglice, učinila ih vidljivim, preusmjerila njihovu sudbinu, a njom i sudbinu svijeta.

Nije lako predvidjeti način na koji će Angela Merkel na kraju otići. Ideja da se skloni sa čela partije, a da do kraja mandata ostane na čelu vlade u stvarnosti nije lako izvediva. Uostalom, nije li sama Merkel osporavala to isto svom prethodniku Gerhardu Schröderu, koji je nakon ostavke na mjestu predsjednika SPD-a imao ambiciju da i dalje bude kancelar. Ali kako god taj odlazak izgledao, ode li i ona uz sramoćenje kojim se ispraćaju vladari koji su projektirali vlastiti poraz, povijest će na kraju biti na njezinoj strani. Nemoguće je, naime, povjerovati da će na kraju svih krajeva pobijediti oni koji su osmišljavali laž o izbjeglicama, te su od te laži gradili strah kojim će vladati Europom i Amerikom, da će pobijediti oni koji su iluziju o kršćanskim ili – još ciničnije – o judeokršćanskim korijenima europske civilizacije spremni braniti koncentracijskim logorima i krematorijima, kao što su prethodnu svoju iluziju o ujedinjenoj Europi bez Židova također branili koncentracijskim logorima, pa bi sad, nakon što su pomorili Židove, željeli judeokršćansku civilizaciju, koju će usmjeriti protiv muslimana. Mogli bismo se, mi ili naši daleki potomci, vraćati Angeli Merkel kao svijetloj ličnosti u mraku novoga srednjeg vijeka, onoj prema kojoj su se orijentirali brodolomnici europske civilizacije.

Čim bih ušao, gubio sam interes za domaćina, prilazio polici s knjigama, makar bila sasvim mala, i proučavao što se na njoj nalazi. Nisu me zanimali samo naslovi, nego i stanje hrbata, godine izdanja, ukrasne figurice ispred knjiga, tekstura prašine, zaboravljene kutijice s lijekovima, sve ono što je činilo jednu kućnu biblioteku.

U stanovima bez biblioteke, makar i sasvim male police s knjigama, bilo je klaustrofobično. Pustoš nevoljnih biografija. Vonj tijela u nesreći.

Ponekad nedjeljom ustanem s namjerom
Da budem običan u srcu s vjerom i bogom
U peći zapalim vatru, zgužvam novinu, prije tog
Krškam jelovinu pa jaje razbijem na tavu

Na radiju slušam vijesti, vremensku prognozu
Tražim račune od struje, u čatrnji mjerim vodu
Ima li brašna u kući, šećera, ulja, vegete i soli
Ružim noževe zašto su tupi, tepam rupi, na salveti

Prodavačicu u prodavnici pitam kako je spavala
Ona kaže, što je jutros hladno, cesta se smrzla
Na devedeset skočio metar drva, neiscjepanih –
Da znaš, jeftinije se grijat preko klima uređaja

Mogo bih danas pure ili tahrne ili već halve
Otvorim vrata da miris kafe s trave raskuje inje
Ima li negdje broj hodže, da mu platim članarinu
Danas bih da okrečim zidove gasulhane, o svom trošku

Precima mrtvim na nedjelju bih da odnesem vode
Po grobovima njihovim da čupkam travu u vlatu
Običan bih da budem ko točak na automobilu;
Da na zidu kuće moje, kobila hrže na kristalni luster

Petrović je rezignirano odložio novine na stolić pored bolničkog kreveta i vratio se u ležeći položaj, pri čemu je tiho zastenjao od boli. Zatvorio je oči i ostao ležati potpuno miran nekoliko minuta. Bol je lagano jenjavala i možda bi na trenutak uspio čak i zaspati da medicinsko osoblje predvođeno glavnom sestrom nije ušlo u njegovu bolesničku sobu. Primarijus je, naime, operirao strogo prema rasporedu i kašnjenja, pogotovo u ovim prvim, jutarnjim terminima, jednostavno nisu bila moguća.

Nekoliko minuta kasnije, dok je ležao na kolicima koja su ljudi u bijelim mantilima gurali širokim i dugačkim hodnicima glavne gradske bolnice a pred očima su mu se periodički smjenjivale plafonjere, razmišljao je o članku koji je pročitao. Francuska aktivistica koja se odlučila podvrgnuti eutanaziji obznanila je to dvije godine prije zadanog roka, uz objašnjenje kako više ne može uživati u životu, kako se boji starosti i bolesti, jer život kada si bolestan i star nema nikakvog smisla, te kako ne želi vlastitoj djeci biti na teret. Petrović se nije previše uzbuđivao zbog samog članka, mada je prezirao zapadnjačku dekadenciju. Međutim, sjetio se svog sina. Tko zna kako će proći operacija i hoću li ja njemu biti na teret? bilo je posljednje što mu je prošlo kroz glavu dok je gledao kako se žućkasta tekućina valja kroz tanku, plastičnu cijev i završava u njegovoj veni.

***

Nekoliko mjeseci kasnije, Petrovića je probudila zvonjava na vratima. Ustao je i polako krenuo otvoriti, razmišljajući tko bi to mogao biti u taj rani, jutarnji sat. Kako se s prijateljima, onim rijetkima koji su još bili živi, uglavnom viđao u obližnjem parku, pretpostavljao je da mu zvoni poštar. Nije se prevario! Veseo i nasmijan, pred vratima je stajao mladi poštar koji je u službu stupio prije nekoliko mjeseci. Petrović je progutao knedlu. Znao je da će rezultati složenih medicinskih pretraga, prvih koje je obavio nakon operacije, stići preporučenom poštom. Iako je isprva namjeravao pošiljku otvoriti tek popodne, na kraju za to nije imao živaca. Već oko deset sati potrgao je svijetlo-plavu kuvertu i izvadio list papira na kojem je bila zapisana njegova budućnost. Na žalost, bio je već dovoljno upoznat s problematikom razine određenih tumorskih markera da je i sam mogao procijeniti kako nalaz ne obećava previše. Detaljnije tumačenje odlučio je ostaviti svom liječniku opće prakse.

Okrenuo se prema televizoru, koji je u njegovu samačkom stanu radio gotovo dan i noć. U studiju su razgovarala dva muškarca, a u pozadini se smiješilo lice koje mu je odnekuda bilo poznato. Nakon nekoliko sekundi razmišljanja, prisjetio se: bila je to aktivistica spremna za eutanaziju. Uz voditelja sjedio je Lovro Stahuljak, mlad, potentan i žustar vođa nove političke stranke, koji je upravo iznosio svoje viđenje pristupa problematici eutanazije:

− Gledajte, ne možemo ignorirati neke činjenice. Svaka bolest neminovno uzima svoj danak. Čovjek koji je teško bolestan, pogotovo ako je stariji, može trpjeti strašne muke. U sociološkom smislu, on gotovo prestaje postojati. I zašto ne reći: to nije samo njegov problem, to je problem i njegove okoline. Mogu Vam to dokazati i matematički! Označimo trajanje života sa X, dok količinu pretrpljene muke u tom životu označimo sa Y. Kvantitativno gledano, omjer Y/X predstavlja de facto mjerilo težine vašeg života izraženo u prosječnoj muci po godini života.

− Smatrate li uistinu da je moguće ljudsku životnu patnju kvantizirati na taj način? – upitao je zainteresirano voditelj.

− Dopustite da dovršim, bit će Vam jasnije. Dakle, zamislite da Vam netko u dobi od 76 godina dijagnosticira neizlječivu bolest, uz prognozu preostale duljine života od najviše četiri godine. U te četiri godine proživjet ćete Vi i Vaši najbliži ogromnu količinu patnje. Vaš Y koji je do tada bio u razumnim gabaritima, počinje težiti u nebesa. Nadalje, zamislite da poželite biti eutanazirani neposredno nakon dijagnoze. Umjesto da doživite 80 godina, doživjet ćete 76. Time ste smanjili vrijednost X na 95% nominalne vrijednosti, ali ste vrijednost Y, dakle Vašu životnu patnju, smanjili možda i za 50%. Ne moram biti veliki matematičar da Vas uvjerim kako je prosječna količina patnje u vašem životu drastično smanjena. O životima Vaših bližnjih da ne govorim. Naime, moramo voditi računa i o dobrobiti naše djece, zar ne?

− Vi se, dakle, zalažete za potpunu slobodu eutanazije? – zadivljeno je upitao voditelj, koji nije skrivao simpatije prema elokventnom, mladom političaru u usponu.

− Upravo tako. Jer, priznat ćete, živjeti s neizlječivom bolešću, živjeti s najtežim stupnjem invalidnosti, vezan uz krevet ili kolica,… može postati neizdrživo. Ima li uopće smisla tako živjeti? Naravno, smatram da svatko mora imati slobodu izbora o svom tijelu i o svom životu i to mora ostati temeljno pravo svakog pojedinca. Ali, ukoliko možemo postaviti sustav klinika koje bi mogle obavljati eutanaziju na jednom ljudskom i dostojanstvenom nivou, ne vidim razloga da to i ne učinimo. S tim da Vas molim da uvažite kako u gornjoj računici, nije niti indirektno spomenuta ušteda koju bi imao i državni proračun. – efektno je svoje izlaganje završio Lovro Stahuljak, dokazavši kako osim problematikom bioetičkih pitanja suvereno barata i javnim financijama.

Nakon kratkog pledoajea mladim i progresivnim snagama na domaćoj političkoj sceni, voditelj je razdragano odjavio emisiju:

− Dame i gospodo, toliko u emisiji o nadolazećim parlamentarnim izborima. Laku i ugodnu noć!

***

Kada se Petrović vratio iz bolnice s prvog ciklusa kemoterapije, nova vlada već je obilježavala pola godine od dolaska na vlast. Ministar Blagostanja, Lovro Stahuljak, ovaj jubilej obilježio je otvorenjem novog objekta. Bila je to Klinika za posebne zahvate „Čemu patnja?“, izgrađena u rekordnom roku. Nakon kratkog izvještaja s otvorenja, gost u dnevniku bio je upravo ministar Stahuljak. Vidno ponosan na to što je odmah po preuzimanju odgovorne dužnosti ostvario jedno od svojih predizbornih obećanja, gotovo je cvrkutao u mikrofon:

− Ne samo da smo po hitnom postupku promijenili zakonsku regulativu, koja nas je svrstala rame uz rame s jednom Švicarskom, nego smo uspjeli otvoriti super-modernu ustanovu, u kojoj se svatko tko to želi može dostojanstveno podvrgnuti zahvatu koji neupitno eliminira bol i patnju.

Nakon nekoliko dodatnih rečenica u kojima su rezimirani financijski gabariti projekta te naznačeno koliko sredstva od utrošenih je sufinancirala Europska unija, urednik dnevnika zamolio je ministra za završnu riječ.

− Kako bismo građanima što više približili ovu ideju, već od sutra krećemo s projektom „Dani otvorenih vrata“. Naime, Sanitetska Služba obići će sve građane koji imaju dijagnosticiranu neku bolest ili stanje s našeg popisa. Uz osiguran besplatan prijevoz do klinike kao i sedmodnevni boravak u ugodnom šumskom okruženju, bit će to prilika za malo meditacije i promišljanja o vlastitoj situaciji. Nakon sedmodnevnom perioda, sve štićenike će čekati isto tako besplatan prijevoz svome domu. No, ukoliko se netko na kraju odluči, moći će popuniti odgovarajuće formulare i obaviti zahvat potpuno besplatno.

***

Ovaj put, nije zvonio poštar. Djelatnici Sanitetske Službe probudili su Petrovića već oko pola sedam. Iako je večer prije u dnevniku mogao čuti kako će obilaziti pacijente koji imaju neku od dijagnoza s popisa, rana i nekontrolirana zvonjava malo ga je lecnula. Posebno ga je iznenadila maslinasto-zelena boja uniformi koje su djelatnici Sanitetske Službe nosili. To je primijetila i mlada praktikantica koja je zajedno s još dvojicom kolega bila zadužena za Petrovićev kvart:

− Niste prvi koji se čudi gospodine – pokazala je prstom na koleginu uniformu. – Današnja akcija je prilično zahtjevna te smo stoga angažirali i dodatne djelatnike, za koje jednostavno nije bilo bijelih uniformi.

− Jasno, jasno… Pričekajte samo časak, da uzmem stvari sa sobom.

Stariji muškarac ga je, ne previše čvrsto ali ipak odlučno, primio za nadlakticu.

− Neće biti potrebno, gospodine Petrović. Vašu medicinsku dokumentaciju već imamo, a sve drugo što Vam treba, dobit ćete na klinici.

***

U vozilu Sanitetske Službe bilo ih je pet. Slijepa gospođa uporno je pokušavala pogoditi kojim putem vozilo ide prema Glavnom kolodvoru i pri tome nije imala naročitog uspjeha. Invalid se trudio održati ravnotežu u kolicima, dok je Petrović lamentirao sa sijedim gospodinom za kojeg je utvrdio da ima istu dijagnozu kao i on. Malo sa strane, sjedila je potpuno ćelava žena. Na mjestu gdje joj se trebala nalaziti lijeva dojka, bila je praznina.

− Planirala sam ovaj tjedan oprati sve prozore. Valjda nas neće dugo držati…

− Ne brinite, siguran sam da neće. A lijepog vremena bit će još, pa i za pranje prozora! – pokušao ju je utješiti Petrović, upravo u trenutku kada je vozilo stalo ispred Glavnog kolodvora.

Iznenadila ga je gužva koja je vladala na platou ispred glavnog ulaza u zgradu. Po njegovoj slobodnoj procjeni, bilo je tu nekoliko stotina duša, s tim da su vozila Sanitetske Služe konstantno dovozila nove ljude. Stajali su raspoređeni u nekoliko redova, pa je i on sam stao na začelje jednog od njih, zajedno sa sjedokosim suputnikom. Nakon nekih četvrt sata, došao je do stola na početku reda:

− Ime i prezime? – glasno i autoritativno je upitala djelatnica Sanitetske Službe.

− Josip Petrović.

Službenica je nekoliko trenutaka pretraživala hrpu papira na stolu, te jedan od njih predala liječniku koji je stajao pored stola. Ovaj je rutinirano, u svega nekoliko sekundi, stetoskopom preslušao Petrovićeva pluća i pregledao mu bjeloočnice.

− Znate, ovih dana imamo povećan broj upala pluća, pa provjeravamo. Sve je u redu, izvolite. Vi ste u vagonu broj dva. – izrecitirala je službenica, ovaj puta sa smiješkom na licu. Pružila je Petroviću žutu kapu-šiltericu. Kada je primijetila da je Petrović s čuđenjem gleda, nasmijala se i dodala: − To je naš poklon povodom „Dana otvorenih vrata“. Boje su razne, ovisno o dijagnozi i stanju štićenika. Sretan put!

Petrović je uljudno zahvalio i prošao pored smrknutog djelatnika Sanitetske Službe koji ga je upozorio da požuri prema vagonu.

***

Iako je vlak bio solidan i vagoni udobni, u njima je bilo barem dvostruko više ljudi nego sjedišta. Stoga su svi hodnici izvan kupea bili popunjeni, dok se u kupeima natiskalo ljudi više nego je bilo sjedećih mjesta. Nakon nekih pola sata vožnje, u vagonu je temperatura postala gotovo neizdrživa, jer nikakva ventilacija ili klima-uređaj nisu radili. Na svu sreću, u jednom je trenutku vlak stao na signalu u blizini naselja, pa je Petrović otvorio prozor i zatražio od gospođe koja je sjedila na klupici ispred obližnje kuće da mu donese malo vode. Uspio je tako popiti lijek i barem se donekle osvježiti.

Iako vožnja nije trajala predugo, kada su stigli do klinike već je bilo prošlo podne. Petrović je pogledao kroz prozor. Isprva se začudio što vlak ne staje u kolodvoru, ali je ubrzo shvatio kako tračnice vode sve do prostora klinike, koji je bio omeđen lijepim zidom od starinske, smeđe cigle. Vlak je prolazio kroz otvor u zidu, iznad kojeg je bio nazidan mali toranj, te je sve izgledalo kao ulaz u neki dvorac. Na istom mjestu u prostor klinike ulazila je i prilazna cesta. Bilo je očito kako je sve podređeno komforu štićenika, koji su se doslovno mogli dovesti pred vrata ove moderne institucije, ali i njihovoj diskreciji, s obzirom na zaštitni zid oko klinike. Prenio je ukratko impresije svom sjedokosom poznaniku, koji je uspio uhvatiti sjedeće mjesto u obližnjem kupeu. Kada su izašli iz vlaka na improvizirani peron, Petrović je shvatio kako i njegov poznanik također ima žutu kapu. Pogledao ga je iznenađeno.

− Franjić, drago mi je. – predstavio se – Nismo se upoznali.

Petrović je prihvatio pruženu ruku. Tek što je promumljao vlastito ime, prišla im je službenica klinike i ljubazno ih uputila:

− Dobar dan gospodo, dobro nam došli. Nadam se da Vam put nije bio prenaporan. Znate, danas je malo gužva, ali najbitnije da ste ovdje. – pogledala je zatim u njihove kape – Ooo, Pa Vi imate žute oznake. Pođite molim prema Bloku 26. Tamo, za onom skupinom.

Petrović i Franjić zahvalili su ljubaznoj službenici i pružili korak prema zgradi na kojoj je bio napisan broj 26. U garderobi su predali odjeću i osobne stvari, potpisali se na dno lista papira koji je vjerojatno predstavljao revers, nakon čega su postali ponosni vlasnici lijepog, baršunastog ogrtača, svilene pidžame i vrlo udobnih kućnih papuča. Na gornji dio pidžame bio je prikačen maleni, kvadratični broš s QR kodom. Rekli su im kako je to radi lakše identifikacije, u slučaju nepredviđenih situacija. Prolazeći putem do spavaonice, koja se nalazila dijametralno suprotno Bloku 26, Petrović je uočio visoku zgradu koja je dominirala cijelim prostorom klinike. Mali putokazi pored stazice sugerirali su da se radi o „Centru za rješenje patnje“. Petrović je nesvjesno okrenuo glavu prema drvoredu, jer je prostor bio potpuno ispunjen drvećem i zelenilom. To mu je donekle povratilo raspoloženje.

***

Nikad, ali baš nikad, Petrović prve noći nije mogao zaspati na novom ležaju. Bilo je tako i ovaj put. Sjedeći na rubu kreveta, prisjetio se ljetovanja s Blaženkom i toga kako se svake godine ponavljao isti scenarij: prvu noć obično je provodio u šetnjama uz obalu, jer nikako nije mogao zaspati. Tek pred jutro vraćao bi se i lijegao pored nje, snene i tople, da bi iscrpljen dugom šetnjom i neprospavanom noći kapitulirao i konačno zaspao.

Šećući hodnikom odjela, prišao je velikom prozorskom krilu i pogledao u dvorišni prostor. Kolona ljudi lagano je milila prema zgradi „Centra za rješenje patnje“. Djelovala je nekako sablasno, jer su ljudi hodili u tišini. Petrović je čuo sam lagani šum koji su proizvodile papuče koje su strugale o tle.

Za razliku od ljeta koja je s obitelji provodio na makarskoj rivijeri, ovaj put Petrović nije mogao spavati niti sljedećih noći. Iznenadilo ga je što svake noći velik broj ljudi ide prema „Centru za rješenje patnje“. Nije moguće da su se svi odlučili?! mislio je u sebi, računajući da je već više od polovice putnika koji su s njim stigli vlakom krenulo put „Centra…“. Iako je to bilo krajnje neprimjereno, pomislio je kako će imati više mjesta prilikom povratka, jer je u dolasku vlak bio uistinu prenatrpan.

Noć uoči dana odlaska, negdje oko tri i petnaest ujutro, čuo je zvižduk lokomotive. Sišao je ispred zgrade, i vidio kako kompozicija ulazi u krug klinike. Nedugo potom, ljudska kolona se polako kretala prema Bloku 26. Iznenađenje je bilo potpuno kada je vlak, već negdje oko pola pet, krenuo istim putem nazad. Petrović je očekivao da će ih taj isti vlak vratiti doma.

Kada im ni nakon tri dana nitko nije spomenuo povratak, Petrović je pozvao Franjića u stranu i tiho mu izreferirao sve što je vidio u dugim, besanim noćima.

− Budi spreman! Ako noćas dođe vlak, ja ću se uvući u vagon i vratiti njime nazad. Nemaju nas pravo ovdje držati preko dogovorenog roka. Imamo i mi svoje obveze! – Petrović je govorio a Franjić samo vrtio glavom.

− Bit ću spreman, bit ću… Samo moramo biti oprezni. Formalno gledano, nemamo vozne karte. – Franjić se na kraju ove rečenice nasmijao. Petrović ga je potapšao po nadlaktici. Muškarci su se vratili u sobu, jer je servirka upravo donijela večeru. Iako je čaj imao gorak okus na kakav Petrović nije navikao, popio ga je s osobitim zadovoljstvom, znajući da će sutra kavu i čaj ispijati u toplini vlastitog doma.

***

Kao za peh, Petrović je te noći savršeno zaspao. Vjerojatno bi prespavao i dolazak vlaka i njegov odlazak, da ga negdje oko dva sata u noći nije probudio glas glavne sestre:

− Gospodine Petrović, probudite se! Idete na putovanje!

Teške i snene glave, Petrović je ustao. Znači, vlak je ipak stigao! Bio je sretan jer je to značilo da se neće morati šuljati prilikom ulaska u vagon, kao što to čine djeca bez vozne karte. Sjetio se zatim Franjića. Ugledao je prazan krevet pored sebe.

− Gdje mi je cimer?

Sestra je bila vrlo ljubazna.

− Gospodin Franjić je upravo otputovao. Ne brinite se.

− Valjda ćemo se sresti na odredištu – promrmljao je Petrović, više za sebe, nego za sestru.

− Sigurna sam u to! – odgovorila je sestra. Zatim je dometnula: − Dobar ste čovjek, znate to?

Polaskan ovom tvrdnjom, Petrović je klimnuo glavom i legao na kolica koja je do kreveta dogurao muškarac omanjeg rasta. Kada su ušli u lift, muškarac je počeo nešto čeprkati ispod ležaja. Ubrzo je izvukao remenje koje je zategnuo preko Petrovićevih čela, prsa, prepona, koljena i stopala. Zatim mu je manjim remenjem povezao zapešća.

U nadi da će što prije doći do vlaka i napustiti ovo prilično čudno mjesto, Petrović je izostavio protest, kojeg bi svakako bilo u ovakvim situacijama i pod normalnim okolnostima. Ali, bio je već umoran od svega.

Da je došlo do ogromne zabune, Petrović je postao svjestan kada su ga s kolica prebacili na stol u dvorani sličnoj operacijskoj, ali opet, prilično siromašnijoj opremom.

− Sestro, što je ovo?

Sestra je izvadila papir i turila mu ga pred nos.

− Popunili ste formular i vlastoručno ga potpisali. Dakle, na redu ste za postupak.

Petrovića je oblio hladan znoj. Znao je da pogrešku mora što prije raspetljati, jer bi posljedice mogle biti kobne.

− Slušajte me! Nisam ništa potpisao! Želim da me smjesta pustite i odvedete na vlak. Hoću ići doma!

− Slušajte Vi mene, gospodine Petroviću! Potpisali ste! I te kako ste potpisali. Pa nećete valjda reći da mi ovdje lažemo! – još jednom, sestra je turila Petroviću pod nos formulare – Što Vi mislite? Da bi Vam recimo banka dala da potpišete formulare, pa ih onda jednostrano raskidate, bez ikakvih obveza?

− Zovite mi ravnatelja klinike! Smjesta! Želim uložiti prigovor na Vaše ponašanje.

Na ove riječi, sestra je poput furije izletjela iz sobe. Petrović je osjetio olakšanje. Bio je siguran kako će ravnatelju puno lakše objasniti ovaj nesporazum.

Pogledao je zatim prema svojoj ruci, jer je osjetio blago peckanje. Ono što je ugledao, ispunilo ga je stravom. Žućkasta tekućina valjala se kroz tanku, plastičnu cijev koja je završavala u njegovoj veni.