nigdje dugo nisam htio preko granice bježali domaći izdajnici narodni neprijatelji nerazumni pustolovi putovali odrasli s boljim prihodima o državnom trošku uvaženi političari poslije i šverceri ja mlad bio naumio vidjeti što je to opskurno inozemstvo slavne građevine mostove galerije muzeje a i da kupim farmerice pitao mogu li staviti sliku s bradom drug milicionar mi reče “samo ako si umjetnik, donesi potvrdu” nisam je imao ni onda ni sada brada ista samo sijeda onomad dobio “crveni pasoš” tvrdili nam najbolji na svijetu “možeš s njim gdje hoćeš samo pazi da ti ga ne ukradu, tražen je na tržištu” s njim putovao hvalio se pečatima bio ovdje bio ondje domu se vraćao

vječno vraćao u isto a neponovljivo jednom shvatio i vječno se mijenja jer samo je promjena vječna što je zauvijek bilo nije zauvijek bilo mijenjaju se granice mape himne zborovi pjevači u zborovima stanovnici sela zaseoka gradića gradova mijenjaju uniforme grbovi zastave bile su na njima razne figure znaci znamenja lijepi cvjetovi dvobojne kockice dvoglave ptice  onda samo jedan znak ptica dvoglava i nekoliko grbova onda izbrisaše taj sve pokriše s tri boje s neba skinuše zvijezdu onda opet razne boje svakom njegova jednima plava s ljiljanima drugima kocke bijele kocke crvene trećima glave dvoglavog orla bez grbova raznih naroda svi se složiše važne su te dekoracije s njima se i ljudi promijene svi se na vjetru vijore stijegove u bitke nose lijepe znake slave s njima djeca mašu vojnici im salutiraju domoljubi ih pozdravljaju junaci pod njima ginu poslije svi žive kako znaju i umiju jedni novoj zastavi prisegoše na vjernost drugi pod nekom drugom negdje daleko nastaviše živjeti neće za novu umirati ni pod njom u grob otići tamo negdje u miru žive onoga što je bilo ponekad se sjete

tako i ja s crvenom putovnicom iz rata izišao na kraju je predao u novoj zemlji one moje više nema njena dokumenta postala bez značaja sjeo na stolicu u foto kabinu s druge strane nije zrcalo nego kamera lice namršteno bljesak četiri fotografije ni jedna ne valja izabrao jedva da je  pristojna to je sada moja slika moj lik u mjerodavnim dokumentima to ja u novim okolnostima isto mi ime isto mjesto rođenja samo mi nova zemlja stanovanja nova i putovnica opet crvena umjesto druga predsjednika njena visost kraljica eto i putna isprava dokazuje postojanje više osoba a sve bile jedno ja istog imena

mnogima se takva priča dogodila (“Svaka slučajnost je slučajna”) mnogo puta se ponovila a svaka jedinstvena svaki je putnik u svom putovanju različitih staza prošao mnogo sudbina doživio života proživio (samo u slučajnom susretu davnašnji znanci zagalame “ma tko bi rekao da si to ti ništa se nisi promijenio” ništa nimalo samo potpuno) svaki sebe drugačijeg susretao samo naizgled uvijek samom sebi nalik bio svaki se na svom životnom putu i ovdje i tamo u svog vlastitog drugog a opet istog pretvorio

Intervju koji je za nedeljnik Vreme vodio Nedim Sejdinović, objavljen u broju 1484, 13. juna 2019

Kada bismo nabrajali sve knjige hrvatskog književnika Miljenka Jergovića, i to samo prva izdanja, trebalo bi nam odista mnogo prostora (više od 40 naslova). Autor “Sarajevskog marlbora” i “Dvora od oraha” redovno piše novinske kolumne u kojima secira aktuelne društvene teme, a kao strastven čitalac piše i prikaze novih knjiga, neretko podržavajući nove, mlade autore. Nije mu strano da piše i o muzici i slikarstvu. Za sebe će reći da je “inokosna pojava”.

Sa Jergovićem razgovaramo u čuvenom beogradskom kafiću Azra, njegovom omiljenom mestu kada boravi – a to nije retko – u prestonici Srbije. I nekako se poređenje samo nametnulo: ono što je Džoni Štulić značio za jugoslovenski rokenrol, to Jergović i njegovo delo znači za “srpskohrvatsku” književnost.

“VREME“: U jednom davnašnjem intervjuu govorili ste o dolascima u Beograd, o graničnim službenicima i hotelskim recepcionerima koji vas doživljavaju kao“ponositog stranca” koji perfektno govori “njihov jezik“. U međuvremenu, vaše delo u Srbiji skoro da je postalo domaće. Da li se može reći da je nekakav jedinstven (eks)jugoslovenski kulturni prostor, uprkos svemu, obnovljen?

MILJENKO JERGOVIĆ: Za početak, u Beogradu sam prestao da odsjedam u hotelu i počeo da koristim blagodeti onoga što se zove “stan na dan”, i to uvijek istog stana. To je još jedan korak ka “odomaćenju”. Koristim i srpski mobitel, zato što je roming između Srbije i Hrvatske skuplji – to znam jer sam lično, svojim mobitelom provjeravao – nego roming između Hrvatske i Bjelorusije ili Hrvatske i Ukrajine. U tom smislu, jedino skuplja od Srbije je Crna Gora.

Što se tiče “fantomskog” zajedničkog kulturnog prostora, stvar je veoma jednostavna. Taj zajednički kulturni prostor, htjeli mi to ili ne, postoji zato što postoji zajednički jezik i zato što postoje zajedničko kulturno iskustvo i zajedničko istorijsko iskustvo, šta god ono bilo.

Svi ljudi koji žive na prostoru između, recimo, Sutle i Timoka, najmanje između Sutle i Timoka – da malo Sloveniju i Makedoniju ostavimo po strani – čine taj zajednički kulturni prostor, i svi oni participiraju u njemu. Ne poznajem nikoga, ali zaista nikoga, ko uopšte čita hrvatsku književnost a da, recimo, ne čita srpske knjige i srpske pisce. Postoje samo oni koji ne čitaju ništa, pa jednako tako ne čitaju ni Srbe kao što ne čitaju ni Hrvate. Ako uzmeš te tzv. niže slojeve, one nepismene i polupismene, ili – što je možda najbolje – ako uzmeš nacionaliste, i to one najgore vrste koji bi sutra vrlo rado učestvovali u nekom sljedećem ratu – oni takođe imaju zajednički kulturni prostor i iste zajedničke kulturne sadržaje. Hrvatski nacionalisti koji su redovni na Tompsonovim koncertima, pored Tompsona ne slušaju, recimo, Terezu Kesoviju ili Kiću Slabinca, nego je njihova muzika – Ceca, Dragana Mirković, Stoja, Aca Lukas i već sve niže spomenutih. Dakle, i oni sa Srbima dijele zajednički kulturni prostor.

A šta je to što spaja ove potonje? I da li su ovi koji čitaju i srpsku, i hrvatsku, i bosanskohercegovačku književnost – na margini, a ovi što slušaju Cecu i Tompsona – mejnstrim?

Čitajući su svakako margina, a ovi koji slušaju Cecu i Tompsona su patriotska margina, ona margina koju vlasti u Srbiji i u Hrvatskoj, istina na različite načine, vole predstavljati kao patriotsku i društvenu elitu. Iz perspektive hrvatske predsjednice – to je vjerojatno i jedina elita. Ona je naprosto zaljubljena u taj društveni sloj. Čak mi se čini da ta zaljubljenost iz njene perspektive ima i smisla jer zahvaljujući toj svojoj ljubavi, ona dobija izbore. I to ne zato što je taj društveni sloj većinski, već zato što on predstavlja elitu društva kojeg personificiraju Katolička crkva i konzervativni ideali onoga šutljivog, seljačkog i prigradskog sveta.

Taj “šutljivi, konzervativni, seljački i prigradski svet” je ono što je većina i u Srbiji i u Hrvatskoj?

Da, s tim što oblici njihove konzervativnosti nisu fiksirani. Pre desetak godina u Hrvatskoj oni su većinski glasali za SDP. Ali nisu oni glasali za SDP zato što su bili ljevičari, a u međuvremenu postali desničari – njihov konzervativni ideal nije politički. Oni glasaju za političare kao što bi glasali za televizijske i estradne zvijezde. I u Srbiji i u Hrvatskoj je tako. Ovi koji glasaju za SNS i za Vučića, pre 16-17 godina glasali su za nekakav DS ili DSS. Nema taj većinski sloj ni u jednoj ni u drugoj zemlji fiksirana ideološka i svjetonazorska uvjerenja. Oni čak nisu nužno ni nacionalisti. Mnogi bivaju nacionalisti na isti način na koji bivaju heteroseksualci. Naprosto je sramota biti “peder” i onda se predstavljaš kao heteroseksualac. Takva je, čini mi se, politička svijest u ljudi na današnjem Balkanu.

Jedan ovdašnji filozof je rekao da je u Srbiji nepodnošljivo lako postati nacionalista…

Slažem se, ali to nije karakteristično samo za Srbiju nego za cijelu bivšu Jugoslaviju, minus Slovenija. Jedino se Slovenija – i kada ode ulijevo, i kada ode udesno – ne uklapa u tu sliku.

Kada smo kod mejnstrima, da li se, s obzirom na vaše impozantno delo, može reći da ste vi u Hrvatskoj mejnstrim pisac?

To je “tricky” pitanje, a reći ću vam i zašto. U posljednjih 25 godina nikada ni u jednom kulturnom programu Hrvatske televizije nije se govorilo ni o jednoj mojoj knjizi. U tih 25 godina nikada nisam gostovao u emisiji u kojoj se govorilo o mojoj književnosti. A u poslednjih petnaest godina, sa izuzetkom gostovanja u emisijama Aleksandra Stankovića, moje lice se na HTV-u pojavljivalo samo u vidu potjernica. Recimo, jednom je upriličena i emitovana specijalna emisija posvećena mojoj navodnoj simpatiji za Dražu Mihailovića. Takođe, od postojećih književnih nagrada u Hrvatskoj, dobio sam samo jednu jedinu – “Ksaver Šandor Đalski”, i to prije 25 godina kad vjerovatno još nisu bili načisto ko sam i šta sam. Sa te strane gledano, ja ne samo da nisam mejnstrim već ne postojim, ili pak postoji ozbiljan trud mejnstrima da me se učini nepostojećim.

Sa druge strane, vrlo često ćete od ozbiljnih ljudi, pa i nekih profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ili tzv. ljudi iz kulture i književnosti čuti za mene da sam važan, veliki pisac. Pa će se onda moje knjige navoditi kao vrhunci savremene hrvatske književnosti. Stvar je u osnovi paradoksalna i na vaše pitanje nema odgovora. Može se odgovoriti i da sam mejnstrim i da me nema. Ali svi o meni imaju neko mišljenje. U ovom slučaju imati mišljenje zaista znači isto što i imati guzicu.

A šta je to što smeta mejnstrimu da vam ne odaju više nego zasluženo, po mom mišljenju, priznanje?

Riječ je o različitim stvarima, ali im generalno smeta moja drukčijost. Naprosto sam različit. Ta drukčijost se može ticati raznih stvari. Najviše i najprije se tiče toga da nisam deo nikakve grupacije. Ne pripadam grupi desnih hrvatskih pisaca i nacionalista. Oni me preziru. Ne pripadam ni grupi lijevih hrvatskih pisaca i antinacionalista. Oni me takođe preziru. Ja sam, eto, ja. Inokosna pojava. Igrom slučaja, dijelim isti prostor sa njima i nemam pritom nikakav problem sa vlastitom isključenošću, niti imam naročitu želju da stvar bude drukčija. Svaka kultura i svaka književnost zaokružuje i definiše vlastiti prostor, zaokružuje sebe. Definiše svoje važne pisce, važna dela, definiše vlastiti kulturni i književni život. Hrvatska književnost, ono što čini njen mejnstrim, pokušava sebe definisati tako da ja ostanem izvan nje. I to je meni sasvim okej. Hrvatska književnost i hrvatska kultura kroz cijeli dvadeseti vijek i ovaj dvadeset i prvi – sebe je najčešće definisala u negativnom smislu, definišući se preko toga što nije, a ne preko toga što jest. I tako je zaokruživala svoj imaginarni prostor. Nasuprot hrvatskom izolacionističkom principu, tokom dvadesetog vijeka srpska kultura je imala ekspanzionistički princip, neprestano je pokušavala da prisvoji i ono što se činilo izvan njenog obuhvata. U političkom smislu, ekspanzionizam je loša stvar, to znamo iz iskustva, ali u smislu kulturnog obuhvata i definisanja vlastitog kulturnog polja, ekspanzionizam je pozitivan. Ako želiš reći da su Meša Selimović i Ivo Andrić srpski pisci i ako srpsku književnost za vrijeme njihovog života definišeš tako što ih obuhvaćaš kao svoje, ti si na dobitku. Hrvati su svoju književnost definisali tako da ona obuhvaća sve ono što nije Ivo Andrić. I zato je danas smiješan i opskuran pokušaj hrvatske književnosti da, zbog žudnje za Andrićevom Nobelovom nagradom, njega integrišu u nešto čemu on nikako ne pripada prosto zato što je iz toga prethodno isključen. Pokušaj pljačke Andrićeva leša jedna je od odvratnijih stvari u savremenoj hrvatskoj kulturi.

Jasne su razlike između vas i desnih književnih krugova. Koje su razlike između vas i lijevih književnih krugova u Hrvatskoj?

Sa tim ljudima, ljevičarima iz hrvatske književnosti, dijelim minimalna politička uvjerenja, ali ništa osim toga. Sve drugo što oni jesu ja nisam, i obrnuto. Jer, književnost se definitivno ne definiše isključivo kroz političko uvjerenje autora. Književnost se ne definiše ni kroz političko uvjerenje čitalaca. U hrvatskom slučaju između tzv. književnih desničara i književnih ljevičara jedina razlika je u tom mininalnom političkom uvjerenju, i u tome što jedni glasaju za HDZ i ne žele čitati Dragana Velikića i Svetislava Basaru kao što ne čitaju ni bilo šta drugo, ali će zato rado poslušati Cecu. Ovi drugi, ljevičari, ako čitaju, pročitaće Velikića i Basaru i kititi se činjenicom da su ih čitali, i to će biti izraz njihove slobodoumnosti i njihovog velikog ljevičarstva, prema čemu ja imam načelne simpatije, ali mi i dalje ne znači previše. Pogotovo što se u trenutku kada dođu na vlast, odnosno kada njihova ministrica dođe na vlast, ne razlikuju od najcrnje desnice. Ta etapa, kada su u Hrvatskoj na vlasti bili lijevi ministri kulture, u kulturi bila je bitno gora od mnogo dužih etapa desnih ministara kulture. I što je važno: ništa manje isključiva, nacionalistička, sektaška. Po sitnom lopovluku, klijentelizmu i udovoljavanju svojim ljudima, braći od tetke i tetkama, lijevi ministri u Hrvatskoj bili su bitno gori.

Izneli ste svojevremeno interesantnu tezu o tzv. integralnim fašistima koji su“dekorativni levičari“, a koji takođe imaju totalitarni pogled na svet i ne podnose one koji imaju makar i samo za nijansu drugačije mišljenje. O kome ste tačno mislili?

Mislio sam na mnoge. Mislio općenito na fenomen ljudi koji se kite lijevim folklorom, a zapravo su fašisti. Oni misle da se ljevica sastoji od majica sa likom Če Gevare, od razgovora o 1968, od čitanja Varufakisa i od crvenog folklora, a nikako od nekog stvarnog sadržaja. Dakle, ništa suštinski, ništa stvarno angažovano. Samo folklor.

Kako gledate na pojave jugonostalgije i “titostalgiju“, koje su prisutne u svim zemljama bivše Jugoslavije?

Od samih početaka to mi ide na živce. A kako vrijeme prolazi i kako se pojam jugonostalgije okamenjuje, stvar me još više nervira. Kao prvo, Jugoslavija nije nešto za čim je mudro biti nostalgičan, i to iz elementarnih razloga. Ona je bila neslobodna društvena i politička zajednica. U Jugoslaviji nisu postojale elementarne građanske slobode. Mi smo se osamdesetih borili i potpisivali peticije za ukidanje člana 133 Kaznenog zakonika, odnosno verbalnog delikta. Ne možete biti nostalgični za zemljom u kojoj je verbalni delikt ukinut tri ili četiri godine prije njenog nestanka. Drugo, postoji nešto što se tiče elementarne čovjekove autopercepcije. Prirodno je, naime, da smo nostalgični, da smo bolećivi prema svojoj prošlosti. Naša bolećivost dolazi od onoga što se zove “optimizam sjećanja”. Sva naša sjećanja su uljepšana. Sjećanja na Jugoslaviju su strašno uljepšana. A to zapravo nisu sjećanja na Jugoslaviju nego na našu vlastitu prošlost. Zaboravili smo da nam je bilo dosadno, grozno, zaboravili smo da smo bili zabrinuti, da nas je bolio zub, da smo bili bolesni, da smo imali grozne roditelje, da je grozno bilo u školi, da smo imali jedinicu iz matematike koju je valjalo popraviti… Sve smo to zaboravili, ostale su samo lijepe stvari. Naprosto zato što je to koncepcija ljudskog sjećanja. Pomalo je nedostojanstveno biti žrtva faličnosti sopstvenih sjećanja. U toj Jugoslaviji proveo sam petnaest mjeseci na odsluženju vojnog toka, a služenje JNA bila je kombinacija zatvora i ludnice. Danas postoji nostalgija i za tim vojničkim danima, što je najluđe od svega.

Sa druge strane, ako ostavimo po strani to da je Jugoslavija bila loša, nepraktična, neslobodna zemlja, opasna za svoje građane, treba reći da je za čovjeka koji se zanima za kulturu, koji čita, sluša muziku, gleda filmove – bilo dobro živjeti na mnogostruko većem prostoru od ovih današnjih država. I takva, neslobodna Jugoslavija bila je više integrisana u Evropu i u svijet nego ijedna današnja postjugoslovenska zemlja, uključujući Sloveniju. Kada si bio čitalac u Jugoslaviji, ti si bio čitalac u Evropi. Tvoj svijet je bio evropski svijet. Danas smo spušteni deset spratova niže i od kulturne, intelektualne i svake druge bijede spasava nas samo to što smo dio digitalnog, internetskog svijeta, i što tako možeš da komuniciraš sa svijetom. Da nije tog kompjutera, mi bismo danas živjeli malo bolje nego što se živjelo u Enver Hodžinoj Albaniji, s tim što ne bismo bili izmučeni albanskom Partijom rada nego svijetom provincijskih tabloida. Tabloidi bi danas bili naš pakao da ne postoje kompjuteri i internet. U pitanju je užasno velika razlika između današnjih država i Jugoslavije, koja govori u korist Jugoslavije. Ali opet ponavljam, ne može se za tom i takvom zemljom, i tim i takvim društvom, biti nostalgičan. Jer, nostalgija za Jugoslavijom je i nostalgija za služenjem JNA. A meni je JNA, nakon matematike u osnovnoj i srednjoj školi, najstrašnije iskustvo u životu.

Često se na regionalnim skupovima novinara ili nevladinih aktivista, ljudi iz bivših jugoslovenskih republika utrkuju da dokažu kako je kod njih – stanje najgore. Otkud potreba za tom vrstom ekskluziviteta?

Putujući po zemljama bivše Jugoslavije, čovjek svuda dođe na dan-dva, tri, sedam, deset, petnaest… Čak i ako ostane dva-tri mjeseca, on je neko sa strane kog se toliko ne tiču, to jest nimalo ga se ne tiču lokalne stvari i lokalna sredstva maltretiranja. Uvijek si toliko izmaltretiran u svojoj maloj republici, u svom malom gradu, u svojoj maloj palanci, da ti se čini da je u onoj drugoj palanci, sa druge strane granice, puno bolje. Meni je, recimo, u Beogradu puno bolje nego u Zagrebu. Čak mislim da je i objektivno bolje, iz prostog razloga što je Beograd veći od Zagreba, pa sama ta veličina izrodi i nešto pozitivno. Ali, moj osjećaj da je ovdje bolje više se tiče činjenice da ja nisam odavde, da gledam, recimo, na Vučića kao na živopisnu pojavu sa ekrana, a ne na nekog ko ima bilo kakvog utjecaja na moj život. Kada moram pronaći način da prođem beogradskim Trgom republike, da nekako pronađem ulicu kojom se može ići – meni to predstavlja svojevrsnu avanturu, jednom u tri-četiri mjeseca, a ne svakodnevnu stvar. Ja se ne vozim beogradskim gradskim prevozom, gužvu na Brankovom mostu doživim jednom godišnje. O beogradskom, srbijanskom i vojvođanskom očaju saznajem od svojih prijatelja i poznanika i onda to uspoređujem sa svojim očajem. Uvijek je vlastiti očaj veći od tuđeg. To dolazi od toga i to je jedan veoma zanimljiv fenomen. Dok se nacionalisti, čak i kada imaju minimum svijesti da je u njihovoj zemlji loše, uvijek tješe time da je u Srbiji još gore, ili da je u Bosni još gore, ili da je u Hrvatskoj još gore, antinacionalistima se opet čini da je u Srbiji bolje, da je u Bosni bolje. Kažu, u Bosni su barem tri nacionalizma, a tri nacionalizma tlače manje nego jedan. Dok se onima koji su u Bosni čini da tri nacionalizma tlače više nego jedan. Sve je to razgovor ljudi koji zapravo nisu u stanju razgovarati, jer nisu u stanju izaći iz vlastite situacije i vlastite ucijenjenosti.

Ipak će kolege iz regiona morati na kraju da priznaju da Srbija ima ubedljivo najgore tabloide. Kada dolazite ovde i vidite te pojave na kiosku ili ih listate, šta pomislite, o čemu se tu radi?

Najprije da kažem, u Srbiji su novine bolje nego u Hrvatskoj. U Srbiji, naime, postoje i novine koje nisu tabloidi. Tačno je da u Hrvatskoj nema novina poput “Informera” ili “Srpskog telegrafa”, ali su tzv. mejnstrim novine u velikoj mjeri tabloidi. Tako izgledaju, tako funkcionišu, i u jednom dobrom dijelu se bave taboidnim temama. Dok u Srbiji postoje dvoje-troje žanrovski ozbiljnih novina, potpuno svejedno da li su te novine nama politički simpatične ili nisu. Mislim da upravo to u Srbiji omogućava i postojanje tih jednokratnih žurnalističkih tabloidnih ludila… Prekjuče hodam pored trafike i ugledam na naslovnoj stranici glave masakriranih ljudi. I nešto ispod toga, neki naslov – ubilo, zaklalo… To je, recimo, nešto što se, čini mi se, više nigdje osim u Srbiji ne može vidjeti na kioscima. Kada bi nekome negdje palo na pamet da na naslovnu stranu ili uopšte u novine tako nešto stavi, to bi neko vijeće za štampu ili nekakav higijenski zavod jednostavno zabranilo.

Vučić je u nekim zemljama Zapada doživljavan, poput onomad Miloševića, kao faktor regionalne stabilnosti. Istovremeno, njegovi mediji bljuju nacionalističku mržnju, a takva je i infrastruktura njegove vlasti, antidemokratska i antizapadna. Kako objašnjavate taj fenomen?

Srpsko društvo i javna scena zasnovani su na nizu paradoksa. Tabloidi i poluautoritarna vlast – to je paradoks. Paradoksalno je i to da u Srbiji postoje tri gradića u kojima SNS nije na vlasti, a u isto vrijeme se vlast tako zdušno i tako energično bori protiv opozicije. To je suludo. Srpsko društvo, odnosno društvo koje stvara i projektuje ova vlast je ultrakonzervativno, a premijerka Ana Brnabić je žena sa seksualnim opredeljenjem koje jedva da nije protivzakonito. U Srbiji je nezamislivo, kao i u Hrvatskoj uostalom, da gej par ima dijete, a predsjednik Srbije premijerki šalje čestitku nakon što je ona u svojoj partnerskoj vezi dobila dijete. Da li to može samo ona!? Postoji li ikakav način da to može još neko? Ne, ne postoji. I to je paradoks. Kada je Ana Brnabić postala ministrica, a pogotovo kada je postala premijerka, vjerovao sam da će se ovako ili onako dogoditi nekakva dobra stvar. Naprosto da će ljudi, ta divlja masa, reći da je to okej, da će o njoj govoriti na osnovu toga kakva je ministrica ili premijerka, a ne na osnovu njenog seksualnog oprijedeljenja. Mislio sam da će njen izbor relaksirati situaciju u odnosu na tu manjinsku grupu. Međutim, nije se desilo ništa nalik tome. Dogodilo se to da je prihvaćeno kako je Ana Brnabić gej i da sa tim niko nema problema, pa čak ni episkopi. Ali, to se odnosi samo na nju i ni na koga više. To je takođe neviđeni paradoks. Jednako kao što je paradoksalno i to što pojedinci pišu na novčanicama da je Kosovo Srbija, a zaboravljaju da to znači i to da je bezmalo dva miliona Albanaca takođe Srbija. Ako su i oni Srbija, onda za početak, prijatelju, dužan si da pola večernjeg dnevnika bude na albanskom jeziku, i da ga uređuju od tebe nezavisni albanski novinari. Dužan si i da svaki natpis u Srbiji bude dvojezičan.

Govorite o Kosovu i odnosu prema Albancima. Da li se može reći da svojevrsni kultur–rasizam prema kosovskim Albancima nije bio samo monopol Srbije i Srba već da je bio deo zajedničke kulture “naroda” bivše Jugoslavije?

To je važno pitanje. U pitanju je bila bomba koja je morala da razori Jugoslaviju. To je i pokazatelj da je ideja o jugoslovenskom zajedništvu bila falična, nedovršena, kvarna, iznuđena… Svaki Albanac i svaki Mađar je morao, ali baš morao, da zna naš jezik. Svaki Albanac i svaki Mađar ga je u školi učio dok ga ne bi naučio, a onda bi se u JNA proveli kao bosi po trnju sa svojim nedovoljnim znanjem srpskohrvatskog jezika. Niko od nas većinaca nije u školama, makar fakultativno, morao ili mogao da uči ni mađarski ni albanski, pa ni makedonski ni slovenački jezik. Mi o njima ništa nismo znali i ništa nismo htjeli da znamo. To je bio mnogo veći problem Jugoslavije nego ideja o zajedničkoj kulturnoj sceni. U krajnjoj liniji, kosovski Albanci bivali su važnim akterima i činili deo jugoslovenske kulturne scene, ali samo u slučaju da su savršeno ili gotovo savršeno govorili naš jezik. Ili ako su kao pjesnici ili prozni pisci bili prevođeni u Jugoslaviji, to jest u Srbiji. Naime, izvan Srbije Albanci se i nisu prevodili kao što se ni danas ne prevode. U Hrvatskoj je preveden samo neki antisrpski esej velikoga albanskog pisca Ismaila Kadarea i to je, koliko se mogu sjetiti, jedina knjiga prevedena sa albanskog u Hrvatskoj u posljednje dvije i po decenije. Sa jedne strane, hrvatska se državna politika zalaže za prava Albanaca na Kosovu. Hrvatska je priznala Kosovo. Kada se na jednoj strani nađe albanski stav, a sa druge srpski, Hrvati će uvek biti za albanski stav, a kada treba prevesti knjigu ili pjesmicu ili bilo šta, onda se pokazuje da ih taj svijet jednostavno ne zanima. Još više ih ne zanima nego što ih nije zanimao u jugoslovenska vremena.

Spomenuli ste Vučića. Da li je on vama literarno zanimljiv lik?

Imam problem sa literarizacijom Vučića zato što mi on po svemu djeluje pretjerano. U takvom pretjerivanju nema lika, nema mogućnosti za priču. Taj njegov plačljivi gest, hirovita ljutljivost, i ta – ne bih htio da me se krivo shvati – gotovo pa ženska uvrijeđenost nešto je sa čim se ne umijem nositi ni kao građanin – makar strani – ni kao pisac. Kada kažem ženska uvrijeđenost, nadam se da ne trebam objašnjavati kako postoji i muška uvrijeđenost, koja od ženske nije ni bolja ni lošija, nego je različita. To što je Vučićeva uvrijeđenost ženska meni nipošto nije smiješno, samo me zbunjuje i ne da mi da o njemu dalje mislim kao o književnom liku. Ako bih nekoga iz Vučićevog kruga literarizirao, meni bi Ana Brnabić bila mnogo zanimljivija. Ona je sigurno žena s elementarnom građanskom hrabrošću, spremna pripadati prezrenoj i degradiranoj društvenoj manjini, razlikovati se, ne biti po mjeri čaršije. Ali njoj se, čini mi se, dogodila velika, teško objašnjiva transformacija. Od vremena kada je bila ministrica, od vremena kada je postala predsednica Vlade, pa do danas, ona se promijenila u svom nastupu, u svojoj gesti, u odnosu prema društvenim vrijednostima. Promijenila se u temperamentu. U nastupu je počela ličiti na Vučića, i to je jako zanimljivo s obzirom na prethodnu poziciju.

Ako sam dobro razumeo, za Vučića nema prostora u nekoj ozbiljnoj književnosti?

Možda bi imao prostora kod nekog pisca među kakve ja ne spadam. Možda bi Miodrag Bulatović u svojim najboljim danima mogao od Vučića da napravi književni lik. Ili recimo možda čak – ovo će malo čudno zvučati – možda čak i Kurt Vonegat. Možda bi on od njega uspeo napraviti nekog zanimljivog čudaka. Ja Vučićem kao književnim likom ne vladam. Moji su čudaci obični, svakodnevni autsajderi. A Vučić je krajnje artificijelna pojava, kakvih ima u literaturi, ali ih nema u stvarnosti. Ne bi me iznenadilo kada bih saznao da Aleksandar Vučić zapravo ne postoji.

U jednom vašem intervjuu bilo je reči o dva spakovana kofera u kojem treba da držite sve važne stvari i uspomene, jer postoji velika mogućnost da će sve osim toga biti izgubljeno. U zbirci “Sarajevski marlboro” varirali ste tu Džumhurovu tezu. Da li sada imamo gdje da odemo, pobjegnemo, s obzirom na loše vijesti koje dolaze iz svijeta?

Prije samo deset godina dijelili smo zajednički san o evropeizaciji naših prostora. U međuvremenu su se stvari radikalno promijenile. Svijet je prilično balkaniziran. Kada gledam i slušam Donalda Trampa, u sebi osjećam istu emociju kakvu sam osjećao prije dvadeset i pet godina, a koju osjećam pomalo i danas kada gledam i slušam Šešelja. Oni su užasno slični, ne toliko u fizičkom smislu, mada ni fizički nisu sasvim različiti, koliko u načinu na koji govore i emocijama koje odašilju. Slični su i u tom konstantnom prelaženju granice pristojnog, granice mogućeg, granice društveno prihvatljivog. Šešelj je osuđeni ratni zločinac sa radnim mjestom u Skupštini Srbije, što nije naročito visok položaj, a Donald Tramp je predsjednik Amerike, na neki način predsjednik svijeta. Donald Tramp je svijet. To znači da se Amerika, barem preko svog predsjednika i svega što on znači i što metastazira, pretvorila u Balkan. Ako je Amerika Balkan, onda se sa Balkana nema gdje pobjeći. Možda nije mudro ni bježati danas sa Balkana. Istina, Amerika je veličanstvena jer uspijeva već godinama držati Trampa na uzdama, što je pokazatelj snage jedne stvarne demokracije, ali sa druge strane, stvar je – zastrašujuća.

Ipak, odavde ljudi odlaze i dalje na zapad, rezultati “egzodusa” su strašni? To je zajedničko svim našim zemljama.

Tačno, mladi ljudi odlaze. Svi odlaze na zapad, i nacionalisti, i fundamentalisti, i vjerski manijaci bilo koje vjerske denominacije. Niko da ode u središte svoje vjere, osim ako ne ide malo da ratuje za ISIL ili za Rusiju. Odlaženje ljudi sa ovih prostora najviše se tiče nemogućnosti da se napravi projekcija vlastitog života u kojem bi se moglo zamisliti da će sljedeće godine biti bolje. Mislim da zbog toga ljudi odlaze, i sa te strane ih potpuno razumem. Neprestano je prisutna projekcija da će nam biti gore, i gore, i gore. Čak i kada je bolje, mi nemamo utisak da je tako jer imamo strah od sljedeće godine. Da se razumijemo, u proteklih petnaestak godina koješta je u ovim zemljama bivalo i bolje a da to nismo ni primijetili.

Da li su izbeglice u Evropi zapravo novi varvari, oni iz legendarne Kavafijeve pesme, bez kojih ne znamo “šta će biti s nama“? Koliko je Evropa danas zajednica na koju treba da se ugleda ostatak sveta, a koliko jedan svet u zalasku? Iako su izbori za Evropski parlament, prema mnogima, zaustavili, bar delimično, uspon ekstremne desnice, ipak je snaga ovih stranaka neupitna. Izbori u Danskoj su pokazali i jednu zabrinjavajuću tendenciju: “izdominirali” su levičari koji takođe vode antiimigrantsku politiku.

Najprije, ja nisam siguran da je riječ “izbjeglica” adekvatan pojam. Oni koji su bježali od rata, iz Sirije, jesu izbjeglice, ali ljudi iz različitih dijelova Afrike i ljudi iz drugih država Bliskog istoka i Srednjeg istoka koji su išli prema Evropi težeći za boljim životom – jesu gastarbajteri u pokušaju. Oni su ljudi koji se preseljavaju, ali nisu izbjeglice. Problem je u tome što smo mi u poslednjih nekoliko godina prihvatili kriminalizaciju ljudi koji idu za boljim životom. I koji se sele iz ekonomskih razloga. Odjednom je to postalo zazorno. Moram priznati da je to nešto što je veoma zabrinjavajuće, čak i u diskursu u tom smislu inače korektne Angele Merkel. I ona je počela da pravi razliku između ratnih izbjeglica i ekonomskih migranata, u kojima je potonje sumnjičila da nešto sa njima nije u redu. Težnja za boljim životom i težnja da se ide negdje gdje ćeš bolje živjeti, više zarađivati i gdje će tvojoj djeci biti bolje – najprirodnija je stvar na svijetu, i to je nešto što je upisano u sve naše porodične povijesti. Svi mi smo tako išli nekud, naši očevi ili pradjedovi… I Evropa je sastavljena od takvih ljudi. Kako da je to odjednom postao problem? Očito da je taj problem produkovan nizom informativnih kampanja i protivkampanja, i da je Evropa sama sebi stvorila ozbiljan problem tokom ove izbjegličke krize. Stvorila je problem u percepciji sebe same, a pogotovo u percepciji ljudi koji dolaze, prolaze, odlaze… I stvoreno je tako plodno tle za stvarno opasne tipove kakav je Viktor Orban. On je opasan, jer djeluje infektivno, zarazno. Istina, velika zaraza u Evropi nikada nije kretala iz male zemlje, a Mađarska je ipak mala zemlja, ali bez obzira na to, stvar nije ni ugodna ni bezazlena.

Danski primjer samo potvrđuje kako je mondeno i moderno biti protiv drugih i drugačijih. Mi na Balkanu jako dobro znamo one koji su se na sličan ili isti takav način ponašali. Meni pada na pamet hrvatski solcijaldemokratski ministar kulture, lijevi ministar kulture koji se zvao Antun Vujić, i koji je bio ideološki guru SDP-a. On je, nakon što smo mi za svoj račun sa FAK-om (Festival alternativne književnosti) 2001. godine išli u Novi Sad i Beograd, sazvao konferenciju za štampu na kojoj nas je proglasio nacionalnim izdajnicima zato što smo se usudili ići u Srbiju prije nego Srbija vrati hrvatska blaga opljačkana u ratu. On je bio ikona hrvatske ljevice. Naprosto mu se isplatilo da nekom montira metu na čelu jer mu je to donosilo nekakvu popularnost. Istina, ta strategija se pokazala potpuno pogrešnom jer ideja da ćeš ti u nacionalizmu pobijediti nacionaliste doživjela je potpunu propast. Dugoročno, takve strategije svugdje izazivaju propast. Neumitno je da se partikularno, djelomično ljevičarenje kad-tad skrši na temeljnim pitanjima.

Koliko je uopšte kultura ovde moguća bez državne pomoći ili finansiranja iz nekih stranih donacija? Da li je moguće da ozbiljna kultura na ovim prostorima bude samoodrživa?

Naravno da nije. Ne samo na Balkanu. Kada bi kultura bila oslobođena poreza, onda bi bila druga stvar. Porezi služe da se zadovoljavaju elementarne potrebe zajednice, a kultura je elementarna potreba zajednice. Pod uslovom da zajednica postoji, bilo kao nacija, bilo kao društvo povezano jezikom, državnim granicama i poreznim sistemom. Ideja da se kultura izostavi i prebriše iz elementarnih potreba zajednice huliganska je ideja, koja po svojim metodama i ciljevima pripada metodologiji Crvenih Kmera. Iako se u našim slučajevima to naziva idealom liberalnog kapitalizma. Ako je tako, onda između tako zamišljenog liberalnog kapitalizma i Crvenih Kmera nema nikakve razlike.

(skice, fragmenti, prevodi)

1.

6. januar 1716.  

Jedna se družba iskrcava
sa galije u Karlsahmnu.
Pedeset ih ima ljudi.
Neki vode familije a neki i sluge.

Vidi im se po odjeći i čuje im se po jeziku
da dolaze iz svijetova
udaljenih, nekrštenih, tuđih.

2.

______Ko su oni?

Nazivaju su kreditori.
Stambolski prviši i trgovci
– Turci, Armenci, Jevreji i Grci –
koji su kralju Karlu XII u Benderu
velike novce pozajmili.

Za njim idući i kopnom i morem
pali su, avaj, na ove na obale
i traže od Dvora i naroda
da im se dugovi u zlatu nagode.  

Njegova Visost Karl XII
moli vlastelu u Karlshamnu
da primi strance na konak i hranu
i da im odvaja obdanice
po srebrnjak za idaru.

Vlastela Karlshamna
za molbu ne haje:

“Presvijetli kralju – otpisuju –
naši domovi već su puni
njemačkih i poljskih ritmeistera
i druge najamne soldatije,
a naše krčme i trgovi
njihove kavge, kurvi i kostiju.”

Ali iz Lunda već sa jutra
dolaze im zle glasine:
Ide morija preko Skone
i otima žito, mladinu i konje –
kralj Karl zvani Gvozdenglavi
u nove se sprema vojne –
vlastelinstvu u Karlshamnu
mudrije bi bilo
da zatvori usta a vrata otvori.

(12.3 – 30.4)

7.

“Kreditori/povjerioci došli su u lijepi
grad Karslahamn u kojem je živjelo
oko 2000 duša…“

Tri kružne ulice Karlshamn ima.
Uz njih se zbijaju niske kuće
stišane ko divljač uz pojila.

Iz dvorišta se, pak, otima
zveckanje oruđa, kvocanje živine,
a iz onih prostranijih i prozor zasija.

Služinčad i svinje, uz seljane,
čuju se sa trga:

Burila sa uljem, brašnom, bakalarom.
Burila sa hmeljom, srčikom i žarom.
(Nema voća ni zeleni; ove je
godine studen uranila i već
na midsommar prvi snijeg pao.)

Na trgu i crkva, tek dignuta. Hapsana,
hospital i desetak krčmi.
“Najbolja je krčma Jakoba Hackersa.
Odjutra se onde pije, kamaraju
karte, draškaju rospije”.

Odande se vidi luka, trgovačke
lađe i galije:

Tovari se jantar, željezo i drvo, istovara
šećer, so i pamuk, a od kad su saraceni*
stigli, krijumčari kafa i afijum.

(12.– 20.4)

* skupno ime za ljude sa orijenta

U zoru sam prišao krevetu na kojem je otac nepokretno već treći mjesec ležao. Bio je budan, poluotvorenih očiju. “Moram te presvući, tata”, rekao sam. Samo je rukom usporeno odmahno.

Pažljivo sam okrenuo tijelo udesno i izvukao pelene. Bile su teške, pune već ohlađene mokraće, i infuzione tekućine.

Umorno me gledao. U pogledu, o moj se lik spoticalo beznađe i stid. “Ti si moja beba”, šapnuo sam iznenada, čim sam mu otkrio zametke straha u očima. Raširio sam mu tanke, mršave noge, bez dlačica. Starenje nas udjetinjuje, posramljuje, ugnjilava. Prinio sam plastičnu šoljicu i pitao ga hoće li mokriti.

“Ne znam”, šapnuo je. Nije više imao kontrolu nad tim.

Nakon operacije tumora na mozgu, nad vrlo malo toga je imao kontrolu. Organizam je sam, kao po stečenim navikama, obavljao većinu funkcija. Tata je samo promatrao svijet.

Ili je svijet promatrao njega. Prvi sam put oca vidio posve golog. Majka je sve do ovoga jutra radila sve oko oca, uključujući i promjenu pelena. Jasno sam vidio, po prvi put vidio – otac je bio obrezan!

Dok su živjeli u Americi, imao je kiruršku intervenciju na prostati, koja je vršena kroz spolovilo, i vjerojatno su ga tada obrezali, pomislio sam.

Ipak, bio sam šokiran, i zurio sam u njegov spol. U ovoj zemlji, obrezanje je bio čin koji su naši “neprijatelji” radili svojoj djeci. Nisam osjećao ništa. Spolovilo je visilo prislonjeno uz sivu plastičnu šoljicu, smanjeno, uvučeno u sebe. Tata je bio u polusvjesti dok sam nanosio dekubitalnu mast između njegovih izmršavjelih nogu i po trtičnoj kosti.

Poslušno je dopuštao da okrećem njegovo maleno, izmučeno tijelo.

Obrezan otac, djetešce moje malo. Nekoliko kapi mokraće nekontrolirano se ukotrljalo u sivu šoljicu. Izvukao sam je, stavio ispod kreveta i navukao pažljivo ocu nove pelene.

Dan se polako ukazivao u sobi. Vani je padao snijeg. Pahulje su utišavale svijet s kojeg je moj otac odlazio. Lagano, istom sporinom. Pokrio sam ga tankim ćebetom. “Tako”, rekao sam, “spavaj sada, tata”. Klimnuo je glavom i teško sklopio oči. Stajao sam uz krevet još nekoliko minuta, zatim se udaljio u drugu sobu.

Zapalio sam cigaretu. Da nije bilo prozora, snijeg bi mi padao u lice nošen jakim vjetrom.

Odnekud, sjetio sam se Subhana.

Godinama nakon samoubojstva svoga oca, čuvao je konopac kojim se stari objesio. Nisam to mogao razumjeti.

Kada bih došao njemu, vidio sam taj konopac složen na njegovom krevetu. Cugali smo konjak, slušali džez i nekog trenutka redovito bi dohvatio konopac. “Šta misliš”, rekao bi s nekim zluradim smješkom, “pamti li konopac njega?” Pripisivao sam tu gestu njegovom bolu za ocem, nadahnut alkoholom.

Pušeći cigaretu uz prozor i gledajući uzvodno u snijeg, mogao sam vidjeti Subhanov lik.

Sigurno bi mi zavidio što svome ocu mijenjam pelene, a on svome ne može ni konopac. Sjetio sam se i da je oca zatekao obješenog. Bio je sav upišan.

Subhan je odvezao konopac s grede u šupi, položio oca na zemlju, zatim mu skinuo hlače. “Moj stari”, rekao je Subhan, “moj stari kojeg su proganjali jer je Musliman, Cvijeta, nije bio ni obrezan!

Eto, imao je dovoljno kože da to i dokaže…”

Zatim bi zaplakao, omotavajući konopac oko lakta desne ruke. Ništa nisam razumio, bože moj, pomislio sam. Gasio sam cigaretu, kad sam iz sobe, iza sebe, čuo očevo dozivanje – “majko, majko moja…”

U životu sam se selio sedam puta, a prvi put već sa sedam godina. Nikada nisam znao šta to tačno radim i uvijek sam vjerovao kako su te selidbe tek privremene i nužne promjene mjesta i da ću se na kraju vratiti tamo odakle sam i pošao, kao i da je taj proces nešto sasvim normalno. Nisam to znao – ja sam to, ustvari, osjećao. A ako ćemo još iskrenije, ne znam ni jesu li to bili osjećaji ili instinkti kojima sam se vodio kao i svako drugo hajvanče i koje mi je Svevišnji ili sam slučaj utkao u tijelo kako bih život među ljudima lakše podnosio. Ne znam – kažem – i nije ni važno zašto sam selidbe doživljavao manje traumatičnim nego što one uistinu jesu bile. Te selidbe su me u svakom pogledu odredile – i sigurno je da moj život ne bi bio ni blizu ovakav kakav jeste da nije bilo tih promjena mjesta življenja, kao i tog šireg konteksta u kojem su seljakanja bila nužna.

Moj problem je – ako to uopće jest problem – taj što nikada u svom životu nisam stigao ni na jednom mjestu pustiti korijenje i utkati se u duh nekog od sela ili gradova gdje sam živio. Nisam se ja nikada odselio daleko od one polazišne tačke – čitavo sam vrijeme ostao čak unutar Hercegovine. Mada mom dječijem i skučenom umu, ta mjesta su bila udaljena hiljadama milja i prostorno i kulturološki i u svakom drugom pogledu. 

Tačnije – moj problem je taj što nikada nisam uspio postići da se mjesto u kojem sam tad živio na neki lijep način, da parafraziram Miljenka Jergovića, ulije u mene, kao što se Sarajevo ulilo u jednu njegovu poznanicu s kojom se sreće u gradu iz kojeg – čini se – zadnji put odseljava. A ta rečenica – rečenica je iz Jergovićeve posljednje knjige “Selidba” – o kojoj ustvari ovdje i pišem, pokušavajući pisati o sebi.

I danas – kad sam poodrastao čovjek – dešava mi se da pozavidim onima koji imaju svoju ulicu, grad, mahalu, fudbalski klub i koji su se u njega lijepo ulili i koji su ga protkali pa je sad on sve to ili je već sve to ustvari on – i klub i ulica i grad. Zavist se javlja kad vidim da su takvi ljudi – ljudi koji imaju svoje mjesto – emocionalno stabilniji i samim time smirniji i imaju čvršći san od moga. Te ljude gledam krijomice i uživam – kao što sam u djetinjstvu često gledao kroz prozor komšijske kuće, u tuđ televizor, jer mi tad nismo imali svoj. I uživao.

Nakon “Roda”, gdje je Jergović uknjižio vlastitu porodicu, zauvijek je pretvorivši u fikciju koja je življa od zbilje, “Selidba” je neka vrsta post scriptuma sage o Stublerima, kako su neki već nazvali ovu veliku književnu priču. I ne samo “Roda”, “Selidba” je post scriptum još nekih Jergovićevih knjiga koje se na ovaj ili onaj način bave porodicom i odnosima unutar nje – složenim identitetima pojedinih njenih članova, pa samim tim i njegovog, autorovog.

Nakon što mu je umrla majka – o čemu piše na 1008 stranica “Roda”, Jergović nekoliko godina poslije dolazi u rodno Sarajevo da iz njega pospremi sve one sitnice, pa sa sobom nešto odnese u Zagreb, a nešto odbaci u smeće; gdje će kontenjer-aktivisti svojim zahrđalim čakijama crne vreće za smeće parati kao da paraju utrobu njegove majke, unaokolo raznoseći memorabilije kao crijeva iz te rasporene utrobe. Tačnije – “Selidba” je knjiga u kojoj autor (poslužimo se opet njegovim riječima) sahranjuje kuću u kojoj je odrastao. 

Prebirući po ladicama koje je popunjavala njegova majka, a koje je nestalo (kako sam autor kaže) kad je nestalo i ladica, odnosno prostora u tim ladicama, Jergović rekonstruiše živote majke mu, none i noneta, te mnogih drugih koji su zajedno s njima živjeli jedno, sad već isteklo vrijeme. Osim stvarčica koje nas na najzačudniji način vežu za sebe, u ladicama je i mnogo pisama, potvrda, dokumenata uopšte. Sve ih Jergović uspijeva pročitati i nakon što ih je vrijeme učinilo nečitkim, te tako u život zazvati one koji su ih ispisivali ili kojih su se ticali. U tim detaljima – kako i na koga je (recimo) pismo naslovljeno – njegovog potpisnika je po Jergoviću više nego igdje; pa on od tih detalja veze priču koja prestaje biti lična i koja se tiče svih istinskih ljubitelja književnosti, a bogme i svih onih koji bi da se bave ovim prostorima i ovim našim vremenom koje neprestano odumire i regenerira se. Dakle, onih koji bi da ga izučavaju i da ga bolje razumiju, i koji bi da budu hroničari epohe, da je objašnjavaju i tako doprinose suživotu zbunjenih naroda na ovim ukletim prostorima.

Karlo Stubler je u Bosnu došao s mnogim onim kuferašima kada je ovaj primitivni krajičak Europe nova uprava odlučila uljuditi. Bio je dio onog administrativnog aparata koji je Beč instalirao uz pomoć činovnika iz slavenskih austrougarskih zemalja. Jergović ili neko drugi već, negdje je o tom trenutku rekao kako je do tada vrijeme (ovdje) oticalo anonimno, a onda je potekla istorija. Da je to tačno – ne treba dvojiti. Dovoljno je biti samo malo upućeniji u prošlost ovih prostora pa da znamo da se Bosna i Hercegovina prema Europi otvara s dolaskom Austro-Ugarske koja, između ostalog, ovdje gradi željeznicu i puteve, te ovu zabačenu balkansku nedođiju pretvara u jednu otvoreniju zemlju, zemlju u kojoj će se, po Jergovićevim riječima, samo zbog te “otvorenosti” i desiti onaj sarajevski atentat s kojim će početi Veliki rat… Dakle, tek s dolaskom Austro-Ugarske – kako to lijepo objašnjava Ivan Lovrenović u “Unutarnjoj zemlji”, inače najvažnijoj knjizi za razumijevnje BiH – dolaze i vrijednosti sekularnosti, individualizma, univerzalnosti ljudske osobe… A što je bio preduslov modernom dobu koje je kao takvo iznjedrilo ideju o slobodi, kako kod intelektualaca, tako i kod nesretnika, atentatora. E o tom trenutku narodi na ovim prostorima ne uče, a obrazovne i druge institucije ga sistemski zamagljuju – jer im ruši teze na kojima su, prvenstveno bošnjački mitomani, gradili mit o bajnom predaustrougarskom vremenu u koje bi nam se, po njima, najbolje bilo i vratiti. Zbog toga o ovom trenutku nema zbora i zato ga naglašavam u ovoj priči o jednoj Selidbi, jednog od potomaka Nijemaca koji su tu došli da nam pomognu da budemo kompatibilniji nekom većem i ozbiljnijem vremenu od ovog našeg palanačkog.

Pogrdna je ta riječ kojom su ljudi sa ovih prostora označili i u kolektivnu memoriju pohranili sav taj strani svijet što je došao tu, sa svojim koferima, da popisuje planine, u vinklo dovodi ulice, pravi željeznice, posmatra i evidentira ptice i cvijeće verući se po bosanskim gudurama. Vjerojatno kao i danas, strance je naš primitivni svijet s prijezirom gledao i tražio im ono po čemu će ih označiti i ismijati. I eto, sve su prilike da su ti koferi koje su za sobom vukli, bili nešto na što nismo navikli, jer smo svoje hapupine nosali u zavežljajima. Pa kad smo vidjeli te kožne torbe pravilnih rubova, barbarski smo uzviknuli, ‘ta će oni, kuferaši jedni.

Ili je ovom našem nesretnom i od istorije zaboravljenom čovjeku bilo nepodnošljivo da neko bude toliko slobodan pa se seli tek tako – da kofere ni ne raspakuje i da živi tamo gdje ga u određenom trenutku trebaju, da nema svoju kuću, svoju ulicu, svoj nogometni tim… Da je tako blaženo bezzavičajan… Možda je ta lakoća seljakanja bila presudna da se stranci koje je slala nova uprava prozovu kuferašima i da se tako ismije njihovo bezdomništvo… Ili je opet – u pitanju nešto treće…

E baš zbog tog trenutka kada smo strane službenike prozvali kuferašima, važno je da o tom prezrenom periodu malo više razmišljamo i da nas se počne (konačno) malo više ticati. Tu, na tim naborima istorije, čovjek pobjeđuje sebe i postaje ozbiljnijim. U slučaju našem, to bi značilo da se u tu tačku zagledamo – kao u vlastite oči, i prihvatimo tradiciju onakvom kakava ona jeste te je otmemo revizionistima koji su u službi vladajućih oligarhija odlučili da se neki trenuci naše prošlosti slave, a neki tek uzgred spomenu i tako omalovaže.

Nesklonost da evidentiramo i popisujemo čini nas anonimnim i naši životi su tada, u svakom pogledu, uzaludniji. U “Selidbi”, Jergović popisuje sve što je našao u majčinom stanu, svaku i najbizarniju sitnicu, pa čitatelj pomisli kako taj planira praviti muzej. Čak i sam na jednom mjestu kaže kako bi sve to što je tamo našao mogao nekom ponuditi – nekome ko bi postavku prepoznao kao vrijednu i čuvao je da nam govori o tom trenutku u našoj povijesti, koji nas je, ako ne umivene, onda umivenije definitivno – ostavio na milost i nemilost budućih vremena. To bi bila postavka koja bi svjedočila o kuferašima što su u ovaj, njima daleki svijet, dolazili i popisivali ga kao što Jergović u “Selidbi” popisuje sad njih – kojih više nema jer su se zauvijek odselili, i u fizičkom, i u simboličkom, i svakom drugom pogledu. Njih, čije je vrijeme isteklo.

“Selidba” je knjiga o nama, ljudima, o nama, organskoj materiji koja se iz života seli svakim djelićem sekunde i čija selidba mine tek kad minemo mi – kad se, dakle, u potpunosti preselimo tamo, ja u bolji svijet, ja u ništa. Ali s preseljenjem našeg tijela pod zemlju, selidbi nije kraj – mrvice nas, možda i komadići ili čak ogrizine, ostaju tu dugo poslije, ali isto se tako, i same seleći i nestajući. Baš takvog smo dojma dok čitamo “Selidbu” u kojoj, po stvarčicama što su ostale iza pokojnika, Jergović nalazi njihove tragove i uskrsava ih, blagim dahom udahnjujući im dušu, mrtve ih uvodeći u priču u kojoj se i sami zajedno s njim sele iz Sarajeva, zauvijek.

U poglavlju o aparatu za brijanje marke Braun Sixtant, a koji je na samrti dobio njegov djed Franjo Rejc i s kojim se, bit će, nije ni stigao obrijati, Jergović pronalazi dlačice s vlastitog lica iz 1983. godine, kada je služio vojsku i kada se tim aparatom prvi i posljednji put obrijao. I onda – dok gleda u te mrvice sebe, u te dlačice sitnije od najsitnije tačke na kraju rečenice – dok ih, dakle, gleda, reći će: Te dlačice, to sam ja 1983. godine. Puhnem li, nestat ću. I tu – ako se ne naježite – onda vam je džaba sve, pa i ovaj tekst što ga upravo čitate. I nema riječi kojima bi se takve stvari dale izreći i približiti vama koji ste kažnjeni i nagrađeni u isto vrijeme – da ne čujete i ne vidite.

Priču o svojoj porodici Jergović priča već kroz nekoliko svojih knjiga i svi njegovi, od majke pa do staroga djeda Stublera, svi su oni sad već poodavno književni likovi koji skoro da ne dozvoljavaju da ih se čita kao žive i smrtne, stvarne ljude. U tom dopričavanju priče o porodici ima nečeg – što bi moglo iznjedriti čak književni podžanr. To uporno dopričavanje i prepričavanje iste priče – u čitatelju potiče čitav niz osjećaja naspram jednog događaja, pa on, čitatelj, pomišlja da je i sam od plastelina, dakle nestalan. Sjećanja se izvitoperuju kao plastika koja dugo stoji u jednom položaju na suncu, pa je dopričavanje ustvari pokušaj da se ona ispravi, vrati u prvobitni oblik, a koji u konačnici procesa vjerojatno neće biti ni sličan sebi u prošlosti… Ili će mu, ustvari, biti sličniji…

U završnici knjige, u poglavlju Sepetarevac 23, psihopatologija građevine, autor opisuje sve prostorije kuće u kojoj je odrastao – dajući im jedan širi kontkest: uspon i pad socijalizma kroz trendove koji su se u kuću useljavali s namještajem i u njoj se određeno vrijeme manifestovali, do neke druge mode, do nekog drugog vremena. Ali ono što je u ovom poglavlju najfascinantnije – jeste djetinjstvo o kojem Jergović ispisuje najljepše rečenice naše književnosti. Dok čitate njegov put od dnevnog boravka, preko hodnika do banje, gdje se pripovjedač (kao dječak) zaputio da opere zube – prustovski se selite u svijet drugog formata, u svijet djetinjstva, u svijet u kojem jedna prosta kuća na Sepetarevcu, koju je gradio Bilećanin Obrad Trklja, krut i mrgodan čovjek, postaje dvorac prostraniji i bajniji od najljepših dvoraca što smo u njih zavirivali lutajući po bespućima književnosti s kojom smo odrastali.

U tom poglavlju je i priča o kuhinji po kojoj se pripovjedačeva nona Olga – dok kuha – kreće kao da joj pod nogama nisu pločice zastrte rutom, već pozorišne daske. Nikada niko, bar što se ovog čitatelja tiče, nije tako vješto i tačno opisao običaje vezane za kulturu kuhanja po našim domovima, kao što je to uradio Miljenko Jergović. Ne znam ni je li ih se iko ikada i dotakao, a i ako jeste, sigurno nije na ovakav način. Dok bi on, unuk joj, gledao utakmicu, Olga bi kuhala manevrirajući u uskoj i sudima pretrpanoj kuhinjici i kuhala rutinirano, naizgled nezainteresirano, onako kako već vrlo stari džezeri sviraju svoj blues i swing. E od ovoga se ne može biti tačniji – te naše majke, nene, bake, tetke i strine, kuhale su (i kuhaju) nezainteresirano, ne unoseći se emotivno u te procese pripremanja hrane, baš kao što se džezeri ne unose u svoj blues dok ga sviraju jedva primjetnim pokretima i blago oborene glave. Kuhale su, te naše nene i bake, tako da je to njihovo bajanje s hranom – kuhanjem bogohulno i nazivati.

Svijet bismo mogli podijeliti na one koji odlaze i na one koji ostaju. To je možda jedna i od najsveobuhvatnijih podjela. Kad odlazite, a odlazite uvijek zato što morate, pa čak i onda kad odlazite svojom voljom – tada nas ispraćaju oni koji ostaju. I to je suština života. Ili – skoro suština.

Kad se pakujete i kamion je ispred kuće, tad na prozore, laktova oslonjenih na klupice, svoja lica i svoje oči isture oni koji ostaju – i gledaju. Svega tu bude – i onih što su tužni, svjesni da će kad-tad i sami odlaziti, kao i onih zlobnih, što u kamion gledaju iz nezdrave radoznalosti: kao u golo tijelo bolesnika kojeg polusvjesna vode na posljednji ultrazvuk abdomena. Ali bude i onih koji se – dok se seliš – prave da oni to ni ne primjećuju, da te ni ne poznaju i da im ta tvoja selidba nije važna – ali koji se u određenim trenucima hvataju kamenica i bacaju ih za tobom: ne bi li te što dalje otjerali, daleko da se nikada više ne vratiš. 

E baš takvih je u vrijeme Selidbe posljednjeg potomka jedne kuferaške porodice bilo najviše. Dok je kamion na Sepetarevcu čekao da bude napunjen, oni su kružili okolo, s rukama na prknu, da bi ga, kad je krenuo, zasuli kamenicama i zahakali. Ustvari, prvi kamen je bacio jedan bošnjački pisac, optuživši autora “Selidbe” da je islamofob, zlobno izvlačeći rečenice iz konteksta – prije nego je kamiondžija i zaverglao ključem u bravi. Zatim žena jednog sarajevskog pjesnika, kad je kamion bio već blizu granice, u javnost je odaslala pismo s najodvratnijim mogućim sadržajem. U tom pismu, čiji bi sadržaj bilo neozbiljno i pokušati analizirati, ona će, između ostalog, javnost diskretno upozoriti da joj je muž veliki pjesnik i da se kane Jergovića jer on pljuje po “duhu Sarajeva”. Zatim jedan korpulentni sarajevski advokat, inače uspješan menadžer, koji se u trenutku kad je kamion skoro do Zagreba odlučuje čitati stare novine, pa iste ove javnosti radi, objaviti intervju s piscem “Selidbe” iz davne 1995. – s ciljem da Jergovića prokaže, jer je tada o Sarajevu govorio sa simpatijama, a danas ga tako oštro kritikuje. Taj intervju pročitajte svakako, pa da vidite s kakvom su se torturom morali nositi nemuslimani nakon rata devedesetih – kad bi ih intervjuisali arogantni i samouvjereni bošnjački novinari. I sve to na stranicama mostarskog portala koji nam, sad već poodavno, laže da je tu kako bi stao u odbranu progonjenih, manjinaca, manjina uopće – bez obzira ko su oni… I ostaje nam da se nadamo da hajka koju su poveli i vodili spomenuti pisac, advokat i žena pjesnika, zajedno s urednicima portala – neće imati dalekosežnije posljedice i da neće inspirisati nekog novog (mladog) bošnjačkog pisca da Jergoviću i njemu sličnim ponovo psuje ustašku mater u multikulturalnom Sarajevu. Ili ga (ne daj bože) pravim kamenicama kamenuje.

A da kamenica po sarajevskim ulicama ima i da ne treba više po njih ići u brda – uvjerili smo se na kraju ramazana 2019., kad je kamenovan kafić u kojem su ljudi pili pivu, a što je kamenjaškom umu bilo nedopustivo sa stajališta njegovog islama. Kao i da protiv kamenovanja – koje je ustvari pravi atak na “duh Sarajeva” – nema pobunjenih, ili ih je jako malo, srazmjerno malo koliko taj grad hoće da je velik – također smo se uvjerili. U to smo se uvjeravali i narednih dana kada niko, ili skoro niko?, o tom udaru na ljudske vrijednosti ništa nije rekao… Ni oni koji predstavljaju narod iz kojeg je kamenjaš došao, ni vjerske institucije, pa ni ovi koji su se tako zdušno stavili u odbranu tog “kozmopolitskog duha” kad ga kritikuje pisac Miljenko Jergović. 

U Sarajevu ne postoji “genetska” sklonost toleranciji, baš kao što nigdje ne postoji ni “genetska” sklonost netoleranciji. Ali tamo gdje većina ne dozvoljava da se određene stvari dovode u pitanje – velik je problem, i opasna je to rabota. A još opasnije je kad se “tolerancija” brani “netolerancijom” tako što “fini građani” pozivaju na fini građanski linč.

“Selidba” je velika i važna knjiga i pripada nekoj većoj i važnijoj književnosti od ove naše. Sa “Selidbom” Miljenka Jergovića završava jedan – a počinje drugi svijet. Nama ostaje da se nadamo da taj drugi neće biti ustvari onaj prvi – onaj od prije kuferaša u kojem smo oticali anonimno u vremenu i dešavali se mimo istorije. 

Gradova ima onoliko koliko ih je u književnosti. Sarajeva ima onoliko koliko ga ima u Miljenku Jergoviću – odnosno, u knjigama koje je ispisao. A da ga je tamo kao malo gdje (kao nigdje!) – uvjerite se sami, čitajte. I imajte toliko mašte i pameti – pa razlikujte fikciju od fakcije, jednodimenzionalne od trodimenzionalnih likova… Izronite iz mutnih narativa, napravite dostojan luk, vinite se iznad ove naše močvare i u ovu književnost uronite sami – kao otkinuti s lanca.

Kao što čitatelj poželi posjetiti Istanbul nakon što pročita neku od Pamukovih knjiga, tako nekako poželi otići i u Sarajevo nakon što se načita Jergovića. Zahvaljujući njemu, Sarajevo se u svijesti čitatelja ukazuje kao mjesto sazidano od književnosti, mjesto, gdje je vječnost blizu kao nigdje, skoro na dohvat ruke… U Sarajevo poželiš – nakon Jergovića – otići kao u Disneyland…

Sve što sam radio, što sam propuštao,
Ili odbijao da činim, sve što sam rekao
Ili prećutao, ili odbijao da kažem,
Sav moj život dio je velikoga
Nesporazuma sa ovom kasabom
Koji traje pedeset i šestu godinu.
Sve je bilo nesporazum izuzev onog
Što sam pisao, a niko ne čita,
Ko zna je li čitao ikad,
I više nema ni jedan razlog da čita.
Ovdje sam još isključivo zato
Što imam grob u koji jednom ću i ja leći.
Te dosta.

14. 6. 2018.

On ljubi tu ženu i zato što ona još ne zna
kako je on ljubi. Svoju tajnu nastoji skriti
svugdje gdje je svakodnevno susreće,
i na ulici i u kavani.

Svaki njezin korak njegovu tajnu jača,
iako svaki njezin pogled upućen
prema njemu njegovom srcu kaže da je
otkriven davno, on ljubi tu ženu samo
korakom i smiješkom.

Jer, ona još ne zna kako je on stvarno ljubi,
niti će to ikada i znati. Ona zna samo to
da je često prati, a on zna da joj njegova
pratnja, tako zbunjenoj, ipak, pomalo
i godi. Njezin smiješak je zavodljiv,
možda je i klopka, zato joj i ne smije
glasno reći da je ljubi.  

On je ljubi jer zna da ga ona ljubiti nikada
neće. Opija se mirisima koje mu njezino
tijelo šalje kad god je u njezinoj blizini,
ali i kad je za stolom sam i kad za njom
ne hoda.

Ona je priroda u kojoj će zauvijek
ostati njegova tajna, ona je jezero u čijim
vodama nikada suveren plivač neće biti.
Ona je njegov san iz kojega nikada
u stvarnost izaći neće.

Strah od poraza stalno odgađa
stvarni susret s njom.

Bog nije izvan tebe,
U visinama i daljinama,
U tebi je, s tobom zebe,
S tvojim lažima i istinama.

Bog nije u svetim spisima,
Nevidljiv u tuđoj riječi,
Traži ga u svojim mislima,
Da ih snaži ili spriječi.

Ako u sebi nemaš podršku
Da činiš dobro, baš svima,
Daće ti odmah bombu i pušku

Da se biješ s dušmanima.
Zaglibljen u svome blatu,
Ti si opravdanje svakom ratu.

Dolaskom u Kakanj 1959. godine ljekar Svetozar Živanović Toza – budući da je bio deficitaran kadar u općini – dobio je stan u jednoj od najljepših zgrada, u tek sagrađenoj dvospratnici u ulici Stanislava Traupa (danas Alije Izetbegovića), tik uz Samačku zgradu (sada Uprava Rudnika mrkog uglja). Osim glavnog posla u Domu zdravlja na liječenju i prevenciji stanovništva, bio je i ljekar Fudbalskog kluba „Rudar“ koji se takmičio u Zapadnoj grupi Druge lige Jugoslavije. Dva sina blizanca, Miodrag zvani Dado i Milorad nadimka Bata, pohađali su šesti razred osnovne škole i u gradu su bili poznati, osim po ocu ljekaru, i kao izvrsni stonoteniseri. U tek sagrađenoj zgradi osnovne škole „Ivo Lola Ribar“ (danas „Hamdija Kreševljaković“) mnogi njihovi drugari željeli su s njima igrati stoni tenis jer su od njih mogli naučiti neke poteze dotad nepoznate. Ali, Dado i Bata bi veoma brzo završili meč sa svojim drugarima pošto su bili izrazito bolji igrači od svakog suparnika.

Iako sam bio dvije godina stariji od Bate i Dade i prilično dobro baratao reketom i celuloidnom lopticom, nisam ih mogao pobijediti. Istina, mečevi su trajali nešto duže od onih sa drugim protivnicima, ali sam uvijek u mečevima sa Živanovićima izlazio poražen.

Mučili su me ti porazi, mada sam se tješio činjenicom da sam u njima ipak uspijevao dobiti poneki poen. Onda sam počeo razmišljati da su možda braća Živanović ovako superiorni u igri jer igraju sa japanskim reketima koje sam počeo smatrati čarobnim. A te rekete oni su zajedno sa stolom donijeli u Kakanj i bez njih ni s kim nisu htjeli igrati. Kada sam jednom prilikom zamolio Dadu da zamijenimo rekete, što on ni s kim to nije htio učiniti, prihvatio je moj prijedlog i meč je počeo. No, ubrzo sam se uvjerio da superiornost Živanovića nije u čarobnim japanskim reketima, nego u njihovoj vještini i uvježbanosti u ovoj igri.

Cijelu ovu priču i njene detalje zaboravio sam završetkom osnovne škole a pogotovo odlaskom porodice Živanović iz Kaknja u Zenicu, gdje su Dado i Bato završili osnovnu školu, ne vidjevši ih nikada više i ne znajući ništa o njima.

No, prije koji mjesec u razgovoru sa mojim prijateljem Ivanom, koji je generacija braće Živanović, o nekim našim drugarima iz Kaknja, podsjetio me i na braću blizance i na njihovu superiornost u stonom tenisu. Čak mi je rekao da je Dadu prije koju godinu gledao na televiziji kako kao profesor iznosi svoje mišljenje o nekim filozofskim temama. Kada sam Ivana priupitao je li siguran da je to jedan od braće Živanović koji su pohađali osnovnu školu „Ivo Lola Ribar“, kazao je da je siguran u tome. U toj znatiželji otvorim Guglovu tražilicu i zaista iz biografije profesora Miodraga Živanovića uvjerim se u tvrdnju mog prijatelja. Sjedem za računar i napiše poruku profesoru, koji živi u Banjluci, objasnivši mu da smo nekada živjeli u istom gradu i išli u istu osnovnu školu. Već sutradan na moju poruku dobijem odgovor, u kome između, ostalog profesor Živanović piše i ovo:

Moj brat Milorad i ja živjeli smo u Kaknju od 1959 . do 1963. godine  i išli smo u osnovnu školu “Ivo Lola Ribar”. Otac Svetozar je bio ljekar i radio je u Domu zdravlja, mislim da je tada imao i neku rukovodeću funkciju. Inače, brat i ja smo rođeni u Beogradu 1950. godine (blizanci), ali smo nakon nekoliko godina otišli u Vojvodinu (Nova Crnja), a onda smo došli u Kakanj. Nismo se poslije nikad vraćali u Beograd.

Prvi učitelj nam je bio Žika Šternberg, koliko se sjećam direktor škole je bio Adem Haračić a tu smo počeli da treniramo i stoni tenis. Išli smo na utakmice „Rudara“, sjećam se da je golman bio Džafić, kasnije je došao Biličić, a igrali su: Hornung, Duvnjak, Merdanović, Pašalić, braća Šimunac, Ćejvan  i dr. Tada je „Rudar“ imao odličan tim a naš otac je obavljao i posao klupskog ljekara.

Preko rijeke Zgošće živjela je tada brojna porodica Mušanović, s kojom smo se često igrali lopte, družili se, igrali se kauboja i indijanica…  Iz Kaknja smo se odselili u Tuzlu, gdje smo bili vrlo kratko (godinu dana), a onda smo došli u Zenicu. Nakon završene zeničke gimnazije, otišli smo u Sarajevo na studije i igrali stoni tenis za sarajevsku “Bosnu”. Početkom sedamdesetih godina došli smo u BanjaLuku. Brat je završio Pravni fakultet, a kasnije je i doktorirao, a bio je u više mandata i dekan Pravnog fakulteta u Banjaluci. Nažalost, prošle godine je umro. Takav je život.

U ovoj poruci profesor Živanović ne piše mnogo o sebi kao profesoru, pogotovo ne o naučom radu, ali sam s njegove web stranice saznao da je jedan od osnivača i lidera Demokratske alternative Bosne i Herecogine, zatim da je – između ostalog – bio direktor i glavni urednik izdavačkih kuća „Glas“ i „Prelom“ (i istoimenog magazina), kao i da je autor više knjiga, kao što su: „Kraj marksizma“, „Stakleno oko“, „Slovo o nostalgiji“, „Ribe ne plaču“ „Filozofija u metaforičnom ključu“ i dr.

Obradovao me odgovor profesora filozofije Živanovića koji – kako kaže – cio život piše, prevodi filozofske teorije i pokušava promijeniti ovaj svijet. Svjestan je da to teško ide, ali je istrajan. Vjerujem da na tome neće stati ni kad krajem ove godine ode u penziju, nego da će ostati dosljedan svom filozofskom i, prije svega, ljudskom uvjerenju da zaslužujemo bolji život i bolju budućnost.

Dnevnik jednog penzionera/36