Po stvarnom događaju

April, dvije i dvanaeste. Friško i maglovito sarajevsko jutro, ali od onih koje iskusnom oku najavljuje vedar, sunčan dan. Jedan od onih od kojih ne cvile zaprepaštene bašte. U takva se jutra, i u to doba godine, ovdje s pjesmom kreće na Trebević, u visine, na svjež zrak od koga se onda izletnici opijeni – a ne od ića i pića, božesačuvaj! – predveče vraćaju kući, pa sutradan grozno mamuraju, smogom opet prljajući juče napokon pročišćena pluća.

Ili se, u takva jutra, u ovim krajevima, u pravilnim razmacima od nekoliko decenija, teška koraka, mrko i nevoljko kreće u rat. Jer ljudi ovdje – suprotno zapadnjačkoj mladosti koja je onomad, početkom prošloga vijeka, skoro iz obijesti, s pjesmom i “samo do Božića”, krenula u Veliki rat – znaju da nema pravog rata bez četiri ljeta. Znamo mi šta je vojna! (Barem to znamo, ako u skoro svemu drugom baš i nismo neki stručnjaci.)

Srećom, jutros se, barem u ovim krajevima, neće zaratiti. Ta ratovalo se, takorekuć, juče – nema tome ni šest-sedam ljeta! Kome je pa još do novog prolijevanja krvi?! Mada…

Poslije dobre, ma kratko odspavane noći u domaćinskoj kući na Vratniku, prijatelj ga vozi za Skenderiju, na Sajam knjiga. Treba tamo da predstavi novi prevod, obimnu knjigu koja se bavi (i našom) istorijom u prošlom, najkrvavijem stoljeću. Dugim nizom čarki i prepirku, uz, samo na njegovom startu, “mršavo” tuce ludih godina: kratkotrajan period procvata ekonomije, industrije, umjetnosti…

Jedva je, koje ljeto ranije, nagovorio bosanskog izdavača da mu dozvole da prevede, a potom i objave to – tek sad to svi vide – kapitalno djelo, koje će, kako su ga obavijestili, čak biti nagrađeno kao “prevod godine”. Katkad se tako zalomi. Kao u sapunicama: grizeš, grizeš, sve trulo, a onda – sočna, najbolja jabuka.

Sporo su, mic po mic, silazili niz obronak autima zagušenog grada. Zima skoro iza leđa, mravi se razmiljeli. Neko u kupovinu, neko, već, na burek ili ćevape, rijetki odista i na Trebević. Ali samo rijetki. Jer, to je sad druga država.

Tito dragi, kako li si nas samo toliko dugo uspio držat’ na uzdi, pomisli, dok je prijatelj vješto manevrirao i preticao gdje god je to bilo moguće. Ovo je bio njegov teren, ali ni on nije bio svemoguć. Nervozno pogleda na sat. Još dvadeset minuta. Napravi neku glupu šalu na račun ovdašnjih policajaca, samo da ne bi zalajao i još više  unervozio frenda. Nije on kriv. Jutros su prvo ljenčarili, a onda – rijetko se viđaju, jednom ili dvaput godišnje, za njegovih posjeta zavičaju – po istilahu guckali kafu s lokumom na terasi koja gleda dolje, na Grad, i okolna brda. Eno tamo, na Žuči, prijatelj mu se devedesetih žestoko tukao s agresorima. On je bio i ostao jedan od onih kojih je na početku bilo relativno mnogo a koji su se iskreno borili za zajedničku, svima koji su je voljeli potaman zemlju. Uostalom, i on je zbog takvih ideja kad je zagrmilo ostao u svom gradiću, tamo malo južno. Jednom je čak, usred tarapane, bio pješice sišao sa ratišta na Igmanu da vidi “da li ga ko dira”. Ali on je tada, razočaran, već bio napustio njegov grad na rijeci.

“A poslije smo ga svi popušili”, reče, u pô glasa, napokon izlazeći iz auta.

“Šta”, iznenađeno ga upita prijatelj, još uvijek sjedeći za volanom.

“Ma ništa”, iznenadi se i on što je razmišljao naglas. “Neke mi se gluposti ovih dana stalno motaju po glavi.”

“Kakve gluposti?”

“Kako smo lako izgubili rat.”

“Eee, moj frajeru! Bolje ti je da se baviš kvadraturom kruga! Nego, poteci ti dolje, u salu, a ja odoh da parkiram. Vidiš da je puno. Dok nađem mjesto…”

“Okej. U pravu si. Samo da uzmem torbu sa zadnjeg sjedišta.”

“I, znaš, čekam te kod bara. Znaš da ti ja nisam baš od knjige…”

“Ma znam. Nema frke.” I pogleda na sat. “Za jedno tri frtalja naruči i meni jedno pivce. Biću žedan od brbljanja.”

“Okej. Didimo se.”

Uze torbu sa zadnjeg sjedišta, zalupi vratima i odjuri do stepenica koje su se spuštale u “podrum” Skenderije.

Kad je stigao, voditelj tribine, pjesnik za djecu kome je još davnih osamdesetih jednom upriličio književno veče u zavičaju, dočeka ga raširenih ruku, ali nervozan, vàs zajapuren.

“Gdje si, bogati? Samo što nismo krenul! Čeka te brdo novinara, a imamo još samo par minuta do početka.”

Nek’ se jebu, nek’ čekaju, to im je posao, pomisli, ali reče: “Ne brini, biće sve u redu. Stari sam ja vuk.”

Iza improvizovanog podijuma ga je čekalo pet-šest novinara i čak dvije televizijske ekipe: jedna lokalna, prestonička, i jedna državna.

Srećom, dobro se pripremio. Izvinuo se u ime autora koji, “i pored najbolje volje”, nije mogao doletjeti u Sarajevo – velika je to zvjerka, svjetski poznato ime, mali su za njega ova zemlja i grad – svima izbiflao iste podatke o knjizi i, naravno, provukao nekoliko podataka o promociji vlastite knjige, docnije toga dana. Jer, plašio se da su ovdašnji mediji nju opet “preskočili”. Daleko je on od vječne vatre, za mnoge ovdašnje i nakon dvadesetak ljeta još uvijek prebjeg, izdajica. Trebao bi napisati neku novu Na Drini ćupriju ili, u najmanju ruku Kamenog spavača, pa da mu se ovdje barem neka vrata odškrinu. “A u šeheru sve sami nobelovci”,procijedi kroz zube.

“Šta kažete”, upita ga rošava novinarka srednjih godina kojoj je upravo pred kamerama ideklamovao unaprijed pripremljeni tekst.

“Ma ništa, izvinite-” Ovo ga je počelo zabrinjavati. Kao da je stvarno počeo da priča sam sa sobom.

I na samom predstavljanju vidjelo se da je knjiga koju je preveo već zadobila određeno ime, i status. Uprkos lošem terminu: ranom poslijepodnevu, kad je sajamska dvorana obično još poluprazna a promocije “mršavo” posjećene, sva mjesta pred malom binom bila su popunjena. Štaviše, pri kraju ograđenog prostora bilo je čak još i desetak-petnaest ljudi koji su stajali, pošto nisu mogli naći praznu stolicu.

Razgovor je tekao fino i glatko – moderator je očito imao mnogo iskustva u takvim stvarima – sve do momenta kad mu se dječiji pjesnik iznebuha obrati pitanjem:

“A zašto Vi prevodite samo sa danskog? Zašto ne prevodite naše pisce na danski?”

“Pa… ovaj…” unezgodio se, zatečen.

“Nije li to dokaz da ste zanemarili domovinu? Vi gore dobijate ‘masne’ supsidije za prevod, a ovamo zaboravljate nas, domaće pisce,” navaljivao je, baš, stari poznanik, drsko i beskompromisno.

“Ali…”

“Nema tu ‘ali’. Zar u Bosni nema dobrih pisaca?”

Najednom mu dođe da ustane, i napusti pozornicu. No, umjesto toga se, duboko udahnuvši, nekako pribrao i, dok je u njemu sve kuhalo, naoko sabrano odgovorio: “Gospodine, uz dužno poštovanje, Vi očito nemate pojma o prevođenju.” Paf! “Ogromna većina prevodilaca, i kod nas i u svijetu, prevodi samo u jednom smjeru. I to kao i ja, sa stranog na maternji. Obratno je mnogo teže. To rade samo najiskusniji među nama.”

Mrtva tišina. Tehnički nokaut.

“Hvala vam na ovako lijepoj posjeti”, iskoristio je muk i preuzeo ulogu od zabezeknutog moderatora. “Ako nema nekih pitanja, ja bih da završimo.”

Pogledom prošarao po auditorijumu, pa lagano usta. Okrenuo leđa voditelju, sišao s malog podijuma, i zabrzao ka baru. Znao je da ga tamo čeka piva. Doduše, nije specijalna, kakve je najradije “ trošio” u Danskoj, ali jeste hladna. Sarajevska, “klipača”. Kome će ovaj glupan da se odrodio, zaboravio domaće?!

Poslije će negdje na klopu, pa u kino, na neku popodnevnu predstavu. Valjalo je dočekati veče, i predstavljanje vlasitih pisanija.

Promocija je bila u istom kompleksu, ali drugom prostoru. Tamo gdje je sredinom osamdesetih, skupa sa jednom poetesom, imao predstavljanje prve zbirke pjesama. I tada je, sjećao se, izbio prtavi mali skandal. Njegov promotor – stariji pjesnik koga do tada jedva da je poznavao – oduševljen, navalio da čita njegove stihove. Izdeklamovao bi on tu cijelu njegovu zbirku! Bilo mu je, i onomad, jako neugodno. Mlada koleginica, kojoj je tek izašla knjiga isto bila prvijenac, gurnuta potpuno u drugi plan. Na kraju je sam prekinuo promotora i zamolio ga da dâ prostora i “ljepšem dijelu dvojca”, kako se tada izrazio. Na to se ovaj ljutito osovio na noge, i bez riječi napustio govornicu.

Baš imam peh sa Skenderijom, dumao je u mraku kino-dvorane, dok su mu se pred očima smjenjivale pokretne slike nekog mlakog, dosadnog filma. Prijatelj kraj njega je tiho hrkao. Ni film, očito, nije bio njegova boja strana.

A kad je stigao u amfiteatar Doma mladih, čekalo ga je neprijatno iznenađenje. Predstavnica organizatora – guskica u miniću, dubokim dekolteom i usnama à la Ceca R. – reče mu da je došlo do promjene programa. Prvo ide proglašenje najbolje pjesme o Srebrenici, pa tek onda njegova promocija.

“Moram li i ja biti na pozornici u toku te ceremonije”, sa jedva primjetnim prizvukom ironije upita starleticu.

“Pa… bio bi red”, zbunjeno reče ova.

“Okej. Ali, znate, ja tu ni luk jeo, ni luk mirisao. Nisam imao pojma ni o tom konkursu, a kamoli o današnjem proglašenju pobjednika.”

Djevojka je nemoćno slegla ramenima. Nije do nje.

I tako je sjeo na kraj stola, skupa sa tri njemu nepoznata, smrtno ozbiljna muškarca i jednom postarijom damom orlovskog nosa i oštrih crta lica. Članova žirija koji su tražili, i očito, našli pisce na temu nepojmljivog zločina u toj, nekada veoma cijenjenoj, vazdušnoj banji.

Opet su ga, dakle, Sarajci, bacili ukraj. Nema veze. Izbiflaće, i ovdje, svoje, pa put pod noge. S druge strane Ivan-Sedla uvijek je sunčanije.

Treća nagrada, Prvi pljesak frenetičan, pa, nakon čitanja, nešto slabiji. Publika, ipak, dorasla Sajmu. Zna ona šta je poezija, a šta mladalačke, nedozrele škrabotine “na zadanu temu”.

Druga nagrada, ista stvar. Samo što je sada, nakon autorkinog govorenja stihova, aplauz bio nešto glasniji. Ovi su stihovi, izgleda, zaslužili “srebrnu medalju”, pomisli, šarajući pogledom po zadnjim, najvišim redovima amfiteatra, tamo gdje se “ugnijezila” i jedna kamera državne televizije. Šta li će njegovi znanci pomisliti kada ga vide u društvu ovih amatera? Znao je on, naravno, šta se zbilo u Srebrenici. Ne radi se o tome. Nego, cijela ova predstava ga neodoljivo podsjeća na one,  nevješto pripremljene i još šlampavije izvedene, priredbe iz davnih domova kulture i narodnih univerziteta, predstave u slavu “heroja socijalističkog rada”. Amaterizam prve klase. I zato se, kao i jutros pod verbalnom paljbom onog kompleksaša, vrpoljio na stolici.

“A sad, dragi gosti,” egzaltirano će voditelj programa, čičica za koga se mogao kladiti da je “stolovao” i na maločas pomenutim priredbama u slavu počivšeg režima, “da proglasimo pobjednika našeg konkursa. Njegovo, ili njeno ime će vam otkriti, i pobjedniku nagradu uručiti, lično gospodin Naser Orić, heroj odbrane nepokorenog grada!”

Iz prvog reda ustade krupan, mišićav momak, sa rejbankama zataknutim u kosu i tijesnom, Nike majicom na širokim grudima. Nije mu baš izgledao kao književni kritičar.

Sad više nije imao kud. Morao je ostati tu, na vrućoj stolici.

Ulomaka iz romana “Bablje ljeto”

Sjeli su za stol. Pero je glasno srkao vrelu kavu, nadajući se da će time ublažiti utjecaj alkohola.

– Imaš li ti bilo kakve veze s tim?

– S čim? – upitao je Davor.

Udarac je stigao potpuno neočekivano. Pero je potegao desnom rukom, napravio puni luk iza Davorovih leđa i otvorenim dlanom lupio ga po zatiljku. Glasan pljesak ispunio je prostoriju, a Davorova glava poletjela je prema stolu.

– Ti stvarno nisi normalan! – protestirala je Marija koja je prala posuđe.

– Šta se pravi lud?! – Pero je prvo pogledao Mariju, a zatim se okrenuo prema Davoru i izbečio zakrvavljene oči. – S grafitom, s čim drugim?

– Nemam. Pa to mi je tetak! – Davor je bio na rubu suza. Pero je ponekad bio grub u komunikaciji sa svojim najbližima, ali ga nije udario još od petog razreda.

– To više nije dječja igra! To im sada ide u dosje, razumiješ? – Pero je pojašnjavao Davoru detalje funkcioniranja sprege policijskog i pravosudnog sustava. – Ostaje im za cijeli život.

Neko vrijeme sjedili su u tišini. U maloj kuhinji mogla se čuti muha.

– Ima li ovaj tvoj veze s tim? – Pero je bio nešto smireniji.

Davor nije želio izazivati sudbinu pitanjem “koji moj?” Znao da je Pero misli na Vedrana.

– Ne znam da ima. I da ima, sigurno mi ne bi rekao. Pa zna da si ti u miliciji.

– U pravu si. Ne bi ti rekao. A ti se samo druži s njim.

Pero je šutio neko vrijeme. Davor se nervozno meškoljio u stolici.

– Sad me dobro slušaj: prvo, ako te uhvatim da imaš bilo kakve veze s ovim što pišu grafite po školama, noge ću ti polomiti – čak i pijan, Pero je zadržao instinkt policajca. Pratio je Davorovu reakciju. – Drugo, ja sam ti uvijek govorio da su svi ljudi isti. Dobri su dobri, loši su loši. Nema trećega. Nemoj da te vidim da si ti nekoga vrijeđao, je l’ to jasno? Ako se to desi, nema ti života pod mojim krovom.

Davor je kimnuo, davši Peri na znanje da je razumio njegova načela. Kao i uvijek, Pero se brzo ispuhao. Bilo mu je žao Davora. Nastavio je smirenijim tonom.

– Mi smo uvijek znali tko smo i što smo, dok su neki mislili da je šahovnica žena iranskog šaha. Danas ti takvi hvataju prve redove po crkvama, a tamo pjevaju Bosanac u visini. Razumiješ?

Davor nije imao pojma tko je iranski šah. Međutim, lucidno je zaključio kako bi riječ Bosanac ustvari trebalo zamijeniti riječju Hosana. Smatrao je kako mu to daje za pravo odgovoriti potvrdno. Želio je što prije izići iz stana.

– Razumijem. Mogu li ja sada?

Pero je samo pokazao glavom prema vratima.

Nikada ranije nisam bio ovdje, a eto, kada pređoh more, nakon bure koju proživjeh, ovo postade „my city“. Éthos nove sredine ne mijenja najdublja, temeljna uvjerenja, ali mnogo toga modificira. Nova iskustva – novi uvidi i stajališta. Pa i ona o novom „mjestu stanovanja“. Ispočetka mi je u Londonu sve izgledalo veliko, ogromno, pomalo čudno. Brzo se ipak navikoh da gledam na lijevu stranu, na razdvojene slavine za toplu i hladnu vodu, otvaram vrata u suprotnom pravcu, navikoh na goleme galerije, muzeje, knjižnice koje imaju sve što tražite i univerzitete pune dostojanstva, ozbiljnosti i veselosti istodobno, počeh bolje razumijevati i filozofska stajališta nastala u ovoj zemlji, brzo prihvatih i svakodnevni pragmatizam mojih novih domaćina, zavoljeh njihovu prikrivenu osjetljivost i postojanost u prijateljskim odnosima, zavoljeh što nema ispraznih obećanja i nepotrebnog laganja. Navikao se na vlagu i miris kiše, smeta mi sunce, drago mi kad je hladno, navikao na neprekidni šum saobraćaja i danonoćnu vrevu, na čudne akcente i lica iz dalekih zemalja, na različite odjeće i kuhinje, na ljubaznu aroganciju neznanaca, na blago nadmeni stav onih koji uvijek misle da znaju bolje od mene, navikao se na gužvu, na samoću, na srdačnu ravnodušnost, na „hvala“ i „molim“, prestao se obraćati nepoznatima i praviti glasne komentare na javnim mjestima, navikao na ljubaznost i poštenje prodavača (čija je „logika“: prevariš li kupca jednom, izgubiš ga zauvijek), navikao na osmijeh, na uljudnost, na drugare koji mogu popiti a ostaju sabrani i distancirani, na ljude koji žure i kada ne žure a ipak u redu nikoga ne guraju, ne lažu i ne obećavaju ako neće i učiniti, navikao da me, nakon nekoliko rečenica, novi znanci pitaju odakle sam i hoću li se vratiti u zemlju iz koje sam došao, navikao na doktora koji ne pita „Pijete li?“, nego „Koliko pijete?“, navikao da je vijest o kućnim ljubimcima važnija od rata u udaljenoj zemlji, navikao da mi jučerašnja „važna vijest“ već danas izgleda kao da se dogodila „prije sto godina“, navikao na meni ranije neznane sportove, pa sada razumijem značaj kriketa koji i dalje ne razumijem, navikao da se nove radnje u susjedstvu otvaraju, a stare nestaju, navikao na uboge, koje ljudi mimoilaze, navikao na slavne, koje nitko ne uznemiruje, navikao na nove susjede, navikao drage ljude viđati jednom godišnje, navikao putovati svaki dan, navikao u autobusu slušati kako netko do mene u svoj mobilni telefon, u tu spravu za samotne, neurotične i dosadne, iz sve glasa izlijeva svoje gluposti, ne pada mi teško ni kada mi uho probija zvuk nerazumljivog mi jezika, navikao sve rješavati telefonom, kontaktirati sa službama u kojima nestaje ljudskog glasa, navikao da me u službama oslovljavaju sa Mr. Finči, pa kad jedna izgovori pravilno Finci ja je ispravih, navikao na srdačne susrete u kojima se kontaktira bez dodira, na prolaznike bez mirisa znoja, navikao na suputnike koji imaju pune džepove i torbe flašica za vodu, krema, čokolada, pilula i elektroničkih igračaka, navikao na ljude koji buljenjem u ekran prikrivanju svoju izgubljenost i osamu, navikao na vlastitu nijemost, a najbrže navikao na osjećaj sigurnosti i brzo shvatio kako je malo važno biti „ugledan“, jer mi je postalo najvažnije živjeti na sigurnom i ne biti uznemiravan. Na sve se navikao. I na sebe u Londonu, nigdje drugo više ne bih. Ako opet ne budem morao.

(Noć Guya Fawkesa. U Londonu slave. Galama, smijeh. Svaki čas zrak para oštar zvuk rakete. Trzam se. Sve se u meni grči. Zatvaram prozore. Pucnjava ne prestaje, samo je tiša, dalja. Kao onda, s brda).

Gledao sam djecu koja su se igrala pod prozorom na Sepetarevcu. Onda sam otišao u sobu i u rokovniku za pjesme kemijskom olovkom napisao pjesmu u kojoj zatim nisam promijenio ni riječi. Bilo je to prije trideset godina, bio sam sam u stanu, majka na poslu, Nona već dvije godine mrtva. Dok je danas čitam, pred ovom sam pjesmom stranac, kao i pred onim koji ju je svojom rukom napisao. Možda bih mogao prepoznati ritam stiha i rečenice, nije mi stran ni preokret koji se dogodi u posljednjem distihu, ali je tuđe, neprepoznatljivo, ono što se u pjesmi zbiva, kao i moj emocionalni odnos prema tome što vidim. Daleko, kao da nije isti život.

Jesenje djetinjstvo

Jesen je u jugoslaviji, tiha i blaga
Djeca na ulici pale hepo-kocke i onda vatru drže u rukama
Spušta se večer te ugođaj vatrometa biva sve efektniji
Njih nije briga, igraju se i dive sami sebi

Jesen je eto i u jugoslaviji
Lišće na granama još se koleba, djeca na ulici razdragana viču
Sve do sljedećeg događaja, do nove faze u razvoju
Kada će na višnjino stablo prikucati tek progledalo crno
Mače

Koje će sljedećeg jutra
Pokriti prvi snijeg

(Oktobar 1988.)

Dnevnik jednog penzionera/11

“Kuhinja ne radi. Kuhar odselio u Njemačku”, pisalo je na vratima.

– Kuhinja nikad i nije radila. Radio je kuhar u njoj – promrsila je sebi u bradu. U stomaku joj je grebalo gladno mače. Kada je tog jutra izjurila iz stana nije razmišljala o doručku. Pročitala je vijesti o uraganu koji hara Zapadnom obalom, sažalila se u djeliću sekunde nad ljudima čije je kuće progutao požar negdje u svijetu i pokušala četiri puta ponoviti svakog od pet Tibetanca*. U glavi joj je zaplesalo. Sinusi još uvijek nisu bili sasvim prohodni, ali je stanje bilo mnogo bolje nego proteklih dana dok je ležala i žalila što neki pametni ljudi nisu pronašli načina da se ljudima zamijeni glava. Odeš, kupiš jednu, učitaju ti tvoj mozak i eto te kao nov. Nije bila sigurna da li bi htjela u tu novu glavu svoj stari mozak. Bilo bi divno početi s novim mozgom. Nešto čisto, nenaseljeno, kao nova posteljina, nova zemlja ili novi dokument u Wordu.

Spremala se na posao. Danas joj je prvi radni dan nakon bolovanja. Posljednji komad čiste odjeće visio je na vratima. Okrenula se trenutak prije nego je otključala izlazna vrata i rekla nekome koga je namjeravala zaključati unutra:

– Moram pospremiti stan. Ništa više nije čisto.

Trenutak otkrovenja sačeka ljude na najneobičnijim mjestima. Nju je stigao pred vratima restorana u kome je kupovala doručak. Bio je najbliži zgradi u kojoj je radila, sa drvenim klupama u zelenilu. Mogla je, na trenutak, odmoriti oči i zamisliti da je negdje drugdje. A ona je tako često zamišljala da je negdje drugdje da je skoro zaboravila gdje, zapravo, jeste. Natpis na vratima zarezao je u njezin balon i iznjedrio je u svijet kao iz neke sigurne maternice, nespremnu da se rodi baš tu. Poželjela je da može zaplakati onako kako to djeca čine kad ozbiljno udahnu prvi put.

– Baš sam ovo dobro rekla!- pomislila je.

Ponekad je to radila. Promatrala sebe izdaleka i stvarala zapise kao da je samoj sebi lik iz neke knjige koju piše ili zamorče. Sve je tu: kavez, prepreke, tuneli, zagonetke koje treba riješiti, hrana… Ne, hrane nije bilo i njezin se eksperiment suočavao s krizom. Okrenula se oko sebe i pokušala pronaći nekoga kome bi se izjadala, s kim bi podijelila to što je osjećala i sa zaprepaštenjem zaključila kako je veoma malo ljudi na ulici.

– Jebote, pa skoro svi su odselili! – to je rekla ona koju je promatrala a obje su se složile da je zabrinjavajuće malo ljudi u prostoru u kome je i ona.

– Posljednja žena u zemlji! – rekla je i nasmijala se.

Postojala je neka serija koja se slično zvala. Posljednji čovjek na zemlji.

– U mojoj zemlji čovjek znači muškarac. Žena je žena. Značenja svih tih riječi na drugom mjestu nisu ista. Ni Nutela kod nas nije ista ona koju jedu u Njemačkoj. Ni zebra na pješačkom. Ovdje je prelijećemo ili čekamo da automobili prođu. Pogotovo oni veliki sa sjajnim felgama i farovima u obliku ljutito savijenih obrva. Sve joj je to bilo jasno kao dan. Ali joj nikako nije bilo jasno kako je propustila sve te odlaske? Za vrijeme posljednje epizode sa sinusima ostavio ju je ljubavnik. Raskid je podnijela s olakšanjem. Gnječio joj je grudi laktovima dok su vodili ljubav i nije pazio na to kada treba uzeti koju od dragocjenih šolja iz kojih je pila jutarnju kavu. Ponekad su se svađali oko toga i to bi joj sasvim upropastilo jutro.

– Ujutro pijem iz ove bijele. Smeđu uzimam samo kad su sve ostale prljave.

Ali, on se uporno pojavljivao s pogrešnom šoljom dok je ona brstila svježe objave po portalima. Nije znala je li gore to što prešućuje njegov vandalizam u njezinim svetim, jutarnjim časovima ili svađa u kojoj je uvijek ispadala kriva jer se on trudi a ona to ne vidi.

On se sve više trudio ona je sve više zvocala i onda je on otišao. Poslao joj je iz Njemačke paket pun šolja. Bijelih, smeđih, s uzorcima. Nije osjećala nikakvu grižnju savjesti dok ih je, jednu za drugom, punila kavom. Naprotiv. Smjestila ih je na policu na kojoj je pisala Poštena nadoknada.

Iz izloga u kome su se dosađivale gole lutke s natpisom “rasprodaja”, u nju je gledalo neko čupavo stvorenje.

– Izgledam kao freek.

Riječi se usele u naš prostor. Kao ova koju je maloprije izgovorila. Uvezemo ih na koferima, fotografijama, iz binarnog kraljevstva koje nas usisava. Postanu naše. Naše riječi otišle su s našim kuharima, frizerima, drugaricama. Uglavnom u Njemačku.

Pasus s riječima smislila je dok je stajala ispred frizerskog salona koji je, također, bio zatvoren. Tu je, ponekad, dovodila u red svoju ravnu i pretanku kosu.

– Napravi ženu od mene! – govorila je Dobrili koja je vješto sjeckala oko njezine glave i pričala o stvarima koje su joj bile zanimljive samo u frizerskom salonu. Izgleda da je i Dobrila odselila zajedno sa svojim fenom, škarama i uvijačima. Na vratima je pisalo “izdaje se”.

Prostor se ne može izdati. Izdati možeš čovjeka. Prostor se iznajmljuje. Kakva muljava i rogobatna riječ. Kao da u njoj čuče somovi i miču brkovima u mulju.

– Jesam pametna! – rekla je.

– Freek! – odgovorio joj je ljutito gladni i raščupani odraz u izlogu.

I tako smo samo nas dvije ostale ovdje.

Zaključila je to na kraju dana. Tek kada se načudila nad stilskim greškama u porukama koje su bile okačene po cijelom gradu. Odselili, otišli, prodato, iznajmljeno… ili sve te iste riječi u nesvršenom obliku.

Posljednja žena u zemlji.

Željela je otići negdje gdje bi se ta činjenica nekako smjestila u živi prostor njezinog svijeta.

Prošetala je ulicom pored Dobriline kuće. Vrata i prozori su bili zatvoreni, roletne navučene. Dobrila je na balkonu ostavila plastične ruže. Kuća je izgledala kao napušten pas. Strpljiva u svom iščekivanju. Načeta korovom i ispunjena ustajalim zrakom.

– Dobar dan, Dobrilina kućo! – rekla je. Osjetila je da nije dovoljno samo je pozdraviti. Trebala je učiniti još nešto, nešto što bi u tom usamljenom mjestu upalilo tračak života. Otvorila je kapiju i sjela na drvenu klupu. Kuća se unervozila. Nije bilo ruku koje bi iz nje iznijeli neku tacnu s pićem a ona je to silno željela.

Natočila je benzin sama sebi. Provukla karticu kroz automat. Kupila gotovu hranu u marketu u kome, također, nije bilo nikoga od živih. Mašine su obavljale posao, ravnodušne i proračunate. Posljednja žena u zemlji vratila se u svoj stan kasno te večeri. Obišla je još nekoliko kuća i posjedila u njihovim dvorištima. Zaljuljala se na ljuljašci ispred škole u kojoj su se naselili psi lutalice.

Škola više ne nosi ime narodnog heroja nego kratko i dugo Av Av.

Podgrijala je grah iz konzerve i počela pretraživati po fejsu. Dobrila je slala poljupce s godišnjeg na Malti. Na jednoj je fotografiji prepoznala kuhara. Otvorio je restorančić u Istanbulu. Njezina bivša kolegica je nabasala na njega, fotkala se i označila ga. Najbolji kebab u Istanbulu napisala je ispod.

Onda je otvorila video na kome je neki stručnjak objašnjavao kako prepoznati pravi med. Malo meda stavio je na dno staklene posude i nalio vodu. Onda je zavrtio posudu i voda se počela miješati s medom. Lažni med stvarao je valove. Pravi med je, nakon nekoliko takvih pokreta, na dnu posude počeo stvarati strukturu kojoj je pripadao u košnici. Jasno su se vidjeli šestougaoni podioci.

– Nevjerovatno! – rekla je glasno.

Kao zlatni žigovi utisnuti u vrijeme. U tim vremenima, dok su svi još bili ovdje, ponekad joj se činilo da je sama, u nekom balonu koji ju je dijelio od drugih. Sada, kada su svi otišli, te su granice samo postale vidljivije. Oni su željeli biti tamo, ona je željela biti ovdje. Ljudi su uvijek migrirali. Avari, Tatari, Slaveni… odlazili, naseljavali, osvajali. Velika vremena, velike bitke pripadale su nekom dobu koje se završavalo. Doba razjedinjenih svijesti ujedinjenih u pojedinačnim doživljajima stvarnosti, tek je počela. 

– Ja sam žena novog doba! – rekla je i uzela u ruke smeđu šolju punu čaja. Sve ostale bile su u perilici za suđe. Kako prepoznati pravi med nije bila jedina informacija koja ju je zaokupila dok je skrolala duboko u more objava koje su se ukazivale na desktopu.

Nutella koju mi jedemo nema isti postotak lješnjaka kao na Zapadu. Nutella za bogate i Nutella za siromašne.

Istraživanja su pokazala da u Nutelli koju mi jedemo ima više od pedeset posto manje lješnjaka nego u onoj koja se jede u zemljama Zapada. Talijani se pravdaju da su recepte prilagodili tržištu. Aktivisti koji se bore za prava potrošača upozoravaju da je ovakva politika diskriminatorska.

– Ljudi imaju pravo na toliko lješnjaka koliko piše! Ha- ja! Šta sad tu petljaju, nismo tutmaci ako smo siromašni. Eto, mi ne volimo lješnjake! – podviknula je Talijanima i odustala od čitanja. Suviše se zakuhalo u njenoj glavi od ove Nutelle i podvale koju umotavaju u riječi koje zvuče otmjeno.

– A ljudi odoše gdje je bolja Nutella, pa ti gledaj gdje ćeš doručkovat! Nutella egzodus.

Vegeta je živi otrov.

– Moram kupit vegetu! Zapisala je na post-it vegeta i čitala dalje.

Ako želite postići ljubavni sklad, budite jasni i dosljedni u svojim zahtjevima. Izrecite ih tonom koji nije napadački, staloženo i pokušajte partnera dodirnuti da osjeti koliko vam je stalo do bliskosti i međusobnog povjerenja.

– Baš! Budeš jasan i iskren i on ode.

– Danas mene tako, umalo ne satra jedan Mercedesom. Majmun! Da sam mati, ne znam ni kako bih dijete ispraćala u školu. Čuvaj se onih ćelavih što izbace lakat kroz prozor auta i odvrnu muziku. Sva sreća pa ih je većina otišla, ali dođu opet sredinom ljeta. Bježi ukraj trotoara što više možeš kad čuješ zvuk auta koje se približava. Učit ćete u školi Dopplerov efekt. Ako ti nude čokoladu ili bilo šta drugo, pravi se da ih ne vidiš. (Ni pravu Nutellu). Ne ukucavaj darknet u pretraživač, skinut ću ti glavu ako to uradiš. Napiši na šoljama: Jutro, podne, čaj, kava… skratit ćeš sebi muke a i njemu. Nije Zijina mati mislila samo na džadu nego ti je to u svemu tako kod nas. I svi sredinom, sredinom dok im ne dojadi. Onda traže gdje mogu ići i krajem a da to nije ni sramota ni grehota ni šta ti ja znam. Odoh ja predaleko.

Kliknula je na shut down i spustila poklopac laptopa. Osjetila je neko olakšanje. Kao da je zaustavljen dotok neke prljave bujice u njezin mozak koju ovaj je nije uspijevao procesuirati kako treba, obraditi podatke i uskladištiti ih. Uključila je tv i umotala se dekicom koju je vukla po cijelome stanu.

– Moje mačje krzno! – pomislila je i samo što nije počela presti kada su se mekoća i toplina omotale oko njezinog tijela.

Suština je u osi oko koje se vrti tvoj svijet. Možeš li se u njemu raskomotiti, odahnuti, osjećati sigurno, možeš li zaspati?

Zadrijemala je. U polusnu su joj se ukazale ogromne ruke koje na dlanovima drže Zemlju i prave pokrete kao onaj stručnjak za pravi med. Zemlja je zaplesala, oceani su se pretvorili u hobotnice i kružili oko središta koje je izgledalo kao veliko, tamno oko. Ukazivale su se strukture, oblici, ona istinska potka života, nekakav poredak koji je silno željela razumjeti, ali su joj značenja izmicala. Ugledala je svoj krevet u središtu uragana. Kvadrat se pretvarao u šestougao koji se okretao oko kesice štapića punjenih kikirikijem.

– Sutra moram ponijeti doručak! Ne radi kuhinja a bome ni kuhar – rekla je u polusnu onoj drugoj koja je već uveliko spavala i ugasila svjetlo.

* Pet Tibetanaca – fizičke vježbe za koje se vjeruje da omogućavaju mladost i dugovječnost.

Zapuca rat a one zaključaše vrata i odoše.
Pomislih, neka što dalje bježe, da pauci uživaju!
Ali čim ljeto, one se vrate u kuću moju, potrgaju mi mreže, djecu usisaju!
Jesenas mi neko zalupa na vrata. Bio mladić za popis domaćinstva.
U ruci mu bijela torbica.
Ima li koga? Hodnik zajauka!
Nema ih, nema htio sam mu reći! Nikoga ovdje nema sem mene Pauka!
Sve tri sobe su moje i u potkrovlju sobica!
Da sam ja domaćin žene ove znaju!
Ali opet vrisnu kada me raspetog,
s druge strane križa na zidu, ugledaju!

Na elektronskoj stranici Večernjeg lista, u anonimnim komentarima ispod teksta (“Što je pisao prijateljici Eugeniji o internaciji u župnom dvoru”), koji se bavi “senzacionalnim otkrićem” Andrićevih pisama Eugeniji Gojmerac, građanin Hrvat i po svoj prilici katolik, pod prišivkom (nadimkom, pseudonimom…) “neboiznadzagreba”, zaključuje o Andriću: “Velik pisac, no nula od čovjeka.” Ovu konstataciju, variranu na bezbroj načina, ispisanu po tarabama, muškim zahodima i priručnicima za nacionalnu stvar, čitamo već skoro trideset godina, ili od vremena kada je po raspadu Jugoslavije Andrićeva grbača postala uporišna tačka za formiranje i reformiranje ovdašnjih nacija. U prvi mah se, istina, može učiniti kako je tu riječ o umjerenom stavu, budući da je Andriću priznato ono što mu se među nacionalnim ideolozima ne priznaje – to da je velik pisac, ali stvar je obrnuta. Anonimni građanin Hrvat i po svoj prilici katolik odobrava Andriću da je velik pisac samo da bi se jače naglasilo ono što zatim slijedi.

Ali zašto je u konkretnom slučaju Andrić nula od čovjeka? Ne zato što se, kako to u Zagrebu govore, prodao Srbima, niti zato što, kako to u Sarajevu propovijedaju, dehumanizira Bošnjake-muslimane u svojim djelima, te što je, prema istom učenju, pripremao genocide nad njima, nego je Andrić nula od čovjeka zato što je u nježnim ljubavnim pismima, koja je iz zatočeništva pisao svojoj smrtno bolesnoj prijateljici, od njezine bolesti pravio šalu. (Ta pisma, netom u Zagrebu otkrivena, čitateljskoj su publici, istina, poznata već barem pedesetak godina i u cijelosti su citirana u knjigama i časopisima, u Sveskama Andrićeve zadužbine u vrijeme kada Andrić prema nacionalističkom konsenzusu još nije proizveden u nulu od čovjeka…) Kada ste, kako reče anonimni građanin Hrvat, velik pisac, tada vaša intimna prepiska biva javnom, pa ono što u toj prepisci kažete biva zajedničkim jezičnim i književnim blagom. A onda, po potrebi, i predloškom kolektivnog zgražanja.

Bilo je ljeto 1915, Eugenija Gojmerac više nije mogla držati u ruci pero, nego je iz postelje diktirala sestri što da napiše Ivi Andriću, koji je provodio dane u internaciji u rodnome kraju, bez ikoga svog, na teretu fratrima. Pismo što mu ga je uputila bilo je, u punom smislu riječi, pismo oproštaja. Odlazila je, dok je on, čini se ostajao.

Eugeniji Gojmerac bilo je devetnaest, učila je za pijanisticu. Bila je, kao i on što je bio, karakterističan izdanak svoje epohe, a onda i društvene klase, zagrebačkog Gornjeg grada… Za razliku od njega, bila je situirana, imala je obitelj. Njegovo je bogatstvo bilo simbolično, emocionalno i duhovno. I bio je četiri godine od nje stariji. A to je u tim godinama taman onoliko koliko mladiću treba da se prema djevojci odnosi s nekih zaštitničkih, očinskih visina.

Već je bolovao od tuberkuloze. I tko zna od čega još. Ta će ga bolest odvesti u bolnicu Sestara milosrdnica, njegovo u suštini posljednje zagrebačko i hrvatsko prebivalište. Tuberkuloza je bila bolest emocionalne euforije, prerane zrelosti i vrlo ranog osjećaja vlastite smrtnosti.

U Ovčarevu i u Zenici Ivo Andrić bio je najusamljeniji mladić na svijetu. Eugenija Gojmerac bila je najusamljenija djevojka, u Jurjevskoj, sa svojom fatalnom leukemijom. Blijedila je njena krv, onako kako su već blijedila sjećanja na Ivana. Oboje su, u metaforičkom smislu, bili smrtno bolesni. Njezina smrtna bolest bila je i stvarna.

Što je osjećao taj mladić kad mu je iz Zagreba, nakon tjedan-dva uobičajenog poštanskog putovanja, stiglo pismo pisano rukom Eugenijine sestre? To ne znamo. I nikad to neće biti tema Andrićeve književnosti. Sve je o ljudima i o zemlji znao, boravio je u njihovim dušama i u duši zemlje koja se Bosnom zvala, i kojoj će upravo on zadati oblik i sadržaj, ali o sebi ako bi pisao, bilo je to ispod stotinu i jednog vela, skriveno i šifrirano.

U tom posljednjem pismu, koje ne stiže do Eugenije Gojmerac, jer ona mrtva već leži u onom istom mirogojskom grobu pred kojim sam jednom slučajno nabasao i danas ga više ne bih znao naći, Ivo Andrić se šali: “Ja ću postati sentimentalan. A ti nećeš, valjda, počiniti nespretnost i umrijeti. U svakom slučaju, javi se, to jest, ako umreš biće malo poteško, ali ti gledaj, ipak, da se javiš. Pa sjeti me se u oporuci.” I to je tako divno, i tako dječački obijesno. U tih je nekoliko rečenica Ivo Andrić vječiti dječak Petar Pan, i govori Eugeniji Gojmerac, svojoj Zvončici, da su njih oboje veći od smrti i da je umiranje samo bezazlena Eugenijina nespretnost. I nakon što već počini takvu nespretnost, onda neka mu se javi, koliko god bilo poteško.

I onda, što je to s tim koji se potpisuje kao “neboiznadzagreba”, pa da na ovakvo što odpovrće kako je Ivo Andrić “velik pisac, no nula od čovjeka”?

U onome malom svijetu, kojemu spletom povijesnih nevolja, te jezičnih, kulturnih i zavičajnih bliskosti  djelo Ive Andrića, srpskoga i jugoslavenskog pisca, te pisca bosanskohercegovačkih Hrvata, neposredno pripada, u tom svijetu većina vazda i zavazda provodi teror nad manjinom. Temeljna identifikacija te većine je religijska i etnonacionalna, ali rečena je pripadnost plitka, ne dublja od nogometnog navijaštva. Tek kada ostanu u manjini, ti ljudi ponešto saznaju o sebi. Ali i to lako i brzo zaboravljaju. U takvom je svijetu smetnja sve ono što je u svojoj jedinstvenosti bolje, plemenitije, značajnije i veće.

I kako već nisu u stanju da misle o suštini onoga u čemu je netko plemenitiji, značajniji i veći od tog kolektivnog jada, onda se daju u raspredanje o tome kakav je tko čovjek. Jer oni su, naravno, dobri, časni i čestiti ljudi. Oni su vjerodostojni procjenitelji temeljnih ljudskih vrijednosti. Za razliku, recimo, od Andrića. Džaba njemu sve te njegove knjige, kad je nula od čovjeka.

*

Jutro mrzlo. U dvorištu na muzgavim čengelama razapeta ošurena svinja. Ispod nje zahrđalo korito. Iz svježe rane pod vratom curi gusto. Svinjska njuška uronjena u krv. Iskričavo pucketanje u ložištu čađavog kotla. Bjeličasti dim iščezava u magli. Pod nanosima suhog snijega glasno krckanje. Uz šupu pružen dugački drveni stol. Visoki lonci u nizu. Noževi naoštreni.

Vera zakopčava preveliki crni kaput. Iz široko zavrnutih rukava strše spretne, dječje ruke. Nabacuje kožni ruksak. Stopala joj liježu u hladne čizme. Izlazi na verandu. Vrata zacvile. Boja sasušena, na mjestima oguljena. Nad glavom joj vise plave ledenice. Dok se spušta zavojitim stepenicama prstima otapa inje na metalnoj ogradi.

U bijelu potrbušinu zabija se oštrica. Rez dugačak, precizan. Isparavanje tople utrobe. Snažne ruke izvlače drob. Snijeg izgažen. Prljav.

Verina kratka kosa neukrotiva. Crna. Pada preko namrštenih obrva na sitne zelene oči. Zagledane u kantu s glatkim, sluzavim iznutricama. Raznobojnim. Kosu uzaludno namješta prstima. Okrugle usne joj uvijek malo stisnute. Zatomljena bujica. Osvrćući se izlazi iz dvorišta i penje se na prugu.

S čengela vise svinjske polovice.

Sunce je žućkasta okrugla fleka. Pod prigušenim svjetlom nižu se pružni pragovi u beskraju. Po njima se prosula ledena staklasta prašina. Zanosno ljeskanje. Vera broji pragove. Most je daleko.

S lijeve strane tračnica smrznuto lišće kupine. Nazubljeno. Suhi cvjetovi male bedrenike kristalni. Isprepleteni gustiši zamrli u zavodljivom skladu. S desne strane brdo. Pod njim zbijene naherene kuće snježnih krovova. Iz vrelih dimnjaka se izdižu crne sablasti. Balast zazveči pod Verinim nogama. Gužva gumene đonove. Sapeta stopala bride od boli i hladnoće. Vlažni zrak omekšava joj kosu. Prsti ostavljaju vidljive tragove.

Na željezni kostur mosta sjatile se poljske grakuše. Crne se. Pod njima huči mutna Bosna. Nosi polomljeno granje, otpad i izlučine. Vera zastaje pridržavajući naramenice torbe. Oči joj prikovane na odbačenu polovicu naranče u snijegu. Pored nje rasuti iskidani gorki vijenci. U sasušenim mrljama na tračnicama plave vlasi. Verine noge same pojure. Usne joj se stisnu još jače. Između pružnih pragova na mostu umjesto kamena praznina. Riječni zov je zastrašujuća vrtoglavica.

**

Na Sonjinom vratu dahtaji. Boškove usne ostavljaju vlažne svjetlucave tragove. Ruke joj raširene, zapešća stisnuta uza zid. Glava zabačena. U žutom ornamentnom staklu na vratima pokretne tamne sjene. U uzanom hodniku žamor i šuštavi koraci. Na Sonjinim grudima mekoća i slatke arome. Prepuštanje osjetila.

Metalna kanta zastruže po glatkom podu. Iz prljave, hladne vode Nuša izvlači tarač. Crvenim otečenim prstima nabacuje ga na drveni štap. Njime povlači duge neravne pruge. Hodnik ispunjava oštri miris dezinfekcije.

Sonja je Bošku okrenuta leđima. Govori tiho. U stomaku lepet leptirovih krila. Tijelo joj se zatrese od plača. Boško je hvata za ramena i okreće. Svoje čelo naslanja na njeno. Duhanski dah na Sonjinom licu.

U mokrim prugama blješti bjelina prozora ispresijecana crnim ogoljenim granama. Iz kancelarije broj 12 izlazi Sonja. U sivoj bundi od zečjeg krzna moljci. Sitna jajašca i gusjenice. Nagrizanje. Kosa joj visoko podignuta. Vršcima prstiju razmazuje crne suze. U praznom hodniku odjekuju potpetice. Utišaju se iza vrata wc-a. Obavija je nepodnošljivi miris mješavine mokraće i varikine. Sonja okreće slavinu. Iz nje poteče ledena voda u silovitom mlazu. Umiva se nad betonskim koritom. Koža joj zaškripi. Briše se papirnatim maramicama.

Među Nušinim prstima cigareta. Prinosi je usahlim usnama i snažno povlači dim. Ispuhuje ga u staklo. U dimnoj zavjesi Sonja. Izlazi kroz kapiju podignutog ovratnika. Rukom pozdravlja portira. Vrata s brojem 12 ponovo se otvaraju. Boškove oči mračne, u ruci zveckaju ključevi. Pogleda Nušu i bezglasno joj kimne. Ulazna vrata zalupe. U prozoru sporo prelijetanje sitnih pahulja.

Nuša gasi cigaretu. Zašišti.

***

Na vagi četiri naranče u plastičnoj vrećici. Dva crna utega. Među Sonjinim prstima izgužvane novčanice. Ulica pusta. S ceste sastrugan snijeg. Stvrdnut u hrpama sa strane. Sonja hoda pažljivo. U ruci joj se klati vrećica s narančama.

Autobusna stanica sa šest perona u Ulici maršala Tita. Na nju se naslanjaju austrougarska vila i niske trošne kuće bez znakova života. Krovovi na četiri vode. U prozorima posivjela čipka. U čekaonici je krcato. U staklu bezlična pokretna masa. Sonja ostaje vani oslonjena na metalni stup. Dah joj se rasipa u sićušne kapljice.

Po autobusu tvrdi prljavi led. Vrata se rastvaraju uz glasno otpuhivanje. U žamoru se mimoilaze putnici u dolasku i odlasku. Stiska. Sonja ulazi zadnja. U naguranom autobusu jedva da je ostalo mjesta na stepenicama. Sonja je okrenuta staklu na vratima. U njemu se brzo izmjenjuju mutne crno bijele slike grada Z. Visoke zgrade s bezbroj prozora. Prazni parkovi. Rukom se pridržava za šipku. Zagušenost i kloparanje motora.

Boško sjedi u hladnom autu na parkiralištu. Kaput i ključevi bačeni na suvozačko sjedalo. Glava na naslonu. Oči zatvorene. U odrazu u ogledalu duboka crta među obrvama. Titranje mišića. Dlanovima trlja igličasto lice. S prstiju skuplja Sonjine mirise. U očaju grčevito grabi volan. Sve se zatrese.

Kratko okretanje ključa. Motor zabruji. Brisači zaškripe po hrapavom staklu.

Autobus se zaustavlja na proširenju. Na izrovanom makadamu iznad Sonjine kuće. Oštri zrak ošine je po licu. Uvlači se u ovratnik. Umjesto da se spusti u dvorište Sonja produži naprijed. Po lokvama na putu tanki sloj leda. Raspucan. U očima crvene izlomljene žile. Vjeđe modre.

Vera je iza drvene ograde. Okrugla glava na tankom vratu kao tek izniknuo suncokret. Gleda za Sonjinim prljavim potpeticama. Raskošnim naborima suknje. Sonja se okreće. Osmjehuje se. Vera skreće pogled. Stisnute usne joj se malo nakrive.

Sonja se uspinje na prugu. Brzim i kratkim koracima nestaje iz Verinog vidokruga. Smračuje se. Na kućama se zažute prozori. Po Verinom kaputu suhe, lagane pahuljice.

****

Tutanj teretnih vagona. Boškov auto na pružnom prijelazu. U kapljicama razlivene sićušne slike. Radio krči. Iz kutije izvlači posljednju cigaretu. Slabi plavičasti plamen upaljača zažari vršak cigarete. Obrazi mu se snažno uvlače, ispod očiju oštre brazde. Kutija zgužvana na podu. Utišavanje. Vlak nestaje u zavoju. Pepeo se rasipa u nervoznim pokretima.

Spušta se noć. Pahuljice guste i brze. Ledene. Sonjina kosa mokra. Staje kod mosta. Vrećicu spušta u snijeg. Bundu skida i prebacuje preko ramena. Sjedne pored pruge. Ispred nje visoki električni stupovi. Vrbici i golo šiblje. Polja u crnom spokoju. Pod nokte joj se zabija žuto meso narančine kore. Niz smrznute šake cijedi se sok.

S lustera na stol s bijelim stolnjakom padaju dugačke sjene. Zveket posuđa i dječja graja. Nož škripi po Boškovu tanjuru. Sporo guta suhe komade mesa. U prozoru urlik vjetra.

Pružni kamen lagano podrhtava. U Sonjinim ustima sočno rasprskavanje. U utrobi nježno lupkanje. Bunda sklizne s ramena. Ispušta polovicu naranče u snijeg. Pridiže se i rukama namješta nabore na suknji. Pruga podrhtava sve jače. Sonja stoji na pružnom pragu. U ušima mahnito bubnjanje srca. Tutanj voza zaglušuje huk Bosne. Blješti jarko svjetlo.

Sonja pokriva oči.

Vera zaključava vrata.

Dugi pisak lokomotive.