Elvedin Nezirović, Ništa lakše od umiranja, Laguna 2019; Boja zemlje, Laguna 2016. 

Ako imamo sreće i ako se okolnosti ne urote protiv nas, nikada u svojim životima nećemo biti suočeni s velikim moralnim dilemama, a filozofi će i pisci, usled nedostatka primera, nastaviti da se dovijaju tražeći odgovor da li je život one babe iz Zločina i kazne vredniji od, recimo, katedrale u Parizu, ili (da ostanemo u francuskom ozračju, Sartrovom) da li se može opravdati ubistvo jednog čoveka zarad spasavanja devetoro drugih, ili je moralna zapovest „ne ubij“ bezuslovna i apsolutna? Ako nemamo sreće, odnosno ako se okolnosti u toj meri okrenu protiv nas – a rat je jedna od najvećih zavera koja se može zamisliti – bićemo stavljeni pred odluke u kojima nam prethodna iskustva, računajuća i moralne zaplete, neće vredeti ništa. I ne samo to. Šta ako se okolnosti – tako nestalne i varljive na ovim (balkanskim) prostorima – poslože na takav način da nam život postane večito vraćanje tog trenutka odluke, dan mrmota koji nas, nezaustavljivo, vraća na onaj čas kada smo mogli da povučemo oroz i, oduzimajući jedan prestrašan život koji (mislimo) nije ni vredelo živeti, spasemo druga dva života u nedohvatljivoj budućnosti, dva života koja su (verujemo) bila vredna življenja? Možda nam, tada, ne preostaje drugo do da postanemo pisci kako bismo pokušali da sačuvamo to malo sopstvenog života, a ako smo, najblaže rečeno, daroviti poput mostarskog pisca Elvedina Nezirovića, onda je pisanje, doslovno, isto što i život.

Elvedin Nezirović piše istinito. Ne krije se istina njegovog pisanja u vernom prikazu stvarnosti, niti u tome što je, slutimo, njegovo pisanje iznova proživljeno iskustvo (svi mi neprestano iznova proživljavamo svoja iskustva, pa ne postajemo pisci), već je Nezirovićev jezik u svojoj neužurbanosti i čistoti, s rečenicom koja (tako bosanski) izvire iz Andrićeve, Kovačeve i Jergovićeve rečenice, ono što romane Boja zemlje (Laguna 2016) i Ništa lakše od umiranja (Laguna 2019) čini istinitim. Obe Nezirovićeve knjige govore o odlukama koje su sažele vreme, skupile ga onako kako drenjine skupljaju usta. U Boji zemlje pripovedač prelistava porodični album i, kroz fotografije, svedočanstva, dokumenta i priče, traga za ocem koga ne pamti (po malo onako kako Kišov Andreas Sam traga za svojim ocem), da bi potom u priču ušli i oni koji su s ocem, na jedan ili drugi način, bili povezani. Istovremeno pripovedač nastoji da locira upravo trenutke odluke, mesta račvanja, događaje koji će, nepovratno, da odrede sudbinu svakoga od njegovih likova, računajući i njega samog. Događaj u kojem ga poočim, s kojim nikada nije osetio istinsku bliskost, spasava od gotovo sigurne smrti tako što ga ubacuje u autobus koji će ga prevesti na „pravu stranu“ Neretve, dok sam poočim ostaje na „pogrešnoj“ obali da bi, potom, završio u koncentracionom logoru, jedno je od tih pripovedačkih i životnih račvanja. Majčina odluka da počne da živi s Mitom – druga. Susret majke i Mite, po Mitinom izlasku iz koncentracionog logora, jedna je od dirljivijih scena u savremenoj književnosti na ovom jeziku.

Ako se Boja zemlje spliće oko niza odluka koje pravolinijski proizvode posledice, Nezirovićev roman Ništa lakše od umiranja širi se, poput koncentričnih krugova, oko jedne odluke: da je pripovedač one mrkle hercegovačke noći, ratne, povukao oroz, kao što nije, godinama kasnije neki bi drugi ljudi, u dalekoj zemlji na severu kontinenta, bili živi. Nije, dakle, pripovedač Raskoljnjikov koji će najpre da ubije staru ženu, pa onda da se bori s islednikom i sopstvenom savešću, već se njemu, pripovedaču, događa nešto gore: on nije uradio ono što je mogao da uradi. Nije li, pita se pripovedač, time što je poštedeo masovnog ubicu i manijaka, on, zapravo, rukom tog istog manijaka ubio neke ljude godinama kasnije? Nisu li dvojica Šveđana već tada, mnogo pre svoje stvarne smrti, već bila osuđena pripovedačevom odlukom da ne puca? 

Nezirovićev roman počiva na stvarnim događajima. Švedski državljanin crne puti – u romanu se zove Džoni Aker; njegova crna put ovde je značajna u mnogim ravnima, pri čemu nije na poslednjem mestu to što ga takvog kakav je beli rasisti i neonacisti, za razliku od školskih drugova i hraniteljske porodice, prihvataju kao ravnopravnog saborca – odlazi u bosanski rat kao plaćenik, pridružuje se jednoj od zaraćenih strana i vrlo brzo postaje najkrvoločniji pripadnik inače zloglasne jedinice. U opis njegovog posla spadaju, između ostalog, mučenje, mlaćenje i ubijanje zarobljenika u koncentracionim logorima, a ako se ukaže prilika i silovanje (od tih i takvih opisa kosa se diže na glavi). Ili, kako piše Nezirović: „Ubijanje je, jednostavno, bilo njegov posao i on ga je radio kako je najbolje znao“. A kada dopadne zarobljeništva naći će se na nišanu našeg pripovedača. Ovaj, međutim, neće povući oroz. Posle komplikovanih diplomatskih manevara Aker iz Bosne biva prebačen u Švedsku i oslobođen optužbi, da bi u toj zemlji počinio nezapamćen zločin. Trenutak kada pripovedač koji je ubicu držao na nišanu sazna za Akerov zločin početak je ove složene priče, ovog rasnog romana u kojem pisac menja pripovedačke perspektive i uglove gledanja, da bi, onako kako to rade najbolji – jer to i jeste posao pisca, kao što je posao ubice da ubija – pokušao da razume i ono što se ne da razumeti: pokušaće da uđe pod kožu manijaku i serijskom ubici Akeru i da, kroz lik sveštenika, recimo, shvati kako je Aker od bića koje ne ume drugo do da mrzi, postao nekakav čovek (ako je postao). Istovremeno, dok sledi tragove zločina – kako u Bosni, tako i u Švedskoj – pripovedač je, u nedostatku islednika, istinskog sagovornika, u neprestanom razgovoru sa sobom. Jer, on, pripovedač, nije počinio nikakav zločin da bi ga iko progonio, osim što je nečinjenje, u ovom slučaju, možda i gore od činjenja. Zbog toga on progoni sebe samog, kao zver.

Ovde ne treba okolišati. Sa ova dva izvrsna romana dobio je naš jezik još jednog sjajnog pisca, a književnost se, sveprožimajućoj gluposti uprkos, utvrdila u kontinuitetu. Imaju se Andrić i Kovač, tamo gde su sada, čemu radovati.

U tamo nekoj zemlji (nije jedna, a možda je više nije) najviše i najbolje znaju oni koji ništa ne znaju. U svojim spoznajama ti su ljudski sveznadari najprije uspješno dokazali da prošlost nije valjala, a da ono što je valjalo nije bilo. Onda da je u svakom prošlom režimu njima bilo najgore. Onda da su oni drugi najgori. Onda da su svi protiv njih, a oni najbolji. Onda da je povijest od njih počela. Onda da je Bog samo njihov. Onda da im nikakav dokaz ne treba za ono što dokazuju. Dokazivali da je sve što oni kažu baš tako kako kažu, jer to oni kažu. Onda da će se oni ubuduće obraćati samo jedni drugima, jer ih drugi ne razumiju, a i mnogo lažu. Onda da oni o svemu imaju neoborive dokaze, koji sve što kažu potvrđuju. Onda da je sloboda tek sada došla, njihova istina tek nedavno otkrivena, njihova pravda s njima i za njih ostvarena. A među njima neki konačno dokazali i da je zemlja ravna ploča, ta nova znanost odmah usvojena i sada samo njihova. Kome nije do toga “daleko mu lijepa kuća”.

Dnevnik jednog penzionera/37

uvečer otvorene jame, površinski kopovi, blato od loših rezultata i još gorih planova. ujutro poravnata zemlja, očišćen ulaz u rudnik, izglancan natpis „sretno!“. ulazimo: odijela mirišu po omekšivaču, a obrijana lica odišu svježinom. silazimo: iz podzemlja vonja nada, ne znamo da nas čeka popodnevna katastrofa. kad smo dolje: vidimo: u tami je i nada slijepa.

Kako mu ne dozlogrdi
Vječito biti pjesnik velik?
Jedan Rus tvrdi:
Umori se i čelik.

 17.6.2018.

On ljubi tu ženu i zato što
ona još ne zna kako je on ljubi

On ljubi tu ženu i zato što ona još ne zna
kako je on ljubi. Svoju tajnu nastoji skriti
svugdje gdje je svakodnevno susreće,
i na ulici i u kavani.

Svaki njezin korak njegovu tajnu jača,
iako svaki njezin pogled upućen
prema njemu njegovom srcu kaže da je
otkriven davno, on ljubi tu ženu samo
korakom i smiješkom. 

Jer, ona još ne zna kako je on to stvarno ljubi,
niti će to ikada i znati. Ona zna samo to
da je često prati, a on zna da joj njegova
pratnja, tako zbunjenoj, ipak, pomalo
i godi. Njezin smiješak je zavodljiv,
možda je i klopka, zato joj i ne smije
glasno reći da je ljubi.  

On je ljubi jer zna da ga ona ljubiti nikada
neće. Opija se mirisima koje mu njezino
tijelo šalje kad god je u njezinoj blizini,
ali i kad je za stolom sam i kad za njom
ne hoda.

Ona je priroda u kojoj će zauvijek
ostati njegova tajna, ona je jezero u čijim
vodama nikada suveren plivač neće biti.
Ona je njegov san iz kojega nikada
u stvarnost izaći neće.

Strah od poraza stalno odgađa
stvarni susret s njom.

Kad god se zaustavi
na njezinome licu

Kad god se zaustavi na njezinome licu,
doživi ga kao preslik svoga lica. 

Njih dvoje su odavno vrijeme
čija je umjetnost oblikovanja
različitog u jedno bila
uspješna i neponovljiva.
U njemu su odavno jedno od dvoje,
dvoje u jednom.
Jedno lice istopljeno od dva,
dva tijela u osobi jednoj.  

Dokle će ta umjetnost oblikovanja
još trajati
pitanje je na koje mirno
odgovor čekaju
kao jedno
oboje. 

“Padaj silo i nepravdo” među je ljepšim pjesmama koje se više ne pjevaju. Jednostavne melodije, uzvišenog i himničnog ugođaja, pjevana je u različitim prigodama, za državnih praznika i priredbi u počast revoluciji, u vrijeme partijskih kongresa i na javnim manifestacijama na kojima su se trebali potvrditi klasna svijest i političko zajedništvo radnih ljudi i građana. Privlačna i pjevana upravo zbog svoje uzvišene jednostavnosti, tako da su je mogli pjevati i oni kojima Bog ili geni ne namriješe osobitu muzikalnost, pjesma “Padaj silo i nepravdo” nije od pjevača iziskivala ni naročito predznanje o onome o čemu se pjevalo. Padaj silo i nepravdo, narod ti je sudit’ zvan, bjež’te od nas noćne tmine, svanuo je i naš dan; stihovi napisani u odsječnom petnaestercu, kao za kakvu koračnicu u bolju budućnost, bodrošću i nekom pomalo vedrom silinom razlikovali su se u duhu od naše osmeračke i deseteračke tradicije, koja je dominirala i u revolucionarnim i partizanskim pjesmama. Riječi su odisale nečim arhaičnim, da smo se u njih uživljavali, primijetili bismo da odstupaju od normi jezika i govora revolucije, i više pripadaju jeziku nekoga prethodnog svijeta, nadahnutog duhom narodne epike i skazom Svetoga pisma. Nevolja će biti vela, po palacim’ tvrdimi, kad vidite da sa sela, s maškinima gremo mi; pjevala je četvrta strofa pjesme, koju bi u televizijskom prijenosu izvodio veliki mješoviti zbor, tako da izvedba duže potraje, a jedva da bi se među dvadeset i dva milijuna Jugoslavena našlo onih koji su napamet znali ove riječi. Nije bilo mnogo ni onih koji su ih razumjeli. A da su ih razumjeli, pred očima bi im se ukazao neobičan predio: gladni dolci, opasani suhozidima i ispunjeni zemljom crvenicom, preko kojih preskaču seljaci s pijucima, srpovima i motikama, da konačno istjeraju svoju pravdu. Zbunjeni gledatelj, koji je i sam stotinu puta započinjao ovu pjesmu, pa je otpjevao do treće strofe, misleći da ju je otpjevao cijelu, ne zna njezin jezik, jer nijedan Jugoslaven, od onih koji življahu između Sutle i Timoka, te im se jezik u školi zvaše srpskohrvatskim / hrvatskosrpskim imenom, svoj jezik nije u cijelosti znao. Kao što isti taj jezik u cijelosti ne zna ni današnji Hrvat, Srbin niti Bošnjak, gdje god živio i odakle god potekao, koje god državljanstvo imao.

Peta je strofa išla ovako: Nastajat će novo doba, Matija Ivaniću, ustati ćeš tad iz groba, s tobom u boj poći ću. Za Matiju Ivanića slabo se što znalo, jer se njegovo ime nije primilo u jugoslavenskoj mitologiji, nego je, za razliku od njegova imenjaka Matije Gupca, ostalo u lokalnim, otočkim okvirima. Hvarski građanin i puntar, koji je početkom šesnaestog stoljeća (1510. – 1514.) poveo narodnu bunu protiv mletačke vlasti, skončao je poražen u Rimu, i ušao u legendu koja će se stoljećima održavati. Za razliku od Gupca, nije pronašao pisce, pjesnike ni slikare i filmske redatelje, koji će stvoriti njegov fikcionalni lik za dvadeseto stoljeća. Ali postojala je hvarska partizanske četa, koja je ponijela njegovo ime, i za čiju su himnu dopjevane četvrta, peta i šesta strofa pjesme – što su pjevane ako bi prilika to zahtijevala ili ako bi ambiciozni zborovođa za potrebe televizijskog prijenosa odlučio produžiti pjesmu, te je učiniti začudnijom. Zastava će nova viti, iznad naših glava tad, radnik seljak jedno biti, isti im je trud i rad; kraju će ići pjesma “Padaj silo i nepravdo”, ali je i dalje nećemo znati cijelu, budući da će njezin početak već biti zaboravljen. Nisu ga se sjećali ni hvarski i dalmatinski partizani, koji su pjesmu “Padaj silo i nepravdo”, s pridodatim strofama o Matiji Ivaniću, prvi i otpjevali, da bi se ona zatim širila među drugovima kojima se svidjela jednostavnost i rječitost prvih triju strofa.

Evo kako je i iz čega pjesma nastala:

Josip Smodlaka rodom je bio Imoćanin, splitski gimnazijalac i vatreni starčevićanac, protivnik svake tuđinske vlasti u hrvatskim krajevima. Gimnaziju završava 1887, kada odlazi u Graz na studije prava. Otamo se vraća 1893, kao doktor prava i odvjetnik, ubrzo slavan i veoma zaposlen među svijetom koji je bio veoma sklon parničenju, a pritom jasno podijeljen na narodnjake i talijanaše. Talijanaši su dugo predstavljali školovaniji sloj društva, a mladog je Smodlaku mučilo to što njegovi sugrađani, uglavnom nepismeni težaci i ribari, koji su govorili narodnim, dakle hrvatskim jezikom, za razliku od talijanaša i nisu bili jasnih političkih i nacionalnih određenja. Ljudi velika srca, po naravi neustrašivi, svjesni da nemaju što da izgube, ginuli bi za tuđe interese. Smodlaka je u slobodno vrijeme, kao starješina Hrvatskog Sokola, nastojao da za hrvatsku stvar pridobije upravo njih. Budu li oni svjesni da su Hrvati, i Split će biti hrvatski. U suprotnom, Spalato će biti Italija. Njima, pak, dopao se gradski advokat, jer je, nasuprot svojoj finoći i svjetskosti, djelovao kao njihov čovjek. Kao predstavnika dalmatinske Stranke prava, koja je zastupala dalmatinsko hrvatstvo, izabrali su ga 1901. za zastupnika u Dalmatinskom saboru u Zadru. Godinu kasnije, Smodlaka pruža ruku pomirenja svim Dalmatincima, što će reći dalmatinskim Srbima i Talijanima, čime započinje politika novoga kursa, koja je i dovela do ujedinjenja Dalmacije s ostatkom Hrvatske, u čemu su, što je kasnije zaboravljeno, Srbi iz Srpske stranke odigrali pozitivnu ulogu.

Ponesen političkim uspjesima i ugledom koji je stekao među splitskim i dalmatinskim težačkim pukom, Smodlaka u kolovozu 1905. osniva Hrvatsku demokratsku stranku i odmah pokreće stranačko glasilo Pučka sloboda, u čijem broju od 7. svibnja 1908. objavljuje pjesmu u sedam strofa naslova “Slobodarka”, pisanu u petnaestercu, sa cezurom po osmome stihu, u versifikacijskoj i prozodijskoj tradiciji narodne bugarštice.

Prva strofa ostala je nepromijenjena i nakon što pjesma više nije znala za se, ni kako je nastala, ni tko ju je napisao: Padaj silo i nepravdo, narod ti je sudit zvan, bjež’te od nas noćne tmnine, svanuo je i naš dan. Slijedi strofa posvećena stranci: Što smo bili sužnji n’jemi, vični trpit svaki jad, naprednjaci sad smo smjeli, slobode smo žedni sad. Treća strofa će se, uz male izmjene, javljati i ubuduće: Naše pravo ugrabljeno, amo natrag dajte nam, nećete li, ne molimo, dobit će ga narod sam. Smodlaka je, sasvim u duhu epohe, revolucionar, pa mu četvrta strofa ide ovako: Gospodari svog života, svoje duše ćemo bit, za slobodu doma, roda, krvcu ćemo svoju lit. Sloboda duše se, naravno, tiče snažne antiklerikalne note, koju je ponio iz pravaških redova i koja je u samoj biti hrvatske nacionalne emancipacije. Biti protiv one i onakve Crkve, koja je spremno služila Beču, Rimu, Veneciji, značilo je biti Hrvat. Ali nama današnjima posebno će biti zanimljiva peta strofa Smodlakine “Slobodarke”: Naša je ovo domovina, hrvatski smo narod mi, naša snaga i uzdanje, Srbi i Hrvati svi.

U Smodlakina rana doba, prije svih jugoslavija i svih svjetskih ratova, pitanje pripadanja hrvatskom narodu nekako logično i naravno nije isključivalo pripadanje srpskom narodu. Onaj tko je, iz te perspektive, hrvatski narod doživljavao svojim, ni srpski mu nije bio tuđinski. Na neki način, za Josipa Smodlaku i njegove stranačke drugove Hrvati su nešto drugo nego Srbi, ali istovremeno Hrvati su to što jesu i zato što Srbe smatraju svojima i dijelom sebe. Isto će važiti i u suprotnom smjeru. U nacionalnoj emancipaciji Južnih Slavena, ili u dominantnijem njezinom dijelu, nacije se nisu formirale i emancipirale u odnosu na druge Južne Slavene, nego u odnosu na Austrijance, Turke, Talijane… Ili još tačnije, u odnosu na njihove imperije.

Šesta je strofa išla ovako: Od Dunava sve do mora, jedna mis’o, jedan dom, kape, fesi i klobuci, jedna vojska kano grom. A koja je to vojska i što ju čini jednom i udruženom, saznaje se vrlo brzo: Napred složno vojsko pučka, nek’ silnici tresu se, što je nekad bilo naše, bit će opet naše sve!

Josip Smodlaka bio je kulturan, vrlo obrazovan čovjek i dobar političar, koji je u sedam strofa napisao svoj politički program. Nije pretendirao na veliko pjesništvo, niti je imao takvoga dara, ali činjenica da je, uza sve nezgrapnosti – recimo ekavsko napred, bez kojeg ne može, jer bi mu naprijed nanijelo slog viška, umio napisati versifikacijski vrlo urednu pjesmu, omogućila je njezino vrlo jednostavno uglazbljenje, tako da ju je mogao ama baš svatko otpjevati.

Evo i kako je pjesma uglazbljena:

Josip Hatze bio je rođeni Splićanin, deset godina mlađi od imenjaka Smodlake. Otac mu je bio solidno stojeći obrtnik, kulturan čovjek, kojemu nije bio problem svesrdno podržati sina, nakon što je u pučkoj školi i u crkvi otkrivena Josipova iznimna muzikalnost. Dječaku je šesnaest kada na hrvatski tekst piše Missu a cappella, koju će zatim izvoditi zborovi širom Dalmacije. Po završetku gimnazije odlazi u Pesaro, na konzervatorij kod slavnog skladatelja Pietra Mascagnija, gdje završava studij kompozicije. Kao mladom zborovođi stigla mu je narudžba da uglazbi Smodlakin tekst za stranačku himnu Hrvatske demokratske stranke.

Prezrena i zaboravljena pjesma naših jugoslavenskih i socijalističkih mladosti “Padaj silo i nepravdo” melodijski se ne razlikuje od Hatzeova uglazbljenja “Slobodarke”. Moguće nevelike razlike su u ritmu, ali kada bi se danas našli oni koji su u Splitu, u osvit Velikog rata, prkosili austrijskim vlastima pjevajući “Slobodarku”, s onima koji će desetljećima kasnije pjevati “Padaj silo i nepravdo”, vrlo bi se brzo i lako usaglasili. Razlika bi ostala samo u riječima, ali ni one ne bi bile posvađane.

Ali u zbilji će još proći godine prije nego što se dvije pjesme susretnu, ili prije nego što se jedna zatekne u drugoj. Za razliku od prethodnog slučaja, i pjesme “Na Kupresu grob do groba”, koja će zahvaljujući svome potresnom sadržaju biti prihvaćena i posvojena od neprijatelja, koji će je pjevati kao “Na Kordunu grob do groba”, ovaj put će pjesma biti prenesena dalje, u novu inkarnaciju i inkantaciju zahvaljujući svojim autorima, njihovim uvjerenjima i biografijama.

U to ime nastavimo sa životima dva Josipa, Smodlake i Hatzea:

Prije Velikog rata Smodlaka postaje donačelnik grada Splita. Posvađan s bečkim vlastima, po Sarajevskom atentatu biva optužen za veleizdaju i zatvoren. U zatočeništvu je do pred raspad Austro-Ugarske. Čim su ga pustili na slobodu on se politički angažira, općinsko vijeće bira ga za gradonačelnika, ulazi u Središnji odbor Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, te postaje član Zemaljske vlade za Dalmaciju. Vrijeme je to kada Italija po svršetku Velikog rata, nakon 11. studenog 1918, dok se još ne znaju buduće granice novonastajućih država, kreće u zaposjedanje sjeverne Dalmacije, s namjerom da pripoji cijelu Dalmaciju, uključujući i Split. Za to vrijeme traju pregovori oko formiranja zajedničke južnoslavenske kraljevine, a nejaka, desetkovana i izmučena srpska vojska sporo se kreće prema zapadu i Jadranu. Realna je opasnost da Italija, kao sila pobjednica, ugrabi od hrvatskih i slovenskih teritorija što god želi. Srbija je, istina, među pobjednicama, ali njezina pobjeda niti je tako velika, niti je toliko evidentna da poništi poraz preostale dvije sastavnice buduće monarhije.

Tada predsjednik Zemaljske vlade Dalmacije, pravaš Ivo Krstelj i Josip Smodlaka čine očajnički potez: Narodnom vijeću SHS u Zagreb šalju ultimatum, ili će Narodno vijeće u roku od pet dana potpisati sporazum o ujedinjenju sa Srbijom, ili će se Dalmacija sama ujediniti sa Srbijom. A to bi ujedinjenje zapravo bilo prisajedinjenje, kao u slučaju Vojvodine, pa bi Dalmacija praktično postala Srbijom. Krstelj i Smodlaka uspjeli su iznuditi požurnicu, te je 1. prosinca 1918. nastala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, čime je formalno otežano i zaustavljeno talijansko zaposjedanje Dalmacije. Ultimatum koji su postavili nije Krstelja i Smodlaku trajno ozloglasio među njihovim sunarodnicima, ali ih je, paradoksalno, marginalizirao u svakoj budućoj hrvatskoj, a onda i srpskoj povjesnici. Događaj je to koji je potrebno zaboraviti, premda bi, da ga nije bilo, Split danas možda bio talijanski grad. Nakon uspostave Kraljevine SHS, Josip Smodlaka odbio je ući u njezinu Vladu. Sudjelovao je na Pariškoj konferenciji, opet spašavao Dalmaciju dok su se crtale buduće granice, da bi u prosincu 1919. dao ostavku na članstvo u jugoslavenskoj delegaciji, jer su mu bila neprihvatljiva nova popuštanja Italiji. Srbima, koji su bili dominantni u određivanju državne politike, kao ni kralju nije bilo pretjerano stalo do Dalmacije i do tih dalekih zemalja na zapadu za koje nikad nisu ni čuli, kakve su iz njihove perspektive bile Istra i Julijska krajina.

Dok je Smodlaka u splitskom zatočeništvu i u visokoj politici, kompozitor njegovih stihova je na albanskoj fronti, gdje vodi rat protiv onih koje smatra svojima, noseći na sebi znakovlje države koju ne smatra svojom. Za to vrijeme u Splitu mu, od španjolske gripe, umire voljena žena Gilda. Da je više nema, saznat će po povratku doma.

Poslije rata Hatze radi kao učitelj glazbe, zborovođa, glazbeni prosvjetitelj, vjerojatno najvažniji u ukupnoj povijesti Splita. Piše zborsku muziku na tekstove Huga Badalića i Vladimira Nazora, a 1932, prema epskoj pripovijesti Luke Botića, piše operu “Adel i Mara”. Motiv Turčina, mladoga trgovca na splitskoj tržnici, koji se smrtno zaljubljuje u domaću djevojku, i krši tabu na obje strane, karakterističan je ne samo u južnoslavenskoj književnosti, nego i u pučkim i urbanim legendama, kako onih, tako i ovih vremena. Jedva da se u međuvremenu nešto promijenilo. Ako i jest, tabu nije više isključivo vjerski, nego je danas i vjerski, i nacionalni. Josip Hatze naravno drži stranu ljubavi, tako što svojim doživljava i Adela i Maru. Praizvedbu njegova je opera doživjela već 1932. u Ljubljani, da bi sljedeće godine bila postavljena i u Zagrebu.

Splitski je skladatelj doživio veliki uspjeh, ali to ga nije navelo da postane dijelom elite. Odmah po izbijanju Drugoga svjetskog rata staje na stranu antifašizma, iako je prevalio šezdesetu priključuje se partizanima, prosinca 1943. sudjeluje na Konferenciji kulturnih i javnih radnika Dalmacije, a zatim s narodnim zbjegom odlazi u El Šat, u Egipat, gdje formira mješoviti zbor, s kojim nastupa po Egiptu i Srednjem Istoku, i stječe slavu među saveznicima. Hatzeov zbor je u El Šatu bio najefikasnija promidžba partizanskog pokreta u Jugoslaviji. U lipnju 1945. vraćaju se u domovinu, a Josip Hatze, koji je tokom rata skladao još i četrdesetak partizanskih pjesama, odvest će ih prije konačnog rasformiranja i na turneju po Dalmaciji. Zadnji nastup imali su u Zagrebu, na četvrtom zasjedanju Zavnoha 24. srpnja 1945.

Šezdeset i šest mu je već godina, bez ikakvih je društvenih ambicija, tek čovjek koji je ispunjavao svoju građansku dužnost i za to ne očekuje nikakvu plaću, pa nastavlja raditi kao zborovođa u Kulturno umjetničkom društvu Jedinstvo. Doživio je samo tu počast da su ga proglasili za doživotnog počasnog predsjednika Jedinstva. Umire 30. siječnja 1959. Začudo, splitska glazbena škola i danas nosi Hatzeovo ime.

Po Josipu Smodlaki vjerojatno se ništa ne zove. Ili možda nije tako? Nakon što se 1919. razočarao u Kraljevinu, već sljedeće godine piše svoj prijedlog ustava, kojim se zalaže da široku samoupravu, kojom bi bio obuzdan centralizam Beograda i bila omogućena unutrašnja nacionalna, vjerska i društvena pluralnost zajednice. Ne bi li ga udaljili i od ustava, i od politike, šalju ga u Vatikan, pa u Berlin i Madrid, na poslaničke položaje. Lojalno služi domovini, sve do uspostave šestojanuarske diktature, kada podnosi definitivnu ostavku. Njemu kao demokratu, narodnjaku i Hrvatu, ali i njemu kao svjesnom Jugoslavenu, diktatura je neprihvatljiv oblik vladavine društvom. Bilo kojim i bilo kakvim društvom.

Sedamdeset i dvije su mu kada 1941. Italija okupira Split. Gradski prefekt Paolo Zerbino, ugledni član Mussolinijeve stranke, kolega pravnik, zove Smodlaku, zajedno sa skupinom splitskih intelektualaca, na sastanak oko suradnje s novom vlašću. Smodlaka mu pismeno odgovara da ne surađuje s okupatorima. Nakon kapitulacije Italije komandanta divizije Bergamo poziva da pruži otpor Nijemcima ili neka oružje preda partizanima. Napunio je sedamdeset i četiri, i mora otići u partizane, jer će ga inače Nijemci ili ustaše ubiti. Vijećnik je na zasjedanjima Avnoja i Zavnoha, povjerenik za vanjske poslove Narodnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, član kontrolne savezničke komisije za Italiju. Glavni je kreator sporazuma Tito – Šubašić, kojim je omogućeno konačno međunarodno priznanje nove Jugoslavije. Zapadni novinari ga rado intervjuiraju, jer govori jasno i razložno. Osim toga, nije komunist. U intervjuima Josipa Smodlake najjasniji su argumenti za konačno raskrinkavanje četničkog pokreta Draže Mihailovića, oko čega saveznici do samog kraja imaju nekih svojih dvojbi. I opet, kao i 1918, Smodlaka štiti Dalmaciju od talijanskih teritorijalnih apetita. Naime, 1945. kao i 1918. Talijani nastupaju kao pripadnici pobjedničke strane. Mussolini je za njih prošlost iz 1943.

U Vladi Tito – Šubašić Josip Smodlaka ministar je bez portfelja. Zanima ga samo jasno razgraničenje s Italijom. Kada je vidio da će se na to još čekati, podnio je zahtjev za konačno umirovljenje. Bilo mu je skoro sedamdeset i sedam.

Umro je 31. svibnja 1956, uz visoke državne počasti, na Klisu, odakle podrijetlo vuku njegovi preci. Zatim je zaboravljen, skrajnut, ostavljen među suputnicima revolucije. Njegov “Partizanski dnevnik” objavio je beogradski Nolit, godine 1972. Iste godine u Zagrebu su tiskani “Zapisi doktora Josipa Smodlake”. Izdana je i poštanska marka s njegovim likom, vrijednosti pedeset para.

Zahvaljujući njemu, takvom kakav je bio, bilo je moguće da stranačka himna povijesno minorne Hrvatske demokratske stranke preraste u jednu od najupečatljivijih revolucionarnih pjesama, koju su pjevali i oni koji pjevati nisu znali. Josip Hatze i njemu je i njima u tome pomogao. Pjesma je narasla na biografijama svojih autora, da bi zatim otišla među pjesme koje se više ne pjevaju. U njenom slučaju gotovo da je izvjesno: zato što više nema onih koji bi je ovakve bili dostojni. Prvi njezin stih našim suvremenicima više ništa ne znači.

Napisno prije 10 godina za serijal ARD-a o piscima i knjigama

Knjige su kao gradovi. Neke vidimo jednom i nikada više ne poželimo da ponovo dođemo. A nekim gradovima se stalno vraćamo. I ne samo da se vraćamo, već bi da se u tim gradovima i nastanimo, da nam se svakodnevica odvija baš u tim prostorima.

Čitanjem se udvaja ovaj naš jedini život. Ne mogu da zamislim život bez knjiga. Čini mi se da bi se u tom slučaju, kada bi se bez knjiga živelo, čitav svet sveo na jedan bezbojan, ledeni prostor. I ne mislim da su knjige nekakva uteha, da se knjigama nadoknađuje odsustvo pravog života, života kakav želimo da živimo, naprotiv, knjige su deo tog života, one se upisuju u taloge našeg iskustva, i kada prođu izvesne godine, u leguri koja nastane teško je razdvojiti ono što smo proživeli “iz prve ruke” od onoga što smo “samo” pročitali. I zašto bismo to uopšte činili?

Mnogim knjigama se često vraćam. Postoje i takve knjige od kojih nikada i nisam otišao, koje su deo mog “čitalačkog nameštaja”. Svaka takva knjiga ima svoje mesto i međusobno se ne mogu porediti.

Ovih dana ponovo čitam Bulgakovljev roman “Maestro i Margarita”. Divim se lakoći sa kojom je majstor Bulgakov iznašao formu koja mu je omogućila da demijurški, sa mnogo humora, otkriva tamne dubine pojedinaca u mračnim vremenima. Nisam ljubitelj fantastike. Zar sama činjenica da neko sedne da piše roman ili priču nije već sama po sebi fantastična? Kod Bulgakova stvarnost i fantastika su samo dva lica istog pokrivača. Ili je to ipak  šinjel? Onaj gogoljevski. Još jedan Rus čije knjige su mi uvek pri ruci. “Mrtve duše”, “Večeri u seocetu kraj Dikanjke”, “Ludakovi zapisi”. Odmah pored njega je Nabokov, pisac koji je presudno uticao na moj čitalački ukus, i čiji “Životopis Nikolaja Gogolja”, sav ispodvlačen, jeste nezaobilazna knjiga mojih čitalačkih šetnji.

Ruska ulica izlazi na Španski trg. A tamo je Servantes, monumentalna građevina modernog evropskog romana. Često zastanem u nekoj od epizoda “Don Kihota”, i sasvim mi je svejedno koji su bili motivi njegovog tvorca da napiše takvo delo. Kao što se često vraćam uglu Ernesta Sabata. “Tunel”, “O junacima i grobovima”, “Abadon, anđeo uništenja”. Svaki od ova tri romana mi pruža tako poznate fasade, skrivena dvorišta, i podrume, pre svega.

Put dalje vodi Šekspirovim bulevarom, transverzalom gde se nižu moćne palate čije fasade nije dodirnuo zub vremena. U engleskom delu grada nezaobilazan je gospodin “Tristam Šendi”. Pre više od dva veka, romansijer Lorens Stern udario je temelje postmoderne. A kada smo kod postmoderne, njene tragove nalazimo još u osamnaestom pevanju “Ilijade”, u kojem Hefest kuje novi štit za Ahileja. Naravno, nezaobilazni Homer. Na mom privatnom Parnasu uz Sterna je Džojs. »Uliks«: osam stotina strana o jednom četvrtku, 16. juni 1904. godine, i piscu novinskih oglasa Leopoldu Blumu jeste moderna odiseja, zbirka efemernih detalja od kojih se sastoji život svakog čoveka. Često se vraćam toj himni zaboravu, i njenom junaku, slavnom dablinskom šetaču. Kao što se često vraćam tršćanskom industrijalcu Etore Šmicu, zapravo delima koja je napisao pod pseudonimom Italo Zvevo. “Zenova svest” jeste roman koji bi se našao u svakoj kombinaciji od deset najmilijih knjiga. U poljskom kvartu Zbignjev Herbert, pesme i eseji. I romani Andžeja Kušnjeviča.

U tom imaginarnom gradu sa knjigama i policama umesto kuća i ulica, nalaze se i dela domaćih pisaca. Danilo Kiš, zajednički predak moje generacije, zatim, Vladan Desnica, Borislav Pekić, Aleksandar Tišma. Tri palate: Ivo Andrić, Miroslav Krleža, Miloš Crnjanski. “Kod Hiperborejaca”, eseji koji to nisu, hibridna forma u kojoj su i Crnjanski pesnik, i Crnjanski romansijer. Gubim redosled kretanja lavirintom imaginarnog grada, budući da “Hiporborejci” dozivaju jednu drugu, žanrovski neuhvatljivu knjigu – “Lavirint sveta” Margaret Jursenar. Večnost njene proze poput beskraja koji uvek nanovo otkrivam u stihovima Konstantina Kavafija.

Mogli smo samo nagađati
gde se krije vulpe*

Osetili smo je
ali joj lika
videli nismo

Lukava, nema je
strah joj smrdi
ali joj tragove ne
odaje

A da smo je uhvatili
terijer bi joj rascepao
skute jer jamarenje
je sport
kažu ozbiljni ljudi dok opuške
sklanjaju žute

Drago mi je da te na kraju
ipak nismo pronašli
vulpe


* Vulpe – lisica u prevodu sa cincarskog/armanskog jezika.