Nedjelja je, kombi se zaustavlja iza nebodera. Iz kombija izlaze trojica muškaraca i iznose drveni, nelakirani lijes. Na malim priručnim kolicima voze ga do ulaza u neboder. I zvone. Zuji automat za otvaranje vrata, taman da ni ja ne moram tražiti ključ.

Dan je sunčan i vrlo tih, početak ožujka, na obroncima oko grada cvatu kukurjeci.

Trojicu muškaraca ne pozdravljam, premda uvijek pozdravim dostavljače pizze, ličioce koji rade u nekom od stanova, nepoznate ljude.

Pritisnem taster uz dizalo koje vozi za parne katove, i ne gledajući ih čekam. Ali vidim kako jedan ulazi u neparni lift, a drugi za njim unosi lijes, tako što ga uspravlja. Ni oni mene ne pozdravljaju. Naviknuti su na nelagodu ljudi koje susreću po neboderima.

Smrt nije u crnoj haljini s kapuljačom, ona ne nosi kosu. Smrt je kombi iz kojeg izlaze trojica muškaraca i iznose drveni, nelakirani lijes.

Kolica ostavljaju uz redove poštanskih sandučića. Nemaju straha da će ih netko ukrasti prije nego što niza stube snesu pun lijes.

Predvečer silazim iz stan, ali smrtovnice još uvijek nema. Nedjelja je. Sutra ćemo saznati tko je umro. 

Noć

Na moj dio Planete pala je noć.
Spavaju breze. I mrak na njihovim granama.
I gnijezdo iz koga su odletjeli ptići.

Spava um u predvorju bezuma,
zaspala misao u huku noćne ptice,
ogrnuta snom, zastala zvijezda padalica.

Budna je samo slutnja da sutrašnji dan
progutaće ova nezajažljiva noć,
čije hladne skutove privijam uza se.  

Tišina, knjiga, jabuka

Dok udišem noćnu tišinu
treperi list raskriljene knjige
kraj nenačete jabuke na stolu.

Tišina u sobi, u jabuci, u knjizi.
Meka, paperjasta, ljekovita tišina.
Ne zvjera okolo, zadubljena u samu sebe.

Zavlačim se u tišinu, u knjigu.
U jabuku ne mogu, jer u njoj, osjećam,
razbaškarilo se moje djetinjstvo. 

More je nadrkano već treći dan. Ne moš mu prići.
I trajat će, kažu oni koji znaju, i ne staju:
Ne igraj se, budi pametan kao oplata plova
Zgurenog na sigurno, i čekaj.
Ne bludi ka horizontu, nije plav, i nije mu dobro.
Sjeti se kako je otoku, svrati za prvi šank,
Tamo mu izlij oltar od litar u staklu.
Znam, zato mu baš dodajem još pokoji.
Ne budi ohol spram te vode, kapetane, i
Vodi me odavde, prisjelo mi je.
Vlakom ćemo preko Sibira… Ne!
Preko Otranta je bliže, lakše ćemo prići jugu
Što južnije, gotovo kukavički iza leđa.
Poslije će nam suditi za ubojstvo, ali, draga,
Samo ti i ja znamo da je to bilo iz ljubavi.
Hrpa olova među lopatice,
Nije hrabro, ma nije ni malo.
Nisam te mogao ostaviti samu, ljubavi, na otoku
S onim dlakavim “lako ćemo” vodoinstalaterom,
Što samo zavrće rukave karirane košulje,
I stalno zavlači s rokovima.
Tu si, draga, eto te, sjediš i žuboriš,
Pa potegni vodu, mila, uvjeri me da nisam
Uzalud potrošio more kopna i mora i streljiva,
I da vodomjer ne radi na svoju ruku.

Foto MJ

(Dvije Kemine priče)

prva

Imao najveću kolekciju moderne umjetnosti u Ključu.

Ali kada je došao rat, otac je kod komšije Srbina sklonio samo merdevine i sjekiru.

Alat, to mu je najvrednije.

Slike su mi razgrabili, ali je komšija pošteno sačuvao merdevine i sjekiru.

druga

Svake godine održavano takmičenje u košnji. Sjatio bi se cijeli Ključ i pola Bosanske krajine.

A najbolji bio jedan, nemaš ga šta vidjeti. Tanak, mršav, slabih ruku.

Pitali ga kako.

Kosa s felerom, veli on. Išao u Mrkonjić kod najboljeg kovača. Kaže, nemam više, rasprodano. Osim ove, na kojoj sam, vidiš, pogriješio tu gdje se umeće drška. A oštrica iskovana, ama najbolje što se može.

Čovjek kupio, i sad ga nitko ne može stići.

Da bi valjao, alat mora da ima feler.

Lars Gustafson priča kako
u staroj Skoni postoji običaj
u crne duboke bunare
puštaju mlade jegulje sa mora
koje tu ostaju cijeli život
držeći vodu razgalnom i pitkom.
(Nekiput se one, u nemani pretvorene,
podignu gore sa kofama “i svi hitaju
da ih u bunar povrate”).
Isti običaj viđao sam
u Novom Pazaru.
U  stare jevrejske i turske bunare
spuštali su potočne pastrmke
koje su hvatale monahinje
u gornjem toku rijeke Raške.
Ali one nisu cijeli život
u bunarima ostajale
već su ih često otuda vadili
i u staklene spuštali posude
koje su prinosili uz postelje
oboljelih od žutice i prokaze.
I oni, bonici, uporno bi
u te posude gledali.
Kad bi na koži pastrmke
crvene i crne tačke izblijedele
i bolesti bi izblijedele i bonici
zdravi ustajali i posude potom
o pragove kućne razbijali.

Gledam drvo
preko puta, oronulo,
polomljenih grana, oguljene
kore.

Vješaju na njega telefonske
žice, lijepe oglase, umrlice, vežu pse dok
kupuju u obližnjoj
trgovini.

______________________Rekao bi čovjek: gotovo je,
______________________više nikada
______________________neće
______________________prolistati

Ali gle, svakoga
proljeća, iz nekih
tajanstvenih dubina, pojure
sokovi i drvo ozeleni.

______________________Mislim kad bi i čovjek –
______________________posustao, umorna srca,
______________________zaboravljenih iluzija – mogao iznova svanuti
______________________s proljeća.

Prozice o zavičaju

***

Mati se vrati s posla i kaže sa vrata da u gradu svakog Srbina možeš prepoznati na ulici. Kaže, možeš, jer svi izgledaju kao miševi. Baš tako kaže, kao miševi. 

Ja onda zamišljam Srbe koje poznajem kao velike sive miševe, plišane, sa malenim ušima i preplašenim očima. 

Zamišljam maminog kolegu Ž-a kao miša. 

Zamišljam kako preko Starog mosta prelaze obični ljudi koji se mimoilaze sa sivim miševima, i kako miševi mrdaju nervozno sitnim ušima, kao da im je neprijatno što su miševi a ne ljudi.

Nekoliko mjeseci kasnije, upisuju me u školu u Beogradu i u školi neki o meni govore kao o „onoj Hrvatici“. Prošla sam kroz ogledalo, sa ove strane Srpkinja, sa one Hrvatica.

A niko ne zna da pripadam narodu miševa, kao Kafkina pjevačica Jozefina. I kako je to naporno, i iscrpljujuće, pripadati narodu miševa. 

***

Stara susjeda A. S. nosi mrežicu na sjedoj kosi i godinama sluša Zbor bečkih dječaka kad su na televiziji.

Nagluha je i zato glasno pušta televizor.

Tako je godinama. Jednom druga susjeda R. G. šapatom kaže tvojoj majci da je pokojni muž susjede A. S. bio ministar u vladi NDH. 

Ti voliš R. G. Kad si bila manja, ona te hranila minijaturnim sendvičima sa slaninom, ima u kući onu čudnu plastičnu ruku na štapu kojom češe leđa i ti si uvijek vjerovala da u njenom malom vrtu živi Palčica.

G. ima kuršum u nozi i orden iz Drugog svjetskog rata koji joj je dao Stari Vođa lično, jer se iskazala u borbama Šeste ličke. Zato R. G. ne voli susjedu A. S. iako je ova rođaka njenog muža. Susjeda A. S. je klasni neprijatelj iz istog dvorišta.

Jednog dana posjetiš susjedu A. S. i vidiš da je na televizoru uramljen i sav ozbiljan Novi Vođa.

Novi Vođa će joj vratiti dostojanstvo i iskupiti preranu smrt njenog muža, ministra, njene samotne godine, sve što su joj oduzeli prije no što su je zatvorili u ove dvije sobe u kući koju dijeli sa ostatkom nacionalizirane obitelji. 

Ti ne želiš da razočaraš A. S. time što si Srpkinja, jer te ona voli i uvijek za tebe ima spremne slatkiše. Vjeruješ da bi se, kad bi saznala, silno u tebe razočarala. Zato to kriješ svaki put kad joj odeš u posjetu. Sa jedne strane, sa televizora gleda u tebe Novi Vođa, sa druge strane, sa starog portreta okačenog između dva velika prozora, gleda u tebe pokojni ministar. 

Ti sjediš između, smanjena. 

I osjećaš kako se sve smanjuje – cijelo to dvorište, stara R. G. sa svojim ordenom, orah pored garaže. Sve postaje malo kao svijet neke Palčice nad kojim nesmanjena stoji još samo slika Novog Vođe. 

Bafalo, država Njujork, 2019.  

*

Prišao je šanku polako, odložio saksofon kraj sebe i naslonio ruku kao što mornar vezuje barku za dobro znano molo. Gilespijeva Noć u Etiopiji, pesma koja nosi odjek zurli i magiju pustinjske tame, tek beše stala i nagla tišina čuvala je još zvuk melodije. 

– Puštajte muziku – viknuo je taj tvenovski lik sa snežnobelom bradom na crnom licu i nakon stanke nastavio: – Ovako, kad iznenada zavlada muk, pomislio bi čovek da će svaki tren početi racija!

– Ovo je Džordž, najstariji u našem bafalskom orkestru – dodaje šankerica likom na Vupi Goldberg, sa pletenim kikama i naočarama, dok pušta tihu instrumentalnu muziku, te se meša zvuk tek zatihnule pesme i one koja počinje. 

Uz prve taktove starina veli: – Ovo je Širli, dobra vila naše, kako je zovem, bafalske džez bande. – Izgovara i on već spremnu frazu kao da svira valjano uvežban solo pasaž. 

U kasno popodne, kad se muzičari spremaju za večernji nastup, nekoliko ljubitelja džeza pilo je za šankom kanadsko pivo sa znakom javorovog lista; muzičari na sceni, kako u čaroliji džeza biva, u trenu su postali jedan grupni portret u crno-belom sa omota džez ploča. Uvežbavaju omaž Lenardu Koenu, sviraju na svoj način njegove najpoznatije pesme.

Nije daleko odavde Koenov grad Montreal. Ovo je rub američke zemlje, Bafalo, grad snega i hokejaških utakmica. Zimi je kej okovan ledom a gusta magla zastire pogled na drugu stranu. U letnje vreme obala oživi, širi se miris vode i žitarica iz silosa i pivnica, šetač gleda ledolomce koji će za nekoliko meseci krčiti put kroz zaleđenu reku. 

Preko su slapovi Nijagare i Kanada, i zelene šume javora što ga zovu ptičji, čiji rasečeni godovi liče na male, vrtložne oči ptice. Drvo pušta smolasti sok, sirup boje meda, ima slatkoću i skrobni ukus kore. U jesenje doba kada se razlivaju boje, i koje je kažu pesnici ponajviše vreme poezije, ima u Bafalu atmosfere iz Koenovih stihova, tajni skrivenih u kulama od pesme, u tankim hotelskim zidovima i toploti prokrijumčarenoj u dugim kaputima od kašmira i tvida. 

*

Saksofonista govori o Kanadi, montrealskim i bafalskim barovima, o Koenu, velikom učitelju poezije i ljubavi, i vremenu kad se tamo odlazilo po novi instrument. Kanađani, kaže, prave gitare od jasne, svetle smrče, blistave trube i saksofone, klavire kakav je svirao veliki džezer Oskar Piterson. Na ovo citiram minijaturu iz knjižice „Bleferski vodič za džez“: „Kad je reč o Oskaru Pitersonu, treba znati da je Kanađanin, da ima preko stotinu kila i da je živ. 

Iako Pitersona nema već više od decenije, stari znalac džez anegdota ne da se pomesti: – Bilo je nečeg u tom prelasku preko reke, makar pisak za saksofon koštao jednako i u kvebeškim muzičkim prodavnicama. – A Koen je – ponavlja kao što se u džezu posle solo deonice vraća na temu – veliki učitelj ljubavi i poezije. Nisam razumevao sve stihove, ali znao sam da svojim proročki dubokim glasom govori nešto važno. Sad je na onome svetu, valjda i tamo ima muzike i pesme.

Priča Džordž o poslednjem Koenovom albumu, o muzici što je kao plašt obgrlila pesnikov glas, koji kao da je već dopirao sa drugog sveta. A Širli ne daje muzičarima da piju, i kao mati kaže: tek posle probe, valja svirati u noć. Padaju mi na um svi dobri barmeni, oni znaju slušati priče treznog, pripitog i pijanog gosta. Pamtim scene iz bejrutskih mehana i barova gde se svira džez, ali i muzika na orijentalnoj lutnji i nostalgične pesme Mediterana; pamtim i priče taksiste Halila – kao što Džordž svira svojom linijom tonova, on sledi svoj tok vožnje i misli, priče plove uz put koji od Bejruta vodi ka jugu. Tamo, polažu u žar sveže plodove artičoke, otkidaju njene listove polako jedan po jedan, kao što teku i prožimaju se muzičke fraze. 

I ovaj bafalski džez je priča i pričanje, pesma sirena i vera da će buka sveta nakratko utihnuti. Svirači prilaze Džordžu. Kako se mornari okupljaju oko Odiseja ili ratnici oko najstarijeg, tako se i oni okupljaju oko Nestora svog orkestra; napolju svet, Amerika cela, dok na rubu zemlje orkestar zastaje između numera kao što u luci pristaje regata. Skrene plovidba nekad sa glavnog toka, a Džordž je mornar koji u dobrom solu na saksofonu polako blagim prelazima stiže do visokog tona, treba mu vremena da u priču uplovi. Priča je ispričana već mnogo puta – došaptava Širli – o dolasku Koenovom u Bafalo, sedamdesetih godina. 

– Bilo je to vreme velike muzike, Dilan, i Dženis Džoplin, njoj je Lenard posvetio pesmu „Čuveni plavi kaput“. A ja sam bio tek muzički junoša, mladi saksofonista, povazdan sa svirke na svirku. Bilo je to dobro vreme za nas muzičare, duvali su tad u Bafalu (u džezu se na svim instrumentima duva a ne svira) mnogi, bilo je puno scena, gde smo svirali mi, domaći, i svi oni koje je put muzike doveo u Bafalo. Tako i Koen dođe te godine u naš grad, sleti na aerodrom Nijagara, u crnom odelu, sa šeširom, elegantan kao panter, prilaze novinari i obožavaoci, dok škljocaju blicevi, deli potpis na knjizi ili ploči. Za koncert sve spremno, saksofonista iz pratećeg benda razboleo i traže zamenu, muzičara koji će u nekoliko numera odsvirati solo. Pita Koen, pitaju iz benda: „Ima li takvog svirača kod vas, u Bafalu?“ 

Slušam Džordžovu priču i prisećam se priče levantskog berberina o tom kako je brijao saudijskog kralja Fejsala u vreme posete Libanu, a ovaj mu kroz zveket makaza kazivao o svojim miljenicima – rasnim arapskim konjima, koji će trčati trku na bejrutskom hipodromu, te kako je obrijao kralja jer lice je lice, a britva britva. A u priči bafalskog saksofoniste, muzika je harmonija, sazvučje glasova, američki bluz. i njegovi modri tonovi. 

*

Svirao je Džordž na Koenovom koncertu u dvorani, saksofon je uz akorde na kantri gitarama zvučao kao zov retke ptice, mužjaka dakako, i to onda kad se udvara ne bi li se umilio ženki. Tako je, polako i pomalo stidljivo, počinjao Džordž svaki solo, svirajući zatim sve odlučnije i brže, pa je u visokim intervalima plovio kroz prvi, drugi, treći krug pesme, slivajući se sa Lenardovim basom i triom ženskih vokala. Kasnije, na after partiju, baš u ovom džez klubu, balade su pratili baršunasti prelazi četkicama bubnja, klavirski blok-akordi i tiho šuštanje snara – sve to Džordž oživljava govoreći kao svi majstori priče, iz prvog reda filmskog, u vremenu sadašnjem. 

Kazao je još saksofonista da je Koena ponela atmosfera bafalskog džez kluba, mala i šarmantna scena i publika slična montrealskoj, malo više po francuski sladokusna i manje zahtevna od njujorške a opet znalačka za dobru muziku i poeziju. Na kraju, pominje, došao je gazda kluba, i sam džezer, odsvirao nekoliko solo partija na alt saksofonu i dobio za uspomenu šešir od Koena. Sa njim se pesnik na završetku večeri rukovao i zagrlio pride, i popio pivo, za ovim šankom i to ovo isto, sa znakom javora, ili je bilo neko drugo, bafalsko. Jer zagubilo se dosta toga u sećanju, kao u filmu u kojem trubač traga za magičnom trubom Fredija Habarda, sve kako bi odsvirao na njoj džem-sešn, koji, bolujući od amnezije, već istog časa zaboravi. 

Govorim i sam Džoržu o Koenu. Kada mi je devedesetih godina, prijatelj mojih roditelja koji se odselio u Kanadu, doneo taj disk, „Smrt ljubavnika“ ‒ nisam razumeo sve reči, dolazile su glasom sa druge strane života. Ali znao sam i ja da pesnik govori nešto važno; uz to, u doba kada su ljubavničke veštine bile puka teorija, delovala mi je velika ta smrt, umreti u motelu kraj auto-puta kao ljubavnik umoran od avantura. 

 Džordž ostavlja čašu, udara njom teatralno o šank: – Vreme je. Ispijte, deco, i da sviramo! 

*

„Kiša miriše zato što stabljike i lišće luče fine, mirisne smole, stvarajući olfatičku mešavinu koja godi čovekovom čulu mirisa“ – čitam članak o kiši u listu „Bafalo Njuz“, čekajući da mine letnji pljusak. Američke su novine pravougaonog, uskog formata, traže širok sto, kancelarijski, ili barski šank, migolje se iz ruku i ne daju se čitati stojećki. 

Pišu još bafalske novine, u letnje vreme kad je život lak, o ulicama i licima grada, o prijateljstvu između Tvena i Tesle – usred kulturne rubrike slika Tvena u Teslinoj laboratoriji kraj Nijagare. Pisac kao da priča o Tomu Sojeru, dečački zaneseno, zagledan u svetleću kuglu. 

Znam lica i ulice grada, a opet mi, kao ova slika okružena slovima na novinskoj hartiji, pogled privuče nešto novo. Tako, u svojim lutanjima bafalskim ulicama koje od keja vode ka trgu Lafajet (zgrade, banke, osiguravajuće kuće i koledži liče na zdanja iz stripa Dik Trejsi), ugledao sam iza kišne zavese mural, šarenu džez-fresku. Djuk Elington, Kaunt Bejsi, Majls Dejvis, Net King Kol i još nekoliko lica koja su ostavila trag u muzičkoj istoriji Bafala između dva svetska rata, kada je grad doživeo svojevrsnu renesansu i imao, kako ovde vole reći, najviše milionera po kilometru kvadratnom u celoj Americi. 

Kao što kiša spira sa bilja smole i čini da se arome spoje u jednu, za nosnice zavodljivu smešu, tako posle nje, ostaje raspršeno svetlo pa se i na portretima, na pozadini od crvenih cigli, jasno ocrtavaju likovi i boje. Klub obojenih muzičara – tako glasi istorijsko ime kluba – ispisano zlatnim, reljefastim slovima iznad slike. Počeo je Klub kao sindikat braneći interese crnih muzičara, u vremenu kad je i za odsedanje u hotelu postojala posebna knjiga za takve goste, kao u filmu „Zelena knjiga“. 

Napisao je Džek London: „Crni čovek nikad neće shvatiti belog čoveka, ni beli crnog, dokle god je crno crno, a belo belo.“ Prozorče kao brodsko okno, ostalo iz vremena prohibicije, svedoči kao i samo istorijsko ime o vremenu kad se u ovaj hram džeza ulazilo tako što se najpre vidi ko može ući. Danas deluje neobično da se klub džeza naziva po boji čovekove kože, ali razlozi tradicije, poreklo džeza i njegovih protagonista sačuvali su staro ime – džez je nadasve vezivno tkivo, muzika zadimljenih barova i nebeskih sfera, džez i sloboda koračaju ruku pod ruku. 

*

Rominja kiša iznad bafalskog kluba, Širli toči i sluša, smenjuju se brzi sving, latinskoamerički ritmovi, bosa nova koja nosi talase okeana, sentimentalne balade, dok Džordž svira svoj bluz. Lica sa džez-freske čuvaju hram muzike kao dobri, neokaljani sveci. 

Hodajući bafalskim meandrima, primetim najednom smenu godišnjeg doba. Na putu za Amherst, na putokazu, neko je crvenim sprejom napisao „Skreni ovde. Volim te“. Uz put bilbordi: reklame za osiguranje, pozivi na misu, fešte u čast veterana. Škole, bolnice i crkve iz viktorijanskog vremena. Što se ide dalje od grada, zgrade su manje, oko njih polja koja su leti igrališta za golf a zimi tereni za nordijsko skijanje. Blizu su reka i jezero Iri, voda donosi svežinu, ujutro se čuje pev američke kreje, ptice koja izmiče oku posmatrača i ne da se slikati – ovde nema teških snova. 

Pred san treba čitati poeziju, ona je tajni život i plovidba brodom ka ušću reke kroz koju se džez provlači kao tanka plava nit, a sve ostaje zapisano u Koenovoj velikoj „Knjizi čežnje“. 

Leđima mi je okrenuta dok preko glave svlači zelenu dolčevitu. Čuje se pucketanje u zraku, elektricitet izbija iz sintetičkih tkanja, dok se jedno uz drugo taru. Uzaludna elektrana epohe.  Zvuk njezina nezadovoljstva.

I tako danima, mjesecima i godinama.

Od rane jeseni, kroz zimu i proljeće, sve dok ne postane pretoplo.

Leđima mi je okrenuta, tako da znam galaksiju njezinih leđa, tamna sazvježđa neosunčane puti. I čuje se pucketanje u zraku, koje me mnogo kasnije na ovo podsjeća.

Samo ponekad, ali vrlo rijetko, događa se da se usko tkanje kao za udicu za naušnicu zakači, i tada me plačnim glasom moli da joj nekako pomognem.

Moja mama.

Odrastao sam bez oca. Već prva riječ u ovoj kratkoj rečenici je dvostruka, pokazuje nešto što je svršeno i o čemu sada pišem, ali i vrijeme dok je to stasavalo, stvaralo se, gnijezdilo u meni, tražilo mjesto gdje će ostati i sa koga će zračiti. Iz tog jezgra, tog gnijezda nepostojećih slika o ocu nastaće i moje pjesma „Otac“. Majka je bila prenosilac tih slika, stvaralac atmosfere čekanja i neizvjesnosti, nade i praznne koja je govorila o vremenu što se gomila, ali ne donosi nikakav odgovor na pitanje: Gdje je otac?! Naravno, u svemu tome ima stalnih pitanja, stalnih dilema. 

Oko mene odrastala su mnogo djeca bez očeva. Nisam se pitao šta je s njihovim očevima, gdje su nestali, kuda su otišli, u kojoj su vojsci bili. Izgledali smo kao ulični psi, krdo s predvodnikom, ali bez ikakve organizacije i sistema. Imali smo neko svoje dvorište, ali više smo voljeli tu ulicu, jedino mjesto odrastanja, naše grube igre kauboja i indijanaca, nego dvorište i kuću u kojoj osim majke i poneko babe nema one ključne ličnosti za dječaka, nema oca. Ima samo majčin pogled, cigareta u ruci ili na usnama, ima samo, ponekad, njen razgovor s nekim ljudih koji su negdje vidjeli oca, koji je otišao s nekim, nekuda, odakle se išlo dalje, sa Kozare prema Grmeču i potom Hercegovini. Ti su ljudi u kuću navraćali usput, iduće ko zna odakle, odlazeći ko zna gdje. Često je napolju padala kiša, ili je bio snijeg, pa su se grijali kraj peći, jeli ako su bili gladni. Ali, do mene su dopirale riječi, prvo majčine, pretihe, potom njihove, neodređene i grube, kao nevidljiva opasnost u snu koja ipak nije opasnost nego samo neizvjesnost. Probudiću se ako spavam, ponovo će svanuti dan bez oca, ali s drugarima koji me čekaju. Neću biti u paklu Kozare, nego negdje na preriji, sa indijancima. 

Stalno mi se ponavljala nepostojeća slika: Otac stoji sa majkom na Paležu, gleda s njom mitskog pjesnika Skendera, lijepog kao anđeo, slušaju njegovu takođe mitsku pjesmu, koja ih diže iz potpunog potonuća. Tu su ponovo postali borci, a ne razbijena gomila koja više ne zna ni kuda bi, ni s kim bi. Samo skupa mogu živjeti, samo kao partizani mogu imati budućnost, makar i poginuli. Časnije je poginuti nego klonuti i kriti se kao lopov, kao prokazani hajduk.

Svaka riječ u mojoj pjesmi tu je nalazila svoj začetak, svoje rođenje. Naizgled sve sam ja te riječi znao, ali u pjesmi, slijedeći san, slijedeći majčino lice, njene pokrete, njenu škrtu priču o ocu, samo na taj način mogle su se i one same održati u životu. Poput partizana u stroju na kozarskom Paležu i moje su riječi imale svoj Palež, svoj „humus“, svoje rođenje. One same kao da su prošle svoje čistilište da bi se našle u novom biću, u svojoj istini, svome stvarnom životu.

OTAC

Moj otac je bio mrak,
riječi u mraku, klupko sna.
Po danu nije ga bilo,
možda tek pogled neki,
možda tek umor ponekad.

Moj otac je bio priča
uvijek drukčijeg kraja.
Zrna graha na crnom stolu,
glas tavana pred spavanje:
Ko groba nema, živ je!

Moj otac je bio uspavanka
crepovima na srušenoj kući.
Majka ga je prenosila,
Od stola do kreveta,
od svog srca do mog srca.