Foto AB

Svakodnevno, svakih nekoliko sati, elektronske novine objavljuju vijesti iz karantene. Javljaju se bolesnici, oni blizanci koje su smjestili u zajedničku sobu, i još neki, iz drugih zemalja i karantena, pa s lakoćom besmrtnika, nobelovaca i jako bogatih, dokonih nasljednika govore o svojim pogledima na svijet. Odreda su dobro, hvala na pitanju, nikad, zapravo, nisu ni bili bolje. Bolest je lahka, bolest u stvari i nije bolest, nego je meditacija, melankolija, medikamentizacija s planinske terase u “Čarobnoj gori”. Drago im je što se svi zanimaju za njih, premda se osjećaju pomalo i krivim što su donijeli virus u svoju zemlju. Oni su ovih dana ponos nacije, naši Vatreni s vrućicom ne preko 38. Dok smiruju histeriju tamo gdje je histerija i pokrenuta, njihovi se glasovi međusobno zapljuskuju, prelaze u žamor, i slute vrijeme u kojem će svi biti u karanteni, i svi će govoriti u isto vrijeme. Bit će to grmljavina Sudnjega dana i nikoga neće biti da ju čuje.

Antiratni roman Blockbuster riječkog pisca Zorana Žmirića nije dio niti jednog hrvatskog ratnog ili antiratnog zbornika. Producentica Darija Kulenović Gudan iz studija DIM htjela ga je ekranizirati. Bila je uporna. HAVC ga je odbio tri puta. Da ironija bude veća trebao ga je režirati Srđan Dragojević, redatelj kojeg ne treba previše predstavljati. Da je Zoranov roman postao ukrajinska senzacija sam znala jer je Žmirić kao gost završio i u ukrajinskom Dnevniku. No saznanje da postoji ukrajinski redatelj koji ima intenciju ekranizirati Blockbuster, i to globalno, totalno me oduševila. Ali zanimalo me gdje je zapelo s hrvatskom pričom pa sam kontaktirala Srđana Dragojevića. Zanimalo me i što je njega nagonilo da se uhvati Žmirićeva romana. 

Ovo je odgovor koji namjerno neću prevoditi, iako se Srđan potrudio da mi odgovore prevede na hrvatski jezik: “Blockbuster je jedan od najboljih anti-ratnih romana koje je ovo područje iznedrilo. Nakon “Lepih sela” mislio sa da sam rekao sve o ratovima 90-tih, a onda sam upoznao Zorana i pročitao nešto što je i meni blisko. Bilo mi je zanimljivo da radim nesto što se priča, uslovno rečeno, o “drugoj strani” u konfliktu. Uslovno, jer ja u tom ratu nikada nisam birao stranu. Zoranov roman bas i počiva delomice na tom pitanju identiteta a po duhu, na Copolinoj “Apokalipsi”.”

Pitam ga što misli zašto je HAVC odbio film nekoliko puta: “Teško je dati odgovor. Mene su već blizu 20 puta odbili i na natječajima u Srbiji, pa zasto bi kod HAVC-a bilo drugačije? Doduše, mi smo konkurisali samo za razvoj scenarija. Ja sam preko hrvatske producentice konkurisao sa outlineom i sinopsisom budućeg filma, sa eksplikacijom vizije budućeg filmskog uratka. Mislim da su najposle producentici rekli da je projekat izvrstan, ali bi bilo bolje da neko iz Hrvatske to razvija. Nemam nikakav problem sa time – ukoliko izaberu Hrvata, biće to potencijalno značajan film hrvatske kinematografije.”

Pričam mu da će se film snimati u Ukrajini. “Zatekli ste me sa idejom da to radi Ukrajinac! U čemu je stvar? Začudila me ta vest… ko je u pitanju i zašto? Ajde, nije zgodno očito da bude Srbin, ali zasto Ukrajinac?”, pita me Srđan. Zašto Ukrajinac? Zanimalo je i mene pa sam preko Facebook videa satima pričala s ukrajinskim producentom Igorom Savychenkom. Nakon toga sam mu poslala pitanja.

Kako ste čuli za Zoranovu knjigu?

Knjiga Zorana Žmirića prevedena je na ukrajinski i prezentirana na ukrajinskom sajmu knjiga Arsenal. Redatelj Volodymyr Tykhyy (The Green Jacket, Brama/The Gateway, Lethal Kittens) bio je na prezentaciji knjige, kupio ju i ostao zapanjen snagom likova u Blockbusteru.Nakon toga sam ju i ja pročitao pa smo kontaktirali Žmirića putem Facebooka.

Zašto ju želite ekranizirati?

Više ili manje svi ratovi na svijetu počinju iz istih razloga razloge i imaju istu bol. Imamo rat na istoku Ukrajine, kao rezultat raspada SSSR-a i imperijalnih ambicija ruske vlade. Ali nije samo ambijent uobičajen u našem slučaju, već i reakcija ljudi na ovu situaciju. običnih ljudi, bez ikakvog vojnog iskustva. Išli su se boriti za svoj dom, zemlju, ideje. U stvarnosti su znali što mogu vidjeti u ratu, jer je pravi rat prilično daleko od onoga što vidimo na vijestima i najpoznatijim filmovima. Čak i nakon 30 godina nakon rata opisanog u knjizi, likovi su vrlo prepoznatljivi, posebno za nas ljude koji smo vrlo blizu vojnom sukobu koji odnese tisuće života godišnje. Odlučili smo uzeti iste likove, ali da priču premjestimo na suvremeni istok Ukrajine.

Rekli ste da Zoranovi likovi imaju snažan karakter. Možete li biti konkretniji?

Milijuni ljudi se prepoznaju u njegovim likovima. U tome je snaga. Čitatelj se može staviti u cipele likova iz Blockbustera. Uz to, karakter likova je vrlo dobro napisan, dubok i zanimljiv za praćenje. Koristi mnogo metafora iz filmova. pokušavajući sagledati ponekad zastrašujuću stvarnost rata kroz optiku poznatih filmova svoga vremena. Ovakva zamjena stvarnosti umjetnošću koju su stvorili filmaši prilično je česta za vrijeme rata, a također i nakon što veterani i civili iz zone sukoba obole od PTSP-a.

Rekli ste da vam je zanimljivo da ljudi u Zoranovoj knjizi imaju drugačije traume jer nisu bili obučeni vojnici. Kako to planirate prikazati na ekranu? Usporedili ste Zoranove likove sa snažnim karakterima poput Jokera te s likovima u Nolanovim filmovima.

Suvremeno kino intrigiraju duboki, motivirani likovi, poput Jokera, Dark Knighta i mnogih drugih. I to sigurno ne samo iz stripova. No, stripovi su zanimljivi posebno zbog toga što većina ljudi grafičke romane predstavlja kao geek kulturu i nešto plitko u dramaturgiji. Ali većina superheroja ima svoje super sposobnosti i živi s tim. Iskustvo rata je manje-više isto. Super sposobnosti su bolne, zastrašujuće, uništavaju život i čine ljude drugačijima. Isto kao iskustvo ubijanja ili svjedočenja smrti vašeg suborca, isto kao i iskustvo napuštanja sela zbog neprijatelja, znajući da će ljudi biti zarobljeni ili ubijeni.

Usporedili ste Zorana s Erichom Marijom Remarqueom? Zašto?

Zbog vrlo osobnog iskustva koje čitatelji dožive nakon knjige.

Također ste rekli da bi film slobodno mogao biti sirijski film da ste sirijski producent?

Kao što sam rekao prije – svi ratovi su isti. Zemlja, nafta, religija, povod, litij – samo razlog, ali srž onoga što mislim pod “istim” je kako se ljudi osjećaju prije, za vrijeme i nakon bilo kojeg rata. Namibija, Somalija, Sirija, Hrvatska, Ukrajina – svi smo mi ljudi koji pate zbog rata.

Film želite dovesti na međunarodnu razinu. Kako to planirate izvesti?

Prilično smo iskusni u koprodukcijama. Većina filmova koje radimo su međunarodni. U slučaju Blockbustera, to je više nego prirodna koprodukcija. Kombinacija umjetničkog doprinosa iz različitih država pomaže podijeliti ideju s publikom šire nego u lokalnom slučaju. Na kraju, naš glavni zadatak je postići što širu publiku. Krenuli smo od arthouse filmova prije 10 godina i korak po korak dolazili smo do filmova na visokoj umjetničkoj razini, ali za široku publiku. To je bio dug put i pogrešno bi bilo reći da je put od arthousea do mainstreama logičan za sve, ali u slučaju Vladimira Tykhyya, redatelja, to je jedini put.

Planirate hommage Zoranu Žmiriću s likom Antonyja?

Razmišljamo o tome da Antonyja učinimo Hrvatom umjesto Amerikancem. Priča o Zoranovom životu nekako se može prikazati kroz taj lik. Prvo moramo napisati lik, nakon što razgovaramo sa Zoranom, ali vidimo potencijal u tome.

Želite dobiti podršku, a ne novac od HAVC-a. Zašto?

To je logično za mene. Čak i nakon što smo dobili informaciju da je komisija HAVC-a tri puta odbila film temeljen na ovoj knjizi. Kao što naše društvo mora podržati film, tako i HAVC mora prihvatiti ovaj dio povijesti i pogled iz ovog ugla. Umjetnost je puno jača od politike. Rat je rezultat aktivnosti političara, umjetnost je način da se ljudima govori istina. Radi umjetnost, tko jebe političare – to je neka vrsta našeg mota od samog početka.

U razgovoru ste mi istaknuli da postoji puno načina da se dobije novac. Kako planirate dobiti novac i kako planirate uključiti Njemačku, Francusku i Norvešku? (govorili ste o tim zemljama)

Te su zemlje bile primjer kao zemlje orijentirane na koprodukciju. Razvijena filmska industrija pomaže u razvoju talenata, profesionalaca. Ali u našem slučaju to može biti i SAD ili Kanada. Zadnja dva filma koja smo napravili bila su u koprodukciji sa SAD-om, jedan s Kanadom.

Kada planirate započeti sa scenarijem? 

Premijera našeg posljednjeg filma, Lethal Kittens, u kinima je bila 30. siječnja.  Tjedni prije premijere prilično su intenzivni pa se nekoliko tjedana nakon toga teško “prebaciti”. Mislim da će pisac / redatelj započeti svoje putovanje Blockbusterom u ožujku. Neke ideje koje bilježi dijeli sa mnom s vremena na vrijeme, ali prvi nacrt scenarija igranog filma radi nekoliko mjeseci u miru. Nadam se da ćemo krajem svibnja sa Zoranom i potencijalnim koproducentima moći razgovarati o prvom nacrtu.

***

I snimit će se film, busat ćemo se u ponosna hrvatska prsa kako je Žmirić naš, ali žalosti me da mnogi ni tada neće shvatiti da je Žmirić pisac svjetskih razmjera, i da je na prvom mjestu građanin svijeta. Iako je, kada je trebalo, onih ratnih devedesetih uzeo pušku u ruke i praktički iz kultnog riječkog Palacha otišao kao mulac rocker na bojišnicu sanjati slobodu. Ali to je već neka druga priča, koju on nikada neće isticati.  

Objavljeno na RIportalu

Express, 21.02.2020.

Vjerujem kako će novi roman Miljenka Jergovića “Herkul” brojne čitatelje ovoga pisca donekle zbuniti, jer u njegovu dosadašnjem stvaralaštvu predstavlja iznimku. Dolazi nakon “obiteljskog ciklusa” koji čini nekoliko romana, a koji je možda vrhunac dosadašnjeg stvaralaštva ovoga pisca. Međutim, toj zbunjenosti nema mjesta, jer je još tamo krajem 90-ih Miljenko Jergović u jednom od književnih časopisa, ne sjećam se više u kojem, objavio odlomak iz distopijskog romana koji nikad nije objavljen, a možda ni dovršen.

Vjerujem kako “Herkul” ponešto duguje tom “nenapisanom” romanu. Radi se o fascinantnom žanrovskom hibridu u kojemu susrećemo jednog potpuno novog Jergovića, a u kojemu je istodobno sačuvano sve ono po čemu je ovaj pisac prepoznatljiv. Iako Jergovićev roman prikazuje društvo bliske budućnosti kao karikaturu sadašnjosti, ovaj roman ipak nije moguće okarakterizirati kao distopiju, pa i zbog jednog formalnog razloga: Jergovićevo društvo nije ni naizgled savršeno, što je jedan od ključnih kanona ovoga žanra.

Satira, distopija, alegorija, alternativna povijest, sve su to žanrovski elementi koje Miljenko Jergović na jedinstven i bešavan način sklapa u mozaik u ovom kratkom romanu. Ako bismo u izvedbenoj formi tražili nekakav “najmanji zajednički nazivnik”, onda je “Herkul” najbliži nekakvoj soft verziji postapokaliptičnog romana. Međutim, forma je Jergoviću, kako je to slučaj s dobrom književnošću, poslužila samo kao okvir u koji je nenametljivo utkao neke svoje opsesivne motive.

Ako biste morali opisati ovaj roman u nekoliko riječi – ja bih ga okarakterizirao kao roman o mržnji. Pišući o Jergovićevoj “Selidbi”, spomenuo sam kako je za dubinsko razumijevanje ovoga pisca vrlo važno poznavati kontekst u kojemu se njegove priče događaju. To vrijedi i za ovaj roman, bez obzira na to što se njegov završni čin događa u Hrvatskoj. Jergović je, na primjer, u “Herkulu” obradio jednu od najvažnijih “sarajevskih priča”, onu o odlascima iz grada.

Ratni i poratni odlasci iz Sarajeva, što je pogotovo vrijedilo za Srbe i Hrvate, iz vizure onih što ostaju doživljavani su gotovo kao čin izdaje. Brojne su osobe iz javnog života u poratnom razdoblju stigmatizirane zbog toga što su napustile grad. Međutim, sličan tretman nisu imali “patrioti”, pa ni oni koji su rat proveli u debelom “zaleđu”, u Ljubljani ili Instanbulu na primjer. Štoviše, ti su nakon povratka u grad postali svojevrsna mjera stvari. O svemu ovome govori Jergovićev roman.

Ta priča ispričana je preko narativne linije o Zoranu, bosanskom Srbinu, koji je u mnogim detaljima i svojevrsni piščev alter-ego, a koji odlazi iz Sarajeva, u kojemu je proveo rat, u Beč. To je priča o ljudima koji su rođeni u tom gradu, tu se formirali, i koji su otišli iz grada koji se u međuvremenu promijenio i koji više definitivno nije “njihov”. Taj sudar starog, idealiziranog svijeta i onog novog na najbolji način opisuju dva pasusa iz romana, jedan koji tematizira odlazak iz grada i drugi koji je vezan za “povratak”.

“Nikad nam, za cijelog rata, nije u priču došlo da idemo. Ni kad je najgore bilo, ni kad su puncu pretresali stan, ni kad su ga odvodili na kopanje rovova, ni kad smo ona pa ja shvatili da u Sarajevu nije više isto zoveš li se Ahmo ili Zoran”, kaže Jergovićev Zoran pojašnjavajući svoj odlazak iz grada.

S druge stane, povratak nije moguć: “A to što smo taj rat u nekakvoj, uostalom uveliko precijenjenoj, stvarnosti proveli u Sarajevu, pod srpskim mecima, minama i granatama, odigravši bez vlastite svijesti i saznanja uloge muslimana, valjda onih koji su pobjegli prije prvog ispaljenog metka, tek to pred prijetnjom ovoga fantomskog straha nije značilo ništa. To je samo dodatno naglašavalo našu krivnju”.

Položaj manjinaca u većinskim sredinama, nažalost, vrlo je malo tretiran u ovdašnjim književnostima. Ovaj roman to na neki način ispravlja. Ta svojevrsna izopćenost na manjince djeluje izrazito destruktivno, dovodeći ih u stanje potpune konfuzije i otuđenosti od jedinog svijeta koji smatraju svojim.

Zoran na jednome mjestu spominje sarajevske Srbe koji su rat proveli u opkoljenom Sarajevu, a koji “danas mirne duše i srca govore da su Karadžić i Mladić bili u pravu”. O Jergovićevu zanatskom umijeću ne treba trošiti riječi. Kao dobar primjer može poslužiti opis poratne depresije koji je također jedna važna bosanskohercegovačka tema.

Netko je jednom napisao, ne sjećam se više tko, kako su nekoliko godina nakon rata počeli naglo umirati “oni koji su mislili kako su preživjeli rat”. Jergović to apsolvira u nekoliko rečenica, koje mogu stajati same za sebe, kao poetski uradak: “Tih godina geleri su isplivavali iz živih tijela. Neko bi vrijeme ostajali ispod, a onda bi probijali kožu i izlazili van. Bilo je to kao kad djeci ispadaju mliječni zubi”.

“Herkul” je ponajprije roman o mržnji, odnosno o dva njezina autohtona oblika, o specifičnoj, lokalnoj mržnji koja mijenja lice grada, a koja posredno određuje tragičnu sudbinu Jergovićeva glavnog lika, Zorana, i onoj drugoj, globalnoj, koja je jedna od glavnih karakteristika današnjeg vremena, koja u romanu pokreće spiralu zločina u Hrvatskoj iz bliske budućnosti, a kojoj kao okidač posluži kvalifikacijska nogometna utakmica za odlazak na Svjetsko prvenstvo između Hrvatske i Srbije.

U principu se radi o jednoj apokaliptičnoj projekciji o tome što bi se dogodilo kada bi se virtualna mržnja s interneta i društvenih mreža prelila u stvarnost, što je u današnjem društvu, nažalost, mnogo bliže stvarnosti nego znanstvenoj fantastici te je ovaj roman u tom segmentu iznimno uznemirujuće štivo.

Roman je strukturiran u tri narativne linije. Prva prati Zorana, bosanskog Srbina, koji sa suprugom odlazi iz Sarajeva i postaje uspješan Bečlija. Ova linija je najvećim dijelom ispripovijedana u klasičnom jergovićevskome maniru, ali kao cjelina odudara gotovo od svega što je Jergović dosad napisao.

To je zbog toga što Jergović tu unosi novine u svoje pismo, prije svega humor i žanrovske elemente, od kojih je najdojmljivija alternativna povijest izmišljene slovenske punk grupe Albert Fish, nazvane po američkom serijskom ubojici, silovatelju i ljudožderu Albertu Fishu iz prve polovice 20. stoljeća, što je po mojemu mišljenju najbolji dio ovog iznimnog romana. Jergović to radi po uzoru na Roberta Bolana, koji je ovaj književni postupak doveo do savršenstva (“Nacistička književnost u Americi”).

Jergović pripovijeda o subverzivnom koncertu Alberta Fisha u Sarajevu koji je medijski napuhan do razine “potkopavanja temelja socijalističkog poretka”, čime je pisac na neki način “modificirao” predratnu mitologiju zajedničke države, premjestivši “Janšinu štafetu” iz Ljubljane u Sarajevo. O tom događaju je “slavni sarajevski pisac, danas stanovnik Beograda” napisao roman “Gladni dani na Mejtašu”, “koji je preveden na desetak jezika i nagrađen Ninovom nagradom za književnost”.

Ova intervencija ima još jednu vrlo važnu ulogu u strukturi romana, jer je piscu omogućila da poslijeratni grad sagleda iz nekog novog, objektivnijeg kuta, neopterećen okoštalim prijeratnim stereotipima.

Druga narativna linija, ona o bosanskom Hrvatu Anti Gavranu Ćumuru, dvostrukom generalu, Hrvatske vojske i HVO-a, ispričana je u potpuno drugačijem registru od ove prve i dijelom se također događa u Sarajevu. Radi se ponajviše o nekakvom miksu groteske i alegorije. (Herkul, po kojemu je roman dobio naziv, mentalno je retardirani sin Ante Gavrana, kojemu je otac dao ime po poginulom suborcu.)

U trećoj narativnoj liniji, koja je neka vrsta markezovske “kronike najavljene smrti”, Zoranova i Ćumurova sudbina se fatalno isprepleću, i to u opustjelom turističkome mjestu Brižnik, koje se nalazi 50-ak kilometara udaljeno od Splita, u trenutku kad je Srbija povela u nogometnoj utakmici protiv favorizirane Hrvatske.

Ukratko, “Herkul” spada u one čudesne male-velike romane, koji su mali samo po opsegu, a veliki po svemu drugom, prije svega po važnim književnim motivima koji su uvjerljivo prikazani na malom prostoru, što je iznimno književno umijeće.

Gađaju Kineze kamenjem i viču: Korona, Korona.

Kinezi prolaze u istočnjačkom miru i sabranju. Ljudi su došli preko svijeta u turizam i sad im je ovo doživljaj. Kamenovanje.

Oni s kamenjem u rukama i strahom u srcu znaju da je Kineza mnogo. Umre li jedan, umre li ih hiljadu i sto hiljada, Kineza ostaje milijardu i dvjesto.

A njih je s kamenjem jedan, i jedan, i jedan.

I svaki ima ženu, djecu, brata ili sestru. I svaki je različit.

Kinezi su svi, međutim, isti.

Malaksao, svi me mišići bole, osjećam zimicu oko bubrega i niz leđa. U grlu strug, kašljucam, iz pluća se pa u bronhije širi tupi bol. Ili je to, možda, tupa bol?

Tako je otkako su stigle vijesti o prvom zaraženom.

Bolest ne napreduje, ali ni ne prolazi.

Znam, ako bih otišao u bolnicu, rekli bi da sam bolestan.

Ovako neće.

Dnevnik jednog penzionera/70

Pred vratima sam nebodera, pod jednom rukom mi je paket s dvadeset i četiri rolne toalet papira, u drugoj dvije pune vrećice stvari iz dućana. Dok trećom rukom pokušavam naći ključ, čujem zujanje, netko je elektronski otključao ulaz. 

Dočekuje me susjed, jeste li čuli, kaže, pojavio se prvi. 

Je li, odgovaram, to smo i očekivali. Nije to ništa, domećem, ali nije da nije, ako je po njegovom izrazu lica.

Šta će sad biti, pita, jer ja sigurno znam. Ništa, govorim, sve vam je to još jedna sezonska gripa.

Amerikanci, odgovara. Jednom je stranom lica u mraku, drugom slavodobitno sijeva.

Ma kakvi, kažem. Ali uplašeno. Kao spora pustinjska zvjerčica pred kojom je stampedo.

Da, da, kaže on, vidite kakve su boleštine izmislili u Africi. A sad je na nas red.

I zadovoljan se vraća u stan. Kao da je upravo ozdravio. 

U jednom od brojnih razgovora za medije, Paolo Sorentino kaže da ne voli modernu umjetnost jer emocije stavlja u drugi plan. Pretenduje da okupira konzumentov mozak, a umjetnost o kojoj moraš da razmišljaš za njega nije umjetnost. Zato pitanje da li vjeruje u Boga, koje se reditelju planetarno popularne serije Mladi papa, često postavlja, postaje poptpuno irelevantno. Kaže da ne vjeruje, ali da ne može da objasni zašto ga ta pitanja okupiraju i da istinsku kulturu vidi isključivo u religiji. Iako, „ne vjeruje“.

Upravo to što ne može da objasni, a progoni ga, umjetnik ima sreću, neko bi vjerovatno rekao i prokletsvo, da može da prikaže. On otjelotvoruje okupiranost (u koju vjeruje ili ne), i razgolićuje temelje svoje stvorene prirode iz kojih izvire Istina, ni ne pitajući ga. On, u stvaralačkoj ekstazi, kako bi to nazvao Berđajev, postaje provodnik božanskog što ni malo ne umanjuje njegovu ulogu, niti mu oduzima značaj. Taj provodnik ukazuje na njegovu genijalnost koja je, opet Berđajev, drugi religizoni put, po vrijednosti jednak i jednako dostojan putu svetosti. I to samo iz jednog razloga, jer iskušava patnju i tragediju.

Fasciniran Vatikanom i ličnošću pape u bijelom, koga je, kako kaže, kao mali, zamišljao kako skija kroz mračne hodnike Vatikana, Sorentino gradi jednu savršeno iznijansiranu fiktivnu priču o tajanstvenom mladom i skandalozno intrigantnom poglavaru Rimokatoličke crkve. Nema relizma u seriji. Realizam u filmskoj industriji, prema Sorentinu, vodi isključivo ka rijaliti stvarnosti, a ima li šta udaljenije od Istine?! Njegov glavni junak kipi od umjetničkog naboja, od same uvodne špice u kojoj papa, i sam umjetničko djelo, prolazi pored izabranih djela velikih majstora nonšalatno namigujući dok prati kometu koja, upečatljivom simboličnošću, obara nekog od njegovih prethodnika. On ostavlja bez daha, najčešće u bijelom, u scenama baroknog osvjetljenja, okružen crnilom i skarletom svoje kurije.

Čak i ako vas pitanja koju umjetnik kroz seriju, vjerno sljedujući svoju okupiranost, postavlja, ni najmanje ne interesuju, teško je ne ostati prikovan uz fotelju, zadivljen scenom i fotografijom. Bog se, kroz vijekove, proslavljao ljepotom koja zamrznuta iza zidina Vatikana i nema nikakvu drugu funkciju do proslavljanja. Prebacujući je iz hramova, muzeja i vatikanskih fundusa, na filmsku traku Paolo Sorentino upravo to i čini.

Ako ljepota ima silu i moć koja će spasiti svijet, sasvim je sigurno da ona može da djeluje i u suprotnom pravcu. Da ima oštricu. U seriji Mladi papa, ona sječe opitom koji je uvijek moćniji od filozofije i u stanju je ili da nas natjera da izdamo sve ideologije za koje smo mislili da smo u stanju da umremo ili da nas u toj spremnosti na smrt dodatno utvrdi.

Vrlo spontano prenoseći tragediju koju iskušava, reditelj nas vodi do istorijskih posrnuća crkve, ali na način da nismo sigurni da on kao umjetnik uopšte sluti koja će vrata sve otvoriti.

Nedokučivost pape kao izraz pobune protiv svjesno potisnutog misticizma bez koga crkva gubi svoje istinsko biće i pretvara se u administrativni aparat zadovoljenja masovnih „religioznih“ potreba, neophodna je da ne bi, kako se to u jednoj vrlo upečatljivoj sceni smrti jednog od kardinala naglašava, i sama crkva umrla od starosti. Jer starost nije, kako se olako shvata, čvrsti konzervativizam i slijepo sljedovanje naučenim formama. Već upravo suprotno – starost je popuštanje pred banalnošću, raslabljene kočnice na strmoglavom putu ka ničemu. Starost se prepušta, a mladost procjenjuje, svoju snagu usmjerava na razlikovanje duhova i udahnjujući čvrstinu u oronulo tijelo sljeduje Predanju.

Vatikan simbolički pretstavlja granice crkve, njenog aparata, a istovremeno i vrt spasenja i zatvor onih koji su svoje živote posvetili Bogu. Vrlo često se u seriji među ličnostima postavlja pitanje priziva, motivacije i odluke da se život odredi crkvenošću. Samo to pitanje jeste jedna od misli vodilja čitave serije. Zašto neko odluči da se izoluje od svijeta, da li su miris tamjana, svila, tišina i primrak zaista privlačniji od, kako kardinal Disolijer u jednom momentu kaže, smrada života koji mu je draži od svega toga. I odgovor koji dolazi sa većine strana jeste ili strah ili nemogućnost izbora (ponovo iz straha) koji bi se možda mogli i shvatiti kao predodređenost. Samo jedan junak, oštećeni, duboko ranjeni, i takođe uplašeni, karinal Gutijerez, jasno govori o božanskom prizivu na čemu mu i sam papa zavidi. Jer ako postoji sjećanje na priziv trebalo bi da znači da je crva sumnje, tog najjezivijeg demona u životu svakog vjerujućeg čovjeka, lako umrtviti.

Gord, narcisoidan, melanholičan, papa je istovremeno magnetski privlačan. On je ironičan (ironija je čest duševni analgetik), nadumstveno mudar i osjećajan za bol. Ali svijet ga ne interesuje, ne podnosi oduševljene mase, sa prodornim plavim očima, savršenog tijela koje održava vježbanjem, on ne dozvoljava da bude viđen i obožavan. Vidiljivost, za njega, ne pretstavlja dokaz prisustva. I Bog je nevidiljiv.

Naravno, neke slike i aluzije su očigledne. Kontroverze oko haritativne djelatnosti Rimokatiličke crkve u zemljama trećeg svijeta, ili problemi u Latinskoj Americi. Ali, iako ih stavlja pod lupu, reditelj im daje rješenje u vrlini kroz čvrst i nepokolebljiv stav istovremeno krhkog, tvrdoglavog, sujetnog i jednom rječju neobjašnjivog pape.

I samo ime koje mu dodjeljuje, takođe ukazuje na tajanstvenost i kontorverzu. On je svojeglav, i promišljeno i provokativno imenom bira da bude nasljednik pape za koga se ne može zasigurno ustvrditi da li je bio svetac ili zločinac.

I to je ono na čemu insistira. Na tajni. Na onome što se ne vidi i ne može se pouzdano utvrditi. Papa koristi svoj položaj, hvata sve konce koje može da uhvati, ali nikada pouzdano niste sigurni, posmatrajući ga, da li su stvari u koje je tako siguran posljedica djelovanja njegovih doušnika ili njegovih nadprirodnih darova. On sve zna, siguran je u svoje poteze i ne pravi kompromise sa nedostojnim, tj. sa svijetom.

Pred beskompromisnošću, mogli bismo reći, padaju maske, ali dešava se i više od toga, osvjetljava se mrak melanholičnih „stubova“ crkve. Ono što kriju blještave odežde, isplivava iz rembrantovskog sumraka genijalne fotografije u režiji Paola Sorentina.

Sve ličnosti koje okružuju papu (ako izuzmemo lijepu pretstavnicu za odnose sa javnošću koja, unatoč tome što je obrazovana na Harvardu i svojom pojavom ukazuje na određeni sekularizam, ne krije svoje oduševljenje papom) su zatvorenici. Najlakše bi bilo proglasiti ih zatvorenicima crkve, svog životnog izbora ili straha, koji uglavnom ni ne kriju ispovedajući jedni drugima nemoć pred spoljašnjim svijetom, ali zatvor kome pripadaju i iz koga ne istupaju je prvenstveno njihova prošlost. Ropstvo ličnoj, nesazreloj i neprerađenoj prošlosti se krije iza prividnog ropstva u odnosu prema Bogu i njegovim zapovijestima. I sam papa je rob odbačenosti od roditelja, vječito povrijeđeno dijete koje odbija da odraste i čija strogost se često graniči sa najobičnijim inaćenjem.

Međutim, da li je ta, nazovimo je „nezrelost“, toliko loša? Ne poziva li nas Hristos da budemo kao djeca? Ne podrazumeva li to i inaćenje, i durenje, i tvrdoglavost, ali istovremeno i moć oduševljavanja, radosti i istinske čiste, ničim isprljane ljubavi? A samim tim i vjere. Zrelost ka kojoj neprestano pretendujemo može nas učiniti savršeno moralnim ili religioznim, ali dijete koje smo pod maskom zrelosti uspjeli da sačuvamo jedino nas može održati u istinskoj vjeri.

Od prve do desete epizode, papa doživljava transformaciju, omekšava kroz stradanje, gubitak najbližih prijatelja, i prije svega zbog sopstvenih grešaka (zbog tragedije koju je izazvao rigidnošću), prolazi kroz svojevrsnu metanoju, ali ostaje dosljedan svojoj samoći, napuštenosti i sumnji u kojoj je jedino blizak sa Bogom. Sljedstveno tradiciji zapadnog misticizma, koja Paolu Sorentinu definitivno nije u potpunosti strana, upravo to užasno, gotovo nenosivo breme bogoostavljenosti (tamna noć duše, kod Sv. Jovana od Krsta) zapravo znači da je Bog baš tu negdje vrlo blizu.

Serija Mladi papa je igra jednog genijalnog umjetnika koji na početku svog literarnog prvenca, romana Svi su u pravu, nakon što na nekoliko strana kroz usta glavnog junaka navodi šta sve ne voli tjerajući nas da (smijući se pri tome) pomislimo da taj čovjek ne voli baš ništa, kaže da ipak postoji nešto čemu je naklonjen. Voli nijanse. I upravo tu ljubav je savršeno oslikao u svom ostvarenju o mladom crkvenom poglavaru, jer bez osjećaja za nijanse ne samo što nije moguće prikazati bilo kog (vjerujućeg) čovjeka, već ni dobrotu. I ona se krije u nijansama, zajedno sa maštom i igrom, zahvaljujući kojima Paolo Sorentino svojim jedinstvenim senzibilitetom gradi jedan velelepni filmski hrišćanski hram, i to na slabostima crkve koje ne krije, jer se moć Ljepote tako kristalno jasno uzdiže iznad njih.

Mogla bih da citiram pregršt rečenica koje su me pogodile i prikovale za ovo umjetničko djelo, ali završiću tekst sa mišlju, izrečenom kroz usta mladog pape u razgovoru sa jednim od mnogih svojih dobrih kardinala:

Dobrota bez mašte je samo čisti egzibicionizam.

teologija.net

Nježno, polako, pažljivo, moglo bi se učiniti kao da je iskusni, zavodnički uvod u ljubavnu igru, pogotovo zato što se odmah susrećemo s Njom i s Njim, koji također odmah, u prvoj rečenici, dobivaju imena, prosto, ako nije baš primjereno reći: drsko jednostavno, a ono će biti: previše jednostavno, uvlači nas Miljenko Jergović u pripovijedanje o kome unapred ništa ne znamo. Baš je „uvlači“ prava riječ, nekako se dade naslutiti iz saznanja da Oni iz Beča kreću oko jedan zato što Ona nije mogla ranije iz biroa; ne kazuje autor zato što nije mogla ranije izaći iz biroa, izostavljanjem riječi i radnje koja se podrazumijeva sprema nas na vihor, kovitlac događaja, osoba, mjesta, životnih priča, i tek će se kasnije potvrditi kako bi riječ „uvodi“ uistinu bila preblaga i premirna za ono što slijedi.

Naslov nam ništa ne govori, nije to Sarajevo, plan grada, ili: Levijeva tkaonica svile, Selidba, Hauzmajstor Šulc ili Otac, kad preko samog naslova, kao preko staklenog mosta koji povezuje dva ruba provalije, svejedno da li vodene, šumovite ili stjenovite, ipak dobivamo manje ili više suptilan nagovještaj o čemu bismo mogli čitati, što nas čeka s druge strane mosta. Ali – Herkul – ništa ne govori, asocijaciju na junaka iz grčke mitologije treba odmah odbaciti, nije Jergovićev način komuniciranja sa čitaocem biti tako jednostavno i prosto, čak ni prostoprošireno, prepoznatljiv.

A i zašto bi Jergović posezao za tuđom mitologijom, tamo nekom, recimo, grčkom, morao bi se, ne možda, nego sigurno, pomučiti tražeći način kako ju približiti čitaocu, prije bilo kakve fabule objašnjavati tko su bili Zeus i Alkmena, Amfitrion i Hera, Euristej i Augije, a tko pak kretski bik, nemejski lav ili Herionova goveda. I ne bi bilo dovoljno samo konstatirati da su bogovi Herkula, nakon što je uspješno odradio dvanaest teških zadataka, primili na Olimp, a on se, uza sve to, još i oženio Hebom. Sve je likove i junake, dobitnike i gubitnike, bogove, kraljeve, svemoćne im rođake i niodkoga zaštićene podanike, Miljenko Jergović, kao suptilni i iskusni promatrač i tragač, našao i vidio u sveobuhvatnom kompletu domaće ovovremenske mitologije, tu, kraj njega, nije ju bilo potrebno pomno tražiti jer se na svakom koraku nudi hvatanju, uzimanju, prihvaćanju, grljenju i maženju, opet je neka ljubavna igra u trajanju, a kako i ne bi bila kad ta naša mitologija samo želi da joj se prizna vrhnaravna moć. I eto nas kraj Herkula! Tik uz njega, iza i ispred, na njemu, u njemu, u pogledu mu, neizrečenoj misli, neslućenoj namjeri, nerazumljivom pokretu. Nas čitalaca, nesigurnih u što smo se uputili onog trenutka u kome smo uzeli Herkula u ruke, s namjerom samo pročitati novi Jergovićev roman, naći malo topline u nečijim životnim doživljajima, ne moraju nužno biti autorovi, nama je važno pronaći sličnost, naježiti se od emocije podsjećanja na našu šetnju našim obalama, ulicama i uzbrdicama u našim nekadašnjim sarajevima.

Sad nas eto u novom, drugačijem, neobičnom i neočekivanom stvarno-izmišljenom djeliću konkretnoga svijeta, obgrljenih Herkulovim ogromnim rukama, stegnutih u njegov zagrljaj, ugniježdenih u njegovom krilu, učvršćenih njegovim bedrima, smanjenih pritiskom njegovih stopala – on nam garantira stanje nepokretnosti i položaj stabilnosti, e sve da bi nas spasio, sačuvao od bilo kakve iznenadne promjene u kojoj se ne bismo snašli, sve je naše pod njegovom kontrolom i mi možemo biti najsretniji dio ljudskog roda na kugli zemaljskoj, a bogme i šire, nije moguće da isti takav, ili sličan našem Herkulu, postoji još u bilo kom svemirskom sazviježđu. Ako je još itko toliko nezreo, nerazuman i nepametan, pa bi eventualno krenuo raščlanjivati, a to bi značilo secirati Herkulove namjere i postupke, taj je unapred trajni i vječni gubitnik; Herkul će ga svakako nadživjeti i jedino on će ostati upamćen, svi drugi su samo figure od blata, postojane u jedno ili dva godišnja doba, jesen i zimu, prva mijéna ih uništava, razvodnjava, otplovljava, i već u trećem i četvrtom godišnjem dobu kao da nikad nisu postojali.

Naš Herkul nema potrebu nama prijetiti svojom nadnaravnom snagom, jer mi smo svjesni da smo u potpuno novom stanju kojim vladaju drugačija pravila igre, samo snaga, samo snaga… i samo moć, samo moć…; stoga je i nama, njegovim podanicima, bolje ne pokazivati kako povremeno umijemo i razmišljati. Na to nas dovoljno uvjerljivo, sigurno i eksplicitno upućuje samo ime glavnog junaka.

Da, mogao je Jergović junaku dati i neko drugačije ime, roman nasloviti sa stotinu drugih riječi a da je sadržaj identičan ovom izvornom, mogao je naslov biti, recimo, Albert Fish, Kasim, Vratnik, Strašni, Nikšić, Ćumur… sve su to likovi, svojevrsni junaci romana. Uostalom, ako ćemo Herkula samo čitati kao roman u kom čekamo i pratimo što će se sljedeće zbiti, onda moramo zaključiti da Herkul, zapravo, i nije glavni lik romana. Tom skrajnutom konstatacijom ne želimo uplašili budućeg čitaoca – neka ne sumnja, roman vrvi događajima, putovanjima, gradovima, poslovima, susretima, dolascima i odlascima, smrtima i ljubavima, bitkama i ratovanjem, ambasadama i policijama, epidemijom trbušnog tifusa, nogometnim utakmicama, saobraćajnim nesrećama i sudskim procesima za verbalni delikt – skoro nevjerojatno da je na samo 163 stranice – pogotovo što smo navikli na možda čak i manje radnje, što nikako ne znači i manje zanimljivog sadržaja, u znatno obimnijim Jergovićevim romanima – približeno nam, i to vrlo dokumentarno, sigurno, bez truna sumnje je li baš tako bilo, mnoštvo situacija od kojih bi svaka mogla izatkati svoju jedinstvenu priču.

A priču nam nudi sve i jedan lik koji upada u radnju od prvih, Jergovićevo-Herkulovih riječi: „Zeko hop, zeko hop!“ do posljednjih, Jergovićevo-Gabrielle von Mackensen riječi romana „Lice mu se raširi u osmijeh, još širi, pa najširi, i Herkul poče da govori“. Između te dvije rečenice: bajka, crtani film, ljubavni, erotski, kriminalistički, ratni, muzički, film ceste, tragedija i komedija, dokumentarac i znanstveno-fantastični film … s vrhunskim glumcima u kadrovima i epizodama što ih samo nadnaravna mašta može osmisliti – nadnaravna zato što nam sve djeluje poznato, kao da smo i sami bili akteri u konkretnoj sceni. A nismo. Samo proživljavamo svoje osobne mitologije, Jergovićevim junacima slične, historijski bezvrijedne, ali lično – herkulovske.

Kako bismo, samo u natuknicama, čitaocu približili sadržaj, drugačije nije ni moguće zbog, kako rekosmo, mnoštva isprepletenih, uvercanih i običnoj mašti nesagledivih varijanti razvercavanja i raspletanja događaja, reći ćemo da Herkula upoznajemo u nekim budućim godinama, u romanu navedenima kao 20..; budući da smo i sad u jednoj od tih mogućih godina, onda je izgledno da je prethodno napisano baš o nama, kao Herkulovim podanicima. Iz romana nadiru rečenice: Geleri su isplivavali iz živih tijela. / A onda jednoga dana čovjeku dozlogrdi da živi kao brodolomnik. / Jesi li se ti to vratio? Pitanje nije naglas postavljeno. / Što će nama Hrvatska do Drine, evo da nam je sad džabe daju? / Meni su hrvatske institucije upropastile sina. / 31. kolovoz 20.. u Hrvatskoj nastupio je mir vojne hunte. Demokracija i Europa. Sve i da se želi, sadržaj romana nije moguće prepričati, zato što je u njemu zbijeno toliko puno događaja kojima međusobnu poveznicu nalazimo ponekad odmah, često kasnije, a najčešće unapred, dok to još i ne znamo; a sve teče kao mirna rijeka, tek tu i tamo poneki vir ili prepreka u obliku srušenog stabla a koju su napravili dabrovi sebi za dom.

Za čitaoca ostaje tajna je li Jergović u trenucima ispisivanja prvih riječi i rečenica znao, štono se kaže, uvod, razradu i zaključak romana. I zna li to uopće ikada ikoji veliki pisac? Sklonija sam mišljenju da ne zna jer, gdje bi onda ostale mašta i igra misli. Nego da je i ovaj autor imao na umu osnovnu nit koju želi razvući u svojevrsnu priču – poruku, u film – radnju, u situaciju – ponudu čitaocu, za koju on ima pravo pomisliti – tà zato je knjiga i pisana, da me podsjeti na ono moje od tad i tad. Stoga iznova, i ovim romanom, Jergović najprije potvrđuje koliko strastveno poštuje život, onaj, onakav i ovakav koji mu nudi neiscrpnu inspiraciju na svakom koraku, pri slučajnom susretu, ili mimoilaženju, u namjerno ili nenamjerno oslušnutom nečijem pripovijedanju, u bezazlenim tkoznačijim događanjima; sve viđeno, oslušnuto, dobačeno, uhvaćeno ili izgubljeno, naći će se u nekom njegovom pripovijedanju. Da li je moguće drugačije; odnosno, može li sve biti samo plod mašte?

Što god autor znao, namjeravao i želio prije početka pisanja Herkula, neka mi, bez pretenzija biti išta više od običnog čitaoca, bude dozvoljeno zaključiti: Kada i lik i naslov ne bi bili Herkul, onda to ne bi bio ni Miljenko Jergović. Bilo koja moguća Riječ – Naslov ne bi svjedočila o apsurdu protkanom bogatstvom likova i čudesnim događanjima vezanim uz njih, sve u univerzalnoj vratolomiji nepredvidivih zapleta. I sve stvarno, moguće, viđeno, odigrano, preživljeno, ili će se tek dogoditi, ispred nas je, čuči i čeka, sigurno da ćemo naletjeti. Zna: svakoga čeka njegov Herkul! Jači od razuma! Ne možemo mu, ovako nepametni, pobjeći. Jer smo, istovremeno, i svi mi nečiji Herkul!

Zato tek sada tumačenje i obrazloženje riječi „drskost“ s početka ovog osvrta: kao rijetko tko od onih koji danas pišu različito nazvanim ali suštinski istim jezikom, s varijacijama koje su postojale i onda kad se nazivao srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, Miljenko Jergović ima pravo na drskost jednostavnosti i običnosti uvođenja čitaoca u priču; ono što slijedi je vatromet i kad bi se on raspalio u prvim rečenicama, čitalac bi možda izgorio prije nego bi uspio pročitati Herkula do kraja. Iako bi to moglo biti transcendentalno sagorijevanje, ispunjeno uzvišenom spoznajom o čovjekovim mogućnostima, ipak bi bila grehota ne pročitati Herkula do kraja; u prvom čitanju roman se guta, tek u drugom i trećem čita. A jergovićevski vatromet traje!

Objavljeno na portalu XXZ magazin 9.02.2020

(https://www.xxzmagazin.com/odigrano-ce-se-tek-dogoditi)

Odlomak iz 2. dijela romana “Na Vrbasu tekija”

1. Fra Josip Markušić

Traje jedna od onih teških bosanskih zima. U Evropi vrije i ključa. Odjeci tih glasina dopiru i do fra Josipa, iako je nekoliko mjeseci ranije dao izbaciti radio iz sobe, kao da ga se sve to ne tiče, kao da više ne pripada tom svijetu niti on  njemu. Fra Josipove veze s njim bile su sve slabije. On je ostao nepovratno zarobljen u svom izgubljenom i potrošenom svijetu kojemu je toliko toga dao, a malo toga dobio zauzvrat. Kada o tome razmišlja, uvijek se javi neka gorčina, koja nije od jučer, već iz vremena kada je nastojao pomiriti dva nepomirljiva svijeta, fratarski i svjetovni, kada je bio svakome kriv, a nikome prav. Ta gorčina se javljala usprkos tome što je bio svjestan da drugačije nije moglo biti, jer su bila takva vremena, puna zamki i nedoumica. Stoga je čuvao za sebe još ono malo životne snage koja mu je preostala, a koja iz dana u dan kopni i nestaje: trošio je u miru posljednje ostatke života koji blijedi, nestaje i polako se gasi. 

Kod mlađih fratara ta previranja, koja su krenula u Francuskoj, bude nadu i vjeru u neki bolji svijet, iako on zna da to nije tako, da stvari drugačije stoje: taj strani, daleki svijet, ima malo doticaja s njima, s Bosnom, gdje može doći jedino iskrivljen i neprepoznatljiv, kao što je stoljećima sve dolazilo, kada se na tom putu izgubi ono najvažnije, a to što dođe nema više nikakve veze s onom grudvom snijeg koja je sve pokrenula. Ipak, shvaćao je te bučne mlade fratre i podržavao ih u tome, ponajprije taj njihov žar i borbenost, jer je najveći grijeh mladosti biti ravnodušan i nezainteresiran. I on je bio takav u njihovim godinama. Sada se sa sjetom i tugom sjećao svojih ranih tekstova, na koje danas gleda otprilike kao na stavove ovih mladih fratara čije su veze s vanjskim svijetom, za razliku od njegove generacije, bile jake i bliske. Radi se o borbi unaprijed osuđenoj na neuspjeh, ali od koje se usprkos tome ne smije odustati, bez obzira postoji li ili ne postoji svijest o porazu. On je vjerovao u ostvarivost svake rečenice koju je napisao, a vjeruje kako slično stoje stvari i s ovima što dolaze. Kako su samo u njegovim tekstovima zvonile velike i prazne riječi! Pisao je o promicanju “radničkih probitka” po duhu evanđelja i enciklici pape Lava XIII. “Blagosivat ćemo njihove žuljeve i samilosno im suze otirati.” Pisao je o pravednom društvenom redu, da se onaj postojeći mora promijeniti, ali po duhu evanđelja, “pravedno i polagano”. O borbenoj i aktivnoj crkvi koja treba okupljati radništvo u “kršćanske socijale”, te im na taj način “izbiti iz ruku nihilističke novine”. Pod tim “radništvom” Markušić je i tada podrazumijevao sve one neosviještene i izgubljene u svijetu koji se rađa, i koji se iz dana u dan mijenja i ubrzava. A uz to, sve promjene, od kada je svijeta i vijeka, kreću s vrha piramide i tu zastanu. Do onih na dnu, u čije ime se sve to kao radi, do kojih je fra Josipu najviše stalo, ništa od tih promjena ne stiže. Jedni odu, drugi dođu: Ono pas a ono mu brat. Osim krvave cijene koja se za to plati, jer su upravo ti s dna piramide ona lako zapaljiva slama koja hrani plamen svake revolucije, neosviješteno topovsko meso koje ide u susret vlastitoj sudbini kao stoka u klaonici. Sva ta previranja, ona koja su prošla, koja traju i ona koja će doći, prizivaju krv i patnju, jer drugačije ne može biti; svijet raste i razvija se, a ljudi u svojoj ljušturi ostaju isti, povodljivi i prijemčivi za svako zlo, zatvoreni u sebe kao u dobro čuvanu tamnicu.

Nekada je i on drugačije razmišljao, nekada su i njega slični događaji uvlačili u sebe, budili nadu i podizali očekivanja do neslućenih visina. Sjećao se živo i ustrajno svakog proživljenog trena nakon što je čuo vijest o atentatu na nadvojvodu Franza Ferdinanda. Preplavili su ga oprečni osjećaji: strah i nada. Nada da će svijet nakon nečega tako krupnog, nečega što se, uz to, dogodilo na njihovu kućnom pragu,  u Sarajevu, nekim čudom krenuti u pravom smjeru, iako je s druge strane osjećao strah, jer je znao kako ništa ne može doći samo po sebi. Svako dobro rađa se iz krvi i patnje, i svijet već stotinama godina živi po tom okrutnom mehanizmu, po kojemu se svaki gram osvojene i doživljene sreće krvavo plaća. Sjeća se tih podijeljenih osjećaja jako i do u tančine, iako je otada prošao cijeli jedan ljudski vijek. A uz to, tada nije znao ni djelić onoga što zna danas. Tu su i godine; da je mladosti čija krv vrije i ključa pritaknuti nešto od staračke mudrosti i skepse, svijet bi danas bio neusporedivo ljepše mjesto. 

Fra Josip leži na krevetu. Vid ga sve slabije služi, i sve oko njega lebdi u nekoj prozračnoj izmaglici koja se krivi, a po rubovima nejasnih oblika isijava neko nejako i žmirkavo plavetnilo. Vani je snijeg, sve je zameo i poravnao, i kada se fra Josip pridigne naslonjen na lakte i pogleda kroz prozor samostanske sobe koja gleda na Vrbas, vidi samo beskrajnu i tajanstvenu bjelinu ispod koje se ništa ne naslućuje. Ljeti je to okrajak sasušene ledine podijeljen oštrom linijom na dva dijela; na osunčani dio nastavlja se bez prijelaza drjemljiva sjena koja se onda pruža prema liniji horizonta i tu prelazi u krajičak vedrog i dalekog neba. To traje kratko; ruke mu u tom položaju učas odrvene, a kroz njih krenu trnci, te se tada ponovo spusti na krevet. Sačeka određeno vrijeme da se “mravi” koji mu kolaju damarima umire, pa onda sklopi oči. Pred njih mu izlaze poznata lica, koja dolaze i prolaze. To se iz dana u dan ponavlja, i svaki put izgleda isto; da se uvijek iznova posljednji put pozdravljaju. Neki se zadrže dugo, poput Jože Plečnika, fra Jaroslava Jaranovića ili fra Željka Džaje. Njih dvojica, fra Jaroslav i fra Željko, uvijek dođu zajedno. Drugi se zadržavaju nešto kraće: fra Ljubo Hrgić, Ivo Andrić, prota Milan Ilić, dok treći samo prođu, nezainteresirano i na brzinu, kao da ih nešto goni, poput fra Viktora Lovrenovića, Mehmeda Sarača, Petra Lacića, Mustafe Bibera ili Jovana Zobundžije. Navrati i Stipo Bilan, Krunoslav Muha… Većina njih su još uvijek živi, a nekih odavno nema. Većina živih su u poodmakloj dobi, na kraju puta, i to što su oni još uvijek živi, a ovi drugi nisu, nije nikakva njihova pobjeda, jer to što oni žive teško je nazvati životom; više je to sporo i nedostojanstveno dotrajavanje. Nijedan od njih mu ništa ne govori niti šta traže od njega, samo dolaze i prolaze.

2. Jože Plečnik

Najprije dođe Jože Pločnik. On ostane najduže. Prijateljstvo između fra Josipa Markušića i Plečnika započelo je u Beogradu prije gotovo četrdeset godina, kamo je Plečnik stigao po istom poslu kao i Markušić. Povezala ih je gradnja Crkve svetog Ante. Plečnik je stigao u Beograd par godina prije Markušića, da obiđe mjesto gdje su bosanski franjevci odlučili podići crkvu. Jednom mu je detaljno opisao svoj prvi dolazak u Beograd, a ono što mu je tada zaboravio reći, ili je to smatrao nevažnim u tom trenutku, napisao mu je u nekim pismima koje je u godinama koje su uslijedile izmjenjivao s fra Josipom. Tamo je stigao desetak dana uoči svetog Ante. Bilo je hladno za to doba godine. Zapuhao je neki ćudljiv vjetar koji je nanosio odnekle zadah truleži, upravo u trenutku kada je Plečnik iz zagušljivog putničkog vagona zakoračio u Beograd. To mu je bio prvi dolazak u taj grad, te se okretao oko sebe, na sve četiri strane, i promatrao konture krovova. Sve mu je djelovalo na jedan način novo, razbarušeno, ta čudna kombinacija sirotinjskih naselja i razmetljive arhitekture, što se moglo vidjeti jedino još u gradovima poput Beograda, koji brzo rastu i šire se na sve strane. Na stanici ga je čekala kočija. Kočijaš je bio sredovječni čovjek patničkog izgleda, ispijen i mrzovoljan. U jednom je trenutku, dok je ubacivao u kočiju Plečnikovu prtljagu, ružno podrignuo.

“Jutros sam za doručak pojeo nešto pokvareno, pa celo jutro, da izvinete, podrigujem”, rekao je, pravdajući se.

Plečnik je dok su se vozili znatiželjno promatrao oko sebe, prateći linije zgrada spram neba. To je prva slika grada koja čovjeku upadne u oči i po čemu ga se kasnije najživlje sjeća. Svidjelo mu se to što je vidio, nije tu bilo vitkih crkvenih tornjeva čiji su vrhovi parali nebo velikih evropskih gradova; bilo je u tom prizoru neke neumjerene oholosti, želje da se pokaže vlastita moć i veličina. A tu, u Beogradu, na susretu dva kršćanska svijeta, gdje jedan prelazi u drugi, nešto slično bi još više upadalo u oči, pogotovo stoga što to pripada samo jednima, koji su tu zanemariva manjina. A na sličnim mjestima, a slično je bilo i u Bosni u turska vremena, manjina ne žele privlačiti pozornost na sebe, pogotovo ne tim oholim tornjevima, oni bi najradije da kroz svijet prolaze nevidljivi, da koracaju kroz život na prstima, mali i nezamijećeni. U tursko doba fratri su najčešće putovali preodjeveni u građanska odijela. To je bila ta spasonosna “nevidljivost”, stapanje s okolicom, i tu mudrost su fratri nosili u kostima, u krvi, kao dio nasljeđa i način života, a nekada su slične sitnice odlučivale o životu ili smrti. Iz tog straha rađalo se i nešto dobro, plemenito, prije svega ta skromnost i umjerenost. Taj ideal skromnosti nekako se prirodno zalijepio za Plečnika kada je iz Ljubljane stigao najprije u Graz, pa u Beč. Tu, u Beogradu, kao da ga je ponovo pronašao, čistog i netaknutog, koji kao da je mirovao u nekom mračnom, nedostupnom kutku, pa isplivao na svjetlo dana. (U godinama koje su uslijedile Plečnik je taj svoj ideal oplemenio u susretu s bosanskim fratrima.) Želio je da se to osjeti i na njegovim građevinama, jer svaka građevina je ujedno i odraz lica njenog graditelja. Vjerovao je kako postoji neka dublja, tajna veza između ljudi i oblika, nešto atavističko što u jednom trenutku iz onog nesvjesnog ispliva na površinu. Sve to prolazilo je kroz Plečnkovu glavu dok je kočija kloparala beogradskim ulicama.

Jože Plečnik je rođen u Ljubljani. Bio je po svemu prosječan, osim po jednoj stvari, po kojoj se izdvajao: još sa deset godina mogao je u glavi zamišljati složene oblike kako se okreću oko svoje osi, te zamisliti njihovu zrcalnu sliku. Također, mogao je velikom brzinom ispisivati na papir zrcalnu sliku riječi, isto ono što je radio s oblicima i jednostavnim geometrijskim tijelima. Ta njegova vještina izazivala je divljenje, a kod njegovih roditelja i određenu nelagodu. Ta nelagoda potjecala je od toga što su njegovi roditelji bili pobožni katolici, a ta dječakova vještina je pomalo podsjećala na magiju, na što je uistinu nalikovao onaj tren kada Jože stavi papir ispred zrcala, pa se u njemu ukaže ispravno napisana riječ. Kasnije, kada je stigao u Beč kod Wagnera, ta mu je vještina bila od velike koristi, kod nacrtne geometrije, na primjer: Plečnik je s lakoćom rješavao složene prodore geometrijskih tijela jedno u drugo, poput prodora stošca u piramidu, ili piramide u valjak. Nije to morao raditi po uvriježenom matematičkom postupku, već je taj prodor vidio u svojoj glavi, te je naknadno povlačio ravnalom linije, čisto da se stvori dojam da je do tog presjeka došao na traženi način, na čemu je Wagner insistirao.  

Plečnik je imao jednu skrivenu strast za koju nitko nije znao, a koju je krio kao zmija noge, nešto u čemu je nalazio veliko veselje i ugodu, toliko da bi ponekad pomišljao da u tome ima nešto grešno, iskvareno, jer je u dubini svoga bića, fatalno određenog strogim katoličkim odgojem, svaku ugodu nesvjesno povezivao s grijehom. To je ono u katoličkom odgoju što tjera čovjeka da zatomi u sebi sve ono što ga čini sretnim, jer ta sreća, kratkotrajno zadovoljstvo, ima sama po sebi auru grijeha. Pa sve i da nema, tko zna: uvijek treba biti na oprezu. Promatrao je velebne zgrade po evropskim gradovima, one koje bi mu svojom ljepotom i skladom zapele za oko, među kojima je bilo i onih nepoznatih, nezamijećenih, zapravo je najveći užitak nalazio u sličnim građevinama, i usput pokušavao preko njih ući u um njihova tvorca, zamišljajući misli koje im se roje glavom dok na papir unose neke smjele linije i oblike koji bi ga posebno zadivili, zamišljajući ih pritom u njihovoj stvarnoj veličini, onoj koju gleda pred sobom. Usprkos svojoj suzdržanosti i asketizmu, na jedan zbunjujući način ga je privlačilo sve ono od čega je zazirao u životu; novi oblici i ideje u kojima nije bilo ni trunke suzdržanosti i strogoće. Ponekad je znao napraviti neku jednostavnu skicu ugljenom, povlačeći po papiru što deblje linije, pa bi ih onda mahinalnim pokretom dlana razmazao, pa potom dugo promatrao oblike koji bi tom prilikom nastali, kao da će se iz toga, iz puke slučajnosti, izroditi kakva nova ideja. I u tim prilikama se javljao onaj osjećaj da čini nešto grešno i neprimjereno, kao da ta ideja, ako se ikada i ukaže na papiru, ne pripada njemu, da prisvaja neki viši, njemu nedostižni smisao. Najviše se divio smjelosti da se povuče linija tamo gdje je nitko ne očekuje, a što se poslije pokaže ispravnim, jedinstvenim, iako je sam zazirao od nečega sličnog i užasavao se svakog iskakanja iz zadanih okvira. Slične misli, kao kroz maglu, prolazile su mu kroz glavu cijelo vrijeme dok je izrađivao skice za beogradsku crkvu. 

Fra Josip je Plečnika prvi puta upoznao u Sarajevu, gdje je stigao na njegov poziv. To se dogodilo nakon što je fra Josip pogledao idejne skice za crkvu, te ih bez krzmanja prihvatio, kao provincijal, onaj čija je riječ zadnja. Stavio je nacrt na stol, pa ga dugo i zadivljeno promatrao. Sastojao se od dvije zrcalne projekcije vanjskog izgleda crkve, gledane po podužnoj osi, i njenog tlocrta, rotonde s nekoliko ispupčenih niša. Iako nevičan nacrtima, fra Josip je mogao jasno zamisliti u svojoj glavu crkvu u svoj njenoj ljepoti. Bio je zadivljen asketizmom Plečnikove vizije u kojoj je usprkos tome bilo nešto veličanstveno, a što je neprestano izmicalo. 

Ponovo su se susreli dvije godine kasnije, u Beogradu, kada je Markušić postavljen za gvardijana beogradskog samostana i posvetio se gradnji crkve.

Plečnik je koristio svaku priliku da dođe u Beograd, jer ga je onaj trenutak, kada linije nacrta počinju u stvarnosti dobivati svoj oblik, kada se odvoje od zemlje i pođu rasti u visinu, oduvijek fascinirao, to su za njega bili trenuci beskrajnog ispunjenja, i ta fascinacija nije slabjela sa svakim novim objektom, već je rasla i bujala. To se vremenom pretvorilo u jednu vrstu duhovne gladi koju je teško bilo utažiti; što ju je više hranio, ona je jačala i rasla. Ponekad bi sklopio oči i zamišljao kako će kad ih otvori zid ispred njega vidno porasti. Ili je zamišljao kako se pred njegovim otvorenim očima svijet ubrzava, a građevina raste kao iz vode. Mogao je satima stajati sa strane i promatrati radove. Nekada je, opet, zamišljao kako se pred njim odvija djelić Postanka, a on je u tom slučaju Bog čija nevidljiva ruka upravlja tim stalnim i upornim rastom. Jednom je čuo jednu sufijsku misao, “kaplja u moru – more u kaplji”, po kojoj je kaplja u moru istovremeno i more, jednu zavodljivu misao po kojoj se nešto nezamislivo veliko ogleda u nečemu malom, beznačajnom, odnosno kako je u svakoj kaplji sadržano beskrajno more. U svakoj cigli ili kamenu, onda, ogledala se i građevina, djelić Postanka. Te grešne, heretičke misli su ga plašile, ali što je više zazirao od tih slika koje su mu prolazile pred očima, one su dolazile jače i ustrajnije, poput urođenih strahova. 

Ipak, u tom neprestanom rastu koji se odvijao pred njim nije postojala samo ugoda, on je rađao i jednom vrstom straha: Plečnik je potajno strahovao da će neki od oblika ili ideja koje je ugradio u svoje arhitektonske vizije u jednom trenutku “pojeftiniti”, da će se razotkriti kao laž, opsjena, da će izgubiti snagu i onu nevidljivu srčiku iz koje tu snagu crpe, a koja ih je pretvorila u to što jesu. I kako će onda lančanom reakcijom, poput grudve snijega što pokrene lavinu, “pojeftiniti” i njegovo djelo, da će se preko noći kraljevska kočija pretvoriti u bundevu, da će postati samo jedna od građevina iz jednoličnog niza, jedna od onih betonskih ljuštura bez duše, razasutih po evropskim gradovima kojima se ne zna niti autor, a niti graditelj, koje su nastale na isti način na koji nastaje mravinjak, urođenim, animalnim instinktom koji se vremenom ne mijenja niti oplemenjuje. 

Ta “grudva snijega”, onda, u njegovoj glavi raste do čudovišnih razmjera. To je počelo još u djetinjstvu, kada je bio s roditeljima u Julijskim Alpama, i kada je jedne prilike moćna lavina prošla stotinjak metara od njih. Huk koji je tada čuo urezao mu se u sjećanje, tako je nekako trebao “zvučati” Božji gnjev. Ostao mu je u sjećanju strah koji je vidio u očima svojih roditelja i duboko strahopoštovanje prema prirodi, njenim moćnim silama, nečemu što se u godinama koje su došle pretvorilo u personifikaciju Boga. A strah od “grudve snijega” dobivao je nova značenja; nekada je to bio grijeh od kojeg sve počinje, a nekada Božja kazna. Maštao je pritom o obliku u kojemu su u savršenom skladu svi prosti geometrijski oblici, koji će predstavljati ljudsku povijest i iskustvo sabijeno u jedan jedini detalj, jednu lijepu utopiju koja je vremenom postala samoj sebi svrha. Oblik iz kojega je nestao sadržaj, pojedinosti, pa se pretvorio u zakučastu misao. Taj njegov oblik bio je Sveti Gral, magična riječ koja otvara sva vrata i pretvara žabe u prinčeve. Vjerovao je da su ljudska i nakaznost kakve građevine usko povezani, da to može u jednom trenutku izbiti na površinu, a da je prije toga, pomno skriveno, samo čekalo svoje vrijeme. Maštao je zapravo o građevini koja će dostojanstveno starjeti. Veza ljudi i građevina tu nije prestajala: ponekad je zamišljao kako kod građevina postoji nešto slično kao oči kod ljudi, nešto preko čega je moguće zaviriti u njihovu nutrinu, oblik ili element koji je nevidljiva duša građevine, što je izdvaja od svih drugih, nešto samo njeno, što joj daje neki sklad i mir, nešto od one rijetke ljudske plemenitosti, ili nešto što unosi nemir, kao mjeru ljudske nakaznosti. To ga je tištilo, dovodilo u sumnju sve što radi, jer je za njega svaka građevina, crkve pogotovo, bila molitva, neki njegov način način da se ljepotom približi Bogu. Onako kako muškarci ženama u znak pažnje ili ljubavi poklanjaju cvijeće, kao simbol ljepote, tako je Jože Plečnik pred lice Gospodnje postavljao crkve.

Više od bilo čega drugog, od vanjskog oblika i kontura, Plečnika je zanimala unutrašnjost, duša građevine, ono što je u neposrednom doticaju s čovjekom. (Vanjski izgled bio je ljuštura.) Tu je išao do najsitnijih detalja, od biranja materijala pa do detaljnih završnih skica. Ipak, posebnu pažnju poklanjao je izboru materijala. Prvi i najvažniji kontakt ljudskog oka s nekim elementom, onaj trenutak kada se rađa povjerenje ili odbojnost, bazirao se na odabranim materijalima. Drvo je zračilo toplinom, u otmjenom mramoru ogledala se vječnost, dok je kovana ograda prizivala mir i utjehu grobljanskih prostora. I tako, od materijala do materijala, svaki je u Plečnikovu unutarnjem svijetu imao svoju svrhu i mjesto, poput vojnika u borbenom rasporedu. 

U unutrašnjosti crkve bio je cijeli niz elemenata o kojima je morao voditi računa: ispovjedaonice, glavni i pomoćni oltari, put križa, kipovi… Nekada je izrada nacrta za pojedine od tih elemenata trajala duže nego li onih za vanjski izgled crkve, za svaki od oltara, na primjer, jer je tu morao nacrtati svaki, i najmanji detalj. Satima je s fra Josipom razgovarao o svakom od njih, pomno, strpljivo i s užitkom. Iz tih razgovora niknulo je jedno prijateljstvo, dvojice po svemu sličnih ljudi, koje, eto, traje do danas.