Dnevnik jednog penzionera/71

Rasli smo pod staklenim zvonom, u zemlji jasnih pravila, niz koju su tekle rijeke krvi. U sedmoj bi se prvi put zakleli da ćemo i život dati, ali nas nije bilo nimalo strah. Nije dolazilo u obzir da stvarno život damo, jer smo se smrti već nagledali, pa smo dobro znali da od nje umiru i ginu oni drugi, ustaše, četnici, a naročito Nijemci. Na stotine, na hiljade Nijemaca palo je već pred našim očima u partizanskim filmovima, u ratnim spektaklima, dramama, tragedijama i komedijama, pa smo s njihovom smrću već bili srođeni kao s vlastitim životom. A ako bi netko naš dao život, ispunivši tako zakletvu koju smo i sami dali, bio bi to junak s imenom i karakterom, i s velikom, od početka do kraja ispričanom pričom. Takva su bila vremena: kao snoplje su padali bezimeni Nijemci, i poneki legendarni partizanski junak. Mi pioniri sa svojom smo zakletvom, i s legendom koja je uz zakletvu išla, nismo bili u opasnosti, jer smo još uvijek, baš kao svi ti Nijemci, bili bezimeni, daleko od slave da zaslužimo junačku smrt. Ali nešto nas je gonilo, čak i nakon što smo shvatili da je smrt konačna, da nakon nje više ničega nema, da iskočimo iz anonimnosti, da postanemo čuveni u raji, na školskom igralištu, među svojima, i da na taj način ostvarimo osnovne preduvjete za smrt.

Peti smo dva razred, Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević, jesen je 1976, čas muzičkog, posljednji prije Dana republike, nastavnik Ismet Pilav dirigira, a svi mi pjevamo dobro nam poznati pjesmu: “S kraja Bosne i mora, zna ga zemlja sva, svud se slavom pročuo komandant Sava…” Jedni revu, drugi tule, a oni koji pjevati znaju, jer su se s tim znanjem rodili, imali su od koga naslijediti, ubrzo se i ne htijući povedu za većinom, pa i oni revu i tule, i tako dalje ide pjesma, s uvjerenjem i zanosom, puna dramatike i patosa, i nitko, osim nastavnika, nije svjestan da ništa tu ne valja, i da ne samo što ne znamo pjevati, nego dobro ni ne razumijemo što to pjevamo. Ne razumijemo riječi, ne razumijemo njihov kontekst, ne razumijemo svijet u kojem je ta pjesma nastala. Djeca smo još uvijek, i vjerujemo u doslovnosti, u to da je svijet istovjetan riječima koje ga opisuju – osim kad netko laže, ali to se odmah zna i odmah mu se kaže: ti lažeš! – pa je i smrti oko nas taman onoliko koliko ih je u prosječnom partizanskom spektaklu, tisuće, stotine tisuća, milijuni mrtvih, i ništa nas od svih tih smrti ne dijeli i ne štiti, jer mi zaštitu ne tražimo, nego u smrt hrlimo kao u veliku avanturu, niz nju se spuštamo i sunovraćujemo kao niz tobogan, i nema u svemu tome nikakvih metafora ni hiperbola, mi nemamo svijest o pretjerivanjima u ime domovine i revolucije, nego nam je sve upravo ovakvo kakvo jest. Mi smo djeca strašnog vijeka, i smrtnim bi se strahom uplašili da sebe same možemo vidjeti danas kada smo odrasli ljudi.

Ako je komunistička Jugoslavija imala svoje neprijatelje, mora da su se oni najviše plašili djece dok na časovima muzičkog pjevaju revolucionarne pjesme. S uvjerenjem i bešćutnošću morskih pasa.

“Huči, teče Sutjeska, krv pliva po njoj, divizija Savina bije ljuti boj”, uvod je u sljedeće što će se dogoditi, a što je tog dana, na času muzičkog, prvi put sasvim jasno odjeknulo u mojim prsima, što me je zaboljelo: “Tuđe horde proklete nadiru kroz noć, juriš moji junaci, mi moramo proć. Što to huči Sutjeska u taj pozni sat, mrtav kraj nje ležaše slavni Komandant.” Bio je to jedan od prvih ranih udara poezije u srce dječaka, trenutak u kojem i racionalno shvaća da riječi, možda, i nisu samo ono što te riječi znače, te da one ne izriču tek istinu ili laž, nego i nešto što je na neki način od toga veće i snažnije, i što se javlja kao fizička bol, premda se čini da nema od čega da boli.

Što je to desetogodišnjeg dječaka moglo potresti u narodnoj partizanskoj pjesmi, ispjevanoj u sigurnim dvanaestercima, koji se, takvi kakvi jesu, mogu udjenuti u razne i vrlo raznolike melodijske i ritmičke sustave? I što to potrese odraslog čovjeka, ako se dovoljno uživi u ovu pjesmu ili ako je čuje u dobro pogođenom trenutku? I jednog i drugog potrese nešto čega u prvi mah nisu svjesni: brza izmjena perspektiva i vremenskih tokova u pjesmi.

Prvo onaj isti glas koji je i započeo priču “s kraja Bosne do mora zna ga zemlja sva” izriče strašno, prijeteće “tuđe horde proklete nadiru kroz noć”, da bi ga onda čudom nestalo, da bi epsko-lirskog pripovjedača, distanciranog od pripovijesti koju mora ispričati, nestalo u daljinama i maglama historijske perspektive, a najednom se, iz srca tame, iz srca strašnog događaja, ponavio vlastitim glasom sam Komandant Sava: “juriš moji junaci, mi moramo proć!”

Eto, to me je kao desetogodišnjaka zaboljelo u srcu, ali tko zna koliko će vremena proći, koliko ću biti stariji i kakvo će sve biti moje životno i pjesničko iskustvo, od kakvih sve knjiga i događaja, prije nego što si prvi put postavim pitanje o prirodi te boli u srcu, ali znam da ću biti pet puta stariji nego što sam bio tad kada budem, slušajući ovu pjesmu kao jednu od onih koje se više ne pjevaju, došao do otkrića tog vrlo jednostavnog, a tako efektnog trika u pjesmi.

Ali tu nije kraj. Nakon “juriš moji junaci, mi moramo proć” slijedi ono o čemu pjesma ne kaže ništa. O borbi koja uslijedi ne samo da nema ni riječi, nego nema ni tona u pjesmi. Prema svjedočenjima preživjelih boraca sa Sutjeske, to je trenutak u kojem Sava Kovačević i njegovi borci u najkritičnijem trenutku kreću u odsudni proboj, on s puškomitraljezom u rukama, vjerojatno svjesni da idu u samoubilački poduhvat. Njegova pogibija u tom je trenutku, a onda i u povijesti, kao i u legendi nastaloj na marginama te povijesti, legendi koja ju je, na kraju, i progutala, ostavši jedina istina o tom događaju, bila čin osobnog žrtvovanja, ali i simbolički čin žrtvovanja Treće udarne divizije (nastale 9. studenog 1942. u Tičevu, ujedinjenjem Pete proleterske udarne crnogorske brigade, Desete hercegovačke udarne brigade i Prve dalmatinske udarne brigade, u koju je umjesto Desete hercegovačke tokom bitke na Sutjesci ušla Treća proleterska sandžačka udarna brigada), žrtvovanja većine njezinih boraca, uglavnom tek stasalih i rano sazrelih mladića, jednoga cijelog naraštaja, čijim će nestankom biti sasječana cijela obiteljska stabla, iščeznut će brojni zavičaji, a oblik će dobiti nova Jugoslavija. Bitka na Sutjesci predstavlja valjda i najveći partizanski poraz u Drugome svjetskom ratu, kada su se kroz iglene uši provukli ne samo Tito s Vrhovnim štabom, nego i sama, tada još uvijek nedomišljena ideja o novoj Jugoslaviji. Na Sutjesci je izginulo više od 12.000 partizanskih boraca. Skupa sa Savom pali su njegov otac, brat i četrnaestogodišnji nećak. Da nije bilo njihove žrtve, ili da su Nijemci uspjeli u svojoj osnovnoj namjeri, da zatuku Vrhovni štab s vođama partizanskog ustanka, povijest bi drukčije potekla. Hitler i njegovi saveznici ne bi, naravno, dobili rat, ali je zanimljivo pitanje tko bi ga u bivšoj Jugoslaviji dobio. Bi li se Titovi partizani bez Tita i bez većine vođa pokreta osovili na noge i stvorili novu komandnu strukturu, bi li se fragmenti partizanske vojske, kojih je u ljeto 1943. bilo posvuda, od Slovenije, preko zagrebačke periferije, Korduna, Banije i Bosanske krajine, sve do Crne Gore, Srbije i Makedonije, uspjeli ponovo javiti kao jedinstveni pokret, ili bi izbjeglička vlada u Londonu ponovo preuzela stvar u svoje ruke? Pa čak i da optimistično pretpostavimo da bi partizani povratili organizacijsku strukturu i snagu, kakva bi idejno i ideološki bila njihova misao vodilja? Ovakva ili neka druga?

Desetogodišnji dječak te jeseni 1976. ima snažno saznanje legende o bitci na Sutjesci. Tri godine ranije Stipe Delić režirao je film, u kojemu su uz naše glumce igrali Richard Burton i Irena Papas, a muziku je napisao Mikis Teodorakis. Film je bio loš i vrlo uzbudljiv, s jednom nezaboravnom, veličanstvenom scenom: noć je, ne vidi se ništa, borci obezglavljeni, izgubljeni, tumaraju kanjonom oplićale Sutjeske. Sa svih strana se, gore s visina, čuju nacističke himne. Sava pomiče glavu za očima koje ne vide ništa, i po sluhu traži prolaz kroz obruč. Djeluje kao snažan, za žrtvu spreman, ali uplašen čovjek. Taj strah nije bio scenaristička zamisao. Nije bio režija. Taj strah bio je logična, jedina moguća reakcija genijalnog glumca. Savu Kovačevića igrao je Ljuba Tadić.

I kada pjesma dođe do tog stiha “juriš moji junaci, mi moramo proć”, nakon kojega dječak nije više u stanju pjevati, on sve najednom vidi bolje i tačnije nego što se vidjelo u filmu. Epski ga je pripovjedač doveo do mjesta na kojemu se on, tako malen i nezaštićen, survava ravno u Sutjesku, u glavu i u dušu Save Kovačevića. To je efekt pjesme, efekt velike poezije na čovjekov um i srce, koji će na dječaka ostaviti trajnu posljedicu, kao vrlo snažna senzacija, o kojoj ništa nije znao, ali koju će od tada nastojati ponoviti. To je odrastanje kroz poeziju, ili doživotno ostajanje djetetom: usred školskoga sata iz glazbenoga odgoja, koje se u našim životima zvalo muzičko vaspitanje, u toplini kraljice peći u uglu učionice i mirisu karbolineuma, kojim je premazan drveni pod, zbilo se otkrovenje Save u dječaku, čas herojske žrtve u sasvim neherojskoj dječjoj duši. Zbio se taj snažan unutrašnji udar, nešto sasvim organsko, između srca, bubrega i pluća, što je bilo vrlo daleko od svake metafizike. Na nju će kasnije doći red, kada dječak nauči da laže i da svoje osjećaje pretvara u misli. Ovo je, međutim, bilo nešto između njega i njegova tijela. Način na koji tijelo reagira na vijest o mogućnosti vlastite smrti.

Nije dječak znao je li u toj tjelesnoj i estetskoj senzaciji riječ o Savi Kovačeviću i bitci na Sutjesci, o melodiji pjesme, koja mu se, kao i melodije skoro svih drugih partizanskih pjesama, činila neusporedivo lijepom, tužnom i nježnom, ili je, možda riječ o riječima. Riječ o poeziji. Ovo zadnje će mu tek na kraju na um pasti. Kasno će shvatiti, kao što i inače čovjek to kasno shvaća, da se ne radi o tome što se i kako na Sutjesci dogodilo, nego se radi o tome kojim je riječima i na kakav način to ispričano. Iz dječakove perspektive, uostalom, nije bilo baš nikakve sumnje u to da je upravo Sava Kovačević izgovorio riječi koje će ući u pjesmu: “Juriš moji junaci, mi moramo proć!” Tako je rekao, i nikako drukčije. Jer tko bi to mogao izmisliti, i tko uopće ima tu ovlast da izmišlja takve riječi? Dječak o tome ne misli, ali kada bi slučajno pomislio, ili kad bi ga netko upitao, on bi bez imalo dvojbe rekao da se takve stvari ne smiju izmišljati, jer je svako izmišljanje laž. A dokaz da izmišljanja nije bilo je upravo to što riječi iz pjesme zvuče tako da ih je mogao izgovoriti samo Sava Kovačević. Kada bi se takvo što moglo izmisliti, čini se dječaku, tada ne bi bilo potrebe za zbiljom. Tada bi sve bilo jednako izmišljeno i stvarno.

A zatim, u pjesmi, slijedi još jedan, ovaj put konačni, obrat: “Što to huči Sutjeska u taj pozni sat, mrtav kraj nje ležaše slavni Komandant.” Nakon što je epsko pripovijedanje prešlo u subjektivni glas Save Kovačevića i u poziv na odsudni juriš, najednom sve odlazi u svemirsku inpersonalnost, i u neko udaljeno vrijeme. Netko tko ne zna što se tu zbilo, pita se kroz klasičnu epsku gestu, “što to huči Sutjeska u taj pozni sat”, a da se ne zna po čemu je i kako sat pozan. Je li kasno doba u danu ili u godini? Ili je kasno doba u stoljeću, u vremenu općenito, doba pred zaborav, recimo upravo ovo u kojem je pjesma o Komandantu Savi jedna od onih koje se više ne pjevaju? Najvjerojatnije, radi se o svim kasnim dobima redom. I onda iz tog kasnog doba, iz ovog dugog i gotovo bezvremenog prezenta u imperfekt, u paradoksalno glagolsko vrijeme našega jezika i našega životnog iskustva. Njegova prošla nesvršenost odjekuje o jubilejima i obljetnicama, u desetercima i dvanaestercima, ceremonijalno i već gotovo sasvim izvan jezika, premda govori nešto što je važno i bez čega nećemo moći. Prošlost je živa i nesvršena dok god je u sjećanju i u temeljnoj emociji sjećanja. Čovjek je biće prošlosti, i ništa ga neće tako potresti kao njena nesvršenost.

I sve se u pjesmi, nakon što je junačka žrtva najavljena, u času dogodilo. Komandant ih je pozvao na žrtvu, u smrt, oni su krenuli, i odmah ih više nije bilo. Zatim nije bilo ni pjesme, jer je svemu bilo kasno, a kraj Sutjeske rijeke ležao je, i još uvijek leži, zauvijek, kao što je njezin klanac zauvijek, mrtvi Komandant.

U poeziju se ne ulazi kroz Goethea, Prešerna, Njegoša. U poeziju se ne ulazi kroz Dizdara i Kranjčevića. U poeziju se ulazi kroz slučajan jezični paradoks, kroz stih koji skameni dijete u čovjeku.

„Otadžbina“ versus „Sinovina“. Iz prevodilačke radionice postjugoslovenske prevoditeljke

Priča o prevođenju dela Vitolda Gombroviča u Srbiji složena je i mnogosižejna povest. S jedne strane, smeštena je u geopolitički i društveni kontekst. U njoj se pojavljuju pitanja koja su u vezi sa raspadom Jugoslavije i politikama nacionalnih jezika. Silovite političke, društvene i ekonomske promene nisu oblikovale samo izdavačko tržište, nego su uticale i na samu „radionicu“ prevodioca i prevoditeljke, i njegovu, tj. njenu društvenu ulogu. S druge strane, to je paralelna i univerzalna priča o ograničenjima i perspektivama za koje naslovne „Otadžbina“ i „Sinovina“ čine mogućnu analitičku perspektivu. „Otadžbina“ predstavlja ne samo geopolitički, nego još više društveno-kulturni kontekst. Poprima formu „nepisanih“ pravila ne samo na planu poetike prevoda, nego i njegovih politika. Postaje prostor artikulacije i konflikata, monopolizacije i prisvajanja autora, interpretativnih ograničenja, kao i (samo)pozicioniranja prevodioca. Bazirana na pretpostavci da ne postoji jedan književni prevod nego postojati mogu samo književni p r e v o d i, „Sinovina“ postaje oblik borbe za alternativne interpretacije i recepcije. Ona izražava pravo na kreativni dijalog kako sa klasičnim književnim tekstovima, tako i sa njihovim već postojećim prevodima. 

Jugoslavija i postjugoslovenski identiteti iz perspektive Otadžbinsko-Sinovinskog sukoba

Između Prvog i Drugog svetskog rata u Kraljevini Jugoslaviji svaki građanin bio je istodobno Jugosloven i predstavnik zasebne nacionalnosti. U vreme socijalističke Jugoslavije svi su bili poglavito Jugosloveni i Jugoslovenke, a kad su se krajem osamdesetih godina prošlog veka intenzivirale nacionalne politike, više nije bilo poželjno smatrati se za Jugoslovena i svako je prisvajao nacionalnu etiketu: Srbina, Hrvata, Bošnjaka. Jugoslavija, multinacionalna država koja je postojala više od 70 godina definitivno se raspala. Pokazalo se da jugoslovenstvo kao Otadžbina, taj gombrovičevski „pancir“, nadređena forma kolektivnog postojanja – nije uspela da preživi kao narativ.

Razaranje jedne zemlje označava, takođe, i smrt jednog jezika koji je do trenutka sloma postojao pod nazivom „srpskohrvatski“. Svaka od novonastalih nacionalnih država želela je da podvuče zasebnost putem sopstvenog, drugačijeg službenog jezika, i na taj način obrazloži postojanje suverenih i nezavisnih država.

Gombrovičevska opozicija „Otadžbina–Sinovina“ nametnula mi se kao korisna formula za objašnjenje konteksta i sukoba u postjugoslovenskom prostoru. Otadžbina kao kolektivni narativ ustupila je mesto Sinovinama – nacionalnim državama. Svaka od njih modifikovala se u izmenjenu verziju Otadžbine koja ponovo kao nadređena i kondenzovana forma prisvaja narativ – ovoga puta daje kolektivni prvenstvo nacionalnom narativu. Takođe drži stražu jeziku, što svoj odraz nalazi u književnim prevodima, a posebno u novim prevodima dela klasika, što Gombrovič nesumnjivo jeste.

Iz prevoditeljkine radionice, to jest o novom čitanju i novim interpretacijama

Pristupajući prevodilačkom poslu nad Trans-Atlantikom, shvatila sam da se preda mnom otvara čitavo prostranstvo za retranslaciju i reinterpretaciju. Priznajem da je taj poduhvat iziskivao solidnu pripremu, jer sama činjenica da je prošlo više od 16 godina od prethodnog prevoda bio je suštinski argument da se prihvatim tog posla. Prevod Trans-Atlantika Biserke Rajčić iz 1996.godine funkcioniše kao doslovno preslikavanje u kojem su idiomi prenošeni bukvalno, na primer: TA, str. 72: „polowanie z chartami na upatrzonego“ – u prevodu BR: „lov s hrtovima da bismo viđeni bili“ (str.70) = subjekat ovde nisu životinje, već učesnici lova koji žele da budu primećeni, iz čega se ne vidi da je reč o kriptocitatu iz Druge knjige Pana Tadeuša; TA, str. 73 „bazyliszkowym okiem“ – u prevodu BR (s. 70): „aždajskim pogledom“ =  spojrzeniem smoczym, TA str. 78 : „a tu nie tingel-tangel jest, tylko Poselstwo” – u prevodu BR (s. 76): „A ovo ovde nije tingl-tangl, već Poslanstvo – ovaj frazeološki obrt u doslovnom prevodu odvodi na pogrešan trag, jer za opisivanje takvog „podređenog“ tipa kafane (tingel-tangel je i među Poljacima slabo poznat izraz) u srpskom koristimo pozajmljenicu sa francuskog, „kafešantan“; TA, str. 101: „Tomasz, któremu przez tę noc ze dwa krzyżyki przybyło” – u prevodu BR (s.100): Tomaš koji je preko noći dva krsta stekao (Tomasz, który podczas nocy osiągnął dwa krzyży), iz čega proističe da je Tomaš osvojio nekakvu medalju u obliku dva krsta, a ne da je jednostavno ostario; TA str. 88 „Pies to lizał“ – w tłumaczeniu BR (s 86): „jebo mu pas mater”, zvuči kao vulgarna psovka, koja, imajući u vidu Gombrovičevu strategiju da vulgarne izraze zamenjuje trotačkom, reklo bi se da nije na mestu; TA, s. 123: „To znów z dubeltówki całowanie”– w tłumaczeniu BR (s. 124): „Pa opet ljubljenje dvocevke” = iz čega proističe da su plesači ljubili pušku a ne da su se uzajamno ljubili u oba obraza. 

O sličnim prevodilačkim intervencijama koji se baziraju na doslovnom prevođenju fraza i idioma, Ježi Jarnjevič piše da „mogu frapirati začudnošću i fantazijom, ali malo toga nam govore“. Prevodioci poljske književnosti u Srbiji do 1999. godine nisu raspolagali tako bogatim alatkama za rad, a tek tri godine posle prvog prevoda Trans-Atlantika dočekali smo veliki poljsko-srpski rečnik koji broji 3512 strane. S tom, kako tvrdi Jarnjevič „nedostupnom za strance hermetičnošću fraza i frazeologije kod Gombroviča“ morala sam nekako da se uhvatim ukoštac od početka. Traženje ključa za svoj prevod počela sam od radoznalog ispitivanja postignuća drugih prevodilaca. Doznala sam da je engleski prevod radikalna stilizacija. Proveravala sam takođe mađarski, slovenački i švedski prevod. Fascinirala me je prevodilačka metoda Andersa Bodegarda, koji je otkrio da u Trans-Atlantiku reči plešu i koncentrisao se na koreografiju reči. Trudila sam se da sačuvam arhaičnu dikciju i mehanizam podrivanja prvobitnih značenja idiomatskih izraza. Inspiraciju sam tražila u srpskoj književnosti: izraze i obrte kod Gavrila Stefanovića Venclovića, leksiku i stilistiku kod Dositeja Obradovića, nisam prenebregla ni svojevrsni manir Jovana Sterije Popovića, jednog od najboljih srpskih komediografa. Od pomoći je bila takođe i retorika Jakova Ignjatovića, pisca istorijsko-patriotskih romana iz XIX veka. Visokoparni stil i narativ Venclovića činili su mi se zgodnim ekvivalentom ne samo za perifernost jezika, nego i za sjenkjevičevski jezik kao sinteze svih dijalekata. Humoristički i pustolovni efekat kod Ignjatovića i Popovića pomagali su mi u obrazovanju opšte atmosfere koja je sledstveno intenziviranju ozbiljnosti i pompeznosti u romanu, postajala sve komičnija.

Savremeni konteksti prevođenja ili o strategijama komunikacije

U pogovoru srpskog prevoda Trans-Atlantika iz 1996., Biserka Rajčić je napisala: „Trebalo je lišiti se sujete prevodioca i pitati. Od kolega prevodilaca, preko Poljaka različitih fela i profesija, iz različitih sredina, da bi se nekako, ah, krajnje mukotrpno došlo do rešenja, naravno samo jednog od…“ Uprkos prihvaćenoj strategiji sticanja saznanja, izvesni izrazi ostali su, nažalost, u njenom prevodu neprevedeni, ili direktno izostavljeni. U pitanju su „jezički monstrumi“ tipa: szpront i ganacja. Sledeći zagonetni i problematični izraz bila je reč szwurcl na str. 22 (tymże to Chamskim szwurclem) koja je prevedena na različite načine – na hrvatski (prevod Mladena Martića iz 2009.godine, str. 23): prostačkim maslom; na srpskom BR (str.19). prostačkim trikovima. 

Među stručnjacima kojima sam se obraćala s molbom da mi pomognu u dešifrizaciji bizarnih izraza, našao se i čuveni gombrovičolog, prof. Mihal Glovinjski. Ne samo što sam dobila pomoć u odgovoru, nego i obećanje da će me povezati sa drugim stručnjacima: „Poštovana gospođo, sa stidom priznajem da nemam pojma šta te reči znače. Molim vas, dajte mi malo vremena, pokušaću da nađem odgovor. Napisaću prijatelju, koji je sjajni poznavalac staropoljskog, jer mislim da odatle te čudne reči potiču“. Profesor Vaclav Tvarđik, istaknuti polonista i poznavalac jezika, kojega mi je preporučio prof. Glovinjski, ponudio je izvesna rešenja, ali je i potvrdio ispravnost strategije istraživanja u prevodima drugih prevodilaca: „sa „ganacijom“ biće da je posredi to da je je za razliku od obične „garancije“ Veliki Gombro pozajmio od žabojeda ili i od Španaca (…), daklem, neka gospođa Milica je prevede na jezik ratničkih Srba kao „osiguranje, jemstvo“, fonetski adaptirajući za potrebe svog junačkog narečja. Sa szprontom, međutim, ne umem da izađem na kraj (…). Nijedan poljski rečnik takovu reč ne beleži i ponuđeni kontekst takođe mi ništa ne sugeriše (…). Sugestija za kraj: neka gospođa Milica zaviri u strane prevode Trans-Atlantika i neka vidi kako su drugi dragomani ta dva izraza rešili“. 

U pronalaženju pravog značenja i u tom prenošenju na tlo mog maternjeg jezika veoma mi je pomagala direktna komunikacija mejlom, jer ne samo da su ta jezička čudovišta, nego, kako se pokazalo, i naizgled poznate reči na leksičko-kulturnom nivou nisu delovale sasvim razumljivo. Kuriozalna ilustracija toga jeste primer: „Chłopak z kredensu wyszedł” (TA, str. 91). I Rajčić i Martić primenjuju identično rešenje: „Mladić iz kredenca izađe” (BR, str. 89), „Momak iz kredenca izašao”. U oba jezika „kredenac/kredenc” označavaju komad kuhinjskog nameštaja u kojem se drži posuđe, iz čega proističe da je momak jednostavno izašao iz ormara. U pronalaženju ekvivalenta prostorije u kojoj se drži pripravna stona trpeza, odakle se jela iznose i poslužuju, obratila sam se etnolozima sa Beogradskog univerziteta. Od jednog profesora dobila sam odgovor da „u tom istorijskom periodu u Srbiji nije bilo ni dvorova niti države”. Dalja istraga je ipak donela rezultat, uz pomoć Antologije srpske književnosti koja je od 2009.godine dostupna na internetu, u kojoj sam našla dokaz da u arhaičnom značenju (prostorija za poslužitelje, između kuhinje i trpezarije) postoji reč u našoj književnoj tradicji, i taj izraz figuriše kod Jakova Ignjatovića, pisca iz XIX veka sa područja tadašnje Austrougarske. I reč i pojam postoje, iako ovo značenje reči apsolutno ne funkcioniše u kolokvijalnom jeziku, niti bilo koji rečnik takvo značenje beleži. 

Mogućno je postaviti tezu da su ubrzana transformacija početkom dvehiljaditih, kao i ekspanzivnost novih tehnologija, na izvestan način podrili neupitnost autoriteta renomiranih prevodilaca. Prepoznatljivo prezime prevodioca, koje može biti dovoljna preporuka za knjigu, koje renome prevedenog dela čini verodostojnim, prestaje da bude u službi daljem cementiranju nepodrivenih vrednosti. Predstava momka koji izlazi iz ormara može se shvatiti kao način oneobičavanja, koje služi pojačavanju iznenađenja čitaoca, ako se ima u vidu piščeva namera. Porinuta u samodovoljnost vlastite rezonanse, bazirana na vlastitom autoritetu, Otadžbina, silom prilika gubi „sposobnost sumnjičenja”, tu neophodnu strategiju u tekstološkim ispitivanjima (up: Jarnjevič, 2018). Rutini „zrele” forme Otadžbine počinju, unekoliko, da prete kompromitujući efekti. Lišena suviška rutine koja štetno može da deluje na prevodioca, Sinovina preuzima korisnu poziciju skeptika, investirajući u strategiju tragaoca koji budno motri, istražuje, otvorenog za široke nivoe komunikacije.

Istorija se ponavlja. Novi prevodi (Sinovina) i nepisana etička pravila (Otadžbina)

Nakon objavljivanja drugog prevoda Trans-Atlantika 2013.godine, imala sam utisak da sam svedok još jednog sukoba Otadžbine i Sinovine, i na mikro planu, u mom privatnom i profesionalnom svetu. Prevod čiji sam bila autor doživeo je cenzuru u obliku prećutkivanja u javnom prostoru. Nije se praktično pojavila nijedna recenzija, nijedna književna kritika, nijedan novinski članak, već samo pojedinačni natpisi na društvenim platformama, kao i kratka afirmativna ocena u književnom listu Letopis Matice srpske (Đerić, 2014). Pokazalo se da se na srpsku stvarnost u praksi nisu mogle primeniti teze Magde Hejdel da „svaki naraštaj mora da ima svog Šekspira – i to ne samo zato, što jezik zastareva, nego i zato što iznova čitamo Hamleta ili Makbeta, dela koja su stalno i neprekidno aktuelna, važna, koja u nama uopšte ne pokreću antikvarne strune” (2014). Štaviše, dve godine nakon objavljivanja drugog prevoda, rezultat mog prevodilačkog rada nije bila samo tišina, nego i upozoravajuća „podsećanja” koja su mi stizala privatnom korespondencijom, o etičnosti mojih postupaka i „prisvajanja” već zauzetih autora. Vredi navesti, radi formiranja predstave o tome, kratke fragmente neke od njih (čuvajući, razume se, anonimnost pošiljaoca): „Da li prevodi vaših starijih kolega, Petra Vujičića ili Biserke Rajčić nisu dovoljno dobri, da li iziskuju nekakve popravke, ili je u pitanju nešto drugo? Zašto ne prevodite druge autore? Šta će nam dva prevoda istog autora?” Iz potonje korespondencije prosticalo je da je prevođenje autora i dela već prevedenih – narušavanje nepisanog kodeksa koji obavezuje još od vremena Jugoslavije. Kršenje toga autor mejla uporedio je sa „zabijanjem noža u leđa”, „reversnim inženjeringom” za koje ćemo ja, autorka prevoda, kao i izdavač, dobiti poziv na sud. Srećom, završilo se samo na pisanim deklaracijama. Nastala situacija isprovocirala je ipak postavljanje još jednom istog pitanja: šta će nam novi Gombrovič? Izgleda da se starije pokolenje prevodilaca u Srbiji pridržavalo izvesnih etičkih prinicipa, koji su svaki novi prevod represivno tretirali kao „ulazak na tuđu teritoriju”. Sankcionisanje tog poretka bilo je pretpostavka da već postojeći, prvi prevod egzistira kao svojevrsna matrica, nadređena i po formi i po sadržaju; Otadžbina, s kojom se ne diskutuje, budući da prevod je jedan, da postoji samo u jednini. Svaki pokušaj diskusije sa „prototipom” i autorom dela kojeg se prihvati drugi prevodilac, ne samo što je suvišan, nego je i neetički?! Uverenje da je prvi prevod jedino ishodište, monopolizuje time jednu refleksiju nad prevodom uopšte. A drugi prevodi postaju ne samo nebitni, nego i nepoželjni. Prevodioci i prevoditeljke koji se ne pridržavaju tog navodno prihvaćenog principa, etiketiraju se kao nedovoljno zreli, koji se, kako navodi Biserka Rajčić: „bave lakšim savremenim piscima, a svoju bibliografiju dopunjavaju prevodima Gombroviča i Šulca na osnovu već urađenih prevoda od strane starijih prevodilaca. (…). Nedostaje etika koja je postojala kada sam ja počinjala da se bavim prevođenjem.” (Rajčić, B.”Opanować literacki XX wiek”. Czas Literatury 2(6), s. 11-17, 2019).

Interpretacijska ograničenja i „igra” za jezički identitet

Silovite političke, društvene i ekonomske promene, u postjugoslovenskoj stvarnosti determinisale su ne samo prilike na izdavačkom tržištu, nego i same prevodilačke prakse. U nevelikoj Sloveniji, interpretacijska ograničenja proističu u velikoj meri od uzanog izdavačkog tržišta, što u praksi isključuje mogućnost publikovanja novih prevoda istog autora. Na taj način slovenački Trans-Atlantik (preveo Niko Jež, 1998) nije dočekao nova čitanja.

U slučaju Hrvatske i Srbije problem je nešto složeniji i u njega već zadiru i nacionalne politike. U prevodu Trans-Atlantika na hrvatski jezik, na mestu gde se prvi put pojavljuje reč „Otadžbina” („Milcz, zaprzestań namowy swojej, bo niepodobna rzecz abym ja przeciwko Ojcu i Ojczyźnie, a jescze w takiej jak obecna chwili!”, str. 64), prevodilac je stavio fusnotu sa sledećim komentarom: „Hrvatska imenica „očevina” užega je značenja od izvorne poljske imenice ojczyzna „domovina”, odn. „otadžbina” u srpskom, „tatkovinata” u makedonskom, „očetnjava” u slovenskom…), ali je ovdje uporabljena u pokušaju očuvanja Gombrowiczeve igre riječima: ojciec (otac), ojczyzna (domovina), syn (sin), synczyzna (sinovina, odnosno sinovština, kako točnije, prevodi Malić)…

Hrvatski prevodilac odustaje od opšte poznate reči „otadžbina”, zamenjujući je rečju „očevina” (nasledstvo, tekovina). Rukovođen jezičkom politikom koja treba da podvuče zasebnost jezika koristi isključivo hrvatsku reč „domovina”, koja je ranije postojala kao opštepoznati sinonim za „otadžbinu”, i koja, reklo bi se, opasno zaudara nacionalističko obojenim srbizmom. Fusnota u hrvatskom prevodu jasno ilustruje kako je nekadašnja Otadžbina koja je artikulisala imperativ zajednice, postala novi nacionalistički pancir koji nalaže poricanje te iste zajednice po svaku cenu.

Zajednički element koji povezuje srpski, hrvatski i slovenački prevod Trans-Atlantika jeste identično shvatanje imena „Podsrocki” (prevodioci kao da su svi govorili „našim” jezikom ☺, budući da nijedan ne prepoznaje omen nomen). U srpskom izdanju ono je prepisano sa poljskog, u hrvatskom i slovenačkom prevodioci su ipak otišli korak dalje, i skovali imena: „Svrakorep” (str. 7), odn.„Podsraček” (str. 17) – neologizam koji asocira na malu svraku. Ni u jednom od navedenih primera ne može se uhvatiti smisao izraza „sroce spod ogona”, što navodi na razmišljanje: da li je ovo s predumišljajem izbegnut bilo kakav pokušaj da se od izraza koji znači „tikva bez korena” napravi nekakva kovanica, jer bi takav pokušaj mogao asocirati na zajedničko kulturno nasleđe (korpus poslovica), ili prosto-naprosto prevodioci nisu prepoznali značenjsko ime, što je kod Gombroviča i te kako prepoznatljiva karakteristika i u drugim delima. I dok Sinovina vapije za tim da mu se „skine đem, da se razlabave jezička pravila, da se naprave pretumbacije, da se razbude uspavane mogućnosti koje bi ukidale razlike između onoga što je domaće i onoga što je strano” (Jarnjevič, 201, str. 11), ta „nova” Otadžbina, reklo bi se, ima ograničavajuće dejstvo na potencijalna kreativna prevodilačka rešenja. 

Ponovno prevođenje klasika sadrži u sebi želju da se knjiga približi savremenom čitaocu. Retranslatacija može da znači takođe i reinterpretaciju – nova razumevanja i polemiku s klasikom iz perspektive ne samo minulih godina, nego i novih konteksta (Hejdel, 2014). Prevod Biserke Rajčić nastao je dok je još postojala Jugoslavija sastavljena od Srbije i Crne Gore. Od tog vremena promenio se ne samo geopolitički, nego i društveno-kulturni kontekst. U javnom prostoru pojavili su se pokušaji pregovaranja postojećih tradicija, očekivanja i nada spram prošlosti, ali i pokreti koji se zalažu za retradicionalizaciju i repatrijarhalizaciju. Preživeli smo NATO bombardovanje, plišanu revoluciju, rušenje Miloševićevog režima, ubistvo premijera Đinđića. Vučemo za sobom čitav lanac bratoubilačkih ratova i tragedija. To izobilje događaja nesumnjivo je izmenilo našu percepciju i refleksiju. U međuvremenu, već se pojavio pomenuti Poljsko-srpski rečnik. U široj perspektivi, u kontekstu nezavisnih i zasebnih postjugoslovenskih država, spor između gombrovičevske Otadžbine i Sinovine mogao bi se čitati kao svojevrsni pokušaj raskidanja sa sedamdesetogodišnjom zajedničkom kulturom, tradicijom i istorijom. Nameću se, dakle, pitanja: da li su postjugoslovenski prevodioci namerno izbegavali korišćenje alegoričnosti i pograničja zajedničkog književnog nasleđa, da ne bi izdali te tragove u svom maternjem jeziku (Jarnjevič, 2018)? Da li se, spram tih praksi, može koristiti pojam „igranje  Gombroviča”, gde svaki prevodilac u procesu aktivne recepcije dela, može u svoj prevod uneti nove vrednosti (Jažempski, 1982)? Ako bismo u tom drugom slučaju potvrdno odgovorili, to bi značilo davanje prvenstva Sinovinskoj otvorenosti, koja bi se tako Otadžbinskoj determinaciji efikasno mogla suprotstaviti.

Zaključak

U društveno-kulturnom kontekstu Jugoslavije i političkom pejzažu posle njenog raspada, kategorije Otadžbine i Sinovine (i odnosi među njima) čini se da koegzistiraju kao mitovi, snažno locirani u praksama književnih prevoda (Čaplinjski, 20017). Štaviše, uprkos promenama, javljaju se u obliku stalnih, aktuelnih hijerarhija vrednosti i neprikosnovenih autoriteta. 

Možemo pretpostaviti: kao naslednici izvesnog kolektivnog identiteta Otadžbine, a danas prepušteni njenoj fragmentiranoj, nacionalnoj jedinici Sinovine – očekivali smo da će izvesna autoritarna i monopolizujuća kontrola jednog narativa ustupiti mesto višeglasju, dijalogu, različitim, izmenjenim gledištima. Pa ipak, pokazalo se da je to teško, možda i preteško. Svaka novonastala, nezavisna jedinica aspirirala je definitivno da bude Otadžbina. Umnožavala su se i multiplikovala slična očekivanja, slična politička korektnost koja je iznova monopolizovala jedan narativ, autoritarno redukujući i ograničavajući prava na višeglasje. 

U takvoj situaciji i književni prevodi bivaju osuđeni na jednodimenzionalnu interpretaciju. Na osnovu postojeće politike prevoda koja se poistovećuje s monopolizacijom, aneksijom autora i dosta radikalnom praksom (samo)pozicioniranja prevodioca, Gombrovič ostaje statičan, jer prevodioci koji traže nove narative pokušavajući da se odmere sa „prototipskim” prevodima, u nastojanju da uraznoliče čitanje novom interpretacijom – ostaju osuđeni na periferni ostrakizam i kritiku. Uprkos očekivanjima, nije nastupilo razlabljivanje formi Otadžbinskih, koje bi ustupile mesta kreativnom dijalogu sa klasičnim književnim tekstovima i već postojećim prevodima. Zanimljivo je, naposletku, i to da se u postjugoslovenskom književnom pejzažu u „generacijskom” smislu doslovno postvaruje groteskna gombrovičevska figura Otadžbine, koja autoritarno arbitrira, o čemu svedoči sledeći  fragment pogovora Gombrovičevom romanu Kosmos, koji, isto kao i prevod, potpisuje Biserka Rajčić: ”Gawęda znači „slobodno pripovedanje“ nastalo od govorne forme izražavanja. S tim što ju je Gombrovič koristio pre svega kao parodiju. Što srećemo u svim njegovim romanima i dramama. Tako da je krajnje pogrešno izjednačavati je s jezikom naših pisaca s preloma XIX i XX veka, što čini prevoditeljka Milica Markić, izmislivši tako zvano „generacijsko prevođenje“ već prevedenih Gombrovičevih romana, Pornografije i Trans-Atlantika, koje se u biti zasniva na „lektorisanju“ već postojećih prevoda prevodilaca nešto starije generacije, s obzirom na to da nismo imali plemstvo kao nosioca kulture od primanja hrišćanstva do XX veka, kakvo je imala Poljska (…)  Jer, Poljska, iako kraljevina, zapravo je bila plemićka republika sa kulturom koja od renesanse nije zaostajala za zapadnoevropskom..” (2017, str. 129). 

Pored podele na „zrelost” i „nezrelost” u „našem” kontekstu, kako se pokazuje, odnos između Otadžbine koja „stoji na straži naracije i tradicije” i „sumnjičave i tragalačke” Sinovine – otkriva gombrovičevsku parodiju svojevrsnog dvoboja (Čaplinjski, 2005). Pa ipak, obično biva tako da što jače Očevina demonstrira svoju silu, tim snažnije postaju tendencije koje traže potencijalno nova tumačenja i interpretacije, na šta Gombrovič zaslužuje kao malo koji pisac.

U polupraznom jutarnjem avionu za Beč djevojka s medicinskom maskom na licu. Sjeda na svoje mjesto i vlažnom maramicom briše dlanove. Ako me slučajno dotakla. Gledao bih je s prezirom, ali ona ne primjećuje. Za nju sam samo infekcija. Takvo je njezino vjerovanje.

Nekoliko sati kasnije, izlazim ispred hotela. Odavno više nisam pušač, ali ponekad imam tu potrebu da izađem van, među ljude koji puše. Preko puta hotela je hram. Ispred hrama žena u crnom, prekrivena lica. U jednom trenutku zadiže rukav, pod kojim bljesne koža. Gleda koliko je sati. Ne primjećuje da je gledam. Takvo je njezino vjerovanje.

Spasit će nas ono u što vjerujemo. Ili neće.

Često razmišljam:

Bože Veliki, da li sam bio svjestan koliko je moju majku boljelo kada sam kretao u svijet. Prvi put sa nepunih petnaest godina otišao iz Bihora u Bijelo Polje, pa ponovo sa 19 u vojsku, pa sa 21 u Sarajevo, pa onda rat, pa poslije rata Luksemburg…

Sjećam se: okrenuo bih se, a ona stoji pred kućom kao kip i gleda. Iza nje – nepregledne crnogorične šume i pokoji livadak; stajala je kao uokvirena slika na zidu. Sada jesam svjestan njenog bola, njenih suza, ali – da li sam tada bio?!

Doduše, nikada nije plakala pred djecom dok ih je ispraćala, ali sam je bio sviko: čim raspusti šamiju, znao sam – ona plače.

Bože, oprosti mi ako nisam bio svjestan njene patnje.

Slabo pišem. Tjeram se da čitam. Sjednem tako na kahvu, otvorim knjigu, upalim screen telefona, i jednim okom prelećem preko šturih riječi na stranici, a drugim preko bombastičnih naslova web portala.

Podignem glavu kad se otvore vrata lokala. Primijetim par kako se čuva za ruke. Jedno drugo potpomažu da dođu do šanka. Red se otegao i on je pod ruku odvodi do prvog slobodnog stola. Izvuče stolicu, a zatim je polahko primakne dok ona sjeda . Na uho joj govori, draga jel’ uobičajeno. Ona potvrdno klimne glavom i izvadi telefon iz crvenkaste torbice. On se odgega, naruči, vrati se za sto, izvadi knjigu, a zatim i telefon iz džepa sivog kaputa. U šatoru tišine zatim, čekaju.

Zastanem na minut, pomislim da je vrijedno o tome zapisati koju riječ. Odustanem, jer nije trenutak, jer treba mi osama. Nešto kao soba u potkrovlju. Soba sa starim knjigama, na policama od zida do zida. S malim prozorom koji gleda na ulicu. Ulica je bučna. Na ulici su ljudi. Kiša pada. Snijeg samo što nije. Soba je topla. Na uličnoj rasvjeti, prva su svjetla . To je potrebno da bi se pisalo, to i da ne misliš o sutrašnjim računima, o propuštenim pozivima, o obavezama za kojima kaskaš, o hiljadu i jednoj stvari koju ćeš naći kao opravdanje.

Slabo pišem. Zapravo, nikada nisam imao u pisanju disciplinu. Digneš se u pet. Pristaviš kahvu. Otvoriš laptop i pišeš. Tako svaki dan. To mora da je ljubav. Ljubav, ili čelična snaga. Ljubav i snaga, kao u koracima starca koji sa šanka, u jednu ruku uzima ledeni čaj, a u drugu caffe americano.

PJESNIKINJA I MIŠEVI

U pjesnikinjinoj radnoj sobi prvo se pojavio jedan. Šiljoglav, velikih ušiju za tako malu glavu, ni smeđ ni siv.

Hoću u pjesmu ili priču!

Pjesnikinja nije mogla da vjeruje da miševi govore ljudskim glasom. Skinula je papuču sa lijepo oblikovane noge, pri čemu je sijevnulo koljeno ispod rasklopljene kućne haljine, i bacila je prema njemu, pa je pobjegao pod dvosjed na kome ona ponekad predahne.

Zatim se pojavio drugi.

Hoću u priču ili pjesmu!

Sijevnulo je i drugo koljeno prigušenim sjajem slonove kosti, pa je i druga papuča poletjele prema uglu.

Evo i trećeg. Uspravio se na zadnje noge, prednjim šapicama gruva se u prsa, oštro siječe brkovima.

Hoću u pjesmu ili priču!

Došao je četvrti, peti,… deseti, i svi su htjeli u riječi koje ispisuje na hartiji pred sobom.

Pjesnikinja ih je tjerala metlom, plašila usisivačem, mlatila krpom po mjestima s kojih bi umakli, ali sve uzalud. Pobjegnu u rupu i odmah se vrate. Unijela je i mačku u radu sobu, a miševi su joj se smijali i čupkali je za rep.

Hoćemo u pjesmu! Hoćemo u priču!

Na kraju je pjesnikinja sjela za radni sto, uzela olovku i počela da piše priču. Miševi su se, jedan za drugim, uvlačili u redove koje je ispisivala. Kada je završila priču i elektronskom poštom poslala jednom književnom časopisu, u njenoj sobi više nije bilo nijednog miša. 

Mont Everest se smanjio za dva centimetra
Jeti zaveo ponosnog alpinistu

Venecija tone li tone
Zar nema pametnijeg posla
Krajnje je vrijeme da nauči plivati

A ti meni o svom kanceru

Okupila se grupa
Guns N’ Roses
U prvobitnom sastavu nastupala u Dalasu
Otkazala koncerte na koridama
U Čevljanovićima na Grmeču
Bikovi se odali alkoholu
S gorkim osjećajem iznevjerenosti

A ti meni o Zubić Vili i unucima

Somalijska plemena međusobno ne govore
Sporeći se oko rodnog mjesta Homera
Lažirani izbori na Filipinima
za predsjednike razrednih zajednica u osnovnim školama
masovni protesti na ulicama

A ti meni o kesama  bačenim sa gornjih balkona
Koje su ti uništile maćuhice
A ti meni o kemoterapiji

Pa upitaš li se upitam li se ikada kako je drugima
Onim što se smanjuju što su zavedeni pa ostavljeni
Što ne znaju plivati što su iznevjereni
Što su vijekovima u nedoumici
Što su im uskraćena osnovna demokratska prava
Pa zar samo Europska unija treba da izražava zabrinutost
Eh moj ja moj ti

I šta ćeš ću učiniti da ovaj najbolji od svih svjetova
Bude još bolji
Ili barem ostane ovako pravedan i po mjeri čovjeka

I tako nastavim da govorim sam  ali sa sobom
Pa sebe ga privedem u pivnicu

Prozice o zavičaju

Sve je počelo onog dana kad je razrednica na satu rekla da je od danas više ne oslovljavamo sa “drugarice”, nego “nastavnice” ili možda, a to joj je baš bilo neprijatno da kaže: “gospođo”. I da to od danas činimo sa svima, više niko nije drugarica nikome. Ni drug.

Upamtila sam dobro tu prigodu: stezala je dnevnik nervozno, nije ga spustila na katedru. Izgovarala je jednu običnu i nedramatičnu stvar, a čitavo njeno držanje bilo je u suprotnosti sa tom običnošću i nedramatičnošću. Nije govorila uzgred, nije davala običnu obavijest, proživljavala je, tu pred nama, pravu identitetsku dramu.

Nisam znala zašto me to uplašilo. 

Poslije su poskidali slike Starog Vođe. Oči Starog Vođe, prisne i sveprisutne, više nas nisu nadgledale sa zidova učionica, hodnika i školskih kancelarija.

Ponegdje je ostao bijeli prostor na mjestu slike – zid okolo je bio prljav, a Stari Vođa je čuvao čistotu stiješnjenu u mali slijepi prozor u zidu.

Bila je to najava godina glasnih odsustava – vrijeme otvaranja čistih praznina na sve strane.

Prvo su skinute i zamjenjene slike, onda su poskidani i zamjenjeni ljudi. 

***

Na školi je osvanuo grafit.

Piše: SRBOSLAVIJA.

Ti živiš preko puta škole i vikendom, kad je škola zatvorena, poneseš reket i lopticu i udaraš u školski zid. 

Jedne subote udaraš u Srboslaviju.

Nije ti sasvim jasno šta je Srboslavija, iako znaš sigurno da to nije nešto dobro.

Roditelje ne pitaš jer ti je već neko vrijeme jasno da njima ništa nije jasno.

Nisi im rekla ni da su ti S. M. i Z. Š. na školskom satu engleskog slali papiriće na kojima je pisalo “Srbi marš iz Hrvatske”, sa nacrtanim paradajzom pored, koji leti kroz zrak kao teniska loptica, a da si ti štreberka vidjela da ne znaju napisati zarez iza vokativa, gdje mu je mjesto.

Nastavnica engleskog nije odgovorila kad su je pitali što znači taj grafit.

Bilo joj je neprijatno.

Grafit je brzo prekrečen.

Godinama poslije, sjetićeš se toga uvijek kad čekaš autobus na beogradskoj Slaviji, tamo gdje se svijet uvijek okreće u krug, kao da nigdje zapravo ne ide. 

Srpski policajac na Bajakovu pruža ruku u gumenoj bijeloj rukavici i uzima naše dokumente. Dokumenti su od plastike.

Vlada strah od zaraze. Propisi. Predostrožnost. Koliko virusa stane u klance gole jagodice, u sutjeske linija na dlanu?

Putujemo s istoka prema zapadu. Putujemo prema izvoru epidemije.

Rukavica je već umrljana od upotrebe.

Bijela je, gumena i tuđa, ruka smrti.