(Uvodna autorova napomena: Pismo upućeno Nicoletti Dosio, umirovljenoj nastavnici latinskog i grčkog, osuđenoj na godinu dana zatvora zbog borbe protiv tunela u Val Susi, već tri mjeseca zatočenoj u Torinu)

Draga Nicoletta,

ovih dana iznova čitam. Opet su mi na koljenima pisma Rose Luxemburg iz zatvora u Berlinu. U jednome od tih, upućenom Mathildi Jacob 7. veljače 1917., Rosa joj priča o cvrkutu velike sjenice: tss vì, tss vì, koju ona zna tako dobro oponašati da se velika sjenica približi sve do rešetaka. Rosa piše: “Snijegu usprkos, studeni i samoći, mi vjerujemo, velika sjenica i ja, da proljeće dolazi.”

Evo nas u danima kad izjavljuju da je zima prošla. Ti si zatočena, a zbog tajnovite solidarnosti u kuću se zatvorio sav narod. Okreću se malobrojni kotači, sjever seli na jug, napuštene balkone popunjavaju naslonjene obitelji. Ne čuje se da govori ijedan ekonomist, sva vlast i sve riječi – liječnicima.

Ja sam u svom ataru i vidim kako na stablima napreduju pupoljci. Pa mi drago što na talijanskom riječ GEMMA vrijedi i za dragi kamen. Tako je proljeće draguljarnica pod otvorenim nebom za sve one koji mu se dive.

Ovdje se ljudi u znak pažnje izbjegavaju. Tamo kod vas u ćelijama nema mjesta ni za okrenuti se. Oboljelima od upale pluća nedostaje zraka, a vi ga morate udisati u grupi. Prepuni zatvori postali su laboratoriji zagušljivosti zbog pretjeranih kazni.

Ali Tvoja dolina, za koju si se borila i za koju robijaš, i dalje proizvodi i ubrizgava politički kisik – onaj koji nastaje unutar zajednice koja iza brave stavlja svoje uglednike – saziva okupljanja, ispunjava ceste i daje pravo građanstva svakome koga se tretira podanikom nekog feudalca. Vaša dolina, opkoljena kao pokrajina pobunjenih, i dalje u ulozi zapreke silovanja vlastitoga teritorija. Tvoj nepomućeni i nepopustljivi mir isti je onaj kao i u Tvojoj zajednici. Manifestira se kada se narod pobuni.

Ponosan sam što ti se mogu obraćati zamjenicom Ti, ponosan što sam jedan od vaših. Očekujem Te ovdje i obećavam da ćeš na izlasku zateći isto jedinstvo, isto proljeće.

Grlim Te snažno, Erri

Preveo i priredio Tvrtko Klarić

Cijelo jučerašnje popodne bili smo u potrazi za osobom koja bi nas narednih dana mogla zamijeniti u kupnji namirnica. U predratnim stanarima našega nebodera nikoga mlađeg od 65 godina, starijeg od osamnaest. Među novim, poratnim, jedva kojega i poznajemo. Nekako su svi tuđi, prolaze kraj nas kao da nas i ne vide. 

I u krevetima u spavaćoj sobi nastavljamo istu potragu. Amer pokojnog Ibeta bio je u toj ulozi dosad više puta vrlo vrijedan i pouzdan. Nemamo obraza pitati Minu, njegovu bolesnu majku, da se istog posla prihvati kad nam zatreba. Potrebniji je njoj. Adnana, sina Zibinog, čije su godine iznad naših, ne viđamo mjesecima, kao da je na poslu i dan i noć. Janja, najstarija kći nepokretne Bilićke, privezane za invalidska kolica, sa sedmog kata, stalno je s nekim vrećicama, zar da je opteretimo i s našim. I Danici s petnaestog zabranjen je izlazak iz stana, kao i nama. Godine i njoj zabranjuju slobodu. U našemu prizemlju prvi susjed je sa suprugom po cijeli dan na poslu, jedva viđamo i njih i njihova dva sina. Oboje su vrlo uljudni, pitomi, pozdravljamo se pri svakome susretu, onda svatko sa svojim ključem ispred svojih vrata. U Krasnićevom stanu do njihovog  je novi stanar (bivši je vlasnik u Australiji!), ne znamo mu ni ime ni prezime. Živi u nekom austrijskom gradu, čujemo samo lupu njegovih vrata iza kojih su nevidljivi podstanari. Vidovićka je u stanu do našega, operirala je kuk, odlazi u kupnju vrlo rijetko, sa štakama, sve joj nabavljaju sestrićke s Ciglana. 

Na koga se osloniti? Ne možemo plaćati kaznu niti od 500 a kamo li od 1.500 KM ako nas policija slučajno zaustavi na ulici. Stroga pravila Kriznog stožera protiv coronavirusa ne pitaju koliko ti je dubok džep. Nešto zaliha još imamo, uskoro ćemo bez njih ostati. U krevetima tom brigom i dalje razbijamo san, osjećamo užasnu samoću i bespomoćnost. U san ipak tonemo, ustajemo kasno. Dočekuju nas tv vijesti o potresima u Zagrebu gdje nam je mnogi rod, gdje su nam mnogi prijatelji i poznanici.

Nedjelja je, netko nam kuca na vrata. Ispred njih je susjed iz prizemlja, pozdravlja i pruža listić papira na kojemu je njegovo ime i prezime (Sejo Kurtović), broj mobitela. 

– Ako vam nešto treba kupiti, komšija, samo nazovite  – govori dok u njega blenem ne vjerujući onome što se već slilo u moje uši nenavikle na riječi koje spaljuju beznađe i bude radost.

Zahvaljujem, susjed odlazi. Iz velike sobe jedva se do mene probija povišeni glas, čija se vlasnica, gluha i sa slušnim aparatom, sa žutom pjegom na oba oka gotovo slijepa, nadvikuje s glasom tv novinarke. 

– Ko je to bio? 

– Anđeo – odgovaram vlasnici glasa s osjećanjem kao da sam i sa sebe i s vlasnice tog glasa stresao prevelik teret samoće i bespomoćnosti. Osjećam rasterećenje i sigurnost s kojima sam spreman i za let, visoko, visoko, visoko. Na krilima meleka.  

Dnevnik jednog penzionera/74

Htio ne htio, na kraju sam i ja uzeo kolica, potrpao u njih nešto brašna, ulja, nutelle i WC papira, pa stani u red pred blagajnom.

Naslonjen na rukohvat, razmišljao sam što li to dolazi, jesam li upravo kapitulirao pred nevidljivim neprijateljem i je li možda trebalo kupiti vodu. Sjetio sam se tako Gospara Ive. U ranu sarajevsku jesen 1991., počupao je ruže u vrtu, u njega ubacio pijevca i nešto kokoši, pa uredio stari, zatrpani bunar. Komšiluk se čudio i snebivao, mada su svi znali isto što i Gospar. On im nije zamjerao, samo se šalio na vlastiti račun. Bio je, pisac veli, gospodin čo’ek – i među ružama, i među kokošjim govnima. Susjede je vodom služio po redu i propisu, pa žeđi na Sepetarevcu nije bilo.

Jutros mi je, pak, na pamet pao Ivo T. Ne znam je li zgodno napisati, znate kakva su vremena, ali pisac kaže da je bio i ost’o komunista. Baš zato se svi čudili kada je onomad u Vitezu stao pred pogođenu crkvu k’o pola čovjeka i zaplakao.

— Pusti Ivo, popravit ćemo, ne plači! — govorili su ljudi, čudeći se što je njemu, komunistu, žao crkve više nego nekom fratru.

— Gdje neću plakat kad ja sad svojim očima vidim nebo tamo gdje su svi moji vidili zvonik.

Slika iz 1986. Nedim čuči nalakćen na koljeno, gleda prema donjem desnom uglu prizora. Drugi Nedim sjedi, s cigaretom u ustima, gleda negdje dolje, u drugu stranu. Nemaju svijest o objektivu, rakursu iz kojeg ih se promatra, nemaju svijest o povijesnom kontekstu i o tome da će ova fotografija biti gledana skoro trideset i pet godina kasnije, u vrijeme epidemije covida-19 i zagrebačkog potresa, u vrijeme kada su se razum i emocije svijeta nalazili u rasulu. Na slici, oni su upravo onakvi kakvi su u trenutku u kojem se slikaju. Studenti prava, ne misle ni o kakvim budućnostima.

Između njih klečim, u košulji kupljenoj na vojnom otpadu, koju sam izbjeljivao u varikini. Ne vidim, ne pamtim što to držim u rukama. Gledam u objektiv, zamišljam se na omotu gramofonske ploče. Nisam to ja, nego sam živa slika sebe, i uživam.

Fotografija je snimljena u polaroid tehnici. Nastajala je desetak sekundi pred nama koji smo se gurali, nadvijeni nad nju, nestrpljivi da vidimo kako ćemo ispasti na slici. Nakon što smo se pojavili na slici, započelo je da prolazi vrijeme koje danas čini razliku između slike i nas. Ta razlika je sve veća. Odjeća koja je na nama odavno već ne postoji. Ni naočale s lica Nedima koji sjedi. Cigareta je popušena. Odavno ošišane su, ili su otpale, sve vlasti koje se vide na slici. Otpale su, istrošile se trepavice i obrve. Sve stanice naših tijela odavno su mrtve. Živa je još samo svijest koja gleda, sjeća se, i zaboravlja.

Fotografiju je snimila Jasmina, tada studentica medicine. U aparatu su bila još dva filma, tog dana snimljene su još dvije fotografije.

Čim je potres stao, htjela si da iz nebodera odmah idemo u kuću na selo.

Pred benzinskim pumpama dugi redovi, mnogi voze prema izlazu na autocestu, bježe iz grada koji ih je, tako im se čini, pokušao ubiti.

U turopoljskoj ravnici, tamo gdje počinju sela iz Krležinih Balada, na traktorskim stazama uz oranice, ljudi u parkiranim autima, čekaju. Što čekaju? Da prođe život. Potresan prizor. Osjetio sam nježnost za nepoznate ljude.

Ljepota je uvijek tužna. Ako nije tužna, nije ni lijepa.

Subota je, drugi dan proljeća. Susjeda me na stepenicama glavnog ulaza opominje: Jutros je policija u našem naselju legitimirala osobe starije od 65 i mlađe od osamnaest. Tek odvojen od sna, ni na kraj mi pameti da su kazne za prekršitelje od 500 do 1500 KM. Još ne shvaćam u kakvoj sam stvarnosti osvanuo. Prvi šamar me ne dovodi do praga opasnosti ni u prodavaonici. Prodavačica Nejra odjutros je s maskom i rukavicama. Na vagi mjeri jabuke i govori: Ona trojica s proslave „Igmana“ u Konjicu iz naše su be faze Alipašina, reče mi to maloprije jedna žena. Drugi šamar: opasnost je, eto, naselila i naš kvart. Treći šamar: na pokretnom telopu N1 u stanu čitam: Jutros su i u Sarajevu potvrđena tri zaražena koronavirusom. Dok u kuhinji iz vrećica vadim kupljene namirnice, srdit, uporno ponavljam u sebi: Oj, corona, corona, što ovo uradi čovjeku, bona? Na pogrešnu adresu pucaš, čovječe, odgovara mi ona. 

Nedjelja je, treći dan proljeća. U rano jutro četvrti šamar me žurno stmoglavljuje u stvarnost infarkta i moždanog udara: u Zagrebu potres magnitude 5,5. Prva misao: podmuklo pojačanje coronavirusa u napadu na čovjeka. Nije pošteno. Ma od koga da je, nije pošteno.   

Jutros mi je, nakon potresa, jedna prijateljica, koja i nije baš neka vjernica, rekla da je tokom trešnje molila euzubillu, kur’anske stihove kojima se od milostivog Allaha, Sveopćeg Dobročinitelja i Gospodara Svjetova, traži pomoć i uputa na pravi put. Prosto joj euzubilla nadošla na jezik. Rekoh joj: seizmološki dokaz za Božju opstojnost. 

A meni je, nakon što je šok minuo, prvo palo na pamet da sam tokom trešnje imao sasma isti osjećaj, identičan strah kao 12. juna 1992., kad je u rano jutro počelo granatiranje Bihaća, prenuvši nas iz sna, kao i ovaj zagrebački zemljotres 22. ožujka 2020. Onomad se po komšiluku također moglo čuti euzubillu, šapatom izgovaranu.

Kad mi je humor proradio – a humorom mora da se blaži svako zlo – pomislih da sam bježeći iz kuće, uz ono malo usput pokupljenih stvari, trebao ponijeti Bibliju i Kur’an, da vidim što Otkrovenje i El-Kijame najavljuju nakon koronavirusa i potresa.

Popodne, dok zemlja miruje, a virusi su izvan kuće, zavirio sam, evo, u Bibliju i Kur’an. I mogu vam reći da nema razloga za paniku: valja nam još mnogo čuda doživjeti prije Sudnjeg dana i još mnogo puta na molitvu pomisliti.  

Otvorio sam oči iza sna koji više nisam pamtio. Krevet se pod nama ljuljao, s police su padale knjige, škripali su zidovi i namještaj. Ležao sam i bilo mi je savršeno jasno da to nije san. Ali doživljaj nije bio jednostavan ni jednoznačan. Sastojao se od više različitih senzacija i osjećaja. Na jednom kraju široke i puste dvorane iza čeone kosti rađao se užas, kakav sam poznavao od ranije. Kao kad bi granata tresnula jako blizu. Na drugom kraju dvorane rastao je ushit, osjećaj gotovo rajske ljepote, nečega sasvim novog, nečega što u životu još nisam doživio. A onda su se, tu iza čeone kosti, u širokoj pustoj dvorani, dva osjećaja, užas i strah od smrti, ushit i osjećaj nečega novog i nedoživljenog, počeli međusobno približavati. Krenuli su prema sredini dvorane. Potres je trajao veoma dugo, zatim je stao i svega je nestalo.

Prvo što sam zatim pomislio bilo je da ti sad sigurno nećeš htjeti da se vratimo na spavanje. A ja bez tebe spavati ne mogu.

(nedjelja, 22. ožujak 2020, 10 sati i 45 minuta)

Prozice o zavičaju

***

Stoja. Bijeli kombi.

Pamtim taj bijeli kombi. Možda ne baš taj, možda ih je bilo više. 

Jednom se zaustavio ispred mene, na semaforu. Ona bočna klizna vrata otvorena. Na njima sjedi jedan namazan nekim garom po obrazima, koljeno mu je istureno naprijed, iz kola, na koljenu je kundak, a cijev je nagore. 

Ja idem na sat matematike kod starog profesora K, koji ima kuhinjski zid pun lula i miriši uvijek na te lule i on, i cio stan.

I nama se pogledi sretnu.

I ja imam trinaest godina i mislim samo na to da sam Srpkinja i da je stari profesor K. Srbin, i da su i te lule srpske. Žao mi je što barem K. nije Hrvat.

Onda mislim panično: čovjek u kombiju to ne može znati. Pa ne može on na meni samo tako prosto vidjeti da sam Srpkinja. 

Onda mislim, možda može. On me sad gleda i on to zna i vidi, sigurno nekako vidi moju preplašenu mišju prirodu.

Da je barem stari K. Hrvat, pa nekako. Barem bi taj stan pun lula, u koji sad idem na sat matematike, bio hrvatski stan. Ja bih išla do tog hrvatskog stana, mogla bih to reći kad me pitaju. Idem kod jednog starog profesora, Hrvata, na sat matematike jer mi matematika ide loše i imam trojku. Ovako je i to srpski stan i nigdje nije sigurno.

Nigdje nije sigurno.

***

Onda te odvedu kod babe u selo jer je tamo sigurnije. Tamo su naši, a ovdje je sve manje naših, svijet se prazni od naših i zato valja otići tamo gdje je koncentracija naših veća. 

U selu je noć drugačija, i krevet je drugačiji, babin krevet sa dubokim perinama u koje upadneš kao u živi pijesak. U selu nema uličnog svjetla i svaki automobil koji prođe farovima siječe strop iznad tebe i od tog se svjetla ježiš više no od mraka. 

A plašiš se i od svoje najrođenije babe, one iste čija si dika, i golub, i mače nejačko, i gadište milo, i sunce iza gore. Bojiš je se, jer ona noću ulazi u sobu, kraj uzglavlja ti stavlja zavežljaj sa hranom i govori ti da ćeš to uzeti ako “budemo bježali u šumu”. 

Ako dođu njihovi, uđu kao bacili među naše, i koncentracija naših od toga oslabi. 

Ti se onda uplašiš kako je kod babe počelo isto ono kao kod prababe nedavno. Samo je pitanje dana kad će se i ona sasvim izgubiti kao njena jadna mati, i početi da tumara po šumama tražeći odavno nestalu bratovljevu kuću, ili svoje dvije mrtve kćeri iz onoga rata. 

Pa će i tvoju dragu babu, čije si golub pitomi, tako vraćati iznemoglu u kolicima za drva. 

Tako to sigurno počne kod svakog, to vam je izgleda u krvi, da jednom počnete bježati od njihovih i tražiti svoje mrtve. 

Izgubiće se jednom i tvoja mati, a vjerovatno i ti. Jednom ćeš svojoj još nerođenoj kćeri ispričati priču o bježanju u šumu. Od njihovih. U šumi su svi vaš mrtvi, i dođe dan kad vas pozovu, evo kao ove večeri kad farovi sijeku strop iznad tebe a baba ti ostavlja zavežljaj sa hranom i prenosi ti šta mrtvi kažu.

Osim ako ti njihovi sad zaista ne dođu. Stignu te još noćas u šumi, jer imaš premala i preslaba stopala, i spora si, i ubiju te. 

Uzmu i pojedu ono iz babinog zavežljaja. 

A ti nikada ne odrasteš, ne rodiš kćer, ne brineš o svojoj dementnoj majci, ne postaneš ni ti dementna. 

Nestanu naši, ostanu njihovi. 

I šuma.